U posljednjim tjednima dobio sam više upita zašto se ne javljam na svom blogu, je li razlog moje zdravstveno stanje ili možda neugodnosti zbog nekih mojih priloga. Nije ništa od toga. Odavno mi je bliska izreka da oni koji mnogo pričaju manje rade pa sam zato više radio, a manje pričao. Ove godine proživjeli smo već i izbornu šutnju i čak sam požalio što nije potrajala duže jer bi se obični ljudi odmorili od informiranja naše televizije svim neukusnim popratnim zbivanjima koje su pratile predsjedničke izbore. U njih nisu bili uključeni samo predsjednički kandidati, njih smo htjeli čuti, nego brojni navijači, kojih je bilo više nego na bilo kojoj našoj nogometnoj utakmici. Manje je među takvim bilo onih koji su ostali bez posla, onih koji se teško pokrivaju izdvajanjima za preživljavanje, one na selu koji ne mogu prodavati svoje proizvode, mnoge završene studente koji ne mogu dobiti zaposlenje. I to je sada već za nama, ali ne primjećujem da živimo bolje. Ne smatram nikakvim velikim humanim činom ako se oprosti dug nekome tko nema nikakvu imovinu i tko ne može platiti svoje prispjele obaveze. Što bi se takvome i uzelo ako nema ništa?
Ne spadam među one koji ne mogu spajati kraj s krajem, ali sigurno da nisam zadovoljan da je moja mirovina nakon 42 godine rada u nastavi daleko ispod mnogih onih koji su je dobili na neki drugi način. Uostalom, tko danas cijeni prosvjetne djelatnike? U vrijeme rata mnogi su prosvjetari u ratnim prilikama brinuli o školskoj djeci, neki održavali nastavu negdje u izbjeglištvu, ali su to radili jer je to bila njihova obaveza. Ne samo u ratu, nego i u miru su prosvjetni djelatnici uvijek bili malo zaboravljeni! Ne sjećam se da je ikad naša televizija u udarnim vijestima progovorila o nekom učitelju koji prednjači u svom učiteljskom zvanju, ali zato svaki dan čujemo barem neku informaciju o nekom našem inozemnom nogometašu, kao da je to najvažnija državna stvar. Stoga se danas ne treba čuditi da mladi svoje uzore ne vide više u učiteljima, kulturnim i socijalnim radnicima i svim pozivima za koji je potreban fizički rad. A upravo takvi nam trebaju! Priče o velikim „povlačenjima novca“ iz europskih fondova su samo nada za sve veći broj onih koji prekapaju po kontejnerima ili se hrane u raznim socijalnim kuhinjama. Upravo o takvima sam razmišljao u ovim uskršnjim blagdanskim danima. Zašto pred njima tajiti pravu istinu? Europa ne daje ništa badava. Da bi se iz neke kase novac dijelio, najprije tu kasu treba napuniti. Što više Europa bude davala, to više će se topiti naše nacionalno bogatstvo. A ono se topi već odavno pred našim očima, a „zaslužni“ za to su oni koje smo birali u prošlosti i koje ćemo ponovo izabrati u budućnosti.
Ne bih o tome razglabao, ali me zabrinjava što naše pučanstvo misli da smo na kraju nekog tunela. Nažalost, većina je još uvijek u njemu, a svjetlo na kraju tunela je još daleko ispred nas. Nama starijima je bliži, bez obzira da li taj tunel vodio prema nebu ili paklu. Zbog toga bi našem pučanstvu u ovim blagdanskim danima preporučio da posjeti neki sakralni objekt, bez obzira da li je vjernik ili ne. U njemu će bar naći neki mir, tišinu, a svima nama treba malo odmora od političke halabuke koja nas svakodnevno zapljuskuje.
Eto, to je bio razlog zašto sam šutio, ali i šutnja često mnogo govori.
Post je objavljen 06.04.2015. u 11:01 sati.