Priče iz prošlosti

utorak, 21.10.2025.

Neke nepoznanice iz daruvarske prošlosti u drugoj polovini 19. stoljeća

Mnogi danas misle da se ukidanjem kmetstva 1848. položaj seljačkog stanovništva osjetno poboljšao, ali u toj ocjeni treba biti oprezan. Treba znati da je teško uspoređivati položaj seljaka daruvarskog područja prije i poslije ukidanja kmetstva s nekim hrvatskim prostorima koja su bila pošteđena od turskih osvajanja. Zasebno treba ukazati na činjenicu da su ranija daruvarska sela i građevine nastale na području „ničije zemlje“ bili uništeni zbog učestalih graničnih sukoba. O mnogima su se iz predturskih vremena sačuvali samo njihovi nazivi, ali njihove ranije lokacije su ostale nepoznate.
Gospodarski napredak na širem daruvarskom području započeo je u drugoj polovini 18. stoljeća kada je ova područja kupio Antun Janković, a njegovi su potomci poticali naseljavanje ovih područja da bi oživjeli gospodarstvo koje je bilo uništeno u velikoj mjeri u vrijeme turske vladavine. Ponovo su bili uspostavljeni feudalni odnosi, a brojna nova obnovljena ili osnovana sela postupno su se popunjavala doseljenicima koji su kao kmetovi pridonijeli povećanoj ratarskoj proizvodnji. Ukidanjem kmetstva 1848. seljaci (bivši kmetovi) i dalje su plaćali obaveze za zemlju koju su ranije obrađivali, ali ne više prema bivšim feudalcima, nego državnim vlastima. Njima su ostale i ranije obaveze prema crkvi, prebačeni su na njih i neki novi nameti. Jedna od tih obaveza vezana je za otvaranje škola u seoskim sredinama od 60-tih godina 19. stoljeća. Posebno je za seoske porodice bila teška radna obaveza na izgradnji puteva i sječi šuma radi stvaranja novih obradivih površina, što je zbog devastiranog prostora iz razdoblja osmanske vladavine iziskivalo mnogo posla. Isto je tako teško uspoređivati položaj seljaka s daruvarskog područja nakon 1848. godine s prostorima koji su ranije bili u sastavu Vojne granice u kojima je bilo vlastelinskih gospodara (feudalaca).
Drugi je problem bio kako privući što više radne snage s drugih krajeva na područje vlastelinstva plemićke porodice Janković, što u postojećem feudalnom sustavu prije 1848. godine nije bilo jednostavno jer su seljački posjedi pripadali pojedinim vlastelinstvima i odlazak nije bio moguć bez pristanka plemića. Jankovićima je uspjelo privući samo manji broj seljačkih obitelji uz obećanje brojnih olakšica, poput one da će dobiti besplatno određenu površinu zemlje ukoliko ju prethodno iskrče. Broj takvih seljačkih obitelji do ukidanje kmetstva 1848. godine nije bio velik, a oni koji su dolazili, pokazali su veći interes za naseljavanjem već postojećih sela na području Jankovićevih posjeda.
Više je nepoznanica o ulozi Jankovića nakon ukidanje kmetstva 1848. godine. Mnogi su očekivali da će bivši plemići izgubiti brojne svoje ranije prihode, ali su Jankovići i dalje zadržali važnu ulogu u gospodarskom političkom i životu na području tadašnje Požeške županije. Posebno se to odnosi na Julija Jankovića (1820. - 1904.) koji je uz visoke položaje u svojoj Županiji sudjelovao u stranačkom životu i radu u Hrvatskom saboru. Imao je i udjela u sklapanju hrvatsko- ugarske nagodbe (1868.). Ostao je upamćen i kao dobročinitelj jer je i dalje novčano pomagao prosvjetni, vjerski i kulturni život ne samo na prostoru Požeške županije, nego i izvan tog prostora. Njegovi prihodi i dalje su pritjecali iz dijelova njegovog vlastelinstva jer su samo jedan dio njegove baštine dobili njegovi bivši kmetovi, ali je on zadržao dio naslijeđene imovine. Dio te imovine bile su šume i prodajom drvne mase on je pokrivao dio svojih rashoda. Kada ni to nije dostajalo, počeo je postupno rasprodavati dio te imovine koja se postupno smanjivala.
Juliju Jankoviću je posebno nedostajala nova radna snaga za obradu površina koje je zadržao u svojem vlasništvu. Seljaci koji su dobili zemlju rijetko su pristajali dodatno uzimati u zakup ponuđene površine jer su se zadovoljili onim što su imali. Zakup je uvijek bio rizik, posebno u nepovoljnim godinama zbog suša ili poplava. U takvim okolnostima Julije Janković počeo je pojačano pozivati seljake iz prenapučenih prostora tadašnje države obećavajući da će osnivati zasebne kolonije doseljenika koje su trebale postati nova sela na površinama koje su još bile u njegovom vlasništvu. Ovakvi su pozivi bili privlačni, ali samo seoskoj sirotinji, uglavnom bezemljašima. Oni nešto imućniji radije su prodavali svoja imanja na prostorima u kojima su živjeli jer je cijena zemlje bila visoka i počeli su kupovati očišćenu ili neočišćenu zemlju na području daruvarskog područja ili na području Vojne krajine gdje je cijena zemlje bila osjetno niža pa su mogli kupiti znatno veće posjede. Nisu to uvijek bile očišćene površine. Mnoge je trebalo prethodno kultivirati, uglavnom vaditi panjeve s ranije posječenih šumskih površina. Bio je to naporan posao jer se s tadašnjom ratarskom tehnikom posao oduljio na više godina pa su se jedno vrijeme i usjevi sijali na prostorima između zaostalih panjeva. Problem je bio i u tome što su se nekad ratarski i stočarski proizvodi teško prodavali, ali obaveze prema državi morale su se podmirivati jer su u protivnom takva imanja otišla „na bubanj“. Ponekad je dolazak obitelji u novu sredinu bio samo prolazna stanica za odlazak u prekooceanske zemlje, ukoliko im je ostalo dovoljno sredstava za put nakon prodaje zemlje i podmirivanja dugova. Među takvima bile su i mnoge starosjedilačke obitelji.
Iz sadržaja najamnog ugovora između jedne doseljene siromašne obitelji u Ljudevitinom Selu s činovnicima u službi Julija Jankovića moguće je zaključiti da je položaj tada doseljenih seljačkih obitelji bio nepovoljniji nego je to bilo u vrijeme feudalizma kada su kmetska davanja bila približno ujednačena. Ovaj najamni ugovor dokazuje da je on štitio samo povlastice najmodavca pa bi svaki sudski spor pred državnim sudom bio nepovoljan za najmoprimca. Najamni ugovor sklopljen je 1863. godine, osam godina nakon osnivanja kolonije Ljudevit Selo (1855.), koju je Julije Janković osnovao oko tri kilometra od vlastelinskog dvorca u Daruvaru jer je htio okolne površine pretvoriti u obradivu zemlju. U skladu s promijenjenim okolnostima u takvim su slučajevima državne vlasti zahtijevale pisane najamne ugovore između najmodavca i najmoprimcima. Sve je trebalo biti prema zakonu. Ipak, tekst tog ugovora je tako sročen da je štitio samo interese najmodavca, dok su najmoprimci svojim potpisima prihvaćali samo navedene obaveze. Pošto se radilo o najamnicima bez imovine, nisu imali drugog izlaza ukoliko su htjeli preživjeti. Samo prividno se činilo da će ugovori riješiti teško stanje kolonista, ali su u suštini oni bili gori nego u razdoblju kmetstva. Svaka točka ugovora bila je nepovoljna za najmoprimce. Već u podjeli prostora za gradnju stambenih objekata za koloniju (selo) za 25 obitelji štedjelo se na površini. Uz činjenicu da je na nekim mjestima bilo preblizu rijeci Toplici i izložen čestim poplavama, širina svakog kućnog mjesta bila je dostatna samo za stambeni objekt čelom okrenutim prema cesti s malim prolazom kojim bi seoska kola mogla ulaziti i izlaziti iz dvorišta. Najamnici su trebali sami izgraditi stambene i gospodarske zgrade i dobili su na korištene određene razbacane parcele nedovoljno kultivirane zemlje. Veći je problem bio što se najamni odnos ugovarao na 20 godina, a nakon isteka tog roka, najmodavac je mogao produljiti najamni odnos ili pronaći drugog najamnika bez ikakve nadoknade. Najamnici su plaćali i sve obaveze prema državnim i crkvenim vlastima, ali je najteža obaveza bila što su morali obrađivati i dio vlastelinskih neraspoređenih površina kao nadoknadu za zemlju koju su imali u najmu. Ta obaveza nije bila malena jer je obitelj trebala na vlastelinskom posjedu godišnje pokositi i osušiti tri jutra livade i isto toliko žitarica, trebali su vlastelinu srušiti, nacijepati i dovesti četiri hvata drva i obrati četiri jutra kukuruza. Sve ove poslove najamnik je trebao obaviti onda kada je to najmodavac tražio, što znači da su prednost imali poslovi na vlastelinskom prostoru, a tek onda su mogli raditi na svojim unajmljenim posjedima. Svako nepoštivanje ugovora moglo se kazniti prekidom ugovornog odnosa, nakon čega je najmoprimac morao napustiti domaćinstvo i dodijeljeno unajmljeno imanje bez ikakve nadoknade za sve ono što je uložio u gradnju stambenih objekata. Također je navedena i visina novčane nadoknade koju je trebao platiti najmoprimac u slučaju da iz nekih razloga nije mogao na vrijeme obaviti poslove na vlastelinskom posjedu. I druge točke ugovora su bile nepovoljne po najmoprimce i zato nije čudo da se prvi val doseljenika u Ljudevitinom Selu zadržao samo nekoliko godina i zatim su se vjerojatno razbježali znajući da bi izgubili sudski spor, a dodatno bi morali platiti i novčanu nadoknadu za neobavljen posao u iznosu koji nije bio zanemariv, a siromašni doseljenici ga nisu imali. Na njihova mjesta došle su druge obitelji i preuzele ranije imanje i obaveze, ali niti one se tu nisu trajno zadržale. Tek u trećem valu doseljenika 80-tih godina, kada je vlasnicima ovih prostora postala plemićka porodica Tüköry, došlo je do nekih poboljšanja ugovornih odredbi i mogućnosti da tadašnje obitelji otkupe površine koje su ranije obrađivali kao najamnici.

Iz ovog primjera ne mogu se osporiti brojne zasluge Julija Jankovića, uglavnom na političkom polju, ali u gospodarstvu se ova poznata osoba nije previše snalazila, o čemu govori i podatak da je postupno rasprodavao preostale dijelove vlastelinstva da bi konačno 1879. prodao i zadnji njegov dio i dobivenim novcem podmirivao dio svojih brojnih dugova.

Današnje generacije Ljudevitina Sela zadržale su uspomene na prilike u 19. stoljeću u kojima su živjeli njihovi suseljani pa se ni danas ne ponose njegovim imenom koje je dobilo ime po supruzi Julija Jankovića, niti činjenicom da je ona 1856. bila krsna kuma prvorođenom djetetu u ovom selu. Radije ga nazivaju Lipovac. Iz ovoga se može izvući pouka da se kod ocjene nekog vremena treba kloniti hvalospjeva o zaslugama pojedinaca, a zaboraviti tisuću drugih koji su zaslužni (ili krivci) za neka djela u svojoj sredini. Jednaka greška se čini i kada se veličaju ili umanjuju zasluge pojedinih vladara iz davne prošlosti (knezova, kraljeva i careva), a samo usput se piše o zaslugama onih koji su brinuli o prehrani stanovništva, koji su gradili velike građevine i gradove, pisali književna djela, bavili se obrazovanjem i znanošću i time doprinijeli napretku čovječanstva. Udjela vladara u tome često je bila simbolična, ali se o tome nedovoljno doznaje iz školskih povijesnih udžbenika. Za to nije kriva povijest kao znanost, nego politika koja usmjerava što će se u takvim udžbenicima pisati.

Oznake: povijest, Ljudevitino Selo, Lipovac, daruvarska prošlost

21.10.2025. u 19:47 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	listopad, 2025					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Priče iz prošlosti

utorak, 21.10.2025.

Neke nepoznanice iz daruvarske prošlosti u drugoj polovini 19. stoljeća

Opis bloga

Linkovi

Brojač

Pretraživač