Priče iz prošlosti

utorak, 21.10.2025.

Neke nepoznanice iz daruvarske prošlosti u drugoj polovini 19. stoljeća

Mnogi danas misle da se ukidanjem kmetstva 1848. položaj seljačkog stanovništva osjetno poboljšao, ali u toj ocjeni treba biti oprezan. Treba znati da je teško uspoređivati položaj seljaka daruvarskog područja prije i poslije ukidanja kmetstva s nekim hrvatskim prostorima koja su bila pošteđena od turskih osvajanja. Zasebno treba ukazati na činjenicu da su ranija daruvarska sela i građevine nastale na području „ničije zemlje“ bili uništeni zbog učestalih graničnih sukoba. O mnogima su se iz predturskih vremena sačuvali samo njihovi nazivi, ali njihove ranije lokacije su ostale nepoznate.
Gospodarski napredak na širem daruvarskom području započeo je u drugoj polovini 18. stoljeća kada je ova područja kupio Antun Janković, a njegovi su potomci poticali naseljavanje ovih područja da bi oživjeli gospodarstvo koje je bilo uništeno u velikoj mjeri u vrijeme turske vladavine. Ponovo su bili uspostavljeni feudalni odnosi, a brojna nova obnovljena ili osnovana sela postupno su se popunjavala doseljenicima koji su kao kmetovi pridonijeli povećanoj ratarskoj proizvodnji. Ukidanjem kmetstva 1848. seljaci (bivši kmetovi) i dalje su plaćali obaveze za zemlju koju su ranije obrađivali, ali ne više prema bivšim feudalcima, nego državnim vlastima. Njima su ostale i ranije obaveze prema crkvi, prebačeni su na njih i neki novi nameti. Jedna od tih obaveza vezana je za otvaranje škola u seoskim sredinama od 60-tih godina 19. stoljeća. Posebno je za seoske porodice bila teška radna obaveza na izgradnji puteva i sječi šuma radi stvaranja novih obradivih površina, što je zbog devastiranog prostora iz razdoblja osmanske vladavine iziskivalo mnogo posla. Isto je tako teško uspoređivati položaj seljaka s daruvarskog područja nakon 1848. godine s prostorima koji su ranije bili u sastavu Vojne granice u kojima je bilo vlastelinskih gospodara (feudalaca).
Drugi je problem bio kako privući što više radne snage s drugih krajeva na područje vlastelinstva plemićke porodice Janković, što u postojećem feudalnom sustavu prije 1848. godine nije bilo jednostavno jer su seljački posjedi pripadali pojedinim vlastelinstvima i odlazak nije bio moguć bez pristanka plemića. Jankovićima je uspjelo privući samo manji broj seljačkih obitelji uz obećanje brojnih olakšica, poput one da će dobiti besplatno određenu površinu zemlje ukoliko ju prethodno iskrče. Broj takvih seljačkih obitelji do ukidanje kmetstva 1848. godine nije bio velik, a oni koji su dolazili, pokazali su veći interes za naseljavanjem već postojećih sela na području Jankovićevih posjeda.
Više je nepoznanica o ulozi Jankovića nakon ukidanje kmetstva 1848. godine. Mnogi su očekivali da će bivši plemići izgubiti brojne svoje ranije prihode, ali su Jankovići i dalje zadržali važnu ulogu u gospodarskom političkom i životu na području tadašnje Požeške županije. Posebno se to odnosi na Julija Jankovića (1820. - 1904.) koji je uz visoke položaje u svojoj Županiji sudjelovao u stranačkom životu i radu u Hrvatskom saboru. Imao je i udjela u sklapanju hrvatsko- ugarske nagodbe (1868.). Ostao je upamćen i kao dobročinitelj jer je i dalje novčano pomagao prosvjetni, vjerski i kulturni život ne samo na prostoru Požeške županije, nego i izvan tog prostora. Njegovi prihodi i dalje su pritjecali iz dijelova njegovog vlastelinstva jer su samo jedan dio njegove baštine dobili njegovi bivši kmetovi, ali je on zadržao dio naslijeđene imovine. Dio te imovine bile su šume i prodajom drvne mase on je pokrivao dio svojih rashoda. Kada ni to nije dostajalo, počeo je postupno rasprodavati dio te imovine koja se postupno smanjivala.
Juliju Jankoviću je posebno nedostajala nova radna snaga za obradu površina koje je zadržao u svojem vlasništvu. Seljaci koji su dobili zemlju rijetko su pristajali dodatno uzimati u zakup ponuđene površine jer su se zadovoljili onim što su imali. Zakup je uvijek bio rizik, posebno u nepovoljnim godinama zbog suša ili poplava. U takvim okolnostima Julije Janković počeo je pojačano pozivati seljake iz prenapučenih prostora tadašnje države obećavajući da će osnivati zasebne kolonije doseljenika koje su trebale postati nova sela na površinama koje su još bile u njegovom vlasništvu. Ovakvi su pozivi bili privlačni, ali samo seoskoj sirotinji, uglavnom bezemljašima. Oni nešto imućniji radije su prodavali svoja imanja na prostorima u kojima su živjeli jer je cijena zemlje bila visoka i počeli su kupovati očišćenu ili neočišćenu zemlju na području daruvarskog područja ili na području Vojne krajine gdje je cijena zemlje bila osjetno niža pa su mogli kupiti znatno veće posjede. Nisu to uvijek bile očišćene površine. Mnoge je trebalo prethodno kultivirati, uglavnom vaditi panjeve s ranije posječenih šumskih površina. Bio je to naporan posao jer se s tadašnjom ratarskom tehnikom posao oduljio na više godina pa su se jedno vrijeme i usjevi sijali na prostorima između zaostalih panjeva. Problem je bio i u tome što su se nekad ratarski i stočarski proizvodi teško prodavali, ali obaveze prema državi morale su se podmirivati jer su u protivnom takva imanja otišla „na bubanj“. Ponekad je dolazak obitelji u novu sredinu bio samo prolazna stanica za odlazak u prekooceanske zemlje, ukoliko im je ostalo dovoljno sredstava za put nakon prodaje zemlje i podmirivanja dugova. Među takvima bile su i mnoge starosjedilačke obitelji.
Iz sadržaja najamnog ugovora između jedne doseljene siromašne obitelji u Ljudevitinom Selu s činovnicima u službi Julija Jankovića moguće je zaključiti da je položaj tada doseljenih seljačkih obitelji bio nepovoljniji nego je to bilo u vrijeme feudalizma kada su kmetska davanja bila približno ujednačena. Ovaj najamni ugovor dokazuje da je on štitio samo povlastice najmodavca pa bi svaki sudski spor pred državnim sudom bio nepovoljan za najmoprimca. Najamni ugovor sklopljen je 1863. godine, osam godina nakon osnivanja kolonije Ljudevit Selo (1855.), koju je Julije Janković osnovao oko tri kilometra od vlastelinskog dvorca u Daruvaru jer je htio okolne površine pretvoriti u obradivu zemlju. U skladu s promijenjenim okolnostima u takvim su slučajevima državne vlasti zahtijevale pisane najamne ugovore između najmodavca i najmoprimcima. Sve je trebalo biti prema zakonu. Ipak, tekst tog ugovora je tako sročen da je štitio samo interese najmodavca, dok su najmoprimci svojim potpisima prihvaćali samo navedene obaveze. Pošto se radilo o najamnicima bez imovine, nisu imali drugog izlaza ukoliko su htjeli preživjeti. Samo prividno se činilo da će ugovori riješiti teško stanje kolonista, ali su u suštini oni bili gori nego u razdoblju kmetstva. Svaka točka ugovora bila je nepovoljna za najmoprimce. Već u podjeli prostora za gradnju stambenih objekata za koloniju (selo) za 25 obitelji štedjelo se na površini. Uz činjenicu da je na nekim mjestima bilo preblizu rijeci Toplici i izložen čestim poplavama, širina svakog kućnog mjesta bila je dostatna samo za stambeni objekt čelom okrenutim prema cesti s malim prolazom kojim bi seoska kola mogla ulaziti i izlaziti iz dvorišta. Najamnici su trebali sami izgraditi stambene i gospodarske zgrade i dobili su na korištene određene razbacane parcele nedovoljno kultivirane zemlje. Veći je problem bio što se najamni odnos ugovarao na 20 godina, a nakon isteka tog roka, najmodavac je mogao produljiti najamni odnos ili pronaći drugog najamnika bez ikakve nadoknade. Najamnici su plaćali i sve obaveze prema državnim i crkvenim vlastima, ali je najteža obaveza bila što su morali obrađivati i dio vlastelinskih neraspoređenih površina kao nadoknadu za zemlju koju su imali u najmu. Ta obaveza nije bila malena jer je obitelj trebala na vlastelinskom posjedu godišnje pokositi i osušiti tri jutra livade i isto toliko žitarica, trebali su vlastelinu srušiti, nacijepati i dovesti četiri hvata drva i obrati četiri jutra kukuruza. Sve ove poslove najamnik je trebao obaviti onda kada je to najmodavac tražio, što znači da su prednost imali poslovi na vlastelinskom prostoru, a tek onda su mogli raditi na svojim unajmljenim posjedima. Svako nepoštivanje ugovora moglo se kazniti prekidom ugovornog odnosa, nakon čega je najmoprimac morao napustiti domaćinstvo i dodijeljeno unajmljeno imanje bez ikakve nadoknade za sve ono što je uložio u gradnju stambenih objekata. Također je navedena i visina novčane nadoknade koju je trebao platiti najmoprimac u slučaju da iz nekih razloga nije mogao na vrijeme obaviti poslove na vlastelinskom posjedu. I druge točke ugovora su bile nepovoljne po najmoprimce i zato nije čudo da se prvi val doseljenika u Ljudevitinom Selu zadržao samo nekoliko godina i zatim su se vjerojatno razbježali znajući da bi izgubili sudski spor, a dodatno bi morali platiti i novčanu nadoknadu za neobavljen posao u iznosu koji nije bio zanemariv, a siromašni doseljenici ga nisu imali. Na njihova mjesta došle su druge obitelji i preuzele ranije imanje i obaveze, ali niti one se tu nisu trajno zadržale. Tek u trećem valu doseljenika 80-tih godina, kada je vlasnicima ovih prostora postala plemićka porodica Tüköry, došlo je do nekih poboljšanja ugovornih odredbi i mogućnosti da tadašnje obitelji otkupe površine koje su ranije obrađivali kao najamnici.

Iz ovog primjera ne mogu se osporiti brojne zasluge Julija Jankovića, uglavnom na političkom polju, ali u gospodarstvu se ova poznata osoba nije previše snalazila, o čemu govori i podatak da je postupno rasprodavao preostale dijelove vlastelinstva da bi konačno 1879. prodao i zadnji njegov dio i dobivenim novcem podmirivao dio svojih brojnih dugova.

Današnje generacije Ljudevitina Sela zadržale su uspomene na prilike u 19. stoljeću u kojima su živjeli njihovi suseljani pa se ni danas ne ponose njegovim imenom koje je dobilo ime po supruzi Julija Jankovića, niti činjenicom da je ona 1856. bila krsna kuma prvorođenom djetetu u ovom selu. Radije ga nazivaju Lipovac. Iz ovoga se može izvući pouka da se kod ocjene nekog vremena treba kloniti hvalospjeva o zaslugama pojedinaca, a zaboraviti tisuću drugih koji su zaslužni (ili krivci) za neka djela u svojoj sredini. Jednaka greška se čini i kada se veličaju ili umanjuju zasluge pojedinih vladara iz davne prošlosti (knezova, kraljeva i careva), a samo usput se piše o zaslugama onih koji su brinuli o prehrani stanovništva, koji su gradili velike građevine i gradove, pisali književna djela, bavili se obrazovanjem i znanošću i time doprinijeli napretku čovječanstva. Udjela vladara u tome često je bila simbolična, ali se o tome nedovoljno doznaje iz školskih povijesnih udžbenika. Za to nije kriva povijest kao znanost, nego politika koja usmjerava što će se u takvim udžbenicima pisati.

Oznake: povijest, Ljudevitino Selo, Lipovac, daruvarska prošlost

21.10.2025. u 19:47 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 16.02.2014.

Povijesni događaji i zanimljivosti iz daruvarske prošlosti

Daruvarska prošlost 20. stoljeća prepuna je brojnih nepoznanica koje se svakodnevno povećavaju jer svakim danom umiru mnogi naši ljudi koji odnose u grob mnoge tajne i nezabilježena sjećanja iz daruvarske prošlosti. Daruvar nema svoj arhiv, arhivska građa institucija je osiromašena, a time su stvorene sve pretpostavke za trajni zaborav. Daruvar je imao i tu nesreću da tijekom 20. stoljeća nije imao u kontinuitetu svoje lokalne novine koje su jedino mogle sačuvati opis događaja o našem gradu u određenom vremenu. Iako su one samo pomoćni izvor povijesnog istraživanja, zbog nedostatka brojne arhivske građe vezane za Daruvar, sve daruvarske novine koje su izlazile u kratkim vremenskim razdobljima, ostale su dragocjenim i jedinim izvorom za daruvarsku prošlost. Stoga svaki novi podatak iz daruvarske prošlosti treba zabilježiti jer će on biti od velike ispomoći kod pisanje povijesti grada.

#####

Pjevački zbor Daruvara

Pjevački zbor u Daruvaru, kako brojem pjevača tako i kvalitetom, bio je nekad na visokoj razini. Melodije koji su oni izvodile bile su zahtjevne i njih se dugo uvježbavalo. Prilikom obilježavanja 100 godina rođenja Bedřicha Smetane u programu 30. ožujka 1924. godine u zboru su pjevali:
Sopran, gospođice: Branka Teodorović, Marija Kričanski, Zora Rački, Zlatica Ašner, Ivanka Satrapa, Emilija Vaniček i Marica Bengez.
Alt gospođice: Oliva Dokmanić, Beta Ljevaković, Štefanija Sagental- Mance i Ludmila Knittl.
Tenor, gospoda: Vladimir Jirasek, Dimitrije Juzbašić, Zlatko Banfić, Ivica Varović, Milorad Kapetanović i Vlado Bosnar.
Bas, gospoda: Joža Muhlbauer, Franjo Valdgoni, Aleksandar Bauer, Silvester Knyttl, Pero Miličić, Mladen Martinović, Slavko Kosina i Mladen Vučinić.
U programu je gospođica Branka Teodorović pjevala odlomak iz opere Poljubac, a neke melodije predveo je glazbeni kvartet u sastavu Josip i Bogumil Knyttl, Vaclav Satrapa u Josip Muhlbauer.
U programu je nastupio i muški pjevački zbor s melodijom Izdajica. U zboru su pjevali:
Prvi tenor: Dimitrije Juzbašić, Vlado Jirasek, Alois Terešak, Aleksandar Banfić, Richard Svoboda, Franjo Kolbaba, Petar Čobaković, Franjo Štiler.
Drugi tenor: Mladen Dimitrović, Josip Hajek, Ivica Varović, Zlatko Banfić, Milorad Kapetanović, Vlado Bosnar i Jaroslav Dittich.
Prvi bas: Vaclav Satrapa, Antonije Osmec, Šabkov, B. Knyttl, Silvester Knyttl i Stanislav Kosina.
Drugi bas: Karlo Lukaš, Josip Dokmanić, Mladen Vučinić, Roman Sandi, Josip Legrad, Franjo Valdgoni, Josip Muhlbauer, Bogumil Sikora, Lazo Andrić, Pero Miličić, Stanislav Střecha i Matijević.

######

Daruvarska željeznica

Kada je 6. svibnja 2013. godine, nakon trogodišnje stanke, u Daruvar na željeznički kolodvor u poslijepodnevnim satima iz smjera Sirača ponovo stigao putnički vlak, mnogi su smatrali da je to samo još jedna od mnogih predizbornih reklama. Ipak, novim željezničkim voznim redom iz početka lipnja, u Daruvaru se povećao broj dolazaka vlakova koji su zamijenili autobuse koje su do tada prevozili putnike na relacijama na kojima nije vozio vlak. Iako je Daruvar danas u teškoj gospodarskoj situaciji pa je teško očekivati rentabilnost pruge, ipak ne bi trebalo zaboraviti da bi jednog dana ova željeznica mogla služiti i u svrhu daruvarskog turizma. Zamislite samo vožnju vlakom iz Daruvara, primjerice, u ribarsku kolibu i na sportski ribolov u Končanicu, a navečer ponovni povratak vlakom u Daruvar. Isto tako ne manje zanimljiv bilo bi putovanje od Daruvara- Bastaja-Ivanovog Sela- Velikih Zdenaca do Pavlovac Dražica i zatim do Velikog Grđevca gdje bi se razgledao rodni kraja Mate Lovraka, a na povratku upijala ljepota industrijom nezagađenog krajolika. Nažalost, ova spomenuta putovanja danas nisu više moguća, ali su mogla biti da se nepromišljeno nije ukinula i zatim demontirala pruga Bastaji- Končanica, a nešto kasnije Bastaji- Grubišno Polje- Pavlovac Dražica- Veliki Grđevac. Takva je sudbina bila je namijenjena i pruzi Virovitica- Daruvar – Banova Jaruga, jedinoj preostaloj pruzi na našem prostoru. Treba se nadati da se ovo ipak ovdje neće dogoditi.
A kako je to bilo u prošlosti? Nekad je željeznica bila jedan o prepoznatljivih znakova bogatstva nekog prostora. U tome su daruvarski prostori od druge polovine 19. stoljeća prednjačili jer prirodno bogatstvo samo za sebe ne bi bilo dostatno za gospodarski napredak. Sve viškove koje su se stvarali radom ovdašnjih ljudi trebalo je isporučiti na druga tržišta. Tu spada i eksploataciji ovdašnjih šuma, u čemu se i pretjerivalo, ali su za uzvrat stvorene nove obradive površine.
Daruvarski i okolni prostori imali su tu sreću da su se brzo uključili u željeznički promet. Kada je 1868. godine bila otvorena pruga Beč- Barcz, onda se pruga našim stanovnicima približila na oko 70 km, što u to vrijeme nije bila nesavladiva daljina, veća prepreka činile su loši putovi kojima se roba prevozila u Barč. Pruga Barč- Zagreb bila je sagrađena 1870. godine pa su naši Daruvarčani odlazili u Barč i odatle po potrebi putovali u Zagreb.
Veliki događaj za Daruvarčane dogodio se na kraljev rođendan 18. kolovoza 1885. godine kada je otvorena 69 km pruga Barč- Daruvar s 13 km ogrankom pruge Bastaji-Končanica(Zdenci). Time su ovi prostori počeli prednjačiti u gospodarskom razvoju jer su preko Barča dobili vezu sa svim prostorima tadašnje Monarhije. Nešto kasnije, na kraljev imendan, 4. kolovoza 1885. godine, stavljena je u promet pruga Daruvar- Pakrac.
U to vrijeme počela je i gradnja pruge od Dugog Sela u dužini 85 km u pravcu Ivanića- Kutine- Novske te ogranka pruge od 31 km od Banove Jaruge- Lipika- Pakraca. Ova se pruga gradila se od 1896. godine, a otvorena je 29. studenog 1897. godine.Od tada više žitelji pakračkog i daruvarskog kraja nisu morali u Zagreb ili prema moru putovati preko Barča, koji je do tada bilo veoma značajno željezničko središte Austro- Ugarske. ( Rudolf Horvat: Povijest trgovine obrta i industrije u Hrvatskoj, Zagreb 1994, str. 163.)

#####

Jugoslavenski sokol u Daruvaru

Korijeni sokolskog pokreta sežu u početno razdoblje druge polovine 19. stoljeća koji se s prostora Češke proširili na ostala područja tadašnje Austro-Ugarske, a nakon toga i izvan tog prostora. Iako je sokolstvo nalikovalo sportskom pokretu jer je zagovaralo tjelovježbu, ipak je ono svojim programom tražio drugačiji način života što nije bilo u skladu s tadašnjom državnom politikom koja je prema njemu zauzela neprijateljski stav. U nekim sredinama on je dobivao i politička obilježja jer se u njenim okvirima počeo njegovati nacionalni duh u cilju otpora austro- ugarskom nacionalizmu. Na čelu sokolskim društvima na prostoru banske Hrvatske i Slavonije bio je Hrvatski sokolski savez u Zagrebu čije smjernice su se provodile preko sokolskih župa na sva lokalna društva.
Nakon što je krajem 1918 proglašena Država Srba, Hrvata i Slovenaca, htjelo se objediniti sva sokolska društva u jedinstvenu državnu organizaciju, u skladu unitarističkog tumačenju o Srbima, Hrvatima i Slovenci kao „jednom narodu s tri imena“. U Novom Sadu je osnovan 1919. godine najprije Sokolski Savez Srba, Hrvata, Slovenaca koji je 1920. godine promijenio ime u Jugoslavenski sokolski savez.
Vidovdanskim ustavom kod ustrojstva države nisu se poštivale povijesne granice jer se htjelo od jedne višenacionalne države stvoriti jednonacionalnu državu sa jedinstvenom nacijom. U službenom popisu stanovništva iz 1921. godine za Srbe i Hrvate nalazi se jedinstvena rubrika Srbohrvati, za Čehe i Slovake Čehoslovaci. Državna politika priječila nazive svih udruga koje su u svom nazivu imale nacionalno obilježje. Takvom politikom našli su se na udaru i sokolska društva. Treba istaći da su i u Hrvatskoj u nekim sredinama, u kojima je živio veći broj srpskog stanovništva, osnivani i srpski sokoli. Zabrana korištenja nacionalnog imena odnosila se i na njih, uz napomenu da su tu zabranu lakše prihvaćali jer im je bila bliža i tadašnja državna politika.
Državni sokol u Daruvaru vjerojatno je osnovan 1921. godine, ali se ne zna tko su bili njegovi osnivači jer o tome do sada nisu sačuvani pisani podaci. Zna se da je nakon njegovog osnivanja došlo do raskola među daruvarskom sokolašima. Dio sokolaša pristupio je državnom sokolu, dok su preostali ostali vjerni Hrvatskom sokolu i zadržali naziv kojeg su imali od osnivanja 1906. godine.
Tada je bilo već vidljivo da se politika duboko umiješala u sokolski pokret. Hrvatski sokol, iako se nije bavio politikom, podržavao je Radića i politiku HSS. To je bilo posebno vidljivo u seoskim sredinama. Tamo gdje je bilo mnogo pristalica HSS, sokolaši su dugo vremena u nazivu zadržali hrvatsko ime.
Na godišnjoj skupštini daruvarsko državnog sokola u veljači 1924. u njegovo rukovodstvo su bili: starješina Milan Dobrović, predsjednik kulturno- prosvjetnog odbora Ivo Ipšić, načelnik Vjekoslav Lavička, zamjenik Pero Kovačević, načelnica Zorka Tofan. Preostali članovi odbora bili su: Milorad Kapetanović, Savo Živković, Svetozar Milojević, Alfred Romer, Bogoslav Sikora, Josip Knyttl, Lazo Andrić, Slavko Plešić, Antonije Osmec i Miloš Martinović.
Članovi državnog sokola su također za daruvarsko pučanstvo priređivali vježbe i mješovite programe koje su nazivali akademije. Jedna takva je bila drugog dana Uskrsa 21. travnja 1924. godine. Održana je u prostorijama kupališnog svratišta, imala je 10 točaka programa od kojih su dominirale proste i ritmičke vježbe, vježbe na spravama, a na kraju kazališna igra Vila s Učke gore. Većina programa bilo je izveden u središtu dvorane, a kazališna igra na pozornici. U svim točkama programa kao izvođači se navodi muški i ženski naraštaj.
Odnosi između daruvarskog Hrvatskog sokola i državnog sokola ( Jugosokola) bili su dosta slojeviti. U početku je bilo dosta elemenata međusobnog natjecanja što je povećavalo kvaliteti gimnastičkih disciplina. Državni sokol je imao također puhači orkestar što je također bila konkurencija glazbenicima Hrvatskog sokola i davalo glazbenicima dodatni poticaj da pojačanim radom postignu kvalitetnije sviranje.
Iako je među daruvarskim sokolašima bilo je i povremenih suradnji, što je vrijeme više odmicalo, ti su odnosi dobivali presliku stranačkih odnosa u tadašnjoj državi.
Česi su se podijelili između dva sokola, ali i tome ima objašnjenja. Kod njih nikad nije nitko tražio da se osnuje češki ili čehoslovački sokol, nego su najradije koristili samo sokolski naziv. U seoskim sredinama, gdje su češki ratari bili simpatizeri HSS, oni su nastupali u sastavi hrvatskih sokola. U Daruvaru je situacija bila drugačija. Državni službenici i kadrovi koji su dolazili iz Čehoslovačke da ispomažu u kulturnom radu, uglavnom su pristupili državnom sokolu. Prvi je razlog da su državni službenici htjeli sačuvati svoja radna mjesta. Novi pridošli kadrovi nisu htjeli djelovati protiv države koja ih je ugostila. Ovdje je tada još bilo mnogo Čeha koji su imali čehoslovačko državljanstvo, a takvi su morali biti posebno oprezni da ne bi postali nepoželjni. Ujedno treba znati da je i Čehoslovačka u prvim godinama postojanja bila sklona unitarizmu, što je tek kasnije napustila.
Zanimljiv je slučaj Donjeg Daruvara u kojem je 1922. osnovan zaseban sokol, koji je bio bliži hrvatskom sokolu, ali je surađivao s oba gradska daruvarska sokola.
Nakon uvođenja šestosječanske diktature 1929. godine, hrvatski sokoli bili su raspušteni u svim mjestima u kojima su još djelovali. Tu je odluku donijela središnjica Hrvatskog sokola u Zagrebu, čime je ipak sačuvao svoj inventar i mogao ga prenijeti na neku drugu udrugu. U protivnom, oni bi bili zabranjeni, njihova imovina oduzeta.
U manjim seoskim sredinama tada su nestala mnoga sokolska društva pa je sokolski pokret ostao samo u većim gradskim sredinama, ali se njegovao i u školama gdje je bilo pojedinim učiteljima postavljena kao obaveza da osnivaju sokolske grupe i pripremaju s njima prigodne programe. ( Daruvarčan, br.1, 30. 3. 1924)

####

Uz 95. godišnjicu daruvarskog ekonomskog obrazovanja

U našoj je sredini već postala otrcana poštapalica da ono što nije napisano kao da se nije dogodilo. Iz sljedećeg priloga moglo bi se ovu izreku proširiti i konstatacijom da i ono što je napisano, a nije objavljeno, nije se ni dogodilo. A to je slučaj sa rukopisom o daruvarskoj ekonomskoj školi koji je bio naručen, rađen godinama, zgotovljen još 2008. godine, ali do danas neobjavljen. Time je načinjena nepravda ne toliko autoru projekta i njegovim suradnicima, nego na stotine profesora koji su predavali na ovoj školi i na tisuće polaznika ove škole koji su nakon njenog završetka nastavili daljnje školovanje ili su se zaposlili u brojnim ustanovama daruvarskog- grubišnopoljskog- i pakračkog područja.
Upravo zbog njih „prepisat“ ću dio sadržaja iz kojeg se vidi kako je došlo do otvaranja trgovačke(ekonomske) škole u Daruvaru.
Do otvaranja trgovačke(ekonomske) škole u Daruvaru došlo je spletom nizom okolnosti, ali i zalaganjem čelnih ljudi tadašnjeg Daruvara. Čelnici su svoja traženja opravdavali činjenicom da je 1928. godine prestala s radom gimnazija, jedina daruvarska srednjoškolska škola, jer šegrtska škola, po današnjim kriterijima, nije imala status srednje škole jer su se u nju upisivali učenici nakon završenog četvrtog ili petog razreda. Zahtjev se također opravdavao potrebom da Daruvaru, kao trgovišnom gradu, trebaju u zavodima kadrovi za vođenje novčanih poslova. Za takvu školu grad je imao potreban prostor te dobar nastavni kadar koji je ranije radio na gimnaziji. Ipak, sve ovo ne bi pomoglo da se u cijeli projekt nije uplela „tiha diplomacija“. U tome su zasluge imali načelnik grada Ferdo Kropfl i upravitelja Daruvarskog kupališta Aleksandra Jovanovića. Oni su iskoristili boravak u daruvarskom kupalištu Davida Korenića, načelnika Ministarstva i trgovine kojem su obrazložili svoje želje. On im je savjetovao da napišu molbu na adresu Ministarstva trgovine i industrije u Beograd. Pošto odgovor nije stizao, a školska godina se približavala, delegacija u sastavu načelnika Kropfla i gradskih odbornika Živka Hećimovića i Ise Picka otputovala je u Sarajevu gdje je bio na odmoru ministar trgovine i industrije dr. Mehmed Spaho. Od njega su dobilo samo savjet da napišu novu molbu na adresu Ministarstva trgovine i obrta. Nakon izvjesnog vremena stigao je odgovor, ali nepovoljan za njegove podnosioce. Ministarstvo je dozvolilo samo dvogodišnju privatnu trgovačku školu koja bi se sama financira, bez ikakve državne pomoći. Nezadovoljni odlukom obratili su se za pomoć komorskom vijećniku Milanu Breslaueru i Trgovačko-obrtničkom društvu u Osijeku koji su stali uz Daruvarčane pa je u Sarajevo ponovo otputovala dr. Spahi još jedna delegacija. Tek nakon toga iz Ministarstva trgovine i obrta stiglo je suglasnost za otvaranje trgovačke škole, ali je mnoge obaveze morao preuzeti grad Daruvar. Državne vlasti su obećale da će plaćati samo one profesore koji će predavali komercijalne predmete, dok one općeobrazovne trebao je plaćati grad. To je za grad bilo prihvatljivo. Nastava je počela 1. listopada 1928. godine sa 25 učenika upisanih u prvi razred. Ravnatelj trgovačke škole postao je Nikola Žic koji je bio i ravnatelj niže realne gimnazije. U trgovačkoj školi su predavali još gimnazijski profesori Franjo Burian, Ivan Bolčić i Josip Dokmanić, a jedini honorarni predavač stručnih ekonomskih predmeta bio je Velimir Fuchs.
Zaključno: zasluge za otvaranje daruvarske škole ne treba pripisati državnim vlastima već nekolicini upornih daruvarskih pojedinaca. Naziv trgovački nema veze s kasnijim trgovačkim nazivom koji se odnosio na prodavače u trgovini. U vrijeme otvaranje trgovačke(ekonomske) škole, prodavači su takva zvanja stjecali u šegrtskoj školi.

####

Zanimljivosti iz sporta i rekreacije

Kupalište

O daruvarskom kupalištu i plivanju se počelo pisati tek kada je bio zagrađen prvi bazen. Do tada se kupalo u Toplici uzvodno od današnjeg Daruvara na mjestima gdje su bile vodene brane za mlinarske potrebe. S obzirom na velik broj mlinova i sušnih ljetnih mjeseci, mnogi su mlinovi tada prestali s radom pa su daruvarski kupači odlazili na kupanje na Toplicu kod Lipovca.
Zahvaljujući upravi daruvarskog kupališta bio je angažiran graditelj Bogumil Sikora koji je sagradio kod parka kupalište veličine 200 kvadratnih metara. Kabine i tesarske poslove obavio je tesar Kubelka. Uz bazen je bio nasipan pijesak čime se dobio morski ugođaj, a bazenom je stalno protjecala voda. Bazen je bio otvoren u lipnju 1923. godine. Autor novinskog zapisa zamjerio je upravi daruvarskog kupališta što je vrijeme od 2 do 5 sati bilo rezervirano samo za dame jer je smatrao da bi bilo bolje da takvog napisa nema. Otvaranjem bazena obogaćena je turistička ponuda. Uprava kupališta se pobrinula i pozvala vojnu glazbu iz Zagreba koja je od 14. lipnja 1923. svaki dan svirala u daruvarskom parku, a uvečer u prostorima kupališta. ( JČ, č. 26, 28.6. 1923)

Plivanje i vaterpolo

Mnogi iz mlađi naraštaji Daruvara ne znaju da je u Daruvaru postojao plivački društvo i da se igrao i vaterpolo. Plivački klub Daruvar osnovan je 1953. godine, ali je najbolje rezultate polučio 1956. godine kada su sudjelovali na regionalnom plivačkom natjecanju sjeverne Hrvatske u Virovitici gdje su daruvarski plivači osnovali nekoliko prvih mjesta i drugo mjesto u vaterpolu. U gradu su se održavala redovito gradska prvenstva u raznim kategorijama, od pionira i juniori, do seniora. Nastupale su i žene. Takmičilo se u različitim dužinama i stilovima, a 1960. godine i u skokovima u vodu, ronjenju i vaterpolu. Na takmičenju u Daruvaru 27. srpnja 1960. godine novine su zabilježile i pobjednike u pojedinim kategorijama. Neki od njih još i danas žive, doduše u poodmaklim godina, ali je ipak žalosno što se na njih potpuno zaboravilo.
PK Daruvar je svoje snage u plivanju provjeravao najčešće u međugradskim susretu s plivačima Virovitice. U plivanju su bolje rezultate postizali Virovitičani, dok u vaterpolu prevagu su imali daruvarski vaterpolisti.( Vjesnik komuna, br. 16, 15.8. 1960)

Šah

Prvi tragovi igranja šaha u Daruvaru datira iz 1923. godina kada je nekolicina Daruvarčana htjelo popularizirati ovu igru pa su u kupališnoj čitaonici organizirali jedan turnir uz 7 sudionika koji je trajao od 20. kolovoza do 1. rujna 1923. godine. Uz domaće šahiste ( Vladimir Bažant, Vjekoslav Budiš, Velimir Fuchs, Bogomil Šefc) sudjelovali su i neki gosti koji su tada boravili na odmoru u daruvarskom kupalištu. Pobjednik je bio Vladimir Filipović iz Kraljičinog Graca iz ČSR. Prema zapisu turnir je postigao svoj cilj jer su se od tada svake večeri u „perivojskoj kavani“ okupljali šahovski zaljubljenici igrajući šah. Tada se već smatralo da su sazreli svi uvjeti da se u Daruvaru osnuje i šahovski klub. ( J.Č. br.37/38, 20. 9 1923)

Nogomet

Organizirano se nogomet u Daruvaru počeo igrati nakon Prvog svjetskog rata. Do danas još nije istraženo tko je u Daruvar donio prvu nogometnu loptu. Vjerojatno su to bili školarci i studenti koji su se školovali u većim gradovima. U međuratnom razdoblju djelovalo je više nogometnih klubova od kojih su neki tijekom vremena mijenjali svoje ime, dok su neki bili novoosnovani pa su na području Daruvara i Donjeg Daruvara bilo skoro uvijek dva nogometna kluba, po običaju veliki rivali.
Jedan od takvih klubova je bio DONK ( Daruvarski omladinski nogometni klub) koji je u nekim razdobljima bi respektiran i u široj okolici. Za Uskrs 1924. godine htjeli su ugostiti i tadašnjeg državnog prvaka Građanskog iz Zagrebu kojem se trebao suprotstaviti sljedeći sastav: Miličić- Szabo, Ugar- Štark, Gyory, Horvat- Novak, Klingenberg, Spitzer, Bažant i Šenauer. Nažalost iz „tehničkih razloga“ igrači Građanskog nisu doputovali pa je ovaj sastav nešto kasnije odigrao prijateljsku utakmicom sa VGŠK( Virovitičkim građanskim športskim klubom) koja je završila rezultatom 1:1.( Daruvarčan, br.2, 12. 4. 1924)