Priče iz prošlosti

ponedjeljak, 06.04.2015.

SAKRALNA BAŠTINA DARUVARSKOG KRAJA

Daruvarski kraj obuhvaća područja oko rijeke Toplice koja izvire desetak kilometara u šumovitoj planini Papuka, sa sjeverne strane to je područje omeđeno rijekom Ilovom, s istočne strane planinom Papuk, odakle se zatim spušta prema zapadu u pitomu ravničarsku lonjsko – ilovsku zavalu.
Daruvar je zračnom linijom podjednako udaljen od Save i Drave ( oko 50 km ) i od Zagreba i Osijeka ( oko 110 km. ) Ujedno je to zapadni prostor Slavonije jer rijeku Ilovu mnogi smatraju njegovom zapadnom granicom.
Daruvarski je kraj, zbog svog povoljnog položaja i termalnih izvora, bio uvijek nastanjen, o čemu svjedoče mnogi arheološki nalazi iz svih razdoblja ljudske prošlosti. Iz rimskog razdoblja od sakralnih nalaza tu su pronađeni kameni ostaci više žrtvenika oslikanih reljefnim motivima boga Silvana i nimfi, manji kip boga Jupitera, a pronađena je i jedna ranokršćanska kamena ploča s tekstom jedne molitvene pjesme ugrađena u nadzemni zid s unutrašnje strane dvorca Janković.
Tijekom seobe naroda mnogo toga je bilo uništeno pa su tek u 14. stoljeću današnja daruvarska područja izašla iz tame rane srednjovjekovne prošlosti.
U tom su razdoblju daruvarska područja spadala u kotar Toplica koji je bio u sastavu Križevačke županije, u crkvenom pogledu u Svetačje, jednom od arhiđakonata Zagrebačke biskupije. Svetačje je obuhvaćalo područja između rijeke Ilove i Pakre i Papuka i Međurića i u njemu je u 14. stoljeća bilo zapisano 34 crkvene župe, nekoliko manjih vlastelinstava što dokazuje veliku napučenosti ovdašnjih prostora. O njoj svjedoči i podatak da su na području današnjeg Daruvara bila tri trgovišta ( Toplice, Četvrtkovac i Podborje ).

U daruvarskoj bližoj okolici nalazilo se u srednjem vijeku i nekoliko samostana. Nažalost turska najezda u 16. stoljeću prekinula je bogati gospodarski, kulturni i vjerski život ovih prostora. Turci su ova područja zauzeli 1543. godine, a njegovo se stanovništvo velikim dijelom povuklo prema današnjim područjima Mađarske, Austrije , Češke i Slovačke, gdje i danas žive potomci nekada iseljenih Hrvata.
Turska prisutnost ( 1543. – 1687. ) bila je posebno pogubna za današnji daruvarski kraj jer je on postao tursko granično područje prema hrvatskim prostorima koji su ušli u sastav Vojne granice, a pod austrijskom vlašću. Dugo je vremena rijeka Ilova činila neku prividnu granicu, ali su područja na desetak kilometara s obje strane Ilove bila tretirana kao „ničija zemlja“, čija su kulturna blaga u četovanju uništavali kako austrijski tako i turski krajišnici (martolosi).
Nakon oslobađanja 1687. godine ova su devastirana područja bila većim dijelom zarasla šumom pa je počelo njegovo krčenje i naseljavanje novim stanovništvom. Ruševni ostaci srednjovjekovnih sakralnih objekata poslužili su pridošlom stanovništvu za gradnju stambenih i gospodarskih zgrada pa se danas njihov nekadašnji smještaj, usprkos sačuvanim pisanim izvorima o njihovom postojanju, ne može više ni odrediti. Nove crkvene zgrade, koje je počelo graditi novo pridošlo stanovništvo, bile su skromne, građene su uglavnom od drvenog materijala, ali je zanimljivo da su mnoge sagrađene ili obnovljene na temeljima neke ranije građevine, pri čemu se ne isključuje mogućnost da su neke od njih bili temelji neke srednjevjekovne crkve.

U daruvarskom kraju do danas je od starijih sakralnih građevina najbolje sačuvana crkva Svete Ane koja se nalazi oko 10 km sjeveroistočno od Daruvara, između sela Donja Vrijeska i Male Maslenjače. Nekadašnji vlastelin Dobre Kuće Benedikt Nelipić je 1412. godine darovao dio svog posjeda pavlinima za gradnju samostana i crkvu. Pavlini su dobili u posjed i tri sela podanika pa su o tom području brinuli sve do 1542. godine, kada su ga zbog turske najezde napustili. Nakon toga samostan i crkva počeli su propadati, a to su zaustavili 1730. godine monasi manastira Pakre kraj Sirača koji su dobili dozvolu cara Karla VI. da se presele u Svetu Anu. Ranije građevine tada su već bile u propalom stanju, zarasle šumom koju je trebalo najprije krčiti pa tek nakon toga su na njegovim temeljima sagradili manastir i crkvu za svoje potrebe. Gradnja je bila dovršena 1741. godine. Monasi su ovdje boravili do 1792. godine kada se crkvenim zakonima regulirao broj crkvenih redovnika pa su ga oni napustili i otišli u Pakru. Od tada su postojeći sakralni objekti počeli ponovo propadati, a započeo je i dugogodišnji sukob oko njegovog vlasništva. Trajalo je to sve dok hrvatski povjesničar Ivan Kukuljević 1858. godine nije ukazao na njihovu vrijednost pa su ti objekti 1860. godine bili obnovljeni i u njih su ponovo došli kaluđeri Pakre. Do danas se sačuvala samo zgrada crkve građene u gotskom stilu, a popratne stambene zgrade su novijeg datuma. Crkva je ranije imala i svoj toranj koji je skinut pri posljednjem renoviranju i postavljen na postolje ispred nje.
Od prepoznatljivih srednjovjekovnih lokaliteta postoje tragovi dvaju benediktinska samostana. Prvi se nalazi uz blizini rijeke Toplice, blizu Daruvara, na jednoj uzvisini kod aerodroma, na kojoj se još danas nalaze sitni građevinski ostaci i kosti. Putopisci 19. stoljeća su tu zapazili još ostatke nadzemnih zidova. Oni su pretpostavljali da su to bili ostaci opatije Svete Helene Podborske, građene u 12. ili 13. stoljeću.
Znatno veću pažnju istraživačima i danas privlače ostaci benediktinskog samostana Svete Margarite Bijela, oko 5 km od Daruvara, za koju se pretpostavlja da je bila građena u 13. stoljeću. Crkva i samostan nisu preživjeli tursko razdoblje, ali su bili manje devastirani jer se nalaze na mjestu u čijoj se blizini nalazi dosta kamenog materijala pa je odnošenje njegovih ostataka od strane pridošlog stanovništva bilo postepeno. Putopisci iz konca 18. stoljeća divili su se sačuvanim slikama na zidovima s motivima iz vjerskog i mitskog života koje su sačuvale svježinu ranijih boja. Ivan Kukuljević je 1858. godine napravio crtež crkve iz kojeg je vidljivo da je u nju moglo stati i do 1000 ljudi. Crkva i samostan bili su zaštićeni puškarnicama te opkopima.
Na ovom prostoru, oko 12 km od Daruvara i oko 7 km od Sirača, nalazi se i Pakra - manastir. Današnja crkva je građena 1765. godine na temeljima ranije crkve. Uz crkvu su bili sagrađeni kaluđerski konaci, gostinske prostorije, gospodarske zgrade. Kaluđeri su se bavili stočarstvom, voćarstvom i pčelarstvom. Pakra- manastir u svojoj riznici ima vrijedan ikonostas i drugi vrijedan inventar.

U današnjem Daruvaru se nalazi više sakralnih objekata jer su u njemu živjeli stanovnici različitih vjerskih zajednica. Njihovu gradnju moguće je pratiti od sredine 18. do početka 20. stoljeća.

Današnja srpska pravoslavna crkva Svetih Otaca Prvog Vaseljenskog Sabora nalazi se u središnjem dijelu grada. Gradnja je dovršena 1756. godine posvećena prazniku svetim ocima prvog vaseljenskog sabora održanog u Nikeji 325. godine. Njegova svetkovina se održava u nedjelju između Spasovdana i Duhova i zato se negdje naziva i Sveta Nedjelja. Crkva je većim dijelom bila sagrađena od tvrdog materijala i pokrivena šindrom. Na njoj su kasnije obavljene brojne unutarnje i vanjske nadogradnje od kojih su najznačajniji ikonostas i zvonik visok 36 metara. Lađa crkve učvršćena je sa pet masivnih lukova kroz koje prolaze željezne zatege. Između lukova nalazi se svod, trijumfalni masivan luk i na njega se naslanja oltarska kupola. Lukovi se oslanjaju na zidove, a s vanjske strane oni obrazuju pilastre, dijeleći tako građevinu u skladna polja, između kojih su jednostavni polukružni otvori - prozori. Crkva je upisana u registar kulturnih dobara RH i listu zaštićenih spomenika.

U njenoj neposrednoj blizini oko 1764. godine sagrađena je barokna rimokatolička crkva Presvetog Trojstva. Zbog svog specifičnog izgleda privlačila je pažnju mnogih putopisaca s kraja 18. i prve polovine 19. stoljeća. Građena je također na temeljima neke ranije građevine, a zbog njenog vanjskog izgleda, neki su smatrali da je tu bila turska džamija, što nije bilo točno. Crkva je izvana imala veliku središnju kupolu i dva pobočna tornja i troja vrata. Tijekom vremena mijenjala je svoj unutrašnji i vanjski izgled. U crkvi je u početku bilo 6 visokih stupova dorskog stila koji su nosili kor čineći pravilan trokut. Na kor se ulazilo sa dvije strane. Uz svaku stranu trokuta nalazio se oltar. Glavni oltar u početku nalazio se u središnjem dijelu građevine, ali je sredinom 19. stoljeća premješten na današnje mjesto. Zvonik s dva zvona nalazio se u sjevernom tornjiću i ulazilo se u njega s kora. Tijekom vremena, u unutrašnjosti su bile napravljene brojne preinake, a najveće su bile obavljene 1866. godine. Današnji veliki crkveni toranj 1892. godine sagrađen je uz dotadašnju crkvu i u njemu je glavni ulaz.
Obje ove crkve imaju važnost za nastanak današnjeg Daruvara jer se ranije Podborje prostiralo na okolnim brdima, a tek nakon što je Antun Janković 1760. godine postao vlasnik Sirača i Podborja, počelo je postupno nicati obrtničko naselje koje je na važnosti dobilo kada je Antun Janković u blizini ranijih crkava, na jednoj uzvisini dao sagraditi (1771. – 1777.) barokni dvorac sa 60 soba, ispod kojeg je oko 1780. godine bilo sagrađeno 60 kuća. Naziv Podborje bilo je zamijenjeno mađarskim nazivom Daruvar, Ždralovgrad, po ptici ždralu, koji se nalazio u grbu plemićke porodice Jankovića. Naziv Podborje zadržao se još u imenima naselja oko novog Daruvara koja su kasnije promijenila naziv u Donji i Gornji Daruvar i danas čine zasebna naselja.

Nešto niže od glavnog daruvarskog trga, u današnjoj Radićevoj ulici 12, nalazi se kapelica Svetog Šimuna. Bila je sagrađena 1872. godine sredstvima daruvarske obitelji Šimuna i Alojzije Balenović, rođene Ferling. U svojoj je oporuci Šimun Balenović zahtijevao da se za kapelu također nabave tri kipa ili slike Svetog Šimuna, Svete Alojzije i Svetog Florijana pa se ta želja poštovala. Oporukom je tražilo da se na te dane u njoj održe mise i da se besplatno zvoni za svu sirotinju koja će se sahranjivati na gradskom groblju, bez obzira na vjeru. Osnovao je i zakladu za kapelicu iz čijih kamata se kapela trebala izdržavati. Šimun Balenović je umro mjesec dana prije njene posvete, a problem uzdržavanja se pojavio kada je inflacija obezvrijedila sredstva zaklade. Kapelica je skromna pa samo toranj ukazuje da se radi o sakralnom objektu. Zvono u tornju skinuto je još u vrijeme Prvog svjetskog rata za ratne potrebe. Pažnju danas zavrjeđuju samo tri slike svetaca čija vrijednost do sada nije utvrđena.

Malo dalje od ove kapelice u današnjoj Radićevoj ulici br. 28. nalazi se nekadašnja kalvanistička crkva građena u razdoblju od 1880.- 1885. godine. Bilo je to još vrijeme naseljavanje današnjeg Daruvara. U daruvarsku okolicu doselilo se više mađarskih porodica kalvinističke vjere pa su uz pomoć manjeg broja evangelika njemačke i češke nacionalnosti sagradili zajedničku crkvu. Crkva se sastoji od tijela i prizemnih krila sagrađenih na svakoj njegovoj strani. Uz crkvu su bile i ostale gospodarske zgrade. Toranj se nalazi u središtu uličnog pročelja. U njenoj gradnji miješaju se gotički i neogotički elementi. Nakon Prvog svjetskog rata broj pripadnika kalvinističke crkve počeo se smanjivati i taj proces je nastavljen do 70-tih godina prošlog stoljeća kada je dokinut njen rad. Od tada je objekt počeo propadati, a od potpune devastacije su je spasili pripadnici pentakosne crkve koji su nju i njen okoliš početkom ovog stoljeća uredili i pretvorili u svoj molitveni dom pod nazivom Evanđeoska Kristova Pentakosna Crkva.

Pri kraju Radićeve ulice, na broju 38, danas se nalazi Kršćanska Adventistička Crkva. To je nekad bila židovska sinagoga sagrađena sredinom 19. stoljeća. Židovska zajednica imala je značajnu ulogu u gospodarskom životu Daruvara od druge polovine 19. stoljeća do Drugog svjetskog rata. Nažalost, u tom ratu Židovi su doživjeli mnoga stradanja tako da je rat preživjelo samo nekoliko obitelji od kojih su se mnoge nakon rata iselile. Židovsko groblje je 1973. godine ubilježeno kao spomenik žrtava fašizma.
Zgrada nekadašnje židovske sinagoge razlikuje se od okolnih građevina, ali se svojim izgledom uklapa u postojeću okolinu. Ulaz je s ulične strane. Ispod jednog svoda, koji je spajao sinogogu i stambeni kopleks, nalazi se ulaz u dvorišni prostor u kojem su danas pomoćne građevine koje se uklapaju u skladan stambeni kompleks. Mnoge radoznale posjetitelje i poznavaoce stradanja židovskog naroda moglo bi zanimati da je tu bio rođen David Franfurter (1909. – 1982.), čovjek za kojeg se govorilo da je opalio prvi metak protiv nacizma. Bio je sin tadašnjeg rabina koji je iz Daruvara s obitelji otišao u Vinkovce gdje je 1929. završio gimnaziju, zatim nastavio školovanje u Njemačkoj. Kada su nacisti došli na vlast, zbog nacističke politiku otišao je u Švicarsku. Ovdje je isto djelovao nacistički pokret što je Davida ponukalo da 1936. godine u Davosu uđe u stan vođe tamošnjih nacista Wilhelma Gustloffa, ubio ga pištoljem i zatim se predao policiji. Vjerojatno bi Hitler već tada pokrenuo odmazdu protiv Židova, ali pošto su u Berlinu pripremane olimpijske igre, bojao se bojkota zapadnih zemalja. Frankurter je bio osuđen na 18 godina tamnice, ali je 1944. godine pušten. Nakon toga je otišao u Palestinu gdje je nakon nastanka Izraela obnašao mnoge visoke državne poslove i bio slavljen kao heroj. Osobno je napisao knjigu Osveta, a o njemu je u Švicarskoj bio snimljen i film.

Na daruvarskom rimokatoličkom groblju bila je 1904. sagrađena kapelica Svih Svetih koju je sagradio novčanim sredstvima „vrli građanin daruvarski g. Josip Gruss“. U njegovoj se okolini nalaze mnogi grobovi poznatih daruvarskih ličnosti iz druge polovine 19. i prve polovine 20. stoljeća. Tu se nalazi i skroman grob Josipa Salača (1908.-1975.), rođenog Daruvarčanina, u vrijeme smrti pomoćnog zagrebačkog biskupa. Uz groblje se nalazi Kalvarija i Križni put na čijem brdu dominiraju tri križa podignuta u 19. stoljeću. Postali su poznati kada je 1937. godine daruvarski fotoamater Milan Pavić (1914.-1986.) u jednom časopisu objavio njihovu fotografiju pod nazivom Kalvarija. Tu je sliku 1937. godine pod svojim imenom objavila američka fotoamaterka i književnica Elizabeth Hipps u USA napisavši da ju je slikala u Južnoj Americi. Zbog ovog plagijata došlo je do sudskog spora u kojem je Milan Pavić tražio simboličnu nadoknadu od 5 dolara od američkog časopisa. O tome je pisao tada i Miroslav Krleža u časopisu Pečat i davao podršku Pavićevom zahtjevu. Sudski spor zbog izbijanja rata nije nikad bio završen, ali su o tom događaju pisale mnoge novine i time jednom anonimnom fotografu napravile veliku reklamu i otvorile mu put u svijet poznatih majstora fotografije.

U Daruvaru je u razdoblju 1864. – 1866. građen samostan časnih sestara milosrdnica Svetog Vinskog Paulskog. Samostan je utemeljila grofica Ludovika Janković, supruga grofa Julija Jankovića. U samostanu je 1866. godine počela raditi djevojačka pučka škola koju su vodile sestre milosrdnice sve do 1944. godine. Uz samostan bio je kasnije i internat za djevojke izvan Daruvara.
Prvobitni izgled samostana se tijekom vremena mijenjao. Najveće su preinake napravljene 1910. godine kada je zagrađen cijeli dio školske zgrade. Današnji vanjski izgled nastao je 1929. – 1930. godine kada je sagrađen dvokatni dio na jednom dijelu ranijeg samostana za stambene potrebe, dok je dio školske zgrade podignuta na kat. U jednom dijelu samostanske zgrade, nakon Drugog svjetskog rata radila je daruvarska gimnazija. Danas je u njoj dom za starije osobe.

U Donjem Daruvaru na tamošnjem pravoslavnom groblju nalazi se kapela Svete Velikomučenice Hristine koju je dao graditi daruvarski veleposjednik Izidor Dobrović, a za uzvrat je tražio da se na dan te svetice svake godine drži sveta liturgija i parastos te da se spomenu svi preminuli članovi porodice Dobrović.

U Donjem Daruvaru nalazi se i kip Ivana Nepomuka koji se štuje kao zaštitnik mostova, sela od vremenskih nepogoda, poplava i požara i stoga je ovaj svetac bio blizak ratarima. Spomenik je imao funkciju zavjetne kapelice, a na dan ovog mučenika svake godine su se nekad organizirale procesije s prigodnim crkvenim obredom. Danas je taj običaj zaboravljen. Kip u Donjem Daruvaru dali su sagraditi mještani ovog sela, naseljenog većim brojem čeških obitelji, a bio je posvećen 1866. godine. Inače kult Ivana Nepomuka počeo se širiti na prostorima današnje Hrvatske u 17. stoljeću i njegovim imenom su nazvani brojni oltari ili kapelice.

Na brdu u Doljanima, oko 3 km od Daruvara, nalazi se crkva Svetog Ilije, prva parohijska pravoslavna crkva na području nekadašnjeg Podborja. Bila je sagrađena 1742. godine na temeljima neke ranije građevine. Bila je oko 14 m duga i 5 metara široka. Bila je od drvenog materijala i pokrivena šindrom, ali je 1805. godine zamijenjena tvrdim materijalom. U nekoliko je navrata obnavljana, a posljednja veća obnova bila je 1979. godine pa bi je trebalo ponovo obnoviti.

U širem daruvarskom kraju u krugu od oko 10 kilometara nalazi se više sakralnih objekata, ali oni datiraju iz kraja 19. ili početka 20. stoljeća. Izuzetak je kapelica Uspenija Bogorodice kod Kreštelovca. Ona se ne ističe ničim posebnom, poznatija je po izvoru „svete vode“. O tome je pisao još u 2. polovini 18. stoljeću Ivan Krstitelj Lalaguea koji je napisao da se izvor nalazi „dva sata hoda od Daruvara, blizu sela Kreštelovac“.
Lalague je bio banski liječnik i županijski fizik u Varaždinu, poznat i kao liječnik praktičar. Posvetio se istraživanju toplica i ljekovitih voda o čemu je napisao više znanstvenih radova. I do njega su doprle vijesti o „svetoj vodi u Slavoniji“ pa je poslao primjerke vode na analizu u Beč odakle je dobio potvrdu da voda ima mineralna svojstva, da je zdrava za piće, da pomaže pri raznih groznicama, povraćanjima, unutrašnjim krvarenjima i onima koji iskašljavaju krv.
Zbog ljekovitosti izvora, pored njega je 1745. godine sagrađena drvena pravoslavna kapelica Uspenija Bogorodice. Kasnije, 1922. godine, na tom je mjestu sagrađena nova kapelica od tvrdog materijala, a pošto je ova stradala u Drugom svjetskom ratu, sagrađena je 1957. godine nova. Oko nje su se u prošlosti održavale povremene crkvene svetkovine, ali se o „svetoj vodi“ i danas priča, po nju kriomice dolaze oni kojima, navodno, pomaže kod muškosti.

Oko 6 km od Daruvara nalazi se selo Dioš, a u njemu pseudogotički dvorac Marijin dvor, okružen šumom i lijepim krajolikom. Ovaj dvorac sagrađen je 1904. godine, ali svojim izgledom nalikuje srednjevjekovnim dvorcima. Dao ga je graditi Alojzije Tüköry, jedan od kasnijih nasljednika posjeda obitelji Janković, a ime je dobio po imenu njegove kćeri Marije. Bio je to njihov ljetnikovac u kojem su se okupljali potomci nekadašnjih plemićkih porodica organizirajući tu povremene zabave povezane s lovom. Izgled dvorca je teško opisati, ali u vanjskom dijelu ističu se dvije kule kao vidikovci i dvije manje kule. U unutrašnjosti su dvije velike prostorije i više malih. Veći prostor se naziva i kapela i tu se održavaju danas bogoslužja. Građena je od cigle i obrađenog kamena. Uz dvorac su bile nekad i gospodarske zgrade. Pošto je oko dvorca nastalo selo Dioš, to je postupno naziv Marijin Dvor zamijenjen nazivom Dioš, što je mađarski naziv za orah.
Pred Prvi svjetski rat vlasnik Dioša postala je obitelj Kulmer, nakon rata bio je jedno vrijeme u vlasništvu jedne švicarske banke, zatim Banovine Hrvatske. Nakon što su se početkom Drugog svjetskog rata 1941. godine u Hrvatskoj sklonili prognani salezijanci iz Slovenije, oni su kupili Dioš i ponovo mu povratili prvobitno ime Marijin Dvor. Oni su u njemu organizirali bogoslužbu, ali i školu za djecu susjednog sela Šuplja Lipa. Nakon rata salezijanci su bili protjerani iz Marijinog Dvora. U njemu su nakon toga organizirani tečajevi, škola, okupljalište mladih, ali uz nedovoljnu brigu da se zaustavi njegovo propadanje.
Godine 1995. Marijin Dvor vraćen je salezijancima. Poduzeti su neki radovi na njegovoj unutrašnjoj obnovi, posebno u dijelu kapelice Marije Pomoćnice. U zadnjem desetljeću dosta se govorilo o potrebi njegove potpune zaštite, ali nikad se po tom pitanju nije ništa konkretno učinilo.

Jedna od novijih crkava daruvarskog kraja koja privlači pažnju je crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Končanici koja je danas župna crkva nakon što se 1978. godine na dijelu daruvarske crkvene župe ustrojila zasebna župa Končanica. Crkvena zgrada je građena doprinosom mještana, ima toranj sa zvonikom visokim 32 metra. Uz njen lijep vanjski izgled zadivljuje podatak da je sa tadašnjem relativnom slabom tehnikom sagrađen za 15 mjeseci. Bila je posvećena 1909. godine. U središnjem dijelu oltara nalazi se kip Blažene Djevice Marije, s jedne njene strane je kip Svetog Vaclava, a s druge Jana Nepomuka. U nišama u pročelju crkve su kipovi Ćirila i Metodija i slike Križnog puta.

Veliki broj sakralnih građevina trebala bi biti naša dika jer ukazuju na nacionalno i vjersko blago stanovnika na području Daruvara i njegove bliže okolice, nažalost, nedovoljno poznate čak njegovom stanovništvu. Čak su i fotomonografije koje toliko uporno zagovaraju naši gradski kulturni umovi potpuno zaobišle ovaj segment kulturne baštine.

A htjeli bi biti dijelom Europe!

(Namijenjeno onim Daruvarčanima koji osim fotografija žele znati mnogo više.)





Oznake: sakralni objekti daruvarskog kraja

06.04.2015. u 11:02 • 0 KomentaraPrint#

JE LI ŠUTNJA ZLATO?

U posljednjim tjednima dobio sam više upita zašto se ne javljam na svom blogu, je li razlog moje zdravstveno stanje ili možda neugodnosti zbog nekih mojih priloga. Nije ništa od toga. Odavno mi je bliska izreka da oni koji mnogo pričaju manje rade pa sam zato više radio, a manje pričao. Ove godine proživjeli smo već i izbornu šutnju i čak sam požalio što nije potrajala duže jer bi se obični ljudi odmorili od informiranja naše televizije svim neukusnim popratnim zbivanjima koje su pratile predsjedničke izbore. U njih nisu bili uključeni samo predsjednički kandidati, njih smo htjeli čuti, nego brojni navijači, kojih je bilo više nego na bilo kojoj našoj nogometnoj utakmici. Manje je među takvim bilo onih koji su ostali bez posla, onih koji se teško pokrivaju izdvajanjima za preživljavanje, one na selu koji ne mogu prodavati svoje proizvode, mnoge završene studente koji ne mogu dobiti zaposlenje. I to je sada već za nama, ali ne primjećujem da živimo bolje. Ne smatram nikakvim velikim humanim činom ako se oprosti dug nekome tko nema nikakvu imovinu i tko ne može platiti svoje prispjele obaveze. Što bi se takvome i uzelo ako nema ništa?
Ne spadam među one koji ne mogu spajati kraj s krajem, ali sigurno da nisam zadovoljan da je moja mirovina nakon 42 godine rada u nastavi daleko ispod mnogih onih koji su je dobili na neki drugi način. Uostalom, tko danas cijeni prosvjetne djelatnike? U vrijeme rata mnogi su prosvjetari u ratnim prilikama brinuli o školskoj djeci, neki održavali nastavu negdje u izbjeglištvu, ali su to radili jer je to bila njihova obaveza. Ne samo u ratu, nego i u miru su prosvjetni djelatnici uvijek bili malo zaboravljeni! Ne sjećam se da je ikad naša televizija u udarnim vijestima progovorila o nekom učitelju koji prednjači u svom učiteljskom zvanju, ali zato svaki dan čujemo barem neku informaciju o nekom našem inozemnom nogometašu, kao da je to najvažnija državna stvar. Stoga se danas ne treba čuditi da mladi svoje uzore ne vide više u učiteljima, kulturnim i socijalnim radnicima i svim pozivima za koji je potreban fizički rad. A upravo takvi nam trebaju! Priče o velikim „povlačenjima novca“ iz europskih fondova su samo nada za sve veći broj onih koji prekapaju po kontejnerima ili se hrane u raznim socijalnim kuhinjama. Upravo o takvima sam razmišljao u ovim uskršnjim blagdanskim danima. Zašto pred njima tajiti pravu istinu? Europa ne daje ništa badava. Da bi se iz neke kase novac dijelio, najprije tu kasu treba napuniti. Što više Europa bude davala, to više će se topiti naše nacionalno bogatstvo. A ono se topi već odavno pred našim očima, a „zaslužni“ za to su oni koje smo birali u prošlosti i koje ćemo ponovo izabrati u budućnosti.
Ne bih o tome razglabao, ali me zabrinjava što naše pučanstvo misli da smo na kraju nekog tunela. Nažalost, većina je još uvijek u njemu, a svjetlo na kraju tunela je još daleko ispred nas. Nama starijima je bliži, bez obzira da li taj tunel vodio prema nebu ili paklu. Zbog toga bi našem pučanstvu u ovim blagdanskim danima preporučio da posjeti neki sakralni objekt, bez obzira da li je vjernik ili ne. U njemu će bar naći neki mir, tišinu, a svima nama treba malo odmora od političke halabuke koja nas svakodnevno zapljuskuje.

Eto, to je bio razlog zašto sam šutio, ali i šutnja često mnogo govori.

06.04.2015. u 11:01 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< travanj, 2015 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (3)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (4)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (14)

Pretraživač

Loading