Priče iz prošlosti
utorak, 31.01.2023.
FIRINGER
Kamilo Firinger (1893. - 1984.), pravednik među narodima : rođeni Daruvarčanin - nepoznat Daruvarčanima
Listajući razne zapise ponekad naiđemo na podatak da je neka poznata ličnost bila rođena u Daruvaru ili bližoj okolicu, iako mnogi danas ne znaju, tko je to bio i u čemu je ona bila zaslužna. Jednako ima takvih zaboravljenih nekadašnjih Daruvarčana koji nisu rođeni u Daruvaru, ali su u njega doselili zbog svog zvanja ili dužnosti pa ostavili u njemu značajan trag. To se u navedenom prvom slučaju dogodilo i u obitelji Franje Firingera koji je do 1905. radio na općoj pučkoj školi u Daruvaru kao učitelj i ravnatelj. U to vrijeme učitelji ove škole predavali su i učenicima šegrtske škole koja je u Daruvaru bila otvorena 1887. godine. Bio je to tada najviši stupanj škola u Daruvara, ali nastavni programi za njene polaznike bile su usmjereni za zanatska zvanja. U Ispitnom izvješća za 1892./93. školsku godinu navode se ravnatelj šegrtske i niže pučke škole Franjo Firinger i tri učitelja( Matej Ježić, Savo Sekulić i vjeroučitelj Pavo Androlić). Pošto se za ranije razdoblje nije sačuvala arhivska građa, nije poznato kada je Firinger počeo raditi u Daruvaru. (Spomenica šegrtske i niže pučke škole i njena arhiva nestali su između 1960. - 1987. godine.)
Franjo Firinger je bio braku sa Slavicom Šegec, rodom je bio iz Velike Kopanice, a njegova supruga Slavica iz Osijeka. U braku se im rodio 20. veljače 1893. godine sin Kamilo Firinger. Bio je kršten 9. ožujka, a u matičnoj knjizi rođenih za Daruvar navode se tri njegova krsna imena - Kamilo, Krunoslav, Dragutin. Kumovi su mu bili kr. kot. pristav Dragutin Šilhabl i njegova supruga Marija. Čin krštenja obavio je kapelan Marko Blaževac.
Kamilo Firinger je prve četiri razreda niže pučke škole završio 1903. u Daruvaru, a klasičnu gimnaziju polazio je u Osijeku u razdoblju od 1903. do 1911. godine. U početnom godinama svog školovanja stanovao je kod svoga strica Josipa Firingera koji je bio donjogradski osječki župnik. Zatim je od 1911./1912. u Zagrebu završio topničku školu za rezervne oficire, iste 1912. godine upisao je Pravni fakultet i studij jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U vrijeme Prvog svjetskog rata sudjelovao je na srpskom, talijanskom i ruskom bojištu. Ovdje se predao ruskoj strani. Iz Rusije se vratio 1919. godine i nakon toga je sudjelovao u borbama za oslobođenje Koruške gdje je zapovijedao jednom slovenskom baterijom i za to zaslužio Korušku spomenicu. Sredinom 1921. godine prestala je definitivno njegova vojna aktivna služba. Nakon toga položio je diplomske ispite, stekao doktorat prava pa je kao odvjetnik radio u Osijeku s manjim prekidima od 1921. do 1948. godine, od čega od 1924. godine kao samostalni odvjetnik. Osim poslova vezanih za svoj poziv uključio se u javni život u svojoj sredini. Suosnivač je Planinarskog društva u Osijeku(1925.), Arheološkog društva „Mursa“ koji je počeo izdavati i zbornik u kojem je objavljivao brojne svoje priloge, uglavnom iz osječke prošlosti. Uključio se u sokolski, stranački i politički život Osijeka, od 1927. godine bio je glavni urednik novina Hrvatske obrane. U brak je stupio 11. lipnja 1930. godine, kada se vjenčao u Osijeku I. sa Magdalenom Šešin.
U vrijeme Drugog svjetskog rata bio je 1942. godine mobiliziran u Tehnički odjel domobranskog područja u Brodu. Pred kraj rata bio je optužen zbog suradnju s partizanima pa je početkom 1945. zatvoren u jedan redarstveni zatvor u Brodu. Imao je sreće da je preživio bombardiranje tog zatvora pa je kraj rata dočekao u bolnici. Nakon ozdravljenja nastavio je u Osijeku odvjetničku službu i uspostavio suradnju s osječkim Muzejom Slavonije u prikupljanju arhivske građe koja je tijekom rata dosta stradala. Ovo ga je dovelo do suradnje sa Državnim arhivom u Zagrebu pa je u Osijeku 1947. osnovano Osječko spremište, kao arhivska ispostava Državnog arhiva u Zagrebu. Tada je Kamilo Firinger napustio raniju odvjetničku službu i od 1948. radio kao rukovoditelj Osječkog spremišta. Nakon toga je nastavio je prikupljati arhivsku građu ne samo za Osijek nego i s područja okolnih susjednih kotara. To je 1956. godine dovelo do osnivanje Arhiva u Osijeku koji je 1957. godine preuzeo rad i Osječkog spremišta. U Arhivi, koja je imala više odjela, Kamilo Firinger nastupa 1960. godine kao rukovodilac historijskog odjela.
Osim za zasluga za prikupljanje i sređivanje arhivske građe, Kamilo Firinger je držao brojna predavanja, sudjelovao na brojnim konferencijama i simpozijima. Usporedno je pisao povijesne sadržaje u mnogim časopisima i novinama ( Glas Slavonije) i time ih spasio pred zaboravom. Do 1971. godine radio je i u Matici hrvatskoj. U slobodno vrijeme posvetio se planinarstvu i pisao i priloge o sportu. On je 1948. godine obnovio u Osijeku Planinarsko društvo i zatim inicirao gradnju planinarskog doma u Jankovcu kamo je rado odlazio. Osnivač je Regionalnog planinarsko odbora Slavonije i član Skijaškog podsaveza. Za svoj rad zaslužio je i Nagradu Osijeka za životno djelo.
Kamilo Firinger dobio je posthumno priznanje Pravednika među narodima koje dodjeljuje Izrael onim pojedincima drugih naroda koji su u Drugom svjetskom ratu riskirajući vlastiti život i život svoje obitelji i spašavali Židove pred holokaustom. Jedan od takvih bio je i Kamilo Firinger koji je 1942. godine, kada je još u Osijeku radio kao odvjetnik, spasio je troje članova obitelji Fischer. Prema usmenom iskazu Pavla Fischera (rođen 1938.), jednog od preživjelih članova, doznaju se neke okolnost kako se to dogodilo. Iako je Pavao bio tada dijete nešto je upamtio, a nešto kasnije doznao iz pričanja starije sestre i majke. Prema tom iskazu njihov je otac, da bi spasio život, pobjegao u Mađarsku, a nešto kasnije on je s majkom i sestrom otišli u jedno selo u Bosni gdje kao liječnik radio njegov stric. Kada su se u sjevernoj Bosni 1942. pojačale borbe(Kozara) život u novoj sredini nije bio siguran pa se tročlana obitelj vratila u Osijek. Boravak Židova u gradu i dalje je bio opasan po život pa je obitelj nastojala pronaći sigurnije boravište. Upravo tada, 1942. godine, kada je Firinger obnašao još odvjetničku službu, obitelj je dobila od njega neke potrebne dokumente i neke tajne veze pa su i tri člana Fischera spas našli u Mađarskoj. Položaj Židova u Mađarskoj do 1944. godine bio je povoljniji, ali su im pomogli i dokumenti kojima ih je opskrbio dr. Firinger. Položaj Židova u Mađarskoj se pogoršalo koncem 1944. godine. Tada je u nepoznatim okolnostima bio ubijen otac Pavla Fischera s kojim u Mađarskoj obitelj nije bila u kontaktu. Početkom 1945. godine, nakon dolaska Crvene armije, tročlana obitelj se preko Vojvodine vratila u već oslobođen Osijek .
Ostaje upitno zašto je Firinger riskirao svoj život da spasi ovu tročlanu obitelj. To se ne doznaje ni iz izjave Pavla Fischera koji je upoznao Firingera kasnije, već u zrelim godinama. Postoji jedna nepotvrđena pretpostavka da je Firinger, rođeni Daruvarčanin, htio pomoći ovim Fischerima jer su u Daruvaru u njegovo vrijeme živjele dvije porodice ovog prezimena od kojih su neki članovi bili u ratu ubijeni, a neki su preživjeli rat. U izjavi Pavla Fischera doznaje se podatak da je bilo puno porodica ovog prezimena, ali da mu nisu poznate rodbinske veze osječkih Fischera sa drugim takvim porodicama istog prezimena u drugim sredinama. Pošto je lanjske godine(2022.) u Dvorcu Jankovića u Daruvaru otvorena jedna likovna galerija nazvana po poznatoj slikarici židovskih daruvarskih korijena Emi Fischer( 1920.- 2015.) svaka moguća rodbinska veza između daruvarskih u osječkih Fischera bacila bi više svjetla i na raniju daruvarsku prošlost. Stoga ovaj prikaz otkriva Daruvarčanima mnoge nepoznanice o Kamilu Firingeru, odvjetniku, arhivisti , kulturnom i sportskom djelatniku. Zaslužio je da ga se i mi u Daruvaru prisjetimo u povodu 130. godišnjice njegovog rođenja.
Oznake: poznati Daruvarčani, Firinger, Pravednik među narodima
četvrtak, 16.12.2021.
JESU LI NEKE GODIŠNJICE MANJE VAŽNE?
Uz 60. godišnjicu otvaranja Pedagoške akademije u Pakracu
Svjedoci smo da se svakog dana obilježava neka godišnjica vezana za neku ličnost ili događaj. U takvim okolnostima teško je odrediti koja je od njih važnija, ali bi bilo bolje pitanje da li neke nisu zaboravljene ili „stavljeni pod tepih“ i time skrivene od očiju šire javnosti. Jedan od takvih djelomično zaboravljenih događaja za daruvarsko-pakračko područje odnosi se na školstvo, konkretnije na osnivanje i rad Pedagoške akademije u Pakracu. Njen rad nije bio značajan samo za Pakrac, već i za šira područja nekadašnjih kotara.
U prošlosti je svaka veća sredina veliku pažnju posvećivala školskim pitanjima jer je o tome ovisilo hoće li ona sačuvati postojeći broj svojih stanovnika, ili ga povećati novim. Tim su se pitanjima bavile i sve daruvarske vlasti od sredine 19. stoljeća kada su se u Daruvaru i okolnim selima počele otvarati prve niže pučke škole. Za Daruvar je uvijek najveći problem bio nedostatak školskog prostora. Iako je bio trgovišno i administrativno središte, dugo vremena su za školsku nastavu bile korištene preuređene obiteljske kuće ili zgrade koje su ranije imale drugačiju namjenu. Gradnja novih školskih prostora bio je dugotrajan proces i trajao je do današnjih dana kada se konačno može reći da Daruvar ima sve potrebne školske objekte koje udovoljavaju osnovnim pedagoškim standardima. Manji dio preostalih dogradnji ili preuređenja bit će vjerojatno ubrzo dovršeni, uz napomenu da je ulaganje u školske objekte proces koji nema početka ni završetka.
Problem stručnog učiteljskog kadra često je bio u sjeni rješavanja potrebnog školskog prostora. O učiteljskom kadru i problemima govore samo povremeni zapisi sjednica gradskih vlasti. Od problema često se navode stambena pitanja i problem ogrjeva. Iako su za taj dio bila predviđena dopunska novčana sredstva, nisu značajno utjecala na način života tadašnjih učitelja. Daruvar tada nije raspolagao viškom stambenih prostora pa su se mnogi učitelji morali zadovoljiti i neprimjerenim uvjetima stanovanja. Među učiteljima bilo je malo onih koji su bili rođeni Daruvarčani, uglavnom su to bili učitelji iz drugih sredina pa su se morali zadovoljiti podstanarskim životom kod neke daruvarske obitelji. Po pitanju stručnosti učitelja nižih pučkih škola, može se utvrditi da je bilo zadovoljavajuće zahvaljujući postojanju nekoliko učiteljskih škola, a jedna od takvih bila je u Pakracu, koja je počela s radom 1871. godine. Veći problem u razdoblju između dva svjetska rata bio je nedostatak predavače predmetne nastave u nižoj i višoj gimnaziji te trgovačkoj školi (akademiji). Dio tog problema tada se rješavao tako da su pojedini predavači održavali nastavu u svim navedenim školama.
Veći problem u nedostatku učiteljskog kadra pojavio se nakon Drugog svjetskog rata. Zbog političkih promjena i nove državne politike, došlo je do postupnih, a kasnije i korjenitih promjena u nastavnim planovima i programima. Taj se nedostatak kadra povećao i zbog toga što su mnogi raniji učitelji smatrani „nepodobnima“ za odgoj mladih naraštaja u novom i drugačijem svjetonazoru. Taj se nedostatak povećao i zbog toga što su osnovne škole postupno prerasle u sedmogodišnje, a nešto kasnije u osmogodišnje osnovne škole. Dio potrebnog učiteljskog kadra za niže razrede osnovne škole dolazio je i dalje iz redova završenih polaznika Učiteljske škole u Pakracu, ali to je bilo nedostatno za široko okolno područje. Stoga se dio tog kadra dobivao nakon kratkih učiteljskih kursova koji su se počeli održavati na oslobođenim područjima još prije završetka rata pa se takvi kursovi često spominju kao „partizanske škole“. Jedan od takvih bio je u Miokovićevu (današnjem Đulovcu). Njegovi polaznici imali su uglavnom završenu nižu gimnaziju. Nakon završetka kratkog kursa, dekretima su bili postavljani na radna mjesta u brojne seoske škole na širem daruvarskom području. Veći problem bio je s predavačima predmetne nastave, pogotovo kada su osnovne škole bile osmogodišnje. Daruvar je imao i srednje škole: ekonomsku, „šegrtsku“ i od 1954. i gimnaziju. U njima je problem stručnog kadra bio još veći jer ponekad ni pojedinci koji su imali željenu stručnu spremu, nisu htjeli zasnovati radni odnos zbog nedovoljne tjedne satnice iz razloga što si uglavnom nisu mogli priuštiti prihvatiti posao za koji bi imali smanjeni osobni dohodak.
Postojeći problem jednog dijela učiteljskog kadra htio se riješiti otvaranjem Pedagoške akademije u Pakracu. Bilo je to vrijeme kada su se akademije otvarale i u drugim dijelovima Hrvatske jer su i na drugim prostorima bili slične prilike poput onih na daruvarsko-pakračkom-grubišnopoljskom području.
Pedagoška akademija u Pakracu osnovana je 15. veljače 1961. godine i trebala je pokriti područje tadašnjih kotareva Daruvar, Virovitica, Nova Gradiška i Slavonska Požega. Osnivač je bila Skupština općine Pakrac i ona je bila svečano otvorena 25. studenog 1961. godine. Uvjet za upis bila je završena četverogodišnja srednja škola, a oni koji je nisu imali, morali su polagati prijemni ispit. Bio je to dvogodišnji studij sa četiri semestra nakon kojeg su njegovi polaznici dobivali zvanje nastavnika.
Već u prvoj školskoj godini 1961./62. bilo je upisano 116 redovitih i 191 vanrednih studenata. Nastava je bila organizirana u okviru šest katedri: Katedra za zajednički studij i razrednu nastavu, Katedru hrvatskosrpskog jezika, povijesti i češkog jezika, Katedra za strane jezike, Katedra za matematiku i fiziku, Katedra za tehnički odgoj i Katedra za fizičku kulturu. Unutar ovih katedri bilo je u početku osam studijskih grupa. U 1962./63. školskoj godini uveden je studij biologije i kemije pa se Katedra za fizičku kulturu preimenovala u Katedru za biologiju, kemiju i fizičku kulturu. Katedra za Tehnički odgoj prvih je godina djelovala u Daruvaru. Unutar pojedinih katedri formirale su se razne studijske grupe pa je primjerice razredna nastava mogla biti jednopredmetni studij, ali se mogla kombinirati i razredna nastava-hrvatski jezik, razredna nastava-češki jezik, razredna nastava-matematika.
Do nekih promjena dolazilo je i u drugim studijskim grupama pa je u 1964./65. školske godine ukinut studij povijesti.
Najveći broj redovnih studenata bio je u 1966./67. školskoj godini kada se u prvi semestar upisalo 162 polaznika, dok se 1963./64. upisalo najviše izvanrednih studenata, čak 305 polaznika. Povećanja broja polaznika u Pedagoškoj akademiji u Pakracu može se djelomično objasniti činjenicom što su 1965. godine prestale s radom učiteljske škole, time i ona u Pakracu sa skoro jednostoljetnom tradicijom. Akademijom su upravljali Savjet Pedagoške akademije, Upravni odbor, Nastavničko vijeće i ravnatelj. Prvi ravnatelj Pedagoške akademije bio je prof. Antun Kubec (1961. - 1964.), a nakon njega su se izmijenili Bogoslav Crnić (1964. - 1967.), Tomislav Trezner (1967. - 1969.) i Milan Taritaš (1969.).
U razdoblju rada Pedagoške akademije na njoj se izmijenilo 46 predavača. I u Akademiji je postojao nedostatak stručnog kadra za neke predmete pa su kao predavači u nastavni proces bili uključivani i srednjoškolski profesori iz Pakraca i Daruvara. Od daruvarskih profesora radili su, kraće ili duže vrijeme, Ljubomir Miletić, Gojko Vezmar, Slobodan Đorđević, Josip Matušek, Antun Kubec, Nikola Sokolić, Velimir Sigal i neki djelatnici tehničke struke.
Na sjednici vijeća Skupštine općine Pakrac u svibnju 1967. godine, u skladu s tadašnjom politikom racionalizacija Akademija, odlučeno je da se u školskoj godini 1967./68. više neće upisivati studenti prve godine. Za postojeće studente rok za dovršenje studija bio je do konca ožujka 1969. godine, a taj je rok kasnije prolongiran do konca kolovoza 1969. godine kada je Akademija prestala s radom. Postoji više podataka o broju studenata koji su polazili PA u Pakracu. Prema jednom, ukupan broj redovnih i izvanrednih polaznika bio je 1857, a prema drugom 2674. Do ove osjetne razlike došlo je vjerojatno zbog previda jednog od informatora koji je dva puta ubrajao neke polaznike u svakoj školskoj godini, a trebao ih je računati samo u jednoj godini. Manja razlika bila bi shvatljiva jer se tijekom godine upisivao ili ispisivao dio studenata pa je to bilo teško brojčano pratiti. Vjerojatniji je točniji onaj niži brojčani podatak prema kojem je od ukupno 1857 polaznika na Akademiji diplomiralo 1099 polaznika. Prema studijskim grupama hrvatski ili srpski jezik je završilo je 43 redovitih i 17 izvanrednih polaznika (43 - 17), ruski jezik (7 - 21), kemija - biologija (73 - 53), biologija - fizički odgoj (29 - 14), fizički odgoj (50 - 45), matematika - fizika (80 - 41), tehnički odgoj-fizika (48 - 20), tehnički odgoj (32 - 55), hrvatskosrpski jezik-povijest (14 - 24), hrvatski jezik-engleski jezik (13 - 7), engleski jezik (25 - 17), razredna nastava (34 - 155), razredna nastava-hrvatskosrpski jezik (30 – 101), razredna nastava-matematika (2 - 35), razredna nastava-kemija (1- 0) razredna nastava-češki jezik (10 - 0), tehnički odgoj-biologija (0 - 3), tehnički odgoj-kemija (1 - 0), povijest-češki jezik (1 - 0), češki jezik-hrvatskosrpski jezik (5 - 2).
U razdoblju od 1964. do 1968. godine pri Pedagoškoj akademiji u Pakracu mogli su se polagati i stručni ispiti. Tu je priliku iskoristilo 201 učitelja i 137 nastavnika. Pedagoška akademija u Pakracu je u konačnici riješila problem stručnih učiteljskih kadrova u osnovnim školama na području kotara Daruvara i susjednih prostora. Mnogi njeni nekadašnji polaznici danas više nisu živi, dok su preostali umirovljenici u poodmakloj životnoj dobi.
Akademija je bilo mjesto na kojem su se stjecala nova obrazovna i pedagoška znanja i njegovali i mnogi oblici izvanškolskog rada. U njoj su se stjecala i brojna prijateljstva od kojih su neki završili brakovima i time ostavili trajni biljeg na jedno razdoblje prošlosti i doba mladosti. Stoga i 60-godišnjica njenog „rođenja“ zaslužuje da se barem na ovaj način obilježi.
Oznake: Pedagoška akademija Pakrac
subota, 16.01.2021.
200 GODINA DARUVARSKE RIMOKATOLIČKE ŽUPE PRESVETOG TROJSTVA (1821. - 2021.)
U svakoj sredini oko crkvene zgrade se isprepliće i njegova prošlost. Oko nje su nastajala naselja, ranije ponekad i groblja za vjernike neke konfesije, sve dok nisu doneseni propisi da se groblja moraju izmjestiti izvan crkvenog prostora i mrtve pokapati na posebno određenom prostoru.
Kada je Antun Janković 1760. godine kupio današnja šira daruvarska područja, započeo je svestrani njegov gospodarski razvoj. On je zaslužan i za gradnju mnogih crkava među kojima je i današnja Crkva Presvetog Trojstva u Daruvaru, sagrađena 1764. godine. U svom početku ona je bila kapelanija plemićke porodice Janković, a krajem 18. stoljeća postala je sastavnicom Pakračke rimokatoličke župe i došla u nadležnost tamošnjih župnika. Suštinski se time ništa nije promijenilo jer je i Pakrac bio isto u Jankovićevom vlasništvu koji je bio i glavni patron crkvama na prostoru svog vlastelinstva.
Zahvaljujući djelatnosti lokalnih kapelana Pakračke župe, u Daruvaru su se počele postupno voditi i zapisi o radu daruvarske kapelanije. Kapelani su počeli voditi Maticu krštenih (1791.), Maticu umrlih (1791) i Maticu vjenčanih (1794) za katoličko pučanstvo daruvarskog prostora. Već 1793. godine daruvarska područna crkva dobila je položaj lokalne kapelanije (capellania localis), a njihovi dušobrižnici nazivani su lokalnim administratorima ili lokalnim kapelanima. Time je daruvarska kapelanija dobila veći stupanj autonomije i u svom sastavu imala više okolnih sela.
U vrijeme dušobrižničke službe prvog lokalnog kapelana Josipa Merlea (1793. -1818.) broj rimokatolika se i dalje povećavao. Trebalo je proteći dosta vremena da su, nakon oslobađanja od Turaka krajem 17. stoljeća, potpuno opustošena daruvarska i okolna područja počela primati katoličke obitelji. Taj broj još 1818. godine nije bio velik, oko 549 duša, iako je prostorno tadašnja kapelanija bila znatno veća nego prostor današnje župe. S obzirom da je taj broj bio u neprestanom porastu, dobila se podrška vlastelina Izidora Jankovića da se zatraži suglasnost zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca da se daruvarska lokalna kapelanija uzdigne na stupanj župe. To se ostvarilo 25. kolovoza 1821. godine.
U vrijeme osnivanje župe na njenom području je živjelo 570 stanovnika rimokatoličke vjere od ukupnog 2978 stanovnika koji su živjeli u Daruvaru i 9 njegovih sela i naselja. Najviše ih je bilo u Daruvaru( 42 kuće sa 163 stanovnika, uz napomenu da su ovdje uračunati i rimokatolici iz susjednih Donjeg i Gornjeg Daruvara.) Ostala sela ili naselja daruvarske župe bili su Brestovac, Ivanovo Polje, Končanica, Šuplja Lipa, Maslenjača, Bastaji, Cjepidlake, Pakrani i Doljani.
Broj rimokatolika počeo ce u narednim desetljećima naglo povećavati pa je na prostoru daruvarske župe 1848. godine zabilježeno 2384 duša, od čega u Daruvaru 375. Već tada je bilo vidljivo da je tadašnja župna crkva premalena za takav broj vjernika. Mnogim unutrašnjim preinakama htjelo se dobiti više prostora, ali to je samo privremeno ublažilo postojeći problem. Vanjsku je promjenu ova barokna crkva imala 1892. godine kada je bio dograđen visoki toranj koji je postao i ulaz u crkvu. Problema nedostatka prostora htio se riješiti otvaranjem novih crkvenih kapelanija i župa na prostoru prvobitne daruvarske župe. Tako je filijala u Dežanovcu 1880. godine postala župnom crkvom, a 1908. crkva u Đulovcu uzdignuta je na stupanj samostalne lokalne kapelanije u koju su ušla i okolna sela. Rasterećenje za župnu crkvu u Daruvaru bila je i izgradnja kapela u Brestovcu 1904. i Končanici 1909. godine koje su postale podružnice daruvarske župe.
Od 11 017 rimokatolika, koji su 1921. godine živjeli na području daruvarske župe, na području Daruvara i Donjeg Daruvara živjelo je njih 2998 pa se problem crkvenog prostora povećao. Ideja o gradnji ili proširenju postojeće crkve javila se već krajem 19. stoljeća, ali se uvijek pod nekom izlikom odgađao početak njene gradnje. Jedna od izlika je bila da se želi sačuvati njena izvornost, iako su se u izradi nacrta za njeno proširenje uključili mnogi građevinski stručnjaci, među kojima je bio i Herman Bolle. Nakon Prvog svjetskog rata ranije prikupljen novac izgubio je na vrijednosti, a Povjerenstvo za prosvjetu i vjeru u Hrvatskoj i Slavoniji, pod izlikom o brizi za „očuvanje historijskih spomenika“, trajno je otklonilo svaku ideju za njeno proširenje.
U cilju zadovoljenja duhovnih potreba u udaljenim selima i dalje su se gradile kapelice u koje su dolazili dušobrižnici s prostora daruvarske župe. U Maloj Maslenjači kapelica je bila blagoslovljena 1934. godine. Duhovni život šireg daruvarskog prostora obogatili su i salezijanci koji su nakon protjerivanja iz Slovenije 1941. godine došli u Dioš, preimenovali ga u Marijin Dvor, i tu organizirali službe Božje i vršili propovijedi u okolnim selima.
Zbog preopterećenost daruvarskih svećenika, neka rubna sela daruvarske župe pripojene su 1957. godine župnoj crkvi Ivanovo Selo. U cilju rasterećenja, 1977. godine crkva u Končanici je najprije bila povišena na stupanj samostalne kapelanije, ali još iste godine postala je samostalna župa u koju je ušlo još nekoliko okolnih sela.
Na tragu obogaćivanja duhovnog života bile su blagoslovljene kapelice u Golubnjaku 1972. i Doljanima 1994. godine, a 1995. godine bio je blagoslovljen i kamen temeljac za grdnju kapelice u Vukovju.
Povijesni događaj za Župu Presvetog Trojstva u Daruvaru dogodio se 27. rujna 1997. godine kada je na svečan način ustrojena Požeška biskupija sa šest dekanata na čelu s prvim njenim biskupom dr. Antunom Škvorčevićem, čime je daruvarska župa postala jedna od 82 njenih župa.
Od osnivanja daruvarske župe na njoj su djelovali sljedeći župnici: Stjepan Piroš (1824.-1870.), Stjepan Tadić (1870. - 1896.), Petar Ožanić (1897. - 1906.), Mijo Ettinger (1906. - 1954.), Dragutin Keflin (1954. - 1972.), Ivan Sinković (1972. - 1990.), Zvonimir Marjanović ( 1990. - 1999.), Branko Gelemanović ( 1999. - 2014.), Ivan Nikolić (2014. - 2017.), Anto Ivić (2017. - 2019.) i Zdravko Radoš (2019. - ?).
Svaki od ovih župnika ostavio je trag na kulturni i vjerski život na prostoru daruvarske župe. Ako bi trebalo neke od njih izdvojiti, onda bi zbog svoje svestranosti trebalo izdvojiti ime Mije Ettingera koji je uz svećeničku službu bio i gospodarstvenik, političar, poslanik u Hrvatskom saboru i kroničar koji je u pisanoj formi pratio vjerske, kulturne i političke prilike na prostoru svoje župe.
Mnoge zasluge vezane su i za ime župnika i jedno vrijeme pakračkog dekana Branka Gelemanovića. U njegovo vrijeme dovršeni su mnogi radovi započeti u vrijeme njegovog prethodnika oko obnove vanjske i unutrašnjosti župne crkve, izvršena je gradnja pastoralnog centra, obnova župnog stana i okoliša crkve. Na mjesnom groblju njegovom zaslugom je proširena mrtvačnica i obnovljena Kapelica Svih Svetih. Osobno je potakao ideju da se zapiše vjerska prošlost ovih prostora. Zahvaljujući njemu izašla je 2001. godine knjiga pod nazivom 180 godina daruvarske župe, a podržao je i ideju da se napiše knjiga o Josipu Salaču, jedinom biskupu rođenom u Daruvaru.
Neki radovi na održavanju postojećih crkvenih objekata obavljeni su u vrijeme župnika Ante Ivića kada je uređeno krovište na župnom uredu i obnovljen vanjski dio na kapelici Svetog Šimuna.
Za daruvarsku crkvenu povijest značajna je 31. svibanj 2003. godina kada je požeški biskup Antun Škvorčević za područje istočnog dijela Daruvara osnovao župu Svetog Antuna Padovanskog. U početku njenim je upraviteljem bio imenovan Branko Gelemanović koji je bio i upravitelj Župe Presvetog Trojstva. Gradnjom nove crkve i pastoralnog centra koja je počela 2006. godine, htio se riješiti problem nedostatka crkvenog prostora za pripadnike rimokatoličke vjere u Daruvaru. Granica u gradu između dviju župa postala je rijeka Toplica. U njenoj gradnji veliki doprinos dao je župnik Branko Gelemanović uz novčanu pomoć nekih državnih institucija, Bjelovarsko-bilogorske županije, Grada Daruvara, tvrtki, pojedinaca i svojih župljana. Tijekom gradnje pojavili su se brojni problemi koje je trebalo riješiti pa je gradnja trajala više od deset godina. Nakon izgradnje njene zidne konstrukcije, na svečan način je na blagdan zaštitnika župe sv. Antuna Padovanskog, 13. lipnja 2009. godine, obavljen blagoslov kamena temeljca, a nakon toga je u unutrašnjosti bila slavljena sveta misa. Blagoslov i misu vodio je požeški biskup dr. Antun Škvorčević. Crkva je 2011. godina dobila krov, ali još do početka 2014. godine nije bila dovršena. Od Antunova 13. lipnja 2015. se služe nedjeljna misna slavlja, a od 2016. godine sva liturgijska slavlja.
U razdoblju od 2013. - 2014. godine upravitelj župe bio je Marko Pišonić, zatim Danijel Engelman (2014. - 2016.), a od 2016. godine župom upravlja vlč. Žarko Turuk. Radovi na uređenju crkve i okoliša su nastavljeni i slijedećih godina, a prednost je dana uređenju unutrašnjosti (ličenje, opločenje, podno grijanje), popunjavanje potrebnim inventarom, ali i opremanje svih njenih dijelova potrebnim stvarima za sve poslove iz opsežnog programa rada. Iako se mnogo toga do danas učinilo, ostaju još i radovi na uređenju okoliša crkve, među koje spada i stvaranje zelenih površina da se time otkloni opasnost od klizišta.
Oznake: Josip Salač, Branko Gelemanović, daruvarska rimokatolička župa
utorak, 08.12.2020.
„…Nastavljam i dalje koračati Božjim putem“
Ovaj naslov je dio posljednje rečenice priloga kojeg je za daruvarska Vrela 2012. godina napisao Branko Gelemanović u povodu svoje 25. godišnjice svećeničke službe. Mislim da je to bila ujedno njegova zadnja objavljena rečenica koju je napisao za neku tiskovinu u vrijeme svoje svećeničke službe u Daruvaru. Ovo moje uvjerenje temeljim na mojoj spoznaji da Branko nije volio pisati za javnost, uz izgovor na nedostatak vremena i radije je komunicirao usmenim putem, u čemu je bio vrstan sugovornik. Upravo takvog sam ga poznavao tijekom njegovog svećeničkog službovanje u Daruvaru (1999. - 2014.) i s njim uspostavio dobre suradničke odnose. Taj njegov odnos prema pisanju ne znači da nije volio i pisanu riječ, upravo obrnuto, u vrijeme 15- godišnjeg boravka u Daruvaru on je dao nemjerljiv doprinos da se zabilježi daruvarska vjerska prošlost, a povijest svake sredine je nepotpuna, ako se zaobiđe vjerski život.
Ovaj sam blog posvetio njemu iz više razloga, iako je glavni razlog da mi je u petak ( 4. 12.) pristigla informacija da je u osječkoj bolnici preminuo upravo Branko Gelemanović od posljedica korone. Igrom sudbine istog dana sam primio poštom jedan primjerak Pučkog kalendara BBŽ za 2021. godinu u kojem je objavljen i moj prilog pod nazivom 200 godina daruvarske rimokatoličke Župe Presvetog Trojstva (1821. – 2021.). To je drugi razlog zašto sam osjetio potrebu na napišem ovaj blog jer je u prilogu utkana i jedna njegova želja iz 2013. godine. Te smo godine u jednom našem slučajnom susretu u gradu ćaskali - nakon njegovog obaveznog upita: Kako smo, profesore? - o običnim svojim svakodnevnim poslovima. U jednom trenutku on je sadržaj našeg razgovora prekinuo upitom ne bi li bilo dobro razmišljati da se 2021. u povodu 200 godina daruvarske Župe napiše još opširnija knjiga u kojoj bi bilo opisano i 20 godina vjerskog života u ovom stoljeću. Moram priznati da sam bio pitanjem zatečen, ali znam da sam mu odgovorio da za to ima još dosta vremena uz konstataciju „tko živ tko mrtav do tada“. Po običaju Branko je bio vrstan sijač optimizma pa me uvjerio da treba otkloniti negativna razmišljanja, da smo u životnoj dobi pune radne sposobni i životnog iskustva. Tada, kada smo vodili taj razgovor, ni on ni ja nismo slutili da će Branko biti 2014. godine premješten i „da će koračati dalje Božjim putem“ u Sirač gdje je radio nekoliko godina. Iako smo se od tada još nekoliko puta sreli, razumljivo, nikad se nismo više vraćali ovom razgovoru iz 2013. godine. Ipak ja na taj susret nisam zaboravio pa sam u Kalendaru dao kratak prikaz jedne naše davne želje. Nažalost, nisam stigao da Branka informiram o tom prilogu, vidim u tome prst sudbine jer sam istog dana dobio vijest o Brankovoj smrti i zakašnjelu radost da sam dio naše davne želje ispunio.
Mislim da mnogi mlađi Daruvarčani više ne znaju dovoljno o Branku Gelemanoviću (1960. - 2020.) koji je tijekom 15 godina svojeg boravka u gradu zaslužan za mnoge aktivnosti o kojima ne zna šira daruvarska javnost i koje će, ukoliko se ne zabilježe, pasti jednog dana u zaborav. Točno je da mu je Grad Daruvar dodijelio mnoga priznanja i mnoge zahvale. Ipak vrijedi ona izreka: svaka hvala – suha trava. Sve su one kratkog vijeka i ona ne priječe put prema brzom zaboravu.
U svom blogu htio bih se zadržati o njegovom boravku u Daruvaru, izostavio sam dio njegovog rada prije i poslije Daruvara, jer su mi manje poznati, iako i oni imaju svoju težinu. Osobno sam Branka Gelemanovića upoznao 1999. godine kada je došao u Daruvar i predavao vjeronauk u daruvarskoj gimnaziji. Već nakon dolaska u naš gimnazijski kolektiv zapazili smo u novom daruvarskom svećeniku njegovu komunikativnost, veoma brzo je znao naša imena i svakim od nas popričao. Čim je doznao da sam povjesničar, rekao mi je da bi trebalo srediti malo crkvenu arhivu jer su arhivskom građom prepunjeni svi crkveni ormari. A to je upravo bilo ono za što sam već ranije pokazivao interes, ali su njegovi prethodnici branili pristup toj građi. Branko je bio čovjek od riječi pa je već nakon kraćeg vremena počelo privremeno uređenje arhivske građe. Uskoro zatim dao je podršku da se 2001. tiska knjiga 180 godina daruvarske župe čime je Daruvar dobio svoju prvu cjelovitu knjigu o rimokatoličkoj vjeri na širem daruvarskom području. Nije se stalo samo na ovom projektu. Branko je prihvatio i prijedlog da se započne prikupljati građa i pisati knjiga o Josipu Salaču (1908. - 1975.), zagrebačkom biskupu, rođenom u Daruvaru, u povodu stote godišnjice njegovog rođenja. Ovaj projekt podržao je i požeški biskup dr. Antun Škvorčević pa je koncem 2008. godine u Daruvaru održan znanstveni skup o biskupu Salaču na kojem su svoje spoznaje iznijeli svjetovni i crkveni znanstvenici.
Nešto kasnije, početkom 2009. godine, bila je predstavljena knjiga Vjenceslava Herouta i Marijana Lipovca Biskup Josip Salač. Istog dana biskup Antun Škvorčević otkrio je spomen-ploču na zgradi u kojoj je živjela obitelj Salač.
Referati o Salaču sa znanstvenog skupa u Daruvaru, objavio je Biskupski ordinarijat u Požegi 2010. godine pod naivom Josip Salač, Zbornik radova sa znanstvenog skupa o 100. obljetnici rođenja. Ako se spomene da je poveznicu između tih zbivanja obavio Branko Gelemanović, svatko može vidjeti koju je on ulogu imao u tim događajima.
Veći dio zasluga Branko Gelemanović ima za brojne graditeljske radove koji su bili obavljeni u vrijeme njegove župničke službe u Daruvaru. Nakon njegovog dolaska u Daruvar njega su dočekali mnogi nedovršeni poslovi od kojih su mnogi počeli još prije Domovinskog rata kada su prekinuti, a nakon završetka nastavljeni. Tek dolaskom Branka Gelemanovića ti su poslovi ubrzani i većim dijelom dovršeni do konca 2000. godine kada su bili dovršeni radovi i na crkvenom tornju. Usporedno na prostoru župnog dvora počela je gradnja zgrade pastoralnog centra koji je otvoren 2002. godine i u njemu tada predstavljena knjiga o daruvarskoj župnoj crkvi. Time se htjelo dati na znanje da pastoralni centar neće imati samo vjersku namjenu nego će se u njemu održavati i znanstvena predavanja jer je tada Pučka knjižnica i čitaonica bila u fazi unutrašnje obnove pa se u Daruvaru jedno vrijeme osjetio nedostatak prostora za neke skupove ili znanstvena predavanja. Svoj doprinos Branko je imao i obnovi Križnog puta uz daruvarsko groblje te proširenje mrtvačnice koje je počelo 2004. godine. Nešto kasnije dovršeni su radovi na obnovi fasade župne crkve i uređenje okoliša župne crkve, a 2006. i fasada župnog dvora.
Župnik Branko Gelemanović bio je svjedok 2003. godine, kada je biskup Antun Škvorčević osnovao u istočnom dijelu Daruvara Župu sv. Antuna Padovanskog. Za privremenog upravitelja biskup je imenovao Branka Gelemanovića koji je ujedno bio župnik u svojoj matično župi. Ovdje su se radovi odvijali usporeno pa to ukazuje i na sve zahtjevne poslove koje je morao Branko obaviti da bi se dovršila gradnja ove crkve i stavila u funkciju. Već samo ovo navedeno ukazuje na ulogu Branka Gelemanovića koju je odigrao u daruvarskoj povijesti. Sve ovo mogao je obaviti čovjek koji je imao vrhunskih organizatorskih sposobnosti i ujedno sposobnosti da uspostavi dobre odnose ne samo s ljudima iz crkvenog nego i svjetovnog života. Jednako to je mogao učiniti čovjek s ogromnom radnom energijom jer obavljati duhovne poslove, biti predavač vjeronauka, nadgledati sve tekuće radove, primati brojne stranke, sudjelovati na pogrebima svojih župljana, vršiti posvete kuća iziskuje puno energije i vremena. Točno, dio svećeničkih obaveza obavljali su i njegovi kapelani, ali i ovdje se znalo tko će obavljati pojedine poslove.
Ne bi trebalo zaboraviti da je početkom 2002. godine u daruvarskoj župnoj crkvi bila održana ekumenska misa za vjernike rimokatoličke, pravoslavne, baptističke i evangelističke vjere uz prisutnost viših dostojanstvenika ovih vjerskih zajednica. I ovo pokazuje da su Brankovi vidici bili usmjereni prema budućnosti, a ne prošlosti, uostalom, sve su to kršćanske vjere. Šteta što se ponekad na to zaboravlja.
Uz brojne slike koje se poput u filmu vrte u mojim mislima, u prvim plan mi izbija ona zadnja, u kojoj vidim kako Branko „...nastavlja i dalje korača Božjim putem“ prema nepoznatoj vječnosti, ali za sobom ostavlja zasijane lijepe uspomene.
Oznake: gelemanović
srijeda, 25.11.2020.
Uz 100. obljetnicu rođenja Josipa Matušeka
U životu svakog naroda postoje ljudi koji su svojim radom doprinijeli boljitku sredina u kojima su živjeli i time su zaslužili da se ih povremeno sjetimo jer je to jedini način da se izbjegne njihov zaborav.
Jedan od takvih ljudi koji je živio u našoj daruvarskoj sredini bio je profesor Josip Matušek. Njegov se rad najčešće vezuje uz kulturni život ovdašnjih Čeha, iako je opseg njegovog rada znatno širi od spomenutog okvira. Točno je da je većina njegovih radova vezana za problematiku ovdašnjih Čeha, ali jednako je tako pratio veze čeških i južnoslavenskih kulturnih djelatnika, bilježio gospodarske i kulturne prilike i u hrvatskim sredinama, bavio se pedagoškim radom i pomno pisao i govorio o svim problemima sredina u kojima je živio.
Da bi se bolje shvatio njegov značaj za pripadnike češke nacionalne manjine, potrebno je ukazati na okolnosti u kojima je započela njegova kulturna djelatnost na ovdašnjima prostorima. Tek poznavanjem tih prilika moguće je vrednovati njegov doprinos kulturnom napretku ovdašnjih Čeha.
U kulturnoj prošlosti ovdašnjih Čeha razlikujemo dva različita prostora njihovog življenja. Prvo su gradovi u kojima su do Prvog svjetskog rata živjeli mnogi češki intelektualci rođeni u Češkoj i koji su u velikom broju dolazili u hrvatske gradove još u 19. stoljeću. Među njima je bilo sveučilišnih i srednjoškolskih profesora, arhitekata, agronoma, liječnika, financijskih službenika, glazbenika… Mnogi od njih su se vratili nakon raspada Austro-Ugarske u svoju domovinu, a manji broj je ostao živjeti u ovdašnjoj novostvorenoj državi.
Drugi su prostor činili doseljeni Česi, ratari ili sitni obrtnici, koji su se uselili u brojna hrvatska sela. Između njih i češke inteligencije u gradovima nije bilo suradnje i zato je već između dva svjetska rata zapažen jak proces njihove asimilacije. Taj je proces zaustavljen zahvaljujući pojedincima, ali i tadašnjoj čehoslovačkoj vladi koja je započela obilatom pomoći oživljavati nacionalnu svijest ovdašnjih Čeha u seoskim sredinama. Tada su došli ovamo mnogi učitelji iz Češke koji su radili na novoosnovanim češkim školama, oni su poticali osnivanje Čeških beseda, propagirali su češke knjige, osnivali dramske, glazbene i folklorne grupe, organizirali kursove o gospodarstvu… Zahvaljujući takvom radu kulturni život pred Drugi svjetski rat dosegao je kod ovdašnjih Čeha u seoskim sredinama zavidnu razinu.
Novo razdoblje u životu Čeha počelo je nakon 1945. godine. Ovdašnji Česi su završetak rata dočekali bez vlastite inteligencije jer se ona u većem broju vratila u svoju domovinu i na nju se više nije moglo računati, poglavito zato jer je uskoro zbog političkih razloga došlo do prekida svih veza između Čehoslovačke i tadašnje jugoslavenske države. No, ovaj put problem su riješili sami ovdašnji Česi, uz blagoslov tadašnje politike. U prvoj fazi nastojao se najprije osposobiti učiteljski kadar iz redova ovdašnjih Čeha, a to se pokazalo kao najbolje ulaganje. Upravo u takvim okolnostima na ovdašnjoj kulturnoj sceni pojavio se i Josip Matušek.
Josip Matušek rodio se 1. veljače 1920. u Končanici u seljačkoj obitelji Ivana i Aneške Matušek. Još u njegovom ranom djetinjstvu njegova obitelj je prodala svoje imanje u Končanici i kupila je novo u Griču, između Karlovca i Metlike. U toj osami njegova se obitelj uz ratarstvo bavila prodajući ugljen i vapno. Ovdje se obitelj povećala za još jednog člana – Boženu, .Josipovu sestru. Ne vidjevši perspektivu u toj osami, nakon kraćeg boravka u Griču, obitelj Matušek se preselila u Mašiće kod Nove Gradiške. Ovdje se Josipovim roditeljima rodio sin Václav, tako da je Matušekova obitelj brojila ukupno 7 članova jer su s njima živjeli i djed i baka Matušek. Mašići su bili selo u kojem su Česi bili u zanemarivo malom broju tako da su djeca Matušek izrastala uz vršnjake koja su koristila hrvatski jezik. U njihovoj kući se ipak govorilo češki, a zahvaljujući baki i djedu, mali je Josip već u ranom djetinjstvu došao u kontakt i s češkom literaturom.
Prva četiri razreda pučke škole Josip je završio u Mašiću, zatim nižu gimnaziju u Novoj Gradiški. Počeo je pohađati i višu gimnaziju, ali ju je zbog novčanih razloga prekinuo i prešao u učiteljsku školu u Osijeku. Iz osječkog razdoblja njegovog školovanja potiču i njegovi prvi literarni radovi, ali i prva priznanja koja su ga kasnije usmjerila u pravcu literarnog stvaralaštva. Uz hrvatski jezik, u školi je Josip volio i povijest. Učiteljska škola ( 1935. – 1940. ) Josipu je uz stručna znanja otvorila i nove vidike o ljudima, o ophođenju s njima i time ga pripremila za svestrane poslove učiteljskog zvanja u manjim sredinama u kojima su učitelji trebali biti i nositelji kulturnog života.
1940. Josip Matušek je nastupio na svoje prvo radno mjesto u Boku kod Siska. No ratna zbivanja nisu zaobišla ni njega. Godine 1941. nastupio je u domobransku službu u Požegi, a zatim je bio premješten u Sisak, zatim Zagreb, Varaždin … Godine 1943. došao je na pakračko područje, a tu je njegova jedinica 1944. prešla partizanima.
U rujnu 1944. bio je imenovan za partizanskog učitelja u selu Pecka kod Podravske Slatine, ali je već krajem iste godine premješten u Končanicu. Bilo je to razdoblje kada su se na tom prostoru počele otvarati ponovo prve češke škole, ali za njih nije bilo potrebnog učiteljskog kadra. U Daruvaru su doznali da u Pecki radi neki učitelj češkog porijekla i to je bio razlog zašto se tražio njegov premještaj. No njegov rad u Končanici prekinut je početkom 1945. nakon upada Čerkeza na ova područja, tako da se Josip Matušek ponovo našao u vojnoj uniformi u sastavu virovitičke brigade. Ovdje je bio i ranjen, a zatim avionom prevezen na liječenje u Pančevo. Nakon izlječenja, vratio se u svoju jedinicu i tu dočekao završetak rata. No umjesto da se vrati svom učiteljskom zvanju, poslan je u Zagreb gdje su mu u sastavu Štaba II. brigade povjereni poslovi prosvjetno - obrazovnog karaktera. Ovog se posla riješio tek nakon što je 1947. godine upisao izvanredni studij hrvatskog jezika i jugoslavenske književnosti na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu.
Uz izvanredni studij učitelj Josip Matušek spominje se 1948. u Gornjem Daruvaru, a zatim u Brestovcu ( 1948. – 1949. ). Godine 1949. došao je na češku sedmogodišnju školu u Daruvaru, 1951. godine diplomirao je na Višoj pedagoškoj školi i zatim 1952. upisao Filozofski fakultet. Iste je godine sklopio brak s Melitom Vezmar.
O prosvjetnom radu Josipa Matušeka moglo bi se mnogo pisati. Uvijek je s ponosom govorio o razdoblju tog života i nikad nije krio da je u vrijeme, kada je obavljao druge poslove, u svojim mislima uvijek bio prosvjetni djelatnik. Ni njegovi počeci rada na češkim školama nisu bili onakvi kakvi su se očekivali. Njegovo školovanje i dugogodišnji život u sredinama gdje se nije govorio češki jezik, osjetilo se i kod njega jer je njegovo poznavanje češkog jezika bilo veoma oskudno. Nije se sramio priznati da mu je ravnatelj češke škole profesor Burian, nakon posjete jednom njegovom satu češkog jezika, dao primjedbu da još mora puno učiti da bi dostigao znanje svojih učenika u poznavanju češkog jezika. Upravo takva primjedba nije ga obeshrabrila, već mu dala poticaj da samoobrazovanjem i velikim trudom stekne sva potrebna znanja za predavanje češkog jezika.
U vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ( 1952. – 1956. ) Josip Matušek je sa suprugom živio u Zagrebu. Pošto nije dobio stipendiju, morao je zarađivati honorarno kako bi se mogao školovati i uzdržavati obitelj. Najprije je predavao češki jezik na dopunskoj školi na Dolcu za djecu zagrebačkih Čeha, a zatim u osnovnoj školi u Krajiškoj ulici.
Godine 1956. Josip Matušek je diplomirao hrvatski jezik i pošto je u Daruvaru 1954. počela s radom gimnazija, on se ponovo vratio u Daruvar i zaposlio u toj ustanovi. Predavao je hrvatski i češki jezik. Kada je 1961. godine otvorena Pedagoška akademija u Pakracu, postavljen je za voditelja katedre predmetnih skupina hrvatski jezik – češki jezik – povijest. U isto vrijeme predavao je više kolegija iz češkog i hrvatskog jezika.
Profesor Matušek je već tada bio poznat predavač češkog jezika, iako je to stečeno znanje rezultat njegovog samoobrazovanja jer češki jezik nikad nije studirao. Ta mu je okolnost omogućila da mu je 1963. godine odobren postdiplomski studij u Pragu gdje se mogao posvetiti produbljivanju svojih ranijih spoznaja. Boravak u Pragu omogućio mu je da se upozna i s mnogim poznatim češkim kulturnim djelatnicima i to ga je sve više vodilo prema proučavanju literarnih pitanja, povijesti književnosti i o kulturnima vezama između Čeha i Hrvata.
Nakon povratka iz Češke nastavio je s radom na Pedagoškoj akademiji. Iskustva iz Češke dala su mu poticaj za mnoge stvaralačke projekte. Uz pisanje čitanki češkog jezika, koje je započeo još ranijih godina, u suradnji s Jednotom počeli su izlaziti stručni časopis Přehled ( Pregled ), Studnice ( literarni prilog Jednote ), a pripremio je i knjigu Z české povídkové tvorby ( Iz češkog pripovjednog stvaralaštva ). Ta djelatnost je nastavljena i nakon 1967. godine kada je prestala s radom Pedagoška akademija u Pakracu.
Od 1967. Josip Matušek obnašao je položaj ravnatelja Jednote. Bilo je to vrijeme kada je još više povećao svoje brojne obaveze jer je već ranije, uz poslove vezane za radno mjesto, bio uključen u rad daruvarske Češke besede i njene knjižnice, u rukovodstvo tadašnjeg Čehoslovačkog savaza, a nisu ga zaobišle ni mnoge funkcije iz političkog i društvenog života jer je bilo nezamislivo u to vrijeme da čovjek na takvom položaju bude izvan tijeka tadašnjih zbivanja.
Usprkos mnogim obavezama u Jednoti Josip Matušek se uključio i u mnoge vidove stvaralaštva. Uz pisanje članaka iz svakodnevnog života, pisao je i manje studije koje su objavljivane najčešće u raznim edicijama koje je izdavala novinska ustanova Jednota. On se okušao i u prevodilačkoj djelatnosti. Za Školsku knjigu je preveo s češkog na hrvatski jezik knjigu Zavatý život ( Iščezli svijet ) od Josefe Auguste i Pedagogii předškolního věku ( Pedagogiju predškolske dobi ) od Marije Bartuškove. Preveo je na češki jezik i neke pjesme hrvatskih pjesnika.
U ovakvom ozračju radio je sve do umirovljenja 1980. godine. No, tek nakon umirovljenja Josip Matušek se mogao u punoj mjeri posvetiti svom literarnom stvaralaštvu. Stoga nije čudo što su baš u to vrijeme nastali njegovi najvredniji radovi. Kao ljubitelj povijesti veliki trud je uložio u proučavanju povijesti češke nacionalne manjine i rezultat toga je nekoliko kapitalnih djela bez kojih bi bilo mnogo praznina u toj prošlosti. Iako svaki od tih radova zavrjeđuje pažnju, ipak će knjiga "Česi u Hrvatskoj" ( Jednota, Daruvar, 1994. ) ostat trajnim izvorom za poznavanje kulturne povijesti Čeha na južnoslavenskom prostoru do Drugog svjetskog rata. Ova knjiga nekako zaziva i svoj nastavak u kojem bi bilo obrađena i povijest ovdašnjih Čeha nakon 1945. godine.
Broj objavljenih radova Josipa Matušeka je toliko velik, a po sadržaju tako raznolik, da bi za to trebala jedna zasebna studija. Sumnjam da bi i ona bila cjelovita jer je već danas skoro nemoguće istražiti gdje su sve njegovi radovi objavljivani.
Svoje umirovljeničke dane profesor nije potrošio samo na pisanje. U razdoblju 1984.- 1985. obnašao je funkciju predsjednika Saveza Čeha i Slovaka, a bio je i član mnogih njegovih savjeta ( Savjet za povijesna pitanja i dokumentaciju, Izdavački savjet ). Za njegovo ime je vezano i osnivanje arhiva i stalne izložbe pri Savezu Čeha koja je otvorena 1984. godine. Bio je aktivan i u knjižnici Frante Buriana u Daruvaru, a neki njegovi radovi i danas izlaze u Jednoty.
Zbog svog velikog doprinosa u njegovom kulturnom i društvenom stvaralaštvu, Josip Matušek je dobio mnoga priznanja. Jedno od najvećih, a njega posebno cijeni, dobio je 1999. godine. To je Priznanje Jana Masaryka Gratias agit koje mu je dodijelio ministar vanjskih poslova Republike Češke. To mu je priznanje uručeno za njegov doprinos boljem poznavanju Češke u Hrvatskoj.
Uz zanimanje za povijesne sadržaje, Josip Matušek nam je podario i brojne radove iz lijepe književnosti. Mnoge njegove pjesme ili pripovijetke mogu se pročitati u Jednoti , Češkom narodnom kalendaru, Studnici. O tom vidu njegovog stvaralaštva navest ću riječi ovdašnje pjesnikinje Sofije Kráskové: „… Josip Matušek je pjesnik, koji se nam oglasio samo nekoliko puta, ali su to stihovi, iz kojih tiho odzvanja misao, raspoloženje, koje su tako jezično izrađene, da na sebe skreću pažnju. Josip Matušek, pjesnik i pisac, posebno pun humora za djecu, dijelio je samog sebe na sve strane i mi sa žaljenjem možemo samo konstatirati, da je na stihove ostavio tako malo vremena."
Njemu je bila posvećena jedna knjiga koja je izašla 2004.godine, ali tek nakon njegove smrti. Ipak imao je mogućnost pročitati njen sadržaj, a kod njenog pisanja dao je znatan doprinos.
Prof. Josip Matušek umro je 2003. godine u 83. godini života. O dolasku smrti znao je već nekoliko mjeseci ranije, ali ni u tom razdoblju nije klonuo duhom. Htio je dovršiti neke svoje započete poslove i srediti svoju arhivu. U tome mu je pomagao njegov stariji sin Alen koji je živio u Zagrebu. Nažalost, danas nema više ni Alena, otišao je za svojim ocem, umro je početkom 2020. godine.
Matušek je volio Daruvar i Daruvarčane, bio je „naš“ jer je živio s nama u ovoj sredini, bio je i našim učiteljem, savjetnikom, suradnikom i prijateljem i mnogo je učinio da se ne zaborave naši korijeni i cjelokupni život na ovim prostorima. Stoga je i naša dužnost da mu ostanemo zahvalni i da ne dozvolimo da njegovo ime padne u zaborav.
Ova kalendarska godina se bliži svom završetku, a do sada se nije vidno obilježila stogodišnjica rođenja ovog daruvarskog velikana. Na početku godine, na dan stogodišnjice njegovog rođenja, to se nije ostvarilo jer je tada njegova obitelj oplakivala Alenovu smrt, kasnije je u kalendaru o mnogočemu odlučivao problem oko korone. I tako iz dana u dan, od mjeseca do mjeseca, približavamo se završetku 2020. godine i time udaljujemo i od obilježavanja planirane stogodišnjice njegovog rođenja. Je li se ona mogla obilježiti na neki drugi način, ne znam, niti želim znati.
Oznake: obljetnica
ponedjeljak, 02.03.2020.
UZ 100. GODIŠNJICU GRĐEVAČKE BUNE
U prošlosti prostora današnje Bjelovarsko-bilogorske županije zbilo se obilje događaja koje je naša historiografija samo djelomično zabilježila.
Jedan od takvih skoro zaboravljenog događaja bila je Grđevačka buna 1920. godine koja se proširila s grđevačkog područja na prostore sjeverozapadne Hrvatske. Od oko 25 poginulih bilo je 15 seljaka i to ukazuje da to nije bio beznačajni događaj.
Seljačke nemire 1920. godine nije moguće pratiti kao jedan jedinstven događaj jer nije imalo jedinstvenog rukovodstva, ni jedinstveni program, niti su se vremenski istovremeno događali. Više bi se moglo reći da su nemiri nalikovali domino- efektu, počeli na jednom, a završila na drugom prostoru sjeverozapadne Hrvatske. Ovi su nemiri za neka njena područja povijesno obrađeni, ali za grubišnopoljsko-grđevačka područja ona su bila prešućivana, iako su ti nemiri ovdje izbili najranije, 2. rujna 1920. godine, a zatim se s ovih prostora proširili u ostale dijelove susjednih županija
Mnogi povjesničari su pokušali naći odgovor na pitanje što je uzrokovalo ove pobune. Opće uzroke za nezadovoljstvo nije teško navesti, ali se oni odnose ne samo za seljake, nego cijelo pučanstvo hrvatskih prostora: skupoća koja je bila nakon rata, nepovoljan omjer od 1:4 kod promjene novca, oduzimanje 20% novca prigodom žigosanja istoga, naredba da muškarci, pa i oni koji su bili u ratu, trebaju služiti u vojsci još dva mjeseca, uhićenjem rođaka kao jamce za one koji nisu to htjeli služiti, veća porezna opterećenja u Hrvatskoj nego u Srbiji i slično. Ovdje neki istraživači ukazuju i na utjecaj širenja socijalističkih ideja povratnika iz Rusije nakon rata i strana agitacija. Ovoga je sigurno bilo, ali za prostor kotara Grubišno Polje to je bilo sporedno.
Uz ranije neke uzroke glavni uzrok i povod za grđevačku bunu bilo je žigosanje stoke i rekvizicija konja za vojnu vježbu te propaganda da će im stoka biti oduzeta i odvedena u Srbiju za potrebe njenog gospodarstva. Da li su takve lažne informacije namjerno širene, teško je danas naći dokumentiran odgovor, ali je zanimljivo da se državne vlasti nisu previše trudile da ih demantiraju. Začuđuje da se u Velikom Grđevcu u isto vrijeme, kada se žigosala stoka za potrebe vojne vježbe, počeli oduzimati konje, bez obrazloženja da vojna vježba nema ništa s žigosanjem stoke. Upitno je zašto se i vojna vježba planirala za rujan i listopad kada su seljacima konji trebali za mnoge ratarske poslove.
Nemiri u Velikom Grđevcu imali su i svoju pretpovijest. Na području općine Ivanovo Selo, u kotaru Grubišno Polje, žigosanje je počelo 23. kolovoza i to najprije u selima Jasenašu, Dijakovcu, Turčević Polju i Rašenici. Poslije podne je ono nastavljeno u Ivanovom Selu. Obavljalo ga povjerenstvo koje se sastojalo od jednog majora, potporučnika, grubišnopoljskog kotarskog predstojnika Paje Georgijevića, veterinara i nekoliko vojnika koji su vršili žigosanje. Seljani, iako nezadovoljni, nisu se protivili radu povjerenstva. Prva iskra je sijevnula kada je 43 godina star Josip Ditrich povjerenstvu počeo govoriti o svom teškom stanju jer su mu sin i zet u vojsci, on bolestan i kao invalid ne može raditi. Na ovo njegovo jadikovanje kotarski predstojnik Georgijević odgovorio mu je da ne brblja, a Ditrich mu je odgovorio: „ Ja ne brbljam protiv vas i vaše službe!“ Na ove riječi ga je Georgijević gurnuo, narednik mu dao tri šamara, a major je naredio da ga oružnici odvedu u zatvor. Iako je ovo vidjelo više seljana, nitko se tada nije suprotstavio ovom incidentu. Umjesto toga potražili su zaštitu kod grubišnopoljskog odvjetnika dr. Ante Adžije. On je ispitao cijeli slučaj i 27. kolovoza poslao pismo banu Matki Laginji tražeći zaštitu za seljaka.
Iz pisma je vidljivo da incident možda nije bio slučajan. O tom dokazuju izjave seoskih starješina koji su, nakon obavljenog žigosanja stoke, došli da potpišu zapisnik o žigosanju stoke. Umjesto da se tu izgladi raniji spor oko Ditricha, oni su slušali sljedeće prijetnje: možemo vas sve uništiti jer imamo hiljade i hiljade pušaka i bajuneta, najbolje bi bilo opkoliti vas sa sve četiri strane vojnicima, zapaliti selo i protjerati vas u brdine u Albaniju da si tamo kuće ziđete, polovinu bi trebalo poubijati a polovinu protjerati, u Ivanovom Selu ima samo 14 ljudi a ostali su svinje, mi vas možemo uništiti kao travu pod nogama…
Matko Laginja je o tom incidentu u Ivanovom Selu bio već informiran i prije Adžijinog pisma, jer su ga o tome telegramom obavijestili neki mještani Ivanovog Sela. Iz ovog je vidljivo da se o nekoj pobuni u selu nije razmišljalo, samo se tražilo da se zaštiti njegovo stanovništvo. Matko Laginja je djelovao žurno. Tražio je telegramom od kotarskog predstojnika da ga detaljno izvijesti o incidentu u Ivanovom Selu. Bilo je za očekivati da će taj događaj Georgijević opisati onako kako je njemu odgovaralo. Priznao je da je Ditrich zbog „drzovitosti“ od narednika dobio tri ćuške, a od majora 15 dana zatvora, ali je to pravdao da se u vrijeme žigosanja prema zakonu o ustrojstvu vojske svi smatraju kao sudionici vojne vježbe te spadaju pod njenu vlast. Svi ostali navodi su njegova konstrukcija koja nije imala nikakve veze sa incidentom. Ditrich je prikazan kao jedan od vođa republikanaca, radićevac, ogorčeni i okorjeli neprijatelj državnog i narodnog jedinstva. Jednako tako odvjetnika i javnog bilježnika dr. Adžija nazvao je „ vođom radićevaca i najpogibeljnijeg čovjeka u kotaru- kojega da nema, već bi davno bio red, jer on je onaj koji u potaji huška ljude na otpor.“
O političkoj pozadini ovog incidenta svjedoči i Georgijevićev zahtjev da Ditricha ne treba pustiti iz zatvora jer, „ kao što je osuda Radića u ovom kotaru vrlo povoljno djelovala, isto tako povoljno djeluje i zatvor Ditricha.“
Epizoda u Ivanovom Selu bila bi vjerojatno brzo zaboravljena da 2. rujna poslije podne nisu izbili nemiri u Velikom Grđevcu gdje su se skupili seljaci Rače, Kovačice, Drljanovca i Orlovca te su tražili od grđevačkih seljaka da ne daju svoje konje, da se zaustavi njihov utovar na tamošnjoj željezničkoj postaji za potrebu vojne službe. Ogorčeni seljaci toga su dana napali na općinske činovnike i spalili njenu arhivu. Zbog tih događaja iz Bjelovara je u noći od 2. na 3. rujan stigao žandarmerijski kapetan Janko Milčić koji je trebao uspostaviti red. On je 3. rujna prikupio žandare iz okolnih sela, ali je vidio da je to bilo nedostatno te je iz Bjelovara tražio oružničko pojačanje. Tijekom 3. rujna žandari su u cilju uspostavljanja reda u Velikom Grđevcu zatvorili u žandarmerijskoj postaji više pobunjenih seljaka, a ogorčeni seljaci Velikog Grđevca su preko glasnika razaslali informacije o zbivanjima u njihovom mjestu u mnoga sela grubišnopoljskog kotara s pozivom da dođu 4. rujna da se zaustavi daljnje oduzimanje konja. Takvi su glasnici tražili da se ovom pozivu odazove barem jedan muškarac iz svake kuće. Mnogi su slutili kakve sve opasnosti nosi takav pothvat, ali, što iz solidarnosti, što pod pritiskom pojedinaca, krenuli su s gomilom seljaka iz Rastovca, Treglave, Ivanova Sela i Rašenice prema Grubišnom Polju. Nisu sudjelovali u događajima oko napada na zgradu općinskog i kotarskog povjerenstva u Grubišnom Polju jer su to već obavili domaći ljudi. Zatim su svi zajedno, oboružani sjekirama, vilama i ponekom puškom, preko Velike Barne, krenuli u Veliki Grđevac.
Ispred Velikog Grđevca seljake su zaustavili žandari i njihov kapetan s namjerom da ih zaustave i vrate kućama. Delegacija seljaka pregovarala je s kapetanom želeći znati razloge zašto se seljacima oduzimaju konji. Iako se ih uvjeravalo da je to privremena mjera, seljaci su smatrali da je oduzimanje konja u vrijeme poljskih radova za njih neprihvatljivo. Pošto su pregovori propali, žandari su se povukli u žandarmerijsku postaju u Velikom Grđevcu. Seljaci, koji su pristigli iz pravca Grubišnog Polja, pridružili su se seljacima općine Rača i Velikog Grđevca. Njihov je zahtjev bio da se obustavi daljnje oduzimanje konja, a kada je to bilo odbijeno, krenuli su prema oružničkoj postaji tražeći da se puste ranije zatvoreni seljaci. Tada je došlo do sukoba. Jedan seljak, Stjepan Gerenđir iz Grubišnog Polja, krenuo je prema postaji, ali je jedan žandar zapucao i teško ga ranio u glavu od čega je na putu prema Grubišnom Polju preminuo. Nakon ovog pucnja započeo je pravi metež, pucnjava, pri čemu su se žandari u panici razbježali. Iako je bilo mnogo pucnjave, uz neke ranjene nije bilo drugih žrtava. Čini se da su žandari više vodili računa da spase vlastite živote pa su više pucali u zrak, nego prema velikoj masi seljaka. Time je prva faza pobune završila u korist seljaka. Zaustavili su daljnje oduzimanje stoke i zadovoljni su se vraćali svojim kućama jer je toga dana stigla i naredba viših državnih tijela da se sve akcije oko oduzimanju konja u Grđevcu zaustave.
No, slijedilo je drugo razdoblje pobune u kojoj su glavnu riječ imali predstavnici općinskih vlasti, žandari i dijelovi vojnih sastava. Još dok je trajao sukob u Velikom Grđevcu, prema području grubišnopoljskog kotara pristizala su brojna pojačanja: iz Zagreba preko Bjelovara i sa suprotne strane iz Daruvara, Đulovca i Velikih Bastaja. Već pri povratku prema Grubišnom Polju, pristiglo pojačanje počelo je hvatati seljake koji su se vraćali iz Velikog Grđevca. Ovdje su seljaci bili u maloj prednosti jer su dobro poznavali teren, izbjegli su glavne putove gdje su ih žandari čekali u zasjedama. No, idućeg dana, 5. rujna, žandari su krenuli u akciju. Mnogi seljaci su naivno mislili da im se neće moći dokazati sudjelovanje u zbivanjima u Grđevcu, neki su smatrali da su nevini jer nikom nisu ništa napravili. Tada nisu znali da to žandare i njihove nalogodavce nije ni zanimalo. U nekim selima išli su od kuće do kuće i odvodili muškarce na batinanje u najbližu svoju postaju. Batine su dobili ne samo oni koji su bili u Grđevcu, već i oni koji su bili kod kuće. Svakog bi seljaka trbuhom polegli na klupu i štapom odmjerili od 20 do 50 batina, već prema presudi odgovorne osobe zadužene za batinanje. Batine su dobile i neke žene. U Ivanovom Selu premlaćen je bio i 60 godišnji općinski odbornik Gebert koji nije bio u pobuni i čak je odvraćao pobunjenike da ne uništavaju općinski inventar u tamošnjoj općinskoj zgradi. Kod batinanja su mu ozlijedili debelo crijevo i zbog bolova je 20 dana kasnije, prema napomeni u knjizi umrlih, „ poludio i zatim se objesio“. Nekim su seljanima trgali brkove, kundačili, a grupu seljaka iz Rastovca su svezali za kola vodeći ih u kotarski zatvor u 10 kilometara udaljeno Grubišno Polje. Kod toga su žandari tjerali konje u gasu, seljaci nisu mogli pratiti brzinu konja pa su ih za kolima više vukli, nego što su mogli trčati. U ta dva dana, 5.- 6. rujna, vladao je najveći teror nad seljacima grubišnopoljskog kotara.
U tim danima, uz dr. Adžiju, našla su se još dvojica hrabrih stanovnika ovog prostora koji su stali u obranu seljaka i ukazali na zulume koje su vršili žandari i vojska. Prvi je bio đulovački župnik Franjo Škrinjar koji je bio uhićen i zatvoren u Grubišnom Polju pod optužbom da je sudjelovao na tajnom sastanku kod prijatelja Valečića i zatim bunio seljake u noći protiv žigosanja stoke u Rašenici u noći 3. rujna. Optužba je apsurdna i po tome što je Rašenica oko 15 kilometara od Đulovca, daleko izvan njegove župe. Pošto je bio zatočen, vidio je brojna maltretiranja seljaka u Grubišnom Polju. O tome je zatim 10. rujna odaslao pismo pod nazivom Podivljale zvijeri i poslao ga na adresu Predsjedništva kraljevske hrvatsko, slavonske vlade . U Zagrebu je netko uz tekst pisma naknadno dopisao da se protiv kotarskog predstojnika Paje Georgejivića, glavnog organizatora i vršioca nasilja, pokrene istraga.
Još jedna velika ličnost ovih prostora stala je ubranu seljaka. Bio je to Jure Valečić (1866.- 1930.) koji se nakon prvog svjetskog rata s više hrvatskih obitelji iz Purgarije doselio na područje Velike Maslenjače, danas u sastavu đulovačke općine. On je spadao u red načitanih seljaka koji je tada dobro pratio politička zbivanja, imao je određeno političko iskustvo jer je već u rodnom kraju bio uključen u politički život. On je također bio svjedok mnogih nasilja i nije ih prešutio. On je već 7. rujna poslao pismo potpredsjedniku HPSS Vlatku Mačeku, jer se Radić tada nalazio u zatvoru. U njemu je on opisao sve što se događalo na području grubišnopoljskog kotara i jednog dijela daruvarskog kotara. Maček je to pismo proslijedio banu Laginji koji je time dodatno dopunio svoje spoznaje o nemirima u tom dijelu današnje naše županije. Pisma su naišla na odjek i uskoro, 15. rujna, stiglo je naređenje da se batinanje obustavi.
Tek nakon toga razne komisije trebale su utvrditi broj premlaćenih seljaka. Iako su službeno batinanja bila zaustavljena, pojedinačnih ispada i maltretiranja žandarmerije i sudski procesi su bili nastavljeni.
O grđevačkoj buni, ali i o nemirima u ostalim dijelovima sjeverozapadne Hrvatske, tri dana se raspravljalo u Privremenom narodnom predstavništvu u Beogradu. Svi su bili dobro informirani o tom događaju zahvaljujući izvještaju koji je poslao ban Matko Laginja. Iako taj izvještaj dosta objektivan, ipak se u raspravama mogla uočiti dva sučeljena tabora. Jedni su smatrali da krivce treba tražiti među onima koji nisu pravovremeno dali sve informacije seljacima u svezi žigosanja stoke, dok je druga strana u nemirima vidjela zavjeru HPSS, koja je, navodno, uz pomoć nekih stranih i domaćih elemenata htjela destabilizirati državu.
U listopadu 1920. godine svoje naknadne izjave dali su župnik Franjo Škrinjar i Jure Valečić pred daruvarskim sudom, jer su živjeli na području tog kotara. Iako su ponovili mnoge svoje ranije izjave sadržane u pismima, njihovo svjedočenje nije imalo nikakvog učinka . Uz neka smjenjivanja u lokalnim organima, drugih sankcija na vršiteljima nasilja nije bilo. Premlaćeni seljaci nisu dobili ni ispriku.
Iz ovog kratkog prikaza vidljivo je da je potrebito upoznati današnje mlađe naraštaje s ne tako starom našom zavičajnom prošlošću i to prigodom 100. godišnjice grđevačke bune i 90. godišnjice Valečićeve smrti. Jure Valečić je danas za mnoge današnje generacije je zaboravljena ličnost, iako se visoko uzdigao iznad svoje sredine. Bio je jedno vrijeme poslanik u Narodnoj skupštini tadašnje države i jedan od potpredsjednika HSS. Usprkos svemu do kraja života ostao je seljak- političar. O njegovom ugledu dovoljno govori podatak da je on na pogrebu Stjepanu Radiću 1928. godine, kod njegovog groba, održao oproštajni govor.
Spomen-ploča Juri Valečiću, velikanu naše zavičajne prošlosti, bila je otkrivena 15. kolovoza 2010. u Velikoj Maslenjači spomen-ploča, a žrtvama i stradalnicima seljačkih nemira u Velikom Grđevcu 7. rujna 2010. godine.
Oznake: Grđevačka buna, Jure Valečić, Velika Maslenjača
petak, 15.02.2019.
Slávka Žukovićová Máchová
Zemřeli jenom ti, kteří jsou zapomenuti
Této úvahy jsem se připomenul v těchto dnech, když bylo tomu čtvrt století jak nás trvalé opustila Slávka Žukovićová Máchová, první česká učitelka rozená v Chorvatsku. Nebyla jen učitelkou, ale i básnířka, která rozsévala verše školním dětem, která se zapojila se do besední činnosti v osadách kde pracovala, byla dopisovatelkou do krajanského tisku a ještě hodně toho. Nebudu se zabývat zdali je ona dnes u nás zapomenutá nebo ne, ponechám, aby si o tom každý přinesl svůj posudek. Místo toho uvedu jednu její krátkou vzpomínku na první den, když jako česká učitelka začala pracovat ve Velkých Zdencích.
„Bylo to koncem srpna 1926. Řidicí učitel Mato Lovrak přivedl mne do třídy, představil dětem a odešel. Stala jsem na stupínku u stolu a dívala se na dětí. Bylo tu spousta dětí a mnoho párů dětských oči byla upřená na mne. Cítila jsem, že mi stydne krev v žílách. Byla jsem jako hypnotizovaná a nemohla jsem se vůbec pohnout. Hlavu jsem měla prázdnou. Všechno co mne léta učili ve škole bylo pryč. Myslela jsem, že omdlím. S největší námahou jsem otočila hlavu na tu stranu kde seděly nejmenší dětí. A tu jsem spatřila v první lavici chlapečka, jak se na mne upřímně dívá. Měl krásné modré oči s plavé kudrlinky. Jako hypnotizovaná jsem šla pomalu k němu. Mechanický jsem ho pohladila po vlasech a zeptala se ho: „ Jak se jmenuješ?“ Když jsem uslyšela svůj hlas, najednou všechna tíseň a strach jakoby by se mne spadly a já se začala vyptávat dál a roztomilý prvňáček mi řekl všechno o mamince, o tatínkovi, a že má sestru a babičku. Také mi vyprávěl, že mají telátko a malou kočičku. A pak už jsem dostala silu a mohla se pohybovat po třídě a hovořit. Ale byl to strašný pocit. Nevím však kdo se více bál-já nebo děti.
Na ten začátek nikdy nezapomenu. Když jsem se loučil s učitelskou školou v Pakraci, řekl nám profesor chorvatštiny Lasta: „Završili ste školovanje, a sada idete u prvi razred škole koja se zove - život. Želim vam sreću, uspjeh i strpljivost.“
Teď před těmi dětmi vzpomněla jsem si na slova drahého profesora a pomyslela jak první okamžik v té škole života byl by mne skoro porazil. Nejvíce ze všeho co řekl- měla jsem mít trpělivost.“
Popsaná událost je z doby, když Slávce Máchové bylo 21 lét. Dnes ani jeden z žáků z té doby více nežije, ale UČITELKA žije, dík takovými záznamům a mnohým básním, která nám ponechala. O tom jak ještě dlouho bude žít mezi námi, nezávisí více o ni, než těch, kteří by měli i dnes hospodařit jejím pokladem.
ponedjeljak, 05.11.2018.
Uz 30. godišnjicu izgradnje školske zgrade srednjih škola u Daruvaru
Kroz cijelu daruvarsku prošlost provlačio se problem nedostatka školskog prostora. U nastavi su prve pučke škole koristile prilagođene obiteljske zgrade koje nisu mogle udovoljavati osnovne potrebne za obavljanje školske nastave. Pojavom stručnih škola 80-tih godina 19. stoljeća, dodatno se pogoršao taj problem. Prva funkcionalna zgrada za školske potrebe u Daruvaru bila je sagrađena 1886. godine, nasuprot katoličke crkve, ali je ona samo privremeno ublažila taj problem. Ona je bila namijenjena za potrebe osnovnoškolskih učenika, ali su nju od 1887. godine koristili i polaznici šegrtske škole. U početku je to bilo dobro rješenje jer su predavači u šegrtskoj školi bili učitelji pučke škole koji su pratili školske polaznike od prvih razreda pučke škole do stjecanja prvih zvanja.
Daruvar se tijekom vremena prostorno povećavao pa je i broj njegovih stanovnika bio u stalnom porastu. Usporedno s njegovim razvojem njemu su bili potrebni i sve bolje obrazovani kadrovi pa je tijekom Prvog svjetskog rata javlja najprije šesterorazredna pučka škola koja je postupno prerasla u nižu, a od 1920. godine i višu gimnaziju. Za potrebe školske nastave počeo se od 1919. godine koristiti nekadašnji Jankovićev dvorac koji je kupila gradska uprava. Njegovom kupovinom riješen je problem školskog prostora za razdoblje između dva svjetska rata. U njemu se nastava održavala za polaznike niže i više gimnazije, polaznice ženske stručne škole, a nakon ukidanje više gimnazije nju su od 1928. godine polazili i učenici Trgovačke škole u kojoj su se obrazovali učenici za ekonomska zvanja, dok su trgovci(prodavači) i dalje bili u nadležnosti šegrtske škole. U uporabi je i dalje bila školska zgrada sagrađena 1886. godine u današnjoj ulici Matije Gupca 6 (nasuprot katoličke crkve) i jednim dijelom samostanska zgrada gdje je bila smještena djevojačka škola u kojoj su se obrazovale djevojke Daruvara i bliže okolice.
Nakon Drugog svjetskog rata su se u Daruvaru postupno ustalile tri srednje škole: trgovačka(ekonomska) koja je bila premještena u zgradi nasuprot katoličke crkve, šegrtska koja je jedno vrijeme bila u Dvorcu(1949.-1957.), da bi nakon 1957. bila smještena u Zrinsku ulicu gdje su za nastavu prilagođeni prostori nekadašnje vojne kasarne. Od 1954. godine u Daruvaru je ponovo počela s radom gimnazija, smještena u nacionaliziran prostor samostanske zgrade. Tada je ponovo iskrsnuo problem školskog prostora, broj učenika se povećao jer je i broj stanovnika Daruvara i okolice bio u stalnom porastu. On je bio prisutan na obim razinama, osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj. Gradske su vlasti bile svjesne tog problema, ali su tada dali prioritet gradnje stambenih zgrada za druge potrebe. Tek je 1961. godine sagrađena prva školska zgrada za potrebe jednog dijela srednjoškolskih učenika. Sagrađena je za potrebe ekonomsko obrazovanje na prostoru u Gundulićevoj ulici 14, čime je oslobođena zgrada u ulici Matije Gupca 6 i u nju se ponovo vratili učenici nižih razreda osnovne škole, onako kako je to bilo nakon 1886. godine.
Srednjoškolsko obrazovanje je 70-tih godina zahvatile velike promjene. Umjesto manjih srednjih škola, integracijom se osnivaju „mamut škole“ pa su se u Daruvaru integrirale tri daruvarske škole: Ekonomska škola Moša Pijade, Gimnazija Maršal Tito i Centar za metalsku i elektro struku Veljko Vlahović(ranija strukovna- šegrtska škola). Nastava za njih se i dalje održavala na ranijim lokacijama pa je i organizacija nastave bila dosta složena, zbog raspršenosti srednjoškolskih zgrada. Reforma u srednjim školama bila je veoma duboka, njome se 1978. ugasila i daruvarska gimnazija. Bilo je to razdoblje školstva pod nazivom „Šuvarove škole“. Umjesto ranijih srednjih škola nakon pripremne dvogodišnje faze učenici su se upisivali u različita usmjerenja. U Daruvaru su učenici podijeljeni u dva Vijeća obrazovnih programa (VOP-1, VOP-2). Brojne novine su toliko komplicirali nastavni proces da su se u njemu teško snalazili ne samo učenici i njihovi roditelji nego i profesori. U pripremnoj fazi svi su učenici, bez obzira na sposobnosti, morali slušati zajedničke programe, a tek zatim su u dva završna razreda bili upisivani po usmjerenjima. Bio je to model nepoznat u povijesti svjetskog školstva.
Zbog razbacanosti školskog prostora za učenike srednjih škola počelo se razmišljati o izgradnji- dogradnji školske zgrade u koju bi polazili nastavu svi srednjoškolski učenici. Već su 1983. godine započeli građani Daruvara izdvajati samodoprinosom novčana sredstva za njenu gradnju. U konačnici su na ovaj način izdvojilo oko dvije trećine utrošenog novca za ovu namjenu. U listopadu 1985. godine Komitet za društvenu djelatnost Skupštine općini Daruvar imenovao je Odbor za izgradnju Centra koji je sa Savjetom Centra za odgoj i usmjereno obrazovanje Daruvar činio jedan samoupravni organ. On je imenovao tri komisije(komisiju za dogradnju-izgradnju, financijsku komisiju i komisiju za organizaciju samodoprinosa). Na jednoj sjednici Odbora u prosincu 1985. godine imenovao je operativnu grupu, kao izvršni organ Odbora koji je preuzeo glavni teret priprema i poslove oko izgradnje. U njem su bili: Milan Škorić(predsjednik), Milan Kolarac( zamjenik predsjednika) te članovi Vojislav Otković, Lucijan Ilijević, Marica Pervan, Mato Pervan, Vladimir Županić, Milan Kovačić, Antun Romozi, Nikola Petrović, Oldřich Podsednik, Ivan Cegledi, Josip Miota, Miroslav Zailac i po funkcijama predsjednik Skupštine Općine, predsjednik Izvršnog vijeća Općine, predsjednik Komiteta za privredu, predsjednik Komiteta za društvenu djelatnost, direktor Uprave prihoda, sekretar OK SK, tajnik OK SSRN i izvršni sekretar OV SS.
Operativna grupa je u razdoblju od 1985. do 1988. obavila velik dio organizacijskih poslova (aproksimativni program za dogradnju, sklopljen je ugovor s DAP Daruvar za neke poslove, objavio natječaj za idejno arhitektonsko-urbanističko rješenje, naručen geomehanički elaborat i geodetska snimka…)
Početkom 1986. godine je Operativna grupa donijela odluka da se dogradnja-izgradnja obavi u tri etape. Iste godine Ocjenjivački odbor je nakon raspisanog natječaja dodijeli tri nagrade za najbolje idejno rješenje buduće zgrade. Prvu je nagradu dobio Arhitektonski fakultet Sarajevo, drugu DAP Daruvar(Lucijan Ilijević) i treća nagrada Arhitektonski studio iz Zagreb. Usprkos ovim nagradama svi su radovi imali određenih nedostataka pa je Lucijan Ilijević bio zadužen da pronađe neko drugo idejno rješenje. Početkom 1987. bila je usvojena tehnička dokumentacija, a u ožujku 1987. razmotrene su ponude za izvođenje graditeljskih radova među osmoricom ponuđača. U travnju je sklopljen ugovor sa Novogradnjom iz Daruvara. Kamen temeljac i simbolični početak gradnje počeo je na Dan Centra 25. svibnja 1987. kojeg je položio najstariji djelatnik Centra prof. Ljubomir Miletić. Uz njega je u jednu staklenu bocu položena pisana povelja o ovom događaju.
Dogradnja nove zgrade je obavljena tako da je sa zapadne i istočne strane ranije zgrade ekonomske školske, sagrađene 1961. godine, nadograđeni novi prostori, čime je ona ugrađena, uz manje unutrašnje preinake, u kasniji zajednički dograđen školski prostor. Stoga se u tom“starom“ prostoru održavala nastava i kada su počeli 3. kolovoza 1987. graditeljski poslovi. Ipak se vodilo računa da do početka redovne nastave u rujnu 1987. godine se obave oni poslovi koji su izazivali buku pa kasniji radovi nisu ometali normalnu nastavu.
Za dogradnju-izgradnju utrošeno je više od 3 milijarde novih dinara i njima se izgradilo 19 učionica (standarnih i specijaliziranih), 9 nastavničkih kabineta, multimedijski centar (knjižnica, čitaonica, medioteka, višenamjenski hol, kuhinja i blagovaonica, fotolaboratorij, prateći prostori, upravni trakt (6 kancelarija i arhiva), zbornica, prostor za omladinu, priručna radionica, kotlovnica, garderoba i tri sanitarna čvora. Ovo sve pokriva prostor na 3 310 kvadratnih metara.
Raniju navedenu svotu teško je vrednovati danas jer zbog galopirajuće inflacije teško naći njenu protuvrijednost u njemačkim markama ili dolarima koji bi se koristili kao neki približni pokazatelji. (Prema tečajnoj listi NBJ jedan dolar 1988. godine je vrijedio 5211 dinara).
U novoj školskoj 1987./1988. godini nastava se održavala na istim lokacijama kao prethodne godine. U takvim okolnostima najviše se govorilo o dovršenju nove školske zgrade. Planiralo se da ona bude otvorena tijekom listopada 1988. godine , ali zbog kašnjenja nekih radova i uklanjanja nekih tehničkih nedostataka, termin otvaranje se u nekoliko navrata pomicao. Obavljena su tri tehnička pregleda i tek na trećem je pregledu zaključeno da je školska zgrada spremna za upotrebu. U tadašnjim okolnostima najviše su komentirali velik broj žarulja u holu nove školske zgrade čije je namještanje dugo trajalo, a njegova funkcionalna vrijednost se trebala tek provjeriti.
Sve ovo događalo se u osjetljivoj politički-ekonomskoj situaciji, posebno zaoštrenih prilika na Kosovu. Početkom listopada je odlučeno da otvaranje nove zgrade Centra bude 18. studenog, ali je taj termin kasnije pomaknut na 19. studenog, iz razloga zauzetosti Stjepana Bratka i potrebe da se obavi još jedan tehnički pregled.
19. studeni 1988. ušao je u povijest daruvarskog srednjeg školstva jer je poslije jednog stoljeća riješilo pitanje stambenog prostora srednjoškolskih učenika. Otvaranju je prisustvovalo oko 200 uzvanika i radnika Centra. U 11 sati ravnatelj škole Miroslav Zailac pozdravio je visoke goste i prisutne uzvanike i zatim dao riječ potpredsjedniku IV Sabora dr. Stjepanu Bratku. On je iznio svoje zadovoljstvo što je mogao otvoriti još jednu školsku zgradu u kojoj će mlade generacije stjecati potrebna znanja za život. Nakon toga je presjekao vrpcu i time je simbolično bila otvorena nova zgrada Centra. Nakon toga počelo je razgledanje novosagrađenih prostora, zatim se ušlo u hol osvjetlan stotinama žarulja. Tu je bila održana svečana sjednica koju je vodio predsjednik Savjeta Centra Ivan Cegledi i radno predsjedništvo (Ana Wittasek, Vjenceslav Herout i Jela Kičić).
Slijedio je zatim referat ravnatelja Centra Miroslava Zailca koji je govorio o 100 godina rada stručnog školstva u Daruvaru i radu Centra za odgoj i usmjereno obrazovanje. Nakon njega govorio je Milan Škorić koji je govorio o gradnji školske zgrade i zahvalio se svima koji su na bilo koji način sudjelovali u izgradnji nove školske zgrade. Ovaj prvi svečani dio programa završio je promocijom publikacije Prošlost stručnog obrazovanja u Daruvaru 1887.-1987. Tom je prilikom Vjenceslav Herout, jedan od autora, govorio o razlozima izdavanja ove knjige koja bi trebala ostati spomenik na proteklo stogodišnje razdoblje. Tada je rekao: „ …svojim radovima htjeli smo se prisjetiti na stotine predavača srednjih škola koji su u proteklih sto godina radili na ovim školama, koji su odgojili desetine tisuća mladih ljudi, koji su tokom čitavog ovog razdoblja radili u teškim radnim uvjetima, ponekad bili beskućnici, ali koji su se ipak trudili da učenicima daju što solidnije stručno i opće znanja. Ako smo u tome djelomično uspjeli, naš rad nije bio uzaludan…“
U drugom dijelu svečane sjednice održan je bogat program: recital učenika Centra kojeg je pripremio Ljubo Miletić, slijedio je nastup daruvarskog pjevačkog zbora Daruvarčanke u kojem su pjevale i neke naše kolegice, slijedili su plesovi KUD Daruvar i Češke besede iz Daruvara.
Nakon programa u šest učionica bio je svečan ručak na kojem je bilo oko 300 uzvanika, učesnika programa i djelatnika Centra. Nakon ručka za ples je svirala jedna glazbena skupina iz Sirača. Idućeg dana bilo je u Centru organizirano dežurstvo pa su i građani Daruvara mogli razgledati novu školsku zgradu.
ponedjeljak, 20.08.2018.
SJEĆANJA NA 1968.
U povijesti ima događaja koji se duboko usjeku u pamćenje naroda i zatim se sredstvima javnog informiranja prenose na nove naraštaje. Tome doprinosi i usmena predaja jer je svaki sudionik takvih zbivanja doživio događaj na svoj način i u tom ga je obliku odnio u život. Jedan takav je u mojem blogu.
Postoje dva razloga zašto mi se 1968. usjekla u pamćenje. Stoga počinjem s onim manje važnim, osjetno starijim, o kojem su mi ostale samo blijede uspomene. Ipak u mojem slučaju između njih postoji neka poveznica, jer ovaj mlađi događaj dopunjuje onaj stariji iz mojeg djetinjstva.
Prvih šest godina svoga života proveo sam s obitelji u Daruvarskom Brestovcu, u domaćinstvu djeda i bake s majčine strane. Kada je rat završio, imao sam samo dvije godine pa se rata ni ne sjećam. Ipak sam sobom odnio neke ratne traume jer sam s plačem popratio svako fotografiranje misleći da je fotoaparat neko ubojito oružje kojim me žele ubiti.
Na sljedeće četiri godine ostalo mi je više uspomena, ali opet više onih otužnih, nego onih lijepih, dječjih. Tome su najviše doprinijela svakodnevna prepričavanja strahota Drugog svjetskog rata, ali i tadašnjih „obaveza“ od kojih su strepili ratom osiromašeni seljaci. A što su to bile „obaveze“ danas znaju samo još stariji naraštaji, mladima to ne želim objašnjavati, jer možda ne bi tome razumjeli. A upravo te „obaveze“ u mnogim su slučajevima bile presudne da su se mnoge tadašnje češke porodice u Hrvatskoj odazvale pozivu da se vrate u Čehoslovačku, u zemlju svojih predaka. Nije to bila jednostavna odluka jer su se već ovdje one „ukorijenile“ i ni njima nije bilo jasno, zašto njihov povratak nije bilo moguć nakon 1918. godine, a sada ih čak zovu. Mnogi zaista nisu znali razloge ovom pozivu, a tek kasnije su spoznali da su trebali nastaniti domaćinstva protjeranih njemačkih obitelji, uglavnom iz zapadnih dijelova tadašnje Čehoslovačke. Jednu nepravdu trebalo je zamijeniti drugom nepravdom.
Moja je obitelj ipak odlučila ostati, ali dio naše rodbine je otišao. Sjećam se tog plača prilikom rastanka jer nitko nije znao konačan ishod ove seobe. A kakav je osjećaj preseljenja, osjetio sam i ja 1949. godine, kada mi je bilo nepunih šest godina, kada se moja obitelj preselila u Male Zdence gdje je kupila jedno domaćinstvo. Iako je to bilo samo 12 kilometara od rodnog mjesta, nikad nisam prebolio odlazak od djeda i bake, od psa Sokola i brojnih prijatelja iz susjedstva. Ako voćka doživljava šok presađivanjem, bit će shvatljivo zašto i ljudska bića ne mogu izbjeći traumu izazvanu promjenom sredine.
Kada je naša rodbina odlazila u Čehoslovačku bilo je puno obećanja o kontaktima i dopisivanju, ali je to bilo prekinuto 1948. kada je Jugoslavija ušla u sukob sa članicama Informbiroa i kada su bile prekinute sve veze i s Čehoslovačkom, tada vjernom članicom tog saveza. To pogoršano stanje posebno je osjetila češka manjina u Hrvatskoj kojoj je bila uskraćena svaka kulturna pomoć iz zemlje svojih predaka. Osjetili su to možda još više i neki češki reemigranti u Čehoslovačkoj, od kojih su se neki teško ukorjenjivali, a neki su od hvaljenih „Titovih partizana“ postali „Titovi špijuni“. Svaka komunikacija, čak i ona poštom, na relaciji Jugoslavija - Čehoslovačka bila je kontrolirana s obje strane. Jednako tako to su teško proživljavale i mnoge ovdašnje češke obitelji koje nisu znale ništa o sudbini članova svoje rodbine u njihovoj matičnoj zemlji.
I previše suza bilo je proliveno na obje strane i stoga nije čudo što su hrvatski Česi s pojačanom pažnjom slušali sve informacije vezane za Čehoslovačku. Iako se situacija u Čehoslovačkoj počela mijenjati nabolje, tek početkom 1968. godine, pojavom Dubčeka, započeo je proces demokratizacije društva. Postupno su otklanjane ranije stege pa su i češki turisti lakše dobivaju dozvole za putovanje u inozemstvo, svi su se ponadali da dolaze ljepši dani.
Drugi je razlog zašto mi se usjekla u pamćenje 1968. godina su i zbivanja koja su se dogodile te godine i koja su utjecala i na moj život.
Ja sam već tada imao završenu višu školu i radio sam kao seoski učitelj. Konačno sam zarađivao svojim radom novac kojim sam kao student oskudijevao. Odslužio sam i obavezni vojni rok, imao dovoljno vremena da razmišljam kako trasirati svoj budući život. Nisam se pomirio da provedem život na selu ne zato što ga nisam volio nego sam predvidio postupnu agoniju umiranja naših sela. Mladi su već tada počeli odlazili na školovanja u gradove, u njima su nalazili zaposlenje i nisu se vraćali u rodna sela pa se i broj školske djece na selima počeo smanjivati. Stoga sam upisao i izvanredni studiji za visoko školsko obrazovanje jer sam u tome vidio jedini način da jednom odem živjeti u neku gradsku sredinu koje su već tada bilježile velik priliv seoskog stanovništva. Znao sam prednosti i nedostatke ovakvog studija. Prednost je što sam već mogao vlastitim sredstvima studirati, a nedostatak je da je učiteljsko zvanje u seoskim sredinama nekada donosilo i mnoge izvanškolske obaveze pa je bilo malo vremena da se još izdvaja vrijeme za studij. Stoga su zimski i ljetni praznici bili jedini termin kada se moglo posvetiti studiju.
I tako su došli ljetni školski praznici 1968. godine. Htio sam ih provesti kod roditelja. Odrekao sam se i željenog puta na more gdje nisam bio otkad sam počeo zarađivati novac vlastitim radom. Odlučio sam završiti željeni studij hrabreći samog sebe da ću nakon njegovog završetka naplatiti sve ranije propuste. Pripremao sam tada više ispita, ali budno pratio na TV politička previranja tijekom kolovoza u Čehoslovačkoj. Ni to mi nije bilo dostatno pa sam posredstvom Radio Praga slušao vijest, poput prijenosa neke sportske utakmice. Osobno sam se bojao ishoda jer nešto sličnog bilo je u Mađarskoj 1956. godine. Na to su ukazivale i vojne vježbe na području Čehoslovačke zemalja članica Varšavskog pakta i kasniji zahtjev čehoslovačke vlade da se vojska „prijateljskih zemalja“ nakon njihovog završetka povuče sa njihovog područja. Iako je to bilo učinjeno, iako su održani neki sastanci na državnim razinama, ipak se već tada moglo naslutiti da je postojao razrađen scenarij kojim se htio zaustaviti proces demokratizacije u Čehoslovačkoj.
Slušao sam Radio Prag u jutarnjim satima 22. kolovoza kada je već bila u tijeku intervencija pet „prijateljskih zemalja“. Slušao sam Radio Prag i kada je spiker obavještavao da će radio morati uskoro prestati emitirati jer je već vojska počela zauzimati radiopostaju. Brzo nakon toga njegov je glas utihnuo. Kada se nešto kasnije radio ponovo oglasio, bile su to već neke druge vijesti i drugi spiker.
Sjećam se da je tada kod nas boravila rodbina iz Čehoslovačke, o kojoj sam ranije samo slušao jer mi se izbrisao njihov lik iz vremena kada su reemigrirali. Tragičnu vijest o sudbini Čehoslovačke popratili su plačem. Bili su zbunjeni, u nedoumici trebaju li se vratiti u okupiranu domovinu ili otići prema Austriji i tražiti azil. Slično su proživljavale ostale češke obitelji koje su se ovdje zatekle na putu prema moru ili na povratku nakon provedenog odmora. Naši ljudi su se trudili da ih smire, htjeli su im pomoći, ali nisu ni sami znali što bi im savjetovali.
Jugoslavenska vlada je kritizirala izvršenu okupaciju Čehoslovačke. U Beogradu su tada boravila dvojica članova čehoslovačke vlade Oto Šik a Jiři Hajek koji su također osudili ponašanje svojih ranijih saveznika, osporavali postojanje bilo kakve kontrarevolucije u Čehoslovačkoj.
21. kolovoza 1968. bila je ugašena svijeća nade za demokracijom u Čehoslovačkoj. Ipak, prava reakcija na zbivanja u Čehoslovačkoj dogodila se pet dana kasnije, 26. kolovoza. Toga dana ja sam biciklom bio u tri kilometara udaljenom Grubišnom Polju da kupim dnevne novine i doznam podrobnije informacije što se zbivalo i zbiva u Čehoslovačkoj. Na povratku kući već sam vidio da se nešto ozbiljno događa. Mjestima sam zapazio kako neke obitelji plačući ispraćaju nekog svog muškog člana jer je navodno objavljena mobilizacija. Kada sam došao kući, doznao sam da sam i ja dobio poziv za mobilizaciju. U njemu je pisalo da koristim prvo prijevozno prometno sredstvo i javim se na svoje mobilizacijsko mjesto. U to vrijeme još nije bilo u selu privatnih automobila pa sam uzeo sobom samo mali zavežljaj i biciklom krenuo u Grubišno Polje. I mene je obitelj ispratila uz plač. S njima je plakala i rodbina iz Čehoslovačke koja je još bila kod nas. Nisam ih stigao pitati da li plaču zbog moga odlaska ili zbog sudbine koja je zadesilo njihovu zemlju. O mobilizaciji sredstva javnog informiranja nisu davala nikakve obavijesti.
Ja sam u Grubišnom Polju ostavio bicikl kod poznanika, utovario se u jedan teretni kamion i otputovao u Špišić Bukovicu na zborno mjesto, oko 20 kilometara od mađarske granice. Imao sam dojam da nas voze u rat iz kojeg se više neću vratiti. Požalio sam što nisam otišao na more gdje su se bezbrižno kupali brojni moji prijatelji dok sam ja prednost dao studiju povijesti i za nagradu dobio zadatak da u praksi okusim ratno ozračje.
Tada je mobilizacijom bilo obuhvaćeno mnogo muškaraca nešto mlađe životne dobi. Među njima je bilo malo onih „s čvarcima“, često polupismenih, ali privilegiranih. Po običaju, uvijek su u klaonice slani „obični vojnici“. Do večernjih sati 26. kolovoza bio je cijeli šumski prostor pred Viroviticom prepun muškaraca, ali bez uniformi i naoružanja. Nismo ni znali da li je proglašeno ratno stanje, ali smo slutili da nam eventualna opasnost prijeti s mađarske strane. Bilo smo svjesni da bi u slučaju vojne operacije ovako „naoružani“ bili poput glinenih golubova ili hrpe ljudskog mesa rastrgani u granatiranju.
Te je noći padala kiša, bili smo u civilnom odijelu, mokri, jer šumske krošnje nisu mogle zadržati kišu koja je neumorna padala.
Tek idućeg dana dobili smo uniforme i oružje i počele se formirati vojne jedinice. Kasnije smo spoznali da zapovjednici ovakvih rezervnih jedinica nisu poznavali teren. Bilo je među njima i onih iz Slovenije kojima je teren bio posve nepoznat. Uz takav zapovjedni kadar moglo se zapaziti da su i mnoge puške bile iz starijih razdoblja, a veza se održavala razvlačenjem telefonskih žica. Pošto sam u vojci bio radio- telefonist, znao sam da ću biti „unaprijeđen“ i da ću u prvim danima razmatati na desetke kilometara žice jer se radio, zbog blizine granice, nije smio koristiti. Upitno je da li ga uopće bilo. Nije to bio jednostavni posao jer su žice bilo povremeno prekidane pa se često i u noćnim satima trebao tražiti kvar na takvoj liniji. Ostalo je vrijeme korišteno za kopanje rovova koje su trebali služiti za obranu, ali se u njima i spavalo. U svakom slučaju nije to bio nimalo privlačan život.
Ja sam imao i dodatan peh jer sam dobio neprikladne vojne cipele koje su mi skrivile krvave žuljeve na nogama. Zbog toga sam dobio dvodnevnu poštedu, a zatim sam kao posluga radio u vojnom štabu u Lončarici. Tek ovdje sam doznao da je jugoslavenska vlada proglasila mobilizaciju kada se zapazilo da se na jugoslavensko-mađarskoj granici gomilaju tenkovi. Pošto je Jugoslavija osudilo intervenciju u Čehoslovačkoj, ovo je trebalo biti predostrožnost za eventualnu obranu, ukoliko bi bila napadnuta. S vremenske distance zna se da Jugoslavija nije planirala vojno pomoći Čehoslovačku, a niti se planirao napad na Jugoslaviji. Inače u takvim situacijama često se koristi ovakva vojna strategija.
Situacija se kasnije počela smirivati. S obje strane jugoslavensko-mađarske granice vojna tehnika se povukla prema unutrašnjosti, opasnosti nije više bilo jer je i u Čehoslovačkoj zaustavljen proces za stvaranje društva s ljudskim likom.
Nakon tri tjedna sam skinuo vojnu uniformu i 19. rujna se vratio kući. Okupao se i imao osjećaj da sam se ponovo rodio. Tijekom proteklog razdoblja imao sam dovoljno vremena na razmišljanje o svrsi vojne službe i studiranja. Žalio sam za svakom utrošenom minutom koju sam posvetio učenju pripremajući se za ispite. Ne samo što tada nisam išao na rujanske ispite, napravio sam višegodišnju pauzu i posvetio se svakodnevnom običnom poslu. Zbivanja u 1968. godine su mi do danas ostala kao grozan san, a prvi puta sam ih obnovio 1969. godine kada sam zajedno s ostalim učiteljima iz Hrvatske bili u posjeti Čehoslovačkoj. Prisjećam se na oduševljenje naših domaćina na mnogim tamošnjim školama. Bili su zahvalni za potporu Jugoslavije za promjene u Čehoslovačkoj 1968. godine. Ponovo su potekle suze, ovaj puta za izgubljenom 1968. godinom. Sasvim slučajno bili smo i u Španjolskom salonu u kojem je idućeg dana Gustav Husak preuzeo Dubčekovu funkciju. Svi smo navijali za razdoblje koje je bilo prije Husaka, vjerovali smo da će doći vrijeme kada će češki narod sam odlučivati o svojoj budućnosti. Nismo vjerovali parolama Sa Sovjetskim savezom za vječna vremena, a više se nam svidjela parola napisana nakon pobjede čehoslovačkih nad sovjetskim hokejistima: Tarasove, bu, bu, bu - Brežněv ti da přes hubu.
Nažalost, na taj se dan dugo čekalo, ali ipak su ga mnogi dočekali. Godina 1968. ostat će ipak upamćena kao godina o kojoj će se još mnogo govoriti.
četvrtak, 02.08.2018.
Uz 15. godišnjicu smrti Josipa Matušeka ( 1. 2. 1920. – 5. 8. 2003. )
Prije 15 godina trajno je iz naših redova otišla jedna velika ličnost iz kulturnog i društvenog života. Napustio nas je profesor Josip Matušek, prosvjetnik i kulturni radnik, knjižničar, novinar, kroničar, pjesnik, prevoditelj, autor mnogih povijesnih i literarnih sadržaja, arhivar i veliki humanist. Za mnoge njegov je odlazak bio nezapažen kao nekad njegov dolazak u ovaj grad. Jednako tako i njegov život u ovoj sredini nije se razlikovao ničim posebnim jer je živio životom običnog čovjeka kojeg je uvijek krasila vrlina skromnosti. Bio je čovjek koji je dobro zapažao zbivanja oko sebe, koji je uvijek znao razlučiti dobro od onoga što se mu nije dopadalo. A to nije prešućivao. Njegova zapažanja, bila ona usmeno ili pismeno izrečena, uvijek su bila umjerena, nikad nije koristio grube riječi, nikoga nikad nije htio uvrijediti i zato nije imao ni neprijatelje. Bio je čovjek koji je znao saslušati drugačija mišljenja, nije im proturječio, ako ih nije prihvaćao nije to nijednom gestom pokazao. Zadovoljio se samo iznošenjem svojeg stava o dotičnom problemu.
Malo je danas Daruvarčana starijih generacija koji ga nisu poznavali i zato se svaki njegov izlazak u grad vremenski udvostručio od onog kojeg je eventualno planirao. Na ulici su ga mnogi ne samo pozdravljali već su htjeli s njim i popričati. A on nikoga nije odbijao, sa svima je razgovarao, sa svakim je prihvaćao temu razgovora. Jednako tako je bilo u knjižnici daruvarske Češke besede. Tamo je kod stola bilo jedno mjesto rezervirano za njega. Nakon njegovog dolaska knjižničarke su ga počastile kavom. Nisu brinule tko će mu praviti društvo jer su tu dolazili njegovi suradnici s kojima je raspravljao o svojim trenutnim poslovima. Takve su razgovore često prekidali i mnogi posjetioci knjižnice koji su ga htjeli pozdraviti. Tada bi ustajao od stola, rukovao se i zatim sa svakim popričao.
Osobno sam profesora Matušeka poznavao od svojih učeničkih dana. Naša je suradnja trajala desetljećima, ali trajno će mi ostati u pamćenju posljednji mjeseci njegova života. Bilo je to vrijeme kada je živio sa spoznajom da mu preostaje, prema liječnikovom mišljenju, još samo tri mjeseca života. Upravo u tim danima bio sam jedan od rijetkih vanjskih suradnika s kojima je dijelio svoje posljednje dane. Što ljudi u takvim trenucima osjećaju kada se počinju približavati „tamnom tunelu”, ali nisu posve sigurni hoće li ga proći i ponovo ugledati novo svjetlo? Nismo o takvim stvarima govorili, ali se hrabro nosio sa spoznajom da nas zauvijek napušta. Što mu je davalo snagu da i u takvim trenucima sačuva prisebnost? Odgovor na to pitanje ne znam, ali znam da mu je neka duboka vjera davala dodatnu snagu da rad stavi ispred razmišljanja o smrti koju je potisnuo u drugi plan. Možda je i zato žalio što mnogo planiranog nije uspio dovršiti i ukazivao mi je što bi još trebalo učiniti ili ispraviti. Nevjerojatno je koliko je toga učinio u mjesecima umiranja. Iako mu je bio poznat sadržaj rukopisa za knjigu o njemu koju sam inicirao i bio njen glavni nositelj, još uvijek je tražio neke sadržajne dopune, ali i da se neke rečenice izostave. Znao je da knjiga neće izaći za njegova života, ali to je već druga priča.
Profesor Matušek htio je pročitati i neke moje rukopise za druge projekte znajući da ih neće više čitati. Sve ih je pročitao i o svakom smo prilikom moje sljedeće posjete raspravljali. Posebno se interesirao za moj rukopis o daruvarskoj Gimnaziji koji je bio tek u svojim začecima nastajanja. Usprkos tomu što sam tek obradio razdoblje od 1954. do 1958. godine, htio je da mu donesem taj tekst jer je tada radio kao profesor daruvarske gimnazije. Rukopis sam mu donio 20. srpnja. Toga se dana loše osjećao, ali rekao je da ga ostavim i da će ga pročitati sljedećeg dana. Tada sam već imao osjećaj da je to možda naš posljednji sastanak. Profesoru se nisam više javljao jer sam očekivao da će mu za dvadesetak stranica teksta trebati više dana. No, on je i ovdje preduhitrio Smrt jer je iskoristio dolazak svoga sina iz Zagreba koji mu je čitao tekst i bilježio sve profesorove primjedbe. Iako se opis završavao 1958. godinom, neke bilješke odnose se i na kasnije godine. Vjerojatno se bojao da mi oni ne promaknu kod daljnjeg pisanja. Žao mi je što nisam ranije došao po rukopis jer je on još u pakračkoj bolnici pitao, nekoliko dana prije smrti, jesam li bio po njega i tražio da mi ga ne zaborave vratiti.
Da, takav je bio Josef Matušek. Radio je i kada je umirao. Do posljednjeg trenutka prkosio je Smrti želeći pred njom otrgnuti što više od zaborava. Mislim da je u tome uspio. A da li se bojao smrti? Ne znam, ali sigurno je mnogo o njoj razmišljao. Još danas se sjećam iz učeničkih dana njegove interpretaciju Wolkerove pjesme u kojoj su i stihovi „ …smrti se ne bojim, smrt nije zla, u smrti nisam sam, umiranja se bojim, gdje je svatko napušten - a ja umirem.” Sjećam se da su se tada suze zacaklile u njegovim plavim očima, a one su zatim nagrnule i u naše. Iako njegova smrt nije bila laka, ipak je bilo trenutaka u zadnjim danima njegova života kada je imao priviđenje zelene livade pune cvijeća. Možda je s takvom slikom trajno 5. kolovoza 2003. otišao s ovog u onaj nepoznati svijet.
Jedna mala uspomene - umjesto cvijeta na grob
Sa prof. Matušekom sam se u posljednja tri mjeseca njegovog života sastao u nekoliko navrata, a o sadržaju razgovora sam tada napisao opsežan neobjavljen rukopisni zapis. O njegovom sadržaju zna i njegova obitelj. Uglavnom, bili su to radni sastanci.
Ja sam još početkom 2003. godine napisao o njemu manji prilog za jedan daruvarski časopis, uglavnom o njegovom stvaralačkom radu i potkrijepio ga s dvije njegove pjesme koje je napisao još u mladenačkim danima. Jedna od njih ima naslov Posljednji pozdrav. Bio je to moj osobni izbor, a cijeli moj uradak pisao sam u vrijeme kada još nisam znao za liječničku dijagnozu da profesoru preostaje još nekoliko mjeseci života. Pošto je došlo do odgode izlaženja časopisa, tri tjedna prije smrti, profesor je poželio pročitati sadržaj mojeg priloga. Želja mu je bila ispunjena. Prilikom primanja rukopisa odmah se zaustavio kod naziva prve pjesme Posljednji pozdrav. Prokomentirao je to riječima da naziv pjesme ima puno zajedničkog s njegovim trenutačnim stanjem. Pokušao sam ga uvjeriti da je taj izbor iz njegove ostavštine obavljen još prije pola godine i da kod izbora nisam ni razmišljao o naslovu pjesama nego sam izabrao one koje su mi se dopale. Nakon što je pročitao rukopis, na našem sljedećem našem susretu nije imao nikakvih primjedbi na sadržaj mojeg priloga.
Radi prisjećanja na njega, podastirem te dvije njegove pjesme:
Posljednji pozdrav
Pozdravi mi, druže, kuću moju rodnu,
Sve moje domaće i sve znance tamo.
Pozdravi mi šumu, njivu moju plodnu
i sva druga mjesta što ih nas dva znamo.
Mjesto mene ocu stisni žuljnu ruku,
a majku poljubi mjesto mene, druže,
šapni joj potiho da se već ne tuku,
ali sin joj mora ostat ondje duže.
Majci još mi reci da me ništ ne boli,
da mislim na sve njih i da mi je dobro,
a dragu pozdravi, nek se za me moli,
neka bude sretna. Reci joj to, pobro.
I reci im svima da im neću doći,
ali da sam s njima u mislima često,
duša će se moja vraćati po noći
i grliti sve njih, svako drago mjesto.
( Petrinja, 1942. )
Uz prugu
Kiša. Vjetar. Dvije tračnice beskrajno duge
žure u noć. Ogromna gomila, crna, velika,
slomljenih vagona, drva i čelika
rasuta s obje strane pocrnjele pruge.
Mučaljivo strše u nebo telegrafski stupovi
nategnute žice plačljivo, monotono zuje.
Bijele čašice pod titrajima njihovim bruje.
Na stupovima njišu se nečujno ljudski trupovi.
Ispijena lica krvava. Tragovi prošlih muka.
Ukočena trupla, muškarci, žene i djeca.
Vjetar prebire po žicama kao da jeca,
po taktu pleše čudno jedna poplavljela ruka.
Vise i ljuljaju se žrtve krvničkog bijesa,
u smrti jednaki, radnici, seljaci i građani,
uz stare bake, starce, dječaci još mlađani.
Kiša umiva podbuhla, krvava tjelesa.
Odjednom uz buku, lomljavu, dahtanje, štropot,
tresak, škripu i huktanje, pun nekog bijesa
dojuri vlak. U viru zraka zaplešu tjelesa,
on juri dalje uz tutnjavu, škripu i grohot.
Nestade svega. Vlak juri kroz noć, maglu i kišu
u oblaku pare i ognjenih iskri.
Pod udarcem vjetra što na mahove udara
T ijela obješenih i dalje lagano se njišu.
( Podravska Slatina, 14. 11. 1944. )
| < | siječanj, 2023 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Siječanj 2023 (1)
Prosinac 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (3)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Opis bloga
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Nekomercijalno - Bez prerada