Bijesni Žavijera Osloboditelja
petak, 26.01.2007.
Druga strana snijega…
Znao sam da mi nije oduvijek odiozan, znam da sam jednom transcedentirao, a evo i kada:
Walk down the mem'ry lane
Zapis s kraja 1998-me:
"Jedna od najtiših i najbjeljih noći ikada.
U kratkoj, ali dugoj šetnji od Remize do Horvaćanske snijeg mi je škripao pod tvrdim cipelama, stric-vujc, stric-vujc…
Palo ga je dosta, možda desetak novih centimetara koje je naleglo na prošlotjedni, i auti su se od straha prorijedili – nisu uspjeli zaprljati Selsku. Bila je potpuno bijela, svjetlucava.
Da li od maligana koji su mi zamutili svijest, ili od poledice koja je provirivala ispod snijega, tek – posrtao sam svako malo, u posljednji tren održavajući krhku ravnotežu.
U jednome trenutku nisam uspio ostati na nogama, zaronio sam naniže i raspao se u bijelom oblaku.
Smijući se kao malo dijete, pod rukama – pod izlizanim kožnim rukavicama - osjetio sam mu teksturu: bio je prhak, rastresit, neprirodno svjetlucav, holivudski…
Dočekao sam i sljedeće jutro, koje je zgazilo svu poeziju prethodne večeri, opovrgnulo svu sinoćnju draž.
Debeli je sloj snijega već grubo oskvrnut oštrim ubodima žute pseće pišaline, i posut nekim trunjem i listovima s dobrodržećih stabala. Staze su utabane blatnjavim radničkim cipelama.
Oktanska ga je đubrad dodatno ispjegala smeđim lepezama bljuzge – ceste su prepune te ljigeži koja se lijepi za kotače i potplate cipela…
Trenutak je prošao,
Ali je ostao urezan u mozgu,
gdje će mu društvo praviti najprobraniji momenti, napabirčeni onako iz svih godišnjih doba i nekoliko horizonata… "
U kratkoj, ali dugoj šetnji od Remize do Horvaćanske snijeg mi je škripao pod tvrdim cipelama, stric-vujc, stric-vujc…
Palo ga je dosta, možda desetak novih centimetara koje je naleglo na prošlotjedni, i auti su se od straha prorijedili – nisu uspjeli zaprljati Selsku. Bila je potpuno bijela, svjetlucava.
Da li od maligana koji su mi zamutili svijest, ili od poledice koja je provirivala ispod snijega, tek – posrtao sam svako malo, u posljednji tren održavajući krhku ravnotežu.
U jednome trenutku nisam uspio ostati na nogama, zaronio sam naniže i raspao se u bijelom oblaku.
Smijući se kao malo dijete, pod rukama – pod izlizanim kožnim rukavicama - osjetio sam mu teksturu: bio je prhak, rastresit, neprirodno svjetlucav, holivudski…
Dočekao sam i sljedeće jutro, koje je zgazilo svu poeziju prethodne večeri, opovrgnulo svu sinoćnju draž.
Debeli je sloj snijega već grubo oskvrnut oštrim ubodima žute pseće pišaline, i posut nekim trunjem i listovima s dobrodržećih stabala. Staze su utabane blatnjavim radničkim cipelama.
Oktanska ga je đubrad dodatno ispjegala smeđim lepezama bljuzge – ceste su prepune te ljigeži koja se lijepi za kotače i potplate cipela…
Trenutak je prošao,
Ali je ostao urezan u mozgu,
gdje će mu društvo praviti najprobraniji momenti, napabirčeni onako iz svih godišnjih doba i nekoliko horizonata… "
***
Nekoliko godina prije toga, iz zadaćnice s temom "U bijeloj umnoj tišini snijega ja hodam i osjećam jalovu bol" (!) dobio sam jedinu zadaćničku peticu u cijelom srednjem školovanju. (Nisam pisao simpatično, šta da kažem...)
Imamo snijeg i ja neki ambivalentan odnos...
