Poklon Tehničkoj školi

petak, 10.11.2017.

U svom zadnjem tekstu na blogu bavio sam se prešućivanjem i falsifikatima gdje sam usput spomenuo i Tehničku školu, ali se njome nisam bavio već sam izrazio zadovoljstvo što je u povodu 25 godina rada izdala publikaciju kojom će se obogatiti skromna daruvarska historiografija. Kada sam to pisao, nisam još imao uvid u tu publikaciju pa nisam imao nekog određenog komentara. Nakon što sam je prelistao, mogu reći da je to tehničko-estetski lijepa knjiga, sadržajem nalikuje fotomonografiji s velikim brojem statističkih i kronoloških podataka. Time je ona postigla svoj cilj, pogotovo onaj naveden kao drugi dio naslova knjige.
Prvi dio naslova smatram nepotrebnim jer je trebalo dobro razmisliti treba li se u naslovu navoditi i 130 godina strukovnog obrazovanja u Daruvaru, a posvetiti toj obljetnici samo dvije stranice teksta. Knjiga ništa ne bi izgubila da se u naslovu izostavio taj dio, a u uvodnom dijelu knjige nešto napisalo o nekim ključnim zbivanjima o daruvarskom stručnom obrazovanju u proteklih 130 godina. Da se tako postupilo i težište dalo na rad Tehničke škole, vjerojatno mnoge primjedbe ne bi imale osnova. Smatram to propustom, ali ipak odajem priznanje svima onima koji su sudjelovali kod prikupljanja građe za 25 godina rada Tehničke škole.
Također smatram da se trebala više osvijetliti ratna 1991./1992. godina u kojoj se i rodila Tehnička škola. Bojim se da se to iz navedene knjige ne može doznati, sumnjam da je to poznato i današnjim mlađim profesorima i učenicima ove škole. Knjige se ne pišu samo za sadašnjost, nego i za buduće naraštaje. Kao što pisanje biografije ljudi počinju s godinom i mjestom rođenja te podacima o roditeljima, tako bi trebalo pisati i o školskim institucijama.

Rađanje Tehničke škole ima i svoju pretpovijest jer je bez nje teško shvatiti što se to dogodilo 1992. godine. Kao što se djeca rađaju iz neke bračne ili izvanbračne zajednice, tako se rodila i ova škola. I ona je bila u braku pod nazivom Centar iz kojeg se 1992. godine rodilo troje djece, a jedno od njih bila je Tehnička škola. Novim imenom je pokazala svoju prevrtljivu ćud jer je kroz povijest mijenjala svoje ime kako bi se više sviđala svojim potencijalnim udvaračima ili udvaračicama. Novim je imenom iz 1992. godine prikrila i svoju starost i sada se predstavlja kao 25 godina mlada djevojka koja će vjerojatno u budućnosti naći novog partnera s kojim će ući u novi brak i ponovo uzeti novo ime.
Trebalo bi se vratiti barem u nešto raniju prošlost, na 70-te godine 20. stoljeća kada je državna politika počela provoditi brojne teško shvatljive školske reforme (Šuvar) među kojima je bilo okrupnjavanje srednjih škola u veće školske centre, uz objašnjenje o brojnim prednostima takvih centara. To je dovelo i do integracije triju daruvarskih srednjih škola: Gimnazija „Maršal Tito“, Ekonomska škola „Moša Pijade“ i Školski centar za metalsku i elektro struku „Veljko Vlahović“. Bio je to postupan proces pa je Školski centar Daruvar (kasnije COUO Daruvar) kao jedinstvena škola započeo s radom 1. rujna 1977.
U radu Centra za odgoj i usmjerenog obrazovanje od 1977. godine do 1992. godine moglo bi se mnogo pisati. Vrlo brzo se pokazalo da je takva mamut-škola imala brojnih nedostataka. Veliki broj učenika teško je bilo imati pod kontrolom, nastava se održavala na četiri razne lokacije u gradu, što je predstavljalo problem predavačima. Nastava je bila dvokratna, radilo se i subotom. Rad na sjednicama Nastavničkog vijeća bio je otežan jer nije bilo prostorije u koju bi stali svi zaposlenici Centra koji se često nisu ni međusobno poznavali. Mnoge kasnije promjene su samo ublažile taj problem. Najprije su se predavači i učenici podijelili na pripremnu i završnu fazu, a nešto kasnije na vijeća obrazovnih programa (VOP-1 i VOP-2).
Neki problemi su se osjetno poboljšani 1988. godine kada je bila otvorena novoizgrađena zgrada Centra koja je omogućila bolju nastavu (kabinetsku), ali su ostali mnogi problemi koji su ukazivali da ovako ustrojen Centar više ne može funkcionirati. Takvi su se problemi javljali i u drugim srednjoškolskim centrima krajem 80-tih godina pa su se počele najavljivati nove velike reforme.

Nakon političkih promjena u Hrvatskoj 1990. godine, počelo se govoriti o novoj školskoj reformi (Šošićeva) koja je u početku bila veoma duboka jer su se u neka usmjerenja uveli potpuno novi programi za koje nisu bili pripremljeni ni njihovi predavači. A ta reforma se trebala provoditi upravo u ratnoj 1991./1992. školskoj godini. U takvoj nezahvalnoj situaciji našlo se i daruvarsko srednje školstvo. Zbog ratnih operacija, nastava u Daruvaru nije niti započela. U Centru za odgoj i usmjereno obrazovanje je 6. rujna formiran Krizni štab koji je od tada preuzeo svu brigu o radu Centra, izravno podređen povjereniku Vlade RH u Daruvaru.
Do razlaza daruvarskog COUO vjerojatno bi došlo tada, ali zbog ratnih prilika to je odgođeno za kasnije razdoblje. Djelatnici Centra bili su uključeni u povremenu nastavu s onim učenicima maturalnih razreda koji su ostali u gradu jer im se htjelo omogućiti da završe razred unatoč ratnim okolnostima. Ovi su učenici u mirnim danima dolazili na nastavu, bili su veoma marljivi, željni da svladaju gradivo i završe razred.
I tako je došla i 1992. godina. Iako je u prvim novogodišnjim danima neprijateljska avijacija u večernjim satima zasula Daruvar razarajućim bombama, osvijetlila toliko grad da je bilo vidljivo kao po danu, ipak se situacija u Daruvaru nakon toga počela smirivati. Već 16. siječnja pozvani su u školu učenici prvih razreda srednjih škola da bi se doznao njihov broj. Nakon toga pozivani su učenici drugih i trećih razreda. U zadnjem tjednu u siječnju 1992. godine počeli su se vraćati autobusima i naši učenici iz ČSFR.
30. siječnja pozvani su u školu svi učenici s ciljem da se formiraju razredna odjeljenja. Tada je utvrđeno da bi Centar mogao računati na 687 učenika. Dio učenika koji su polazili nastavu u drugim školama, nisu htjeli prekidati nastavu jer bi bili obuhvaćeni skraćenim programom za učenike kojima su to trebali biti prvi nastavni sati u tekućoj školskoj godini. Istog dana, 30. siječnja, održana je i posljednja sjednica Nastavničkog vijeća Centra na kojoj je rečeno da će se Centar podijeliti na tri škole (Gimnazija, Srednja škola i Tehnička škola) koje će formirati svoja nastavnička vijeća.

3. veljače 1992. počela je u Daruvaru nastava za sve učenike triju daruvarskih srednjih škola. Povjerenik Grada je početkom veljače imenovao i ravnatelje tih škola: Antuna Marijanovića (Gimnazija), Milana Škorića (Srednja škola) i Josipa Miotu (Tehnička škola). Ovo se imenovanje trebalo verificirati još i u Zagrebu.
Time je ponovno rođena Tehnička škola koja je u svojoj bogatoj prošlosti od 1887. godine povremeno mijenjala svoje ime, ali je uvijek obrazovala kadrove za obrtnička zanimanja, ali i kadrove koji su nastavkom školovanja stjecali inženjerska i druga stručna zvanja. U tom razdoblju u odgojno-obrazovnom radu sudjelovalo je više od stotinu prosvjetnih djelatnika koji su također zaslužili da ih se spomene, čak i bez potrebe navođenja njihovog imena.
U povijesti Tehničke škole sigurno treba zabilježiti imena djelatnika koji su radili u njoj u vrijeme njenog osnivanja. Time se ne umanjuje i doprinos onih koji su postupno dolazili kasnije, ali ipak u prvoj školskoj godini njenog rada bili su to dolje navedeni. Bili su to uglavnom oni koji su već ranije radili u Centru, ali su zbog nedostatka profesora za neke predmete, u nastavu bili uključeni i vanjski suradnici i neki daruvarski profesori koji su radili u Pakracu u kojem tada još nisu postojali uvjeti za održavanje nastave.

Djelatnici Tehničke škole 1991./1992. školske godine - (3. veljače – 31. kolovoza 1992.)

1. Josip Miota (ravnatelj)
2. Mirko Saher (pedagog) otišao u mirovinu 1. srpnja 1992
3. Hedviga Marijanović
4. Radislav Pilat
5. Milan Kljajić
6. Marko Vulić
7. Dobrivoj Kolundžić
8. Dobrila Bačić
9. Drago Martinović
10. Vlado Koudela
11. Ivan Cegledi
12. Branka Kovačić
13. Darko Lapaš
14. Radoja Kovačević
15. Borivoj Mžik ( otišao u mirovinu 1. travnja 1992.)
16. Milan Nadaždi
17. Petrović Dragan
18. Ksenija Rohlik (bila na porodiljskom do 1. kolovoza 1992.)
19. Srećko Valdgoni
20. Jaroslav Klimpl
21. Vladimir Živković (nije bio u nastavi zbog sudjelovanja u HV)

Vanjski suradnici:
1. Dalibor Pilat
2. Gulap Doneski
3. Juraj Horak (od 18. svibnja 1992. u stalnom odnosu)
4. Stjepan Golubić
5. Dr. Romano Tripalo
6. Vesna Dubravec

U sastavu Tehničke škole ostalo je tajništvo i računovodstvo, ali su njeni djelatnici jedno vrijeme obavljali stručne poslove i za Gimnaziju i Srednju školu.

Tajništvo:
1. Ivanka Horvat
2. Zdravko Pintarić

Računovodstvo:
1. Vesna Santo
2. Ankica Miota

Pošto je današnji kadar Tehničke škole obilježio 25 godina i podario javnosti knjigu, odlučio sam i ja darovati ovaj svoj osvrt o rađanju ove škole u jednoj teškoj ratnoj godini. Ujedno bih pozvao da mi se u ovom skromnom darivanju pridruže i svi oni koji su bili uz kolijevku kada se rađala Tehnička škola. I oni bi mogli zabilježiti svoja sjećanja na te dane i time obogatiti i moju Kroniku u kojoj sam zabilježio samo njihova imena. Iako u tom popisu nema mojeg imena, bio sam svjedok tog vremena. Nisam taj događaj prešutio, nego sam bacio samo više svjetla na te pomalo zaboravljene dane.

10.11.2017. u 11:08 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Priče iz prošlosti

petak, 10.11.2017.

Poklon Tehničkoj školi

Opis bloga

Linkovi

Brojač

Pretraživač

<	studeni, 2017					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30