Priče iz prošlosti

četvrtak, 05.05.2016.

I ona je otputovala…

Na ovaj naslov me je ponukao nedavni naslov objave na facebooku pod nazivom Milan Pavić se vraća u Daruvar . I dok se netko ipak vratio u naš grad, nisam nigdje pročitao da je ONA potajno otputovala iz Daruvara, da se ni s kim nije oprostila, a niti ju je itko ispratio u nepoznato, niti se itko sjetio da ove godine doživljava 90. obljetnicu svoga nastanka. U isto vrijeme ONA bi za svoj nastanak trebala biti zahvalna mnogim daruvarskim građanima koji su je stvorili 1926. godine kako bi upravo te godine što svečanije obilježili 20. obljetnicu jednog događaja koji im je proširio i osvijetlio vidike u svakodnevnom životu. Mnogi su možda pomislili da se radi o električnoj struji, a što je također točno jer se i ona također pojavila 1906. godine u našem gradu, čime se nisu mogli podičiti ni mnogo veći nekadašnji hrvatski gradovi.
Da, vjerojatno su točno zaključili tko je ONA oni koji više gledaju slike, a manje tekst. Priložena slika je upravo ONA, slikana s jedne i s druge strane. Njoj posvećujem nekoliko rečenica prisjećanja, iako bi o njoj trebalo napisati cijeli njen životni put.

Zastave su uvijek, možda nekad više nego danas, u sebi krile neki identitet, prepoznatljivost, pa su se zato i razlikovale. Svoje zastave nisu imale samo države i vladari, nego i plemićke porodice, vojne postrojbe, gradovi, udruge… Sa zastavama se živjelo, pobjeđivalo i ginulo, zastave su bile ponosom jednog naroda, jedne sredine ili udruge. U ratovima se ginulo, ali se svaka zastava uvijek čuvala da ne padne u neprijateljske ruke pa su i brojni barjaktari radije ginuli, nego dopustili da izgube zastavu koja im je bila povjerena na čuvanje.
Ova zastava se dugo pripremala, tražio se neki uzor pa su se proučavale mnoge zastave sokolskih društava iz šire okolice. Bila je prihvaćena ideja da to bude hrvatska zastava na kojoj je napis Hrvatski sokol Daruvar, a između njih violinski ključ. S druge strane su naznačene godine 1906.-1926., a iznad njih ptica sokol koja u kandžama nosi neki teret. Jedino se taj dio može se različito tumačiti, ali je moguće pretpostaviti da slika ukazuje na okolnosti u kojima su radila hrvatska sokolska društva.

Da su to bile teške godine svjedoči podatak da su krajem 1929. godine sva hrvatska sokolska društva prestala s radom, ostao je samo državni Sokol (Jugosokol).
Zastava Hrvatskog sokola Daruvar trebala je biti posvećena u povodu 20. obljetnice ovog društva, u čijem sastavu su uz gimnastičke sekcije djelovale još puhački orkestar (fanfara) i diletantsko društvo (kazališna grupa). Oni su dobro surađivali s daruvarskim udrugama Hrvatska žena i Pjevačkim društvom Zora.
Svečana 20. obljetnica Hrvatskog sokola održala se 14. i 15. kolovoza 1926. godine. U tim danima održana je i posveta zastave. Ulogu kume na posveti imala je udruga Hrvatska žena, u čije ime je slavljenicima čestitala predsjednica Marija pl. Majerski.
Posebnost ove posvete bila je i u tome što su mnogi dobročinitelji u stijeg zastave pričvrstili zaklipce, male srebrnaste pločice na kojima je označeno ime kupca te pločice koje su bile različite vrijednosti, prilagođene kupovnoj moći pojedinaca. Može se reći da je stijeg bio načičkan takvim zaklipcima, čime je Hrvatski sokol priskrbio znatna novčana sredstva, potrebna za svoj rad.
Nažalost, legalan život zastave trajao je samo tri godine. Nakon prestanka rada Hrvatskog sokola, sav inventar se trebao popisati i predati u nadležnost općinskom poglavarstvu. Tadašnji barjaktar Drago Heinzl ipak se nije povinovao zahtjevu o predaji zastave, već je ona jednostavno „nestala“. Brojne premetačine u njegovoj kući nisu polučile rezultat, zastava nije pronađena, a o njenom postojanju znala je samo obitelj Heinzl i nekolicina daruvarskih provjerenih rodoljuba. I tako je ostalo skoro do današnjih dana. Brigu o njoj kasnije je preuzeo sin barjaktara Drage Heinzla, također Drago. Nisu mi posve jasni razlozi zašto se to i u današnje vrijeme držalo u tajnosti.
Ja sam o toj zastavi doznao prije šest godina od „povjerljive osobe“ pa sam zatim preko jedne druge „povjerljive osobe“ ishodio dozvolu za fotografiranje zastave. U tome sam uspio, ali sam domaćinu morao „cinkati“ osobu koja mi je povjerila tu tajnu. Već tada sam s Dragom Heinzlom mlađim i njegovom suprugom htio doznati kakva će biti daljnja sudbina zastave jer obitelj nije imala potomaka, a oboje su bili u visokoj životnoj dobi. Nisu imali odgovor na to, iako su spominjali jednu zagrebačku adresu. Ja sam tada bio mišljenja da bi bilo dobro da se ona privremeno stavi na skrb našoj mjesnoj crkvi, sve dok se za nju ne nađe neko rješenje. Upoznao sam s tim i neke ugledne Daruvarčane, spominjao tu zastavu u Vrelima 2013. godine, br. 38, ali po tom pitanju se ništa nije dogodilo.
U međuvremenu je umro bračni par Heinzl, zastava je izgubila svoje skrbnike. Navodno je otputovala iz Daruvara i to bez rastanka, kao što sam napisao u uvodu. Pridružila se Vas diatretum daruvarense, sarkofagu iz rimskog razdoblja, zbirci srednjovjekovnog oružja koje je bilo u daruvarskom muzeju od 1983.- 1987., brojnoj izgubljenoj arhivskoj građi prije i poslije 90-ih godina prošlog stoljeća.
Bilo bi zaista dobro da nam se vratio živ Milan Pavić, trebaju nam fotografije nasilu nasmiješenih Daruvarčana.

Oznake: Hrvatski sokol u Daruvaru, daruvarski Sokol, sokolska zastava

05.05.2016. u 20:18 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 02.05.2016.

Juro Valečić (1866.-1930.)

O 150. godišnjici rođenja Jure Valečića sam nedavno već pisao. Od tada je HSS dobilo i svoje novo rukovodstvo. Ponovo se moglo čuti divljenje Stjepanu Radiću što je za svaku pohvalu. Stjepan Radić je imao i brojne suradnike koji su bili nosioci Radićeve politike u seoskim sredinama, što je razumljivo, jer je već iz naziva vidljivo tko je činio bazu te stranke, bez obzira na to što su Radićeve ideje prihvaćali i drugi slojevi hrvatskog društva. Na slici su članovi Kluba zastupnika HSS iz 1927. godine.

Između Stjepana Radića i Vladka Mačeka sjedi i jedan od potpredsjednika Juro Valečić, prvak HSS iz daruvarskog prostora. Ne sjećam se da je ikad neko bivše rukovodstvo HSS posjetilo grob Jure Valečića na maslenjačkom groblju. Ne znam da li će to učiniti predstavnici novog rukovodstva HSS. Ukoliko neće, ne znam po čemu se ono razlikuje od prethodnog. Ionako ništa se ne čuje o njihovom radu, a prilike na našem selu su takve da se ne vidi „svjetlo na kraju tunela“.

02.05.2016. u 22:40 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>