Priče iz prošlosti

četvrtak, 13.11.2025.

Još neke nepoznanice na daruvarskom području na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće

Porodice Tüköry je nakon 1880. godine postala većinski vlasnik preostalih dijelova nekadašnjeg Jankovićevog posjeda. Do njih je došla nasljeđem jer je Magdalene Lechner, kupac tih posjeda 1879. godine, već iduće godine umrla pa je njenu imovina naslijedila njena kćer Antonija. Ona je od 1851. godine bila u braku s Aleksandrom Tüköryjem (1826. - 1895.) i tako je ovaj bračni par postao novi vlasnik preostalih dijelova nekadašnjih Jankovićevih posjeda. Situacija je ipak bila složenija jer je bračni par imao petero djece (Antuna, Aloisa, Eugena, Gezu i Margitu) koji su 80-tih godina svi već bili punoljetni pa su se također smatrali nasljednicima tih posjeda.
U usporedbi s obitelji Janković, o Tüköryma se pisalo znatno manje jer je Julije Kempf o Jankovićima napisao jednu publikaciju u kojoj je uz životopis članova obitelji Janković opisao i sve njihove zasluge. Uz opis njihovim vrlina, pripisao je i gospodarski napredak ovih prostora pojedinim članovima ove plemićke porodice. Nitko ne osporava te zasluge, ali da bi se neka područja gospodarski oporavila, trebalo je mnogo radne snage, koje nije bilo u dostatnom broju u vrijeme kada su Jankovići postali vlasnici ovih prostora početkom druge polovine 18. stoljeća. Zbog toga je i gospodarski oporavak ovih prostora bio postupan. Ne mogu se osporiti niti dobre gospodarske vizije Antuna Jankovića (1729. - 1789.) kojemu je uspjelo da dotad brojna raštrkana naselja po brdima i šumarcima raznim mjerama postupno usmjeri prema tadašnjim putovima, čime je započeo proces nastajanja novih sela, ali planski uređenih. Bila je to mjera koja je potekla od državnih vlasti s ciljem da se urede gruntovne i katastarske karte i time stvori jedno uređeno društvo za normalno funkcioniranje države. Treba priznati da su ti poslovi u velikoj mjeri bili dovršeni još u drugoj polovini 19. stoljeća u vrijeme Julija Jankovića i to skoro u isto vrijeme kao i u ostalim dijelovima tadašnje Austro-Ugarske. Bio je to velik posao, pogotovo ako se ima u vidu koliko još i danas ima problema u sređivanju gruntovnih i katastarskih knjiga.
Obitelji Tüköry se također ne mogu osporiti zasluge za unapređenje gospodarstva u razdoblju kada su i oni bili sudionici gospodarskog života na daruvarskom prostoru jer su imali još dovoljno imanja na kojima su organizirali proizvodnju i time izdvajali znatna novčana sredstva u obliku poreznih obaveza u županijsku blagajnu. Ova je obitelj je 1892. godine od svih poreznih obveznika s područja Požeške županije izdvojila najviše novčanih sredstava u tu blagajnu, što ukazuje da su bili najveći porezni obveznici. Ujedno su zaslužni i za brojne gradnje u trgovišnu Daruvar koje su novčano pomagali, od popločavanje ulica do gradnje nekih objekata u gradu, posebno u kupališnom dijelu kojeg su 1903. godine dali u zakup daruvarskoj obitelji Lövy. Aleksandar Tüköry inicirao je i osnivanje Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Daruvaru 1880. godine, a njegova je supruga Antonija darovala trgovištu prostor za gradnju zgrade pučke i šegrtske škole koja je sagrađena 1887. godine (zgrada nasuprot katoličkoj crkvi). Ova je obitelj također podržala ideju da se do 1885. sagradi željeznička pruga Suhopolje-Daruvar-Pakrac s odvojkom kod Vrijeske prema Končanici, gdje se nalazila željeznička postaja Končanica-Zdenci koje je bila s druge strane ceste, nasuprot ribarskoj kolibi koja je danas izvan upotrebe (nema više ni željezničke pruge). Druga željeznička postaja Veliki Zdenci bila je na pruzi Grubišno Polje-Pavlovac Dražica koja je sagrađena kasnije (1913.), ali ni ona danas ne postoji. Gradnja pruge prema Končanici imala je veliki gospodarski značaj jer su se stoka, ratarski proizvodi i mnoga posječena stabla mogla umjesto konjskom zapregom, prevoziti vlakom, uglavnom u Mađarsku. Nakon 1900. godine su Tüköry inicirali i počeli graditi ribnjake kod Končanice, pa se i riba prevozila zasebnim vagonima na strana tržišta.
Kada je 1895. umro Aleksandar Tüköry, imanje na području Daruvar-Sirač-Uljanik podijelili su njegovi nasljednici Antun, Alojs (Vjekoslav), Eugen i Margita. Kada je 1903. umro i Vjekoslav, njegova supruga Paula dala je 1904. graditi dvorac Marijin dvor (Dioš) za svoju kćer Mariju. Nažalost, zbog nebrige u desetljećima u drugoj polovini 20. stoljeća on je bio izložen ubrzanom propadanju, koje se moglo zaustaviti te bi dvorac postao turistička atrakcija. Na sreću, tek u zadnjim godinama to je propadanje zaustavljeno pa tek sada Dioš ponovo privlači veći broj turista.
Iz navedenog je vidljivo da su daruvarska područja krajem 19. i početkom i početkom 20. stoljeća i dalje bilježila gospodarski napredak. Velike zasluge pripadaju i pojedinim članovima porodice Tüköry, unatoč tome što se one ne veličaju poput onih Jankovićevih. Razlog leži u činjenici što su Tüköry živjeli u vrijeme kada su se u Hrvatskoj vodile međusobne stranačke borbe pri čemu su Tüköry bili u Narodnoj stranci koja je od 80-tih godina vodila promađarsku politiku. Stoga je i razdoblje banovanja Khuena Hedervaryja (1883.- 1903.) bilo prepuno sukoba između opozicijskih stranaka i tadašnjeg bana koji je bio na čelu Narodne stranke. Na tadašnjim izborima za Hrvatski sabor na daruvarskom području na izborima je u nekoliko navrata bio izabran Alojz (Vjekoslav) Tüköry (1854. - 1903.), kandidat ove stranke. Ovakav ishod postaje jasan ukoliko se zna da je tada bilo ograničeno izborno pravo te da su pravo glasa imali samo imućniji pojedinci s daruvarskog izbornog kotara. To su bili pojedinci iz uglavnom židovskih i mađarskih obitelji te državni činovnici. U takvim okolnostima drugačiji ishod na izborima tada se nije mogao očekivati.
Svakako ne treba prešutjeti odgovor na pitanje na koji su način članovi porodice Tüköry stjecali prihode. Oni su ih jednim dijelom dobivali od zakupnika zemlje iz vremena Jankovića koji su bili sklopljeni na 20 godina, nakon kojih je najmodavac odlučivao hoće li produžiti ugovore i na naredno razdoblje. Time su najamnici umjesto prethodnih vlasnika dobili nove uz isti ugovor i za njih se suštinski nije ništa promijenilo. Dio prihoda Tüküry su dobivali prodajom šumskih stabala koja je bila posebno povećana nakon otvaranje željezničke pruge. Dio prihoda dobivali su i prodajom nekih parcela i proširenjem novih obradivih površina i osnivanjem novih kolonija krajem 19. i početkom 20. stoljeća. O jednoj takvoj koloniji svjedoči jedan djelomično sačuvani sudski zapis koji potvrđuje istinitost poznate uzrečica da „vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada“. U sudskom procesu iz 1907. godine jedan je kolonist tužio tadašnjeg najmodavca jer mu je htio oduzeti ranije unajmljeno domaćinstvo, pod izlikom da nije poštivao pojedine stavke iz najamnog ugovora. Zbog nepotpunosti spisa nije poznato tko je bio tuženi najmodavac jer su Tüköry 1905. prodali većinu svoga vlastelinstva „Hrvatskoj poljodjelskoj banci“ pa je vjerojatno bila tužena ova ustanova. Iako u ovom slučaju nije sačuvan izvorni najamni ugovor, iz iskaza svjedoka od strane najmoprimca moglo bi se zaključiti da je po sadržaju bio sličan onom kakav su sklapali najmoprimci u Ljudevitinom Selu u vrijeme Jankovića. U ovom slučaju radi se o jednom kolonisti iz Odkopa, selu nadomak močvarnog prostoru blizu Končanice u čijoj su se blizini nešto kasnije počeli graditi ribnjaci. Ova kolonija se prvi puta javlja u službenom popisu stanovnika 1890. godine kada je brojila 86 stanovnika, ali već 1910. taj je broj iznosio 343. U pisanoj izjavi svjedoka Josipa Ružičke zapisano je: „...Prije 16 godina došao sam iz Končanice u Palisalaš španu Sabadiju (…) i molio ga da mi dade grunt na Odkopima, na što mi je Sabadi pokazao pismeni ugovor rekavši da je to ugovor od milostivog pa možete grunt iskrčiti i uživat bez robote 3 godine, a poslije tri godine, tko bude imao 80 forinti, platit će dva jutra zemlje u Odkopima, a tko ne bude imao radit će 7 godina vlastelinu za nadnicu po 40 novčića (filira) pa će nakon toga pripasti ona njemu zauvijek ako bude radio. Rekao mi je: „Nemaj ništa brige, ako obradiš zemlju, dobit ćeš čist kontrakt.“ Ja sam nakon toga otišao na Odkope i našao tamo samo starog Josipa Ždimala i našao u blizini praznu zemlju i uzeo sam dva jutra. A nakon toga je došao Sabadi i rekao mi: „No, jeste li što našli?“. Kada sam rekao da jesam, dao mi je knjižicu na kućni broj 4. Sabadi mi je rekao da ću za svako jutro zemlje morati raditi vlastelinu po 15 dana godišnje dnevno za 40 novčića na ime onih 7 godina jer ću prve tri godine zemlju morati iskrčiti i badave uživati. Navodim da je cijela kolonija Odkopa već prije prema ovdašnjem mjerniku Žideku izmjerena sve po dva jutra za jednog kolonistu i tako su ljudi redom dolazili i prazno zemljište naseljavali.
Nakon tri godine došao je u Odkope vlastelin pokojni Alojz plemeniti Tüköry sa Sabadijem i pitao ga da li kolonisti marljivo rade, a kada mu je Sabadi rekao da smo marljivi, Alois pl. Tüköry je rekao: „Samo vi marljivo radite. To će biti vaše i nitko vas odavde neće istjerati.“ Vlastelin je tom prilikom rekao da će nam dati poslije 7 godina prijepis - čisti kontrakt. Rekao nam još da si napravimo dobre kuće jer će zauvijek biti naše, a to je govorio češće prolazeći kroz Odkope i pazio da kuće budu sagrađene u redu pa je tako rekao starom Josipu Ždimalu da ukloni kuću koju je sagradio po strani na što je Ždimal sagradio kuću u redu sa ostalima.(…)
Znam dobro da je tužitelj, kao svi kolonisti, radio vlastelinu 7 godina uvijek kroz cijelu godinu. Kad je bio na rabotu pozvan, vlastelinski poljar dolazio je ujutro u 4 sata i potjerao cijelu koloniju na rabotu, bilo kukuruz okopavati, bilo travu kositi i sušiti, bilo u šumu izrađivati drvo, a koji nije htio ići raditi, toga je Sabati istjerao iz kolonije. Tako je istjerao Matiju Tihi, Matiju Hušeka i Josipa i Franju Kořinek i druge, čija imena ne znam. Nadnicu smo dobivali obično nakon 8 ili 14 dana i to nam je isplaćivao špan Sabadi. Tada je ovaj otišao, došao je prihododarnik Kovač. Dok je špan bio Sabadi, bilježila se rabota svakom u knjižicu, a Kovač nije bilježio, pa ukoliko je kolonista svu rabotu obavio, Kovač je rekao: „To ne vrijedi ništa, morate raditi nanovo“. Navodim da je radio ne samo kolonista (tužitelj), nego i njegova žena, ako je na primjer trebalo kopati kukuruz ili sušiti sijeno. No, žena je bila manje plaćena jer vlastelin nije htio primiti ženu za punu rabotu, ženi je plaćao 25 do 30 novčića. Jednom je Alojs pl. Tüköry u Odkopima pred Sabadijem rekao: „Ja znam da vi nemate novac kojom bi platili zemlju, a ja trebam težake pa ćete zemlju odraditi, na što smo svi kolonisti pristali jer ionako novaca nismo imali. Napominjem, da smo najprije bili pozvani da odradimo onih 15 dana badave po jutru u ime otplate-kupovine pa dobro znam da je tužitelj, kao i svi kolonisti tih 15 odnosno 30 dana, svake godine odradio, a svi smo inače tokom godine uvijek na poziv radili dnevno po 40 novčića, kako tužitelj, tako i svi ostali kolonisti. Nijedan kolonista nije smio nikad drugom raditi nego samo sebi i vlastelinu, tako da je više puta kolonista morao svoj posao pustiti i raditi vlastelinu. Kolonisti, pa i tužitelj, radili su na majuru Palisalaš, Maslenjača, Šuplja Lipa i drugdje…“
Ovo svjedočenje ne bi imalo veći značaj ukoliko se ne pojasni položaj tadašnjih kolonista koji su dobili u najam za preživljavanje dva nekultivarana jutra zemlje, a nadnica koju su dobivali za rad na vlastelinskoj zemlji iznosila je 40 novčića. Nadnica drugih težaka 1899. godine bila je oko 80 novčića s hranom, a 120 novčića bez hrane. Cijena 1 kg svinjetine tada je bila 46 novčića pa si za svoju dnevnicu kolonista u Odkopima nije mogao kupiti niti kilogram mesa. Kada su zbog nedostatka radne snage drugdje nadnice porasle, kosac žita 1906. godine za jedan dan posla mogao je zaraditi 2 krune (forinti), a bez hrane 3 krune. Tu pogodnost nisu mogli iskoristiti spomenuti kolonisti koji su mogli raditi samo na vlastelinskom posjedu i to prema ranijem ugovoru uz nadnicu od 40 novčića. Stoga nije čudno što je u tom sudskom sporu tužitelj (kolonista) izgubio sudski spor i morao je napustiti svoje domaćinstvo i dva jutra zemlje koju je dobio u najam. Osim toga trebao je platiti znatne sudske troškove za koja nije imao novčana sredstva. Jedini izlaz mu je bio nestati pa niti nije poznata njegova sudbina jer ni bijeg praznih džepova nije bio jednostavan. Nije mu u tom sudskom procesu pomogao ni vrstan daruvarski odvjetnik dr. Mirko Grahovac (1859. - 1937.) koji je bio i član Stranke prava i jedno vrijeme zastupnik u Hrvatskom saboru. „Pravna država je funkcionirala“, poštivao se najamni ugovor, bez obzira na to što je on štitio samo jednu stranu u sudskom sporu.
Vjerojatno su sličnu sudbinu kolonista Odkopa proživljavali i kolonisti nekih novih sela i zaselaka koji su u to vrijeme i nešto kasnije nastajali na tom području (Boriš, Dioš, Borova Kosa, Donja Vrijeska, Maslenjača, Palisalaš…). Neki od njih su dio svoga života vezivali s tamošnjim ribnjacima u čijoj su gradnji kao „kubikaši“ s lopatama i običnim tačkama sudjelovale mnoge generacije današnjih stanovnika tih krajeva. Stoga je malo ironično vezivati neki napredak jednog prostora za pojedince, a zaboraviti na tisuće onih koji su svojim žuljevitim rukama močvarna i šumska područja stavljali u službu gospodarskog napretka.

Oznake: Tüköry, Jankovići, Ljudevitino Selo, Odkopi

13.11.2025. u 22:56 • 0 Komentara • Print • #

utorak, 21.10.2025.

Neke nepoznanice iz daruvarske prošlosti u drugoj polovini 19. stoljeća

Mnogi danas misle da se ukidanjem kmetstva 1848. položaj seljačkog stanovništva osjetno poboljšao, ali u toj ocjeni treba biti oprezan. Treba znati da je teško uspoređivati položaj seljaka daruvarskog područja prije i poslije ukidanja kmetstva s nekim hrvatskim prostorima koja su bila pošteđena od turskih osvajanja. Zasebno treba ukazati na činjenicu da su ranija daruvarska sela i građevine nastale na području „ničije zemlje“ bili uništeni zbog učestalih graničnih sukoba. O mnogima su se iz predturskih vremena sačuvali samo njihovi nazivi, ali njihove ranije lokacije su ostale nepoznate.
Gospodarski napredak na širem daruvarskom području započeo je u drugoj polovini 18. stoljeća kada je ova područja kupio Antun Janković, a njegovi su potomci poticali naseljavanje ovih područja da bi oživjeli gospodarstvo koje je bilo uništeno u velikoj mjeri u vrijeme turske vladavine. Ponovo su bili uspostavljeni feudalni odnosi, a brojna nova obnovljena ili osnovana sela postupno su se popunjavala doseljenicima koji su kao kmetovi pridonijeli povećanoj ratarskoj proizvodnji. Ukidanjem kmetstva 1848. seljaci (bivši kmetovi) i dalje su plaćali obaveze za zemlju koju su ranije obrađivali, ali ne više prema bivšim feudalcima, nego državnim vlastima. Njima su ostale i ranije obaveze prema crkvi, prebačeni su na njih i neki novi nameti. Jedna od tih obaveza vezana je za otvaranje škola u seoskim sredinama od 60-tih godina 19. stoljeća. Posebno je za seoske porodice bila teška radna obaveza na izgradnji puteva i sječi šuma radi stvaranja novih obradivih površina, što je zbog devastiranog prostora iz razdoblja osmanske vladavine iziskivalo mnogo posla. Isto je tako teško uspoređivati položaj seljaka s daruvarskog područja nakon 1848. godine s prostorima koji su ranije bili u sastavu Vojne granice u kojima je bilo vlastelinskih gospodara (feudalaca).
Drugi je problem bio kako privući što više radne snage s drugih krajeva na područje vlastelinstva plemićke porodice Janković, što u postojećem feudalnom sustavu prije 1848. godine nije bilo jednostavno jer su seljački posjedi pripadali pojedinim vlastelinstvima i odlazak nije bio moguć bez pristanka plemića. Jankovićima je uspjelo privući samo manji broj seljačkih obitelji uz obećanje brojnih olakšica, poput one da će dobiti besplatno određenu površinu zemlje ukoliko ju prethodno iskrče. Broj takvih seljačkih obitelji do ukidanje kmetstva 1848. godine nije bio velik, a oni koji su dolazili, pokazali su veći interes za naseljavanjem već postojećih sela na području Jankovićevih posjeda.
Više je nepoznanica o ulozi Jankovića nakon ukidanje kmetstva 1848. godine. Mnogi su očekivali da će bivši plemići izgubiti brojne svoje ranije prihode, ali su Jankovići i dalje zadržali važnu ulogu u gospodarskom političkom i životu na području tadašnje Požeške županije. Posebno se to odnosi na Julija Jankovića (1820. - 1904.) koji je uz visoke položaje u svojoj Županiji sudjelovao u stranačkom životu i radu u Hrvatskom saboru. Imao je i udjela u sklapanju hrvatsko- ugarske nagodbe (1868.). Ostao je upamćen i kao dobročinitelj jer je i dalje novčano pomagao prosvjetni, vjerski i kulturni život ne samo na prostoru Požeške županije, nego i izvan tog prostora. Njegovi prihodi i dalje su pritjecali iz dijelova njegovog vlastelinstva jer su samo jedan dio njegove baštine dobili njegovi bivši kmetovi, ali je on zadržao dio naslijeđene imovine. Dio te imovine bile su šume i prodajom drvne mase on je pokrivao dio svojih rashoda. Kada ni to nije dostajalo, počeo je postupno rasprodavati dio te imovine koja se postupno smanjivala.
Juliju Jankoviću je posebno nedostajala nova radna snaga za obradu površina koje je zadržao u svojem vlasništvu. Seljaci koji su dobili zemlju rijetko su pristajali dodatno uzimati u zakup ponuđene površine jer su se zadovoljili onim što su imali. Zakup je uvijek bio rizik, posebno u nepovoljnim godinama zbog suša ili poplava. U takvim okolnostima Julije Janković počeo je pojačano pozivati seljake iz prenapučenih prostora tadašnje države obećavajući da će osnivati zasebne kolonije doseljenika koje su trebale postati nova sela na površinama koje su još bile u njegovom vlasništvu. Ovakvi su pozivi bili privlačni, ali samo seoskoj sirotinji, uglavnom bezemljašima. Oni nešto imućniji radije su prodavali svoja imanja na prostorima u kojima su živjeli jer je cijena zemlje bila visoka i počeli su kupovati očišćenu ili neočišćenu zemlju na području daruvarskog područja ili na području Vojne krajine gdje je cijena zemlje bila osjetno niža pa su mogli kupiti znatno veće posjede. Nisu to uvijek bile očišćene površine. Mnoge je trebalo prethodno kultivirati, uglavnom vaditi panjeve s ranije posječenih šumskih površina. Bio je to naporan posao jer se s tadašnjom ratarskom tehnikom posao oduljio na više godina pa su se jedno vrijeme i usjevi sijali na prostorima između zaostalih panjeva. Problem je bio i u tome što su se nekad ratarski i stočarski proizvodi teško prodavali, ali obaveze prema državi morale su se podmirivati jer su u protivnom takva imanja otišla „na bubanj“. Ponekad je dolazak obitelji u novu sredinu bio samo prolazna stanica za odlazak u prekooceanske zemlje, ukoliko im je ostalo dovoljno sredstava za put nakon prodaje zemlje i podmirivanja dugova. Među takvima bile su i mnoge starosjedilačke obitelji.
Iz sadržaja najamnog ugovora između jedne doseljene siromašne obitelji u Ljudevitinom Selu s činovnicima u službi Julija Jankovića moguće je zaključiti da je položaj tada doseljenih seljačkih obitelji bio nepovoljniji nego je to bilo u vrijeme feudalizma kada su kmetska davanja bila približno ujednačena. Ovaj najamni ugovor dokazuje da je on štitio samo povlastice najmodavca pa bi svaki sudski spor pred državnim sudom bio nepovoljan za najmoprimca. Najamni ugovor sklopljen je 1863. godine, osam godina nakon osnivanja kolonije Ljudevit Selo (1855.), koju je Julije Janković osnovao oko tri kilometra od vlastelinskog dvorca u Daruvaru jer je htio okolne površine pretvoriti u obradivu zemlju. U skladu s promijenjenim okolnostima u takvim su slučajevima državne vlasti zahtijevale pisane najamne ugovore između najmodavca i najmoprimcima. Sve je trebalo biti prema zakonu. Ipak, tekst tog ugovora je tako sročen da je štitio samo interese najmodavca, dok su najmoprimci svojim potpisima prihvaćali samo navedene obaveze. Pošto se radilo o najamnicima bez imovine, nisu imali drugog izlaza ukoliko su htjeli preživjeti. Samo prividno se činilo da će ugovori riješiti teško stanje kolonista, ali su u suštini oni bili gori nego u razdoblju kmetstva. Svaka točka ugovora bila je nepovoljna za najmoprimce. Već u podjeli prostora za gradnju stambenih objekata za koloniju (selo) za 25 obitelji štedjelo se na površini. Uz činjenicu da je na nekim mjestima bilo preblizu rijeci Toplici i izložen čestim poplavama, širina svakog kućnog mjesta bila je dostatna samo za stambeni objekt čelom okrenutim prema cesti s malim prolazom kojim bi seoska kola mogla ulaziti i izlaziti iz dvorišta. Najamnici su trebali sami izgraditi stambene i gospodarske zgrade i dobili su na korištene određene razbacane parcele nedovoljno kultivirane zemlje. Veći je problem bio što se najamni odnos ugovarao na 20 godina, a nakon isteka tog roka, najmodavac je mogao produljiti najamni odnos ili pronaći drugog najamnika bez ikakve nadoknade. Najamnici su plaćali i sve obaveze prema državnim i crkvenim vlastima, ali je najteža obaveza bila što su morali obrađivati i dio vlastelinskih neraspoređenih površina kao nadoknadu za zemlju koju su imali u najmu. Ta obaveza nije bila malena jer je obitelj trebala na vlastelinskom posjedu godišnje pokositi i osušiti tri jutra livade i isto toliko žitarica, trebali su vlastelinu srušiti, nacijepati i dovesti četiri hvata drva i obrati četiri jutra kukuruza. Sve ove poslove najamnik je trebao obaviti onda kada je to najmodavac tražio, što znači da su prednost imali poslovi na vlastelinskom prostoru, a tek onda su mogli raditi na svojim unajmljenim posjedima. Svako nepoštivanje ugovora moglo se kazniti prekidom ugovornog odnosa, nakon čega je najmoprimac morao napustiti domaćinstvo i dodijeljeno unajmljeno imanje bez ikakve nadoknade za sve ono što je uložio u gradnju stambenih objekata. Također je navedena i visina novčane nadoknade koju je trebao platiti najmoprimac u slučaju da iz nekih razloga nije mogao na vrijeme obaviti poslove na vlastelinskom posjedu. I druge točke ugovora su bile nepovoljne po najmoprimce i zato nije čudo da se prvi val doseljenika u Ljudevitinom Selu zadržao samo nekoliko godina i zatim su se vjerojatno razbježali znajući da bi izgubili sudski spor, a dodatno bi morali platiti i novčanu nadoknadu za neobavljen posao u iznosu koji nije bio zanemariv, a siromašni doseljenici ga nisu imali. Na njihova mjesta došle su druge obitelji i preuzele ranije imanje i obaveze, ali niti one se tu nisu trajno zadržale. Tek u trećem valu doseljenika 80-tih godina, kada je vlasnicima ovih prostora postala plemićka porodica Tüköry, došlo je do nekih poboljšanja ugovornih odredbi i mogućnosti da tadašnje obitelji otkupe površine koje su ranije obrađivali kao najamnici.

Iz ovog primjera ne mogu se osporiti brojne zasluge Julija Jankovića, uglavnom na političkom polju, ali u gospodarstvu se ova poznata osoba nije previše snalazila, o čemu govori i podatak da je postupno rasprodavao preostale dijelove vlastelinstva da bi konačno 1879. prodao i zadnji njegov dio i dobivenim novcem podmirivao dio svojih brojnih dugova.

Današnje generacije Ljudevitina Sela zadržale su uspomene na prilike u 19. stoljeću u kojima su živjeli njihovi suseljani pa se ni danas ne ponose njegovim imenom koje je dobilo ime po supruzi Julija Jankovića, niti činjenicom da je ona 1856. bila krsna kuma prvorođenom djetetu u ovom selu. Radije ga nazivaju Lipovac. Iz ovoga se može izvući pouka da se kod ocjene nekog vremena treba kloniti hvalospjeva o zaslugama pojedinaca, a zaboraviti tisuću drugih koji su zaslužni (ili krivci) za neka djela u svojoj sredini. Jednaka greška se čini i kada se veličaju ili umanjuju zasluge pojedinih vladara iz davne prošlosti (knezova, kraljeva i careva), a samo usput se piše o zaslugama onih koji su brinuli o prehrani stanovništva, koji su gradili velike građevine i gradove, pisali književna djela, bavili se obrazovanjem i znanošću i time doprinijeli napretku čovječanstva. Udjela vladara u tome često je bila simbolična, ali se o tome nedovoljno doznaje iz školskih povijesnih udžbenika. Za to nije kriva povijest kao znanost, nego politika koja usmjerava što će se u takvim udžbenicima pisati.

Oznake: povijest, Ljudevitino Selo, Lipovac, daruvarska prošlost

21.10.2025. u 19:47 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>