Priče iz prošlosti

ponedjeljak, 22.08.2016.

POZNATI-NEPOZNATI-ZABORAVLJENI

Slava pojedinaca nije dugog vijeka. Ona traje dok se o njima govori ili piše. Moglo bi se to usporediti s vatrom koja gori dok se potiče, u suprotnom - ona se gasi. To se događa i slavnim ličnostima koje brzo padaju u zaborav, ukoliko se o njima prestane govoriti ili pisati. Da takvi ne bi nakon izvjesnog vremena pali u potpuni zaborav, „krivi“ su povijesni istraživači koji kopajući po raznim arhivima „iskopaju“ neke ličnosti koje su nešto značile u javnom životu, ali koje danas našem prosječnom čovjeku ništa ne znače. Najbolji „brisač“ slave pojedinih ličnosti bila je politika, ukoliko je neka takva ličnost „skrenula“ s puta službene politike. Njihova su imena jednostavno nestala iz dnevnih novina, njihove slike su brisane na arhivskim fotografijama, oni su bili izbačeni iz školskih udžbenika.
Danas se za takve postupke u politici uvriježio termin „staviti pod tepih“. Iza tog bezazlenog naziva krije se sličan naum jer se njime o nekom događaju ili pojedincu ne želi govoriti, niti pozitivno niti negativno, jednostavno se želi da to ostane prešućeno. To je jedna strana istine, ali ponekad je dovoljan samo jedan potez, jedna sekunda ili centimetar da se netko od nepoznatog pretvori u ne samo u poznatog, nego u Zvijezdu kojoj se danas divi cijeli sportski svijet. Budimo iskreni, za mnoge naše građane Sara Kolak je bila još prije nekoliko dana manje poznata, ali je bio dovoljan samo jedan njen vrhunski hitac kopljem da sruši sve barijere između manje poznatih i da uđe u povijest velikana i zlatnim slovima bude upisana u krug najslavnijih hrvatskih sportaša. Svaka čast, naša NOVA ZVIJEZDO! To čudo koje si ti učinila, da budemo i malo skromni, napravila je još davno Đurđica Bjedov u plivanju, ali to je bilo još u prošlom stoljeću!
Ovo je samo moje razmišljanje, mislim da mi na njemu ne bi zamjerila ni nova zvijezda SARA KOLAK. Time ne želim umanjiti i našu drugu atletsku divu SANDRU PERKOVIĆ, ali njen uzlet među ZVIJEZDE bio je drugačiji, uz sličnosti bilo je i razlika. Teško da će SARA doseći SANDRINE uspjehe, ali će ostati zabilježeno da je na Olimpijskim igrama 2016. nedovoljno poznata bacačica koplja SARA KOLAK, skoro amaterka, pobijedila najbolje profesionalke svijeta. U svakom slučaju, SARA i SANDRA su naše stvarne atletske HEROINE!

U našem Daruvaru i njegovoj bližoj okolici nemamo takve zvijezde na svjetskoj razini, ali imamo ličnosti na lokalnoj razini koje ove godine obilježavaju neku okruglu godišnjicu ili onu koja završava brojkom 5 . Osobno mislim da su oni zaslužili da ih se tim povodom barem prisjetimo i time spriječimo da padnu u zaborav. Naveo sam samo neke, ostalo ostavljam Daruvarčanima da sami prosude jesu li to navedene ličnosti zaslužile. Vjerojatno ima još takvih, ali za početak je i ovo dovoljno, a dopune su dobrodošle.

SLAVKO TAKAČ

Službenik, rođen je 17. veljače 1901. godine u Daruvarskom Brestovcu kraj Daruvara.
Zajedno s roditeljima se preselio u Petrinju gdje se nakon završetka trgovačke akademije zapošljava u Tvornici mesa i mesnih proizvoda Gavrilović.
Bio je aktivan u mnogim društvenim organizacijama pa je zabilježeno da je od 1939. bio član petrinjske podružnice Merkura i član nadzornog odbora.
Sudjelovao je u osnivanju nogometnog kluba MGS, a bio je i član šahovskog kluba. Kao veliki ljubitelj šaha sudjelovao je i u prvom prvenstvu grada Petrinje u šahu. Bio je poznat filatelist i kao takav bio je član i blagajnik Filatelističkog društva. Također je bio i član Društva esperanta i odlično je govorio taj nekad međunarodni jezik.
Godine 1949. odselio se u Zagreb gdje je nastavio službovati u Mesnoj industriji Sljeme i Badelu, gdje je jedno vrijeme obavljao i dužnost direktora. Umro je 6. lipnja 1980. u Zagrebu. Ove godine imao bi 115 godina.



SLAVKO JURNJAK

Likovni pedagog i slikar, rođen 4. ožujka 1926. godine u mjestu Donja Vrijeska kraj Daruvar.
Nižu gimnaziju završio je u Daruvaru, učiteljsku školu u Petrinji, a Višu pedagošku školu (predmete risanja i ručni rad ) u Banja Luci. Po završetku školovanja radio je kao učitelj i nastavnik likovnog odgoja u nekoliko gradova, sve do umirovljenja 1988. godine. Bio je član nekoliko likovnih udruga i sudionik više likovnih kolonija.
Izraziti je akvarelist, autor je više od sto radova, ponajviše s motivima Petrinje. Slikarstvom se naglašenije počinje baviti od 1975. otkada izlaze na više samostalnih i skupnih izložbi diljem Hrvatske.
Osim slikarstvom bavio se i nogometom. A bio je jedan od osnivača i igrač nogometnog kluba Artur Turkalin, osnovanog 1946. Igrao je i za kninsku Dinaru, te bio i nogometni trener. Ove godine imao bi 90 godina. Nije poznato da li je još živ.




MILAN PAVIĆ (Daruvar, 31. 1. 1914. – Zagreb, 13. X. 1986.)

Bio je umjetnički fotograf. Snimao je dnevne događaje, portrete, krajolike, gospodarske objekte i kulturno povijesne spomenike. Bio je i novinar. Od 1950. otkriva apstraktne detalje u krajoliku. Njega Daruvarčani nisu zaboravili, o njemu znaju dosta pa je ovo samo podsjetnik da je umro prije 30 godina.





VILIM FRANČIĆ (Daruvar, 1. 5. 1896.- Krakow, 1978.)

Rodio se 1. svibnja 1896. godine, prije 120 godina, u Daruvaru kojeg je napustio kada je imao 10 godina. Školovanjem slavenskih jezika dosegao je najviša stručna zvanja. Dr. Vilim Frančić predavao je kao profesor na Jagelonskom sveučilištu u Krakowu, bio je naučni suradnik Poljske akademije znanosti, član poljske filologijske komisije i slavističke komisije. U Krakowu je djelovao kao naučni djelatnik i sveučilišni profesor od 1923. godine. Objavio je više od 200 radova, Rječnik hrvatsko-poljskog u dva dijela na 2200 stranica, Opisnu gramatiku hrvatskog jezika koja se koristila kao obavezna literatura. O njegovom djelu Tvorba zbirnih imenica u hrvatskom jeziku Dalibor Brozović je napisao da je to prva knjiga takvog sadržaja na hrvatskom jeziku. Prevodio je Matoša, Nazora, Krkleca, Cesarca, Andrića. Prevodio je sa češkog, bugarskog, ruskog i njemačkog jezika. Nijemci su Frančića 1939. godine zatvorili s grupom poljskih sveučilištaraca u Oranienburgu-Sachsenhausenu. Nakon godinu dana bio je s grupom starijih profesora oslobođen u čemu mu je pomagao i Ivo Andrić, tadašnji jugoslavenski veleposlanik u Berlinu. Poljska vlada je nagradila Frančića redom Polonia Restituta. Rodni Daruvar posjetio je 60-tih godina prošlog stoljeća. Umro je u Krakowu 1978.




VIKTOR POLČIĆ (3. 11. 1916. – 29. 9. 1979.)

Viktor Polčić se rodio prije 100 godina u Gornjem Lugu kod Končanice, ali je djetinjstvo i mladost proveo u Donjem Daruvaru. Nakon završene pučke škole i niže gimnazije radio je u Daruvaru kao bankovni činovnik. U slobodno vrijeme igrao je nogomet za Slaviju iz Donjeg Daruvaru i vodio je sekciju stolnog tenisa. Nakon rata također je, osim društvenog političkog rada, puno vremena provodio u kulturno-sportskom radu. Dugo vremena bio je u nogometnim upravama u Daruvaru i zastupao ovaj sport u republičkim forumima. Bio je i nogometni sudac i pisao novinske priloge o daruvarskom sportu. U daruvarskoj Besedi imao je 88 nastupa u kazališnim igrama. U svom radnom vijeku izmijenio je više radnih organizacija: ravnatelj Autobusnog saobraćajnog poduzeća, Turističkog društva, Komunalnog poduzeća, aktivan u Crvenom križu… Bio je dobar organizator, čovjek koji nije volio sastanke, za njega je to bilo gubljenje vremena. Bio je zagovornik rada, bez suvišnog pričanja.









22.08.2016. u 20:34 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 11.08.2016.

Daruvarski sport i Olimpijske igre


Olimpijske igre su u tijeku i svakodnevno doznajemo o dobitnicima olimpijskih medalja, slave ih njihovi dobitnici i navijači, dok će svi niže plasirani biti u svjetskoj sportskoj javnosti brzo zaboravljeni, jer u povijest Olimpijskih igara ulaze samo pobjednici. Istina je da je danas takvu medalju teže osvojiti nego nekad kada se inzistiralo da na Olimpijskim igrama mogu nastupati samo amateri. U srazu zastupnika amaterizma i profesionalizma, pobijedili su zagovornici profesionalizma i to ne samo zato što profesionalci postižu bolje rezultate, nego i zato što se u profesionalizmu okreće ogroman novac. Danas je nezamislivo da bi medalju mogao osvojiti neki amater. Ipak treba priznati da je još prije pola stoljeća bilo teško tvrditi da su svi sudionici Olimpijskih igara bili amateri jer su mnogi natjecatelji fiktivno tako bili predstavljeni, a u stvarnosti su bili profesionalci. Jedan od načina takvog prikrivanja profesionalizma kod država „istočnog bloka“ bio je da su muške natjecatelje predstavljali kao vojna lica: primali su u vojci osobne dohotke, ali su se tijekom svoje „vojne službe“ pripremali za pojedine sportske discipline. Vjerojatno je nečeg sličnog, ali u drugom obliku, bilo i u zemljama „zapadnog bloka“.
Ako bismo htjeli napraviti neku usporedbu vrhunskog svjetskog sporta s današnjim daruvarskim, može se reći da je u Daruvaru još uvijek sačuvan amaterizam. Poneki džeparac u nekim sportovima, kojeg možda dobiju neki daruvarski sportaši, teško je vezivati za profesionalizam jer s takvim džeparcem, bez neke pomoći obitelji, ne bi se moglo preživjeti. Možda je bilo u novijoj prošlosti i onih sportaša u Daruvaru (pojedinci u odbojci) koji su za svoje nastupe dobivali neku veću sumu, ali sigurno samo toliko da bi preživljavali, ukoliko nisu imali neko svoje radno mjesto ili pomoć obitelji. Ipak uvođenjem novca u sport, počeo se postupno urušavati raniji čisti amaterizam.
Teško je očekivati da mladi daruvarski naraštaji traže sportske uzore u svojoj sredini, pogotovo jer svakodnevno slušaju o vrtoglavim cijenama prijelaza nekih stranih igrača iz jednog u drugi nogometni klub. S odgojne strane takve poruke sigurno ne potiču amaterizam. Još prije šezdesetak i nešto više godina unatrag veličao se kod nas u sredstvima javnih informiranja amaterski sport, neki vidovi natjecanja su se prenijeli i u svakodnevni život. Veličali su se radnici koji su premašili radnu normu, zatim tadašnji omladinci koji su odlazili na radne akcije na izgradnju pruga ili autoputa i natjecali se tko će dobiti više udarničkih priznanja. Nisam nikad bio na takvim akcijama, ne što nisam htio, nego zato što sam u slobodno vrijeme morao pomagati roditeljima u teškim svakodnevnim ratarskim poslovima. I kakva li apsurda, nekad (u socijalizmu) se više govorilo o radu nego danas u kapitalizmu kada se sve vrti oko novca. Da li je to stvarnost ili iluzija? Razlike postoje, ali kakva je pouka? U socijalizmu se zaista dosta govorilo o radu, ali se mogla čuti i uzrečica „nitko me ne može tako malo platiti, koliko ja mogu malo raditi“, dok u našem kapitalizmu se više govori o nezaposlenima, u nekim firmama, uglavnom u privatnom vlasništvu, često se ne dobiva onoliko koliko je potrebno za dostojan život jedne obitelji, a da se ne spominje da li njihove „gazde“ poštuju 40-satno tjedno radno vrijeme. Da li ovakvi današnji odnosi mogu privući mlade naraštaje za proizvodni fizički rad? Nije čudo da mnogi bježe od ovakve stvarnosti i radije preko interneta putuju po nekom virtualnom svijetu, maštaju o rijetkim nogometašima koji dobivaju samo od prijelaza u drugi nogometni klub toliko novaca kojeg u normalnom načinu života ne mogu potrošiti. A sve to reklamira naša televizija kao udarne vijesti, a veoma sramežljivo govori o povremenim uspjesima naših učenika - amatera na natjecanjima znanja u konkurenciji vršnjaka drugih država svijeta. Nažalost, danas je već postalo normalno da neki dobar nogometaš u svijetu za prijelaz u drugi nogometni klub dobije i više od 30 milijuna eura, dok oni naši zaposlenici s mjesečnom plaćom od oko 500 eura s takvim dohotkom za cijeli svoj radni vijek od 40 godina mogu zaraditi oko 240 000 eura. Običnom matematikom dolazi se do podatka da prijelaz jednog nogometaša za svotu od 30 milijuna eura je jednaka zaradi koju dobije 120 djelatnika uz mjesečni dohodak 500 eura za čitav radni vijek od 40 godina. Ne ulazim u to da li su ove razlike moralne, više bi me zanimalo odakle se dobiva novac za takve astronomske prijelaze.
Profesionalni sport za Daruvarčane nije opasnost, za njega nema novaca pa se i dalje treba oslanjati na amaterski i rekreativni sport. Tako je bilo od početka organiziranog sportskog života u Daruvaru, a taj se početak vezuje za osnivanje Hrvatskog sokola 1906. godine. U njegovom sastavu su uz gimnastiku bile i neke druge kulturne i glazbene sekcije. Nakon Prvog svjetskog rata pojavio se u Daruvaru i nogomet koji je u razdoblju između dva svjetska rata postao najpopularniji gradski sport. Bilo je razdoblja kada su istovremeno u gradu djelovala dva nogometna kluba koja su u takvim prilikama bili ljuti protivnici. Usporedno s pojavom nogometa, u Daruvaru se počeo igrati i šah, a pred Drugi svjetski rat kuglanje, odbojka, stolni tenis, zrakoplovno jedriličarstvo i planinarski sport.
Nakon rata pod utjecajem politike počeo se propagirati masovni sport, na mnogim manifestacijama su se organizirala sportska takmičenja. Uvode se i atletske discipline (trčanje, skok u dalj, skok u vis), oživljen je nogomet, kuglanje, odbojka, šah, planinarstvo, kasnije se javlja mali rukomet i mali nogomet, plivanje, vaterpolo, gimnastika, u čijem sklopu se i pokušava uvesti i boks; tenis, stolni tenis, karate, a tek kasnije košarka. Treba istaći da su rasadnikom i nositeljem sportskog života bile tadašnje tri srednje škole koje su sve radile u sklopu DTO Partizan.
Sportski život je nastavljen i nakon uspostave samostalne RH kada su jedno vrijeme daruvarski odbojkaši igrali u Prvoj ligi, dobre su rezultate polučili karatisti, košarkaši, stolnotenisači i tenisači te jedno vrijeme rukometaši, dok su ostali sportovi bilježili prosječne rezultate, a neki su sportovi nestali.
Veoma je nezahvalno govoriti zašto se daruvarski sport ne može uzdići na višu razinu. Problem je slojevit i priznajem da nisam u stanju sagledati sve razloge. Jedan od njih je što danas više ni srednje škole ne daju takav kadar sportaša kao nekada. Interes kod školske mladeži za sport je manji nego nekada, ali bi o tome znali više današnji profesori tjelesnog odgoja. Usko povezano s ovim, vidljivo je da se već tako smanjen broj srednjoškolskih sportaša dodatno smanjuje nakon završetka srednje škole kada napuštaju Daruvar pa su mnogi trajno izgubljeni za daruvarski sport.


U Daruvaru se uvijek velika pažnja posvećivala nogometu, ali teško je reći da li su nogometaši uvijek ispunjavali očekivanja svojih navijača. Sigurno je, da je bilo u prošlosti razdoblja kada su daruvarski nogometaši bili respektirani od okolnih gradskih nogometnih klubova s kojima su često izmjenjivali snage. Odigrali su brojne utakmice s nogometašima Pakraca, Lipika, Grubišnog Polja, Bjelovara, Virovitice… i u tim ogledima postizali solidne rezultate 50-tih i 60-tih godina prošlog stoljeća. Teško je utvrditi u kojem su razdoblju igrao najbolji nogomet u Daruvaru ili koja je to generacija bila najbolja. Vjerojatno će o tome više znati neki daruvarski skupljači nogometnih zbivanja iz prošlosti koja će, nadamo se, jednog dana predočiti u pisanom obliku.
Savjetovao bih svim takvima istraživačima da udruže svoje snage, da rade timski, ali da to pisanje povjere zatim jednome među sobom. Također bih im savjetovao da pokupe sve podatke od još danas živih bivših nogometaša jer moraju znati da nema o pojedinim razdobljima daruvarskog nogometa nikakvih novinskih ni drugih zapisa. Upozorio sam jednog takvog sakupljaču da ima u vidu da se svakim danom broj živih svjedoka smanjuje. Primjerice, prije tri godine umro je poznat igrač splitskog Hajduka Vladimir Šenauer koji je igrao s nogometnim zvijezdama poput Vukasa i Beare, a koji je rođen u Daruvaru 1930. godine. A njegov je otac branio boje Daruvarskog omladinskog kluba (DONK) nakon Prvog svjetskog rata. Vjerojatno je njegov sin Vladimir sačuvao neke uspomene iz pričanja svoga oca, što bi bilo vrijednim podatkom o daruvarskom nogometu. Vladimir Šenauer je umro 2013. godine, ali nitko s njim iz Daruvara ranije nije pokušao razgovarati pa su njegove uspomene na Daruvar otišle s njim u grob.
Nedavno je u Daruvaru imala promocija svoje knjige Ždralovgrad (preveden naziv za Daruvar) kćerka daruvarskog nogometaša Vebera u kojoj je zabilježila sjećanja svoga oca na Daruvar, među ostalim i o daruvarskom nogometu nakon Drugog svjetskog rata. Nisam zamijetio da je na promociji bio itko od naših sakupljača prošlosti daruvarskog nogometa, a bila je to jedinstvena prilika da se uspostavi kontakt s gospodinom Veberom koji živi u Zagrebu i koji bi vjerojatno mogao još mnogo toga reći o daruvarskom nogometu. Reklo bi se, pametnom dosta! Primjer Šenauera se ne bi smio ponoviti i u ovom slučaju!

Oznake: sport u Daruvaru, povijest sporta u Daruvaru, nogomet u Daruvaru

11.08.2016. u 22:13 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< kolovoz, 2016 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (3)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (4)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (14)

Pretraživač

Loading