Priče iz prošlosti

četvrtak, 05.05.2016.

I ona je otputovala…

Na ovaj naslov me je ponukao nedavni naslov objave na facebooku pod nazivom Milan Pavić se vraća u Daruvar . I dok se netko ipak vratio u naš grad, nisam nigdje pročitao da je ONA potajno otputovala iz Daruvara, da se ni s kim nije oprostila, a niti ju je itko ispratio u nepoznato, niti se itko sjetio da ove godine doživljava 90. obljetnicu svoga nastanka. U isto vrijeme ONA bi za svoj nastanak trebala biti zahvalna mnogim daruvarskim građanima koji su je stvorili 1926. godine kako bi upravo te godine što svečanije obilježili 20. obljetnicu jednog događaja koji im je proširio i osvijetlio vidike u svakodnevnom životu. Mnogi su možda pomislili da se radi o električnoj struji, a što je također točno jer se i ona također pojavila 1906. godine u našem gradu, čime se nisu mogli podičiti ni mnogo veći nekadašnji hrvatski gradovi.
Da, vjerojatno su točno zaključili tko je ONA oni koji više gledaju slike, a manje tekst. Priložena slika je upravo ONA, slikana s jedne i s druge strane. Njoj posvećujem nekoliko rečenica prisjećanja, iako bi o njoj trebalo napisati cijeli njen životni put.

Zastave su uvijek, možda nekad više nego danas, u sebi krile neki identitet, prepoznatljivost, pa su se zato i razlikovale. Svoje zastave nisu imale samo države i vladari, nego i plemićke porodice, vojne postrojbe, gradovi, udruge… Sa zastavama se živjelo, pobjeđivalo i ginulo, zastave su bile ponosom jednog naroda, jedne sredine ili udruge. U ratovima se ginulo, ali se svaka zastava uvijek čuvala da ne padne u neprijateljske ruke pa su i brojni barjaktari radije ginuli, nego dopustili da izgube zastavu koja im je bila povjerena na čuvanje.
Ova zastava se dugo pripremala, tražio se neki uzor pa su se proučavale mnoge zastave sokolskih društava iz šire okolice. Bila je prihvaćena ideja da to bude hrvatska zastava na kojoj je napis Hrvatski sokol Daruvar, a između njih violinski ključ. S druge strane su naznačene godine 1906.-1926., a iznad njih ptica sokol koja u kandžama nosi neki teret. Jedino se taj dio može se različito tumačiti, ali je moguće pretpostaviti da slika ukazuje na okolnosti u kojima su radila hrvatska sokolska društva.

Da su to bile teške godine svjedoči podatak da su krajem 1929. godine sva hrvatska sokolska društva prestala s radom, ostao je samo državni Sokol (Jugosokol).
Zastava Hrvatskog sokola Daruvar trebala je biti posvećena u povodu 20. obljetnice ovog društva, u čijem sastavu su uz gimnastičke sekcije djelovale još puhački orkestar (fanfara) i diletantsko društvo (kazališna grupa). Oni su dobro surađivali s daruvarskim udrugama Hrvatska žena i Pjevačkim društvom Zora.
Svečana 20. obljetnica Hrvatskog sokola održala se 14. i 15. kolovoza 1926. godine. U tim danima održana je i posveta zastave. Ulogu kume na posveti imala je udruga Hrvatska žena, u čije ime je slavljenicima čestitala predsjednica Marija pl. Majerski.
Posebnost ove posvete bila je i u tome što su mnogi dobročinitelji u stijeg zastave pričvrstili zaklipce, male srebrnaste pločice na kojima je označeno ime kupca te pločice koje su bile različite vrijednosti, prilagođene kupovnoj moći pojedinaca. Može se reći da je stijeg bio načičkan takvim zaklipcima, čime je Hrvatski sokol priskrbio znatna novčana sredstva, potrebna za svoj rad.
Nažalost, legalan život zastave trajao je samo tri godine. Nakon prestanka rada Hrvatskog sokola, sav inventar se trebao popisati i predati u nadležnost općinskom poglavarstvu. Tadašnji barjaktar Drago Heinzl ipak se nije povinovao zahtjevu o predaji zastave, već je ona jednostavno „nestala“. Brojne premetačine u njegovoj kući nisu polučile rezultat, zastava nije pronađena, a o njenom postojanju znala je samo obitelj Heinzl i nekolicina daruvarskih provjerenih rodoljuba. I tako je ostalo skoro do današnjih dana. Brigu o njoj kasnije je preuzeo sin barjaktara Drage Heinzla, također Drago. Nisu mi posve jasni razlozi zašto se to i u današnje vrijeme držalo u tajnosti.
Ja sam o toj zastavi doznao prije šest godina od „povjerljive osobe“ pa sam zatim preko jedne druge „povjerljive osobe“ ishodio dozvolu za fotografiranje zastave. U tome sam uspio, ali sam domaćinu morao „cinkati“ osobu koja mi je povjerila tu tajnu. Već tada sam s Dragom Heinzlom mlađim i njegovom suprugom htio doznati kakva će biti daljnja sudbina zastave jer obitelj nije imala potomaka, a oboje su bili u visokoj životnoj dobi. Nisu imali odgovor na to, iako su spominjali jednu zagrebačku adresu. Ja sam tada bio mišljenja da bi bilo dobro da se ona privremeno stavi na skrb našoj mjesnoj crkvi, sve dok se za nju ne nađe neko rješenje. Upoznao sam s tim i neke ugledne Daruvarčane, spominjao tu zastavu u Vrelima 2013. godine, br. 38, ali po tom pitanju se ništa nije dogodilo.
U međuvremenu je umro bračni par Heinzl, zastava je izgubila svoje skrbnike. Navodno je otputovala iz Daruvara i to bez rastanka, kao što sam napisao u uvodu. Pridružila se Vas diatretum daruvarense, sarkofagu iz rimskog razdoblja, zbirci srednjovjekovnog oružja koje je bilo u daruvarskom muzeju od 1983.- 1987., brojnoj izgubljenoj arhivskoj građi prije i poslije 90-ih godina prošlog stoljeća.
Bilo bi zaista dobro da nam se vratio živ Milan Pavić, trebaju nam fotografije nasilu nasmiješenih Daruvarčana.

Oznake: Hrvatski sokol u Daruvaru, daruvarski Sokol, sokolska zastava

nedjelja, 16.02.2014.

150. GODIŠNJICA SOKOLSKOG POKRETA

Ove je godine navršilo 150 godina od osnivanja Praškog društva tjelesnog odgoja, kasnije nazvanog Sokol. Za njegovo osnivanje najviše je zasluge imao češki kulturni djelatnik dr. Miroslav Tyrš ( 1832.- 1884. ) koji je pod utjecajem ideja francuske revolucije i revolucionarnih ideja slavenskih naroda 1848. godine zagovarao ideju narodne i građanske slobode svih europskih naroda. Pokret su prihvatili posebno slavenski narodi, bio je prihvaćen i u Hrvatskoj te je 1874. godine bio osnovan Hrvatski sokolski savez.

Danas se u široj javnosti malo zna o sokolskom pokretu, iako je on kod mnogih naroda u zadnjim desetljećima 19. i nekoliko desetljeća 20. stoljeća odigrao značajnu ulogu. Uzor sokolskom pokretu bio je antički odgoj u kojem se težilo sklad tjelesnog i duhovnog razvoja svake ličnosti. Sokolski pokret je utjecao da se tjelesni odgoj uveo u tadašnje škole. Naziv sokol nastao je pod utjecajem literature slavenskih naroda gdje su se junaci nazivali sokolima. U sokolskom su se pokretu članovi oslovljavali s ti, zvali su se braća i sestre, imali su svoje odore, koristio se i pozdrav zdravo.U njemu je vladala i disciplina, zagovarala se jednakost i bratstvo među članovima. Takvo vladanje nije odgovaralo nekim tadašnjim državnim politikama, ali i Crkva je imale određene rezerve prema tom pokretu.
U Daruvaru, nakon njegovog osnivanja, ne zna se previše jer nisu sačuvani o tome zapisi. Pouzdan je samo zaključak Gradskog zastupstva da je na svojoj sjednici 1906. godine donijeta odluka da se Hrvatskom sokolu dodijeli 300 kruna, od čega 100 kuna za osnivačku članarinu, a 200 krune za nabavku „gombalačkih sprava“. Obrtničko- radničkom Zora dodijelili su 200 kruna i to 50 kruna kao osnivačku članarinu i 150 kao potporu za njihov rad.

Hrvatski sokol u Daruvaru od 1923. do 1929. godine.

Zahvaljujući sačuvanim sjedničkim zapisima Hrvatskog sokola u Daruvaru, za razdoblje 1924. – 1929. godine, dobiva se jedna cjelovita slika o njemu, ali se ujedno može rekonstruirati dio daruvarske kulturne povijesti toga razdoblje. Prije svega iz njih je moguće zaključiti da Hrvatski sokol nije bilo samo tjelovježbeno društvo nego da su pod njegovim okriljem djelovala i kulturno – prosvjetni odjeli ( sekcije ): puhački orkestar ( fanfare ), diletantsko društvo ( kazališna grupa ) i da je usko surađivalo i sa drugom daruvarskim kulturnim udrugama, posebno s Hrvatskom ženom i Zorom.
Iz sačuvanog zapisnika se doznaje da je Hrvatski sokol u Daruvaru još do 1924. godine radio po pravilima društva iz 1906. godine, a tek na godišnjoj skupštini spomenute godine bila su prihvaćena nova. Prema pravilniku ( statutu ) uže rukovodstvo Hrvatsko sokola činio je starješina, zamjenik starješine, tajnik, blagajnik vođa i odbornici iz čijih su redova bili birani i pročelnici pojedinih sekcija. Svi su se članovi Hrvatskog sokola oslovljavala braćom ili sestrama, imali su i propisana pravila ponašanja i svako njihovo kršenje bilo je sankcionirano. Hrvatski sokol spadao je pod Hrvatsku sokolsku župu Preradović sa sjedištem u Bjelovaru, a iznad svih bio je Hrvatski sokolski savez u Zagrebu.

Na početku kalendarske 1924. godine rukovodstvo Hrvatskog sokola činili su starješina Edo Jakovac, podstarješina Juraj Boroš, tajnik Juraj Djakovac, blagajnik Krištof Šimunović, vođa Juraj Jureša te odbornici Vencl Martin, Dragutin Lokotar, Zvonko Mihalić, Živko Hečimović, Karlo Polak i Karlo Heinzl. Na sjednici ovog odbora 28. veljače 1924. godine starješina Jakovac je izvijestio da je za potrebe udruge iznajmio za 6000 dinara općinski hambar ( današnja zgrada Hrvatskog sokola ) čiji će unutrašnji dio preurediti za vježbaču dvoranu. Na istoj je sjednici njen brat Polak izvijestio da je profesor na realnoj gimnaziji u Daruvaru Nikola Žic prihvatio funkciju kulturno- prosvjetnog odjela daruvarskog Hrvatskog sokola.
Mnogo cijenjenih podataka o prethodnom radu i problemima Hrvatskog sokola u Daruvaru doznajemo iz zapisnika sa redovne godišnje skupštine ove udruge održane 2. ožujka 1924. godine. Na njoj je podnesen izvještaj o radu odbora Hrvatskog sokola od 14. listopada 1923. godine- kada je bila održana izvanredna glavna skupština- pa do glavne skupštine početkom ožujka 1924. godine. U tih nekoliko mjeseci bilo je održano 9 sjednica upravnog odbora na kojima je donijeto nekoliko značajnih odluka važnih za bolju djelatnost ove udruge. Jedna od najvažnijih odluka bila je donijeta 20. listopada 1923. godine kada je donesen zaključak odbora Hrvatskog sokola da se osnuje sokolska fanfara ( puhačka glazba ). U izvješću za godišnju skupštinu za 1924. bila je iznesena i zahvala Obrtničkoj zadruzi, Savezu obrtnika, Hrvatskoj ženi, Pjevačkom društvu Zora i Hrvatskom pjevačkom društvu Rodoljub* iz Virovitice. Navedene udruge su pomogle pri nabavi glazbala za fanfaru. U tih nekoliko mjeseci bile su u organizaciji Hrvatskog sokola priređene dvije kućne zabave, jedna 27. listopada 1923., a druga 17. veljače 1924. godine. Na ovoj drugoj prvi puta je nastupila sokolska fanfara.
Uz ove optimističke izvještaje navedene na godišnjoj skupštini 1924. su spomenute i prepreke koje su bile stavljane u radu Hrvatskog sokola. Jedan izvještaj ukazuje da su udruzi 26. listopada 1922 bile zaplijenjene gimnastičke sprave, zapečaćena Sokolona i time zapriječen svaki rad. Ovaj prekid je trajao do 10. travnja 1923. godine kada je bila sazvana sjednica tehničkog odbora na kojoj je bilo jednoglasno zaključeno nastavak daljnjeg rada. Zamolili su Vencla Kuneša da im ustupi za privremenu uporabu jednu njegovu prostoriju, a mjesec dana nakon toga su pozajmili neke gimnastičke sprave ( ruče, preča ) od Hrvatskog sokola iz Suhopolja i nakon toga su pojačanim radom i kvalitetom vježbanja sustigli ostala društva Hrvatskog sokola župe Preradović.
Iz ovog podatka vidljivo je da su tadašnje državne vlasti htjele ovim neprimjerenim mjerama zaustaviti daljnji rad Hrvatskog sokola u Daruvaru, a glavni razlog je program njegovog rada, posebno naziv udruge koji je nosio od osnivanja 1906. godine. Program udruge bio je prožet elementima hrvatskog domoljublja koji, nakon stvaranja Kraljevine SHS, nije odgovarao vlastima novostvorene države. Novoj državnoj politici nije smetala sokolska djelatnost, dapače, odobravala ju je, ali ju je htjela imati pod svojom kontrolom. U tom cilju osnivana su brojna nova sokolska društva koja u početku nisu imala u svom nazivu nacionalna obilježja, ali su se kasnije, među pukom, njeni članovi počeli nazivati jugoslavenski sokoli, a udruge Jugosokol. Pošto je tadašnja politika zagovarala politiku unitarizma, kada su Srbi, Hrvati i Slovenci tretirani kao „tri plemena jednog naroda“, takvoj politici posebno je smetao kod sokolskih udruga u Hrvatskoj pridjev hrvatski, iako su ti nazivi nastali još u vrijeme Austro- Ugarske. Promjenom tadašnje politike, posebno nakon donošenja Vidovdanskog ustava 1921. godine, promijenio se i odnos prema svim udrugama koje nisu bili u skladu novog Ustava.
Treba znati da se i na službenom popisu stanovništva 1921. godine pojavila rubrika Srbohrvati, ali i rubrika Čehoslovaci i čehoslovački jezik, iako su razlike između češkog i slovačkog jezika bile kudikamo veće od hrvatskog i srpskog jezika. Nažalost, do danas nije dovoljno objašnjeno, zašto je došlo do razlika u gledištima pridošle inteligencije iz Čehoslovačke, koja je podržavala državnu politiku ( unitarizam ) i ovdašnjih seoskih Čeha koji su prigrlili politiku Stjepana Radića koja se suprotstavila unitarizmu. Niti dio hrvatske javnosti nije shvatio zašto je jedna Čehoslovačka između dva svjetska rata, kao primjer tadašnjih demokratskih država, bila sklona unitarizmu. Nije to radila zbog tadašnjih jugoslavenskih prilika već iz svojih vlastitih potreba. Treba znati da novostvorena Čehoslovačka (država Čeha i Slovaka ), bez obzira na Masarykovu demokratičnost, nije zagovarala federalizam vlastite države. Nije to bio toliko problem na relaciji Česi – Slovaci, već u njemačkoj nacionalnoj manjini, koja je brojčano bila veća od broja Slovaka u ČSR. Upravo tu okolnost su nakon 1933. godine iskoristili nacisti kojima je to poslužilo kao glavni adut politike prema europskim silama ( Velika Britanija, Francuska ) tražeći promjenu granica pa su nakon aneksije Austrije krenuli i prema Čehoslovačkoj. Tadašnje evropske sile dugo nisu bile svjesne da žrtvovanjem Čehoslovačke neće zaustaviti rat.
Pošto se daruvarski Hrvatski sokol slijedio politiku svoje središnjice iz Zagreba, nije se htio povinovati novoj politici, u Daruvaru je osnovano i Sokolsko društvo i time je bio ubačen jedan „ vrući krumpir“koji je dodatno podgrijao političku situaciju u gradu koja je bila vidljiva već na prvim izborima za Ustavotvornu skupštinu ( Konstituantu ) 1920. godinu.
Jedna od prvih mjera tadašnje lokalne vlasti, nakon Ustava, bila je da su 26. listopada 1922. zaplijenili Hrvatskom sokolu gimnastičke sprave i zapečatili Sokolanu. Tim činom htjelo se onemogućiti daljnji rad Hrvatskog sokola. Na tu mjeru odgovor je bio inat mnogih Daruvarčana kojem su se produžile neke daruvarske udruge pa je moguće reći, da su umjesto zabrane, nastupile najplodnije godine rada daruvarskog Hrvatskog sokola.
U cilju dobivanje istine o tim događajima treba reći da su se tadašnje općinske vlasti grada Daruvara ( poglavarstvo ) ponijeli veoma profesijalno jer je nastojalo izmiriti dva potpuno oprečna stajališta. S jedne strane ono je bilo državno tijelo koje je trebalo provodilo državnu politiku, ali su u isto vrijeme oni imali razumijevanje za stavove Hrvatskog sokola. Uostalom, mnogi članovi poglavarstva bili su u rukovodstvu Hrvatskog sokola i kao općinski zastupnici nisu iznevjerili težnje i program Hrvatskog sokola. Oni su, zbog višenacionalnog sastava Poglavarstva, do zadnjeg trenutka zastupali stav da u Daruvaru ima mjesta za rad i Hrvatskog sokola i onog koji je bio predstavljen kao državni sokol. Nije to bilo ništa neuobičajeno u Daruvaru jer je u to vrijeme djelovala dva- tri nogometna tima što je jačao rivalitet ovog sporta, ali u konačnici iza svakog takvog nogometne momčadi stajala je neka politika, nekad prema nacionalnim, a ponekad prema političkim uvjerenjima.
O radu Hrvatskog sokola raspravljalo je poglavarstvo općine trgovišta Daruvar na svojoj sjednici 23. listopada 1923. godine kada se razmatrali ponudu Hrvatskog sokola, Zore i Obrtne zadruge Daruvar i potpisima većeg broja građana da kupe od općine jednu česticu zemlje za 25 000 dinara za gradnju hrvatskog doma uz uvjete koje je općina u jednom natječaju ponudila mjesec dana ranije. Iako je većina članova bilo za prodaju, tome su se oduprli manji broj ostalih. Odbornik Dobrović je predložio da se navedena nekretnina proda na dražbi svim humanitarnim i prosvjetnim društvima koje postoje u Daruvaru, a ne samo nekima. Odbornik Ico Pick, koji je radio i u Hrvatskom sokolu, bio je mišljenja da se ta nekretnina ne prodaje, ali da se hrvatskim društvima daruje besplatno zemljište nasuprot ranije spomenute nekretnine. Iako je od 11 zastupnika za prodaju bilo 11 zastupnika, ništa se tada nije ostvarilo. Otvoreno je samo jedno pitanje koje se rješavalo tijekom mnogih sljedećih godina.


1. Rad upravnog odbora i sekcija HS ožujak 1924. - ožujak1925.

A. UPRAVNI ODBOR

Na godišnjoj skupštini 2. ožujka 1924. izabran je novi upravu odbor Hrvatskog sokola u kojem su bili Edo Jakovac, Karlo Polak, Živko Hećimović, Krištof Šimunović, Juraj Boroš, Dragutin Lokotar, Mirko Županić, Juraj Djakovac, Srećko Gavranić, Zvonko Mihalić i Dragutin Eberhardt. Idućeg dana je izabrano uže rukovodstvo i predsjednici pojedini sekcija. Starješina je i dalje bio Edo Jakovac, podstarješina Eberhardt, tajnik Juraj Djakovac, blagajnik Krištof Šimunović, tajnik tehničkog odbora Mirko Županić. Izabran je revizijski odbor te prof. Nikola Žic za predsjednika kulturno- prosvjetnog odbora.
Prema sjedničkim zapisnicima udruge vidljivo da je Upravni odbor veoma često zasjedao i na svojim sjednicama donosio brojne odluke o radu njegovih sekcija, on je održavao i kontakte s ostalim hrvatskim sokolskim društvima i državnim institucijama. Sekcije su imali određenu autonomiju, ali ipak o programu njihovog rada i njihovim nastupima odlučivao je upravni odbor. On je rješavao i sve disciplinske prekršaje koje su se događali u pojedinim sekcijama, kontrolirao njihove novčane prihode i rashode, održavao kontakte s ostalim udrugama u gradu i organizirao programe u organizaciji daruvarskog Hrvatskog sokola.
Broj nastupa tijekom jedne godine bio je veoma velik. Brojni javni nastupi započinjali su u proljeće, a vrhunac rada bio je u ljetnim mjesecima. Prvi od većih programa u 1924. godine bio je 30. travnja kada je priređen program u spomen „ neumrlim Hrvatima Zrinskom i Frankopanu“ u kojem je sudjelovalo 158 članova Hrvatskog sokola, od čega 28 iz fanfare. U ovu manifestaciju se uključila i Zora s nekoliko rodoljubnih pjesama. Tom je prigodom o tim hrvatskim mučenicima predavanje održao profesor Nikola Žic.
Članovi Upravnog odbora često su sudjelovali na raznim svečanostima sokolskih udruga i to ne samo u okolici Daruvaru nego i daleko izvan njega. Tako su 3. svibnja 1924. godine Krištof Šimunović i Srećko Gavranić prisustvovali posveti barjaka Hrvatskog konjaničkog sokola u Zagrebu. U to vrijeme je odbor razmatrao i ustrojenje zdravstvenog odjela u Hrvatskom sokolu koji je trebao brinuti zdravstvenom stanju vježbača. Iako se tom prijedlogu nije nitko protivio, čini se da do osnivanja takve sekcije nije došlo jer se ona kasnije više u zapisima nije spominjala.
Početkom svibnja 1924 upravni odbor je donio odluku da se dvorana Sokolskog doma može iznajmiti samo onim društvima koji ne rade „ protiv Hrvatskog sokola i hrvatske nacionalne svijesti.“ Iznajmljivanje se naplaćivalo što je vidljivo u primjeru da su dvoranu iznajmili i odboru Starokatoličke crkve 18. svibnja 1924. godine uz odštetu od 50 dinara.
Na mnogim sjednicama sokolskog odbora su primani u Hrvatski sokol novi izvršavajući i podupirući članovi što je dokaz da su Daruvarčani tim činom davali podršku ove udruge. Jedan od onih koji je 1926. godine pristupio u članstvo Hrvatskog sokola bio je Josip Salač, kasnije hrvatski biskup.
Uz rad u udruzi upravni odbor je organizirao i povremene izlete. Zabilježeni su izleti u šumu Šiljkovac u drugoj polovini svibnja 1924. godine na kojoj je sudjelovalo 231 članova: 36 članova, 23 članica, 22 muškog naraštaja, 22 ženskog naraštaja, 18 naučničkog naraštaja, 43 muškog pomlatka, 18 ženskog pomlatka, 25 podupirućih članova i 24 članova fanfare. Na drugom izletu u šumicu Gilicka u prvoj polovini lipnja 1924. sudjelovalo je 234 članova i podupirućih članova te 24 člana fanfare. Kod ovog izleta je zabilježeno da je tom prilikom izletnike počastio svojim primanjem narodni zastupnik „ naš brat Juro Valečić“ .
Iako je Hrvatski sokol nije propagirao rad neke tadašnje političke stranke, ovaj podatak ukazuje da su sokolaši u duši bili iza tadašnje HRSS jer je Jure Valečić bio u političkom usponu pa je postao potpredsjednik ove stranke koji je održao i oproštajni govor na pogrebu Stjepana Radića na njegovom pogrebu 1928. godine.Iz ovog je moguće zaključiti da je Juro Valečić iz Velike Maslenjače zdušno stajao iza programa ove udruge.
Upravni odbor je povremeno razmatrao i novčane probleme. Na jednoj sjednici u svibnju 1924. godine blagajnik Šimunović se tužio da neki članovi Sokola slabo otplaćuju odore koje im je nabavilo društvo. Zaključak je bio da se svi takvi trebaju pozvati na odgovornost i da treba od njih tražiti da plate 50 % duga. Da bi se pitanje odora riješilo, odlučeno je da se omogući članstvu da ih nabave uz otplatu. Prihvaćen je prijedlog da se nabave odore samo za one članove koji odmah polože 300 dinara i da će se obavezati da će mjesečno doznačiti barem 100 dinara.
Na jednoj sjednici je donesena odluka da se 29. svibnja 1924. pošalje jedno poslanstvo odbora u Brestovac radi osnivanja Hrvatskog sokola.
Upravni odbor je rješavao i disciplinska pitanja. Na prijedlog Hrvatske sokolske fanfare ovog društva krajem svibnja 1924. godine tražilo se kažnjavanje za „ nemoralno ponašanje Rudolfa Veltruskog prigodom izleta u Šilkovac.“ Predložili su isključenje iz fanfare što je odbor prihvatio, ali uz napomenu da treba upozoriti i vođu fanfare „ na bolje vršenje discipline članstva fanfare.“ Na istoj je sjednici donesena je odluka da se briše podupirući član Franjo Ruf „ jer je u sukobu s kaznenim zakonom.“Nešto kasnije, sredinom srpnja, član fanfare Stjepan Horvat bio je kažnjen ukorom zbog nedoličnog ponašanja na vježbi Hrvatskog sokola u Požegi gdje je „vrijeđao čak braću fanfaraše.“
Zanimljiv je zaključak jedne sjednice upravnog odbora, iz polovine rujna 1924. godine, kada je član odbora Juraj Boroš prijavio brata Šoštarića da ga je tužio Kotarskom sudu u Daruvaru jer mu je na skupštini društva 1923. dobacio riječi „ vi lažete“ i zbog toga je bio osuđen na globu od 800 dinara. Boroš je smatrao da je brat Šoštarić trebao taj incident prijaviti „ obraničkom sokolskom sudu“ jer su takve stvari bile u njegovoj nadležnosti. Smatralo se da je Šoštarić prekršio pravila društva i stoga je bio isključen iz društva, a Boroš je dobio ukor jer se takve riječi u društvu ne smiju rabiti.
Od odgovornosti nije bio izuzet ni odbor Hrvatskog sokola u Daruvaru jer je krovna organizacija Hrvatskog sokolskog saveza u Zagrebu pratila rad njenih članica. Tako je ono pozvalo na odgovornost odbor daruvarskih sokolaša što nije poslalo društvenu fanfaru na javnu vježbe Hrvatskog sokola u Novsku. Daruvarski čelnici udruge su našli opravdanje za ovaj propust u tome što su toga dana imali koncert u Pakracu kod osnutka Hrvatskog sokola u tom gradu, a to je bilo važnije „ za sokolsku ideju“ jer u Novskoj su prilike bile povoljnije.
Organizacija sleta 5. i 6. srpnja 1924. godine u Daruvaru je u potpunosti uspjela pa je na sjednici odbora 15. srpnja konstatirano da „ do danas niti jedno društvo nije ovako sjajnu manifestaciju imalo što se tiče po broju prisutnih, a i po dostojanstvu same manifestacije usprkos izazova i poklika protiv društva od strane Jugosokola…“ Zbog tog uspjeha starješina Jakovac je predložio da se izrazi zahvala svima koji su pomogli u njegovoj organizaciji, a to su bili ravnateljsko Gimnazije, dječačke škole, samostanske škole i pojedincima: Saminu Kurtzu, Davideru Volku, Niki Sauchu, Lazi Vezmaru, Josipu Egsteinu i Maxu Pfeiferu. Manifestacija je uspjela i po novčanoj strani. Nakon završenog obračuna moglo se zaključiti da je ova javna vježba uspjela jer je bilo 53 255 dinara čistog prihoda (106 949 dinara prihoda a 53 694 dinara rashoda).
O kakvom se dobacivanju od strane pojedinaca članova Jugosokola radilo, nije poznato, ali je zanimljivo da je na jednoj sjednici upravnog Hrvatskog sokola razmatrala i pismena pritužba tajnika Jugosokola na ponašanje brata Stjepana Mikeša, „redatelja na dan sleta braće“. Sokolski je odbor zaključio da se na tužbu ne odgovara zbog njene neispravnosti jer je bila podnesena sa „proračunatom svrhom“.
Možda su ove prve iskrice bile posljedicom međusobne konkurencije između dvaju gradskih sokola, ali što je vrijeme više promicalo, sve se više moglo zapaziti da ona ima političku pozadinu. U listopadu iste godine ponovo se na jednom sastanku upravnog odbora Hrvatskog sokola čula pritužba na neprimjereno ponašanje na jednom njihovom programu „ orjunaških zlotvora“. Jedan od odgovara Hrvatskog sokola na takvo ponašanje bila je preporuka njihovim članovima da ne sudjeluju na akademijama i programima u organizaciji Jugosokola.
Tijekom vremena pritisak se postupno prenosio i na obične članove Hrvatskog sokola, uglavnom onih koji su bili zaposleni u državnim službama. Oni su postupno napuštali ovu udrugu jer su kao državni službenici imali izbor između Hrvatskog sokola ili radnog mjesta. U takvim okolnostima teško je zamjeriti onima koji su odabrali očuvanje radnog mjesta.
Zanimljiva jedna bilješka iz sredine srpnja 1924. godine kada su bili u članstvo primljeni Zlatko Banfić i Nikola Žic, dok za molbu vjeroučitelja Filipa Homolke piše da se „ ne može uvažiti dok javno ne požali uvrede našemu društvu u Rimokatoličkoj crkvi prigodom držanja propovijedi.“
Ova bilješka ima svoje objašnjenje. Dotična osoba bila je u isto vrijeme svećenik, ali i vjeroučitelj u školama koje su bile pod državnom kontrolom. Izvorni sokolski pokret nije bio nikad omiljen Crkvi ( katoličkoj ) jer je zagovarao drugi način života, druženja, izlete i određene slobode koje Crkva tada nije tolerirala. Ipak kasnije, daruvarski Hrvatski sokol je uklonio neke ranije kriterije prema sokolskom pokretu pa je u jednoj fazi nemilosti upravo u ovdašnja Katolika crkva dobila u Hrvatskom sokolu jednog samozatajnog saveznika. O tom ukazuje i podatak da je „ neomiljen“ Filip Homolka postao vođa diletantske skupine Hrvatskog sokola.
Problem daruvarskih Čeha u odnosu prema daruvarskim sokolima je veoma slojevit, ali veoma razumljiv, ukoliko se poznaje okvir politike između dva svjetska rata. Treba imati u vidu da su tadašnja Čehoslovačka, Kraljevina SHS s Rumunjskom činile versajsku tvorevinu Malu antantu u kojoj su dogovoreni i odnosi prema nacionalnim manjima koji su iskrsnuli nakon Prvog svjetskog rata. One su taj problem riješile, svaka na svoj način. Čehoslovačka je to riješila relativno dobro jer je izmirila mnoge ranije razlike s prostora Austro- Ugarske, posebno na prostoru Vojvodine, koja je također postala sastavnicom Kraljevine SHS ( ranije je bila ponekad nazivana južnom Ugarskom u sastavu Austro- Ugarske ). U Vojvodini Slovaci su imali jaku inteligenciju koja je već ranije ostvarila mnoga kulturna i vjerska prava. U Hrvatskoj Česi na selu nisu imali vlastite inteligencije, a ona u gradovima se nakon 1918. godine vratila u velikom broju u novostvorenu Čehoslovačku. U takvim okolnostima čehoslovačka vlada poslala na daruvarska područja manji dio svoje inteligencije, ali onakve koja je odgovarala njihovoj politici, koja nije bila sučeljena beogradskoj politici. Stoga su daruvarski Česi bili u oba tadašnja ovdašnja sokola, ali su se u ovdašnjim češkim novinama nazivali samo sokoli, ne koristeći nikakva nacionalna obilježja.
O sadržajnom radu daruvarskog Hrvatskog sokola iznesenim na godišnjoj skupština u ožujku 1924 do ožujka 1925 svjedoče sljedeći nastupi:
-24. travnja 1924. posveta zastave Obrtne zadruge u Daruvaru. Na njoj je prisustvovalo 170 članova udruge: 28 članova, 22 članice, 20 muškog naraštaja, 18 ženskog naraštaja, 40 muškog pomlatka, 20 ženskog pomlatka, 22 fanfare.
-22. i 23. lipnja 130 članova i 24 člana fanfare su sudjelovali u Zagrebu na 50. godišnjice osnivanja sokolske župe Tonovi u Zagrebu.
- 13. lipnja na javnoj vježbi u Požegi sudjelovalo je 20 članova i 5 članica i 24 fanfaraša.
- 27. srpnja na javnoj vježbi bratskog društva u Garešnici bilo je poslano članstvo sa fanfarama, ali su trošak kola za prijevoz fanfare trebalo platiti bratsko društvo.
Zbog ovog gostovanja odbilo se gostovanje toga dana u Lipovljanima kamo su bili pozvani istog dana.
-3. kolovoza fanfara je sudjelovala na proslavi Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Daruvaru. Zbog ovoga se molilo bratsko društvo u Grubišnom Polju da otkaže svoju javnu vježbu planiranu za taj dan jer bi na toj vježbi htjeli sudjelovati članovi daruvarskog društva sa svojom fanfarom. Istoga dana manji dio članova daruvarskog Hrvatskog sokola odazvao se pozivu na prisustvuju javnim vježbama u Novoj Gradiški i Virju.
- 21. kolovoza 1924. fanfara se odazvala pozivu Hrvatskog sokola da nastupi u Slatini.
- 28. kolovoza na javno vježbi u Grubišnom Polju tamošnjeg Hrvatskog sokola sudjelovalo je iz Daruvara 164 člana: 32 člana, 16 članica, 10 muškog naraštaja, 14 ženskog naraštaja, 28 muškog pomlatka, 14 ženskog pomlatka, 18 naučničkog naraštaja, 10 podupirućih članova i 22 fanfaraša.

- 7. rujna korporativno, 164 člana, od toga 24 fanfaraša, prisustvovalo je javnoj vježbi u Brestovcu.
- 21. rujna nekoliko članova sudjelovalo je osnivanju Hrvatskog sokola u Velikim Zdencima.
- 28. rujna 10 članova udruge sudjelovalo javnoj vježbi Hrvatskog sokola u Velikom Grđevcu.
- 18. listopada 40 članova i 19. fanfaraša sudjelovale su na otvaranje Sokolane u Kutini
- 15. prosinca fanfare su bile na posveti zastave Obrtne zadruge u Pakracu.
Na godišnjoj skupštini daruvarskog Hrvatskog sokola 15. ožujka 1925. godine prisustvovalo je 165 braće i sestara i na njemu se iz tajnikova referata moglo doznati o bogatoj djelatnosti rada daruvarskog Hrvatskog sokola u prethodnom razdoblju. Uz navedene nastupe izvan Daruvara i u gradu je priređeno još nekoliko manjih programa. Jedan od takvih bila je Nikolinjska zabava početkom prosinca 1924. godine. Od nekoliko akademija najveća je bila ona 1. ožujka 1925. godine na kojoj je bio predočen sav rad koji je bio uvježban tijekom zimskih mjeseci. Također je Hrvatski sokol surađivao s nekim daruvarskim udrugama, posebno s Hrvatskom ženom na čijim su zabavama s programom nastupali i fanfaraši.
Za ovaj uspjeh zaslužan je i upravni odbor koji je koordinirao sav rad udruge. Oni su tijekom godine održali oko 25 sastanaka i to je i određeni dokaz o dobrom radu. Iz uprave je u prosincu 1924 izašao starješina Edo Jakovac pod izgovorom da zbog popravke ciglane nema dovoljno vremena da se posveti obavljanje svoje funkcije. Od tada njegove poslove preuzeo Eberhardt.

B . FANFARA (1923.- 1924.)

Odluka o osnivanju puhačke sekcije (fanfare) donesena je na sjednici upravnog odbora Hrvatskog sokola 20. listopada 1923. godine. Zasluge o njegovom osnivanju pripisuju se Obrtničkoj zadruzi, Savezu obrtnika, Hrvatskoj ženi, Pjevačkom društvu Zora i Hrvatskom pjevačkom društvu Rodoljub iz Virovitice koji su pomogli da se nabave glazbala i osnovali fanfaru. Već 17. veljače 1924., za nepuna četiri mjeseca, fanfara je imala svoj prvi javni nastup. Na godišnjoj skupštini Hrvatskog sokola 3. ožujka 1924. bilo je istaknuto da je ta pomoć za osnivanje fanfare bilo patriotsko djelo i zato je udruga bila „ … dužna da se svim društvima oduži priznanjem i da svi skupa kliknemo: Živjelo svjesno i patriotsko građanstvo našeg nam Daruvara, a društvima koji nam pripomogoše želimo vrstan napredak i obećavamo da ćemo i mi njihove ideje potpomagati. Također treba zahvaliti dirigentu fanfare Franju Golubiću koji nije žalio truda da u ovo kratko vrijeme članove fanfare naučio lijepi broj komada svirati…“Uz ove zahvale priznanje za osnivanje fanfare izrečene su bratu starješini koji je prvi potakao pitanje njihovog osnivanja i članovima društva podstarješini Borošu, braći Ruf i Milanu Rupčiću koji su imali zasluge kod sakupljanja doprinosa za nabavu instrumenata.
Relativno kratko razdoblje od ideje do prvog nastupa moguće je objasniti jedino činjenicom da su mnogi od njegovih članova nisu bili početnici već da su imali neka glazbena iskustva. Vjerojatno je bilo i nekih prelazaka iz već jednog postojećeg puhačkog društva u Daruvaru u fanfaru Hrvatskog sokola. Na to ukazuje zapis sa sjednice upravnog odbora iz početka ožujka 1924. na kojem je prihvaćen prijedlog odbornika Juraja Boroša da se „ za članove fanfare prime i od plaćanja oslobode oproste Adolf Mičak, Rudolf Veltruski, Štefan Veltruski, Josip Buneta, Štefan Palovčik i Franjo Golubić.“ Vjerojatno neki od ovih navedenih glazbenika su bili novo pridošli, dok kod Franje Golubića to je bila vjerojatno neka nadoknada za njegov rad kod uvježbavanja fanfare. U prvim mjesecima svoga rada fanfare su vježbale u prostorima Fanike Čuhel u Donjem Daruvaru koja im je ona prepustila.
Nakon prvog službenog nastupa fanfare uslijedili su mnogi nastupi. Uz dozvolu upravnog odbora glazbeni su svirali 3. i 4. svibnja Vatrogasnom društvu u Daruvaru, ali prema odluci odbora nisu mogli svirati u sokolskim uniformama i također nisu smjeli svirati „ podoknice predsjedniku vatrogasnog društva Milanu Dobraniću jer je neraspoložen prema Hrvatskom sokolu.“
.
Iz jednog zapisnika iz studenog 1924. godine bilo je vidljivo da još nije bio isplaćen sav dug za glazbene instrumente fanfare. Stoga je bio prihvaćen prijedlog da uzme predujam od nekih pojedinaca i to pod uvjetom da se ti instrumenti sve do povratka duga smatraju vlasništvom onih koji su dali pozajmicu. Za takvu posudbu su se prijavili Polak ( 10 000 din ), Boroš ( 4000 ), Šimunović ( 4000 ), Rupčić ( 2000 ) i Lokotar ( 1 800 ). Prema Polakovim riječima posudbu su još obećali Jakovac ( 6 000 ) i Eberhard ( 6000 ) pa su do povratka duga vlasnici sljedećih instrumenata bili:

Polak: 1 eufonium, 1 basflieghorna ( baskrilnica ), 1 flighorna ( krilnica ) i 1 B bas
Jakovac: 1 flieghorna ( krilnica ), 1 basflieghorna, 1 F bas
Eberhardt: 1 flieghorna, 1 eufonium, 1 F bas
Boroš: 1 flieghorna ( krilnica ), 2 es trombe, 1 B tromba
Jakovac: 1 piston, 1 flieghorna, 2 Es trobe
Šimunović: 2 F horne
Rupčić: 1 Es tromba, 1 tromba B.
Lokotar: 1 Es tromba, 1 flieghorna
Ovaj je podatak važan je i po tome da se iz njega može doznati i broj glazbenika u fanfari, a to je bilo 20 instrumenata u vlasništvu društva. Ostala su bila privatna. Ujedno on može biti velika ispomoć da se na slici iz 1924. godine obavi identifikacija svih njenih članova jer je dvije godine kasnije napisano tko je svirao na pojedine glazbene instrumente.

* U knjizi o virovitičkom glazbeniku Janu (Ivanu) Vlašimskom Vjenceslav Herout navodi da je tada gradska glazba nabavila u Čehoslovačkoj sva nova glazbala za svoj puhački sastav pa su tu okolnost iskoristili u daruvarskom Hrvatskom sokolu za kupovinu ranijih (starih) za jednu povoljnu cijenu.


RAD OSTALIH SEKCIJA HRVATSKOG SOKOLA (1924. – 1925.)


C. GIMNASTIČKA GRUPA

Iz zapisničkih izvještaja moguće je doznati o problemima u radu vježbača i vježbačica Hrvatskog sokola. Ometanje njihovog rada bilo je vidljivo u slučaju kada su bile zaplijenjene 1922. vježbače sprave i zapečaćeni njihovi prostori. U takvoj situaciju vježbačima je priskočila u pomoć „milostiva Ternou“ koja im je ustupila svoju zgradu u kojoj je bio kino da u njoj održavaju vježbe. Činjenica da su neke gimnastičke sprave morali posuditi u Suhopolju, dokazuje da se rad odvijao u otežanim prilikama. O tim teškoćama je govorio na godišnjoj skupštini 1924. godine vođa Juraj Jureš. Zahvaljujući pomoći građana ipak su vježbači nastavili rad.
Situacija se osjetno popravila kada je 17. ožujka 1924. općinsko zastupstvo dalo Hrvatkom sokolu besplatno korištenje Sokolane. Taj je događaj proslavljen 6. travnja svečanim otvaranjem Sokolane i plesnom zabavom koja je „ moralno i materijalno uspjela“.
Na jednoj sjednici upravnog odbora Hrvatskog sokola u travnju 1924. godine, prihvaćena je kandidacijska lista prednjačkog zbora iz koje je za zamjenika vođe bio izabran Dragutin Lokotar, a za mušku ekipu- prednjake Srećko Gavranić, Zvonko Mihalić, Mirko Županić i Stjepan Tajner. Njihovi zamjenici bili su Đuro Veselić i Stanislav Provaznik. Za žensku ekipu - prednjačice, bile su izabrane Anka Štenger, Anka Valentić, Mica Vacka i Tinku Majdak, dok je za zamjenicu izabrana Oliva Dokmanić.
Na župskoj sjednici 14. travnja 1924. godine bilo je odlučeno da se u Daruvaru 6. srpnja održi slet pa je bio izabran uži organizacijski odbor Hrvatskog sokola u kojeg su ušli starješina Jakovac i odbornici Polak, Borož i Eberhardt.
Na sjednici upravnog odbora 1. svibnja vođa Lokotar je predložio nabavu tehničkih sprava i to: jedne ruče, dvije strunjače, jedan skok i jedno koplje. Tada je donesen zaključak da se sokolski programi moraju održavati samo u sokolskom domu. Krajem svibnja od tvrtke Oražen kupljena je jedna ruča, dva koplja, jedan disk i dvije karike za ukupno 5 656 dinara.
U svibnju 1924. iz Daruvara je odselio dotadašnji vođa Jureša i zato je prednjački zbor predložio da se na njegovo mjesto imenuje dotadašnji zamjenik Dragutin Lokotar. Taj je prijedlog kod upravnog odbora bio prihvaćen.
Daruvarski su sokolaši uzeli učešće i na 50. godišnjici Hrvatskog sokola u Zagrebu gdje je nastupilo njihovih 15 članova i 12 članica u saveznim i prostim vježbama
Najveći događaj za daruvarske vježbače bio je župski slet sokolskih društava Preradović Bjelovar u Daruvaru 5. i 6. srpnja 1924. godine. Neki domaći vježbači su prvog dana nastupili na akademiji na preči, a drugog dana u programu je nastupilo 50 muškog i ženskog podmlatka, 24 naučničkog naraštaja na posebnim i prostim vježbama, a sve ostale kategorije u saveznim i prostim vježbama. Nakon njegovog održavanja starješina Jakovac je na jednoj sjednici izjavio da do tada nijedno sokolsko društvo nije organiziralo tako sjajno ovakvu manifestaciju što se tiče broja sudionika i po pitanju dostojanstva. Ovdje je spomenuo da je tijekom programa bilo izazova i usklika protiv društva od strane Jugosokola koji su svoj slet imali 29. lipnja 1924. godine, ali im nije uspio. Pohvalio je vladanje članova svoga društva, a i gostiju koji su zadržali hladnokrvnost i mir „ čime su naši protivnici moralno bili od strane cjelokupnog građanstva osuđeni kao prosti izazivači.“
Nakon uspjelog sleta odbor Hrvatskog sokola donio je odluku da se nagradi Karlo Lokotar sa 1000 dinara iz društvene blagajne kao nagrada za dobro vježbanje članstva. Također je prihvaćena molba prednjačkog zbora da se o trošku društva pozove učitelj tjelovježbe brat Janko Janković iz Bjelovara kako bi održao tečaj i unaprijedio još više tjelovježbu.
Daruvarski su vježbači nastupali i na mnogim javnim vježbama u organizaciji drugih hrvatskih sokolskih društava, ali u zapisnicima ponekad nije izričito zapisano u kojim su disciplinama nastupali. Stoga su ovdje navedeni samo neki njihovi nastupi. U Požegi su 13. srpnja nastupili u saveznim prostim vježbama, a jedan odjel na prečama. Istog dana su sedam članova i pet vježbača naraštaja nastupili u Pitomači. U Grubišnom Polju 28. kolovoza 1924. godine su gostovali prednjaci u vježbi na preči, ručama i prostim vježbama, a sve ostale kategorije u prostim vježbama. U Brestovcu 7. rujna nastupili su vježbama na ruči, preči, skupnim i prostim vježbama, dok je 21. rujna u Velikim Zdencima 6 članova nastupilo u saveznim i prostim vježbama, a 28 rujna 10 članova prednjačkog zbora u Velikom Grđevcu na preči i saveznim prostim vježbama. U Kutini 26. listopada sudjelovao je odjel vježbača na preči, a dio članstva se predstavio u prostim vježbama. U Velikim Zdencima daruvarski su vježbači nastupili i 25. siječnja 1925 na akademiji s 10 članova na ručama i u prostim vježbama.
Daruvarski su vježbači imali redovite treninge na kojima su nastojali unaprijediti svoje vježbe. Za njih je od 4. do 25. kolovoza bio organiziran i prednjački tečaj na kojem su sudjelovalo 10 vježbača i 4 vježbačice. Na ispitu završnog dana prednjački ispit su položili 10 prednjaka i 3 prednjačice. Nakon završenog tečaja organizirana je i svečana akademija.
U rujnu 1924. godine ponovo su daruvarski sokolaši tražili od viših sokolskih vlasti da interveniraju kod nadležnih vlasti glede spora oko ranije zaplijenjene imovine društva. Taj problem bio je riješen u studenom 1924 godine kada je postignuta nagodba o podjeli ranije imovine. Njime je Hrvatski sokol dobio skoro sve sprave, izuzev jedne preče, 20 štapova i jednu malu odskočnu dasku. Od gotovine Hrvatski sokol je dobio 14 000 dinara. Iako ovo nije bila najpovoljnija nagodba, na nju se pristalo jer se spoznalo da bi sudski spor dugo trajao i zato su se ravnali prema izreci „ bolje mršava pogodba nego debeli proces“
U razdoblju između dviju godišnjih skupština ( ožujak 1924. – ožujak 1925.) bilo je u sklopu rada daruvarskih vježbača održano 735 vježbanih sati, u prosjeku je vježbalo 28 vježbača, 18 članica, 24 naučničkog naraštaja, 12 ženskog naraštaja, 24 muškog podmlatka i 12 ženskog podmlatka.
U vježbačkom društvu tada je bilo 38 vježbača, 20 vježbačica, 18 muškog naraštaja, 14 ženskog naraštaja, 36 ženskog pomlatka, 16 ženskog pomlatka i 28 naučničkog naraštaja. Taj broj zaista velik, ali će se on u sljedećem razdoblju počeo smanjivati i to zato što je ministar prosvjete zabranio nastupanje muškom naraštaju i muškom i ženskom pomlatku u Hrvatskom sokolu. Ovo se odnosilo na učenike gimnazije i pučke škole.


D. KULTURNO PROSVJETNI ODJEL - DILETANSKA GRUPA (1924.- 1925.)

U okvir rada Hrvatskog sokola htjela se uklopiti i kulturno- prosvjetna djelatnost. Htjelo se to ostvariti osnivanjem pojedinih kulturnih sekcija jer je u svom sastavu ova udruga imali veliki broj članova željnih da se aktivno uključi u rad, a da ne budu samo nijemi promatrači kulturnog života svoga grada. Jedna od takvih grupa, koja je htjela postati jedna od sekcija u okviru Hrvatskog sokola, bila je dramska(diletanska) grupa.
Prvi podatak o radu diletantske grupe zabilježen je na sjednici upravnog odbora Sokola 2. travnja 1924. godine kada je bilo odlučeno da se na zabavi 21. travnja izvede i komedija J. E. Tomića Novi red.


2. RAD HRVATSKOG SOKOLA OD OŽUJKA 1925.- SIJEČNJA 1926.GODINE

Na godišnjoj skupštine 15. ožujka 1925. godine bilo je izabrano novo rukovodstvo na čijem je čelu bio starješina Dragutin Eberhardt, podstarješina Karlo Polak, tajnik Juraj Djakovac, blagajnik Krištof Šimunović i vođa Dragutin Lokotar. U odboru su bili: Stjepan Tujmer, Slavko Šipoš, Franjo Babić, Franjo Majer, Đuro Veselić, Dragutin Heinzl, Juraj Boroš, Viktor Valdgoni, dr. Branko Baserbauer i Milan Rupčić. Zamjenici odbornika: Rihard Ruf i Mirko Županić.
Revizioni odbor: Vilim Ašner, Mijo Boršo, Martin Vencl.
Sokolski sud: Živko Hećimović, Julio Majerski, Vlado Štefanović, Sami Kurtz i Viktor Polak.
Kulturno prosvjetni pročelnik: Dr. Levin Krasović
Pročelnik fanfare: Juraj Boroš.
U ovom odboru više nije bilo prosvjetnih djelatnika što je vjerojatno posljedica zabrane ministra prosvjete da školska djeca ne mogu sudjelovati u radu Hrvatskog sokola, što se odnosilo i na prosvjetne radnike. Iako se u zapisnicima sjednica udruge izbjegavalo pisati o tadašnjoj političkoj situaciji, ipak se „ između redaka“ može pratiti kako su se pred Hrvatski sokol počele stavljati sve veće prepreke i bilo je samo pitanje dana kada će doći do potpune zabrane njegovog rada.
Prema velikom broju nastupa u ovom razdoblju čini se da intenzitet rada nije jenjavao. Čak se u travnju razmatrala mogućnost da se osnuje i konjički sokol, ali zbog materijalnih prilika od toga se odustalo. Umjesto toga osnovala se mačevalačka sekcija za čijeg je pročelnika bio imenovan Stanislav Strecha. Radio je i dalje i župski sokol Preradović sa sjedištem u Bjelovaru na čijoj su skupštini, kao izaslanici daruvarske udruge, 22. ožujka 1925., sudjelovali Eberhard, Lokotar i Boroš.
Odbor Hrvatskog sokola je na preporuku Hrvatkog sokolskog saveza iz Zagreba održao 30. travnja zadušnica na uspomenu Zrinskom i Frankopanu. Na njoj je sudjelovalo 94 članova Hrvatskog sokola, od toga 56 muških, 12 ženskih, 14 muškog a 12 ženskog naraštaja. Nakon toga je u sokolskim prostorima o njima imao predavanje dr. Levin Krasović, dok su pjevači Zore pjevali rodoljubne pjesme.
Hrvatski sokol iz Daruvara je poticao osnivanja sokolskih udruga u svojem okružju. Neka od novoosnovanih sokolskih društava postali su nakon toga sekcije daruvarskog Sokola. Jedan od takvih bio je Seljački Sokol, osnovan 24. svibnja 1926. u Badljevini. Tamošnji sokolaši su za 5. srpnja planirali svoju javnu vježbu na koju su pozvali i daruvarske sokolaše koji su svoju posjetu htjeli spojiti s izletom. Nažalost, zbog zabrane pakračkog sreskog poglavarstva, vježba se toga dana nije održala. Nešto kasnije, u listopadu 1925. godine, iz Sirača je Richard Kreitzer obavijestio upravni odbor Hrvatskog sokola u Daruvaru da će tamo biti 26. listopada osnovan njihov Hrvatski sokol. On je pozvao daruvarsku udrugu da pošalje svoju delegaciju na osnivačku skupštinu. Istog mjeseca brestovački sokolaši molili su upravu daruvarske udruge da tamo pošalje „brata vođu“ s nekoliko članova radi ponovnog ustrojenja njihovog Sokola, budući da su u vojsku otišli mnogi njihovi funkcionari.
Hrvatski sokol je i dalje na lokalnoj razini surađivao sa Zorom i Hrvatskom ženom. Na jednoj sjednici odbora u travnju 1925. godine bila je otklonjen poziv daruvarske Čehoslovačke besede da se odazovu jednoj njihovoj zabavi uz obrazloženje da je to kućna zabava pa za nju nemaju interes.
Suradnja Sokola s Hrvatskom ženom bila je vidljiva i u povremenom iznajmljivanju njihove dvoranu uz povoljne uvjete, a ponekad su sudjelovali i u nekim njihovim programima. Jedan od takvih bile su Duvanjske večeri u svibnju 1925. godine kada im je fanfara svirala besplatno. Članstvo Hrvatskog sokola je pozvano da sudjeluje na programu, ali bez odora. Sokol se obavezao da neće sudjelovati kod podjele zarade, ali niti kod eventualnog gubitka. Bilo je predloženo da se dobit stavi u fond za izgradnju Hrvatskog doma.
Smisao naziva „duvanjske večeri“ nije bio objašnjen, ali bi ga trebalo vezivati za gradnju Tomislavove crkve na Duvanjskom polju. Još u proljeće 1924. godine na adresu zastupstva trgovišta Daruvar stiglo je molba Družbe Braća Hrvatskog Zmaja za novčanu pomoć gradnje Tomislavove crkve na Duvanjskom polju. Zastupstvo je uvažilo ovu molbu i za tu akciju izdvojilo 1000 kuna. Pošto je daruvarska Hrvatska žena bila 1925. godine glavni organizator obilježavanja 1000. godišnjice hrvatskog kraljevstva u Daruvaru, taj je naziv bio opravdan.
Upravni odbor daruvarskog Sokola bio je u kontaktima sa mnogim sokolskim udrugama izvan Daruvara, provodio smjernice župnog odbora Preradović u Bjelovaru, a ovaj opet politiku središnjice Hrvatskog sokolskog saveza u Zagrebu. Na glavnoj skupštini ovog saveza 7. lipnja 1925. u Zagrebu Daruvarčani nisu poslali svoje predstavnike, ali su ovlastili župske predstavnike iz Bjelovara da zastupaju njihove interese.
Na nekim manifestacijama daruvarski Hrvatski sokol je nastupao korporativno, sa većinom svojih sekcija, dok je na nekim bila samo pojedina njihova sekcija ili samo delegacija. Jedna takva delegacija sudjelovala je na javnoj vježbi Hrvatskog sokola u Bjelovaru 14. lipnja 1925. godina i početkom rujna u Grubišnom Polju.
Na poziv Družbe Braće Hrvatskog Zmaja daruvarski Hrvatski sokol se uključio u obilježavanje 1000. godišnjice Hrvatskog Kraljevstva. Dana 4. srpnja priredili su bakljadu, a idućeg dana njegovo članstvo je s fanfarom sudjelovao na misi u domaćoj rimokatoličkoj crkvi. U ovoj je manifestaciji sudjelovalo 114 članova daruvarskog Hrvatskog sokola. U Daruvaru je ovu godišnjicu zasebno obilježila i Hrvatska žena koja je 6. prosinca otkrile spomen ploču kralju Tomislavu, pozvala je i Hrvatski sokol da u „odorama sudjeluju ovom događaju“. Poziv je bio prihvaćen i pozivu se odazvalo 66 njegovih članova.
Krajem srpnja 1925. iz Daruvara je otišao dotadašnji tajnik Djakovac koji je bio imenovan za činovnika okružnog suda u Bjelovaru. Mjesto tajnika tada je preuzeo Ivan Satrapa.
Iako su glavni nosioci aktivnosti bile pojedine sekcije Hrvatskog sokola, ipak glavni organizator i koordinator svih aktivnosti bio njegov upravni odbor. On je u razdoblju između dvije godišnje skupštine ( ožujak 1925. – siječanj 1926. ) u samo 9 mjeseci održao više od 30 sastanaka. Na svima se raspravljalo o važnim pitanjima u radu Hrvatskog sokola, rješavani su i mnogi problemi koji su se pojavili tijekom njihovog rada. U studenom 1925. godine on je donio zaključak da se pošalje pisana zahvala R. Habuneku koji je društvu darovao lijekove koji su bili smješteni u Sokolani. Idućeg mjeseca, u prosincu 1925, pokušao je riješiti pitanje kolizije članstva jer se broj članova stalno mijenjao. Događalo se da su se pojedinci učlanili, a zatim otišli iz Daruvara pa se na njih više nije moglo računati. Da bi se to izbjeglo, odlučeno je da se kod učlanjivanje plati članarina tri mjeseca unaprijed jer se očekivalo da takvi nisu planirali u bližoj budućnosti otići iz Daruvara.
Upravni odbor je odobravao nastupe fanfare u gradu i izvan njega. U prosincu je dozvolio njihov nastup na Nikolinjskoj zabavi u organizaciji Hrvatska žena i silvestarskoj zabavi Hrvatska Zora.
U nadležnosti upravnog odbora bile su i kućne zabave i akademije koje su bile organizirane od strane Hrvatskog sokola. Jednu su kućnu zabavu imali 26. travnja 1925. godine, a jednu su akademiju održali 20. siječnja 1926. godine. Na njoj je bio prikazan rad udruge u zimskom razdoblju. Nastupilo je 6 kategorija Hrvatskog sokola: muški članovi, ženske članice , naraštaj muški, naraštaj ženski, pomladak muški i članovi prednjačkog zbora. Zbog njenog uspjeha i velikog interesa građanstva, program ove akademije bio je ponovljen 17. siječnja 1926. godine.
Poglavarstvo općine trgovišta Daruvar tada još nije priječilo rad daruvarskih društava koji su u svom nazivu imali i riječ hrvatski. Kada su u prosincu 1925. udruga Hrvatska žena u spomen na 1000. godišnjicu hrvatskog kraljevstva odlučile postaviti spomen ploču na katoličku crkvi i posaditi spomen lipu, pozvali su sve daruvarske društva i poglavarstvo grada. Svi su krenuli u povorci od općinskog poglavarstva na svečanu Božju službu. Zatim je o toj godišnjici govorio profesor Nikola Žic, slijedilo je otkrivanje spomen ploče koja je bila predana na čuvanje općinskom odboru. U ime općinskog zastupstva ploču i lipu na čuvanje preuzeo je najstariji njen član Julio Majerski. Nosioci cijele svečanosti bila je Hrvatska žena na čelu s tajnicom Amalijom Jakovac i predsjednicom Marijom Majerski.

RAD FANFARE

Od svih sekcija daruvarskog sokola najopterećeniji su bili fanfaraši koji su nastupali ne samo na mnogim sokolskim manifestacijama u gradu i široj okolici već i na programima nekih drugih udruga u gradu. Njih je do svibnja 1925. godine vodio Franjo Golubić koji je tada dao ostavku na mjestu vođe. Nisu navedeni razlozi ove ostavke, ali je upravni odbor Sokola prihvatio ostavku i izrekao mu zahvalu za njegov dotadašnji rad. Čini se da je on i dalje ostao član fanfare, odrekao se samo vodstva.
Na godišnjoj skupštini krajem siječnja pročelnik fanfare Juraj Boroš dao je izvještaj o radu fanfare od prošle godišnje skupštine. U tom devetomjesečnom razdoblju fanfara je nastupila 28 puta, od toga 17 puta na sokolskim priredbama, 8 puta u Daruvaru kod gradskih društava ( Dobrovoljno vatrogasno društvo, Zora, Hrvatska žena ), dvaput na šetališnom koncertu, jednom kod rimokatoličke crkve, a drugi puta u perivoju kupališta. Svirali su i 7. siječnja 1926. na pogrebu članu Hrvatskog sokola Rihardu Gableru čijem ispraćaju je sudjelovala još 76 njegovih članova.

RAD GIMNASTČKE GRUPE

O daruvarskim vježbačima se najmanje pisalo, ali su vjerojatno najviše radili jer je to sport koji je iziskivao stalne vježbe kako bi se mogli slijediti gimnastički trendovi toga vremena. Oni su svake godine nakon godišnje skupštine, prema posebnim pravilima sami birale svoje rukovodstvo i unutrašnje ustrojstvo. Stoga su 20. travnja 1925. godine potvrdile Dragu Lokotara za svog vođu, a za njegovog zamjenika su izabrali Stjepana Pujmera. U gimnastičkom zboru bili su:
Prednjaci: Slavko Šipoš, Franjo Balić, Đuro Veselić, Mirko Županić, Antun Kocman i Dragutin Heinzl.
Prednjačice: Anka Valentić, Mica Vacka, Oliva Dokmanić
Prednjački pripravnik: Franjo Majer
Prednjačke pripravnice: Anka Štenger, Tinka Matejka
Ovdje se ne navodi više pomladak, što ukazuje da ga zbog ranijih zabrana nisu evidentirali, iako je on dalje sudjelovao u radu. O njihovom radu svjedoči zapis iz lipnja 1925. godine u kojem se navodi da treba o trošku društvene blagajne nabaviti 15 komada hlača za muški naraštaj. Vježbači podmlatka i prednjaci imali više nastupa i tijekom ljetnih mjeseci. U prosincu iste godine bio je donesen zaključak da se i za prednjački zbor nabavi 7 hlača i majica.
Najveća javna vježba u Daruvaru bila je 18. i 19. srpnja 1925. Prvog dana bila je akademija i bakljada, a drugog su dana domaći vježbači nastupili u 4 skupine s ukupno 87 vježbača. Na ovu su manifestaciju bila pozvana sva društva u gradu i okolice. Prema zapisu vježba je uspjela, kako po moralnoj tako i po materijalnoj strani pa se uprava zahvalila građanstvu i vanjskim gostima.
Uz brojne nastupe, zabilježeno je da su tijekom godine vježbači imali 748 vježbovnih sati. Prema istom izvješću na godišnjoj skupštini je rečeno da na vježbe redovito dolazilo 30 članova, 14 članica, 16 vježbačica ženskog naraštaja, 40 muškog naraštaja i 15 podmlatka.
U razdoblju između dvije godišnje skupštine 1925.- 1926. gpdine zabilježeno je više nastupa u mjestima izvan Daruvara. Iz navoda je vidljivo da su oni bili u ljetnim i prvim jesenskim mjesecima:
- 7. lipnja 107 članova društva sudjelovalo je na javnoj vježbi u Velikim Zdencima ( 39 člana, 14 članica, 10 ženskog naraštaja, 14 muškog naraštaja i fanfara . Nastupilo se u svim prostim vježbama te prednjački odjel na spravama.
- 27. i 28. lipnja na župskom sletu u Virovitici sudjelovalo je 104 članova. Prvog dana sleta na Akademiji nastupile su u dvije točke članice i ženski naraštaj, a prednjački zbor na ruči. Drugog dana na javnoj vježbi nastupali su na svim saveznim i prostim vježbama, a prednjački odjel na ruči.
- 2. srpnja na javnoj vježbi u Hercegovcu nastupilo je 77 člana. Nastupili su u svim saveznim i prostim vježbama, dvije točke vježbi članica i ženskog naraštaja, a prednjački odjel na preči. Sudjelovala je i fanfara.
- 26. srpnja na molbu sokolskog društva u Donjem Miholjcu nastupila je fanfara.
- 17. i 18. kolovoza na svesokolskom sletu u Zagrebu sudjelovalo je 88 članova. Ova manifestacija trebala je biti neki vrhunac u radu tadašnjih sokola. Nekoliko dana prije, 12. kolovoza, članovi daruvarskog sokola prisustvovali su iskapanje zemlje za Sokolsku mogilu, a ta se zemlja na svečan način čuvala u Sokolani do polaska u Zagreb. Nakon povratka iz Zagreba u zapisniku je napisano da se zahvaljuju građanima Zagreba koji su ih primili i ugostili kao pravu braću.
- 20. rujna fanfara je sudjelovala na javnoj vježbi u Slatini
- 27. rujna u Badljevini nastupilo je 55 članova u svim saveznim prostim vježbama te prednjački odjel na ručama i preči. Sudjelovala je i fanfara. Poziv im je uputio Richard Kreitzer koji je naveo da im je dozvoljeno da održe svoju prvu javnu vježbu.
- 11. listopada na poziv „ hrvatskog bratskog društva“ u Pakracu na prvu njihovu vježbu otputovalo je 66 članova. Nastupili su na svim prostim vježbama, članice u jednoj zasebnoj točki a prednjački odjel na preči i ruči.
Na godišnjoj skupštini 31. siječnja 1926. godine prisustvovalo je „ 110 braće i sestara“ i predočen sav jednogodišnji rad. Nakon podnesenih izvještaja predsjedništvo na čelu sa predsjednikom Majerskim dalo je razrješnicu starom odboru i tada je izabrano novo rukovodstvo. Na kraju ovog skupa izrečena je zahvala građanstvu Daruvara za moralnu i materijalnu potporu uz naglasak da bez njih to „ ne bi mogli izvesti i tako ponesti slavu našeg ubavog mjesta diljem naše domovine…“


RAD KULTURNOG ODJELA I DILETANTSKE GRUPE

U radu kulturnog odjela težište rada dana su na predavanja. Profesor Nikola Žic je 8. studenog održao predavanje pod nazivom Izlet u svemir, 20. studenog Mikroskopska bića i 3. prosinca Iz arhiva naše zemlje.
Diletantska skupina je 15. studenog odigrala igrokaz Ljubicu koju je režirao kapelan Karlo Lukaš. Na sjednici sokolskog odbora je zaključeno da je igrokaz dobro uspio a zahvalu za uspjeh zaslužio i brat Julije Somogy koji se „ žrtvovao da priredba uspije.“Zbog ovog uspjeha definitivno je odlučeno da se ustroji Diletanski zbor. U prosincu 1925 bila su prihvaćena pravila Diletanskog zbora, a pročelnik je postao profesor Josip Dokmanić. U istom mjesecu diletanska skupina je u Sokolani priredili kućnu zabavu s programom koji je bio prožet „ solo scenama i šalama“.

3. HRVATSKI SOKOL OD SIJEČNJA 1926. – SIJEČNJA 1927.

Na godišnjoj skupštini krajem siječnja 1926. godine izabran je novi odbor Hrvatskog sokola:
Starješina: Dragutin Eberhardt
Podstarješina: Karlo Polak
Vođa: Drago Lokotar
Odbornici: Krištof Šimunović, Juraj Boroš, Viktor Valdgoni, Karlo Heinzl, Rudolf Kuneš, Aleksandar Zinhvud, Slavko Šipuš, Franjo Majer, Franjo Balić, Đuro Veselić, Zvonko Mihalić, Ivo Satrapa.
Zamjenici odbora : Antun Mujić, Antun Kot
Revizioni odbor: Mijo Boršo, Vilim Ašner, Ljudevit Horvat
Sokolski sud: dr. Levin Krasović, dr. Branko Waserbauer, Rudolf Effenberger, Viktor Polak i Julije Majerski.
Kulturni- prosvjetni pročelnik: prof. Nikola Žic
Diletanstski odjel: prof. Josip Dokmanić
Fanfare: Juraj Boroš
Na osnovu zapisnika odbora Hrvatskog sokola za ovo razdoblje dobiva se dojam da je rad tijekom 1926. godine bio slabiji neko u prethodnim dvjema godinama. Taj varljivi dojam proizlazi iz slabijeg vođenja zapisnika, posebno na godišnjim skupštinama. Za razliku od ranijih zapisa, kada su detaljno opisani izvještaji svih članova upravnog odbora i pročelnika pojedinih sekcija, na godišnjoj skupštini održanoj 30. siječnja 1927. ti su podaci izostavljeni pa se ne može dati cjelovit prikaz rada svake sekcije između dvije godišnje skupštine. Umjesto toga zapisničar se zadovoljio šturim zapisom da su saslušani izvještaji tajnika Ivane Satrape, Blagajnika Šimunovića, pročelnika prosvjetnog odbora prof. Ive Dragičevića, pročelnika fanfare Franje Maticke, pročelnika diletanskog zbora Josipa Dokmanića i izvještaj nadzornog odbora.
Više podataka može se doznati iz običnih sjednica upravnog odbora na kojim se govorilo najčešće o nekim problemima koji su se javljale u nekim sekcijama, ali se iz njih može doznati i podaci o nekim nastupima kako u gradu tako i izvan njega.
Najviše nastupa bilo je ponovo u ljetnim mjesecima. Na jednoj sjednici krajem srpnja 1926. godine donesen je zaključak da će na javnoj vježbi bratskog društva u Bjelovaru 1. kolovoza 1926. sudjelovati 10 članova i 6 članica. Kao prijevoz sudionika na smotru spominje se iznajmljeni omnibus gospodina Banje. Raniji prijevozi bili su uglavnom vlakom, a u bližu okolicu konjskom zapregom.
Najveća smotra u Daruvaru u organizaciji Hrvatskog sokola bila je 14. i 15. kolovoza 1926. godine. Ova dvodnevna manifestacija je imala sljedeći raspored:

14. kolovoza na večer
8, 30 sati- bakljada
9 sati- prikazivanje filma Hrvatski svesokolski slet u Zagrebu 1925. godine. Iza toga konverzacija.

15. kolovoza

5 sati ujutro- budnica
9 sati – svečana služba Božja, posveta zastave i zabijanje žaslipa( male pločice s imenima darovatelja, primj. V. H.)
11 sati – ophod gradom
1 sat – banket
3 sata – javna vježba, iza toga pučka zabava
U svečanom dijelu posvete zastave sudjelovalo je i općinsko zastupstvo koje je također zabilo u zastavu jedan srebrni „čavao“ za što su iz općinske blagajne izdvojili 500 dinara. Održana je i svečana odborska sjednica Hrvatskog sokola Daruvar i Hrvatske žene. Na njoj je starješina Eberhardt naveo da je u dopodnevnim satima župnik Ettinger posvetio društvenu zastavu, a kum toga čina bilo je društvo Hrvatska žena. Nakon njega predsjednica Hrvatske žene Marija pl. Majersky je izjavila da se sa zadovoljstvom odazvala da Hrvatska žena kumuje posveti njihove zastave te je istakla da i taj „ čin ima biti jednim dokazom više da su ciljevi jednog i drugog društva isti: čuvanje kulturnog i nacionalnog napretka cijelog našeg naroda.“
Zahvaljujući ovom zapisniku iz 15. kolovoza 1926. godine doznajemo i sastav upravnog odbora Hrvatska žena jer su njene članice dale svoj potpis iza teksta zapisnika ove svečane sjednice. To je vrijedan podatak jer je ova udruga bila veoma aktivna u međuratnom razdoblju, ali se nije znalo koje su to daruvarske gospođe bile nosioci ovakve kulturne djelatnosti. U potpisu se zabilježene sljedeća Daruvarčanke: Marija Majerski, Fanika Valentić, Emilija Hajek, Emilija Boroš, Barica Požežanac, Jelka Banfić, Julijana Maray, Margita Horvat, Marija Pišpek, Štefica Effenberg, Hedviga Mundinger, Anka Zaplatić, Greta Morgenstern, Amalija Jakovac, Alojzija Kuneš, Terezija Jelinek, Josipa Varović, Marija Medek, Jelka Krsnik i Matilda Ašner.
Iz zapisnika upravnog odbora može se doznati da su članovi daruvarskog Hrvatskog sokola „korporativno“ sudjelovali tijekom rujna 1926. na javnoj vježbi u Brestovcu i na prvoj javnoj vježbi u Siraču ( 19. rujna ).
Zapisi iz 1926. godine sadrže dosta podataka iz rada fanfaraša. Neki od njih se odnose na kršenje nekih normi ponašanja, a neki o previranjima među glazbenicima. Na sjednici 1. rujna se govorilo o neredovitom dolasku glazbenika na probe fanfaraša i na trzavice koje su izbile između njih i pročelnika fanfare Boroša. Fanfaraš Bilek je izjavio da „ brat Boroš dobro zna pravi razlog mržnje i nesporazuma“, nakon čega se Boroš zahvalio na pročelništvu. Nakon toga fanfaraši su izabrali Franju Maticku za novog pročelnika. On je preuzeo obavezu kontrole o dolasku na probe fanfaraša uz napomenu da će onaj tko tri puta izostane s probe biti brisan iz sekcije.
Bilek je na toj sjednici iznio podatak da neki fanfaraši plaćaju članarinu, a neki su od toga „ oprošteni“. On je tražio da se ponovo imenuje Franjo Golubić za učitelja fanfare. Ipak od 16 prisutnih fanfaraša, samo petorica se izjasnila za Golubića, dok su preostali zahtijevali da to bude i dalje tadašnji učitelj Řiha. Po pitanju članstva, svi fanfaraši su trebali platiti članarinu.
Trzavice između Boroša i fanfaraša trajale su i kasnije, ali je Boroš kao član uprave Hrvatskog sokola slijedio rad glazbenika. On je 15. studenog 1926. godine na jednoj sjednici odbora Sokola, na koji je bilo 18 fanfaraša, u odsudnosti starješine, predao glazbenicima na uporabu jednu sobu za vježbanje, uz napomenu da što više vježbaju „ jer se protivnici vesele da će ih u glazbi preteći.“ To ukazuje na podatak da je i Jugosokol u to vrijeme imao svoj puhaći orkestar.
Sačuvao se zapis inventara fanfare u Daruvaru za 1926. godinu. Iz njega doznajemo da je fanfara posjedovala 23 glazbala koji su bili raspoređeni među fanfaraše. To nam je i jedini izvor iz kojeg se doznaje imena svih glazbenika i glazbala na kojima su svirali:
- krilnice B ( fliegelhorne ): Vjekoslav Rički, Franjo Golubić, Franjo Vukačić, Tomo Županić
- euphonium B: Franjo Maticka
- baskrilnice (basfligelhorne B): Franjo Bilek, Rudolf Veltruski
- waldhorn Es: Alojz Veber, Stjepan Kančić
- tromba Es: Stjepan Horvat, Zvonko Valenta, Milan Satrapa
- tromba B: Josip Zakora
- bas B: Antun Županić
- bas F: Stjepan Klasić

Pomladak fanfare:
- piston B: Ivan Mihalić
- tromba B: Alojz Kavalir
- tromba es: Josip Galko, Alojz Bernašek
- bas F: Vorlicki Franjo

Ukupno je među glazbenicima bilo podijeljeno 20 glazbala, a još tri su bile u rezervi. Fanfara je posjedovala 16 stalaka za note, 19 društvenih odora od čega je 13 bilo podijeljeno među fanfaraše, jedna je bila kod člana Viktora Filipića a još pet u rezervi. Svaki član fanfare posjedovao je još notnu knjižicu i šnjoru ( vjerojatno ukrasni dio na odorama, primjedba V.H. ).



4. HRVATSKI SOKOL od siječnja 1927 – veljače 1928

Na godišnjoj skupštini Hrvatskog sokola u prisutnosti 156 braće i sestara održana je glavna skupština Hrvatskog sokola. U radnom predsjedništvu kao predsjednik bio je Antun Klasić. Tajnik Ivan Satrapa iznio je cjelovit rad Hrvatskog sokola, dok su pročelnici pojedinih sekcija govorili o radu svojih sekcija. Zbog oskudnog zapisa nije poznato o čem se raspravljalo i što je sve ometalo rad Hrvatskog sokola.
Na prijedlog Antuna Klasića izabrano je novo uže rukovodstvo u kojem je starješina i dalje bio Dragutin Eberhardt, zamjenik Karlo Polak a vođa Dragutin Lokotar. U odboru su bili: Krištof Šimunović, Ivo Satrapa, Rudolf Kuneš, Živko Hećimović, Dragutin Heinzl, Viktor Valdgoni, Juraj Boroš, Đuro Veselić, Zvonko Mihalić, Mirko Pecikozić i Franjo Majer. Njihovi zamjenici bili su: Rudolf Effenberger i Franjo Babić, dok su revizori postali Ljudevit Horvat, Mijo Boršo, Dr. Levin Krasović i Viktor Polak.
Pročelnici su bili:
- za kulturno- prosvjetni odsjek prof. Ivo Dragičević
- za fanfaru Franjo Maticka
- za diletantski zbor Josip Dokmanić
Nešto kasnije diletanski zbor izabrao je svoj odbor u kojem su bili pročelnik Josip Dokmanić, zamjenici sestra Zatluka i kapelan Lukaš, tajnik Pavle Šomogy, blagajnik Đuro Veselić. U odboru su bili još Lavička, Satrapa, Jemrić, Pecikozić i sestre Mica Valentić i Tiha Koch .
Diletaska grupa je te godine uvježbala igrokaz Na Ozlju ( Katasrofa Zrinsko- Frankopanska ) s kojim je nastupila u povodu obilježavanja smrti Petra Zrinskog i Krste Frankopana koji se u Daruvaru obilježio u nedjelju 30 travnja. Cjelovit program imao je sljedeći sadržaj:
- u 9 sati svečana zadušnica u rimokatoličkoj crkvi
- zavjera članstva
- predavanje članstva
- igrokaz diletanske grupe
Ovoj svečanoj manifestaciji sudjelovali su i neka okolna bratska društva.
Daruvarski sokol i dalje je surađivao s bratskim sokolskim udrugama u svojoj okolici i kontrolirao njihov rad. Vođa Lokotar i brat Mihalić obavili su u proljeće 1927 pregled rada Sokola u Siraču, a Ivo Dragičević i Pavle Jeremić su sudjelovali 15. travnja na godišnjoj skupštini u Uljaniku.
Čini se da je daruvarski Sokol u to vrijeme imao dosta novčanih problema. Već na godišnjoj skupštini je donesen zaključak da izvršni i podupirući članovi trebaju godišnje platiti članarinu u visini 48 dinara, ali bi se ukinulo plaćanje županijske i savezne članarine. Zbog ove odluke neplaćanja višim institucijama stigla je kasnije opomena Saveza pa je odlučeno da se takva članarina ponovo plati, ali tek kada održe javnu vježbu.
U takvim okolnostima štedjelo se na vlastitom članstvu. Tako je zbog visoke cijene odbijena ponuda osiguravanja vježbača u slučaju nezgode. Umjesto osiguranja donesena je odluka da se osnuje zaseban fond u koji bi se izdvajalo 10% od zarade na njihovim programima i isti postotak od članarine.
O nedostatku novca svjedoči i podatak da se za prijevoz članstva i fanfare na javnu vježbu u Velike Zdence 16. lipnja 1927. tražilo što više besplatnog prijevoza, a platilo bi se eventualno samo 4- 5 kola.
Ljeti 1927. na županijskom sletu u Bjelovaru daruvarski sokolaš Klečka postao je pobjednik županijskog takmičenja pa je upravni odbor daruvarskog Hrvatskog odbora donio odluku da se njemu i njegovim roditeljima preda u pisanom obliku priznanje i zahvalnost.
Na istom sletu u Bjelovaru dogodio se jedan manji incident o kojem se raspravljao na jednoj sjednici upravnog odbora daruvarskog Sokola. Incident su izazvala neki fanfaraši, uglavnom basisti, koji su jednostavno nestali kada je trebalo svirati pa su ostali bili istjerani sa tribine. Prema Polakovoj izjavi zbog tog čina on je bio posramljen jer se to dogodilo pred brojnim župnim starješinama. Ipak na sjednici su saslušani i neki fanfaraši koji su izjavili da su to učinili zbog toga jer su bili gladni i nitko im nije ponudio jelo. Polak je ovu ispriku odbacio jer je smatrao da su ga o tome trebali obavijestiti, dok je pročelnik fanfaraša izjavio da se nitko nije osudio ovo tražiti. Polak je za ovaj incident najviše krivio Heinzla jer je on navodno inicirao ovaj postupak fanfaraša i tražio da se basisti Županić, Klasić i Vorlicki kazne pisanim ukorom. Ipak na toj sjednici o tom prijedlogu nije bio donijet nikakav zaključak.
Na istoj sjednici izneseno je jedno mišljenje da neki članovi Hrvatskog sokola pomažu „ moralno i materijalno“ Jugosokol. Zaključeno je da se članstvu stavlja za dužnost da se to otkloni jer „ svaki onaj tko to čini kosi se sa našim općim pravilima sokolstva“, a među takva spadaju i oni stavovi koji nemaju „ pravog osjećaja prema hrvatskom sokolstvu.“

5. Hrvatski sokol od veljače 1928.- veljača 1929. godine

Na godišnjoj skupštini Hrvatskog sokola održanoj 19. veljače 1928. godine podnesen je izvještaj o radu svih njegovih sekcija u prethodnom razdoblju. Opseg tog rada ostao je većim dijelom nepoznat jer zapisnički nisu uneseni pojedini izvještaji. Prisutnost skupštini 96 članova nije malen, ali je to znatno manji broj nego na ranijim godišnjim skupštinama. Razlozi su u tome što su ovoj udruzi stavljane sve veće prepreke u njenom radu. Još krajem 1926. godine starješina Hrvatskog sokola je predložio da se pismeno zamoli ravnateljstvo niže pučke škole i samostalne djevojačke škole da šalju djecu u njihov sokol. Državne su vlasti vršile pritisak na uprave škola da djeca polaze državni, a ne Hrvatski sokol. U tome su uspjeli jer je školstvo bilo pod državnom kontrolom.
U novo rukovodstvo bili su izabrani: za starješinu Živko Hećimović, za vođu Dragutin Lokotar, dok su u odboru bili: Lujo Horvat, Dragutin Pesserle, Josip Kuić, Viktor Valdgoni ( podstarješina ), Dragutin Heinzl ( barjaktar ), Juraj Boroš, Zvonko Mihalić, Antun Kocman, Dragutin Klečka, Stjepan Tujner, Đuro Prpić ( tajnik) i Đuro Šimunović ( blagajnik ).
Zamjenici su bili: Ljudevit Šimek, Antun Karda, Rudolf Effenberger.
Nadzorni odbor: Vilim Ašner, Rudolf Kuneš, Mijo Boroš,
Sokolski sud: dr. Branko Wasserbauer i dr. Levin Krasović.
Za pročelnika fanfare bio je izabran Viktor Valdgoni, a za pročelnika prosvjetnog odbora Adalbert Leskovar.
Na sjednici odbora istoga dana izabrani su za podstarješinu Viktor Valdgoni, za tajnika Đuro Prpić, za blagajnika Đuro Šimunović i barjaktara Dragutin Heinzl. Na toj sjednici odbornik Boroš je predložio da ženske sokolice izaberu sebi svoju starješinicu i da odbor započne akciju priprema gradnje hrvatsko- sokolskog doma jer su to „ uspjele i manja društva“.
O prvom prijedlogu bio je zaključak da bi to trebale učiniti same sestre među sobom, a po pitanju drugog prijedloga, zaključeno je da se pozovu i ostala hrvatska društva u gradu da se uključe u tu akciju . Ujedno je trebalo podnijeti predstavku Upravnom odboru općine trga Daruvar sa zahtjevom da tadašnje prostorije, u kojima je djelovalo društvo, prijeđu u vlast društva i zatim bi se moglo pristupiti gradnji novog doma.
Na općinskom poglavarstvu trgovišta Daruvar, 26. ožujka 1928. godine, ponovo se raspravljalo o ponudi Hrvatskog sokola da kupi općinski hambar sa okolnim zemljištem uz cijenu 40 000 dinara na kojem bi se gradio dom Hrvatskog sokola. Mnogi odbornici bili su skloni da se prihvati ova ponuda, ali opet se javio odbornik Milan Dobrović koji je pristao na tu ponudu, ali uz uvjet ako općina uz slične uvjete proda općinsko zemljište nasuprot domaćinstva Kuže daruvarskom društvu Sokol za gradnju njihovog doma. Pojavio se još jedan prijedlog. Obje ove parcele trebalo je dati besplatno ranije spomenutim sokolskim društvima, ali uz uvjet da ta društava, ukoliko bi prestala s radom, dodijeljeno zemljište vrate ponovo općini zajedno sa zgradama koje bi tamo bile. Taj prijedlog je dopunjen i savjetom da oba sokolska društva pozovu građane da pomognu tu gradnju, a za uzvrat bi sagrađene građevine koristile i druga daruvarska društva. Odbornik prof. Franta Burian je predložio da se uz domove osiguraju prostorije za čitaonicu, knjižnicu i općinski muzej. Time je bila prvi puta spomenuta i ideja potrebe daruvarskog muzeja čije se pitanje nije riješilo do današnjih dana.
Prihvaćen je drugi prijedlog, čak je imenovan uži odbor općinskog zastupstva, koji je trebao izraditi darovni ugovor za zemljište za oba sokolska društva. Prijedlog Frante Burijana bio je odbačen, uz obrazloženje da će se o tom prijedlogu raspravljati kada će se rješavati pitanje podizanje na sprat općinska zgrada.
Na telefonsku vijest župe Preradović 22. lipnja 1928. godine održana je izvanredna skupština Sokola. Na njoj je Boroš izvijestio da je sazvana ova žalosna sjednica kako bi se izaslala delegacija na sprovod „ hrvatskim mučenicima i narodnim poslanicima Pavlu Radiću i dr. Đuri Basarićeku“ koji su 20. lipnja bili ubijeni u Narodnoj skupštini u Beogradu. Na sprovod, koji je bio 23. lipnja, bila je poslana delegacija u sastavu Mihalić, Prpić, Gavranić, Županić, Šimek i Tajmer.
Najviše sjednica daruvarskog Hrvatskog sokola bilo je sazvano radi osnivanje nove sokolske župe sa sjedištem u Daruvaru koja bi okupila sva sokolska društva šireg daruvarskog područja. Po tom pitanju bila je 28. lipnja 1928. godine zazvan sastanak svih delegata okolnih sokolskih udruga što je vrijedan izvor za poznavanje cjelovite prošlosti rada hrvatskih sokola na ovim prostorima. Na ovom su sastanku uz 12 članova daruvarskog odbora, prisustvovali još sljedeći delegati hrvatskog sokola:
-Hrvatski sokol Pakrac: Mautner, dr. Legin i Šaub
- Hrvatski konjički sokol Pakrac: dr. Cuvaj
- Hrvatski sokol Veliki Zdenci: Hrešić, Marčić
- Hrvatski sokol Končanica: Gustav Piasek
- Hrvatski sokol Maslenjača: Viktor Teher i Berger
- Hrvatski sokol Poljana zastupali su delegati Pakraca
- Hrvatski sokol Dežanovac: Glick i Škribanek
- Hrvatski sokol Uljanik: Viktor Filipić
- Hrvatski sokolĐulovac: Josip Peserl
- Hrvatski sokol Brestovac: Ivan Franić i Stjepan Sanić
- Hrvatski sokol Grubišno Polje: Schweitzer i Valdgoni
Na ovu sjednicu bili su pozvani i delegati hrvatskih sokola iz Badljevine, Sirača, Suhopolja i Ivanovog Sela, ali se nisu odazvali njihovi delegati.
Daruvarski starješina Hrvatskog sokola je prisutne delegate izvijestio da je temeljem zaključka Hrvatskog sokola župe Preradović u Bjelovaru i odobrenjem Hrvatskog sokolskog saveza u Zagrebu, zbog velikog broja sokolskih društava, odlučeno da se osnuje nova župa. Prisutni delegati podržali su tu ideju i odlučili da sjedište župe bude u Daruvaru. Predloženo je da nova župa nosi jedno od tri predložena imena ličnosti hrvatske povijesti: Ivan Mažuranić, Janko Drašković i Matija Gubec. Odluku o imenu trebao je donijeti Hrvatski sokolski savez u Zagrebu nakon čega bi se održala konstituirajući skupština svih okolnih bratskih sokolskih društava.
Nakon što su dobivene sve dozvole iz sokolske središnjice iz Zagreba, Daruvar je postao i sjedište Hrvatske sokolske župe Stjepan Radić, što ukazuje da nije bilo prihvaćeno niti jedno ranije predloženo ime, nego je uzeto ime Stjepana Radića koji je preminuo od posljedica ranjavanja ljeti 1928. godine. Na proglašenju ove nove župe sudjelovali su općinski zastupnici trgovišta Daruvar Ico Pick i Karlo Polak.
Mnogi zapisnici Hrvatskog sokola, nakon što je Daruvar postao sjedište sokolske župe, bile su posvećeni rješavanju novčanih zahtijeva koje su slale mnoge udruge iz bliže i šire okolice. Njima se 29. studenog 1929. preko Hrvatskog sokolskog saveza obratila za pomoć i Družba Braće Hrvatskog Zmaja koja je odlučila obnoviti grad Ozalj kojeg su dobili od kneza Turna Taxisa. U prosincu 1928. iste godine pomoć je tražio i Hrvatski sokol u Kaniškoj Ivi za gradnju vlastitog doma. U oba ova slučaja ovi su zahtjevi skinuti s dnevnog reda, pod izlikom da sastanku nije prisustvovao starješina i više braće odbornika. Ipak, pravi razlog ovih odbijanja je u nedostatku novca za vlastit rad pa novca za neke pomoći nije ni bilo.
Bilo je i udruga koje su se daruvarskom Sokolu obraćali upitom tko im je izradio njihovu zastavu. Njih su izvijestili gdje su nabavili svilu, dok je zastavu izradila gospođa Fucks iz Daruvara. Svima njima bili su voljni ustupiti i nacrte za njenu izradu.
Uprava daruvarskog Hrvatskog sokola tijekom 1928. započela je s pripremama za gradnju vlastitog doma. Za to je trebalo riješiti nekoliko problema, od onog gdje bi se on gradio, do novčanih sredstava za pripravne radove za njegovu gradnju. Krajem 1928. godine dobili su odbijenicu od zagrebačke oblasti Hrvatskog sokola za novčanu pomoć, pod isprikom da njihovo društvo „ nema proračunskih mogućnosti.“
U Daruvaru se u to vrijeme dosta raspravljalo o mogućnosti gradnje doma pa su se javljali i pojedinci koji su bili voljni dati pripomoć za gradnju. Na jednoj sjednici se čitala pismena ponuda Vjekoslava Pecikozića koji je nudio Sokolu za gradnju 160 cigli i 26 komada crijepa. Iako to nije velika pomoć, ona je ukazivala da su građani bili spremni pomagati ovu akciju.
Zapisnici iz 1928. godine ne govore o svim nastupima njegovih sekcija tijekom 1928. godine, ali iz zapisanog je vidljivo da su i dalje najviše bili opterećeni fanfaraši koji su svirali na mnogim zabavama Daruvara i Donjeg Daruvara, uglavnom vatrogasnim udrugama ova dva mjesta i ponekad Obrtničkom i radničkom potpornom društvu Zora.

6. Posljednja godina Hrvatskog sokola (veljača – prosinac 1929.)

Na godišnjoj skupštini 17. veljače 1929. godine analiziran je rad u prethodnom razdoblju. Nije došlo do bitnih promjena u užem rukovodstvu pa je ranije rukovodstvo nastavilo rješavati svoje probleme koji su se tijekom vremena povećavali. Upitno je da li su daruvarski sokolaši imali koristi što je Daruvar postao sjedište Hrvatske sokolske župe Stjepan Radić koje je imalo svoje rukovodstvo pa je daruvarski Hrvatski sokol bio samo jedna od članica župskog sokola. On je prema njemu imao i obavezu jer mu je bila namijenjena zasebna članarina što je u to vrijeme bilo dodatno opterećenje kojeg nisu, zbog nedostatka novčanih sredstava, mnogi mogli redovito podmirivati. Stoga su se na nekim sjednicama Hrvatskog sokola čitali dopisi i požurnice članicama župskog Sokola da što prije plate zaostalu članarinu.
Iz zapisnika odbora daruvarskog sokola vidljivo je da su njegove sekcije imale mnogo nastupa, uglavnom u ljetnim mjesecima. Bilo je toliko poziva za njihov nastup da se nije moglo svima udovoljiti jer su se neki nastupi održavali istoga dana. Stoga je bio odbijen nastup u Našicama tamošnjem bratskom društvu 30. lipnja jer su toga dana sudjelovali na javnoj vježbi u Ivanovom Selu. Odbijen je i poziv na nastup u Novoj Gradiški jer su 17. srpnja nastupali u Dežanovcu i Kaniškoj Ivi, zatim poziv za nastup u Novoj Kapeli jer su toga dana, 19. lipnja, korporativno sudjelovali na javnoj vježbi u Pakracu. Vidljivo je da se prednost nastupa davala hrvatskim sokolskim društvima koji su bili članovi župskog Hrvatskog sokola Stjepan Radić.
Na jednoj lipanjskoj sjednici odbora starješina Hečimović je saopćio odboru da bi u najskorije vrijeme trebali započeti pripremni radovi za gradnju sokolskog doma i zato je trebalo raspravljati o doprinosu za tu svrhu. Bio je prihvaćen prijedlog da se iz Zagreba pozove jedna stručna komisija koja bi pregledala postojeću lokaciju, napravila nacrt i troškovnik pa bi, ukoliko bi to bilo prihvatljivo, počela akcija sakupljanja doprinosa građanstva za pripremne radove.
Na mnogim sjednicama i dalje se često raspravljalo o radu fanfare. Na prijedlog učitelja fanfare Řihe bio je prihvaćen prijedlog da se osnuje još jedan manji sokolaški orkestar koji bi svirao mjesto fanfare na svim zabavama koji su bile priređivane u hotelima. Također je prihvaćen njegov prijedlog da se kupi jedan bas za cijenu od 1000 dinara od Josipa Knytla i jedna flauta od Županića za 200 dinara koji bi se koristili u orkestru. Smatrao je da su oba glazbala orkestru potrebna, da su još u dobrom stanju i da je i cijena prihvatljiva. Prijedlog je bio prihvaćen.
Fanfara je tijekom ljeta imala najviše nastupa. Dobro je surađivala i dalje sa Hrvatskom ženom iz Daruvara. Svirali su im besplatno, a one su se uvijek za takve usluge zahvalile što je registrirano u sokolskim zapisima.
Odbor daruvarskog Sokola nije zaboravio da se na dostojan način oduži zaslužnim članovima udruge. Kada se udavala istaknuta prednjačica Anka Valentić, odbor je odlučio da se joj čestita, preda pismeno priznanje i dar u visini oko 500 dinara.
Zbog bogatog programa u ljetnim mjesecima nitko nije očekivao da će se još iste godine ugasiti rad daruvarskog Hrvatskog sokola. Odluka o svemu bila je donesena na izvanrednoj skupštini Hrvatskog sokolskog saveza u Zagrebu 15. prosinca na kojem je bio odbijen zahtjev da hrvatska sokolska društva stupe i jedinstven Sokol Kraljevine Jugoslavije. Nakon toga, 16. prosinca, Upravni odbor daruvarskog Hrvatskog sokola održao je svoju sjednicu i podržao donesene odluke izvanredne sjednice svoje središnjice. Usvojena je odluka da se zamoli općinsko poglavarstvo trgovišta Daruvar da pošalju svog delegata na njihovu izvanrednu skupštinu njihovog društva radi preuzimanje njihove imovine, koja prema pravilima njihove udruge ostavljaju trgovišnoj općini Daruvar.
Izvanredna glavna skupština daruvarskog Hrvatskog sokola bila je održana 22. prosinca 1929. godine. Na njoj su podneseni izvještaji tajnika i blagajnika o radu između dvije skupštine, a tek zadnja točka navještavala je razlaz društva. Na skupštini se okupilo 153 člana. Od strane kotarskog poglavarstva bio je prisutan g. Rukavina, a od strane općinskog poglavarstva Ljudevit Horvat, Josip Svatoš i Đuro Prpić.
Skupštinu je, u odsustvu starješine, otvorio podstarješina Boroš. Nakon toga je tajnik pročitao već raniju donesenu odluku Društva Hrvatskog sokola Daruvar u skladu 32. paragrafu statuta od 2. veljače 1924. godine da u slučaju razlaza društva imovina prelazi u vlasništvo općine. Društvena zastava bila je poklonjena bratu zastavniku Heinzlu u znak priznanja za njegov rad u tom društvu jer je bilo zakonom zabranjeno nošenje i isticanje hrvatske zastave.
Tajnik je nakon toga iznio i raniji zaključak da se sva društvena glazbala, note, stalci poklanjaju obrazovnom i potpornom obrtničkom radničkom društvu Zora u Daruvaru.
Blagajnik je izvijestio da društvo raspolaže sa 20 066 dinara vrijednosti u namještaju i spravama te 67 dinara gotovine. Ostala imovina prešla je privremeno na trgovišnu općinu u Daruvaru koja ju je imala obavezu čuvati 10 godina. Ukoliko bi se tijekom tog vremena ustrojilo novo hrvatsko sokolsko društvo, imalo se ono, sa ostalom imovinom, ponovo vratiti tom društvu.
Vidljivo je da su svi ovi poslovi bili žurno obavljeni i to zato što je zakonom bilo naređeno da hrvatski sokoli, ako ne stupe u Sokol Kraljevine Jugoslavije do 27. prosinca 1929. godine, biti likvidirani i zato je glavna skupština radije prihvatila zaključak da daruvarski Hrvatski sokol proglasi privremeni razlaz.
Zadnje rečenice u zapisniku su: „ Brat podstarješina Boroš se zahvaljuje braći i zaključuje izvanrednu glavnu skupštinu. Nato se braća uz pjevanje hrvatske himne raziđoše.“

Oznake: Hrvatski sokol, sokolski pokret, Hrvatski sokol u Daruvaru, fanfare, gimnastička grupa, diletantska grupa

<	siječanj, 2023
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Siječanj 2023 (1)
Prosinac 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (3)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)