Priče iz prošlosti

četvrtak, 13.11.2025.

Još neke nepoznanice na daruvarskom području na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće

Porodice Tüköry je nakon 1880. godine postala većinski vlasnik preostalih dijelova nekadašnjeg Jankovićevog posjeda. Do njih je došla nasljeđem jer je Magdalene Lechner, kupac tih posjeda 1879. godine, već iduće godine umrla pa je njenu imovina naslijedila njena kćer Antonija. Ona je od 1851. godine bila u braku s Aleksandrom Tüköryjem (1826. - 1895.) i tako je ovaj bračni par postao novi vlasnik preostalih dijelova nekadašnjih Jankovićevih posjeda. Situacija je ipak bila složenija jer je bračni par imao petero djece (Antuna, Aloisa, Eugena, Gezu i Margitu) koji su 80-tih godina svi već bili punoljetni pa su se također smatrali nasljednicima tih posjeda.
U usporedbi s obitelji Janković, o Tüköryma se pisalo znatno manje jer je Julije Kempf o Jankovićima napisao jednu publikaciju u kojoj je uz životopis članova obitelji Janković opisao i sve njihove zasluge. Uz opis njihovim vrlina, pripisao je i gospodarski napredak ovih prostora pojedinim članovima ove plemićke porodice. Nitko ne osporava te zasluge, ali da bi se neka područja gospodarski oporavila, trebalo je mnogo radne snage, koje nije bilo u dostatnom broju u vrijeme kada su Jankovići postali vlasnici ovih prostora početkom druge polovine 18. stoljeća. Zbog toga je i gospodarski oporavak ovih prostora bio postupan. Ne mogu se osporiti niti dobre gospodarske vizije Antuna Jankovića (1729. - 1789.) kojemu je uspjelo da dotad brojna raštrkana naselja po brdima i šumarcima raznim mjerama postupno usmjeri prema tadašnjim putovima, čime je započeo proces nastajanja novih sela, ali planski uređenih. Bila je to mjera koja je potekla od državnih vlasti s ciljem da se urede gruntovne i katastarske karte i time stvori jedno uređeno društvo za normalno funkcioniranje države. Treba priznati da su ti poslovi u velikoj mjeri bili dovršeni još u drugoj polovini 19. stoljeća u vrijeme Julija Jankovića i to skoro u isto vrijeme kao i u ostalim dijelovima tadašnje Austro-Ugarske. Bio je to velik posao, pogotovo ako se ima u vidu koliko još i danas ima problema u sređivanju gruntovnih i katastarskih knjiga.
Obitelji Tüköry se također ne mogu osporiti zasluge za unapređenje gospodarstva u razdoblju kada su i oni bili sudionici gospodarskog života na daruvarskom prostoru jer su imali još dovoljno imanja na kojima su organizirali proizvodnju i time izdvajali znatna novčana sredstva u obliku poreznih obaveza u županijsku blagajnu. Ova je obitelj je 1892. godine od svih poreznih obveznika s područja Požeške županije izdvojila najviše novčanih sredstava u tu blagajnu, što ukazuje da su bili najveći porezni obveznici. Ujedno su zaslužni i za brojne gradnje u trgovišnu Daruvar koje su novčano pomagali, od popločavanje ulica do gradnje nekih objekata u gradu, posebno u kupališnom dijelu kojeg su 1903. godine dali u zakup daruvarskoj obitelji Lövy. Aleksandar Tüköry inicirao je i osnivanje Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Daruvaru 1880. godine, a njegova je supruga Antonija darovala trgovištu prostor za gradnju zgrade pučke i šegrtske škole koja je sagrađena 1887. godine (zgrada nasuprot katoličkoj crkvi). Ova je obitelj također podržala ideju da se do 1885. sagradi željeznička pruga Suhopolje-Daruvar-Pakrac s odvojkom kod Vrijeske prema Končanici, gdje se nalazila željeznička postaja Končanica-Zdenci koje je bila s druge strane ceste, nasuprot ribarskoj kolibi koja je danas izvan upotrebe (nema više ni željezničke pruge). Druga željeznička postaja Veliki Zdenci bila je na pruzi Grubišno Polje-Pavlovac Dražica koja je sagrađena kasnije (1913.), ali ni ona danas ne postoji. Gradnja pruge prema Končanici imala je veliki gospodarski značaj jer su se stoka, ratarski proizvodi i mnoga posječena stabla mogla umjesto konjskom zapregom, prevoziti vlakom, uglavnom u Mađarsku. Nakon 1900. godine su Tüköry inicirali i počeli graditi ribnjake kod Končanice, pa se i riba prevozila zasebnim vagonima na strana tržišta.
Kada je 1895. umro Aleksandar Tüköry, imanje na području Daruvar-Sirač-Uljanik podijelili su njegovi nasljednici Antun, Alojs (Vjekoslav), Eugen i Margita. Kada je 1903. umro i Vjekoslav, njegova supruga Paula dala je 1904. graditi dvorac Marijin dvor (Dioš) za svoju kćer Mariju. Nažalost, zbog nebrige u desetljećima u drugoj polovini 20. stoljeća on je bio izložen ubrzanom propadanju, koje se moglo zaustaviti te bi dvorac postao turistička atrakcija. Na sreću, tek u zadnjim godinama to je propadanje zaustavljeno pa tek sada Dioš ponovo privlači veći broj turista.
Iz navedenog je vidljivo da su daruvarska područja krajem 19. i početkom i početkom 20. stoljeća i dalje bilježila gospodarski napredak. Velike zasluge pripadaju i pojedinim članovima porodice Tüköry, unatoč tome što se one ne veličaju poput onih Jankovićevih. Razlog leži u činjenici što su Tüköry živjeli u vrijeme kada su se u Hrvatskoj vodile međusobne stranačke borbe pri čemu su Tüköry bili u Narodnoj stranci koja je od 80-tih godina vodila promađarsku politiku. Stoga je i razdoblje banovanja Khuena Hedervaryja (1883.- 1903.) bilo prepuno sukoba između opozicijskih stranaka i tadašnjeg bana koji je bio na čelu Narodne stranke. Na tadašnjim izborima za Hrvatski sabor na daruvarskom području na izborima je u nekoliko navrata bio izabran Alojz (Vjekoslav) Tüköry (1854. - 1903.), kandidat ove stranke. Ovakav ishod postaje jasan ukoliko se zna da je tada bilo ograničeno izborno pravo te da su pravo glasa imali samo imućniji pojedinci s daruvarskog izbornog kotara. To su bili pojedinci iz uglavnom židovskih i mađarskih obitelji te državni činovnici. U takvim okolnostima drugačiji ishod na izborima tada se nije mogao očekivati.
Svakako ne treba prešutjeti odgovor na pitanje na koji su način članovi porodice Tüköry stjecali prihode. Oni su ih jednim dijelom dobivali od zakupnika zemlje iz vremena Jankovića koji su bili sklopljeni na 20 godina, nakon kojih je najmodavac odlučivao hoće li produžiti ugovore i na naredno razdoblje. Time su najamnici umjesto prethodnih vlasnika dobili nove uz isti ugovor i za njih se suštinski nije ništa promijenilo. Dio prihoda Tüküry su dobivali prodajom šumskih stabala koja je bila posebno povećana nakon otvaranje željezničke pruge. Dio prihoda dobivali su i prodajom nekih parcela i proširenjem novih obradivih površina i osnivanjem novih kolonija krajem 19. i početkom 20. stoljeća. O jednoj takvoj koloniji svjedoči jedan djelomično sačuvani sudski zapis koji potvrđuje istinitost poznate uzrečica da „vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada“. U sudskom procesu iz 1907. godine jedan je kolonist tužio tadašnjeg najmodavca jer mu je htio oduzeti ranije unajmljeno domaćinstvo, pod izlikom da nije poštivao pojedine stavke iz najamnog ugovora. Zbog nepotpunosti spisa nije poznato tko je bio tuženi najmodavac jer su Tüköry 1905. prodali većinu svoga vlastelinstva „Hrvatskoj poljodjelskoj banci“ pa je vjerojatno bila tužena ova ustanova. Iako u ovom slučaju nije sačuvan izvorni najamni ugovor, iz iskaza svjedoka od strane najmoprimca moglo bi se zaključiti da je po sadržaju bio sličan onom kakav su sklapali najmoprimci u Ljudevitinom Selu u vrijeme Jankovića. U ovom slučaju radi se o jednom kolonisti iz Odkopa, selu nadomak močvarnog prostoru blizu Končanice u čijoj su se blizini nešto kasnije počeli graditi ribnjaci. Ova kolonija se prvi puta javlja u službenom popisu stanovnika 1890. godine kada je brojila 86 stanovnika, ali već 1910. taj je broj iznosio 343. U pisanoj izjavi svjedoka Josipa Ružičke zapisano je: „...Prije 16 godina došao sam iz Končanice u Palisalaš španu Sabadiju (…) i molio ga da mi dade grunt na Odkopima, na što mi je Sabadi pokazao pismeni ugovor rekavši da je to ugovor od milostivog pa možete grunt iskrčiti i uživat bez robote 3 godine, a poslije tri godine, tko bude imao 80 forinti, platit će dva jutra zemlje u Odkopima, a tko ne bude imao radit će 7 godina vlastelinu za nadnicu po 40 novčića (filira) pa će nakon toga pripasti ona njemu zauvijek ako bude radio. Rekao mi je: „Nemaj ništa brige, ako obradiš zemlju, dobit ćeš čist kontrakt.“ Ja sam nakon toga otišao na Odkope i našao tamo samo starog Josipa Ždimala i našao u blizini praznu zemlju i uzeo sam dva jutra. A nakon toga je došao Sabadi i rekao mi: „No, jeste li što našli?“. Kada sam rekao da jesam, dao mi je knjižicu na kućni broj 4. Sabadi mi je rekao da ću za svako jutro zemlje morati raditi vlastelinu po 15 dana godišnje dnevno za 40 novčića na ime onih 7 godina jer ću prve tri godine zemlju morati iskrčiti i badave uživati. Navodim da je cijela kolonija Odkopa već prije prema ovdašnjem mjerniku Žideku izmjerena sve po dva jutra za jednog kolonistu i tako su ljudi redom dolazili i prazno zemljište naseljavali.
Nakon tri godine došao je u Odkope vlastelin pokojni Alojz plemeniti Tüköry sa Sabadijem i pitao ga da li kolonisti marljivo rade, a kada mu je Sabadi rekao da smo marljivi, Alois pl. Tüköry je rekao: „Samo vi marljivo radite. To će biti vaše i nitko vas odavde neće istjerati.“ Vlastelin je tom prilikom rekao da će nam dati poslije 7 godina prijepis - čisti kontrakt. Rekao nam još da si napravimo dobre kuće jer će zauvijek biti naše, a to je govorio češće prolazeći kroz Odkope i pazio da kuće budu sagrađene u redu pa je tako rekao starom Josipu Ždimalu da ukloni kuću koju je sagradio po strani na što je Ždimal sagradio kuću u redu sa ostalima.(…)
Znam dobro da je tužitelj, kao svi kolonisti, radio vlastelinu 7 godina uvijek kroz cijelu godinu. Kad je bio na rabotu pozvan, vlastelinski poljar dolazio je ujutro u 4 sata i potjerao cijelu koloniju na rabotu, bilo kukuruz okopavati, bilo travu kositi i sušiti, bilo u šumu izrađivati drvo, a koji nije htio ići raditi, toga je Sabati istjerao iz kolonije. Tako je istjerao Matiju Tihi, Matiju Hušeka i Josipa i Franju Kořinek i druge, čija imena ne znam. Nadnicu smo dobivali obično nakon 8 ili 14 dana i to nam je isplaćivao špan Sabadi. Tada je ovaj otišao, došao je prihododarnik Kovač. Dok je špan bio Sabadi, bilježila se rabota svakom u knjižicu, a Kovač nije bilježio, pa ukoliko je kolonista svu rabotu obavio, Kovač je rekao: „To ne vrijedi ništa, morate raditi nanovo“. Navodim da je radio ne samo kolonista (tužitelj), nego i njegova žena, ako je na primjer trebalo kopati kukuruz ili sušiti sijeno. No, žena je bila manje plaćena jer vlastelin nije htio primiti ženu za punu rabotu, ženi je plaćao 25 do 30 novčića. Jednom je Alojs pl. Tüköry u Odkopima pred Sabadijem rekao: „Ja znam da vi nemate novac kojom bi platili zemlju, a ja trebam težake pa ćete zemlju odraditi, na što smo svi kolonisti pristali jer ionako novaca nismo imali. Napominjem, da smo najprije bili pozvani da odradimo onih 15 dana badave po jutru u ime otplate-kupovine pa dobro znam da je tužitelj, kao i svi kolonisti tih 15 odnosno 30 dana, svake godine odradio, a svi smo inače tokom godine uvijek na poziv radili dnevno po 40 novčića, kako tužitelj, tako i svi ostali kolonisti. Nijedan kolonista nije smio nikad drugom raditi nego samo sebi i vlastelinu, tako da je više puta kolonista morao svoj posao pustiti i raditi vlastelinu. Kolonisti, pa i tužitelj, radili su na majuru Palisalaš, Maslenjača, Šuplja Lipa i drugdje…“
Ovo svjedočenje ne bi imalo veći značaj ukoliko se ne pojasni položaj tadašnjih kolonista koji su dobili u najam za preživljavanje dva nekultivarana jutra zemlje, a nadnica koju su dobivali za rad na vlastelinskoj zemlji iznosila je 40 novčića. Nadnica drugih težaka 1899. godine bila je oko 80 novčića s hranom, a 120 novčića bez hrane. Cijena 1 kg svinjetine tada je bila 46 novčića pa si za svoju dnevnicu kolonista u Odkopima nije mogao kupiti niti kilogram mesa. Kada su zbog nedostatka radne snage drugdje nadnice porasle, kosac žita 1906. godine za jedan dan posla mogao je zaraditi 2 krune (forinti), a bez hrane 3 krune. Tu pogodnost nisu mogli iskoristiti spomenuti kolonisti koji su mogli raditi samo na vlastelinskom posjedu i to prema ranijem ugovoru uz nadnicu od 40 novčića. Stoga nije čudno što je u tom sudskom sporu tužitelj (kolonista) izgubio sudski spor i morao je napustiti svoje domaćinstvo i dva jutra zemlje koju je dobio u najam. Osim toga trebao je platiti znatne sudske troškove za koja nije imao novčana sredstva. Jedini izlaz mu je bio nestati pa niti nije poznata njegova sudbina jer ni bijeg praznih džepova nije bio jednostavan. Nije mu u tom sudskom procesu pomogao ni vrstan daruvarski odvjetnik dr. Mirko Grahovac (1859. - 1937.) koji je bio i član Stranke prava i jedno vrijeme zastupnik u Hrvatskom saboru. „Pravna država je funkcionirala“, poštivao se najamni ugovor, bez obzira na to što je on štitio samo jednu stranu u sudskom sporu.
Vjerojatno su sličnu sudbinu kolonista Odkopa proživljavali i kolonisti nekih novih sela i zaselaka koji su u to vrijeme i nešto kasnije nastajali na tom području (Boriš, Dioš, Borova Kosa, Donja Vrijeska, Maslenjača, Palisalaš…). Neki od njih su dio svoga života vezivali s tamošnjim ribnjacima u čijoj su gradnji kao „kubikaši“ s lopatama i običnim tačkama sudjelovale mnoge generacije današnjih stanovnika tih krajeva. Stoga je malo ironično vezivati neki napredak jednog prostora za pojedince, a zaboraviti na tisuće onih koji su svojim žuljevitim rukama močvarna i šumska područja stavljali u službu gospodarskog napretka.

Oznake: Tüköry, Jankovići, Ljudevitino Selo, Odkopi

13.11.2025. u 22:56 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Priče iz prošlosti

četvrtak, 13.11.2025.

Još neke nepoznanice na daruvarskom području na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće

Opis bloga

Linkovi

Brojač

Pretraživač

<	studeni, 2025
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30