Priče iz prošlosti

subota, 18.07.2015.

UMRLI SU ZABORAVLJENI

Na nadgrobnom spomeniku poznatog daruvarskog profesora Antuna Švajgera (1902.-1982.) stoji natpis: „ Umrli su samo oni koji su zaboravljeni.“ On nije sigurno bio zaboravljen od onih Daruvarčana koji su živjeli za njegova života. Zajedno sa svojim sinovima trebao bi biti u popisu poznatih daruvarskih povijesnih ličnosti. Upravo skraćeni natpis s njegova groba, stavio sam kao naslov ovom prikazu. Sadrži poučnu poruku, trebalo bi se nad njom zamisliti. Ne bih je objašnjavao, niti bi danas pisao o obitelji Švajger
Veći dio 2015. godine već je za nama. Mnogi govore kako vrijeme brzo leti, još malo trajat će ljeto, zatim dolazi jesen, a zatim na samom početku zime pokopat ćemo i ovu godinu, ostat će iza nas, ući će u povijest. Budući naraštaji će je ocijeniti, da li je bila dobra ili loša, koga je usrećila i kome je ona bila posljednja. I tako u krug!
U dosadašnjem dijelu godine prisjetili smo se velikog broja stradalnika u Jasenovcu, Bleiburgu i raznim jamama diljem Hrvatske u kojima su kosti poznatih i nepoznatih stradalnika koji su ovdje našli svoje vječno počivalište. Nedavno se prisjetilo i stradalnika u Srebrenici, u nama susjednoj državi. I tu smo čuli mnogo riječi da se o tome treba govoriti, kako bi se tako nešto nikad ne bi ponovilo. Obilježila su se i neka mjesta stradanja u Domovinskom ratu, neka će se još obilježiti do kraja godine. Lijepo je to gesta kada se odaje pietet poginulim, bez obzira u kojim su okolnostima izgubili život, bez obzira na njegovu nacionalnu, vjersku ili političku pripadnost. U smrti su svi jednaki, oni se među sobom ne dijele. Razlikuju se samo po tome da li se njihovi ostaci nalaze na nekom groblju ili nekoj zajedničkoj grobnici, ili su u nekoj još nepoznatoj neistraženoj jami.
U sjeni ovih obilježavanja zamijetio sam da se nije mnogo govorilo o 180 000 poginulih s današnjeg prostora Hrvatske u Prvom svjetskom ratu. Lanjske godine se samo prisjetilo 100. godišnjica početka Prvog svjetskog rata. Na novinskim stranicama dosta se pisalo da li je Gavrilo Princip bio heroj ili terorist. Točno je da je taj događaj iskorišten za povod ratu, ali je u dosadašnjoj povijest bilo na stotine sličnih atentata, ali nisu pokrenuli ratne sukobe. Do rata bi tada došlo i bez ovog atentata jer su neke velike sile željele rat. One bi pronašle neki drugi povod, njih je uvijek moguće naći. Povijest se ne bavi pretpostavkama, nju ne zanima što bi bilo da nije bilo. Stoga je Gavrilo Princip tragična ličnost, bez obzira da li je bio heroj ili terorist. I on se pridružio na desetine milijuna poginulih u tom ratu. I danas svjedočimo da se neke mlade djevojke islamske vjere opašu eksplozivom kojeg zatim aktiviraju u nekom autobusu ili nekom javnom prostoru te ubiju na desetine nevinih ljudi, ali i žrtvuju i svoje mlade živote za nečije interese. I one su za neke heroji, a za druge teroristi. Atentatori su uvijek atentatori, a „ne ubij“ piše u 10 zapovijedi.
Zaboravlja se da je Prvi svjetski rat trajao četiri godine, da se tek 1915. godine počeo pretvarati u „klaonicu naroda“ koji je trajao sve do 1918. godine. Zar u ovoj i još narednih tri godine treba izbjegavati opis tragedija koje su se dogodile prije 100 godina? Brojka od 180 000 poginulih dovoljan je povod, velika je to brojka. Ako uzmemo pretpostavku da je svaki poginuli imao roditelje, neki supruge i djecu, bake i djedove, onda je sigurno barem petoro članova poginulih vojnika oplakivali svoje članove obitelji. Ukupno broj takvih bilo je skoro jedan milijun, skoro četvrtina stanovnika današnje Hrvatske! Zar to nije dostatna brojka da se shvati tragična sudbina naših ljudi u Prvom svjetskom ratu? Koliko bi trebala iznositi ta brojka da nas trgne iz ovakvog zaborava?

Poslije nekoliko priloga na svom blogu o Prvom svjetskom ratu, od dobronamjernih suradnika dobio sam upit zašto sam toliko opterećen tragedijama Prvog svjetskog rata, da li nije netko stradao iz moje bliže obitelji. Na drugi dio ovog pitanja sam odgovorio niječno, jer su obojica mojih djedova preživjela, doduše jedan se vratio iz zarobljeništva iz Rusije, ali živ. Da je samo jedan od njih poginuo, ne bi ni mene danas bilo, jer ne bi se rodila moja majka ili otac, ovisno tko bi poginuo. Ne bih također rekao da sam opterećen Prvim svjetskim ratom, ali smatram da mi živi trebamo govoriti i pisati o mrtvima, jer samo tako oni neće otići u potpun zaborav. Svi mi koji sada živimo na ovim prostorima bili smo te sreće da se naš predak vratio iz tog rata pa mnogi od vas također ne bi bili među živima. Živjeli bi samo potomci onih koji nisu bili u ratu ili potomci onih poginulih koji su se rodili prije ili u vrijeme pogibije svojih očeva.
Danas često slušamo o negativnim demografskim kretanjima, a posljedica je osjetan pad ukupnog njegovog ukupnog broja. Iako povijest izbjegava hipotetička pitanja, nameće se pitanje koliko bi tih 180 000 poginulih, uglavnom mlađih muškaraca, imali potomaka da ih rat nije razdvojio od obitelji i nikad ih više nije vratio. Umjesto toga njihove kosti su posijani daleko od svoje domovine, a da se ne znaju ni njihovi grobovi. Samo manji njihov broj bili su te sreće da njihove kosti leže u nekom mauzoleju, ali opet daleko od svoje domovine.



Ima stvari da se ponekad čovjek umori ponavljajući iste stvari. U takvom stanju sam i ja. U takvim situacijama ponekad se pitam kako izaći iz tog labirinta. Stoga zavidim pjesnicima, njihovoj pjesničkoj slobodi jer mogu u svojim stihovima dati puno oduška i pisati o svemu što ih muči. U povijesti to nije moguće, povijest bi trebala iznositi samo stvarne provjerene događaje. Od pjesnika se to ne traži! Stoga smo svi mi u svom životu bili ponekad pjesnici. Nije bitno, da li dobri ili slabi. Svi smo naučili da su se najbolji stihovi pisali u fazama zaljubljenosti, razočarenja ili nekih tragičnih događaja. Svaki tada nastali stih bio je ventil, način da se vratimo u normalan život.
Stoga sam, umoran od objašnjavanje onoga što bi trebalo biti svakome jasno, posegao za stihovima koje sam posvetio svim poginulim u Prvom svjetskom ratu. Nisam pjesnik, ali sam se, pišući ovaj prilog, prisjetio jedne pjesme iz mladosti koja mi se nekad svidjela.Ne znam ni kako se zvala, ali znam da se u njoj govori o nekom sličnom problemu. U svakom slučaju nije plagijat i mislim da neće biti potrebno da sud istražuje njenu autentičnost.


Zaboravljeni

Sto osamdeset tisuća nas je
od Drave do Jadrana,
sto osamdeset tisuća nas je
koji se nismo vratili.
Sto osamdeset tisuća nas je
poput pijeska posijani daleko
od Drave i Jadrana.
Na tisuće u bitkama poginulih,
na tisuće osakaćenih,
na tisuće o kojima se ne zna,
na tisuće u logore odvedenih,
na tisuće tamo preminulih.
+
Ja nisam pjesnik,
ali sam ispleo ovaj buket
od poljskog cvijeća što raste na poljima
od Drave do Jadrana,
na vrletima Papuka i Velebita,
kropljenih iz bistrih naših izvora
suzama vaših majki,
baka i sinova.

srijeda, 15.07.2015.

DARUVARSKO MUZIČKO DRUŠTVO od 1927. – 1940. (u povodu 75. godišnjice prestanka rada)

1. Osnivanje društva i prvi uspjesi

Kulturni život Daruvara između dva svjetska rata do danas još nije dovoljno istražen. Ipak, po sačuvanim pisanim dokumentima, moguće je zaključiti da je on svojim opsegom bio svestraniji nego što mi danas mislimo. Posebno je bio bogat glazbeni život jer je tada djelovalo više instrumentalnih sastava, a jedno vrijeme je svojim radom u gradu prednjačilo Daruvarsko muzičko društvo. Njegovi osnivači su htjeli stvoriti društvo koje bi gajilo glazbu, a to je vidljivo iz zapisnika sa sastanka 21. ožujka 1927. godine, kada je bio prihvaćen stav da se jedino organizirano može postići neki zapaženi uspjeh. Stoga su u 6. članak prijedloga pravilnika napisali:„ Svatko, bez obzira na narodnost, vjeru i partijsku pripadnost može biti član ovoga društva.“Zahvaljujući takvom stavu, oni su dali poticaj da u Daruvaru započne jedan organiziran glazbeni rad. O postojanju volje za takvim radom svjedoči podatak da je već prije službenog osnivanja društva, 9. travnja 1927. godine, priređen jedan koncert u povodu 100. godišnjice smrti Ludviga van Beethovena u kojem su nastupili domaći pjevači i glazbenici. Kao organizator ovog koncerta navodi se Privremeni odbor za Daruvarsko pjevačko- glazbeno društvo u Daruvaru. Društvo je službeno osnovano na osnivačkoj glavnoj skupštini 18. travnja 1927. godine. Prilikom osnivanja prihvaćena su pravila društva koje je 20. svibnja iste godine potvrdio veliki župan osječke oblasti. Prvi njegov predsjednik bio je direktor gimnazije Nikola Žic, potpredsjednik Milan Dobrović, tajnik Ljubomir Gazarović, blagajnik Gustav Gross i arhivar Zvonimir Šeršić, dok su odbornici bili Franjo Brouček i Lazar Andrić. Za voditelje vokalne glazbe bili su izabrani kotarski nadzornik Aleksandar Banfić, učitelj Lazar Andrić i nadkantor Josip Gillman, dok je voditelj instrumentalnog sastava bio Lekso(Josip) Knytl. Iz sastava upravnog odbora moguće je zaključiti da su u vođenju društva prednjačili daruvarski prosvjetni radnici, glazbenici i pojedini ugledni građani.
Novoosnovano društvo je u prvoj godini rada najviše pažnje usmjerilo prema rješavanju pitanja koja bi omogućila normalan rad društva. Najveći problem je bio nedostatak prostora u kojem bi radilo društvo, manjak notnog materijala za grupna pjevanja i nemogućnost da kupe klavir za pratnju pjevača.
Problem notnog materijala htjeli su riješiti početkom 1928. godine kada su se obratili Glazbenom društvu Guslar iz Splita moleći ih da im pošalju neke notne materijale za glasovni kvartet i oktet, ali samo za „slavensku muziku“. Istoga su dana takvu zamolbu poslali drugom splitskom Glazbenom društvu Zvonimir. Ovi su zahtjevi poslani zato jer su se članovi Daruvarskog muzičkog društva počeli pripremati za koncert koji bi bio popunjen isključivo skladbama slavenskih autora. Taj su koncert htjeli obogatiti i muzičkim točkama u kojima bi nastupio i neki gostujući glazbenici.
Za planirani koncert su se već početkom veljače 1928. obratili Ministarstvu financija u Beograd moleći da budu oslobođeni plaćanja takse od prodanih ulaznica na temelju naredbe od 29. prosinca 1927. godine. U molbi navode da se, ukoliko ne bude odobren potpuni oprost, pozivaju na jednu točku iz naredbe o mogućnosti umanjenog davanja koje bi iznosilo 10% od prodanih ulaznica. Iz Beograda je stigao odgovor da im ne mogu dati ni popust od 10 % dok ne podnesu dokaz da je koncert umjetnički. Zbog sadržaja takvog odgovora, 8. ožujka 1928., odaslana je nova molba u Beograd, uz koju su priložili pravila društva i svjedodžbu Poglavarstva trgovišta Daruvar u kojoj stoji da društvo „ priređuje koncerte isključivo umjetničkog karaktera“. Da bi to potkrijepili poslali su i program kojeg su izveli prilikom 100. godišnjice smrti Beethovena i program planiranog koncerta Slavenske muzike. Time problem oko takse nije još bio riješen. Vjerojatno ne dobivši oprost, 19. ožujka su istom ministarstvu u Beograd poslali novu molbu u kojoj navode da će program biti izveden 1. travnja 1928. godine i molili su puni oprost od takse jer su pripremali koncert čiji će čisti prihod namijeniti „ za gladne krajeve naše domovine“. Tek nakon ove molbe iz Ministarstva financija iz Beograda stigla je suglasnost o oslobađanju plaćanja takse, a ta je odluka preko porezne uprave u Daruvaru uručena Daruvarskom muzičkom društvu tri dana prije održavanja koncerta.
Koncert Slavenske glazbe održao se 1. travnja 1928. u dvorani kupališnog svratišta. Toga dana se daruvarskoj publici predstavio daruvarski pjevački muški oktet, solo pjevači Augusta Gillmann i Josip Gillmann, mješoviti pjevački zbor i instrumentalni trio ( klavir, violina i cello ) u sastavu Ankica Šooš, Lida Knytl i dr. Jura Kamenarović. Pojedine pjevače pratili su na klaviru Ankica Šooš, Aleksandar Banfić i instrumentalni orkestar. Jedini gost na koncertu bio je Branko Rukavina iz Pakraca koji je na klaviru odsvirao jednu Rahmaninovu skladbu.
Iako je koncert u potpunosti uspio i postigao moralni uspjeh, u novčanom smislu nije doprinio da se zarađen novac usmjeri prema poboljšanju uvjeta rada. Tako je ovo društvo već 18. travnja odaslalo pismo pomlatku Crvenog križa realne gimnazije u Daruvaru u kojem ih izvješćuju da sav čisti prihod od 1635 dinara ustupaju njima s molbom da tu svotu pošalju u novcu ili hrani „ oskudnim mjestima Blato i Velaluka na otoku Korčula, u jednakim iznosima“. Tražili su samo da primaoce obavijeste da je to sav čisti prihod iz njihov društvenog koncerta koji je bio i priređen u svrhu da se pomogne siromašnim krajevima.
Daruvarsko muzičko društvo od svog osnivanja je uspostavilo dobru suradnju s Čehoslovačkom besedom iz Donjeg Daruvara koja ih je često zvala da svojim nastupima uveličaju njihove programe. Tako su nastupili na njihovoj Narodnoj veselici 9. travnja 1928. godine kada su u programu imali skoro dvije trećine svojih glazbenih točaka. Ova veselica je održana na uskršnji ponedjeljak u dvorani Građanske pivovare( Vranjevini). Iz naziva ovog programa moglo bi se zaključiti da su to bile obične plesne zabave, ali iz programa je vidljivo da su to bili veoma sadržajni glazbeni programi u kojima se izmjenjivale narodne pjesme, ali i kompozicije mnogih poznatih kompozitora. U popratnom materijalu uz program, koji je izveden toga dana, nalazi se tekst u koje se objašnjava da je svrha ovakvih veselica suradnja među slavenskim narodima, čime se htjelo ostvariti ideja Dostojevskog o „sjajnoj budućnosti slavenskih naroda jer on može sudjelovati u zajedničkom radu“, a jedino čega se pribojavao bila je slavenska nesloga.U tom popratnom tekstu se navodi da Češka beseda podupire takva zbližavanja i da želi prikazati čari čeških i slovačkih narodnih pjesama, narodnih nošnji, plesova i običaja. Time su željeli da pokažu dio svoje kulture koja izvire iz duše njihovog naroda jer je kultura „ najbolji veza između nas, jer nam je duša srodna… Ako se budemo razumjeli, kad duša govori, lakše ćemo riješiti i ostala pitanja“.
Iako je program izveden 9. travnja bio opsežan, na uskrsnoj veselici, nakon programa, su predstavljeni i uskršnji običaji i različiti češki, moravski i šleski plesovi.
Daruvarsko muzičko društvo htjelo je tijekom travnja svoj program izvesti i u Pakracu, ali su od toga odustali, jer im je pakrački glazbenik Branko Rukavina napisao da bi jedna muzička priredba s takvim sadržajem mogla doživjeti u Pakracu neuspjeh, zbog premalog interesa tamošnjih mještana za ozbiljnu glazbu. Nakon toga započeli su pregovori o mogućnosti jedne takve posjete Virovitici koji su potrajali sve do svibnja 1928. kada se iz Virovitice oglasio tamošnji ravnajući učitelj Cerovski koji je obavijestio daruvarske pjevače da se njihovo društvo Rodoljub, zbog nesređenih prilika, raspalo i da ono postoji samo na papiru, da je situacija takva da njihovo građanstvo, kada se priređuje neka priredba, „ briljira odsutnošću i stoga je moguće da će se doskora u Virovitici uvesti mjesto pjevanja – plakanje“.
Godišnja skupština Daruvarskog muzičkog društva bila je održana 22. srpnja 1928. i na njoj se raspravljalo o radu u proteklom razdoblju. U izvješću tajnika navedeni su nastupi u jednogodišnjem radu. Iako su postigli zapaženi rezultati, tajnik je istakao i neke propuste. Jedan od takvih je odustajanje od drugog koncerta koji je trebao biti održan 11. lipnja 1928., a nije održan „ jer je pjevače vukla priroda proljeća u šetnju“ pa su izostajali s proba i koncert je bio odgođen za povoljnije doba. Taj zastoj, prema tajnikovom izvješću, potrajao je do zime kada je dr. Kamenarović dao prijedlog da se započne s pripremama za koncert Slavenske glazbe.

2. Suradnja s drugim društvima i problemi u radu društva

Nakon godišnje skupštine odlučeno je da se započne s pripremama za održavanje koncerta u povodu 100. godišnjice Schuberta. Još u svibnju 1928. godine dobili su ponudu Muzičkog društva iz Novog Sada koje je planiralo jednu turneju na području Slavonije i planirali da u Daruvaru prirede koncert 10. srpnja. Iako su Daruvarčani bili voljni ugostiti pjevače ovoga društva, ova posjeta je bila odgođena jer su Novosađani od mnogih društava dobili odgovor da se takav koncert priredi u jesen, jer se publika, koja posjećuje koncerte, tijekom ljeta nalazi na ljetovanju.
Usporedno s ovim zbivanjima započeli su pregovori i s Hrvatskim pjevačkim društvom Dvojnica iz Bjelovaru o njihovom koncertu u Daruvaru. Iz prikaza o tom koncertu moguće je zapaziti da je kulturni rad u tom vremenu nailazio na brojne prepreke i da su često kulturni djelatnici morali obavljati i poslove koji nisu imali nikakve veze s kulturnim radom koji je bio pod budnom paskom tadašnje politike.
Suradnja s Hrvatskim pjevačkim društvom Dvojnica iz Bjelovara počela je kada je daruvarski veterinar Ivo Krušić, ujedno član Daruvarskog pjevačkog društva, izvijestio upravni odbor da je od Bjelovarskog pjevačkog društva dobio ponudu da u Daruvaru prirede jedan koncert. Na osnovi te informacije, 23. travnja 1928., tajnik daruvarskog društva poslao je pismo Hrvatskom pjevačkom društvu Dvojnica u kojem se informira kada bi se, i pod kojim uvjetima, ta posjeta mogla ostvariti. Obavijestili su ih da ponuđeni duhovni dani 27. i 28. svibnja njima ne odgovaraju jer postoji mogućnost da u tim danima gostuju u Virovitici, ali su im ponudili da to bude 28. i 29. lipnja kada će ih „ objeručke primiti“ te nastojati da materijalni uspjeh bude što bolji, a izdaci olakšani udomljavanjem što većeg broja članova kod daruvarskih prijatelja. Na taj način stvorit će se „bratska veza“ jer će prvom zgodom svojom posjetom uzvratiti Bjelovaru uz njihovu „moralnu pripomoć“.
Pismeni odgovor iz Bjelovara bio je pisan 18. svibnja 1928. i u njem se izvješćuje da bi bjelovarski pjevači mogli doći u Daruvar u petak 15. lipnja jer im taj dan najbolje odgovara. Tražili su mišljenje o tom datumu kako bi na vrijeme mogli reklamirati svoju posjetu. Obećali su poslati sadržaj programa, a Daruvarsko muzičko društvo bi o svom trošku tiskalo plakate. Voljni su bili poslati svoja dva člana odbora koji bi se o svemu potanko dogovorili.
Odgovor iz Daruvara bjelovarskim pjevačima bio je pisan 25. svibnja 1928. godine i u njem se navodilo da je njihovo gostovanje moguće sredinom lipnja, ali da to bude u subotu 16. lipnja ili u nedjelju 24. lipnja 1928., jer petak nije prihvatljiv za Daruvarčane. Sa svoje su strane obećali da su o svom trošku voljni tiskati plakate, napraviti reklamu i urediti dvoranu, ali besplatno noćenje za sve članove njihovog zbora u vrijeme kupališne sezone nije bilo moguće. Molili su da netko iz Bjelovara dođe kako bi se o svemu dogovorili.
Sljedeće pismo iz Bjelovara pisano je 13. lipnja 1928. i bilo je upućeno na adresu veterinara dr. Ivu Krušića. U njemu je bio i program s kojim su Bjelovarčani htjeli nastupiti i koji je trebalo staviti na plakate. Ujedno su umoljavali Krušića da knjižara, kada plakati budi gotovi, pošalje nekoliko njegovih primjeraka i u Bjelovar jer kane prilikom gostovanja organizirati i izlet tamošnjih građana u Daruvar.

Novo pismo iz Daruvara na adresu Dvojnica bilo je poslano 18. lipnja 1928. godine i u njem se izvješćuje da su im poslali nekoliko primjeraka plakata za koncert, ali su tražili i hitan odgovor da li su dobili oprost od plaćanja takse od ulaznica jer se bez njega ne može izbjeći tridesetpostotno plaćanje nadoknade za svaku prodanu ulaznicu. Također su tražili točan broj onih koji će doći iz Bjelovara i sudjelovati na zajedničkoj večeri kako bi se o tome obavijestio gostioničar koji je preuzeo brigu o tom dijelu njihovog gostovanja. Vjerojatno, zbog kratkoće vremena mnoga neriješena pitanja obavljala su se kasnije telegramima. Iz Bjelovara je 20. lipnja 1920. poslan telegram sljedećeg sadržaja: „Platite cijelu poreznu taksu. Za večeru naknadno. Dvojnice.“
Daruvarčani nisu odmah odgovorili na ovaj telegram, ali 22. lipnja 1928. stigao je iz Bjelovara novi telegram sljedećeg sadržaja: „Koncert radi dnevnih prilika odgođen na neizvjesno vrijeme. Opširnije listom. Dvojnice.“
Nakon drugog telegrama, istog dana, 22. lipnja, u Bjelovar je Daruvarsko muzičko društvo poslalo novo pismo u kojem se izvješćuje da su primili oba telegrama, da ulaznice nisu dali taksirati jer su predviđali da će koncert odgoditi zbog „žalosnih događaja“. Zbog ovoga skinuli su plakate i u pismu su izrazili nadu da će iste moći upotrijebiti drugom prilikom. Zamolili su Bjelovarčane za pismeni odgovor da li da plakate, tiskani program i ulaznice zadrže ili da im to sve dostave.
Iako se nigdje u sačuvanoj arhivi Daruvarskog muzičkog društva ne spominje pravi razlog odgode ovog koncerta, nije teško zaključiti da je to bila posljedica tadašnjih političkih prilika jer su tada, 20. lipnja , u beogradskoj skupštini ubijeni Pavle Radić i Đuro Basariček, a ranjeni Stjepan Radić, Ivan Pernar i Ivan Granđa.
Odgovor iz Bjelovara stigao je u Daruvar 28. lipnja 1928. godine. U njemu se spominje njihova suglasnost da se, nakon telefonskog razgovora s tajnikom daruvarskog pjevačkog društva, odgođen koncert održi 8. srpnja 1928. U pismu umoljavaju Daruvarčane da s Pollakom, vlasnikom restauracije, ugovore da on sam organizira glazbu i ples poslije koncerta, ukoliko želi, jer oni ne mogu, zbog velikih izdataka, i taj dio snositi. U završnom dijelu pisma navode da za ulaznice treba platiti cijelu taksu jer zatraženi oprost nisu još dobili.
Odgovor na sadržaj ovog pisma iz Daruvara je poslan 4. srpnja. U njemu iznose suglasnost da 8. srpnja se održi koncert, ali za tu priliku neće tiskati nove plakate već će se na ranijim samo izmijeniti prijašnji nadnevak. U pismu obavještavaju Bjelovarčane da su s Pollakom ugovorili da će nakon koncerta ipak biti ples na kojem će svirati vojni orkestar koji svake nedjelje svira u sali kupališnog svratišta poslije 10 sati pa tako će svirati i nakon koncerta 8. srpnja 1928. Što se tiče ulaznica, obavještavaju svoje goste, da je na njih uplaćena cijela taksa u visini 30%, ali ih umoljavaju da, ako im stigne naknadno odobrenje za oprost od plaćanje takse, neka ponesu sa sobom tu odluku, kako bi naknadno pokušali urediti povrat naplaćene takse. Također ih umoljavaju da jave Pollaku koliko će članova i izletnika doći iz Bjelovara kako bi mogao na vrijeme pripremiti potrebnu hranu za njihovo ugošćivanje.
Posjet Hrvatskog pjevačkog društva Dvojnica se ostvario dogovorenog dana i održan je u dvorani Kupališnog svratišta s početkom u 9 sati uvečer. Bjelovarski mješoviti i muški zbor tom su prilikom izveli zahtjevne pjevačke skladbe Mokranjca, Bendla, Križovskog, Novaka, Gotovca, Adamića i Nebilskog. Koncertu je prisustvovalo 153 posjetioca s plaćenim ulaznicama, pri čemu su najskuplje prodavane po 20, dok su one najjeftinije bile po 5 dinara. Od ulaznica se prikupilo 2 360 dinara.
Nakon održanog koncerta Daruvarsko muzičko društvo je 11. srpnja 1928. poslalo još jedno pismo bjelovarskom društvu u kojem ih izvješćuje o prihodima i rashodima koncerta. Izvješćuju ih da su ishodili smanjenje poreza od koncerta od 228. 50 na 111. 30 dinara i uz pismo su im poslali odluku Osječke oblasti za oprost od poreza te uvjerenje Ministarstva prosvjete od 25. lipnja 1928. godine, kojim se im porez smanjuje na 10 % i to za cijelu 1928. godinu. Iako su na račun Dvojnice poslali 2 038. 70 dinara, u pismu Daruvarčani izražavaju žaljenje što materijalni uspjeh nije bio onakav kako su očekivali, ali navode da bjelovarski pjevači moraju „… uzeti u obzir kod toga sve okolnosti koje smo vam spomenuli prigodom vašeg boravka ovdje“. Spomenuli da je sitne troškove, kao raznašanje plakata i aranžiranje sale, snosilo daruvarsko društvo. Pismo zaključuju riječima da su bjelovarski pjevači svojim nastupom postigli moralni uspjeh jer je kritika veoma povoljna i da se nadaju da će se revanširati svojom posjetom Bjelovaru.
Iz Bjelovara su pismom, 28. srpnja 1928., potvrdili da su primili novac i sve fakture knjižare. Zahvaljuju se „ braći pjevačima“, iz Daruvara oko pripreme koncerta, a posebno predsjedniku Žicu i tajniku Gazareviću. U pismu izražavaju nadu da će imati prilike da Daruvarčane također prime u svome gradu i da će im njihov trud uzvratiti istom mjerom.
Iz sačuvane arhive Daruvarskog muzičkog društva nije moguće zaključiti da li su Daruvarčani posjet uzvratili. Vjerojatno političke okolnosti nisu išle u prilog da se jedna takva posjeta ostvari zbog promijenjenih političkih prilika početkom 1929. godine. Uz velike namete za kulturne programe, kulturna društva trebala su rješavati mnoge birokratske prepreke. Pošto se daruvarsko društvo samofinanciralo, teško je bilo podmiriti osnovne troškove za jedan takav zahtjevan rad. Elana je bilo, ali daruvarski pjevači nisu imali ni prostor za vježbanje, ni svoj klavir za pratnju, a u isto vrijeme se od njih tražilo da sudjeluju novčanim prilozima u mnogim akcijama toga vremena. Početkom veljače 1929. od pjevačkog društva se tražilo da novčano pomognu gladnima Hercegovine, a nešto kasnije da daju novčani prilog u fond za podizanje spomenika kralju Petru I. u Zagrebu. U isto vrijeme, početkom veljače 1929. godine, od njih se tražilo da u roku od tri dana, u smislu člana 4 zakona o Zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi pošalju preko poglavarstva jedan primjerak pravilnika kako bi više vlasti provjerile da li je društvo političko ili ne.
Da se namjerno otežavao kulturni rad, svjedoči jedno pismo Ministarstva prosvjete Kraljevine SHS, Umjetničkog odsjeka u Beogradu od 3. lipnja 1929. godine. Pismo je bilo upućeno velikom županu Osječke oblasti i ono ga je proslijedilo Sreskom načelništvu u Daruvaru, a ovo Poglavarstvu trgovišta Daruvar, gdje ga je potpisao načelnik-komesar, koji ga je konačno uručio na adresu Daruvarskog muzičkog društva. U pismu Umjetnički odsjek Ministarstva prosvjete umoljavao je župana da na području svoje oblasti naredi da se sva akta i molbe društava upućuju Umjetničkom odsjeku „ preko sreskog načelnika, odnosno župana... Ubuduće Odsjek će vraćati sve neposredno upućene molbe čak i one koje su zaobišle velikog župana, a bile upućene Generalnoj direkciji Državnih željeznica, a od njih dostavljene Umjetničkom odsjeku radi preporuke u pogledu povlastica u vožnji prilikom putovanja pjevačkih sastava ili diletanskih pozorišnih družina“. U pismu se posebno naglašava da se to posebno odnosi na molbe za dozvolu predstava i za povlastice od 10 % na ulaznice. Pismo završava napomenom da se iz ovog izuzimaju oblasna pozorišta i subvencionirane umjetničke ( muzičke ) škole.
Ovakva politika vjerojatno je skrivila da je došlo da zastoja u radu Daruvarskog muzičkog društva u razdoblju od 1929. do 1934. godine. Danas nam je to razdoblje u povijesti poznato pod nazivom šestosječanjska diktatura koja je ostavila duboke tragove ne samo u političkom već i kulturnom životu na našim prostorima. Ipak, pjevači su u razdoblju 1927. - 1929. svojim nastupima obogatili kulturni život Daruvara pa su zaslužili da se navedu barem njihova imena i time ih sačuvamo u uspomeni mlađim naraštajima.

Glazbenici i pjevači Daruvarskog pjevačkog društva 1927. – 1928. godine



(Napomena: Iza imena Lekso Knytl krije se Josip Knytl. Bio je to njegov nadimak. Josip je imao dva brata, Bohumila (Bogosava, Bogoslava) i Silvestera, i dvije sestre. Jedino je Bogoslav imao visoku fakultetsku glazbenu obrazovanost.)


3. Ponovno oživljavanje rada Daruvarskog muzičkog društva

U razdoblju od sredine 1929. do konca 1934. godine Daruvarsko muzičko društvo postojalo je samo na papiru i nije zabilježen nijedan nastup. Nije održan ni planiran koncert sredinom 1929. godine posvećen Schubertu. O stanju u društvu u razdoblju mirovanja može se doznati iz pisma blagajnika tog društva Franje Jenschea predsjedniku Nilolu Žicu 20. studenog 1934. koji je već tada živio u Zagrebu. U njemu mu zahvaljuje na blagajničkom položaju jer „društvo postoji samo na papiru“. Izvješćuje ga da nema zaostatka u članarinama i da je ta gotovina, veća od 2 000 dinara, uložena kod podružnice Slavonske agrarne štedionice d.d. u Daruvaru. Ostale blagajničke knjige još 1932. godine predao je tajniku Ljubomiru Gazaroviću. Na ovo pismo Žic je poslao odgovor u kojem piše da je on prestao biti predsjednikom s danom preseljenja iz Daruvara u Zagreb i preporuča, pošto društvo više godina nije bilo aktivno, da sredi svoju imovinu i prema pravilima likvidira u korist gimnazije u Daruvaru.
Nakon ovog pisma u Daruvaru se zaista razmišljalo o likvidaciji društva o čem svjedoči cirkularno pismo od 28. ožujka 1935. godine u kojem su pozvani članovi „ krnjeg odbora“ da prisustvuju sastanku na kojem će se raspravljati o likvidaciji društva prema članu 27 njihovog pravilnika. Vjerojatno, odbor je prihvatio likvidaciju, jer je već 29. ožujka 1935. izvršena primopredaja imovine Daruvarskog muzičkog društva između Ljubomira Gazarovića i Lekse Knytla kojom je Knytl trebao tu imovinu predati direkciji Državne realne gimnazije. Ta se imovina sastojala uglavnom iz arhivskih dokumenata, zapisnika, blagajničkih knjiga i novčane svote u visini od 2 250. 81 dinara. Da li je ta primopredaja gimnaziji izvršena nije poznato, ali se čini da se od toga u posljednji trenutak odustalo. U arhivi društva sačuvao se jedan papirić zanimljivog sadržaja pisan„ uz janjetinu“. Dana 19. svibnja 1935. u vinogradu gospodina Smešnog nekoliko članova su se dogovorili o ponovnom radu Daruvarskog muzičkog društva. Na njemu su bili Bogosav Knytl, Vladimir Jirasek, Franjo Smešny, Antun Kozmar, Vilko Šimunović, Guido Rethy, Dragutin Smešny, Milan Boršo i Viktor Kluge.
Vjerojatno je ovo druženje dalo poticaj da je tjedan dana kasnije, 26. svibnja 1935.godine, održana glavna skupština društva. Iz referata tajnika Ljubomira Gazarovića moguće je bilo doznati kratak pregled rada od osnivanja društva do 1935. godine. Kao uzroke zastoja u radu u jednom razdoblju on je naveo „ podmukle i direktne napadaje sa strane, pomanjkanje prostorija za održavanje skupnih vježbi, pomanjkanje pjevača i pjevačica radi napuštanje Daruvara i radi istupa iz društva…“. U svom referatu tajnik je naveo da su u tom vremenu Daruvar napustili mnogi njegovi istaknuti članovi ( Nikola Žic, Milan Dobrović, Lazar Andrić, Franjo Brouček, dr. Juraj Kamenarović, Eugen Wagner, veterinar Ivo Krušić, kapelan Lukaš, Ankica Šooš, Zlata Bublić, Branka Gašparović, Hanna Kraus, Ivanka Satrapa, Katica Tevich, Ivka Žic…), a umrli su Aleksandar Banfić, Augusta Gillman i Rodoljub Gašparović. Iz njegovog referata se doznaje da društvo nije bilo likvidirano jer prema 26 članu pravilnika „ društvo prestaje s radom kada skupština to zaključi ili ga nadležna vlast raspusti“. Pošto na glavnoj skupštini 26. svibnja takva odluka nije bila donijeta, društvo se održalo, a novo njegovo rukovodstvu, uz podršku ostalih članova, ušlo je u jedno novo razdoblje u kojem su postignuti najveći uspjesi tijekom njegovog postojanja. Ono je tada popunjeno s dvadesetak novih mladih članova koji su s jednim dijelom bivših kadrova preuzeli glavnu riječ u radu društva. Pod vodstvom novog predsjednika Zvonimira Seršića i tajnika Vilima Šimunovića, u društvu su djelovali 37 članova, od čega je bilo 8 podupirajućih. Od 29 aktivnih članova dvanaestorica su bili glazbenici: Josip Knytl ( violina ), dr. Otto Gross ( violina ), Vilko Šimunović ( violina ), Vladinir Jirasek ( violina, čelo ), Bogoslav Knytl ( glasovir, violina ), Božidar Latković ( violina ), Antun Kozmar ( bubanj ), Rihard Svoboda ( violina ), Gustav Volenec ( vilina i tromba ), Vaclav Řiha ( violina, klavir, saksafon ), dr. Pavao Fischer ( glasovir ) i Josip Hajek ( violina i viola ). Od ovih 12 instrumentalnih glazbenika osmorica su bili i u pjevačkom zboru tako da je taj zbor brojio 25 član i to: Velimir Fuchs ( bariton ), Ljubica Jovanović ( sopran ), Franjo Smešny ( bas I. ), Vilko Šimunović ( tenor II. ), Vladimir Jirasek ( bariton bas ), Bogoslav Knytl ( bariton ), Guido Rethy ( tenor ), Branko Halvaks ( tenor I., bariton ), Liduška Knytl ( alt ), Viktor Kluge ( bas ), Božidar Latković ( bariton ), Antun Kozmar ( bas ), Dragutin Smešny ( bariton, tenor II. ), Gustav Volenec ( tenor II. ), Đuro Delač ( bas ), Josip Stavel ( bas ), Tanja Grund ( sopran ), Vaso Selaković ( tenor I. ), dr. Pavao Fischer ( bas II. ), Antun Života ( bariton ), Nevenka Šimunović ( alt ), Vlado Horvat ( tenor I. ), Gera Tevich ( tenor I. ), Drago Vidmarić ( bas I. ) i Josip Hajek ( tenor I. ).
Nakon ponovnog oživljavanja rada Daruvarskog muzičkog društva, posebno je bio marljiv njegov upravni odbor koji je sazivao brojne sastanke upravnog odbora na kojima su se htjeli riješiti neki problemi koji su priječile nesmetan rad. Tako se htjelo riješiti pitanje prostora u kojima bi pjevači mogli vježbati, razmatralo se pitanje organiziranja sljedećeg koncerta, pitanje klavira za probe, formiranje pjevačkog okteta i mješovitog pjevačkog zbora. Sve ove sjednice održavane su u prostorijama Čehoslovačke banke u Daruvaru. Pitanje prostora se riješilo tek kada su dobili dozvolu za održavanje proba u prostoru Kupališnog svratišta, a susretljivošću gospodina Heinzla, društvo je dobilo dozvolu i za upotrebu njihovog klavira. Vremenski je ovo pripremno razdoblje potrajalo do 12. studenog, kada je u Kupališnom svratištu za članove društva održano Prvo društveno sijelo. Iz poziva je vidljivo da se broj članova društva povećao na 58 članova, a u pozivu se naglašavalo da svaki član na sijelo pozove svoje prijatelje i znance koji imaju interes za glazbu i pjevanje, budući da je program bio besplatan. Iako je ovo sijelo bilo održano, nije sačuvan podatak o sadržaju tog programa.
Tek što je društvo obnovilo djelatnost, već u prosincu 1935.godine, prispjelo je na njihovu adresu pismo Akcionog odbora za pomoć pasivnim krajevima koji počinje riječima: „ I dolazi nam teški vapaj iz junačke Like naše, iz kršne Hercegovine i Dalmacije ove dike roda svoga. Mi ne tražimo milostinje, zarade nam dajte, no na žalost za te krajeve takove nema. Pomozite braćo, jer nam prijeti crna avet gladi…“ Iako je društvo imalo prihode samo od članarine, pripomogli su ovu akciju s 200 dinara.
Dana 9. siječnja 1936. u Kupališnom svratištu održano je Drugo društveno sijelo za koje je također ulaz bio slobodan. Na njemu je najprije održano predavanje o Ludvigu van Bethovenu, a zatim su izvedene neke skladbe Beethovena, Musorskog, Gotovca, Schuberta, Kustana i Markovca. Neke skladbe su svirali glazbenici, a neke pjevali solo pjevači i zbor uz glazbenu pratnju.
Daruvarski pjevači su redovito vježbali u prostorijama Kupališnog svratišta. Probe su se 1936. godine održavale svakog ponedjeljka u večernjim satima, a prije svakog nastupa tijekom tjedna održano je više takvih proba. Također se često sastajao upravni odbor koji je rješavao organizacijske poslove, posebno one koji su bili potrebni za priređivanje većih koncerata, od ishođenja dozvole za takve koncerte, plakatiranja i organizacije koncerta. Prvi takav koncert u 1936. godini, a treći po redu, održan je 1. ožujka 1936. u dvorani Kazališnog svratišta. Na ovaj koncert pozvani su članovi ostalih daruvarskih pjevačkih zborova: Pjevačkom zboru društva Zora, Društvu Svete Cecilije, Židovskom hramskom zboru i zbor Srpske pravoslavne crkvene općine. Također su upućena pisma na adresu Državne realne gimnazije, Državne trgovačke škole i Državne stručne škole da dozvole svojim učenicima da prisustvuju ovom koncertu. Iz sadržaja programa Trećeg koncerta moguće je zaključiti da su daruvarski pjevači izabrali takve točke programa za koje je bilo potrebno dosta glazbenog i pjevačkog umijeća. Program se sastojao od dva dijela. U prvom, nakon proslova profesora Veljka Fuchsa, Vladimir Jirasek i Bogosav Knytl su svirali Mozartovu Sonatu u B- duru za violinu i klavir, a zatim je muški pjevački zbor otpjevao tri skladbe: Markovčevu Igra kolo, Gotovčevu O, more duboko i Žganecovu Grad se beli. U drugom dijelu programa gudački kvartete ( Josip Knytl, V. Volenec, Bogumil Knytl i Vladimur Jirasek ) odsvirali su Menuet ( Dittersdorf ), Serenadu ( Haydn ) i Menuetto ( Boccherini ). Nakon toga je Josip Richl pjevao tužaljku Zorko moja iz opere Porin od Lisinskog, a slijedile su skladbe Ave Maria ( Schubert- Mařák ) i Valcer u A- duru ( Brahms- Willms ) koje je na violini svirao Ladislav Hlavaček. Program je završio muški pjevački zbor koji je otpjevao Gotovčeve skladbe Kad idu kosci i Momčeto bez gunčeto. Pjevačkim zborom dirigirao je Bogimil Knytl, a u njem su nastupili: tenori I. Josip Richl, Vjekoslav Šajgo, mr. Jaša Straus i August Volenec; tenori II. Branko Halvaks, Josip Knytl, Simeon Zec, Slavko Grund i Richard Svoboda. Bas I su pjevali Veljko Fuchs, Đuro Delač, Oto Sosnovec, Franjo Smešny, Vilko Šimunović i Adolf Paučnik, dok su bas II. pjevali Sreten Đaković, Vlado Jirasek, dr. Pavao Fischer i Antun Kozmar. Koncert je u potpunosti uspio. Pošto je imao propagandnu svrhu, kako je ustvrdio tajnik društva na glavnoj godišnjoj skupštini 15. ožujka 1936. godine, cilj je bio postignut jer je društvu pristupilo još nekoliko novih članova. Na godišnjoj skupštini za rad u društvu bio je posebno pohvaljen tehnički referent društva i dirigent Bogumil Knytl.





4. Vrhunac kulturne djelatnosti Daruvarskog muzičkog društva

Iz programa Trećeg koncerta vidljivo je da su njem nastupili samo muški članovi društva. Bilo je to vrijeme kada u društvu nije nastupao ženski zbor i zato je novi odbor, nakon godišnje skupštine, htio provesti u život zaključke skupštine da se on osnuje. Taj su zadatak na sebe preuzele ženske članice odbora Ljubica Jovanović i Ljerka Jakovac koje su poslale jedno cirkularno pismo u kojem je bilo navedeno 55 imena daruvarskih gospođa i gospođica kojima je bilo ponuđeno da se upišu u muzičko društvo, bilo kao redovne ili podupiruće članice. U tom se pismu, od 17. ožujka 1936., još navodilo da se u društvo mogu upisati i one građanke koje nisu bile u tom popisu. Ovom su se akcijom u društvo učlanilo 35 članica, od čega 17 kao redovite, a ostale kao podupiruće. Slično je pismo, četiri dana kasnije, poslano za učlanjenja daruvarske gospode. Popisom se za redovite članove izjasnilo 27, a za podupiruće 9 članova. Ovom akcijom se spoznalo da Daruvarsko muzičko društvo je tada imalo 71 članova, od čega su bila 44 redovita člana. Predsjednik društva i dalje je bio Zvonimir Seršić, a tajnik Vilim Šimunović. Ostali članovi upravnog odbora bili su još Ljubica Jovanović, Ljerka Jakovac, Josip Knytl, dr. Pavao Fischer, Velimir Fuchs, Franjo Smešni, Sretenije Đaković i Bogosav Knytl.
Već krajem ožujka formirano je žensko pjevačko društvo. Tada su se svi pjevači započeli pripreme jer se za svibanj planiralo Treće društveno sijelo koje je održano u subotu 16. svibnja 1936. godine. O njemu se nisu sačuvali pisani podaci, iako se zna da su u programu sudjelovale i članice ženskog zbora.
Početkom rujna 1936. godine, zbog odlaska na operaciju, predsjedničke funkcije se htio riješiti Zvonimir Seršić, ali tu ostavku upravni odbor nije prihvatio, uz obrazloženje da je bio izabran na glavnoj skupštini i zato to treba riješiti na prvoj sljedećoj, a do tada ga trebao zamjenjivati potpredsjednik Josip Knytl.
Nakon ljetne stanke, sredinom rujna, ponovo su nastavljene probe muškog pjevačkog zbora, dok je ženski zbor nastavio rad krajem rujna. Do kašnjenja je došlo zbog toga što je voditeljica ženskog zbora gospođa Đaković bila preopterećena drugim dužnostima i zato je vodstvo preuzeo Bogosav Knytl. Iako se nije sačuvao nikakav zapis o Četvrtom društvenom sijelu, koji je održan 12. prosinca 1936. godine, pouzdano se zna da je na njemu nastupio i ženski pjevački zbor. Prema sačuvanim zapisima njega su činile sljedeće gospođe i gospođice: Nada Breslauer, Rozalija Fleger, Tanja Grund, Ljerka Hajek, Emilija Janečko, Ljubica Jovanović, Lida Knytl, Maca Knytl, Dragica Kričanski, mr. Blaženka Straus, Ankica Šimunović, Ružica Švarcenberg, Cilika Švarcenberg, Amalija Wasserbauer i Ljerka Vrkljan.
Uspjeh Četvrtog društvenog sijela potaklo je Daruvarsko muzičko društvo da 16. siječnja 1937. priredi Peto društveno sijelo. Žensko pjevačko društvo nastupilo je u istom sastavu kao u prethodnom, ali pojačane dvjema novim članicama, Zlatom Ašner i Anđom Breslauer. Na ovo sijelo bilo je pozvano 85 njegovih članova, uz napomenu da je ulaz slobodan i zato se umoljavalo članove da pozovu na koncert svoje znance i prijatelje. Muški pjevački zbor tada su činili Đuro Delač, dr. Pavao Fischer, Velimir Fuchs, Branko Halvaks, Krsto Jelić, Vlado Jirasek, Antun Kozmar, dr. Božidar Latković, Ivo Nakić, Leon Patik, Adolf Paučnik, Josip Richl, Vaso Selaković, Franjo i Dragutin Smešni, Oto Sosnovec, Rihard Svoboda, Vinko Svěrak, mr. Jaša Straus, Vjekoslav Šajgo, August Volenec, Simeon Zec i Momčilo Momčilović. Nije poznat program koji je tada izveden, ali se zna da je nakon njega bila plesna zabava.
U veljači 1937. umro je dr. Pavao Fischer, član pjevačkog društva, koji je još sudjelovao na posljednjem sijelu. Ovaj tragični događaj dokazao je da među članovima društva vladalo iskreno prijateljstvo jer su u tim teškim trenucima bili na usluzi pokojnikovoj obitelji. Oni su među svojim članovima proveli akciju prikupljanja novčanih sredstava kako bi njima pripomogli obitelji oko troškova pogreba. U ime društva s pokojnikom se na pogrebu oprostio Josip Richl, čiji se govor sačuvao u pisanoj formi. Zbog njegove ljepote zaslužuje da se iz njega navedu barem nekoliko rečenica : „…Tko bi od nas još prije dva dana pomislio, da će se toliko tragike sleći nad jednim tako dragim čovjekom. Tko bi mogao pomisliti da će tako iznenada biti pogašena životna svijeća dragog dr. Fischera i time ojađenu suprugu i ucviljenu djecu zaviti u tamu i očaj, a prijateljima i znancima ostaviti jednu osjetljivu prazninu! Genij smrti utrnuo je ovu životnu svijeću u času kad je porodici u okolini trebala najviše da gori i svijetli. I pitamo se: pa što je život? A pjesnik bi rekao: ako vam na to ne mogu odgovoriti ljudi, onda upitajte nebo! Da, ali i ono je hladno i šuti u časovima kada ljudi ne odgovaraju! A gruda zemlje? Tu je jedini pravi odgovor: ona jednako prima u sebe i bijedu i sjaj - jedina ona je danas još najpravednija!„
Ipak u radu Daruvarskog muzičkog društva nije bilo zastoja. Iz Daruvara je 19. veljače 1937. odaslano pismo Zlati Stahuljak u kojem se spominje da su se na inicijativu svoga člana Josipa Richla dogovorili da je zamole da nastupi 14. ožujka na njihovom koncertu s nekoliko solo pjesama. U pismu se izražavala spremnost da njihovo društvo snosi sve njene izdatke i stoga su je zamolili da navede koliko bi oni iznosili. Već četiri dana kasnije, iz Pakraca je odaslan odgovor gospođe Strahuljak kojim ona piše da je voljna nastupiti u Daruvaru bez ikakve nadoknade i umoljava Daruvarčane da joj napišu svoj program kako bi mogla izabrati svoje pjesme koje će na koncertu pjevati.
Poziv na sudjelovanje na koncertu poslano je i ravnatelju Češke škole u Daruvaru Ladislavu Hlavačeku u kojem se navodi da će u koncertu biti izvedene skladbe domaćih autora i da u skladu s tim u dogovoru s Bogosavom Knytlom izabere skladbe koje bi bile u skladu s ostalim točkama programa.
Iz nepoznatih razloga došlo je do odgode koncerta na 11. travanj 1937. Vjerojatno zbog te odgode, izostao je i nastup Zlate Stahuljak. Na Četvrtom koncertu, u izvedbi skladbi domaćih suvremenih skladatelja, nastupili su svi aktivni članovi Daruvarskog muzičkog društva. Izvedene su tri Lhotkine skladbe koji su izveli muški zbor i solo bariton Vlado Jirasek, dvije Grgoševiće, a jednu Matzovu skladbu zapjevao je ženski zbor, jednu Širolinu i jednu Bersinu skladbu pjevao je tenor solo Josip Richl, Jozefoviću skladbu Zdrava Marija pjevao je uži muški zbor. U drugom dijelu programa izvedene su skladbe Gotovca, Štolcer- Slavenskog, Berse i opet Lhotke. Opet su se izmjenjivali muški i ženski zbor, solo pjevači i manji glazbeni sastavi i instrumentalni duo Vlado Jirasek ( violina ) i Bogosav Knytl ( klavir ). Svim zborovima je ravnao Bogosav Knytl.
Nakon ovog koncert, 25. travnja 1937. održana je 5. redovita glavna skupština na kojoj je utvrđeno da je društvo imalo 94 člana, od čega 53 redovita i 41 podupiruća člana. U tajnikovom izvješću posebno se ističe uspjeh koncerta na kojem je, zbog velike posjete, postignut i materijalni uspjeh, čime se imovina društva znatno uvećala. Tajnik je istakao da je tijekom godine društvu pristupilo 56 novih članova, da su umrla dva člana, da je iz Daruvara iselilo 7 članova i da je iz društva istupilo 10 članova. Upravni odbor je tijekom godine održao 8 sjednica i, nakon Fischerove smrti i udaje Ljerke Jakovec, u odbor su uključeni Amalija Wasserbauer i mr. Jaša Straus. Na godišnjoj skupštini je na prijedlog upravnog odbora prvi njen predsjednik društva Nilola Žic, koji je tada živio u Zagrebu, izabran za počasnog člana društva. Na ovo priznanje se kasnije Nikola Žic zahvalio pismom uz riječi da se veselio kad je društvo „ niklo, a sada, kad cvate, veselim mu se još više. Iako sam daleko od tog društva, pjevanju sam uvijek jednako blizu: kao predsjednik i pjevač sudjelujem ovdje u Zboru Majke Božje Lurdske koji ovih dana priređuje javni koncert s biranim programom crkvene i svjetovne pjesme s orkestrom…“. Na skupštini je izabrano i novo rukovodstvo. Predsjednik je postao dr. Franjo Antolković, a tajnik dr. Božidar Latković. U odboru su bili Ljubica Jovanović, Amalka Wasserbauer, Veljko Fuchs, Bogoslav Knytl, Josip Richl, Franjo Smešny i mr. Jaša Straus.


5. Usprkos bogatoj djelatnosti, nenadana stagnacija

U svibnju 1937. uprava Daruvarskog muzičkog društva stupila je u prepisku s kompozitorom Antunom Dobranićem koji je bio i profesor kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Ovaj se kompozitor najprije pismeno obratio upravi Jugoslavenske – Čehoslovačke lige u Daruvaru i ponudio im ciklus od tri predavanja pod nazivom Pregled razvoja muzike koja bi obradila tri teme: Muzika u službi religije, Teatar i muzika i Uloga slavenstva u razvoju muzike. On je tražio odgovor da li su zainteresirani za ovo predavanje ili da preporuče to predavanje nekoj mjesnoj organizaciji. Ovo pismo je zatim uručeno Daruvarskom muzičkom društvu i ono je 19. svibnja napisalo Dobraniću da ih takvo predavanje zanima, ali pošto dolazi ljetna sezona, kada interes za takva predavanja opada, predlažu da se jedno takvo predavanje održi u jesen. Ujedno su tražili odgovor, pod kakvim bi se uvjetima takvo predavanje održalo.
Nakon godišnje skupštine nastavljen je rad društva. Već početkom svibnja na jednu probu su pozvani svi pjevači s ciljem da započne rad jedan mješoviti pjevački zbor. Planiralo se da se prije ljetne sezone, kada je prestajala aktivnost društva, održi još jedno društveno sijelo. Ono je bilo održano 5. lipnja, a pošto na njemu nisu planirali ubirati ulaznice, nisu ga ni reklamirali plakatima. Ono je održano u čitaonici kupališne terase, a pozivom su bili obaviješteni svi članovi da sobom mogu povesti sve svoje prijatelje. Nije se sačuvao program ovog 6. društvenog sijela, ali se zna da je na njemu nastupio i mješoviti pjevački zbor i da je nakon koncerta bila plesna zabava.
Nakon ljetnog zatišja, u rujnu, nastavljena je djelatnost društva. Dana 18. rujna 1937. sastao se upravni odbor i raspravljao o sudjelovanju njihovog zbora na komemoraciji povodom Masarykove smrti, a razmatralo se i na koji bi se način obilježila 10. godišnjica rada. Na jednoj narednoj sjednici razmatralo se o sadržaju pisma koje iz Zagreba poslao profesor Antun Dobranić u kojima je ponovio svoju ponudu da u Daruvaru održi predavanje o tri ranije ponuđene teme. Što se tiče troškova, on je naveo da bi se mu trebalo nadoknaditi putne troškove i izdatke u Daruvaru, a da se u Zagrebu jedno takvo predavanje naplaćuje 250 dinara. U odgovoru Dobraniću stoji da društvo trenutno ne može organizirati takvo predavanje jer za to nema sredstava, ali se nadaju da će se drugom prilikom potruditi da se organizira barem jedno predavanje od tri ranije ponuđenih tema. Čini se da takvo predavanje kasnije nije više održano.
Daruvarsko muzičko društvo imalo je dobre odnose s Obrazovnim i potporno- radničkim društvom Zora iz Daruvara o čem svjedoči da su bili pozvani na svečanost koja je organizirana prilikom otvaranja Doma društva Zore, koji je bio otvoren 10. listopada 1937. godine.
Probe pjevača započele su u listopadu. Sve je bilo usmjereno prema pripremama za VII. društveno sijelo i obilježavanje 10. godišnjice rada društva koja se planirala održati krajem kalendarske godine. Probe su i dalje održavane u prostorijama Kazališnog svratišta. Društveno sijelo je održano 20. studenog 1937., a pošto je ulaz bio slobodan, nisu tiskani popratni tekstovi za njega tako da se nije sačuvao program sijela, iako je zabilježeno da je na njemu nastupio ženski zbor, mješoviti zbor, muški zbor, solo na klaviru ( gospođica profesorica Straus ), instrumentalni duo na violini i klaviru ( Jirasek i Knytl ) i solo pjevač Josip Richl. Nakon programa za ples je svirao ruski studentski orkestar Balalajka.
U prosincu 1937. započelo je uvježbavanje jedne nove skladbe za mješoviti zbor i zato se zahtijevalo da svi pjevači dolaze redovito na probe. U nekoliko navrata tražilo se od svih pjevača da svojim potpisima potvrde da će redoviti dolaziti na probe. Zahvaljujući takvim popisima moguće je nabrojiti sve pjevače i pjevačice koje su nastupale u mješovitom zboru. Ženski članovi tog zbora bile su : Zlata Ašner, Anđa Bresslauer, Rozalija Fleger, Zdenka Fridl, Vilma Grahovac, Ljerka Hajek, Mina Has, Smilja Janečko, Ljubica Jovanović, Lida Knytl, Maca Knytl, Dragica Kričanski, Jelena Mladenović, Đurđa Osmec, Štefica Satrapa, Cilly i Ružica Schwarzenberg, Ankica Šimunović, mr. Blaženka Straus, Julijana Straus, Julija Vidmar, Ljerka Vrkljan i Amalka Wasserbauer. Muški članovi bili su: Đuro Delač, Veljko Fuchs, Branko Halvaks, Krsto Jelić, Vlado Jirasek, Josip Knytl. Bogosav Knytl, Josip Richl, Vaso Selaković, Franjo Smešni. Dragutin Smešni, Hinko Sverak, Vilko Šimunović, mr. Jaša Straus, Josip Vaněk, August Volenec i Simeon Zec.
Usprkos probama nije se uspjelo pripremiti prigodan program krajem kalendarske godine povodom obilježavanja 10. godišnjica rada društva. Iz kasnijih pisanih bilježaka doznajemo da je tome bio razlog neredovit dolazak na probe pa se nije uvježbao planirani program. Uslijedio jedan zastoj u radu preko božićnih praznika, a rad je nastavljen tek u drugoj polovici siječnja 1938. godine. Tada je započela priprema programa za V. koncert koji je trebao biti izveden u ožujku. Na ovaj koncert ponovo je pozvana Zlata Stahuljak koja se pozivu odazvala. Na ovom koncertu, održanog 26. ožujka 1938. godine, ona je uz klavirsku pratnju svog supruga dr. Ive Stahuljaka pjevala tri skladbe: Gotovčevu Đulinu molbu iz operete Ero s onoga svijeta, Bersinu skladbu Dušni dan i Širolovu skladbu Tiho prihaj mrak. Na koncertu su bile izvedene još Novakove, Mozartove, Lisztove, Schubertove, Dvořakove i Mokranjčeve skladbe koje su izveli mješoviti zbor, a neke su svirali manji instrumentalni sastavi na klaviru, violini i violi ( dr. E. Marjanović, Vlado Jirasek i Bogosav Knytl ), na dvije violine i violi ( Vlado Jirasek, Josip Knytl i Bogoslav Knytl ) dok su E. Marjanović i prof. J. Straus izvele neke skladbe kao solo na klaviru. Svim ovim sastavima rukovodio je zborovođa Bogosav Knytl.
Nakon uspjelog koncerta započele su pripreme ta održavanje VI. redovne godišnje skupštine koja održana 10. travnja 1938. Na njemu, iz izvješća tajnika, doznajemo da je imao niz kritičnih primjedbi na rad njihovog društva. Najviše je imao primjedbi na posljednji koncert kojeg su pripremali pet i pol mjeseci i u tom je vremenu mješoviti zbor uvježbao samo dvije nove skladbe. Razlog je tome bio neredovit dolazak na probe nekih njegovih članova, zbog čega se odustalo od obilježavanja 10. godišnjice rada društva. Iz tajnikova izvješća doznajemo da je društvo brojilo 84 člana, 35 redovitih i 49 podupirućih, što znači smanjenje u odnosu na prethodnu godinu. Ipak je tajnik priznao da je zadovoljan što mješovito pjevačko društvo broji preko 30 članova. Za budući, još bolji rad, prema tajnikovom mišljenju, bit će potrebna reorganizacija zborova u pravcu održanja brojčane stabilnosti, uvođenje nekih novi metoda rada kako bi se zaustavilo osipanje broja članova u zborovima. Iz blagajnikova izvješća vidljivo je da je društvo imalo prihode samo od članarine ( 1 311 dinara ) i od koncerta ( bruto 2 176 ), dok su ukupni rashodi tijekom prethodne godine bili 1984. 75 dinara. U rashodima se navodi nabavka nota, najamnina prostorija i klavira, svjetlo i loženje društvenih prostorija i izdaci za organizaciju koncertu. U konačnici, društvo je poslovalo uspješno, a zarađen novac su štedjeli u Češkoslovenskoj banci d.d. u Daruvaru.
Upravni odbor nije doživio značajnije promjene, izuzev što je za tajnika bio izabran Josip Richl. Ostali članovi bili su Ljubica Jovanović, Amalka Waserbauer, Dragica Kričanski, mr. Jaša Straus, Bogosav Knytl, Veljko Fuchs i Vlado Jirasek. Predsjenik je i dalje bio dr Franjo Antolković. Nažalost, o daljnjem radu ovog Daruvarskog muzičkog društva nisu se sačuvali pisani tragovi. Moguće je pretpostaviti da je ta djelatnost oslabila, ali to ne znači da je to bio i kraj u radu društva. O tom svjedoči podatak da je sazvan isti gore naveden upravni odbor 16. veljače 1940. godine. Nije poznat njegov dnevni red, ali je to dokaz da je društvo još tada postojalo. O stagnaciji u radu društva svjedoči i blagajnički izvještaji jer se u njima u predratnim godinama ( 1939. –1940. ) ne vide nikakvi prihodi, osim članarina, ali ni veći rashodi, što ukazuje da je taj rad bio u zastoju. Ipak Daruvarsko muzičko društvo je tijekom svog postojanja postiglo zapažene uspjehe, zaslužilo je da se njegov rad zabilježi. To je još jedan dokaz da je Daruvar u svojoj prošlosti imao uvijek ljudi koji su se isticali svojim kulturnim radom. Ostat će još samo nerazjašnjeno kako se moglo desiti da se o ovom društvu i mnogim zaslužnim kulturnjacima u novije vrijeme malo govorilo i pisalo pa je dojam kao da nisu nikad ni postojali. Upitno je da li će ovakvi napisi doprijeti i do ušiju onih koji danas kreiraju kulturni život našega grada.

Oznake: daruvarsko muzičko društvo

15.07.2015. u 17:54 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 01.07.2015.

O třech nejstarších daruvarských dožinkách

Organizován kulturní život příslušníků české národnosti v Chorvatsku možno je sledovat teprve po zakládaní besed, které začalo ještě před první světovou válkou. Nejdříve to byly městské besedy a teprve po roku 1907 možno je mluvit i o venkovských besedách. Tohož roku byly založené besedy v Prekopakře a v Dolním Daruvaru. Obě této osady možno rovněž považovat i předměstím; první městu Pakraci a druhou městu Daruvaru.
Společné všem těm předválečným besedám bylo, že velikou pozornost věnovaly čtení a divadlům. Rovněž možno říci, že každá z nich žila svým životem, že spolupráce mezi jimi hodně nebylo.
Po ukončení první světové válce, dík politice československé vlády, Češi v zahraničí nezůstali zapomenuti. Na území Královstvi Srbů, Chorvátů a Slovinců byli zasílání mnozí češti kulturní pracovnici, kteří se měli postarat o ožiti kulturního života mezi příslušníky české a slovenské národnosti, aby zakročili jejich odnárodnění a asimilaci. Oni se zasloužili o zakládání mnohých venkovských besed, otvírání českých škol a také vydávaní vlastních novin.
Daruvar se dik takovému kádru začal stávat střediskem venkovských Čechů, jelikož i jejich největší počet žil právě v jeho okolí. Cesta k tomu, jak zapojit všechny Čechy do společné kulturní práce, nebyla snadná. Ze začátku, kromě jazyku, bylo málo toho co bylo společné našim krajanům a kolem čeho se je mohlo shromáždit. Dokonce jim nebyl společné ani zvyky, jako co bylo posvícení, protože ho každá osada oslavovala jinak a jiného dne. Nemohlo se je shromáždit ani po náboženské stránce. I když v Chorvatsku Češi byli největším počtem katolíci, přece tu bylo i evangelíků. Jedni oslavovali kult Jana Nepomuka s svatého Václava, a druzí, pod vlivem přišlého kádru z Československa, začali také prosazovat i kult Jana Husa..
Není divu, že rozvážní jednotlivci začali uvažovat, že kromě jazyku třeba vyhledat ještě něco kolem čeho by se mohl shromáždit co větši počet venkovských Čechů. Konečně přišel nápad, že by to mohlo být ukončení práci kolem žních, jelikož ony byly důležité pro každou českou rodinu. V tisku se začalo psát, že ukončení žní- dožínek je „ slavnost radosti a úspěchu práce. I naši krajané před několika desítkami lét těmito obyčeji oslavovali významné události…Dnes ten dar upadá a vede k zapomenuti. Je nutno oživit je, zkrášlit a zpestřit. Nikdo nebude vytýkat, že je to politicky…“
Později se o obžínkách začalo psát jako o svátku, protože se „ rolník lopotí a namáhá, oře a seje, kope a pleje, aby svojí prací vydobyl ze země chléb pro všechny. Jak by se tedy neměl radovat, když vše z polí je sklizeno…V duši a srdci hospodářově je jasno a je tam radost z požehnané práce…“
Psalo se také, že každý národ má svoje tradice, „s těmi žije, na nich buduje a jde s nimi kupředu. Z dřívějších dob pěstuje se pouze to, co bylo krásné, ušlechtilé a tím zkrášlujeme a zpříjemňujeme náš život. Tradice často zachraňuje národ od zahynuti… My, kteří jsme zde té tradice neměli, trpíme odnárodňování…“ Tím se dožínky měly stát tradici zdejších Čechů, stát se svátkem, kterým se zakročí odnárodňování.
Už roku 1924 se měly organizovat první dožínky a proto se psalo jak by asi ony vyhlížely. Považovalo se, že by se především mělo postarat o lidové kroje, při čemž by se mělo dbát aby byly původní, protože i ten „ nejdražší není pěkný, není-li původní.“ Uvažovalo se také, že by se dožínky měli naklánět na divadelní činnost a dokonce se plánovalo aby ony byly začátkem záři roku 1924, kdy se měla zahájit divadelní sezonu, při čemž by účinkovaly spolky z okolních daruvarských vesnic. Každá by osada připravila jeden alegoricky vůz, kterým by se představili určitý děj nebo znázornila nějaká myšlenka. Dokonce se uvažovalo, aby Hercegovec měl alegorický vůz Příchod Čechů a Velké Zdence Lešetinský kovář a Buď práci čest. Ten průvod by se formoval v Končenicích a na rozcestí Končenice- Batinjani by se jim připojila ještě daruvarská skupina. Ve městě po průvodu měla byt dožínková scéna a po ni by byla lidová zábava s tancem a žertovními výstupy. Večer by bylo divadlo pod vedrem nebem. V tom programu daruvaskému divadelním kroužku měly výpomoci ostatní vedlejší spolky. V rámci dožínek měla byt organizovaná i ovocnicko-plodino- květinová výstava během které by jeden pětičlenný výbor odborníků odměnil diplomy nejlepší vystavené věci. Bohužel, z neznámých důvodu, roku 1924 sešlo s organizování prvních takových dožínek.

Dožínky roku 1925

První dožínkové slavnosti konaly se v neděli 9. srpna 1925 v „borovém lesíku“ v lázeňském parku v Daruvaru. V nich se zúčastnili, kromě domácích také hosti z Horního Daruvaru, Lipovce, Končenic, Hercegovce, Prekopakry a Velkých Zdenců.
Začátek byl stanoven na 14 hodin kdy byl sráz pro průvod u kříže v Dolním Daruvaru. V průvodu byli jezdci, obžínkové vozy, ženci, žnečky a chasa v lidových krojích. V uvedené době průvod v doprovodu vojenské a zdenecké hudbě hnul směrem Daruvaru na místo slavnosti.
Kolem 15 hodin začala obžínková scéna ve které se zúčastnili všichni účinkující. Střídali se básně, zpěvy, hudba a tance. Básně recitovaly Josefka Moravcová a Sláva Terešaková a sólové zpěvy měly T. Grundová, Růženka Jílková, Liduška Knytlová, Slava Terešáková a Ema Vaníčková.
Následovaly tance. Dívky z Lipovce zatančili česky tanec Pšeničku, slovácky tanec Jeteličku, hanácky tanec Coufavá a moravský tanec Anička. Dívky z Daruvaru v národních krojích předvedla cvičení při písních Honzo, vem si mě, Kukačka a Šly panenky silnici.
Za nimi vystoupily děti z Končenic s bodem Šátečkové tance. V něm zatančily hanácké tance Šáteček , Holubička , Řeznická, Válašenka a český tanec Líbánka . Dívky a hoši z Dolního Daruvaru v bodu Poskočme si na obžínky zatančili Měla jsem milého sokolíka ( český tanec ), Malíčka su ( hanácký taneček ), Šmokoranda ( česky tanec ), Pasačka ( český tanec ), Šavlička ( český tanec ) i Tancuj, tancuj ( slovácký taneček ).
Za Končeňáky následovaly tance dívek z Horního Daruvaru. Ony zatančily hanácké tance Pšenka, Tovařov a Pasáček a česky tanec Na ty louce zelený. Po nich daruvarská tělocvičná sokolská jednotka zacvičila při hudbě K. Pospíšila bod pod názvem Cvíčení s hráběmi a snopky. Předzadní bod patřil dívkám a chlapcům Pakrace a Prekopakry. Oni zatančili česky tanec Řeznická, hanácké tance Cibulenka a Jetelinka a slovácky tanec Vrť sa děvča. Odpolední program skončil společným tancem Beseda. Večer byla taneční zábava.
Roku 1926 dožínky se nekonaly.

Dožinky 1927

Druhé daruvarské dožínky konali se v Daruvaru 14. srpna 1927. Začaly průvodem, který byl formován na dvoře krajana Šimeka v Dolním Daruvaru a zamířil k městu a potom na zahradu daruvarského pivovaru, kde byla obžínková scéna a ostatní program.
Průvod vyrazil v 14 hodin, vedli ho jezdci a následovali alegorické vozy. V prvních byly malé děti z Dolního Daruvaru a následovala dlouhá řada krásně zdobeného povozů z okolních vesnic a v nich byly dívky v lidových krojích. Následovali ženci a žnečky s kosami a srpy a průvod končil Obžínkovým vozem a alegorickým vozem Slovanstvo.
Program začal v 15 hodin obžínkovou scénou, ve které jeden dědeček vyprávěl, jak pře 50 let se přistěhoval do Slavonie, mluvil o tom těžkém začátku, ale přece ta práce byla časem požehnaná a přinesla hojné ovoce. Po ukončení vyprávění, ženci a žnečky při písni „ Proč bychom se netěšili, když nám Pán Bůh zdravi dá…“ opustili scénu a ustoupili místo pro druhý bod programu. V něm všechny účinkující zatančily dva tance. Nejdříve to byli školní děti z Dolního Daruvaru, Horního Daruvaru, Končenic a Brestova a potom chlapci a dívky z Daruvaru, Dolan, Hercegovce, Ivanova Sela, Končeníc, Prekopakry a Velkých Zdenců.
Odpolední dožínky končily zábavním programem, který obsahoval staročeské zvyky a různé atrakce. Večer, v 20 hodin, byl Národní tanec, při čemž byla zatančená česká a moravská beseda a předvedená scéna z Prodané nevěsty- Pochod komediantů.
Dožínky končili Plesem- čarovný večer a o pobavení se postarala vojenská hudba a spolkový tamburašský sbor z Dolního Daruvaru.

Jedna historka z dožínek 1927

Dožínky roku 1927 se zdařily. Přece si ony vyžadovaly hodně práce a úsilí jednotlivců a proto se v té práci stávaly zajímavé příhody. Tanečníky v Holubňáku měl za úkol nacvičovat Sobotka z Daruvaru. Pro jeho první návštěvě cvičilo se ve místnosti jedné tamější rodiny. Holubňačané se těšili, že ovládli nové tance a písně. Už příští neděli se Sobotkou do Holubňáku přišlo ještě několik Daruvařanů, aby mu vypomohli ve nacvičování tanců. Jelikož byla neděle o tance projevili zájem i ostatní vesničané. Bohužel, dívky se proto ostýchaly a odmítly tančit před takovým velikým počtem diváků, ale jako záminku uvedly, že tančit neumí. Přece se po dlouhém přemlouvání Sobotkovi podařilo přesvědčit menši počet děvčat aby začala nacvičovat tance před tváři celé vesnice. A šlo to, pokud nepřišel na řadu cvičit tanec „ Mámo já se vdám…“ Jakmile děvčata uslyšela jen název tance, jakož by někdo vystřelil, všechna utekla. K tanci se je víc nemohlo dostat a tak se stalo, že Holubňák na dožínkách toho roku ani nevystoupil.

Dožínky roku 1928

Úspěch dožínek roku 1927 dal posilu organizátorům z Dolního Daruvaru aby příští dožínky byly ještě lepši. Rovněž se pozorovalo, že tak bohatý program nelze předvést během jednoho odpoledne. Proto roku 1928 dožínky trvaly dva dny, 8. a 9. záři. Zdejší české noviny vyzývali krajany slovy, že je povinnost každého Čecha a Slováka navštívit slavnosti v Daruvaru. Patronátem dožínek se stal Jan Šeba, československý vyslanec v Bělehradě.
Dožínkový program začal v sobotu v 9 hodin uvítáním hostů a otevíráním hospodářsko- řemeslnické výstavy. Odpoledne v 15 hodin v sále pivovaru začala lidová porada. Ve večerních hodinách ochotnický kroužek ze Zahřebu připravil program pod názvem Divadelní večer. Program byl zahájen básni Svatopluka Čecha Ve stínu lípy. Potom záhřebští ochotnici předvedli dvě kratší divadelní hry: Poupě a Sen na popeleční středu.
V neděli v 9 hodin byl sráz účinkujících u zbrojnice dobrovolného hasičského spolku v Dolním Daruvaru. V 10 hodin byl průvod účinkujících z Bjelovaru, Hercegovce, Ludiny, Medjuriče, Dežanovce, Uljaniku, Prekopakry, Končenic, Brestova, Ivanova Sela, Dolan, Holubňaku, Trojeglavy, Velkych Zdenců, Lipovce, Horního Daruvaru, Dolniho Daruvaru a města Daruvar. Průvod prošel městem na místo slavnosti. Zde byl krátký proslov pod názvem Jubilejní vzpomínka, ve kterém se připomělo 10. výročí osvobození československého národu.
Pro 13 hodin byl plánován Banket, dnes by se řeklo oběd, který byl v sále pivovaru, ale jenom pro zvané hoste. Ostatní měli oběd v pivovarské restauraci. Dorost a děti obdržely oběd zdarma v nádvoří pivováru.
Odpolední dožínkový program začal v 15 hodin a skládal se z 10 bodů. Nejdříve byly deklamace ( recitace ) a potom děti daruvarské mateřské školy měly tělocvičnou scénu Naše písně. Následovaly dívky z Hercegovce v bodu Rej s vlajkami, potom dívky města Daruvar měly, na napěv lidových písni, Tanec se stuhami.
Druha část odpoledního programu začala společným tancem českých písních všech účinkujících za doprovodu orchestru. Po nich lipovští děti zatančily taneček při slovácké národní písně Pásal Jano. Obecenstvu se také představily dívky z města Daruvar směsy jihoslávských lidových kol. Před konec programu dívky z Velkých Zdenců zatančily tance závěrečným obrazem námětu písně Dobrou noc a potom všechny účinkující dívky v bodu Ořechovské královničky zatančily staroslovanský obřadní tanec.
Posledním bodem byla slavnostní scéna pod názvem Hold osvobození vlasti ve kterém nastoupili všichni účinkující za doprovodu hudby. Večer byl věnován taneční zábavě.
Dožínky roku 1928 byly posledními dožínkami v Daruvaru v meziválečném období. I když se ony zdařily, musel se čekat až rok 1935, kdy se pokračovalo v jejich oslavách.

O tom proč trvala ta veliká přestávka snad se zmíním podruhé.

Oznake: dožínky, žetvene svečanosti

01.07.2015. u 00:29 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.