Priče iz prošlosti

utorak, 24.11.2015.

I ono što se događalo kao da se nije dogodilo


Ove riječi iz naslova mogle bi se primijeniti i na ovu fotografiju pokupljenu na daruvarskom smetlištu koja nas podsjeća na jedan značajan događaj iz daruvarske prošlosti. U ovom slučaju se to ipak nije dogodilo, samo zato što je neki „zaboravljiv“ nekadašnji sugrađanin ručno napisao da je to prikaz posvete zastave Obrtne zadruge u Daruvaru 1924. godine. Kada toga ne bi bilo, slika bi bila zanimljiva samo onima koji se zanimaju kako su se nekada oblačili naši sugrađani. Na slici su prepoznatljivi samo daruvarska župna crkva i župnik Ettinger. Za mene su svi ostali, a vjerojatno i za mnoge današnje Daruvarčane, nepoznati i bezimeni.
O problemu starih fotografija već govorim četvrt stoljeća, ali bez uspjeha. Mnogi daruvarski kulturnjaci uporno objavljuju stare fotografije daruvarskih ulica i zgrada pa imamo već više izdanja takvih publikacija, čime se ne mogu pohvaliti ni mnogi veći gradovi od Daruvara. Osobno nikad nisam bio protiv njihovog objavljivanja, ali sam ukazivao da je graditeljstvo samo jedan dio prošlosti pa treba objavljivati i slike ljudi, raznih kulturnih, glazbenih i sportskih udruga, skupova pa i političara jer su i oni sastavnicom daruvarske prošlosti, a povijest će dati o njima svoj sud. Svako otezanje sa objavljivanjem takvih starih slika škodimo sami sebi jer ukoliko se ne zna što fotografija prikazuje, onda ona gubi svaku povijesnu vrijednost.
Konkretno: da je ova slika bila objavljena prije 20 godina, vjerojatno bi se našlo nekih Daruvarčana koji bi na slici prepoznali neke naše sugrađane i time bi ovu fotografiju učinili još vrednijom. Ipak, samo zahvaljujući ovom ručnom natpisu, ova fotografija postaje vrijedan dokument za jedno razdoblje daruvarske prošlosti.

24.11.2015. u 10:48 • 0 KomentaraPrint#

Gjuro Szabo i Julije Kempf

Imena ove dvojice velikana mnogim mlađim daruvarskim naraštajima ništa ne znače. Stoga navodim da su obojica bila najizrabljivaniji ljudi u Daruvaru, iako nisu Daruvarčani. Prvi je rođen u Novskoj, a drugi u Požegi. Doduše, nisu izrabljivani oni, ali je izrabljivano ono što su oni napisali o Daruvaru, daruvarskoj okolici i obitelji Janković. Malo je toga novog napisanog. Kada bi se danas izostavilo sve ono što su oni napisali o starijoj daruvarskoj prošlosti, uvelike bi ta prošlost bila osiromašena. To su već znale starije daruvarske generacije od kojih su se neki pojedinci zalagali da neke daruvarske ulice nose njihova imena. Nisu u tome uspjeli, što za Daruvar nije ništa neobično.
Obojica, Gjuro Szabo (1875.-1943.) i Julije Kempf (1864.- 1934.) bili su po struci učitelji i veliki ljubitelji povijesti. Svu tu svoju ljubav su pretočili u pisanu riječ. Mi danas možemo samo žaliti što nisu obradili i daruvarsku prošlost vezanu za obitelj Tüköry pa se ne bi o njima danas prepričavale samo bajke, uz napomenu, da njihovi posmrtni ostaci i danas leže blizu ulaza na daruvarsko groblje.

Gjuro Szabo

Julije Kempf

Ove godine se navršava 140. godina rođenja Gjure Szabe, a lanjske godine nismo se sjetili 150. godišnjice rođenja Julija Kempfa. Ovaj posljednji bio je i prosvjetni nadzornik koji je obilazio škole na području tadašnje Požeške županije i u putopisnoj formi opisivao svoje dojmove o selima koje je posjećivao. Sve usporednice su nezahvalne, ali ne mogu zaboraviti ponašanje dvojice prosvjetnih nadzornika(savjetnika) iz 80-tih godina prošlog stoljeća. Imali su svoju kancelariju u Dvorcu, u dubokoj hladovini, kao stvorenoj za dvojicu uhljebljenih političara. Kada je 1983. uz velika novčana izdvajanja tadašnjih općinskih vlati u Dvorcu postavljena stalna izložba(muzej) smještene u pet prostorija, niti jedan od ovih „vrhunskih stručnjaka“ nije pokazao interes za izloženu postavu, iako je njihova kancelarija bila udaljena samo 20 metara. To bi se još moglo shvatiti jer ne moraju takve stvari zanimati „savjetnike“, ali je žalosno što nisu savjetovali školama na širem daruvarskom području da posjete muzej i ne začuđuje da to nisu učinili ni učenici mnogih razreda koji su imali nastavu u preostalim dijelovima Dvorca.
Iz ovog izvire i pitanje da li su uopće bili potrebni takvi savjetnici čiji se posao sastojao samo o skupljanju podataka o broju učenika u pojedinim školama. Možda se u tome varam pa su i oni, kao i Kempf, zapisivali svoje dojmove u svojim obilascima pojedinih sela, savjetovali školama da pišu spomenice i sami ju pisali o svome radu. Ako se jednoga dana objavi jedan takav rad, duboku će se ispričati čitateljstvu. Reklo bi se da iluzije umiru sporo, ali u ovom slučaju se to neće dogoditi nikada, eventualno se može samo pričati da je i to stradalo u Domovinskom ratu.

24.11.2015. u 10:46 • 0 KomentaraPrint#

I on ode!


Poznato je da je Aleksandar Tüköry (1826.-1895.) imao zasluga za ovaj grad. Uz osnivanje daruvarskog DVD njemu se pripisuje i osnivanje čitaonice u Daruvaru, uredio je zvjerinjak, a njegova je supruga Antonija darovala besplatno zemljište nasuprot katoličke crkve na kojoj je 1887 dovršena gradnja nove školske zgrade. U njihovo vrijeme nastalo je i nekoliko sela, ali se malo zna kako se živjelo u tim dijelovima Tükörijevog vlastelinstva. O tome nije pisao ni Gjuro Szabo, a samo djelomično Julije Kempf. Stoga danas malo znamo o prilikama na širim daruvarskim prostorima, iako su Tüköry bili ovdje više od četvrt stoljeća. Točno je da je 1848 bilo ukinuto kmetstvo, ali je i dalje ostalo mnogo površina u sastavu vlastelinstva, u početku obitelji Janković, a kasnije Tüköry. U seoskim sredinama živjeli su uz seljake, koji su imali svoju zemlju, i velik broj najamnika, bezemljaša, koji su svojim položajem živjeli teže nego nekadašnji kmetovi. Primjerice, u Ljudevitinom Selu su do 1888. godine živjeli najamnici, koji nisu bili vlasnici zgrada, iako su ih sagradili, niti zemlje koju su obrađivali. Sve je to bilo vlasništvo obitelji Tüköry. Tek 1885. oni, koji su mogli, su ta domaćinstva kupili, a 1888. gruntovno preveli na svoja imena. To je ta druga strana medalje! Pametnom dosta!
Do 1895. godine cijelo preostalo nekadašnje vlastelinstvo bilo je zajedničko za sve članove obitelji Tüköry: Aleksandra i njegove supruge Antonije i njihove djece Antuna, Alojzija (Vjekoslava), Eugena i kćerke Margarite (Margite).

Prije 120 godine, 17. svibnja 1895, zabilježena je ova informacija:

“ Veleslavnom kr. sudbenom stolu u Požegi
Gospodin Aleksandar Tüköry de Algyest, vlastelin, posjednik plemićkog dobra Daruvar-Sirač- Uljanik preminuo je 16. o. m. u trgovištu Daruvar i bit će u ponedjeljak dne 20. o.m. i sahranjen što se Veleslavno istom daljnje možebitne uporabe uljudno priobćuje…“


Nakon njegove smrti vlastelinstvo je bilo podijeljeno među njegovom djecom na četiri dijela, time da je pokroviteljstvo na području daruvarske rimokatoličke župe dobio Antun, a za područje župe Gaj njegova sestra Margita, udana Biederman.


24.11.2015. u 10:43 • 0 KomentaraPrint#

Vatru gasi, brata spasi!

U Daruvaru je 1880. godine osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo (DVD). Među osnivačima navodi se i Skender (Aleksandar) Tüköry, jedan od tadašnjih članova vlastelinske obitelji Tüköry. Prema dosadašnjim zapisima čini se da je Skender Tüköry učinio mnogo dobroga za boljitak tadašnjeg Daruvaru. Do svoje smrti bio je predsjednik daruvarskog DVD i stvorio čvrste temelje ovog društva čiji rad je moguće pratiti do današnjih dana.
Za daruvarske vatrogasce može se reći da su ne samo najstarije organizirano društvo u Daruvaru, nego da je jedino koje se može pohvaliti da je do sada, u raznim vremenskim razdobljima, izdalo čak 3 publikacija u kojima su objavili rezultate svoga rada u prethodnim razdobljima. Ovime se ne mogu pohvaliti ni neke obrazovne(školske) ustanove jer nemaju nijednu takvu publikaciju.
Teško bi bilo izbrojiti sve akcije koje su oni imali u proteklih 135 godina. Izdvojio bih stoga jednu manje poznatu, ali bi se o njoj trebalo jednom progovoriti i na nekim višim instancama. Već danas slušamo da je mnogo arhivske građe nestalo u vrijeme Domovinskog rata, ali bih rekao da je mnogo toga uništeno prije i poslije ratnih zbivanja u Daruvaru. Osobno razmišljam da predložim jednog daruvarskog vatrogasca da mu se dodijeli nagrada u povodu Dana Grada jer je s daruvarskog smetlišta spasio dio arhivske građe i time ju je sačuvao za buduće naraštaje. Daruvarskim vatrogascima bi za sljedeće godine trebalo poželjeti da bude što manje vatre, a da uz izreku iz naslova koriste još jednu: Glupost gasi, arhive spasi!

24.11.2015. u 10:18 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 08.11.2015.

Povijesni događaji i zanimljivosti iz daruvarske prošlosti

Daruvarska prošlost 20. stoljeća prepuna je brojnih nepoznanica koje se svakodnevno povećavaju jer svakim danom umiru mnogi naši građani koji sa sobom odnose u grob tajne i nezabilježena sjećanja iz daruvarske prošlosti. Daruvar nema svoj arhiv, arhivska građa mnogih institucija je osiromašena, a time su stvorene sve pretpostavke za trajni zaborav.
Daruvar je imao i tu nesreću da tijekom 20. stoljeća nije imao u kontinuitetu lokalne novine koje su jedino mogle sačuvati opis događaja o našem gradu u određenom vremenu. Iako su one samo pomoćni izvor povijesnog istraživanja, zbog nedostatka brojne arhivske građe vezane za Daruvar, sve daruvarske novine koje su ranije izlazile u kratkim vremenskim razdobljima, ostale su dragocjenim i jedinim izvorom za proučavanje daruvarske prošlosti. Stoga svaki novi podatak iz daruvarske prošlosti treba negdje zabilježiti jer će on biti od velike pomoći kod pisanje povijesti grada. Po tom pitanju Pakračani su ispred nas.



Pjevački zbor Daruvara

Pjevački zbor u Daruvaru, kako brojem pjevača tako i kvalitetom, bio je na visokoj razini. Melodije koji su oni izvodile bile su zahtjevne i njih se dugo uvježbavalo. Prilikom obilježavanja 100 godina rođenja Bedřicha Smetane u programu 30. ožujka 1924. godine u zboru su pjevali:
Sopran, gospođice: Branka Teodorović, Marija Kričanski, Zora Rački, Zlatica Ašner, Ivanka Satrapa, Emilija Vaniček i Marica Bengez.
Alt gospođice: Oliva Dokmanić, Beta Ljevaković, Štefanija Sagental- Mance i Ludmila Knyttl.
Tenor, gospoda: Vladimir Jirasek, Dimitrije Juzbašić, Zlatko Banfić, Ivica Varović, Milorad Kapetanović i Vlado Bosnar.
Bas, gospoda: Joža Muhlbauer, Franjo Valdgoni, Aleksandar Bauer, Silvester Knyttl, Pero Miličić, Mladen Martinović, Slavko Kosina i Mladen Vučinić.
U programu je gospođica Branka Teodorović pjevala odlomak iz opere Poljubac, a neke melodije predveo je glazbeni kvartet u sastavu Josip i Bogumil Knyttl, Vaclav Satrapa u Josip Muhlbauer.
U programu je nastupio i muški pjevački zbor s melodijom Izdajica. U zboru su pjevali:
Prvi tenor: Dimitrije Juzbašić, Vlado Jirasek, Alois Terešak, Aleksandar Banfić, Richard Svoboda, Franjo Kolbaba, Petar Čobaković, Franjo Štiler.
Drugi tenor: Mladen Dimitrović, Josip Hajek, Ivica Varović, Zlatko Banfić, Milorad Kapetanović, Vlado Bosnar i Jaroslav Dittich.
Prvi bas: Vaclav Satrapa, Antonije Osmec, Šabkov, B. Knyttl, Silvester Knyttl i Stanislav Kosina.
Drugi bas: Karlo Lukaš, Josip Dokmanić, Mladen Vučinić, Roman Sandi, Josip Legrad, Franjo Valdgoni, Josip Muhlbauer, Bogumil Sikora, Lazo Andrić, Pero Miličić, Stanislav Střecha i Matijević.


Daruvarska željeznica


Nekad je željeznica bila jedan o prepoznatljivih znakova bogatstva nekog prostora. U tome su daruvarski prostori od druge polovine 19. stoljeća prednjačili jer prirodno bogatstvo samo za sebe ne bi bilo dostatno za gospodarski napredak. Sve viškove koje su se stvarali radom ovdašnjih ljudi trebalo je isporučiti na druga tržišta. Tu spada i eksploataciji ovdašnjih šuma, u čemu se i pretjerivalo, ali su za uzvrat stvorene nove obradive površine.
Daruvarski i okolni prostori imali su tu sreću da su se brzo uključili u željeznički promet. Kada je 1868. godine bila otvorena pruga Beč-Barcz, onda se pruga našim stanovnicima približila na oko 70 km, što u to vrijeme nije bila nesavladiva daljina. Veći su problem činili loši putovi kojima se roba prevozila u Barč. Pruga Barč-Zagreb bila je sagrađena 1870. godine pa su naši Daruvarčani odlazili u Barč i odatle po potrebi putovali u Zagreb.

Veliki događaj za Daruvarčane dogodio se na kraljev rođendan 18. kolovoza 1885. godine (130. godišnjica) kada je otvorena 69 km pruga Barč-Daruvar s 13 km ogrankom pruge Bastaji-Končanica (Zdenci). Time su ovi prostori počeli prednjačiti u gospodarskom razvoju jer su preko Barča dobili vezu sa svim prostorima tadašnje Monarhije. Nešto kasnije, na kraljev imendan, 4. kolovoza 1885. godine, stavljena je u promet pruga Daruvar - Pakrac.
U to vrijeme počela je i gradnja pruge od Dugog Sela u dužini 85 km u pravcu Ivanića-Kutine-Novske te ogranka pruge od 31 km od Banove Jaruge-Lipika-Pakraca. Ova se pruga gradila od 1896. godine, a otvorena je 29. studenog 1897. godine.Od tada više žitelji pakračkog i daruvarskog kraja nisu morali u Zagreb ili prema moru putovati preko Barča, koji je do tada bio veoma značajno željezničko središte Austro-Ugarske.


Jugoslavenski sokol u Daruvaru

Korijeni sokolskog pokreta sežu u početno razdoblje druge polovine 19. stoljeća koji se s prostora Češke proširili na ostala područja tadašnje Austro-Ugarske, a nakon toga i izvan tog prostora. Iako je sokolstvo nalikovalo sportskom pokretu, ipak je ono svojim programom tražio drugačiji način života pa je imao i svojih protivnika. U nekim sredinama on je dobivao i politička obilježja jer se u njenim okvirima počeo njegovati nacionalni duh u cilju otpora austro-ugarskom nacionalizmu. Na čelu sokolskim društvima na prostoru Banske Hrvatske i Slavonije bio je Hrvatski sokolski savez u Zagrebu čije smjernice su se provodile preko sokolskih župa u lokalnim društvima. l
Nakon što je krajem 1918. proglašena Država Srba, Hrvata i Slovenaca, htjelo se objediniti sva sokolska društva u jedinstvenu državnu organizaciju, u skladu unitarističkog tumačenju o Srbima, Hrvatima i Slovenci kao „jednom narodu s tri imena“. U Novom Sadu je osnovan 1919. godine najprije Sokolski Savez Srba, Hrvata, Slovenaca koji je 1920. godine promijenio ime u Jugoslavenski sokolski savez.
Vidovdanskim ustavom htjelo se stvoriti od jedne višenacionalne države jednonacionalnu državu sa jedinstvenom nacijom. U službenom popisu stanovništva iz 1921. godine za Srbe i Hrvate nalazi se jedinstvena rubrika Srbohrvati, za Čehe i Slovake Čehoslovaci. Državna politika priječila je nazive svih udruga koje su u svom nazivu imale nacionalno obilježje. Takvom politikom našli su se na udaru i sokolska društva. Treba istaći da su i u Hrvatskoj u nekim sredinama, u kojima je živio veći broj srpskog stanovništva, osnivani i srpski sokoli.
Državni sokol u Daruvaru vjerojatno je osnovan 1921. godine, ali se ne zna tko su bili njegovi osnivači jer o tome do sada nisu sačuvani pisani podaci. Zna se da je nakon njegovog osnivanja došlo do raskola među daruvarskom sokolašima. Dio sokolaša pristupio je državnom sokolu, dok su preostali ostali vjerni Hrvatskom sokolu i zadržali naziv kojeg su imali od osnivanja 1906. godine.
Tada je bilo već vidljivo da se politika duboko umiješala u sokolski pokret. Hrvatski sokol, iako se nije bavio politikom, podržavao je Radića i politiku HSS. To je bilo posebno vidljivo u seoskim sredinama. Tamo gdje je bilo mnogo pristalica HSS, sokolaši su dugo vremena u nazivu zadržali hrvatsko ime.
Na godišnjoj skupštini daruvarsko državnog sokola u veljači 1924. u njegovo rukovodstvo su bili: starješina Milan Dobrović, predsjednik kulturno-prosvjetnog odbora Ivo Ipšić, načelnik Vjekoslav Lavička, zamjenik Pero Kovačević, načelnica Zorka Tofan. Preostali članovi odbora bili su: Milorad Kapetanović, Savo Živković, Svetozar Milojević, Alfred Romer, Bogoslav Sikora, Josip Knyttl, Lazo Andrić, Slavko Plešić, Antonije Osmec i Miloš Martinović.
Članovi državnog sokola su također za daruvarsko pučanstvo priređivali vježbe i mješovite programe koje su nazivali akademije. Jedna takva je bila drugog dana Uskrsa 21. travnja 1924. godine. Održana je u prostorijama kupališnog svratišta, imala je 10 točaka programa od kojih su dominirale proste i ritmičke vježbe, vježbe na spravama, a na kraju kazališna igra Vila s Učke gore. Većina programa bilo je izveden u središtu dvorane, a kazališna igra na pozornici. U svim točkama programa kao izvođači se navodi muški i ženski naraštaj.

Odnosi između daruvarskog Hrvatskog sokola i državnog sokola (Jugosokola) bili su dosta slojeviti. U početku je bilo dosta elemenata međusobnog natjecanja što je povećavalo kvaliteti gimnastičkih disciplina. Državni sokol je imao također puhači orkestar što je također bila konkurencija glazbenicima Hrvatskog sokola i davalo glazbenicima dodatni poticaj da pojačanim radom postignu kvalitetnije sviranje.

Iako je među daruvarskim sokolašima bilo je i povremenih suradnji, što je vrijeme više odmicalo, ti su odnosi dobivali presliku stranačkih odnosa u tadašnjoj državi.
Česi su se podijelili između dva sokola, ali i tome ima objašnjenja. Kod njih nikad nije nitko tražio da se osnuje češki ili čehoslovački sokol, nego su najradije koristili samo sokolski naziv. U seoskim sredinama, gdje su češki ratari bili simpatizeri HSS, oni su nastupali u sastavi hrvatskih sokola. U Daruvaru je situacija bila drugačija. Državni službenici i kadrovi koji su dolazili iz Čehoslovačke da ispomažu u kulturnom radu, uglavnom su pristupili državnom sokolu. Prvi je razlog što su državni službenici htjeli sačuvati svoja radna mjesta, a drugi što nisu htjeli djelovati protiv države koja ih je ugostila. Ovdje je tada još bilo mnogo Čeha koji su imali čehoslovačko državljanstvo, a takvi su morali biti posebno oprezni da ne bi postali nepoželjni.
Zanimljiv je slučaj Donjeg Daruvara u kojem je 1922. osnovan zaseban sokol, koji je bio bliži hrvatskom sokolu, ali je surađivao s oba gradska daruvarska sokola.
Nakon uvođenja šestosječanske diktature 1929. godine, hrvatski sokoli bili su raspušteni u svim mjestima u kojima su još djelovali. Tu je odluku donijela središnjica Hrvatskog sokola u Zagrebu, čime je ipak sačuvao svoj inventar i mogao ga prenijeti na neku drugu udrugu. U protivnom, oni bi bili zabranjeni, njihova imovina oduzeta.
U manjim seoskim sredinama tada su nestala mnoga sokolska društva pa je sokolski pokret ostao samo u većim gradskim sredinama, ali se njegovao i u školama gdje je bilo pojedinim učiteljima postavljena kao obaveza da osnivaju sokolske grupe i pripremaju s njima prigodne programe.



Zanimljivosti iz sporta i rekreacije

Kupalište

O daruvarskom kupalištu i plivanju se počelo pisati tek kada je bio zagrađen prvi bazen. Do tada se kupalo u Toplici uzvodno od današnjeg Daruvara na mjestima gdje su bile vodene brane za mlinarske potrebe. S obzirom na veliki broj mlinova i sušnih ljetnih mjeseci, mnogi su mlinovi tada prestali s radom pa su daruvarski kupači odlazili na kupanje na Toplicu kod Lipovca.
Zahvaljujući upravi daruvarskog kupališta bio je angažiran graditelj Bogumil Sikora koji je sagradio kod parka kupalište veličine 200 kvadratnih metara. Kabine i tesarske poslove obavio je tesar Kubelka. Uz bazen je bio nasipan pijesak čime se dobio morski ugođaj, a bazenom je stalno protjecala voda. Bazen je bio otvoren u lipnju 1923. godine. Autor novinskog zapisa zamjerio je upravi daruvarskog kupališta što je vrijeme od 2 do 5 sati bilo rezervirano samo za dame jer je smatrao da bi bilo bolje da toga ograničenja nema. Otvaranjem bazena obogaćena je turistička ponuda. Uprava kupališta se pobrinula i pozvala vojnu glazbu iz Zagreba koja je od 14. lipnja 1923. svaki dan svirala u daruvarskom parku, a uvečer u prostorima kupališta.

Plivanje i vaterpolo

Mnogi mlađi naraštaji Daruvara ne znaju da je u Daruvaru postojalo plivačko društvo i da se igralo vaterpolo. Plivački klub Daruvar osnovan je 1953. godine, ali je najbolje rezultate polučio 1956. godine kada su sudjelovali na regionalnom plivačkom natjecanju sjeverne Hrvatske u Virovitici gdje su daruvarski plivači osvojili nekoliko prvih mjesta i drugo mjesto u vaterpolu. U gradu su se održavala redovito gradska prvenstva u raznim kategorijama, od pionira i juniori, do seniora. Nastupale su i žene. Takmičilo se u različitim dužinama i stilovima, a 1960. godine i u skokovima u vodu, ronjenju i vaterpolu. Na takmičenju u Daruvaru 27. srpnja 1960. godine novine su zabilježile i pobjednike u pojedinim kategorijama. Neki od njih još i danas žive, doduše u poodmaklim su godinama, ali je ipak žalosno što se na njih potpuno zaboravilo.
PK Daruvar je svoje snage u plivanju provjeravao najčešće u međugradskom susretu s plivačima Virovitice. U plivanju su bolje rezultate postizali Virovitičani, dok su u vaterpolu prevagu imali daruvarski vaterpolisti.

Šah

Prvi tragovi igranja šaha u Daruvaru datiraju iz 1923. godina kada je nekolicina Daruvarčana htjela popularizirati ovu igru pa su u kupališnoj čitaonici organizirali jedan turnir uz 7 sudionika koji je trajao od 20. kolovoza do 1. rujna 1923. godine. Uz domaće šahiste (Vladimir Bažant, Vjekoslav Budiš, Velimir Fuchs, Bogomil Šefc) sudjelovali su i neki gosti koji su tada boravili na odmoru u daruvarskom kupalištu. Pobjednik je bio Vladimir Filipović iz Kraljičinog Graca iz ČSR. Prema zapisu turnir je postigao svoj cilj jer su se od tada svake večeri u „perivojskoj kavani“ okupljali šahovski zaljubljenici igrajući šah. Tada se već smatralo da su sazreli svi uvjeti da se u Daruvaru osnuje i šahovski klub.

Još jednom o nogometu

Nogomet se organizirano počeo u Daruvaru igrati nakon Prvog svjetskog rata. Do danas još nije istraženo tko je u Daruvar donio prvu nogometnu loptu. Vjerojatno su to bili školarci i studenti koji su se školovali u većim gradovima. U međuratnom razdoblju djelovalo je više nogometnih klubova od kojih su neki tijekom vremena mijenjali svoje ime, ali na području Daruvara i Donjeg Daruvara bila su skoro uvijek dva nogometna kluba.
Jedan od takvih klubova je bio DONK (Daruvarski omladinski nogometni klub) koji je u nekim razdobljima bio respektiran i u široj okolici. Za Uskrs 1924. godine htjeli su ugostiti i tadašnjeg državnog prvaka Građanskog iz Zagrebu kojem se trebao suprotstaviti sljedeći sastav: Miličić-Szabo, Ugar-Štark, Gyory, Horvat-Novak, Klingenberg, Spitzer, Bažant i Šenauer. Nažalost iz „tehničkih razloga“ igrači Građanskog nisu doputovali pa je ovaj sastav nešto kasnije odigrao prijateljsku utakmicom sa VGŠK (Virovitičkim građanskim športskim klubom) koja je završila rezultatom 1:1.

08.11.2015. u 10:06 • 1 KomentaraPrint#

subota, 07.11.2015.

Crtice iz daruvarske prošlosti II.

Josip Juraj Strossmayer (1815. - 1905.)

Ove godine smo se prisjetili i 110. godišnjicu smrti Josipa Jurja Strossmayera koji je još života bio slavljen u Hrvatskoj. Nakon njegove smrti sazvana je sjednica daruvarskog općinskog zastupstva i tom je prilikom o Strossmayeru govorio općinski načelnik Andrija Plešić. Završetak govora zastupnici su dočekali klicanjem: Slava Josipu Jurju Strossmayeru.
Nakon toga su se zastupnici dogovorili da na adresu đakovačkog kaptola pošalju brzojav sljedećeg sadržaja: „ Kaptol Đakovo. Općinstvo Daruvara trga po svojem zastupstvu izražava svoju najdublju sućut nad gubitkom velikog i nezaboravnog mecene hrvatskog naroda biskupa Josipa Jurja Strossmayera.“
Bilo je izabrano izaslanstvo koji je trebao zastupati općinu trgovišta Daruvar na sprovodu i trebalo je održati svečanu zadušnicu na dan koji će za to biti određen.

07.11.2015. u 10:02 • 0 KomentaraPrint#

Crtice iz daruvarske prošlosti


ZAKLETVE

Zaklinjanje je veoma staro, a posebno je veliku ulogu imalo u sredinama u kojima se nije dovoljno komuniciralo u pisanom obliku. Svako zaklinjanje imalo je i svoju težinu, ono se rijetko kršilo. Zaklinjala su se nekad i djeca u međusobnom ophođenju u slučajevima kada se htjelo dokazati da li govore istinu ili da nisu učinili nešto za što se ih sumnjičilo. Zaklinjalo se i kada se primalo u pionirsku organizaciju ili stupalo u vojnu službu. Bile su jednostavni pratilac svakog čovjeka.
Nešto blaža varijanta zaklinjanja je polaganje prisege. I ovdje pojedinci usmenom potvrdom i svojim potpisom potvrđuju da će se ponašati prema nekim propisanim normama.
Među prisege ubrajaju se i one koje daju pojedini političari ili pojedini kadrovi stupajući na neke državne dužnosti. U kojoj su se mjeri oni pridržavali teksta prisege, trebalo bi provjeravati tijekom vršenja ili nakon završenog mandata, jer tada bi se znalo, da li su časno obavljali svoju dužnost. Bilo bi također zanimljivo pratiti i sva obećanja političara prije izbora, a na kraju mandata podrobno analizirati sve što su, a što nisu ostvarili. Tada bi svi znali da li takvi zaslužuje dobiti povjerenje za neki budući mandat.
Neovisno o ovome, zanimljiva su dva stvarna teksta zakletve dviju nekadašnjih daruvarskih prosvjetnih djelatnica, jedne iz 1939., a druge iz konca 1941. godine.

Godina 1939:

„Ja XY zaklinjem se jedinim Bogom, da ću vladajućem kralju Petru II. i otadžbini biti vjerna, da ću se u redu pridržavati zemaljskih zakona i da ću dužnost svoju savjesno vršiti.
Tako mi Bog pomogao.(Potpis).“


Kraj 1941. godine:

„Prisežem Bogu svemogućem i dajem časnu riječ da ću Državi Hrvatskoj i poglavniku kao predstavniku njenog suvereniteta vjerna biti, da ću njene ustavne odredbe i zakone poštivati i njih se držati, da ću interes Države Hrvatske i naroda hrvatskog uvijek pred očima imati i požrtvovno promicati, da ću nalog pretpostavljenih savjesno izvršiti. Tako mi Bog pomogao.(Potpis)."

07.11.2015. u 00:46 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< studeni, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (3)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (4)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (14)

Pretraživač

Loading