Bijesni Žavijera Osloboditelja
četvrtak, 08.02.2007.
Noć
Izbjegavam dnevno zaposlenje
jednako kao i ravnanje po onoj "Tko rano rani"
Svjesno, namjerno, neodgovorno, i
što dulje mogu
Tko rano rani, ugrabi jedino pirošku u dućanu - I'll give it that... U kasnijim prijepodnevnim satima ih više nema.
Ja rano ne ranim.
Ja kasno kasnim i dockan docnim.
Budim se u ranoposlijepodnevnom svjetlu i u bunilu čekam da prođe
Na poslijepodnevnom svjetlu sve je tako blijedo, neinspirativno, otečeno, usporeno.
Ranojutarnje je lijepo, ali samo kratko. Dok se zora ne razvuče do kraja.
Noć je jedino mjesto u kojem živim.
Kad mi jednog dana oduzmu noć, oduzet će mi sve najintimnije.
Ali, kad dođe vrijeme, vjerojatno ću se složiti s tim
No regrets.
***
Noću radim
slušam glazbu
Pušim
Pijem
Plačem
Smijem se
Noću čitam
Noću pišem
Noću maštam
Svirao bih noću, da mogu. Sve bih dao da mogu. Akustično, a bogami katkad i električno.
Noću mi raste kosa
Noću mi deblja bilježnica sa zapisima
Noću se skupljaju parketi
Noću hrupe ideje i snovi na javi
Noću krcka radijator
Noću svi tiho dišu i ne govore
Noću ne zveče telefoni
Noću ne postoje minute i sati
Postoji samo jedan razvučen, glistolik trenutak koji se koluta i teče
Kada se noću soba napuni duhanskim dimom,
Otvaram noćni prozor i srčem hladni noćni zrak
noćna kiša je lijepa
noćni vjetar prekrasan
***
noću mi se pomuti svijest
vidim stvari koje danju ne vidim
zbog dnevnog sljepila
Uviđam neobične veze i događaje
vodim neobične razgovore
sa sobom i ostalima
promatram prašinu
topim se u glazbi
zveckam kovanicama u kasici
pijem paragvajski čaj
gutam riječi
Jedino još noću imam strpljenja za knjige koje sam nekoć gutao i danju
Netko jednom - možda Proust - reče da dođe vrijeme u životu kad treba prestati čitati
Nisam to ranije mogao shvatiti, ali sad počinjem
Uvjeren sam da neću to moći izvesti još neko vrijeme
Možda nikada
Ali sad razumijem
Nisam to ranije mogao shvatiti, ali sad počinjem
Uvjeren sam da neću to moći izvesti još neko vrijeme
Možda nikada
Ali sad razumijem
Noću uglavnom sve razumijem
Danju malošto
samo se noću može dogoditi da mi se nešto na što sam odmahivao rukom - Sean Lennonov drugi album - sentimentalno i orkestrirano i debelo producirano i jako atmosferično djelce koje je smišljeno da se uvlači - uvuče na mala vrata u kičmu, kao šećerni grešni užitak, neshvatljiv i nepojmljiv danju...
I izazove neko lažno sjećanje, splet atmosferičnih fabrikacija
šetnju francuskim filmom iz šezdeset i neke, u crnoj dolčeviti i sa slomljenim nosom
pored bosonoge Bardot
koja trči kroz mokru travu
***
Danju nisam sentimentalan
***
Danju nikad nisam pustio suzu
***
Noću... Pa, nekoliko...
***
Sve što vrijedi,
napravio sam noću
***
Noću sam uvijek,
uvijek zaljubljen
preko ušiju.
