Priče iz prošlosti

četvrtak, 11.08.2016.

Daruvarski sport i Olimpijske igre

Olimpijske igre su u tijeku i svakodnevno doznajemo o dobitnicima olimpijskih medalja, slave ih njihovi dobitnici i navijači, dok će svi niže plasirani biti u svjetskoj sportskoj javnosti brzo zaboravljeni, jer u povijest Olimpijskih igara ulaze samo pobjednici. Istina je da je danas takvu medalju teže osvojiti nego nekad kada se inzistiralo da na Olimpijskim igrama mogu nastupati samo amateri. U srazu zastupnika amaterizma i profesionalizma, pobijedili su zagovornici profesionalizma i to ne samo zato što profesionalci postižu bolje rezultate, nego i zato što se u profesionalizmu okreće ogroman novac. Danas je nezamislivo da bi medalju mogao osvojiti neki amater. Ipak treba priznati da je još prije pola stoljeća bilo teško tvrditi da su svi sudionici Olimpijskih igara bili amateri jer su mnogi natjecatelji fiktivno tako bili predstavljeni, a u stvarnosti su bili profesionalci. Jedan od načina takvog prikrivanja profesionalizma kod država „istočnog bloka“ bio je da su muške natjecatelje predstavljali kao vojna lica: primali su u vojci osobne dohotke, ali su se tijekom svoje „vojne službe“ pripremali za pojedine sportske discipline. Vjerojatno je nečeg sličnog, ali u drugom obliku, bilo i u zemljama „zapadnog bloka“.
Ako bismo htjeli napraviti neku usporedbu vrhunskog svjetskog sporta s današnjim daruvarskim, može se reći da je u Daruvaru još uvijek sačuvan amaterizam. Poneki džeparac u nekim sportovima, kojeg možda dobiju neki daruvarski sportaši, teško je vezivati za profesionalizam jer s takvim džeparcem, bez neke pomoći obitelji, ne bi se moglo preživjeti. Možda je bilo u novijoj prošlosti i onih sportaša u Daruvaru (pojedinci u odbojci) koji su za svoje nastupe dobivali neku veću sumu, ali sigurno samo toliko da bi preživljavali, ukoliko nisu imali neko svoje radno mjesto ili pomoć obitelji. Ipak uvođenjem novca u sport, počeo se postupno urušavati raniji čisti amaterizam.
Teško je očekivati da mladi daruvarski naraštaji traže sportske uzore u svojoj sredini, pogotovo jer svakodnevno slušaju o vrtoglavim cijenama prijelaza nekih stranih igrača iz jednog u drugi nogometni klub. S odgojne strane takve poruke sigurno ne potiču amaterizam. Još prije šezdesetak i nešto više godina unatrag veličao se kod nas u sredstvima javnih informiranja amaterski sport, neki vidovi natjecanja su se prenijeli i u svakodnevni život. Veličali su se radnici koji su premašili radnu normu, zatim tadašnji omladinci koji su odlazili na radne akcije na izgradnju pruga ili autoputa i natjecali se tko će dobiti više udarničkih priznanja. Nisam nikad bio na takvim akcijama, ne što nisam htio, nego zato što sam u slobodno vrijeme morao pomagati roditeljima u teškim svakodnevnim ratarskim poslovima. I kakva li apsurda, nekad (u socijalizmu) se više govorilo o radu nego danas u kapitalizmu kada se sve vrti oko novca. Da li je to stvarnost ili iluzija? Razlike postoje, ali kakva je pouka? U socijalizmu se zaista dosta govorilo o radu, ali se mogla čuti i uzrečica „nitko me ne može tako malo platiti, koliko ja mogu malo raditi“, dok u našem kapitalizmu se više govori o nezaposlenima, u nekim firmama, uglavnom u privatnom vlasništvu, često se ne dobiva onoliko koliko je potrebno za dostojan život jedne obitelji, a da se ne spominje da li njihove „gazde“ poštuju 40-satno tjedno radno vrijeme. Da li ovakvi današnji odnosi mogu privući mlade naraštaje za proizvodni fizički rad? Nije čudo da mnogi bježe od ovakve stvarnosti i radije preko interneta putuju po nekom virtualnom svijetu, maštaju o rijetkim nogometašima koji dobivaju samo od prijelaza u drugi nogometni klub toliko novaca kojeg u normalnom načinu života ne mogu potrošiti. A sve to reklamira naša televizija kao udarne vijesti, a veoma sramežljivo govori o povremenim uspjesima naših učenika - amatera na natjecanjima znanja u konkurenciji vršnjaka drugih država svijeta. Nažalost, danas je već postalo normalno da neki dobar nogometaš u svijetu za prijelaz u drugi nogometni klub dobije i više od 30 milijuna eura, dok oni naši zaposlenici s mjesečnom plaćom od oko 500 eura s takvim dohotkom za cijeli svoj radni vijek od 40 godina mogu zaraditi oko 240 000 eura. Običnom matematikom dolazi se do podatka da prijelaz jednog nogometaša za svotu od 30 milijuna eura je jednaka zaradi koju dobije 120 djelatnika uz mjesečni dohodak 500 eura za čitav radni vijek od 40 godina. Ne ulazim u to da li su ove razlike moralne, više bi me zanimalo odakle se dobiva novac za takve astronomske prijelaze.
Profesionalni sport za Daruvarčane nije opasnost, za njega nema novaca pa se i dalje treba oslanjati na amaterski i rekreativni sport. Tako je bilo od početka organiziranog sportskog života u Daruvaru, a taj se početak vezuje za osnivanje Hrvatskog sokola 1906. godine. U njegovom sastavu su uz gimnastiku bile i neke druge kulturne i glazbene sekcije. Nakon Prvog svjetskog rata pojavio se u Daruvaru i nogomet koji je u razdoblju između dva svjetska rata postao najpopularniji gradski sport. Bilo je razdoblja kada su istovremeno u gradu djelovala dva nogometna kluba koja su u takvim prilikama bili ljuti protivnici. Usporedno s pojavom nogometa, u Daruvaru se počeo igrati i šah, a pred Drugi svjetski rat kuglanje, odbojka, stolni tenis, zrakoplovno jedriličarstvo i planinarski sport.
Nakon rata pod utjecajem politike počeo se propagirati masovni sport, na mnogim manifestacijama su se organizirala sportska takmičenja. Uvode se i atletske discipline (trčanje, skok u dalj, skok u vis), oživljen je nogomet, kuglanje, odbojka, šah, planinarstvo, kasnije se javlja mali rukomet i mali nogomet, plivanje, vaterpolo, gimnastika, u čijem sklopu se i pokušava uvesti i boks; tenis, stolni tenis, karate, a tek kasnije košarka. Treba istaći da su rasadnikom i nositeljem sportskog života bile tadašnje tri srednje škole koje su sve radile u sklopu DTO Partizan.
Sportski život je nastavljen i nakon uspostave samostalne RH kada su jedno vrijeme daruvarski odbojkaši igrali u Prvoj ligi, dobre su rezultate polučili karatisti, košarkaši, stolnotenisači i tenisači te jedno vrijeme rukometaši, dok su ostali sportovi bilježili prosječne rezultate, a neki su sportovi nestali.
Veoma je nezahvalno govoriti zašto se daruvarski sport ne može uzdići na višu razinu. Problem je slojevit i priznajem da nisam u stanju sagledati sve razloge. Jedan od njih je što danas više ni srednje škole ne daju takav kadar sportaša kao nekada. Interes kod školske mladeži za sport je manji nego nekada, ali bi o tome znali više današnji profesori tjelesnog odgoja. Usko povezano s ovim, vidljivo je da se već tako smanjen broj srednjoškolskih sportaša dodatno smanjuje nakon završetka srednje škole kada napuštaju Daruvar pa su mnogi trajno izgubljeni za daruvarski sport.

U Daruvaru se uvijek velika pažnja posvećivala nogometu, ali teško je reći da li su nogometaši uvijek ispunjavali očekivanja svojih navijača. Sigurno je, da je bilo u prošlosti razdoblja kada su daruvarski nogometaši bili respektirani od okolnih gradskih nogometnih klubova s kojima su često izmjenjivali snage. Odigrali su brojne utakmice s nogometašima Pakraca, Lipika, Grubišnog Polja, Bjelovara, Virovitice… i u tim ogledima postizali solidne rezultate 50-tih i 60-tih godina prošlog stoljeća. Teško je utvrditi u kojem su razdoblju igrao najbolji nogomet u Daruvaru ili koja je to generacija bila najbolja. Vjerojatno će o tome više znati neki daruvarski skupljači nogometnih zbivanja iz prošlosti koja će, nadamo se, jednog dana predočiti u pisanom obliku.
Savjetovao bih svim takvima istraživačima da udruže svoje snage, da rade timski, ali da to pisanje povjere zatim jednome među sobom. Također bih im savjetovao da pokupe sve podatke od još danas živih bivših nogometaša jer moraju znati da nema o pojedinim razdobljima daruvarskog nogometa nikakvih novinskih ni drugih zapisa. Upozorio sam jednog takvog sakupljaču da ima u vidu da se svakim danom broj živih svjedoka smanjuje. Primjerice, prije tri godine umro je poznat igrač splitskog Hajduka Vladimir Šenauer koji je igrao s nogometnim zvijezdama poput Vukasa i Beare, a koji je rođen u Daruvaru 1930. godine. A njegov je otac branio boje Daruvarskog omladinskog kluba (DONK) nakon Prvog svjetskog rata. Vjerojatno je njegov sin Vladimir sačuvao neke uspomene iz pričanja svoga oca, što bi bilo vrijednim podatkom o daruvarskom nogometu. Vladimir Šenauer je umro 2013. godine, ali nitko s njim iz Daruvara ranije nije pokušao razgovarati pa su njegove uspomene na Daruvar otišle s njim u grob.
Nedavno je u Daruvaru imala promocija svoje knjige Ždralovgrad (preveden naziv za Daruvar) kćerka daruvarskog nogometaša Vebera u kojoj je zabilježila sjećanja svoga oca na Daruvar, među ostalim i o daruvarskom nogometu nakon Drugog svjetskog rata. Nisam zamijetio da je na promociji bio itko od naših sakupljača prošlosti daruvarskog nogometa, a bila je to jedinstvena prilika da se uspostavi kontakt s gospodinom Veberom koji živi u Zagrebu i koji bi vjerojatno mogao još mnogo toga reći o daruvarskom nogometu. Reklo bi se, pametnom dosta! Primjer Šenauera se ne bi smio ponoviti i u ovom slučaju!

Oznake: sport u Daruvaru, povijest sporta u Daruvaru, nogomet u Daruvaru

11.08.2016. u 22:13 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	siječanj, 2023
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Priče iz prošlosti

četvrtak, 11.08.2016.

Daruvarski sport i Olimpijske igre

Opis bloga

Linkovi

Brojač

Pretraživač