Priče iz prošlosti

nedjelja, 26.11.2017.

INFORMIRANJE

U zadnje vrijeme pisao sam o prešućivanju i falsificiranju o čemu sam dobio više upita. Priznajem, obje riječi djeluju bombastično, iako sam njima htio ukazati samo na neke pojave s kojima se svakodnevno susrećemo. U suštini oba ova pojma vezuju se za informiranje, odnosno o kvaliteti današnjeg informiranja. S jedne strane smo svaki dan bombardirani raznim vijestima na radiju i televiziji, a u tome ih prate i razne informacije iz novina. Količina dnevnih takvih informacija je toliko opsežna da ih nije moguće upamtiti pa mnoge od njih već idućeg dana padaju u zaborav. Upitno je da li i tu nisu prešućene neke velike istine, one koje se otkrivaju znatno kasnije. Time smo svjedoci da konzumenti svakodnevnih zbivanja doznaju da je na tržnici, primjerice, neka „tetica“ kažnjena zbog neke prodaje manje količine povrća, ali se kasni u izvještavanju milijunskih pronevjera. O njima doznajemo tek kad se imenuju neka istražna povjerenstva koja na kraju, uglavnom, utvrđuju da je sve bilo u skladu sa zakonom. Da li je to sve prešućivanje ili falsificiranje, to nije više bitno, važno je što je o tome zaključio sud.
Nisam rabio te riječi zbog ovih pojava na visokoj državnoj razini, nego sam se spustio među običan puk, a to su svi stanovnici bližeg i šireg daruvarskog prostora. Ni ovdje nisam mislio na čelnike koji vode politiku na ovom prostoru, nego cjelovito stanje informiranje kroz bližu i dalju prošlost.
Za daruvarska područja smatram da ta informiranost, kako nekad tako i danas, je nedostatna. Između dva svjetska rata, usprkos tome što je Daruvar prednjačio u gospodarstvu, nije imao svoje novine koje bi pratile život u njemu, kako po pitanju gospodarstva i politike, tako i kulture, prosvjete i sporta. To je razlog što nemamo napisanu cjelovitu prošlost za to razdoblje. Možda bi se našle neke manje informacije u nekim novinama tiskanim izvan Daruvaru, ali to je kao traženje igle u plastu sijena.
U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata bilo je razdoblja kada je Daruvar zasebno, ili s nekim susjednim gradom, izdavao vlastite novine. Nažalost, one su bile povremene, imale su svoje čitateljstvo, ali je uvijek nakon izvjesnog vremena naprasno bilo prekinuto njihovo izlaženje. Nakon što je 1968. počeo s radom Radio Daruvar, informiranost njegovih građana se povećala. Posebno je značajnu ulogu on odigrao u Domovinskom ratu. Nije mi poznata današnja njegova slušanost, ali je sigurno manja nego nekada. Nedostatak ovakvih lokalnih radija je što većina građana na radnim mjestima nemaju vremena slušati radio pa su uskraćeni za mnoge važne informacije. Drugi veliki nedostatak radija je u tome što nekad veoma dobre emisije jednostavno „odu u zrak“, njih se zaboravi već idućeg dana i takvi sadržaji padaju u trajan zaborav. Stoga smatram da su novine po tom pitanju važniji od radija, jer novine pohranjene u arhivima čuvaju takve sadržaje od zaborava. Tu je dio odgovora zašto Bjelovar i Pakrac imaju zapisanu svoju povijest, dok Daruvar o tome može samo još maštati.
Osobno sam mnogo pisao o potrebi da Daruvar dobije svoju monografiju, odnosno povijest. Sada i ja odustajem, predajem se. Dvadeset godina po tom pitanju je i za mene izgubljeno. Bilo je i onih koji su govorili da povijest nikoga ne zanima, ali sam tek kasnije shvatio da neki pod poviješću smatraju samo ratove i politički život. To nije točno, povijest sve je sve ono što se odnosi na čovjekovo stvaralaštvo. Povijest nekog grada se može napisati i bez spomena ijednog političara. Čak mislim da mnogi nisu zaslužili da za njih ima mjesta u takvim knjigama . Povijest grada je njegovo gospodarstvo, turizam, školstvo, zdravstvo, glazba, kulturna društva, svi njegovi sportovi kroz prošlost, vjerski život, vjerska i nacionalna struktura njegovih stanovnika, manifestacije, turizam, svakodnevni život i običaji stanovnika. U njima se može pisati i u skraćenom prikazu i o ratovima, ali za njihov se mogu pisati zasebne knjige,uostalom, kao o svakom od ranije navedenih segmenata.
U nestašici pisanih izvora iz daruvarske prošlosti mnogi su se okrenuli izdavanju fotomonografija, one ne iziskuju velika istraživanja. I takve imaju svoju težinu, ali praviti reprinte takvih knjiga vremenski odgađa mogućnost da neka sredina dobije cjelovitu svoju pisanu povijest. Fotografije grada su samo kulisa unutar koje se odvija život. Jednako tako fotografija jednog stadiona je samo kulisa unutar koje se nadmeću sportske ekipe. Zar nema sličnosti u ovoj usporednici fotografije stadiona i fotografije grada u odnosu na zbivanja na stadionu i zbivanjima koji su se događali u nekom gradu?
Iz ovog se može izvući još jedno opravdano pitanje. Zašto ljubitelji daruvarskih starina izbjegavaju prikazivati fotografije svojih sugrađana iz bliže i dalje prošlosti? Radi se o starim fotografijama raznih kulturnih i sportskih grupa, o pojedinim učenicima daruvarskih škola, o fotografijama raznih gradskih i obiteljskih manifestacija. Sve takve slike imaju svoju vrijednost i sve takve bi imale svoje mjesto u gradskim arhivima koji grad nažalost nema. Djelomično ga zamjenjuju arhivi pojedinih ustanove i obitelji, ali nerijetko svjedočimo da takve fotografije je moguće naći i na gradskim smetlištima. Na sreću ima kod nas i onih koji su odlazili ili odlaze na smetlišta i spašavaju često nevrijedne fotografije. Točno, nevrijedne, jer fotografija za koju se ne zna tko je na njoj ili kada je nastala, zaista nema nikakvu vrijednost. Možda je njena korist samo u tome da se vidi moda (oblačenje) ljudi u nekom vremenu, ali pošto se ne zna vrijeme kada je ona nastala, gubi se i ta strana njene vrijednosti.

Sigurno je da ne bi bilo ovog problema da se na vrijeme pokušalo identificirati lica na takvim fotografija. Sigurno mnogo toga bi se riješilo prije dvadeset godina kada je bilo još dosta živih svjedoka koji su se sjećali nekih zbivanja za razdoblje između dva svjetskog rata i sredine prošlog stoljeća.
Da ne bi ovaj moj prikaz bio „mlaćenje prazne slame“ podastirem 5 fotografija iz godina prije Drugog svjetskog rata. Ja lica na njima ne prepoznajem jer tada još nisam živio. Upitno koliko je još onih starijih koji su živi te prepoznaju nekoga s fotografija. Ja na njima prepoznajem samo vjeroučitelja Homolke, ali ne zato što sam ga poznavao, nego zato što sam negdje vidio njegovu fotografiju. Mislim da nitko od ovih na fotografijama nije danas živ, oni su već napustili kulise daruvarske pozornice i preselili su se onamo odakle se nitko nije vratio. Za njima će postupno putovati i lica s mlađih fotografija jer svakim danom postajemo još stariji i nezainteresirano gledamo kako se kolona nepoznatih sa starih fotografija sve više udaljava u maglu zaborava.

26.11.2017. u 09:45 • 2 Komentara • Print • #

petak, 10.11.2017.

Poklon Tehničkoj školi

U svom zadnjem tekstu na blogu bavio sam se prešućivanjem i falsifikatima gdje sam usput spomenuo i Tehničku školu, ali se njome nisam bavio već sam izrazio zadovoljstvo što je u povodu 25 godina rada izdala publikaciju kojom će se obogatiti skromna daruvarska historiografija. Kada sam to pisao, nisam još imao uvid u tu publikaciju pa nisam imao nekog određenog komentara. Nakon što sam je prelistao, mogu reći da je to tehničko-estetski lijepa knjiga, sadržajem nalikuje fotomonografiji s velikim brojem statističkih i kronoloških podataka. Time je ona postigla svoj cilj, pogotovo onaj naveden kao drugi dio naslova knjige.
Prvi dio naslova smatram nepotrebnim jer je trebalo dobro razmisliti treba li se u naslovu navoditi i 130 godina strukovnog obrazovanja u Daruvaru, a posvetiti toj obljetnici samo dvije stranice teksta. Knjiga ništa ne bi izgubila da se u naslovu izostavio taj dio, a u uvodnom dijelu knjige nešto napisalo o nekim ključnim zbivanjima o daruvarskom stručnom obrazovanju u proteklih 130 godina. Da se tako postupilo i težište dalo na rad Tehničke škole, vjerojatno mnoge primjedbe ne bi imale osnova. Smatram to propustom, ali ipak odajem priznanje svima onima koji su sudjelovali kod prikupljanja građe za 25 godina rada Tehničke škole.
Također smatram da se trebala više osvijetliti ratna 1991./1992. godina u kojoj se i rodila Tehnička škola. Bojim se da se to iz navedene knjige ne može doznati, sumnjam da je to poznato i današnjim mlađim profesorima i učenicima ove škole. Knjige se ne pišu samo za sadašnjost, nego i za buduće naraštaje. Kao što pisanje biografije ljudi počinju s godinom i mjestom rođenja te podacima o roditeljima, tako bi trebalo pisati i o školskim institucijama.

Rađanje Tehničke škole ima i svoju pretpovijest jer je bez nje teško shvatiti što se to dogodilo 1992. godine. Kao što se djeca rađaju iz neke bračne ili izvanbračne zajednice, tako se rodila i ova škola. I ona je bila u braku pod nazivom Centar iz kojeg se 1992. godine rodilo troje djece, a jedno od njih bila je Tehnička škola. Novim imenom je pokazala svoju prevrtljivu ćud jer je kroz povijest mijenjala svoje ime kako bi se više sviđala svojim potencijalnim udvaračima ili udvaračicama. Novim je imenom iz 1992. godine prikrila i svoju starost i sada se predstavlja kao 25 godina mlada djevojka koja će vjerojatno u budućnosti naći novog partnera s kojim će ući u novi brak i ponovo uzeti novo ime.
Trebalo bi se vratiti barem u nešto raniju prošlost, na 70-te godine 20. stoljeća kada je državna politika počela provoditi brojne teško shvatljive školske reforme (Šuvar) među kojima je bilo okrupnjavanje srednjih škola u veće školske centre, uz objašnjenje o brojnim prednostima takvih centara. To je dovelo i do integracije triju daruvarskih srednjih škola: Gimnazija „Maršal Tito“, Ekonomska škola „Moša Pijade“ i Školski centar za metalsku i elektro struku „Veljko Vlahović“. Bio je to postupan proces pa je Školski centar Daruvar (kasnije COUO Daruvar) kao jedinstvena škola započeo s radom 1. rujna 1977.
U radu Centra za odgoj i usmjerenog obrazovanje od 1977. godine do 1992. godine moglo bi se mnogo pisati. Vrlo brzo se pokazalo da je takva mamut-škola imala brojnih nedostataka. Veliki broj učenika teško je bilo imati pod kontrolom, nastava se održavala na četiri razne lokacije u gradu, što je predstavljalo problem predavačima. Nastava je bila dvokratna, radilo se i subotom. Rad na sjednicama Nastavničkog vijeća bio je otežan jer nije bilo prostorije u koju bi stali svi zaposlenici Centra koji se često nisu ni međusobno poznavali. Mnoge kasnije promjene su samo ublažile taj problem. Najprije su se predavači i učenici podijelili na pripremnu i završnu fazu, a nešto kasnije na vijeća obrazovnih programa (VOP-1 i VOP-2).
Neki problemi su se osjetno poboljšani 1988. godine kada je bila otvorena novoizgrađena zgrada Centra koja je omogućila bolju nastavu (kabinetsku), ali su ostali mnogi problemi koji su ukazivali da ovako ustrojen Centar više ne može funkcionirati. Takvi su se problemi javljali i u drugim srednjoškolskim centrima krajem 80-tih godina pa su se počele najavljivati nove velike reforme.

Nakon političkih promjena u Hrvatskoj 1990. godine, počelo se govoriti o novoj školskoj reformi (Šošićeva) koja je u početku bila veoma duboka jer su se u neka usmjerenja uveli potpuno novi programi za koje nisu bili pripremljeni ni njihovi predavači. A ta reforma se trebala provoditi upravo u ratnoj 1991./1992. školskoj godini. U takvoj nezahvalnoj situaciji našlo se i daruvarsko srednje školstvo. Zbog ratnih operacija, nastava u Daruvaru nije niti započela. U Centru za odgoj i usmjereno obrazovanje je 6. rujna formiran Krizni štab koji je od tada preuzeo svu brigu o radu Centra, izravno podređen povjereniku Vlade RH u Daruvaru.
Do razlaza daruvarskog COUO vjerojatno bi došlo tada, ali zbog ratnih prilika to je odgođeno za kasnije razdoblje. Djelatnici Centra bili su uključeni u povremenu nastavu s onim učenicima maturalnih razreda koji su ostali u gradu jer im se htjelo omogućiti da završe razred unatoč ratnim okolnostima. Ovi su učenici u mirnim danima dolazili na nastavu, bili su veoma marljivi, željni da svladaju gradivo i završe razred.
I tako je došla i 1992. godina. Iako je u prvim novogodišnjim danima neprijateljska avijacija u večernjim satima zasula Daruvar razarajućim bombama, osvijetlila toliko grad da je bilo vidljivo kao po danu, ipak se situacija u Daruvaru nakon toga počela smirivati. Već 16. siječnja pozvani su u školu učenici prvih razreda srednjih škola da bi se doznao njihov broj. Nakon toga pozivani su učenici drugih i trećih razreda. U zadnjem tjednu u siječnju 1992. godine počeli su se vraćati autobusima i naši učenici iz ČSFR.
30. siječnja pozvani su u školu svi učenici s ciljem da se formiraju razredna odjeljenja. Tada je utvrđeno da bi Centar mogao računati na 687 učenika. Dio učenika koji su polazili nastavu u drugim školama, nisu htjeli prekidati nastavu jer bi bili obuhvaćeni skraćenim programom za učenike kojima su to trebali biti prvi nastavni sati u tekućoj školskoj godini. Istog dana, 30. siječnja, održana je i posljednja sjednica Nastavničkog vijeća Centra na kojoj je rečeno da će se Centar podijeliti na tri škole (Gimnazija, Srednja škola i Tehnička škola) koje će formirati svoja nastavnička vijeća.

3. veljače 1992. počela je u Daruvaru nastava za sve učenike triju daruvarskih srednjih škola. Povjerenik Grada je početkom veljače imenovao i ravnatelje tih škola: Antuna Marijanovića (Gimnazija), Milana Škorića (Srednja škola) i Josipa Miotu (Tehnička škola). Ovo se imenovanje trebalo verificirati još i u Zagrebu.
Time je ponovno rođena Tehnička škola koja je u svojoj bogatoj prošlosti od 1887. godine povremeno mijenjala svoje ime, ali je uvijek obrazovala kadrove za obrtnička zanimanja, ali i kadrove koji su nastavkom školovanja stjecali inženjerska i druga stručna zvanja. U tom razdoblju u odgojno-obrazovnom radu sudjelovalo je više od stotinu prosvjetnih djelatnika koji su također zaslužili da ih se spomene, čak i bez potrebe navođenja njihovog imena.
U povijesti Tehničke škole sigurno treba zabilježiti imena djelatnika koji su radili u njoj u vrijeme njenog osnivanja. Time se ne umanjuje i doprinos onih koji su postupno dolazili kasnije, ali ipak u prvoj školskoj godini njenog rada bili su to dolje navedeni. Bili su to uglavnom oni koji su već ranije radili u Centru, ali su zbog nedostatka profesora za neke predmete, u nastavu bili uključeni i vanjski suradnici i neki daruvarski profesori koji su radili u Pakracu u kojem tada još nisu postojali uvjeti za održavanje nastave.

Djelatnici Tehničke škole 1991./1992. školske godine - (3. veljače – 31. kolovoza 1992.)

1. Josip Miota (ravnatelj)
2. Mirko Saher (pedagog) otišao u mirovinu 1. srpnja 1992
3. Hedviga Marijanović
4. Radislav Pilat
5. Milan Kljajić
6. Marko Vulić
7. Dobrivoj Kolundžić
8. Dobrila Bačić
9. Drago Martinović
10. Vlado Koudela
11. Ivan Cegledi
12. Branka Kovačić
13. Darko Lapaš
14. Radoja Kovačević
15. Borivoj Mžik ( otišao u mirovinu 1. travnja 1992.)
16. Milan Nadaždi
17. Petrović Dragan
18. Ksenija Rohlik (bila na porodiljskom do 1. kolovoza 1992.)
19. Srećko Valdgoni
20. Jaroslav Klimpl
21. Vladimir Živković (nije bio u nastavi zbog sudjelovanja u HV)

Vanjski suradnici:
1. Dalibor Pilat
2. Gulap Doneski
3. Juraj Horak (od 18. svibnja 1992. u stalnom odnosu)
4. Stjepan Golubić
5. Dr. Romano Tripalo
6. Vesna Dubravec

U sastavu Tehničke škole ostalo je tajništvo i računovodstvo, ali su njeni djelatnici jedno vrijeme obavljali stručne poslove i za Gimnaziju i Srednju školu.

Tajništvo:
1. Ivanka Horvat
2. Zdravko Pintarić

Računovodstvo:
1. Vesna Santo
2. Ankica Miota

Pošto je današnji kadar Tehničke škole obilježio 25 godina i podario javnosti knjigu, odlučio sam i ja darovati ovaj svoj osvrt o rađanju ove škole u jednoj teškoj ratnoj godini. Ujedno bih pozvao da mi se u ovom skromnom darivanju pridruže i svi oni koji su bili uz kolijevku kada se rađala Tehnička škola. I oni bi mogli zabilježiti svoja sjećanja na te dane i time obogatiti i moju Kroniku u kojoj sam zabilježio samo njihova imena. Iako u tom popisu nema mojeg imena, bio sam svjedok tog vremena. Nisam taj događaj prešutio, nego sam bacio samo više svjetla na te pomalo zaboravljene dane.

10.11.2017. u 11:08 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 06.11.2017.

PREŠUĆIVANJE I FALSIFIKATI

Sadržaji ova dva pojma idu ruku pod ruku, veoma su bliski, iako se suštinski razlikuju. Falsifikati bi trebali biti kažnjiva djela, dok se prešućivanje može kazniti, ukoliko se prešuti neko planirano ili izvršeno kažnjivo djelo. Prešućivanje ima i tu prednost da se teško može dokazati, jer se okrivljeni uvijek može braniti pod izgovorom da o nečemu nije ništa znao. Ipak je ono opasno jer se njime ostavlja širok prostor za falsifikatore, nestvaran događaj pretvara u stvaran, dok se onaj istinit, zbog prešućivanja, gura prema zaboravu.
Upravo dva takva prešućivanja dogodila su se nedavno u Daruvaru - o našem daruvarskom školstvu. Naše dvije daruvarske škole, Tehnička i Češka osnovna škola, obilježile su nedavno značajne godišnjice, obje su se prisjetile značajnih godišnjica svoga rada, ali i nekih zbivanja prije 25 godina.
Češka osnovna škola je produžila obilježavanje 25. godišnjicu odlaska velikog broja školske djece 1991. godine u tadašnju Češko-Slovačku kako bi izbjegli traumatiziranje školske djece tijekom ratnih zbivanja. Škola je sa Savezom Čeha povodom te godišnjice organizirala već ranije i prigodnu izložbu u Daruvaru, a sada i u Pragu. Htjeli su time izreći i zahvalu domaćinu za nekadašnje gostoprimstvo.
U svakom slučaju lijepa gesta.

Skoro u isto vrijeme Tehnička škola u Daruvaru obilježila je 25 godina svoga rada pod ovim imenom. Tom su prilikom izdali i jednu prigodnu publikaciju, što je također lijepa gesta. Pošto je to u knjižnom obliku, nadam se da je to i doprinos skromnoj daruvarskoj historiografiji. Izložbe to nisu, imaju prolazan karakter.

(Izvor: Internetska stranica Tehničke škole Daruvar)

Ovo bi bio ujedno i kratak presjek zbivanja u daruvarskom školstvu u ratnoj 1991./1992. školskoj godini. Da li je to dovoljno? A što je prešućeno?

Zaista, od rujna 1991. godine evakuiran je velik broj daruvarske djece i njegove šire okolice, od predškolske dobi do srednjoškolskog uzrasta u više mjesta u Češkoj. Bilo je više majki sa sitnom djecom.
Međutim, veliki broj daruvarske djece bilo je izmješteno i u Mali Lošinj i Hvar, neki roditelji poslali su svoju djecu u gradove u kojima se nisu vodile ratne operacije, neki su ih sklonili u inozemstvo, a neki su ostali kod svojih kuća. O ovoj djeci koja nisu bila u Češkoj danas nitko ne govori, o njima se ne organiziraju izložbe, oni su zaboravljeni. Zaboravljeni su i oni daruvarski učitelji koji su danima tijekom primirja odlazili u pojedina domaćinstva i držali nastavu. Ne spominju se ni učitelji koji su odlazili na Radio Daruvar i držali nastavu za učenike viših razreda osnovne škole. Ne spominje se ni povremena nastava za učenike maturalnih razreda u Daruvaru koja se održavala uz pristanak gradskog povjerenika na raznim daruvarskim lokacijama. Osobno mi je nepoznato kako je bio organiziran boravak naših učenika na Hvaru i u Malom Lošinju. Zašto se to prešućuje?

Zaboravlja se da su srednjoškolski profesori bili uključeni u civilnu zaštitu pa su nakon oslobađanja Batinjana i Velikih Bastaja sudjelovali u hranjenju stoke, da su bili na utovaru arhivske građe u Pakracu, preslagivanju crijepa na školskoj radionici u danima kada su granate svaki dan zasipale grad, da su bili na utovaru protutenkovskih mina u vojnom skladištu Polom u Doljanima. Točno je, nisu mogli organizirati nastavu za više od 200 srednjoškolaca u Češkoj iz razloga što za to nisu dobili dozvolu, jer su morali ostati u gradu radi njegove obrane. Stoga je tamo organizirana nastava i počela početkom studenog, tek kada je tamo doputovala prva grupa daruvarskih srednjoškolskih profesora. Pošto sam također jedno vrijeme sudjelovao u takvoj nastavi, ali bio uključen i u ranije navedene obaveze dodijeljene daruvarskim prosvjetnim djelatnicima u Daruvaru, mogao bih pisati o razlikama u uvjetima u radu kakvi su bili u Češkoj, u odnosu na one koji su bili u Daruvaru. Taj dio ću prešutjeti jer bi bilo neumjesno raditi na ovom primjeru, a u ondašnjim okolnostima, bilo kakvu usporedbu. Ja sam tu razliku pokušao prikazati na razlikama među maturantima koji su ostali u gradu i onih koji su bili sklonjeni u Češkoj. Svi su oni prije rastanka u rujnu 1991. godine bili jednaki: nasmijani, razigrani, veseli i puni života. Dok su se mnogi iz Češke i vratili takvi, ovi u Daruvaru dolazeći na povremenu nastavu bili su ozbiljni, zamišljeni, šutljivi… Bilo je dovoljno samo nekoliko mjeseci da postanu zreli mladići kojima je bilo uskraćeno mnogo toga što su imali njihovi školski prijatelji u Češkoj gdje nije bilo zvučnih uzbuna, preleta borbenih aviona i granatiranja…
Upravo stoga mi smeta ovo prešućivanje jednih, a tetošenje drugih. Sve se to trebalo staviti pod zajednički nazivnik: Daruvarsko školstvo u ratnim zbivanjima 1991./1992. godine. Bojim se da će ovakva prešućivanja dovesti i do falsifikata u kojima će manje važni događaji isplivati i potisnuti one važnije te će zbog toga s vremenom pasti u zaborav.

06.11.2017. u 10:50 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 01.11.2017.

JOŠ NEŠTO IZ DARUVARSKE PROŠLOSTI

Građani Daruvara danas malo znaju o svim kulturnima zbivanjima u svom gradu između dva svjetska rata. Nije to njihova krivica, već je to posljedica višegodišnje nebrige prema tom važnom segmentu daruvarske prošlosti. U međuratnom razdoblju djelovalo je više kulturnih udruga: jedno vrijeme čak tri puhačka sastava, tamburaški i mješoviti glazbeni sastavi, dvije čitaonice i knjižnice, gradski pjevački zbor, dva sokolska društva, u sklopu Katoličke akcije bilo je više kulturnih sekcija. Djelovala su hrvatska, srpska, češka i židovska kulturna društva. Svima njima najveći je problem bio nedostatak prostora za rad i prostora za javne nastupe, jer osim Vranjevine (pivovarske zgrade) u gradu nije bilo drugog pogodnog prostora (Češki dom sagrađen je 1939. godine).
Usprkos tome mnoge su daruvarske udruge samofinanciranjem održavali zavidnu razinu svog rada. U Vrelima se već pisalo o radu Daruvarskog pjevačkog društva koji je pjevao vrlo zahtjevne skladbe svjetskih i domaćih kompozitora, skladbe koje se danas ustručavaju pjevati današnji pjevački zborovi na ovim prostorima. Glazbu i pjesme voljele su i druga daruvarska društva, a jedno od takvih je bilo i društvo Hrvatska žena.

Iz rada daruvarskog društva Hrvatska žena

O dva nastupa 1923. godine daruvarskog društva Hrvatska žena nalazi se zapis u virovitičkom tjedniku Virovitičan. Iz njega se može doznati sadržaj programa i njegova svrha. Prvi program održan je 29. travnja 1923. u spomen na pogibiju Nikole Zrinskog i Fran Krste Frankopana. Najavljen je kao zabava s programom. U goste im je došla Gradska glazba iz Virovitice pod vodstvom kapelnika Ivana Vlašimskog. Oni su i otvorili program Zajčevom skladbom Zrinjska – Frankopanska, uslijedila je recitacija pjesme Klevetnikom Hrvatske, zatim je daruvarski mješoviti zbor - uz pratnju gospođe Šoš na glasoviru- pjevao izvatke iz Zajčeve opere Zrinjski i pjesmu Živila Hrvatska. Iza njih je nastupio muški zbor Zora koji je otpjevao „ korektno Zrinsko-Frankopansku“. Obim ovim zborovima ravnao je gospodin Banfić.
Nakon muzičkog dijela slijedio je prikaz igrokaza Rodoljubni grobovi od Ed. Smratarove. O tom dijelu programu i dojmovima novine su napisale: „ Gospođice Kričanski, Valentić, Kalabić i Štefanović kao vile Hrvatice natjecale su se upravo u krasnom prednosu biranih stihova ove prekrasne hrvatske stvari. Mi bi krivo činili kada bi dali prednost ili pohvalu samo jednoj od gore spomenutih. Sve su bile izvrsne te govorile čuvstveno i krasno. I g. Mioković, kao starina, govorio je također izvanredno dobro. Između pojedinih točaka koncentrirala je neumorno virovitička glazba te je ona stekla u Daruvaru neopisivo priznanje i pohvalu.“
No, to još nije bilo sve. Nakon koncerta slijedilo je još jedno iznenađenje o kojem je novinar napisao da ga je uzbudio pa je napisao: „Pod veselim ritmom koračnice stupa u dvoranu- četa „Hrvatskih žena“, svi u odori hrvatskih narodnih nošnji. Moramo ovdje priznati da su nekoje dame donijele upravo velike novčane žrtve za nabavu prekrasnih bogatih urešenih sa zlatom i srebrom hrvatskih narodnih nošnja. Bilo je tu nošnji iz svih hrvatskih krajeva. Krasno ovo kolo od 50 parova svih u narodnoj nošnji otvorili su ples „Hrvatskim dvoranskim kolom“ kojeg su plesači pod ravnanjem učitelja plesa g. Kanengisera veoma precizno izveli. Dvorana i sve druge prostorije pivovare bile su upravo natrpane hrvatskim domoljubnim općinstvom i dokaz tomu je, da je na ulazu položeno 35 000 kruna, zaista dokaz veoma uspjele zabave.“
Novinski izvjestitelj je u završnom dijeli izvijestio da je Hrvatska žena ovom zabavom za svoj veliki trud osvijetlila sebi lice i da će zlatnim slovima ostati zabilježena u analima hrvatskog pokreta u Daruvaru. Naglasio je da, uz predsjednicu, zasluge pripadaju i tajnici društva gospođi Amaliji Jakovac koja je kao „ prava duša društva Hrvatska žena stvorila za kratko vrijeme ovu veoma važnu i u Daruvaru potrebnu instituciju.“ Novinski izvještaj završava porukom: Ugledajte se širom naše domovine u rad Hrvatska žena u Daruvaru.
Drugi sličan program organizirali su Društvo Hrvatska žena i Hrvatsko pjevačko društvo Zora pod nazivom Hrvatska večer u prosincu 1923. godine. Program je i ovaj puta otvorila virovitička glazba jednom muzičkom skladbom. Zatim je domaći mješoviti pjevački zbor otpjevao Špoljarevu skladbu Hrvatski i slovenski napjevi. Slijedila je kratka Pieronova jednočinka Sredstvo protiv kućnog prijatelja u kojoj su glumili gospođa Mešeg i gospoda Lovinčić i Bažant. Slijedio je napjev Večer na Savi kojeg je pjevao mješoviti zbor. Prvi dio programa završio je jednim veselim igrokazom Recept protiv punica. U njoj su igrale gospođe Mešeg, Valentić, Kričanski i gospoda Lovinčić, Breslauer i Bažant.

Drugi dio programa počeo je nakon pola noći. Tada je Sveti Nikola u pratnji 8 lijepih anđela podijelio velik broj darova. Nakon toga započela je plesna zabava, svirala je virovitička glazba, a ples je trajao do zore.
Iza ovakvog rada mogli su stajati samo ljudi koji bili nacionalno osviješteni i nošeni jakim zanosom koji je počeo u Daruvaru početkom 20. stoljeća. Možda je upravo 1923. godina bila vrhunac takvog rada jer su slijedile godine kada su ojačali drugačiji politički vjetrovi koji su nastojali potisnutu ovakav nacionalni zanos. Već nekoliko godina kasnije državnim vlastima su se morali predočiti statuti svake kulturne udruge kako bi se prosudilo da li u njima nema političke pozadine. Kasnije je stigao zahtjev da se za svaki program trebala dobiti suglasnost Ministarstva prosvjete koje je proučilo točke programe i uskraćivale sve „ nepoćudne programe“. Uvedene su i takse za svaki program i pravo je čudo što su se neke udruge održale sve do rata.
Iz novinskog zapisa za navedeni program krajem 1923. godine moglo bi se reći da je Društvu Hrvatska žena već tada počelo nailaziti na prve takve prepreke. To se može zaključiti iz opisa istog priloga u kojem je novinar napisao: „Uzme li se obzir s kojima je poteškoćama društvo Hrvatska žena ovu zabavu upriličilo, koje su zapreke moralo prebroditi, mora se javno priznati ovaj odličan rad, ovu odličnu volju za hrvatsku dobru stvar i kulturni rad naprednih Daruvarčana. Čisti prihod namijenjen daruvarskim siromasima te hrvatskoj sokolskoj fanfari iznosi veoma lijepu svotu.“
Danas možemo samo žaliti što do sada nije zapisana cjelovita prošlost svih daruvarskih kulturnih društvenih i odgojno-obrazovnih ustanova. Kao pozitivan primjer danas bi trebalo spomenuti daruvarsko Dobrovoljno vatrogasno društvo koje je o svom radu do sada izdalo dvije različite monografije. Suprotno njima ima u Daruvaru još odgojno-obrazovnih ustanova o čijoj se prošlosti danas malo ili nedovoljno zna. Krivica za takvo stanje je u svima nama, ali je veća za one naše građane koji kreiraju kulturnu politiku svojih ustanova ili politiku našeg grada.

Još nešto o daruvarskom nogometu

Nogomet u Daruvaru ima dugu tradiciju. Prema zapisima prvi registrirani daruvarski nogometni klub Marks spada među najstarije hrvatske klubove, osnovan je samo osam godina iza splitskog Hajduka. Pod tim imenom nije se mogao održati iz političkih razloga. Nešto kasnije javlja se DONK (Daruvarski omladinski nogometni klub). Autori kasnijih naziva timova izbjegavali su ona za koja bi se mogla smatrati da u sebi sadržavaju neku političku poruku. Bilo je to teško činiti jer je bilo uvijek sumnjivaca koji su u svakom nazivu tražili neku političku poruku.

Pred Drugi svjetski rat u Daruvaru su bila aktivna dva nogometna kluba, Zrinjski i Slavija. Oba su igrali utakmice s nogometnim timovima iz šire okolice i postizali promjenljive uspjehe. Ipak, kako to u nogometu često biva, najvažnije i najborbenije utakmice bili su lokalni ogledi. O jednoj takvom lokalnom „derbiju“ iz 1936. godine podastirem izvorni novinski zapis.

Nesportsko ponašanje dvojice igrača

Na nedjeljnoj utakmici između Zrinskog (Daruvar) i Slavije (Donji Daruvar) došlo je do nesportskog izgreda pa su igrači Slavije bili prisiljeni napustiti igralište. Prije nastupa nitko nije očekivao da će utakmica imati ovakav završetak.
Početak utakmice započeo je u blagoj prevazi igrača Zrinjskog, ali je Slavija modernom obranom na čelu s Pokornim odolijevala ovom pritisku. Kad napadačima Zrinskog nije ništa uspijevalo, počela je surova igra. U tome su jednako sudjelovale obje strane. U 13. minuti Zrinski je poveo 1 : 0. Taj gol nije Slaviju obeshrabrio, napadali su, ali je u 14. minuti povrijeđen centarhalf Selichar pa je morao napustiti igru. Nakon dogovora zamijenio ga je Viktor Polčić.
Što dalje, igra je bila oštrija, čak surova. Zbog igranje rukom braniča Zrinskog sudac je dosudio penal. Izveo ge je Rajek. Lopta je udarila u gornju prečku i odbila se iza vratareve crte i otišla izvan igrališta. Sudac ipak nije priznao pogodak.
Igra je nastavljena. U 31. minuti Rajek je faulom zaustavio Koprivu, ali ovaj čini nesportski ispad i pljuskom uzvraća Rajeku. To je izazvalo gledaoce i sve prisutne i došlo je do tuče. Tek je tada nastupila policija i uvela red. Teško je reći na čijoj je strani bila krivica. Veći dio krivnje je ipak na strani igrača Zrinskog koji je na prekršaj odgovorio pljuskom, iako je sudac dosudio prekršaj.
Nakon što se situacija smirila, utakmica je nastavljena. Bilo je ipak vidljivo da će se teško utakmica privesti kraju pogotovu kada je u 37. minuti bio povrijeđen Polčić kojeg su morali izvesti izvan igrališta da dobije potrebnu pomoć. Bio je izveden penal i postignut je pogodak sličan onom prvom, ali ga sudac ponovo nije priznao. Tada je izbio novi incident. Kapetan Slavije Pokorni sazvao je igrače svoje momčadi i izjavio da se utakmica neće nastaviti jer neće dozvoliti da polovica njegovih igrača bude izneseno sa igrališta. Poslije pozdrava Slavija je uz pljesak napustila igralište.
Vjerojatno je to bila samo jedna od loših utakmica između mjesnih rivala, ali da nije bila takva, možda je novine ne bi ni spomenule i danas ne bi znali da su i tada Daruvarčani voljeli nogomet, bez obzira na neke njegove mane koje i danas prate ovu sportsku igru.

01.11.2017. u 20:43 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>