Bijesni Žavijera Osloboditelja
četvrtak, 07.12.2006.
Bolje biti pijan, nego star
Jedan tako glupav, ljudski moment
Negdje među stvarima iz intimne prošlosti čuči i leži malena videokazeta iz obiteljske video-kamere.
Jedna od nekoliko koje otuđih iz kolekcije obiteljskih videozapisa, i sakrih u vlastitu arhivu.
Na njoj, umetnuta negdje između pretencioznih, kvazi-umjetničkih kadrova kojima sam testirao (nepostojeći) redateljski nerv, smještena je kratka priča podijeljena u dva dijela…
Postavivši kameru, s kojom sam se tih dana igrao, na policu u visini očiju, snimio sam samoga sebe, jednog dalekog petka ili subote, kako se pripremam izaći iz kuće na 'ludi izlazak' –
- u crnom dugačkom kaputu, crne duge kose, mršaviji 10-ak kila, mlađi 10-ak godina, ćosavih obraza, glumeći ludost s nepripaljenom cigaretom u zubima, dajući kameri do znanja da se planiram svojski zabaviti…
Kadar koji slijedi iza toga snimljen je nekoliko sati kasnije, po povratku kući.
Isti položaj kamere, isti kut, isti akter, drukčije stanje uma, iskrivljeno i nakošeno maliganima koje luče glupavi smiješak na licu klinca koji se vratio izvana i upalio kameru da se snimi u pijanom, veselom stanju.
Jedini je to postojeći filmski footage mene u pijanom stanju.
Draga mi je ta snimka.
Ne zato jer zaslužuje pljesak, nego zato jer služi svojoj svrsi u najsuštinskijem (?) smislu – hvata jedan besmisleni, životni trun u vremenu koji bez riječi govori sve. Makar samo onome koji je to snimio.
Bio si takav, izgledao si tako, napio si se tako, imaš glupav osmjeh tako, kraj priče.
I, premda ćeš se vjerojatno još dosta puta napiti, nikad više nećeš biti takav kao na toj snimci.
I doista – večeras sam izašao van, na koncert koji se pokazao nekako lošim, pa ga krenuh ispravljati pivom i fantastičnim razgovorima na raznim mjestima.
I, evo, dođoh kući pijan, toliko da – strahujući od efekta helikoptera iza zatvorenih kapaka – oklijevam leći u krevet, pa pletem prste po tipkovnici kompjutora, tipkajući felere i gluposti koje ću objaviti na
blogu, jer to
fala Bogu
mogu,…
I evo – doista – premda su svi elementi tu, ništa više nije kao na toj snimci.
'Nitko nikad ne može dvaput zakoračiti u istu rijeku.
Jer, drugi put to više nije ista rijeka,
Niti je to više isti čovjek.'
