Bijesni Žavijera Osloboditelja
subota, 27.01.2007.
Dvoje u muzeju i svinjska glava
Prolog:
Etnografski muzej pokazivao je ambalažu, hljebove kruha
i pečenu svinjsku glavu
S jabučicom u kljovama
U Muzeju za umjetnost i obrt
Bilo je previše ljudi
Etnografski muzej pokazivao je ambalažu, hljebove kruha
i pečenu svinjsku glavu
S jabučicom u kljovama
U Muzeju za umjetnost i obrt
Bilo je previše ljudi
Napola vrtoglav od smrada, vrućine i gužve,
olaktio sam se u ponoć na ogradu prvog kata, samo da odahnem trenutak.
Stao sam promatrati ljude koji su se vrzmali u prizemlju poput slobodnih elektrona…
I posve nehotice
Udubio se kao u umjetničko djelo.*
* Ne ljubim ljudsku vrstu
I istovremeno je nalazim fascinantnom.
U pola sata na ogradi
Shvatio sam potrebu starih žena, da povazdan stoje nalakćene na prozore
Želim takav pogled svaki dan – na dolaženje, stajanje, odlaženje i vraćanje…
Pogled s nekoliko metara visine, da jasno vidim izraz lica
da jasno pročitam emocije, kad već ne mogu misli.
I istovremeno je nalazim fascinantnom.
U pola sata na ogradi
Shvatio sam potrebu starih žena, da povazdan stoje nalakćene na prozore
Želim takav pogled svaki dan – na dolaženje, stajanje, odlaženje i vraćanje…
Pogled s nekoliko metara visine, da jasno vidim izraz lica
da jasno pročitam emocije, kad već ne mogu misli.
Nakon desetak minuta uhvatio sam sam početak tragikomične jednočinke
U foajeu je, u gužvi, stajala grupica hihotavih djevojaka studentske provenijencije,
i potezala crno vino iz bočice negazirane vode
Najatraktivnijoj od njih – napadno našminkanoj plavuši s daškom tinejdžerskog gotik-šika– u jednome je trenutku prišao dinaroidan, oteži,
nabiti, proćelavi četrdesetpetogodišnjak.
S kojom je nakupinom riječi pristupio, ostaje mi misterij.
Možda je predložio foto-session.
Možda je predložio pjevačku karijeru.
Možda je predložio
Njezine su se prijateljice nakon nekoliko minuta odmakle koji metar i smijale mu se iza leđa.
Bio je sredovječan
i odjeven kao George Constanza.
One su bile mlade, moderne i urbane.
Plavuša je željela pobjeći, ali se nije usudila.
Četrdesetpetogodišnjak je desetak minuta - rukama i nogama - pokušavao ostaviti dojam,
Koji će je osvojiti
Brbljajući bez prestanka
Uz široke geste
približavao se sve bliže,
naginjao da nešto kaže na uho,
tobož' zbog gužve i buke.
Držala je prekrižene ruke. Prvi sat psihologije.
No, bila je pristojna i nije ništa rekla.
Odgovarala je jednosložno, klimala glavom, nelagodno se smješkala i kradomice pogledavala u prijateljice.
Spasite me.
Kučke.
Nakon nekoliko minuta, četresetpetogodišnjak je procijenio da je može dotaknuti,
Dotaknuo joj je rame.
Još jednom.
Potom ju je uhvatio sa ruku i divio se njezinom srebrnom prstenju. Odulje.
Uzeo je zatim prospekt sa štanda,
zatražio od hostese olovku,
napisao telefonski broj i – brižno ga presavivši – uručio djevojci, značajno je gledajući u oči.
Slobodna, konačno slobodna, ona je odmah pojurila prijateljicama.
Do mene se čuo zvuk kamena koji pada sa srca.
On nije bio nimalo zadovoljan što je otišla,
pa je nervozno stao nekoliko metara od njezine grupe
i nekoliko dugih minuta pokušavao ostvariti kontakt očima.
Nije mu uspjelo.
Trudila se da gleda negdje drugdje,
i da što življe i veselije razgovara s prijateljicama.
Nije izdržao, nije mogao izdržati i
opet joj je prišao, progurao se kroz kordon samo da kaže još koju.
Potom je otišao zapaliti cigaretu.
Plavuša je tad živčano nasitno
razderala papir s brojem,
i teatralno ga – uz vrisak olakšanja i smijeh prijateljica – bacila konfetnog u zrak.
Papirići su se rasuli po ljudima i podu.
Djevojke su otišle.
Red je bio gust i polako se pomicao,
mnogo je ljudi strašno željelo vidjeti faksimile Leonardovih inženjerskih skica.
Tip se vratio s čik-pauze, ukopao se nasred foajea,
i očajnički je stao tražiti pogledom.
Ona je već davno nestala.
Zagledao se u svako lice, okretao oko sebe, a potom digao pogled
i tražio je među nama, naslonjenima na ogradu.
Pogled mu se susreo s mojim,
i prešao dalje.
Osjetio sam u tom momentu nešto literarno.
Ti su nepoznati likovi – samo za mene – izveli jedan igrokaz.
Snažno, emotivno, katarzično i mučno
Dijalog je bio dalek, pa sam ga - kao u nijemom teatru - konstruirao sam
I sad, pred sam kraj,
posljednji lik koji ostade na pozornici
gleda pravo u mene
i traži odgovor.
A ja ga, kao pravi gledatelj, znam
ali šutim.
Epilog
Usprkos groteski tog njegovog čina,
očajničkog i ponešto degutantnog pokušaja hvatanja djevojke koja bi mu mogla biti kći -
razmišljao sam trenutak da – poput postmodernističkog pripovjedača – interveniram u priču, i ponudim mu završetak:
gestom pokažem da baci pogled na pod, gdje su se – raspršeni nogama posjetitelja – nalazili preostali konfeti, i možda pokoja znamenka telefonskog broja.
Odustao sam.
Već viđeno.
Usprkos groteski tog njegovog čina,
očajničkog i ponešto degutantnog pokušaja hvatanja djevojke koja bi mu mogla biti kći -
razmišljao sam trenutak da – poput postmodernističkog pripovjedača – interveniram u priču, i ponudim mu završetak:
gestom pokažem da baci pogled na pod, gdje su se – raspršeni nogama posjetitelja – nalazili preostali konfeti, i možda pokoja znamenka telefonskog broja.
Odustao sam.
Već viđeno.
