Marketing
Gjuro Szabo i Julije Kempf
Imena ove dvojice velikana mnogim mlađim daruvarskim naraštajima ništa ne znače. Stoga navodim da su obojica bila najizrabljivaniji ljudi u Daruvaru, iako nisu Daruvarčani. Prvi je rođen u Novskoj, a drugi u Požegi. Doduše, nisu izrabljivani oni, ali je izrabljivano ono što su oni napisali o Daruvaru, daruvarskoj okolici i obitelji Janković. Malo je toga novog napisanog. Kada bi se danas izostavilo sve ono što su oni napisali o starijoj daruvarskoj prošlosti, uvelike bi ta prošlost bila osiromašena. To su već znale starije daruvarske generacije od kojih su se neki pojedinci zalagali da neke daruvarske ulice nose njihova imena. Nisu u tome uspjeli, što za Daruvar nije ništa neobično.
Obojica, Gjuro Szabo (1875.-1943.) i Julije Kempf (1864.- 1934.) bili su po struci učitelji i veliki ljubitelji povijesti. Svu tu svoju ljubav su pretočili u pisanu riječ. Mi danas možemo samo žaliti što nisu obradili i daruvarsku prošlost vezanu za obitelj Tüköry pa se ne bi o njima danas prepričavale samo bajke, uz napomenu, da njihovi posmrtni ostaci i danas leže blizu ulaza na daruvarsko groblje.
Ove godine se navršava 140. godina rođenja Gjure Szabe, a lanjske godine nismo se sjetili 150. godišnjice rođenja Julija Kempfa. Ovaj posljednji bio je i prosvjetni nadzornik koji je obilazio škole na području tadašnje Požeške županije i u putopisnoj formi opisivao svoje dojmove o selima koje je posjećivao. Sve usporednice su nezahvalne, ali ne mogu zaboraviti ponašanje dvojice prosvjetnih nadzornika(savjetnika) iz 80-tih godina prošlog stoljeća. Imali su svoju kancelariju u Dvorcu, u dubokoj hladovini, kao stvorenoj za dvojicu uhljebljenih političara. Kada je 1983. uz velika novčana izdvajanja tadašnjih općinskih vlati u Dvorcu postavljena stalna izložba(muzej) smještene u pet prostorija, niti jedan od ovih „vrhunskih stručnjaka“ nije pokazao interes za izloženu postavu, iako je njihova kancelarija bila udaljena samo 20 metara. To bi se još moglo shvatiti jer ne moraju takve stvari zanimati „savjetnike“, ali je žalosno što nisu savjetovali školama na širem daruvarskom području da posjete muzej i ne začuđuje da to nisu učinili ni učenici mnogih razreda koji su imali nastavu u preostalim dijelovima Dvorca.
Iz ovog izvire i pitanje da li su uopće bili potrebni takvi savjetnici čiji se posao sastojao samo o skupljanju podataka o broju učenika u pojedinim školama. Možda se u tome varam pa su i oni, kao i Kempf, zapisivali svoje dojmove u svojim obilascima pojedinih sela, savjetovali školama da pišu spomenice i sami ju pisali o svome radu. Ako se jednoga dana objavi jedan takav rad, duboku će se ispričati čitateljstvu. Reklo bi se da iluzije umiru sporo, ali u ovom slučaju se to neće dogoditi nikada, eventualno se može samo pričati da je i to stradalo u Domovinskom ratu.
Post je objavljen 24.11.2015. u 10:46 sati.