Bit moje poezije sadržana je u osmjehu starca,
U gipkom njihanju začinskoga bilja
U miomirisima domaće kuhinje
U djevičnjaku posrnule djevojke
U strastima starog isposnika
U blagom pogledu krvnika
U naivi othranjenog laneta
U žuboru rasnih nemira
U snovima usamljenih privrednika
U poniženju osramoćenih urednika
U žudnji rumenih udova
U samosvijesti bojevih glava
U raskiseljenosti starih obojaka
Prenemaganju starih dama.
I kad osjetim nemir nad nedaćom života,
I kad mrki obuzmu oblaci me jada,
Prožme tad često me radost zbog stiha
I pripadnosti plemenitom plemenu pjesnika.
A.G.Milić,
Puntavle, august 1982.
Bilješka o pjesniku:
Samohrani pjesnik Antun Goran Milić nikada nije ušao u školske čitanke,
i dan-danas smatra to jedinim svojim životnim uspjehom.