Pregled posta

Osjećam se kao da sam pukim slučajem ušao u neki bezvezni vlak, tandrkao se tisućama kilometara, i na kraju linije se obreo u nekoj blatnoj, klaustrofobičnoj vukojebini iz koje sad jedino želim što prije pobjeći.
Bijeg - predmnijevam - nije nemoguć, možda ni težak, samo - ja još ne vidim u kojem pravcu krenuti.

Kao konj s onim nazuvcima na očima, ne vidim ništa drugo. Kad god pokušam potražiti drugi smjer, vratim se na isto. Klaustrofobija raste. Napadi panike se učestaljuju.
Izlaz!
Gdje je izlaz?

MOMAK, još ni trideset, VSS humanistički smjer, pušač, blijed, rezigniran i neozbiljan, TRAŽI usmjerenje i životni cilj.
Voli:
- spavati do kasna, ali i buditi se rano.
- raditi noću, ali i danju
- promjene, ali ne i katastrofe
- adrenalin, ali i mir
- glasnu i bezumnu, ali i misaonu i akustičnu glazbu
- ljeto, drveće, pse, knjige i gitare

Ne voli:
- sve što vole mladi
- autoritete
- prokulice


ŽELI: neki jebeni smisao

A za to vrijeme:
Vrijeme teče, prođe rok, evo vraga skok na skok.

Nenasilni, naravno.
Zaboravio sam biti siledžija.
Kao dječak sam pokazivao izvjesnih nagnuća za jalijašenje
Ali,
krenulo je u drugom smjeru nakon što sam otkrio biblioteku Vjeverica i Ratka Milića...

***
Puno godina poslije..
pred mineralnom vodom...
Pitam se...