Priče iz prošlosti

petak, 15.02.2019.

Slávka Žukovićová Máchová

Zemřeli jenom ti, kteří jsou zapomenuti

Této úvahy jsem se připomenul v těchto dnech, když bylo tomu čtvrt století jak nás trvalé opustila Slávka Žukovićová Máchová, první česká učitelka rozená v Chorvatsku. Nebyla jen učitelkou, ale i básnířka, která rozsévala verše školním dětem, která se zapojila se do besední činnosti v osadách kde pracovala, byla dopisovatelkou do krajanského tisku a ještě hodně toho. Nebudu se zabývat zdali je ona dnes u nás zapomenutá nebo ne, ponechám, aby si o tom každý přinesl svůj posudek. Místo toho uvedu jednu její krátkou vzpomínku na první den, když jako česká učitelka začala pracovat ve Velkých Zdencích.

„Bylo to koncem srpna 1926. Řidicí učitel Mato Lovrak přivedl mne do třídy, představil dětem a odešel. Stala jsem na stupínku u stolu a dívala se na dětí. Bylo tu spousta dětí a mnoho párů dětských oči byla upřená na mne. Cítila jsem, že mi stydne krev v žílách. Byla jsem jako hypnotizovaná a nemohla jsem se vůbec pohnout. Hlavu jsem měla prázdnou. Všechno co mne léta učili ve škole bylo pryč. Myslela jsem, že omdlím. S největší námahou jsem otočila hlavu na tu stranu kde seděly nejmenší dětí. A tu jsem spatřila v první lavici chlapečka, jak se na mne upřímně dívá. Měl krásné modré oči s plavé kudrlinky. Jako hypnotizovaná jsem šla pomalu k němu. Mechanický jsem ho pohladila po vlasech a zeptala se ho: „ Jak se jmenuješ?“ Když jsem uslyšela svůj hlas, najednou všechna tíseň a strach jakoby by se mne spadly a já se začala vyptávat dál a roztomilý prvňáček mi řekl všechno o mamince, o tatínkovi, a že má sestru a babičku. Také mi vyprávěl, že mají telátko a malou kočičku. A pak už jsem dostala silu a mohla se pohybovat po třídě a hovořit. Ale byl to strašný pocit. Nevím však kdo se více bál-já nebo děti.
Na ten začátek nikdy nezapomenu. Když jsem se loučil s učitelskou školou v Pakraci, řekl nám profesor chorvatštiny Lasta: „Završili ste školovanje, a sada idete u prvi razred škole koja se zove - život. Želim vam sreću, uspjeh i strpljivost.“
Teď před těmi dětmi vzpomněla jsem si na slova drahého profesora a pomyslela jak první okamžik v té škole života byl by mne skoro porazil. Nejvíce ze všeho co řekl- měla jsem mít trpělivost.“

Popsaná událost je z doby, když Slávce Máchové bylo 21 lét. Dnes ani jeden z žáků z té doby více nežije, ale UČITELKA žije, dík takovými záznamům a mnohým básním, která nám ponechala. O tom jak ještě dlouho bude žít mezi námi, nezávisí více o ni, než těch, kteří by měli i dnes hospodařit jejím pokladem.

15.02.2019. u 18:11 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 05.11.2018.

Uz 30. godišnjicu izgradnje školske zgrade srednjih škola u Daruvaru

Kroz cijelu daruvarsku prošlost provlačio se problem nedostatka školskog prostora. U nastavi su prve pučke škole koristile prilagođene obiteljske zgrade koje nisu mogle udovoljavati osnovne potrebne za obavljanje školske nastave. Pojavom stručnih škola 80-tih godina 19. stoljeća, dodatno se pogoršao taj problem. Prva funkcionalna zgrada za školske potrebe u Daruvaru bila je sagrađena 1886. godine, nasuprot katoličke crkve, ali je ona samo privremeno ublažila taj problem. Ona je bila namijenjena za potrebe osnovnoškolskih učenika, ali su nju od 1887. godine koristili i polaznici šegrtske škole. U početku je to bilo dobro rješenje jer su predavači u šegrtskoj školi bili učitelji pučke škole koji su pratili školske polaznike od prvih razreda pučke škole do stjecanja prvih zvanja.
Daruvar se tijekom vremena prostorno povećavao pa je i broj njegovih stanovnika bio u stalnom porastu. Usporedno s njegovim razvojem njemu su bili potrebni i sve bolje obrazovani kadrovi pa je tijekom Prvog svjetskog rata javlja najprije šesterorazredna pučka škola koja je postupno prerasla u nižu, a od 1920. godine i višu gimnaziju. Za potrebe školske nastave počeo se od 1919. godine koristiti nekadašnji Jankovićev dvorac koji je kupila gradska uprava. Njegovom kupovinom riješen je problem školskog prostora za razdoblje između dva svjetska rata. U njemu se nastava održavala za polaznike niže i više gimnazije, polaznice ženske stručne škole, a nakon ukidanje više gimnazije nju su od 1928. godine polazili i učenici Trgovačke škole u kojoj su se obrazovali učenici za ekonomska zvanja, dok su trgovci(prodavači) i dalje bili u nadležnosti šegrtske škole. U uporabi je i dalje bila školska zgrada sagrađena 1886. godine u današnjoj ulici Matije Gupca 6 (nasuprot katoličke crkve) i jednim dijelom samostanska zgrada gdje je bila smještena djevojačka škola u kojoj su se obrazovale djevojke Daruvara i bliže okolice.
Nakon Drugog svjetskog rata su se u Daruvaru postupno ustalile tri srednje škole: trgovačka(ekonomska) koja je bila premještena u zgradi nasuprot katoličke crkve, šegrtska koja je jedno vrijeme bila u Dvorcu(1949.-1957.), da bi nakon 1957. bila smještena u Zrinsku ulicu gdje su za nastavu prilagođeni prostori nekadašnje vojne kasarne. Od 1954. godine u Daruvaru je ponovo počela s radom gimnazija, smještena u nacionaliziran prostor samostanske zgrade. Tada je ponovo iskrsnuo problem školskog prostora, broj učenika se povećao jer je i broj stanovnika Daruvara i okolice bio u stalnom porastu. On je bio prisutan na obim razinama, osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj. Gradske su vlasti bile svjesne tog problema, ali su tada dali prioritet gradnje stambenih zgrada za druge potrebe. Tek je 1961. godine sagrađena prva školska zgrada za potrebe jednog dijela srednjoškolskih učenika. Sagrađena je za potrebe ekonomsko obrazovanje na prostoru u Gundulićevoj ulici 14, čime je oslobođena zgrada u ulici Matije Gupca 6 i u nju se ponovo vratili učenici nižih razreda osnovne škole, onako kako je to bilo nakon 1886. godine.
Srednjoškolsko obrazovanje je 70-tih godina zahvatile velike promjene. Umjesto manjih srednjih škola, integracijom se osnivaju „mamut škole“ pa su se u Daruvaru integrirale tri daruvarske škole: Ekonomska škola Moša Pijade, Gimnazija Maršal Tito i Centar za metalsku i elektro struku Veljko Vlahović(ranija strukovna- šegrtska škola). Nastava za njih se i dalje održavala na ranijim lokacijama pa je i organizacija nastave bila dosta složena, zbog raspršenosti srednjoškolskih zgrada. Reforma u srednjim školama bila je veoma duboka, njome se 1978. ugasila i daruvarska gimnazija. Bilo je to razdoblje školstva pod nazivom „Šuvarove škole“. Umjesto ranijih srednjih škola nakon pripremne dvogodišnje faze učenici su se upisivali u različita usmjerenja. U Daruvaru su učenici podijeljeni u dva Vijeća obrazovnih programa (VOP-1, VOP-2). Brojne novine su toliko komplicirali nastavni proces da su se u njemu teško snalazili ne samo učenici i njihovi roditelji nego i profesori. U pripremnoj fazi svi su učenici, bez obzira na sposobnosti, morali slušati zajedničke programe, a tek zatim su u dva završna razreda bili upisivani po usmjerenjima. Bio je to model nepoznat u povijesti svjetskog školstva.
Zbog razbacanosti školskog prostora za učenike srednjih škola počelo se razmišljati o izgradnji- dogradnji školske zgrade u koju bi polazili nastavu svi srednjoškolski učenici. Već su 1983. godine započeli građani Daruvara izdvajati samodoprinosom novčana sredstva za njenu gradnju. U konačnici su na ovaj način izdvojilo oko dvije trećine utrošenog novca za ovu namjenu. U listopadu 1985. godine Komitet za društvenu djelatnost Skupštine općini Daruvar imenovao je Odbor za izgradnju Centra koji je sa Savjetom Centra za odgoj i usmjereno obrazovanje Daruvar činio jedan samoupravni organ. On je imenovao tri komisije(komisiju za dogradnju-izgradnju, financijsku komisiju i komisiju za organizaciju samodoprinosa). Na jednoj sjednici Odbora u prosincu 1985. godine imenovao je operativnu grupu, kao izvršni organ Odbora koji je preuzeo glavni teret priprema i poslove oko izgradnje. U njem su bili: Milan Škorić(predsjednik), Milan Kolarac( zamjenik predsjednika) te članovi Vojislav Otković, Lucijan Ilijević, Marica Pervan, Mato Pervan, Vladimir Županić, Milan Kovačić, Antun Romozi, Nikola Petrović, Oldřich Podsednik, Ivan Cegledi, Josip Miota, Miroslav Zailac i po funkcijama predsjednik Skupštine Općine, predsjednik Izvršnog vijeća Općine, predsjednik Komiteta za privredu, predsjednik Komiteta za društvenu djelatnost, direktor Uprave prihoda, sekretar OK SK, tajnik OK SSRN i izvršni sekretar OV SS.
Operativna grupa je u razdoblju od 1985. do 1988. obavila velik dio organizacijskih poslova (aproksimativni program za dogradnju, sklopljen je ugovor s DAP Daruvar za neke poslove, objavio natječaj za idejno arhitektonsko-urbanističko rješenje, naručen geomehanički elaborat i geodetska snimka…)
Početkom 1986. godine je Operativna grupa donijela odluka da se dogradnja-izgradnja obavi u tri etape. Iste godine Ocjenjivački odbor je nakon raspisanog natječaja dodijeli tri nagrade za najbolje idejno rješenje buduće zgrade. Prvu je nagradu dobio Arhitektonski fakultet Sarajevo, drugu DAP Daruvar(Lucijan Ilijević) i treća nagrada Arhitektonski studio iz Zagreb. Usprkos ovim nagradama svi su radovi imali određenih nedostataka pa je Lucijan Ilijević bio zadužen da pronađe neko drugo idejno rješenje. Početkom 1987. bila je usvojena tehnička dokumentacija, a u ožujku 1987. razmotrene su ponude za izvođenje graditeljskih radova među osmoricom ponuđača. U travnju je sklopljen ugovor sa Novogradnjom iz Daruvara. Kamen temeljac i simbolični početak gradnje počeo je na Dan Centra 25. svibnja 1987. kojeg je položio najstariji djelatnik Centra prof. Ljubomir Miletić. Uz njega je u jednu staklenu bocu položena pisana povelja o ovom događaju.
Dogradnja nove zgrade je obavljena tako da je sa zapadne i istočne strane ranije zgrade ekonomske školske, sagrađene 1961. godine, nadograđeni novi prostori, čime je ona ugrađena, uz manje unutrašnje preinake, u kasniji zajednički dograđen školski prostor. Stoga se u tom“starom“ prostoru održavala nastava i kada su počeli 3. kolovoza 1987. graditeljski poslovi. Ipak se vodilo računa da do početka redovne nastave u rujnu 1987. godine se obave oni poslovi koji su izazivali buku pa kasniji radovi nisu ometali normalnu nastavu.
Za dogradnju-izgradnju utrošeno je više od 3 milijarde novih dinara i njima se izgradilo 19 učionica (standarnih i specijaliziranih), 9 nastavničkih kabineta, multimedijski centar (knjižnica, čitaonica, medioteka, višenamjenski hol, kuhinja i blagovaonica, fotolaboratorij, prateći prostori, upravni trakt (6 kancelarija i arhiva), zbornica, prostor za omladinu, priručna radionica, kotlovnica, garderoba i tri sanitarna čvora. Ovo sve pokriva prostor na 3 310 kvadratnih metara.
Raniju navedenu svotu teško je vrednovati danas jer zbog galopirajuće inflacije teško naći njenu protuvrijednost u njemačkim markama ili dolarima koji bi se koristili kao neki približni pokazatelji. (Prema tečajnoj listi NBJ jedan dolar 1988. godine je vrijedio 5211 dinara).



U novoj školskoj 1987./1988. godini nastava se održavala na istim lokacijama kao prethodne godine. U takvim okolnostima najviše se govorilo o dovršenju nove školske zgrade. Planiralo se da ona bude otvorena tijekom listopada 1988. godine , ali zbog kašnjenja nekih radova i uklanjanja nekih tehničkih nedostataka, termin otvaranje se u nekoliko navrata pomicao. Obavljena su tri tehnička pregleda i tek na trećem je pregledu zaključeno da je školska zgrada spremna za upotrebu. U tadašnjim okolnostima najviše su komentirali velik broj žarulja u holu nove školske zgrade čije je namještanje dugo trajalo, a njegova funkcionalna vrijednost se trebala tek provjeriti.
Sve ovo događalo se u osjetljivoj politički-ekonomskoj situaciji, posebno zaoštrenih prilika na Kosovu. Početkom listopada je odlučeno da otvaranje nove zgrade Centra bude 18. studenog, ali je taj termin kasnije pomaknut na 19. studenog, iz razloga zauzetosti Stjepana Bratka i potrebe da se obavi još jedan tehnički pregled.
19. studeni 1988. ušao je u povijest daruvarskog srednjeg školstva jer je poslije jednog stoljeća riješilo pitanje stambenog prostora srednjoškolskih učenika. Otvaranju je prisustvovalo oko 200 uzvanika i radnika Centra. U 11 sati ravnatelj škole Miroslav Zailac pozdravio je visoke goste i prisutne uzvanike i zatim dao riječ potpredsjedniku IV Sabora dr. Stjepanu Bratku. On je iznio svoje zadovoljstvo što je mogao otvoriti još jednu školsku zgradu u kojoj će mlade generacije stjecati potrebna znanja za život. Nakon toga je presjekao vrpcu i time je simbolično bila otvorena nova zgrada Centra. Nakon toga počelo je razgledanje novosagrađenih prostora, zatim se ušlo u hol osvjetlan stotinama žarulja. Tu je bila održana svečana sjednica koju je vodio predsjednik Savjeta Centra Ivan Cegledi i radno predsjedništvo (Ana Wittasek, Vjenceslav Herout i Jela Kičić).
Slijedio je zatim referat ravnatelja Centra Miroslava Zailca koji je govorio o 100 godina rada stručnog školstva u Daruvaru i radu Centra za odgoj i usmjereno obrazovanje. Nakon njega govorio je Milan Škorić koji je govorio o gradnji školske zgrade i zahvalio se svima koji su na bilo koji način sudjelovali u izgradnji nove školske zgrade. Ovaj prvi svečani dio programa završio je promocijom publikacije Prošlost stručnog obrazovanja u Daruvaru 1887.-1987. Tom je prilikom Vjenceslav Herout, jedan od autora, govorio o razlozima izdavanja ove knjige koja bi trebala ostati spomenik na proteklo stogodišnje razdoblje. Tada je rekao: „ …svojim radovima htjeli smo se prisjetiti na stotine predavača srednjih škola koji su u proteklih sto godina radili na ovim školama, koji su odgojili desetine tisuća mladih ljudi, koji su tokom čitavog ovog razdoblja radili u teškim radnim uvjetima, ponekad bili beskućnici, ali koji su se ipak trudili da učenicima daju što solidnije stručno i opće znanja. Ako smo u tome djelomično uspjeli, naš rad nije bio uzaludan…“
U drugom dijelu svečane sjednice održan je bogat program: recital učenika Centra kojeg je pripremio Ljubo Miletić, slijedio je nastup daruvarskog pjevačkog zbora Daruvarčanke u kojem su pjevale i neke naše kolegice, slijedili su plesovi KUD Daruvar i Češke besede iz Daruvara.



Nakon programa u šest učionica bio je svečan ručak na kojem je bilo oko 300 uzvanika, učesnika programa i djelatnika Centra. Nakon ručka za ples je svirala jedna glazbena skupina iz Sirača. Idućeg dana bilo je u Centru organizirano dežurstvo pa su i građani Daruvara mogli razgledati novu školsku zgradu.


05.11.2018. u 19:10 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 20.08.2018.

SJEĆANJA NA 1968.

U povijesti ima događaja koji se duboko usjeku u pamćenje naroda i zatim se sredstvima javnog informiranja prenose na nove naraštaje. Tome doprinosi i usmena predaja jer je svaki sudionik takvih zbivanja doživio događaj na svoj način i u tom ga je obliku odnio u život. Jedan takav je u mojem blogu.



Postoje dva razloga zašto mi se 1968. usjekla u pamćenje. Stoga počinjem s onim manje važnim, osjetno starijim, o kojem su mi ostale samo blijede uspomene. Ipak u mojem slučaju između njih postoji neka poveznica, jer ovaj mlađi događaj dopunjuje onaj stariji iz mojeg djetinjstva.
Prvih šest godina svoga života proveo sam s obitelji u Daruvarskom Brestovcu, u domaćinstvu djeda i bake s majčine strane. Kada je rat završio, imao sam samo dvije godine pa se rata ni ne sjećam. Ipak sam sobom odnio neke ratne traume jer sam s plačem popratio svako fotografiranje misleći da je fotoaparat neko ubojito oružje kojim me žele ubiti.
Na sljedeće četiri godine ostalo mi je više uspomena, ali opet više onih otužnih, nego onih lijepih, dječjih. Tome su najviše doprinijela svakodnevna prepričavanja strahota Drugog svjetskog rata, ali i tadašnjih „obaveza“ od kojih su strepili ratom osiromašeni seljaci. A što su to bile „obaveze“ danas znaju samo još stariji naraštaji, mladima to ne želim objašnjavati, jer možda ne bi tome razumjeli. A upravo te „obaveze“ u mnogim su slučajevima bile presudne da su se mnoge tadašnje češke porodice u Hrvatskoj odazvale pozivu da se vrate u Čehoslovačku, u zemlju svojih predaka. Nije to bila jednostavna odluka jer su se već ovdje one „ukorijenile“ i ni njima nije bilo jasno, zašto njihov povratak nije bilo moguć nakon 1918. godine, a sada ih čak zovu. Mnogi zaista nisu znali razloge ovom pozivu, a tek kasnije su spoznali da su trebali nastaniti domaćinstva protjeranih njemačkih obitelji, uglavnom iz zapadnih dijelova tadašnje Čehoslovačke. Jednu nepravdu trebalo je zamijeniti drugom nepravdom.
Moja je obitelj ipak odlučila ostati, ali dio naše rodbine je otišao. Sjećam se tog plača prilikom rastanka jer nitko nije znao konačan ishod ove seobe. A kakav je osjećaj preseljenja, osjetio sam i ja 1949. godine, kada mi je bilo nepunih šest godina, kada se moja obitelj preselila u Male Zdence gdje je kupila jedno domaćinstvo. Iako je to bilo samo 12 kilometara od rodnog mjesta, nikad nisam prebolio odlazak od djeda i bake, od psa Sokola i brojnih prijatelja iz susjedstva. Ako voćka doživljava šok presađivanjem, bit će shvatljivo zašto i ljudska bića ne mogu izbjeći traumu izazvanu promjenom sredine.
Kada je naša rodbina odlazila u Čehoslovačku bilo je puno obećanja o kontaktima i dopisivanju, ali je to bilo prekinuto 1948. kada je Jugoslavija ušla u sukob sa članicama Informbiroa i kada su bile prekinute sve veze i s Čehoslovačkom, tada vjernom članicom tog saveza. To pogoršano stanje posebno je osjetila češka manjina u Hrvatskoj kojoj je bila uskraćena svaka kulturna pomoć iz zemlje svojih predaka. Osjetili su to možda još više i neki češki reemigranti u Čehoslovačkoj, od kojih su se neki teško ukorjenjivali, a neki su od hvaljenih „Titovih partizana“ postali „Titovi špijuni“. Svaka komunikacija, čak i ona poštom, na relaciji Jugoslavija - Čehoslovačka bila je kontrolirana s obje strane. Jednako tako to su teško proživljavale i mnoge ovdašnje češke obitelji koje nisu znale ništa o sudbini članova svoje rodbine u njihovoj matičnoj zemlji.
I previše suza bilo je proliveno na obje strane i stoga nije čudo što su hrvatski Česi s pojačanom pažnjom slušali sve informacije vezane za Čehoslovačku. Iako se situacija u Čehoslovačkoj počela mijenjati nabolje, tek početkom 1968. godine, pojavom Dubčeka, započeo je proces demokratizacije društva. Postupno su otklanjane ranije stege pa su i češki turisti lakše dobivaju dozvole za putovanje u inozemstvo, svi su se ponadali da dolaze ljepši dani.
Drugi je razlog zašto mi se usjekla u pamćenje 1968. godina su i zbivanja koja su se dogodile te godine i koja su utjecala i na moj život.
Ja sam već tada imao završenu višu školu i radio sam kao seoski učitelj. Konačno sam zarađivao svojim radom novac kojim sam kao student oskudijevao. Odslužio sam i obavezni vojni rok, imao dovoljno vremena da razmišljam kako trasirati svoj budući život. Nisam se pomirio da provedem život na selu ne zato što ga nisam volio nego sam predvidio postupnu agoniju umiranja naših sela. Mladi su već tada počeli odlazili na školovanja u gradove, u njima su nalazili zaposlenje i nisu se vraćali u rodna sela pa se i broj školske djece na selima počeo smanjivati. Stoga sam upisao i izvanredni studiji za visoko školsko obrazovanje jer sam u tome vidio jedini način da jednom odem živjeti u neku gradsku sredinu koje su već tada bilježile velik priliv seoskog stanovništva. Znao sam prednosti i nedostatke ovakvog studija. Prednost je što sam već mogao vlastitim sredstvima studirati, a nedostatak je da je učiteljsko zvanje u seoskim sredinama nekada donosilo i mnoge izvanškolske obaveze pa je bilo malo vremena da se još izdvaja vrijeme za studij. Stoga su zimski i ljetni praznici bili jedini termin kada se moglo posvetiti studiju.
I tako su došli ljetni školski praznici 1968. godine. Htio sam ih provesti kod roditelja. Odrekao sam se i željenog puta na more gdje nisam bio otkad sam počeo zarađivati novac vlastitim radom. Odlučio sam završiti željeni studij hrabreći samog sebe da ću nakon njegovog završetka naplatiti sve ranije propuste. Pripremao sam tada više ispita, ali budno pratio na TV politička previranja tijekom kolovoza u Čehoslovačkoj. Ni to mi nije bilo dostatno pa sam posredstvom Radio Praga slušao vijest, poput prijenosa neke sportske utakmice. Osobno sam se bojao ishoda jer nešto sličnog bilo je u Mađarskoj 1956. godine. Na to su ukazivale i vojne vježbe na području Čehoslovačke zemalja članica Varšavskog pakta i kasniji zahtjev čehoslovačke vlade da se vojska „prijateljskih zemalja“ nakon njihovog završetka povuče sa njihovog područja. Iako je to bilo učinjeno, iako su održani neki sastanci na državnim razinama, ipak se već tada moglo naslutiti da je postojao razrađen scenarij kojim se htio zaustaviti proces demokratizacije u Čehoslovačkoj.



Slušao sam Radio Prag u jutarnjim satima 22. kolovoza kada je već bila u tijeku intervencija pet „prijateljskih zemalja“. Slušao sam Radio Prag i kada je spiker obavještavao da će radio morati uskoro prestati emitirati jer je već vojska počela zauzimati radiopostaju. Brzo nakon toga njegov je glas utihnuo. Kada se nešto kasnije radio ponovo oglasio, bile su to već neke druge vijesti i drugi spiker.
Sjećam se da je tada kod nas boravila rodbina iz Čehoslovačke, o kojoj sam ranije samo slušao jer mi se izbrisao njihov lik iz vremena kada su reemigrirali. Tragičnu vijest o sudbini Čehoslovačke popratili su plačem. Bili su zbunjeni, u nedoumici trebaju li se vratiti u okupiranu domovinu ili otići prema Austriji i tražiti azil. Slično su proživljavale ostale češke obitelji koje su se ovdje zatekle na putu prema moru ili na povratku nakon provedenog odmora. Naši ljudi su se trudili da ih smire, htjeli su im pomoći, ali nisu ni sami znali što bi im savjetovali.
Jugoslavenska vlada je kritizirala izvršenu okupaciju Čehoslovačke. U Beogradu su tada boravila dvojica članova čehoslovačke vlade Oto Šik a Jiři Hajek koji su također osudili ponašanje svojih ranijih saveznika, osporavali postojanje bilo kakve kontrarevolucije u Čehoslovačkoj.
21. kolovoza 1968. bila je ugašena svijeća nade za demokracijom u Čehoslovačkoj. Ipak, prava reakcija na zbivanja u Čehoslovačkoj dogodila se pet dana kasnije, 26. kolovoza. Toga dana ja sam biciklom bio u tri kilometara udaljenom Grubišnom Polju da kupim dnevne novine i doznam podrobnije informacije što se zbivalo i zbiva u Čehoslovačkoj. Na povratku kući već sam vidio da se nešto ozbiljno događa. Mjestima sam zapazio kako neke obitelji plačući ispraćaju nekog svog muškog člana jer je navodno objavljena mobilizacija. Kada sam došao kući, doznao sam da sam i ja dobio poziv za mobilizaciju. U njemu je pisalo da koristim prvo prijevozno prometno sredstvo i javim se na svoje mobilizacijsko mjesto. U to vrijeme još nije bilo u selu privatnih automobila pa sam uzeo sobom samo mali zavežljaj i biciklom krenuo u Grubišno Polje. I mene je obitelj ispratila uz plač. S njima je plakala i rodbina iz Čehoslovačke koja je još bila kod nas. Nisam ih stigao pitati da li plaču zbog moga odlaska ili zbog sudbine koja je zadesilo njihovu zemlju. O mobilizaciji sredstva javnog informiranja nisu davala nikakve obavijesti.
Ja sam u Grubišnom Polju ostavio bicikl kod poznanika, utovario se u jedan teretni kamion i otputovao u Špišić Bukovicu na zborno mjesto, oko 20 kilometara od mađarske granice. Imao sam dojam da nas voze u rat iz kojeg se više neću vratiti. Požalio sam što nisam otišao na more gdje su se bezbrižno kupali brojni moji prijatelji dok sam ja prednost dao studiju povijesti i za nagradu dobio zadatak da u praksi okusim ratno ozračje.
Tada je mobilizacijom bilo obuhvaćeno mnogo muškaraca nešto mlađe životne dobi. Među njima je bilo malo onih „s čvarcima“, često polupismenih, ali privilegiranih. Po običaju, uvijek su u klaonice slani „obični vojnici“. Do večernjih sati 26. kolovoza bio je cijeli šumski prostor pred Viroviticom prepun muškaraca, ali bez uniformi i naoružanja. Nismo ni znali da li je proglašeno ratno stanje, ali smo slutili da nam eventualna opasnost prijeti s mađarske strane. Bilo smo svjesni da bi u slučaju vojne operacije ovako „naoružani“ bili poput glinenih golubova ili hrpe ljudskog mesa rastrgani u granatiranju.
Te je noći padala kiša, bili smo u civilnom odijelu, mokri, jer šumske krošnje nisu mogle zadržati kišu koja je neumorna padala.
Tek idućeg dana dobili smo uniforme i oružje i počele se formirati vojne jedinice. Kasnije smo spoznali da zapovjednici ovakvih rezervnih jedinica nisu poznavali teren. Bilo je među njima i onih iz Slovenije kojima je teren bio posve nepoznat. Uz takav zapovjedni kadar moglo se zapaziti da su i mnoge puške bile iz starijih razdoblja, a veza se održavala razvlačenjem telefonskih žica. Pošto sam u vojci bio radio- telefonist, znao sam da ću biti „unaprijeđen“ i da ću u prvim danima razmatati na desetke kilometara žice jer se radio, zbog blizine granice, nije smio koristiti. Upitno je da li ga uopće bilo. Nije to bio jednostavni posao jer su žice bilo povremeno prekidane pa se često i u noćnim satima trebao tražiti kvar na takvoj liniji. Ostalo je vrijeme korišteno za kopanje rovova koje su trebali služiti za obranu, ali se u njima i spavalo. U svakom slučaju nije to bio nimalo privlačan život.
Ja sam imao i dodatan peh jer sam dobio neprikladne vojne cipele koje su mi skrivile krvave žuljeve na nogama. Zbog toga sam dobio dvodnevnu poštedu, a zatim sam kao posluga radio u vojnom štabu u Lončarici. Tek ovdje sam doznao da je jugoslavenska vlada proglasila mobilizaciju kada se zapazilo da se na jugoslavensko-mađarskoj granici gomilaju tenkovi. Pošto je Jugoslavija osudilo intervenciju u Čehoslovačkoj, ovo je trebalo biti predostrožnost za eventualnu obranu, ukoliko bi bila napadnuta. S vremenske distance zna se da Jugoslavija nije planirala vojno pomoći Čehoslovačku, a niti se planirao napad na Jugoslaviji. Inače u takvim situacijama često se koristi ovakva vojna strategija.
Situacija se kasnije počela smirivati. S obje strane jugoslavensko-mađarske granice vojna tehnika se povukla prema unutrašnjosti, opasnosti nije više bilo jer je i u Čehoslovačkoj zaustavljen proces za stvaranje društva s ljudskim likom.
Nakon tri tjedna sam skinuo vojnu uniformu i 19. rujna se vratio kući. Okupao se i imao osjećaj da sam se ponovo rodio. Tijekom proteklog razdoblja imao sam dovoljno vremena na razmišljanje o svrsi vojne službe i studiranja. Žalio sam za svakom utrošenom minutom koju sam posvetio učenju pripremajući se za ispite. Ne samo što tada nisam išao na rujanske ispite, napravio sam višegodišnju pauzu i posvetio se svakodnevnom običnom poslu. Zbivanja u 1968. godine su mi do danas ostala kao grozan san, a prvi puta sam ih obnovio 1969. godine kada sam zajedno s ostalim učiteljima iz Hrvatske bili u posjeti Čehoslovačkoj. Prisjećam se na oduševljenje naših domaćina na mnogim tamošnjim školama. Bili su zahvalni za potporu Jugoslavije za promjene u Čehoslovačkoj 1968. godine. Ponovo su potekle suze, ovaj puta za izgubljenom 1968. godinom. Sasvim slučajno bili smo i u Španjolskom salonu u kojem je idućeg dana Gustav Husak preuzeo Dubčekovu funkciju. Svi smo navijali za razdoblje koje je bilo prije Husaka, vjerovali smo da će doći vrijeme kada će češki narod sam odlučivati o svojoj budućnosti. Nismo vjerovali parolama Sa Sovjetskim savezom za vječna vremena, a više se nam svidjela parola napisana nakon pobjede čehoslovačkih nad sovjetskim hokejistima: Tarasove, bu, bu, bu - Brežněv ti da přes hubu.
Nažalost, na taj se dan dugo čekalo, ali ipak su ga mnogi dočekali. Godina 1968. ostat će ipak upamćena kao godina o kojoj će se još mnogo govoriti.



20.08.2018. u 10:45 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 02.08.2018.

Uz 15. godišnjicu smrti Josipa Matušeka ( 1. 2. 1920. – 5. 8. 2003. )



Prije 15 godina trajno je iz naših redova otišla jedna velika ličnost iz kulturnog i društvenog života. Napustio nas je profesor Josip Matušek, prosvjetnik i kulturni radnik, knjižničar, novinar, kroničar, pjesnik, prevoditelj, autor mnogih povijesnih i literarnih sadržaja, arhivar i veliki humanist. Za mnoge njegov je odlazak bio nezapažen kao nekad njegov dolazak u ovaj grad. Jednako tako i njegov život u ovoj sredini nije se razlikovao ničim posebnim jer je živio životom običnog čovjeka kojeg je uvijek krasila vrlina skromnosti. Bio je čovjek koji je dobro zapažao zbivanja oko sebe, koji je uvijek znao razlučiti dobro od onoga što se mu nije dopadalo. A to nije prešućivao. Njegova zapažanja, bila ona usmeno ili pismeno izrečena, uvijek su bila umjerena, nikad nije koristio grube riječi, nikoga nikad nije htio uvrijediti i zato nije imao ni neprijatelje. Bio je čovjek koji je znao saslušati drugačija mišljenja, nije im proturječio, ako ih nije prihvaćao nije to nijednom gestom pokazao. Zadovoljio se samo iznošenjem svojeg stava o dotičnom problemu.



Malo je danas Daruvarčana starijih generacija koji ga nisu poznavali i zato se svaki njegov izlazak u grad vremenski udvostručio od onog kojeg je eventualno planirao. Na ulici su ga mnogi ne samo pozdravljali već su htjeli s njim i popričati. A on nikoga nije odbijao, sa svima je razgovarao, sa svakim je prihvaćao temu razgovora. Jednako tako je bilo u knjižnici daruvarske Češke besede. Tamo je kod stola bilo jedno mjesto rezervirano za njega. Nakon njegovog dolaska knjižničarke su ga počastile kavom. Nisu brinule tko će mu praviti društvo jer su tu dolazili njegovi suradnici s kojima je raspravljao o svojim trenutnim poslovima. Takve su razgovore često prekidali i mnogi posjetioci knjižnice koji su ga htjeli pozdraviti. Tada bi ustajao od stola, rukovao se i zatim sa svakim popričao.



Osobno sam profesora Matušeka poznavao od svojih učeničkih dana. Naša je suradnja trajala desetljećima, ali trajno će mi ostati u pamćenju posljednji mjeseci njegova života. Bilo je to vrijeme kada je živio sa spoznajom da mu preostaje, prema liječnikovom mišljenju, još samo tri mjeseca života. Upravo u tim danima bio sam jedan od rijetkih vanjskih suradnika s kojima je dijelio svoje posljednje dane. Što ljudi u takvim trenucima osjećaju kada se počinju približavati „tamnom tunelu”, ali nisu posve sigurni hoće li ga proći i ponovo ugledati novo svjetlo? Nismo o takvim stvarima govorili, ali se hrabro nosio sa spoznajom da nas zauvijek napušta. Što mu je davalo snagu da i u takvim trenucima sačuva prisebnost? Odgovor na to pitanje ne znam, ali znam da mu je neka duboka vjera davala dodatnu snagu da rad stavi ispred razmišljanja o smrti koju je potisnuo u drugi plan. Možda je i zato žalio što mnogo planiranog nije uspio dovršiti i ukazivao mi je što bi još trebalo učiniti ili ispraviti. Nevjerojatno je koliko je toga učinio u mjesecima umiranja. Iako mu je bio poznat sadržaj rukopisa za knjigu o njemu koju sam inicirao i bio njen glavni nositelj, još uvijek je tražio neke sadržajne dopune, ali i da se neke rečenice izostave. Znao je da knjiga neće izaći za njegova života, ali to je već druga priča.



Profesor Matušek htio je pročitati i neke moje rukopise za druge projekte znajući da ih neće više čitati. Sve ih je pročitao i o svakom smo prilikom moje sljedeće posjete raspravljali. Posebno se interesirao za moj rukopis o daruvarskoj Gimnaziji koji je bio tek u svojim začecima nastajanja. Usprkos tomu što sam tek obradio razdoblje od 1954. do 1958. godine, htio je da mu donesem taj tekst jer je tada radio kao profesor daruvarske gimnazije. Rukopis sam mu donio 20. srpnja. Toga se dana loše osjećao, ali rekao je da ga ostavim i da će ga pročitati sljedećeg dana. Tada sam već imao osjećaj da je to možda naš posljednji sastanak. Profesoru se nisam više javljao jer sam očekivao da će mu za dvadesetak stranica teksta trebati više dana. No, on je i ovdje preduhitrio Smrt jer je iskoristio dolazak svoga sina iz Zagreba koji mu je čitao tekst i bilježio sve profesorove primjedbe. Iako se opis završavao 1958. godinom, neke bilješke odnose se i na kasnije godine. Vjerojatno se bojao da mi oni ne promaknu kod daljnjeg pisanja. Žao mi je što nisam ranije došao po rukopis jer je on još u pakračkoj bolnici pitao, nekoliko dana prije smrti, jesam li bio po njega i tražio da mi ga ne zaborave vratiti.



Da, takav je bio Josef Matušek. Radio je i kada je umirao. Do posljednjeg trenutka prkosio je Smrti želeći pred njom otrgnuti što više od zaborava. Mislim da je u tome uspio. A da li se bojao smrti? Ne znam, ali sigurno je mnogo o njoj razmišljao. Još danas se sjećam iz učeničkih dana njegove interpretaciju Wolkerove pjesme u kojoj su i stihovi „ …smrti se ne bojim, smrt nije zla, u smrti nisam sam, umiranja se bojim, gdje je svatko napušten - a ja umirem.” Sjećam se da su se tada suze zacaklile u njegovim plavim očima, a one su zatim nagrnule i u naše. Iako njegova smrt nije bila laka, ipak je bilo trenutaka u zadnjim danima njegova života kada je imao priviđenje zelene livade pune cvijeća. Možda je s takvom slikom trajno 5. kolovoza 2003. otišao s ovog u onaj nepoznati svijet.


Jedna mala uspomene - umjesto cvijeta na grob

Sa prof. Matušekom sam se u posljednja tri mjeseca njegovog života sastao u nekoliko navrata, a o sadržaju razgovora sam tada napisao opsežan neobjavljen rukopisni zapis. O njegovom sadržaju zna i njegova obitelj. Uglavnom, bili su to radni sastanci.
Ja sam još početkom 2003. godine napisao o njemu manji prilog za jedan daruvarski časopis, uglavnom o njegovom stvaralačkom radu i potkrijepio ga s dvije njegove pjesme koje je napisao još u mladenačkim danima. Jedna od njih ima naslov Posljednji pozdrav. Bio je to moj osobni izbor, a cijeli moj uradak pisao sam u vrijeme kada još nisam znao za liječničku dijagnozu da profesoru preostaje još nekoliko mjeseci života. Pošto je došlo do odgode izlaženja časopisa, tri tjedna prije smrti, profesor je poželio pročitati sadržaj mojeg priloga. Želja mu je bila ispunjena. Prilikom primanja rukopisa odmah se zaustavio kod naziva prve pjesme Posljednji pozdrav. Prokomentirao je to riječima da naziv pjesme ima puno zajedničkog s njegovim trenutačnim stanjem. Pokušao sam ga uvjeriti da je taj izbor iz njegove ostavštine obavljen još prije pola godine i da kod izbora nisam ni razmišljao o naslovu pjesama nego sam izabrao one koje su mi se dopale. Nakon što je pročitao rukopis, na našem sljedećem našem susretu nije imao nikakvih primjedbi na sadržaj mojeg priloga.
Radi prisjećanja na njega, podastirem te dvije njegove pjesme:


Posljednji pozdrav

Pozdravi mi, druže, kuću moju rodnu,
Sve moje domaće i sve znance tamo.
Pozdravi mi šumu, njivu moju plodnu
i sva druga mjesta što ih nas dva znamo.

Mjesto mene ocu stisni žuljnu ruku,
a majku poljubi mjesto mene, druže,
šapni joj potiho da se već ne tuku,
ali sin joj mora ostat ondje duže.

Majci još mi reci da me ništ ne boli,
da mislim na sve njih i da mi je dobro,
a dragu pozdravi, nek se za me moli,
neka bude sretna. Reci joj to, pobro.

I reci im svima da im neću doći,
ali da sam s njima u mislima često,
duša će se moja vraćati po noći
i grliti sve njih, svako drago mjesto.


( Petrinja, 1942. )


Uz prugu

Kiša. Vjetar. Dvije tračnice beskrajno duge
žure u noć. Ogromna gomila, crna, velika,
slomljenih vagona, drva i čelika
rasuta s obje strane pocrnjele pruge.

Mučaljivo strše u nebo telegrafski stupovi
nategnute žice plačljivo, monotono zuje.
Bijele čašice pod titrajima njihovim bruje.
Na stupovima njišu se nečujno ljudski trupovi.

Ispijena lica krvava. Tragovi prošlih muka.
Ukočena trupla, muškarci, žene i djeca.
Vjetar prebire po žicama kao da jeca,
po taktu pleše čudno jedna poplavljela ruka.

Vise i ljuljaju se žrtve krvničkog bijesa,
u smrti jednaki, radnici, seljaci i građani,
uz stare bake, starce, dječaci još mlađani.
Kiša umiva podbuhla, krvava tjelesa.

Odjednom uz buku, lomljavu, dahtanje, štropot,
tresak, škripu i huktanje, pun nekog bijesa
dojuri vlak. U viru zraka zaplešu tjelesa,
on juri dalje uz tutnjavu, škripu i grohot.

Nestade svega. Vlak juri kroz noć, maglu i kišu
u oblaku pare i ognjenih iskri.
Pod udarcem vjetra što na mahove udara
T ijela obješenih i dalje lagano se njišu.


( Podravska Slatina, 14. 11. 1944. )









02.08.2018. u 08:07 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 24.06.2018.

Prof. Franta Burian(2. 8.1888. - 28. 11. 1958.)

Prof. Franta Burian (2. 8.1888. - 28.11.1958.)

Daruvar je u svojoj prošlosti imao niz ličnosti koji su svojim radom zadužili ovaj grad i kojima i današnje generacije mnogo toga duguju. Neki od njih su još za života dobili mnoga priznanja, neki čak imaju u gradu svoju ulicu, a neki su jednostavno ostali zaboravljeni. Kreatori kulture se u gradu mijenjaju, ali još do danas nisu naučili da se protiv zaborava treba boriti povijesnim knjigama. Točno je, i slikovnice mogu zamijeniti dio daruvarske prošlosti, ali ne mogu zamijeniti pisanu riječ. Stoga, u povodu okruglih obljetnica rođenja i smrti prof. Frante Buriana, za mlađe naraštaje podastirem jedan kratak prikaz iz njegovog životopisa i njegovog pokušaja da Daruvar dobije stalni muzej.



Franta Burian bio je prosvjetni djelatnik koji nije rođena u Daruvaru, ali je za ovaj grad učinio znatno više od mnogih koji su se u njemu rodili. Osobno ga nisam poznavao, ali sam bio na njegovom pogrebu kada ga je ispratilo oko 3000 sugrađana i mnogih njegovih štovatelja iz šire okolice. Čelo pogrebne povorke bilo je već na groblju, a zadnji dio se još formirao u Frankopanskoj ulici.
Franta Burian (1888.-1958.), rodio se u Češkoj, došao je u Požegu svome stricu 1902. godine, gdje je upisao prvi razred gimnazije. On je i u požeškoj školi 1907./8. školske godine, kada je išao u šesti razred gimnazije, okupio dio srednjoškolaca koji su pokrenuli časopis Šijak, ali zbog njegovog sadržaja, već nakon dva broja bio je zabranjen. Umjesto njega osnovali su kružok ljubitelja zagonetki Upitnik. Brojio je samo šest članova koji su slali priloge u zagrebački časopis Pobratim u rubriku koja je isto nosila naziv Upitnik.
U 1908./1909. školskoj godini Franta Burian je otišao u Zagreb i upisao 7. razred Nadbiskupske gimnazije. Pravi razlozi ovog prelaska nisu poznati, ali su tome najviše doprinijele njegove nesuglasice sa stricem koji nije mogao uzdržavati više gimnazijalca koji se svojim idejama razlikovao od njegovih ideja i koji je zbog njih imao neprilika sa tamošnjom školskom upravom. Odabir nove škole nije bio iz vjerskih sklonosti, nego samo zbog toga jer je to bio jedini način da završi gimnaziju jer nije imao novčanih sredstava za nastavak školovanja. Dolaskom u Zagreb prestao je pisati poeziju jer se raniji sadržaji ne bi uklapali u svjetonazor nove školske ustanove. Umjesto nje nastavio je pisati razne priloge iz enigmatike u časopisu Prosvjeta koja je imala rubriku zagonetki pod nazivom Da ti prođe vrijeme. Zanimljivo je, da je u prvom broju Prosvjete 1909. godine svih 11 zagonetki napisao Franta Burian, ali pod različitim skrivenim imenima. U tu rubriku Prosvjete tada je počeo svoje zagonetke objavljivati i Antun Barac (1894. - 1955.), poznati književni povjesničar, autor povijesti hrvatske literature. Svojim enigmatičnim prilozima moguće je tvrditi da je Burian stajao uz kolijevku moderne hrvatske enigmatike.
Nakon završene gimnazije 1910. godine Franta Burian odlazi na Bogoslovni fakultet u Prag, ali opet samo zato što nije imao novčanih sredstava za studij na nekom drugom fakultetu. Svećeničko zvanje nije bilo u duhu Burianovog svjetonazora. U Prag je došao studirati u godinama kada su mladi sve više prihvaćali ideje Masaryka i kada Katolička crkva u Češkoj nije bila previše omiljena jer se oslanjala na politiku Habsburgovaca i time za očuvanje Austro- Ugarske, a protiv stvaranja samostalnih slavenskih država. Nakon dvije godine studija, 1912. godine, Burian se vratio u Zagreb i upisao se na Filozofski fakultet i tu je završio 1917. godine studij hrvatskog jezika kao glavnog predmeta i latinski i grčki, kao sporednih predmeta. To je već bilo vrijeme Prvog svjetskog rata (1914. - 1918.) kada je jedno vrijeme bio mobiliziran u vojsku, ali je kasnije, zbog slabog vida, bio pušten pa je u razdoblju od 1917. - 1921. godine predavao hrvatski i latinski jezik na gimnaziji u Gospiću.

Učenica Milada Kalensky čestita Burianu posljednji njegov rođendan

Franta Burian došao je u Daruvar 1921. godine na poziv tadašnjih članova Čehoslovačke besede. U vrijeme dolaska bio je u zrelim godinama, imao je 33 godine. Tek u Daruvaru je zasnovao brak u kojem je imao sina i dvije kćeri. Nakon dolaska u Daruvar uključio se u nastavu kao profesor hrvatskog i latinskog jezika na tadašnjoj gimnaziji, a predavao je i na višoj građanskoj školi koja je kasnije postala niža gimnazija. Sudjelovao je u radu Čehoslovačke besede u kojoj je obnašao mnoge važne funkcije, ali najviše je ostao upamćen kao knjižničar. Bio je uključen i u rad daruvarskog sokola. Sudjelovao je u radu dramske skupine i bio je jedan od najvažnijih kreatora politike Čehoslovačke besede.
U međuratnom i poslijeratnom razdoblju uz brojne novinske priloge Franta Burian je u razdoblju od 1928. - 1958. godine bio urednik dječjeg časopisa Dječji kutić.
Uz prevodilački rad i brojne priloge u češkim novinama, on je iza sebe ostavio bogatu neobjavljenu ostavštinu. Uz prijevode to su četiri bilježnice hrvatskih stihova pod nazivom Poezija koja se nalazila kod njegovog pokojnog sina Ivana Buriana u Zagrebu. Tu su i četiri bilježnice bibliografskih podataka na hrvatskom jeziku koje je moguće podijeliti u četiri skupine:
- prijevodi iz češke literature
- češke motivi u jugoslavenskoj literaturi
- prijevodi iz jugoslavenske literature u češki jezik
- jugoslavenske motivi u češkoj literaturi.

Posebno su vrijedni njegovi biografski listići koji se nalaze u Burianovoj spomen sobi u Češkom domu u Daruvaru gdje su kratki podaci o 1947 osoba značajnih za kulturni život. Žalosno je što neki daruvarski student nije do sada pokazao interes da za svoj diplomski rad izabere neku temu o njegovom doprinosu u kulturnom radu, čime bi doprinio i boljem poznavanju naše zavičajne kulturne prošlosti.
Danas Burianovo ime nosi jedna daruvarska ulica, knjižnica Češke besede u Daruvaru i Burianova spomen-soba. One su podsjetnik na jednog Daruvarčanina o kojem danas mladi naraštaji više ne znaju mnogo. U njegovom slučaju ipak je moguće reći da su mu se nekadašnji Daruvarčani dostojno odužili za sve ono što je ostavio ovome gradu, ali što danas postupno pada u zaborav. Njegovo ime i djela bi trebale još više istražiti i napisati knjigu iz njegove bogate ostavštine.


FRANTA BURIAN - idejni začetnik daruvarskog muzeja
(Priča o štalici i kravici)


O bogatim arheološkim nalazima na području Daruvara svjedoče nam mnogi putopisci 18. i 19. stoljeća, ali su mnogi iskopani predmeti tijekom vremena nestali ili se danas nalaze u nekim stranim muzejima izvan Hrvatske. Trebalo je proći mnogo godine da bi Daruvarčani shvatili da se ne bi smjelo pomiriti time da takvi nalazi napuštaju Daruvar samo zato što se u Daruvaru ne može naći neki prostor u kojem bi se stavljali svi nalazi pronađeni prilikom gradnje nekih daruvarskih stambenih objekata ili kod izvođenja radova u svezi regulacije rijeke Toplice. Ne može se za taj propust nikoga kriviti, jer se uvijek, kao glavni problem za osnivanje nekog muzeja, navodio problem nedostatka stambenog prostora. To je zaista bila istina, o čemu svjedoči podatak da se tek kupovinom Dvorca u Daruvaru nakon Prvog svjetskog rat privremeno riješio problem nedostatka školskog prostora. U svakom slučaju, nitko danas ne može zamjeriti tadašnjim gradskim čelnicima da su prednost dali školskim potrebama, a ne za muzejske potrebe.

Rimski sarkofag pronađen u Bastajima bio je u Daruvaru ispred dvorca do 1934.

Prvi poznati pisani podatak da je neki Daruvarčan ukazao na potrebu da se u gradu osnuje muzej u kojem bi se čuvali i sačuvali brojni pronađeni ostaci iz rimskih vremena bio je prof. Franta Burian. Na jednoj sjednici gradskog poglavarstva 1928. godine on je, kao općinski odbornik, u raspravi o izgradnji hrvatskog doma, tražio da se u njemu predvidi jedna prostorija za čitaonicu, jedna za knjižnicu, a jedna za općinski muzej. Nažalost, taj njegov prijedlog nije bio prihvaćen od gradskih čelnika koji su rekli da će se o tom pitanju raspravljati kad će se općinska zgrada podizati na kat i kada će se jedna prostorija namijeniti za općinski muzej( zgrada poglavarstva se nalazila na mjestu današnje Pučke knjižnice, zgrada je zaista kasnije bila podignuta na kat, ali o mogućnosti muzejskog prostora tada nitko više nije govorio).
Tridesetih godina prošlog stoljeća prof. Franta Burian bio je ravnatelj niže gimnazije, stanovao je u današnjem Dvorcu u prostorima gdje se danas nalazi postava muzeja obitelji Janković. U to je vrijeme još ispred dvorca bio rimski sarkofag dovezen iz Bastaja koji je oko 1934. godine, bez neke najave, bio prevezen u Zagreb, a da o njemu tamo godinama nije nitko brinuo. O toj nebrizi Burian je pisao prije Drugog svjetskog rata u daruvarskim novinama Jugoslaven. U njima je naveo da je mnogo toga u Daruvaru uništeno i zato je naglasio da je krajnje vrijeme da se osnuje u Daruvaru muzej. Smatrao je da bi za početak bilo dovoljno dvije prostorije, Daruvar bi ih morao naći „jer je dužan dati i nešto za kulturu jer to obrazovani svijet radi“.
Prof. Burian je bio kroatista, uz to dobro je poznavao latinski i grčki jezik i bio dobar poznavalac povijesti. Bio je u kontaktu s poznatim povijesnim istraživačem Đurom Szabom koji je u više navrata dolazio u Daruvar, a rezultat toga su mnogi Szabovi cijenjeni zapisi o prošlosti daruvarskog kraja. Burian je sa Đurom Szabom izmijenio i više pisana u kojima su pisali o potrebi otvaranja muzeja u Daruvaru. U jednom je pismu Szabo pisao Burianu: „ …Vama se dogodilo isto što i meni. Niti ja ne potičem iz tih područja, ali kada sam tamo slučajno navratio, ozbiljno sam ih zavolio. Više od 30 godina sam ih proučavao i napisao sam o tome više rasprava koji su bacili dosta svjetla o povijesti tog kraja…Današnje stanovništvo Daruvara je strano i više pripada stanovništvu naših provincija koje je zauzeto materijalnim brigama pa nema nikakav smisao za prošlost…Ipak mi se čini da nakon mojeg predavanja o prošlosti Daruvara je došlo do djelomičnog buđenja. Ipak najmanje razumijevanje za to se nalazi u dušama gradskih otaca. Olako pristajanje na nestanak i uništenje takvih vrijednih spomenika, o čemu sam uzalud govorio, ravnodušnost prema velebnom dvorcu itd. sve to samo dokazuje…“
U razdoblju od 1940 - 1945. prof. Burian je radio na gimnaziji u Virovitici. Početkom 1945. godine, u vrijeme završnih ratnih operacije, on se sa velikim brojem civilnog stanovništva povukao na područje Vojvodine, gdje je predavao kratko vrijeme na gimnaziji u Bačkom Petrovcu. Nakon rata vratio se u Viroviticu, a zatim ponovo u Daruvar.
Uz školske obaveze ponovo je pokrenuo pitanje daruvarskog muzeja. Brinuo je i očuvanje povijesnih spomenika. Početkom 50-tih godina bio je od Ministarstva prosvjete NR Hrvatske imenovan počasnim konzervatorom za područje Daruvara. Tu je funkciju obnašao više godina i sve prikupljene informacije s terena prosljeđivao je Konzervatorskom zavodu u Zagreb. U jednom pismu iz 1950. godine izvijestio je da je obišao cijeli kotar i pregledao sve objekte koje je prije rata opisao Đuro Szabo. Spomenuo je da je svuda, kamo je dolazio, tamošnjoj inteligenciji objašnjavao o potrebi očuvanja takvih spomenika i potrebi osnivanja muzeja u Daruvaru. Burian je 1951. godine izvijestio Arheološki muzej u Zagrebu da se na Ciglani, prilikom kopanja zemlje, naišlo na jedan rimski zid, iskopali su i jedan kipić koji je ostao u kancelariji uprave Ciglane. Pisao je i Konzervatorskom zavodu i spomenuo neke iskopine na Starom Slaviku i ponovo ukazao da bi u Daruvaru trebalo osnovati muzej. Sva Burianova nastojanja u tom pravcu nisu urodile plodom jer su vlasti više pažnje posvećivali obnovi zemlje i nisu imali dovoljno razumijevanje za ovakve projekte.
Time se nikad nije ostvario njegov san da se za njegova života otvori muzej. Slikovito je tu okolnost o postojanju arheološki ostataka, ali i nedostatku prostora izrekao uzrečicom: „Kravicu imamo, ali štalicu za nju nemamo!“
Nakon smrti Frante Buriana 1958. godine, o potrebi otvaranja muzeja u Daruvara u nekoliko je navrata pisao prof. Matušek, ali tada još nisu sazrele okolnosti da čelni ljudi Daruvara podrže ovaj davni san nekih Daruvarčana. To je bilo vrijeme kada se prednost davala izložbama vezanih uglavnom s tematikom NOB-a i Drugog svjetskog rata. Starija povijest tada je bila potisnuta u drugi plan.

Dio članstva daruvarskog sokola 1928. godine

Ponovni interes za stariju povijest počeo se javljati 60-tih godina prošlog stoljeća kad je na daruvarskoj gimnaziji radio profesor povijesti prof. Dušan Kovačević. On je u sklopu nastave osnovao arheološku skupinu i u razdoblju od 1963.-1969. godine poduzeo s učenicima terenska istraživanja i tom je prilikom pronašao nekoliko nalaza vezanih za prapovijesno, a posebno za rimsko razdoblje. Usporedno je s istraživanjima u lokalnim novinama pisao o rimskoj povijesti na ovim prostorima i time ponovo potakao interes za njegovu prošlost, ali ujedno ukazao na potrebu otvaranja daruvarskog muzeja.
Tek sredinom 1970. godine sastao se u daruvarskom Narodnom sveučilištu inicijativni odbor za otvaranje muzeja. Odbačen je prijedlog da se on instalira u dvorcu Dioš, nije prihvaćena ni lokacija zgrade Vranjevine koja je već tada bila u lošem stanju. Na sastanku je bilo zaključeno da se jedan dio eksponata smjesti u recepciji kupališnog hotela, a drugi dio u okolici hotelskog parka. Ovakvo stanje trebalo je potrajati dok se ne isprazni Dvorac u Daruvaru pa bi se tek tada trebalo tražiti novo rješenje. U međuvremenu trebalo je obaviti evidenciju svih prikupljenih i sačuvanih muzejskih predmeta.
Prvi iskorak za planirani muzej trebalo bi smatrati otvaranje jedne izložbe u povodu Dana grada sredinom rujna 1971. godine. Ona je bila instalirana u podrumskim dijelovima tadašnjeg ureda za financije, nasuprot današnje katoličke crkve. Tom su prilikom tamo bili izloženi materijalni povijesni spomenici( ostaci iz kamenog doba, iskopine iz rimskog razdoblja, oružje iz turskog razdoblja), brojne fotografije i dokumenti. Organizaciju izložbe obavilo je Narodno sveučilište, a otvorio ju je njen djelatnik prof. S. Đukić. Time je konačno kravica dobila željenu štalicu. No, već dvije godine kasnije su lokalne novine zabilježile da su postavljeni eksponati izloženi vlazi pa se konstatiralo da je to nepogodan prostor za daruvarski muzej.
Odnos prema starinama počeo se mijenjati tijekom 70-tih godina prošlog stoljeća. Tome je djelomično doprinio tadašnji prosvjetni savjetnik prof. Slobodan Đorđević. On je imao velike sklonosti prema ostavštinama iz prošlosti, posebno onu vezanu za etnografiju. Tada se na koncu svake školske godine vršilo estetsko vrednovanje škola pri čemu se visoke ocjene dobivale škole koje su u svojim prostorima imale razne etnološke izloške: kolovrate, glineno posuđe, stare satove, razne rukotvorine na tekstilu i slično. Učitelji su brzo spoznali sklonost prosvjetnog savjetnika pa su prije njegove posjete, koja je bila prethodno najavljena, preko školske djece skupljali po selu takve stvari da bi ih nakon završene posjete ponovo vraćali njihovim vlasnicima. Možda su to bila Potemkinova sela, ali u konačnici u tome je bilo nešto korisnog, jer su se tako i školska djeca počela interesirati za etnografske starine. Loša je strana ovoga bila da su za takve stvari počeli pokazivati interes stranci koji su „poharali“ mnoga naša sela gdje su mnoge stvari dobivale besplatno ili uz malu nadoknadu. Da bi se sačuvao barem dio takvih ostataka na grubišnopoljskom području, u Ivanovom Selu je na moju inicijativu bila otvorena 1979. godine Etnografska zbirka.
Vjerojatno je ovo dalo poticaje Daruvarčanima da i oni konačno otvore muzej u prikladnim prostorima. Daruvarska „kravica“ već je bila izmještena iz ranije „štalice“. Organizator cijelog pothvata ponovno je bilo Narodno sveučilište. Prethodno je uređeno pet prostorija u Dvorcu sa svim potrebama koje trebaju imati muzeji. Bili su tu vitrine, panoi, stolovi sa staklom… Stavljena su i prikladna električna osvjetljenja, prozori i vrata osigurani su rešetkama. Moglo bi se reći da je namijenjen muzejski prostor posjedovao osnovne standarde tadašnjih muzeja. Svota koja je za to utrošena nije mi poznata, ali sigurno je da je to bila velika svota. U tom je muzeju jedan dio bio posvećen etnografskim izlošcima. U drugom su prostoru bili izlošci iz prapovijesti i starog vijeka, jedna prostorija je bila posvećena srednjem i ranom novom vijeku u kojoj se uz manji dio materijalnih ostataka bile slike srednjovjekovnih lokacija s popratnim tekstom. Zadnje dvije sobe bile su posvećene Drugom svjetskom ratu, od kojih je jedna bila o Čehoslovačkoj brigadi. Muzej je bio otvoren sredinom rujna 1983. godine, a postavljanje izložaka su obavili djelatnici tadašnjeg Centra za odgoj i usmjereno obrazovanje Branko Kolundžić, Miroslav Kuzle i Vjenceslav Herout. Time je kravica dobila svoj prostor, s nadom da će se tu trajno zadržati.
Ipak već brzo nakon njegovog otvaranja pokazalo se da je muzej postao „neželjeno dijete rođeno u braku lijepih želja i teško shvatljivog daruvarskog mentaliteta“. Umjesto da se dopunjava novim predmetima, da ga se propagira preko sredstava javnih informiranja, prije svega u daruvarskim školama, pokazalo se da za njega nije bio velik interes. Nisu za to bila kriva školska djeca, nego njihovi voditelji i ravnatelji prosvjetnih ustanova koji su daruvarski muzej izostavili i svog godišnjeg programa rada pa ga nisu posjetili ni neki razredi koji su imali nastavu u preostalim dijelovima Dvorca. A što reći na činjenicu da su u istom Dvorcu radila i imali kancelariju dvojica savjetnika za osnovne škole od kojih se jedan, uz savjetničku dužnost, predstavljao kao povjesničar, a drugi geograf? Ne sjećam se da se ijedan interesirao za postavu muzeja, iako su obojica mogli biti i vodiči učeničkim grupama prilikom posjete muzeju jer, ionako, na svom radnom mjestu nisu bili preopterećeni korisnim poslom.
Brigu o muzeju i dalje je imalo Narodno sveučilište. Ono nije moglo, ili nije znalo, što s tim „neželjenim djetetom“ jer su spoznali da i o muzeju treba netko voditi brigu. O tom je problemu početkom 1987. godine raspravljao u Daruvaru SIZ za kulturu koji je problem vidio u nedostatku jednog čovjeka, kojeg je trebalo pronaći i koji je trebao brinuti o muzeju. Pao i jedan prijedlog da bi tog čovjeka trebalo plaćati jednom polovicom Narodno sveučilište, a drugom polovicom Čehoslovački savez. Bilo je u tome neke logike jer je 1984. godine Čehoslovački savez otvorio stalnu izložbu slika i dokumenata, a u Ivanovom Selu je već bila Etnografska zbirka. Kasnije se kao treći mogući staratelj navodila i općina Grubišno Polje na čijem je području bila Etnografska zbirka, ali je i u Grubišnom Polju postojala jedna stalna izložba o kojoj je trebao također netko brinuti. Nažalost, ni jedna takva varijanta nije ušla u obzir što ništa ne začuđuje jer su o tom pitanju odlučivali oni isti ljudi koji nikad nisu imali razumijevanja za opstojnost daruvarskog muzeja. Već tada se moglo zapaziti da se priprema dobro režirani pogreb tek četverogodišnjeg muzeja, ali je on objavljen tajnovito, tako da mnogi nisu mogli prisustvovati ni njegovom pogrebu. Tek nešto kasnije izašla je u javnost jnformacija što se događalo s muzejom. Vjerojatno ni to se ne bi saznalo da nije bilo pojedinaca koji su se znatno kasnije informirali gdje se nalaze eksponati koji su nekad bili u daruvarskom muzeju. Mnogi su olako prihvatili lažnu informaciju da je to stradalo u ratu, a to nije točno. Tijekom 1987. godine najprije su bili izmješteni eksponati iz bivših muzejskih prostora, uz izliku da će se ti prostori renovirati. Tijekom prenošenja tih izložaka u jednu tavansku sobu načinjeno je više propusta, a glavna je što se to obavljeno bez stručne kontrole i bez kasnije zaštite tih izložaka. Već tada su nestali neki izlošci ili su negdje „sklonjeni“. Nije veliki gubitak pušaka iz Drugog svjetskog rata, oni ionako nisu imali nikakvu vrijednost. Veću vrijednost imali su mnogi drugi izlošci. Nestao je i popis svih izložaka pohranjen u Narodnom sveučilištu pa time je ubrzan i zaborav na izloške koji su se tamo nalazili. Time je Daruvar izgubio i „štalicu i kravicu“.
Bivši muzejski prostori, uz nova novčana izdvajana, ponovo su postale školske učionice u kojima su nastavu imali učenici nižih razreda daruvarske osnovne škole. A što se sve oko muzeja zbivalo nakon toga, ostavljam po strani.
A danas, 2018. godine, 90 godina nakon što je 1928. godine Burian tražio prostor za muzej, možemo govoriti o novom nastavku priče oko daruvarskog muzeja. Ono je počelo prije desetak godina, ponovo je mjesto radnje Dvorac. Ovaj puta to se radi „u hodu“, postupno, ali su se uložila već do sada velika novčana sredstva. Da, danas bez novaca ništa! No, što ako jednog dana, zbog prezaduženosti Grada, dođe do prodaje Dvorca? Sigurno je da potencijalnom kupcu neće trebati nikakav muzej i doživjet će sudbinu onog iz 1987. godine. Blijedo mi zvuči današnji odgovor na to pitanje da će barem ostati eksponati. I što onda? Opet ćemo imati „kravicu i nećemo imati štalicu“. Uložen novac bit će tada, kao 1987. godine, bačen u vjetar. A tim se novcem moglo tiskati na desetak knjiga raznih sadržaja koji bi imali kudikamo veću vrijednost nego muzej bez sigurne budućnosti. Čini se da neki Daruvarčani nisu dovoljno naučili na lošim iskustvima iz prošlosti po pitanju muzeja pa uporno srljaju „kao guske u maglu“ ne rukovodeći se nekom dugoročnom politikom ni logikom.

24.06.2018. u 22:01 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 08.05.2018.

60. obljetnica mature prve generacije druge daruvarske gimnazije

U povijesti daruvarskog školstva značajnu ulogu odigrala je druga viša daruvarska gimnazija koja je počela s radom 1954. godine. Po broju polaznika ona je zasjenila onu prvu daruvarsku gimnaziju koja je počela s radom 1920. godine, podarila 1924. prvu generaciju maturanata, ali se zatim svake godine gasio najviši razred pa je od nje 1928. godine ostala samo niža gimnazija. Njeni polaznici mlađih naraštaja, ukoliko su htjeli završiti višu gimnaziju, morali su školovanje nastaviti u nekom drugom gradu, ali zbog nedostatka financijskih sredstava, mnogi od njih nikad nisu završili ovaj stupanj obrazovanja.



Put do otvaranja druge gimnazije 1954. godine bio je veoma složen. Broj gimnazija je tada strogo kontroliran od najviših državnih prosvjetnih vlasti. Pošto je u Daruvaru već postojala ekonomska škola, smatralo se da u Daruvaru ne treba otvarati gimnaziju jer je ona bila u Virovitici s kojom je Daruvar bio povezan željezničkom vezom.
Do otvaranja daruvarske gimnazije došlo je spletom okolnosti. Presudno je bilo što u Daruvaru i njegovoj okolici žive u većem broju pripadnici češke nacionalnosti. Pošto su oni imali na ovom prostoru i češke škole, pokazala se u tom razdoblju potreba za stručnim kadrom u školama. Njega nije bilo jer su u ranijem razdoblju na takvim školama radili češki učitelji iz Čehoslovačke. Jedan dio njih se vratio 1941. godine u svoju okupiranu zemlju kada su, nakon uspostave NDH, takve škole bile zabranjene. Nakon rata ponovo je dozvoljen njihov rad, ali nakon 1948. godine, kada je došlo do sukoba između Jugoslavije i zemalja Informbiroa, prekinute su sve veze s Čehoslovačkom, o kojima je ovdašnja češka manjina bila ovisna na području kulture, posebno po pitanju kadrova.

Pitanje otvaranju jedne češke gimnazije u Daruvaru rješavalo se više godina. Trebalo je riješiti tri bitna problema: problem školskog prostora, problem predavača i pitanje broja njenih polaznika. Bez obzira što se računalo na učenike češke nacionalnosti s područja Daruvara, Grubišnog Polja, Garešnice i Pakraca, niti ovo nije bila garancija da se može na duže vrijeme ovakva škola popunjavati dovoljno kvalitetnim kadrom. Ujedno mnogi roditelji nisu bili zainteresirani za gimnazijsko školovanje svoje djece jer gimnazije nisu davale nikakvo zvanje, nego su pripremale učenike na kasnije studije. Mnogi roditelji seoske djece jednostavno, iz novčanih razloga, nisu mogli školovati svoju djecu.
Ovi problemi mogli su se riješiti ukoliko bi se otvorila hrvatsko-češka gimnazija, čime bi se lakše riješili mnogi navedeni problemi. U ostvarivanje ovog zahtjeva uključile su se lokalne vlasti, putovalo se u Zagreb i Beograd i tražila se suglasnost prosvjetnih vlasti. Jedna delegacija čak je posjetila i Tita prilikom njegovog posjeta Bjelovaru 1953. godine i dobili su njegovo obećanje da će se to pitanje razmotriti. Vjerojatno je to i bilo presudno pa nije čudno što je nakon otvaranje gimnazije dobivena suglasnost da ona nosi Titovo ime.

Profesori gimnazije 1959. godine

Nakon dobivene suglasnosti o otvaranju gimnazije, lokalne vlasti su trebale riješiti mnoge složene probleme. Za gimnazijsku nastavu predviđen je dio nacionalizirane samostanske zgrade u kojoj se do tada nalazio internat. Problem predavača bio je također složen, „rješavao se u hodu“. Kada je 10. rujna 1954. započela nastava, ona je imala tri prva (tada peta) odjeljenja, dva hrvatska i jedno češko, s ukupno 91 učenikom. Nastavnički kolektiv nije bio potpun jer nisu bili ustrojeni ni svi razredi gimnazije pa se broj predavača iz godine u godinu povećavao. U razdoblju 1954. - 1958. u izvođenju nastave u gimnaziji sudjelovalo je čak 33 predavača, manji broj redovnih, a veći broj honorarnih.
Unatoč mnogim problemima, ova je gimnazija dala 1958. godine svoje prve maturante: 33 u hrvatskom odjeljenju (VIII. a., razrednica Vera Bopsić) i 16 učenika u češkom odjeljenju (VIII. č., razrednica Vidosava Stipišić).
Ove se godine navršava 60 godina mature prve generacije daruvarske druge gimnazije. Na koji će se način ona obilježiti, nije mi poznato. Točno je da se broj nekadašnjih maturanata uvelike smanjio. Mnogih više nema među nama.
V. a razred prve generacije maturanata s ravnateljem Kubičekom i razrednicom Bopsić, 1954. godina

V. b razred prve generacije maturanata s ravnateljem Kubičekom i razrednikom Relićem, 1954. godina
V. č razred prve generacije maturanata s ravnateljem Kubičekom i razrednicom Mužny

Za razliku od njih, 60. obljetnicu će ove godine također obilježiti i V. generacija daruvarskih maturanata koja je počela pohađati gimnaziju 1958. godine. Kada su prvi maturanti napustili Daruvar, njihova mjesta zauzela je jedna nova generacija, kasniji V. maturanti. Za razliku od prve generacije, njihovi redovi još nisu znatno prorijeđeni. Doduše, razasuti su po cijelom svijetu, ali su još živi i u kontaktu su sa svojim školskim prijateljima.
Postoji jedna sličnost između prve i pete generacije. Jedni i drugi krenuli su u gimnaziju kada su bila tri prva (peta) odjeljenja i maturirali su kada su bila dva odjeljenja (hrvatsko i češko). Godine 1962. u petoj generaciji bilo je 29 maturanata u hrvatskom odjeljenju (razrednik Slobodan Đorđević) i 10 u češkom odjeljenju (razrednica Ružica Roić).

V. č razred s razrednikom Řehakom, 1958. g.

VI. a razred 1959./1960.


Uz 60. obljetnicu treba se prisjetiti i imena predavača koji su 1958. radili u Gimnaziji maršal Tito: Josip Kubiček (ravnatelj), Vidosava Stipišić, Vera Bopsić, Marija Kubiček, Mijo Bunetić, Slobodan Đorđević, Bogomir Čop, Milivoj Turković, Vlasta Pilat, Stojan Relić, Josip Matušek, Vladimir Řehak, Ljubica Kepčija, Vaclav Milde, Miroslav Kuzle, Zdravko Stevčić, Ivica Kvakić, Dušan Marović, Radojka Račić, Dobrivoj Novaković, Pera Barić, Anton Švajger, Dalibor Pilat i Vilko Ružić (tajnik). Mnogi od ovih predavača predavali su istovremeno i u ostalim daruvarskim srednjim ili osnovnim školama.
U razdoblju rada druge daruvarske gimnazije (1954.- 1978.) nju je završila 21 generacija daruvarskih maturanata s ukupno 1054 učenika. Najveći broj njih nastavio je daljnje školovanje. Daruvarski gimnazijalci su slovili na fakultetima kao dobri studenti koji su došli na studij sa solidnim znanjem. Stoga nije čudo što su mnogi nakon studija postali nastavnici, profesori, psiholozi, veterinari, liječnici, vojni piloti, inženjeri radnih struka… Neki od njih postali su znanstvenici u svojoj struci. Velik dio njih polazilo je i Pedagošku akademiju u Pakracu koja je bila otvorena 1961. godine i time popunili deficitaran nastavni kadar kojim se još uvijek oskudijevalo na daruvarskom, pakračkom, grubišnopoljskom i garešničkom području.
Ipak se može reći da se samo manji broj bivših gimnazijalaca vratio nakon završetka studija u Daruvar. Mnogi bi se vratili, ali dok su oni studirali, na mnoga radna mjesta često su zasjeli nestručni kadrovi, čime se samo manji broj bivših gimnazijalaca zaposlilo na daruvarskom području, uglavnom u prosvjeti. Time su se ostvarile proročanske riječi jednog uglednog profesora iz 1954. godine (prof. Franta Burian) koji se veselio otvaranju ove ustanove, ali je ujedno primijetio da Daruvar njenim otvaranjem sebi kopa vlastit grob. Mnogi tada nisu shvatili značenje ove proročanske poruke. On je njome htio reći da će gimnaziju završiti samo dobri učenici koji će nastaviti studije, ali po završetku studija za njih neće biti radnih mjesta u Daruvaru. Time će takvi kvalitetni kadrovi biti trajno izgubljeni za ovu sredinu. Ostavljam svakom na razmišljanje da sam prosudi je li se proročanstvo ovog profesora ostvarilo. Isti je umro također 1958. godine, ali je ipak doživio i bio svjedok prve gimnazijske mature i početka gimnazijskog školovanja kasnijih petih maturanata.
Iako je druga daruvarska gimnazija radila kratko vrijeme, ostavila je dubok trag u vremenu u kojem je radila. Njene zasluge se ne mogu vrednovati nikakvim diplomama, medaljama, priznanjima, ispraznim prigodnim govorima pa čak ni postavljanjem nekih spomen-obilježja. Taj dio prošlosti od zaborava mogla je spasiti jedino knjiga posvećena gimnazijalcima i njenim profesorima. Po tom pitanju daruvarska Gimnazija takvu knjigu ima, za razliku od ostalih daruvarskih srednjoškolskih ustanova koje se time ne mogu pohvaliti. Druga je stvar, što je ta knjiga već rasprodana, ali je ona dostupna, ako ne drugdje, onda u knjižnici.
Uspomene na gimnazijske dane evociraju se svake godine i na druženjima uz okrugle obljetnice ili one koje završavaju brojkom 5.

Maturanti pete generacije 1997. godine

Generacija petih maturanata ove će godine druženje imati 26. svibnja kada će se prisjetiti 60. godišnjice početka gimnazijskog školovanja i 56. obljetnica mature.

Proslava 50. godišnjice mature 5. generacije maturanata 2012. godine




08.05.2018. u 11:52 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 02.05.2018.

KE DNU MATEK


Marie Pokorná roz. Pařízková (1908-1982)



V besedních zápisech z období mezi dvěmi světovými válkami zřídka je možno vyhledat jména žen v jeho výboru a jestli tam někdy i některé zabloudilo, ono se vztahovalo hlavně na některou vesnickou českou učitelku. Dnes je situace opačná, v besedních výborech jsou nejčastěji ženy.
Tehdy se ještě stále považovalo, že ženy mají být doma, aby se staraly o děti a vaření a dávaly podporu svým manželům v spolkové práci. I taková podpora byla velikou nápomoci, nebýt ji, jistě by mnozí muži zůstali doma, nebo se bavili kartami v některém vesnickém hostinci.
I v takových podmínkách mezi dvěmi světovými válkami přece u nás začaly působit několik významných žen, na které pomalu dnes zapomínáme. Jsou to především učitelky Jindra Horáková ( 1902 - 1972 ), Slava Žukovićová Máchova ( 1905- 1994 ) a dvě obyčejný vesnické ženy, Růžena Ivankovićová - Zahálková ( 1922- 2004 ) a Marie Pokorná Pařízková. Ony dnes více nežiji, ale po sobě ponechaly mnohé krásné básně, více povídek a dokonce první romány zdejších Čechů. Pouhou náhodou první tři se rodily po třech létech za sebou, jedině Zahálková byla mladší o dvacet lét od té nejstarší, patřila už mladšímu pokolení. Jsou to rovněž naše nejstarší zdejší české spisovatelky, z kterých se jen Jindra Horáková narodila v Čechách. Ona přišla jako mlada studentka do Osijeku a jednu dobu jako učitelka pracovala v Kaptole. Ostatní tři se rodily zde v Chorvatku, zde ukončily i své školení.
V příležitosti dnu matek uvedl jsem jich čtyři, ale se tentokrát pozastavím jenom u Marie Pokorné Pařizkové, jelikož má kulaté 110. výročí narozenin. Tím se mnozí poprvé dozvědí kdo ona byla. A když už jde o to „poprvé“ i jedna její báseň končí verši:
……
Kouzlem silným bývá jen to,
co poprvé jsme zažili,
co poprvé jsme spatřili,
když poprvé jsme polibek dostali.
Jen to první silné je!

(První zážitek, Český lidový kalendář, Daruvar, 1978 )

Marie Pařízková narodila se 8. února 1908 v Malých Zdeňcích v selské rodině Josefa Pařízka a Marie, rozené Hejtmánkové. Vyrůstala na vesnici, život ji hodně nemazlil. Už v dětství vypomáhala v rodině v polních práci, zvlášť v době, kdy ji otec byl v první světové válce, z které se vrátil až několik lét po její ukončení.
Roku 1927 Marie se provdala za rolníka Josefa Pokorného, žijícího v blízkosti malozdenecké školy v které v období 1932 až 1945 pracovala učitelka Sláva Žukovićová Máchová s kterou se seznámila a která ji dala podnět ke psaní. Posilu také dostala od daruvarského profesora a redaktora Dětského koutku Franty Buriana ve kterém roku 1937 uveřejnila svou první báseň Ta naše chaloupka. Burian byl spokojen jejím psaním, radil ji, aby psala o životě tak, jak ho ona vidí a cítí. To ji posílilo a tak kromě básní začala psát i své první povídky.
Ve svém sňatku Marie s manželem měli dva syny, staršího Karla a mladšího Josefa, který nešťastně zahynul před konec války, když mu bylo jen 13 lét.
Po válce Marie Pokorná Pařízková už byla známou spisovatelkou mezi příslušníky zdejší české národnosti. Společně s Jarkou Dittrichem, předválečným redaktorem českého týdeníku Jugoslávští Čechoslováci, shromáždili příspěvky pro český kalendář, ale on nikdy nevyšel, jelikož v poválečném Československém svazu Dittrich už neměl podporu.
Roku 1949 Marie s manželem reemigrovali do Československa, kam také už dříve odcestoval i jejich syn Karel.
I po odchodu do Československa Marie neopomněla svůj rodný kraj, pokračovala s psaním do Jednoty, Dětského koutku, Českého lidového kalendáře a Studnice. Za ni je možno říci, že tělem žila v Brně, ale v myšlenkách byla ve své rodné osadě a lidech žijících kolem Ilovy.
Napsala i román Vystěhovalci, který má i prvky kroniky, jelikož věrně popsala život v Malých Zdencích od přistěhovaní Čechů, až pod dobu reemigrace. Třebas, že název Malých Zdenců nahradila názvem Rybinov a také změnila příjmení malozdeneckých rodin, vše ostatní věrně popsala a čtenář si může dostat celkovou představu života v této osadě. Zvlášť jsou cenné popisy příchodů českých rodin, vzhled osady, život a zvyky starousedlíků, svatby, mnohé potíže v životě přistěhovalých rodin, ale i mnohé lásky o kterých často na konci hlavni slovo měli rodiče zamilovaných. Román Vystěhovalci je rovněž prvním románem, který napsal někdo ze zdejších příslušníků české národnosti rozených v Chorvatsku. Pravda je, dřivé svůj román napsala Jindra Horáková, ale se ona zde nenarodila.
Až do smrti Marie Pokorná se dodržovala Burianova pokynu, aby psala o životě tak jak ho ona vjímá. V každé její básni možno je najit nějaká rada, něco co bychom měli sledovat, v jakém bychom duchu měli vychovávat i náš dorost, který často nezná nic z minulosti vlastní rodiny a osady.
V jedné své básni z roku 1972 ona připomíná jedno zdejší děcko, které se nemohlo nadivit, proč jeho strýček z Čech při návštěvě obdivoval krásu chlapcové osady a život v ni a proto se otce ptal:

…Taťku, proč strýc nezůstal
když nás tolik miloval?
Vždyť srdce zde zanechal!“
Ach ty můj mudrci
zdejší Češi všici
jsou o to bohatší,
že dvě vlasti v srdci mají
a žádnou z nich neprodají!

( Jsme o to bohatší, Český lidový kalendář, Daruvar, 1972 )

Marie Pokorná Pařizková zemřela v Brně 23. února 1982 ve věku 74 lét. Její syn Karel byl přední osobnosti spolku Ilova v Brně, které shromažďovala Čechy, kteří se po druhé světové válce vrátili do Československa. Dokonce v posledním desetiletí minulého století a několik let v tomto století vydávali noviny Ilova, kterou také zasílali mnohým českým rodinám i do Chorvatska. Zemřel roku 2009.

02.05.2018. u 08:43 • 0 KomentaraPrint#

subota, 31.03.2018.

SVETKOVANJA

U zadnjim se godinama dosta govorilo o radu nedjeljom i praznicima. Kod toga najveća se rasprava vodila o radu u trgovinama, a manje o radu u ostalim djelatnostima. Zakoni koji su do sada usvojeni samo jednim dijelom rješavaju tu problematiku. Cjelovit odgovor o tom pitanje Hrvatska ne može očekivati ni od Europske unije. Za nju je to unutrašnja stvar svake njene članice, ali koja bi sigurno reagirala kada bi se neka njena slabija članica suprotstavila jeftinom uvozu nekih proizvoda razvijenih zemalja koja time uništavaju slabija gospodarstva. A poznato je iz povijesti da su nekada upravo današnje bogate zemlje zahvaljujući carinama jačali vlastita gospodarstva.
Problem rada nedjeljom i praznicima nije novog datuma jer se on pojavljivao i u prošlosti i to ne zbog toga što je netko volio raditi u tim danima već zato jer je to bilo potrebno za normalan život jedne sredine. Na daruvarskom primjeru ukazat ću na jedan takav problem koji se pojavio na početku 20. stoljeća. Poveljom kralja Ferdinanda I. iz 1837. godine Daruvar je dobio položaj „vašarskog trgovišta“ s pravom održavanje određenog broja godišnjih sajmova. Zahvaljujući tome on se postupno razvio u trgovišni i kupališni grad. U njega su dolazili brojni žitelji okolnih sela da bi zadovoljavali svoje životne potrebe. U isto vrijeme domaći obrtnici i trgovci ovisili su od seljačkog stanovništva jer su bili njihovi najbolji kupci, a ujedno su od njih kupovali ratarske i stočarske proizvode i time donosili obostranu korist. Najveći promet obavljao se upravo nedjeljom jer je to bio za seosko stanovništvo neradan dan pa su imali vremena da dolaze iz udaljenih okolnih sela u Daruvar radi prodaje svojih proizvoda, a dobiveni novac mogli su trošiti u kupkama ili za kupovinu onog što nisu mogli sami proizvesti. Bilo je to vrijeme kada još mnoga sela nisu imale svoje trgovine pa su takvi dolasci u Daruvar za njih bili neophodna potreba.



No, 1903. godine nadležno ministarstvo je donijelo jedan zakon kojim se zabranio rad nedjeljom. Trgovačka djelatnost naglo je opala što se brzo osjetilo na pad standarda gradskog stanovništva. Stoga su tada gradske vlasti odaslali više molbi da se ta odluka ublaži ili ukine. U tome se 1904. djelomično uspjelo jer je ministarstvo dozvolilo da kupališni gradovi mogu trgovati do 12 sati nedjeljom ili praznikom. Iako to za daruvarske građane nije bilo željena odluka, ipak su je prihvatili. No, novim ukazom od 24. svibnja 1907. godine ukinuta je ta povlastica kupališnim gradovima i dozvoljena im je trgovina nedjeljom samo do 10 sati. Ovo zabrana nije zadovoljilo Općinsko zastupstvo trgovišta Daruvar i ono je krajem 1907. godine podnijelo molbu nadležnom ministarstvu da ukine tu novu naredbu jer je njome trgovište trpjelo veliku štetu. U svom obrazloženju oni su naveli da zbog udaljenosti mnogi seljaci iz okolnih sela mogu doći u Daruvar tek u 8 ili 9 sati, a pošto se pijaca zatvarala već u 10 sati, njima se nije isplatilo dolaziti za tako kratko vrijeme ni u grad. Takvu su okolnost koristili mnogi pretršci koji su po selima kupovali jeftine ratarske proizvode i zatim ih po visokim cijenama prodavali u Daruvaru. Nije sačuvan podatak da li je ta njihova molba uvažena.
Postojala je još jedan starija naredba koja se bavila zabranom rada nedjeljom i praznicima. Ona je objavljena pod nazivom Naredba c.k. hervatsko-slavonskoga namiestničtva od 3. svibnja 1858. o spoljašnjem SVETKOVANJU NEDIELJAH I PRAZNIKAH po gradovih i tergovištih u Hervatskoj i Slavoniji.



Ova naredba pisana je na njemačkom i hrvatskom jeziku pa je i po toj strani njegova važnost jer možemo u njoj iščitati hrvatski jezik iz vremena kada se on još probijao, uz brojne prepreke, u javnu uporabu. Ova se problematika htjela riješiti u 22 paragrafa. Ujedno se u uvodnom dijelu detaljno objašnjavalo zbog čega se ona donosi i što se sve zabranjuje. Njeno donošenje se opravdavalo namjerom da se prekine ili „stegne javno tergovanje ili obertovanje“, da se prekine svaka tjelesna radnja, svako „ obertovanje po dietićih i po inih dielaocih ili šegertih“, da se prekinu ili smanje javne zabave i da se ne čini ništa što smeta, što se ne slaže sa svetkovanjem „nedjeljah i praznikah, što sablašnjuje, ili što muti službu Božju“( 1.)
U sljedeća dva paragrafa ( 2. i 3.) pravi se razlika između nedjelja i praznika i blagdana. Blagdani su Božić, Uskrs ili Vuzum, Duhovi ili Trojaki, Brašančevo ili Tijelovo, Blagovijest i Mala gospođa ili Mala maša.
U vrijeme blagdana većina prometa se prekidao što znači da su se uklanjala prodajna mjesta na tržnicama i zatvarali dućani, dok se nedjeljom i drugim praznicima promet „stezao“, što znači da su se izloženi artikli na prodajnim mjestima samo prekrivala u vrijeme zabrane trgovanja. Trgovina nedjeljom bila je samo do 9 sati a prodavati su se mogle živežne namirnice potrebne za život: mesa svake vrste, divljač, perad, ribe, kruh, voće, povrće i svaki „ živež potrebit za kuhanje, a u devet sati da se uklanjaju stvari na prodaju kao i prodajne stojnice“ ( 6. paragraf ). U istom paragrafu se navodi da se stojnice mogu poslije 12 sati ponovo namjestiti i nastaviti prodaju. Do 9 sati i poslije 16 sati mogli su obrtnici na stojnicama i prema mjesnom običaju prodavati i druge stvari koje „nisu baš za kuću i za svagdanji život neophodno potrebne“. Na blagdane to nije moguće, izuzev prodaje mlijeka na stojnicama i to do 9 sati. Na Svi svete i Marinje ili Sretenije dozvoljena je prodaja svijeća, ikona, brojanica ili krunica, a knjigovežama je dozvoljeno prigodom crkvenih svetkovina prodaja crkvenih knjiga i tada se mogu prodavati i medenjaci( licite) i slične stvari.



Nedjeljom i praznicima trgovine mogle su raditi samo do 9 sati i mogle su se prodavati samo potrebne stvari za život i kućne potrebe. Tih dana vrata na trgovinama trebala su biti samo napola otvorena. One su mogle raditi i poslije 16 sati, ali samo ako su takve nedjelje bile uoči nekog blagdana. Na blagdan su trgovine morale biti zatvorene.( 7. paragraf)
Iako se čini da ova naredba dobro rješava problem rada nedjeljom, ona je ipak zbog mnogih izuzetaka samo neznatno rješavala taj problem. Primjerice: pekari, hljebari, krupari, sitnarinari, živežari, mljekari, voćari i hladenari mogli su u svojim dućanima prodavati cijeli dan, jedino su u razdoblju između 9-12 sati morali imati poluzatvorena vrata. Takvu prodaju su mogli imati i blagdanima, ali u „stegnućim okolnostima“ što je značila prodaja uz poluzatvorena vrata. Takvo izuzeće se odnosilo i na trgovinu s talijanskim voćem, solju, sušenim i dimljenim mesom, a slobodno su mogli trgovati travari, voštari, sapunari i maslinari. Rakidžijnice su nedjeljom i praznicima bili zatvorene od 9- 12 sati, a tih dana su mogli raditi i vlasuljari, pletikose i brijači, ali u razdoblju od 9-12 sati to je bilo u napola zatvorenih vrata. ( paragraf 8 )
Lutrijaši nedjeljom i praznicima nisu mogli raditi od 9 do 16 sati ( 9 ), a novine su se mogli prodavati također do 9 sati ( 10). Ograničenja rada se ne odnosi na ljekarne, vidarne, kupališta, kavane, javna gostilišta i jedališta što ih imaju „ povladjeni kerčmari, pivarnici, hranari, jedivari i bakali.“Za one koji su prodavali duhan, bilježnice i listove morali su između 9-12 sati imati poluzatvorena vrata. Krčmari nisu smjeli nedjeljom i praznicima dvoriti goste oko stolova prije 16 sati što su ih s „ dozvoljenjem ponamiestili na javnoj cesti“ ( 11)
Tek 14 paragraf govori o zabrani rada jednog dijela djelatnika nedjeljom i praznicima. U njem se govori da svaki bučan posao koji se čuje s ulice, bilo tvorničarenje, obrtovanje ili gospodarenje, ne smije koristiti „dietiće, dielaoce i šegrte“ u razdoblju od 5 sati ujutro do ponoći. No već u 15 paragrafu se poništava velikim dijelom ono što je sadržano u prethodnom paragrafu. Tako se izuzimaju radnje koji proizvode robu za svakodnevnu potrošnju i radnje kojima je dozvoljen rad nedjeljom te djelatnici koji su obavljali kućne poslove, bili u željezničarskoj, parobrodarskoj i poštanskoj službi.
Nedjeljom i praznicima su se do 16 sati zabranjivali igre u kavanama i krčmama ( 17 ) a prije tog vremena nisu bile dozvoljene javne veselice, priredbe glazbenog sadržaja, izuzev dnevne zabavne glazbe.( 18 ) Na blagdane i za Kraljevo nisu se smjele davati kazališne predstave i druge javne zabave kao ni 22., 23. 24. i 25. prosinca, ni na čistu srijedu ni „od cvietovah počemši kroz cielu veliku nedielju.“ Takve se zabrane odnose i na posijela, „besede i sličnih s glazbom skopčane zabave“ ( 19 ), No, i tu je bilo izuzetaka jer se u istom paragrafu govori da se „ ne zabranjuju po dosadanjem običaju dopuštene glazbene zabave i oratoriji za blagotvorne sverhe.“
U 20. paragrafu se govori još o nekim zabranama. Njime se zabranjuju svi javni i privatni plesovi i plesne zabave u kroz cijeli advent, do Bogojavljanja ili Sveta tri kralja, kroz cijelu korizmu ili časni post do „ uklopno biele nedielje tj. prve nedielje po uzkersu, na sve crkvene blagdane i u petke.“. Na pokladnu subotu bili su plesovi dopušteni, ali samo ako su trajali do pola noći. I u ostale subote, izvan adventa i korizme, ukoliko u tim danima nije bio neki blagdan ili post, mogli su se održavati privatne zabave, ali samo do ponoći.
Za svako kršenje navedenih zabrana trebala se koristiti primjerena kazna predviđena carskom naredbom od 20. travnja iz 1854. godine (21). Provođenje istrage i kazne provodit će redarstvene službe u suradnji s poglavarstvima u gradovima koja su obnašala političku vlast i kotarskih ureda.
Kao potpisnik ove naredbe navodi se banov namjesnik carsko-kraljevski dvorski savjetnik Šišman Conrad Eibesfeldski.
U svakom slučaju ovaj zakon iz sredine 19. stoljeća trebali bi proučiti naši zakonodavci iz početka 21. stoljeća, ukoliko se bave problemom rada nedjeljom i praznicima. Ne znam da li bi im koristio, ali bi vjerojatno iz njega mogli naučiti kako se jedna problematika može komplicirati ukoliko je to cilj. Ispada da se sve mijenja, jedino birokracija preživljava. Zakon o radu nedjeljom i praznicima je moguć. On ne bi u potpunosti otklonio rad tih dana, ali bi sigurno zadovoljio i one koji rade i one koji ne rade tih dana. Oni koji ne rade nedjeljom zadovoljili bi se smanjenim trgovačkim i zdravstvenim uslugama, a oni koji rade trebali bi za to biti dobro plaćeni, uz pravo da to bude samo jednom ili dvaput mjesečno. U turističkim središtima trebalo bi se to smatrati i prekovremenim radom koji bi se dodatno honorirao. No, manjim trgovcima i svim onim koji sami prodaju svoje proizvode, ne bi trebalo ograničavati rad ili prodaju jer ne koriste tuđi rad, već prodaju samo ono što su sami stekli svojim radom. Ipak je iluzorno očekivati da je moguće napisati neki zakon koji bi zadovoljio sve. To je poput vremena: dok jedni priželjkuju lijepo i sunčano (turizam), drugi priželjkuju i povremenu kišu (ratarstvo).




31.03.2018. u 23:39 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 12.03.2018.

U POVODU DVJESTOTE OBLJETNICE ROĐENJA PETRA PRERADOVIĆA (19. 3. 1818. – 18. 8. 1872.)

U hrvatskoj književnosti ime Petra Preradovića zauzima značajno mjesto pa se njegovog imena i danas rado prisjećaju ljudi svih sredina u kojima se cijene velikani pisane riječi. Iako je s današnjeg stanovišta umro u ranoj starosti, ipak je iza sebi ostavio duboki trag svoga imena. Posebno je bio cijenjen u onim sredinama gdje je proveo neke godine svoga života.



Petar Preradović se rodio na Josipovo 19. ožujka u Grabrovnici kod Pitomače u selu Đurđevačke krajiške pukovnije gdje je imao vojnu službu njegov otac Jovan Preradović. On je oženio Pelagiju Ivičić iz Grđevca s kojom je imao troje djece: Stevana, Petra i Mariju. Jovan Preradović bio je iz poznate grubišnopoljske porodice Preradović. Navodi se podatak da se ta obitelj doselila u Grubišno Polje iz Like, ali i s područja Žumberka. Kao krajišnik u sastavu austrijske vojske ratovao je na mnogim europskim ratištima pa se spominje i njegovo sudjelovanje u ratu protiv Francuza. Zbog svoje hrabrosti dobio je časnički čin i postao zastavnik. Nakon toga je 1820. godine bio umirovljen pa je živio u Grabrovnici. Petar Preradović je dio svoga djetinjstva proveo kod svoga djeda i bake i članova porodice Preradović u Grubišnom Polju. Ovdje je polazio i prvi razred osnovne škole, trivium, na njemačkom jeziku. Nekadašnja školska zgrada nalazila se uz zapadni dio grubišnopoljskog parka, jednim dijelom gdje se nalazi parkiralište i zgrada u kojoj je također smještena Radio postaja Grubišno Polje. Nakon toga je dvije godine išao u školu u Đurđevcu i jednu godinu u vojnički zavod u Bjelovaru.


Godine 1828. umro je Petru Preradoviću otac pa ga je njegova majka 1830. upisala na vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu gdje je proveo osam godina školovanja i spadao među najbolje njegove polaznike. Da bi mogao napredovati u vojnoj ljestvici prešao je 1832. godine na katoličku vjeru i školu završio u činu poručnika. Tijekom svoga školovanja upoznao je više polaznika pripadnika slavenskih nacionalnosti pa je to vjerojatno utjecalo na jačanje i njegove slavenske pripadnosti. Vjerojatno je već ovdje počela njegova literarna djelatnost, ali na njemačkom jeziku. Upoznao je i neke slavenske jezike pa se njemu pripisuje prijevod na njemački jezik pjesme Maj češkog pjesnika Karla Hyneka Mache .
Tijekom njegovog školovanja Petru je 1932. u Italiji, kao austrijski vojni časnik, umro brat Stevan. Njegova majka živjela je kod svoje kćerke Marije u Pisanici kamo se udala za Pavla Solarića.
Nakon završetka vojne škole bio je uvršten u slovačku pješačku pukovniju i službovao u Milanu. Petar Preradović je samo povremeno obilazio svoju majku i svoje rođake u rodnim mjestima oca i svoje majke. Najduža razdoblje nedolaska bilo je tijekom vojnog školovanja pa je kasnije u svojim sjećanjima napisao da je skoro zaboravio na materinji jezik, ali ga je uz malo truda ponovo obnovio.
Petar Preradović je živio u vrijeme kada je jačala nacionalna svijest i u Hrvatskoj koja Preradoviću nije bila nepoznata. Iako je dugo boravio izvan rodnog prostora, bio je emotivno vezan za područja svojih roditelja. Pod utjecajem hrvatskih iliraca ojačala je i njegova ljubav prema materinjem jeziku. Dopisivao se s mnogim suvremenicima: Stankom Vrazom, Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim, Ivanom Trnskim… Umro je 18. kolovoza 1872. godine od vodene bolesti u Fahrafeldu u Donjoj Austriji, a 1879. njegovi posmrtni ostaci su preneseni u Zagreb u stavljeni u arkadama na Mirogoju. U Grubišnom Polju njegovo ime nikad nije bilo zaboravljeno.


12.03.2018. u 22:42 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 04.03.2018.

Uz 70. obljetnicu smrti Jana Masaryka

(14. 9. 1886. - 10. 3. 1848.)



U češkoj povijesti puno se pisalo o smrti ministra vanjskih poslova Jana Masaryka, sina prvog predsjednika Čehoslovačke Tomaša Masaryka. Njegova se smrt dogodila samo dva tjedna nakon komunističkog puča krajem veljače 1948. u Čehoslovačkoj pa još uvijek postoje dileme da li je izvršio samoubojstvo skokom iz stambene zgrade ili je bio ubijen i bačen kroz prozor. U novije vrijeme sve se više prihvaća mišljenje da su ga ubili djelatnici sovjetskog NKVD-a.



Masaryk s učenicima 1947. godine

Ovo prisjećanje na Jana Masaryka vezano je i za njegovo primanje učenika čeških škola izvan Čehoslovačke koje je imao pola godine prije svoje smrti. Među njima bili su i učenici i učitelji čeških škola sa šireg daruvarskog područja. Čak mu je učenica Radmila Vrabec iz Končanice predala buket cvijeća, a učenici su se vratili svojim kućama prepuni lijepih uspomena na taj događaj. Tada nitko od njih nije zapazio da bi tadašnji ministar, prepun vedrine, mogao nedugo nakon tog susreta izvršiti samoubojstvo. S učenicama u toj posjeti bio je i daruvarski profesor Franta Burian koji je nakon tog tragičnog događaja Masaryku posvetio jednu pjesmu.


Za Janem Masarykem

Když k nám přišla černá zprává
o Tvé smrti,
pocitil jsem, jak mi bolest
srdce drtí.

Vzpomínal jsem, jaks nás pozval
vloni k sobě,
jak jsi lásku všech nás získal
v krátké době.

Jak nás rázem milý pohled
strachu zbavil,
jak jsi s námi zažertoval,
jaks nás bavil.

Potom jsi nás čokoládou
podaroval…
Já jsem si z ní na památku
kousek schoval…

Vzpomínám teď na otcovská
Tvoje slova,
v duši si je opakuji
znova, znova:

„ Vlast si přeje, nechť se každý
domů vrátí,
za tím stojím, za to se chci
třebas práti!“

Nedoorals svoji brázdu
otcův Jene,
zanechal nás, opustils nás-
opuštěné!


J. Matušek i R. Vrabec, 2002. godine

04.03.2018. u 19:26 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< veljača, 2019  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28      

Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (3)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (4)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (14)

Pretraživač

Loading