Priče iz prošlosti

subota, 31.03.2018.

SVETKOVANJA

U zadnjim se godinama dosta govorilo o radu nedjeljom i praznicima. Kod toga najveća se rasprava vodila o radu u trgovinama, a manje o radu u ostalim djelatnostima. Zakoni koji su do sada usvojeni samo jednim dijelom rješavaju tu problematiku. Cjelovit odgovor o tom pitanje Hrvatska ne može očekivati ni od Europske unije. Za nju je to unutrašnja stvar svake njene članice, ali koja bi sigurno reagirala kada bi se neka njena slabija članica suprotstavila jeftinom uvozu nekih proizvoda razvijenih zemalja koja time uništavaju slabija gospodarstva. A poznato je iz povijesti da su nekada upravo današnje bogate zemlje zahvaljujući carinama jačali vlastita gospodarstva.
Problem rada nedjeljom i praznicima nije novog datuma jer se on pojavljivao i u prošlosti i to ne zbog toga što je netko volio raditi u tim danima već zato jer je to bilo potrebno za normalan život jedne sredine. Na daruvarskom primjeru ukazat ću na jedan takav problem koji se pojavio na početku 20. stoljeća. Poveljom kralja Ferdinanda I. iz 1837. godine Daruvar je dobio položaj „vašarskog trgovišta“ s pravom održavanje određenog broja godišnjih sajmova. Zahvaljujući tome on se postupno razvio u trgovišni i kupališni grad. U njega su dolazili brojni žitelji okolnih sela da bi zadovoljavali svoje životne potrebe. U isto vrijeme domaći obrtnici i trgovci ovisili su od seljačkog stanovništva jer su bili njihovi najbolji kupci, a ujedno su od njih kupovali ratarske i stočarske proizvode i time donosili obostranu korist. Najveći promet obavljao se upravo nedjeljom jer je to bio za seosko stanovništvo neradan dan pa su imali vremena da dolaze iz udaljenih okolnih sela u Daruvar radi prodaje svojih proizvoda, a dobiveni novac mogli su trošiti u kupkama ili za kupovinu onog što nisu mogli sami proizvesti. Bilo je to vrijeme kada još mnoga sela nisu imale svoje trgovine pa su takvi dolasci u Daruvar za njih bili neophodna potreba.



No, 1903. godine nadležno ministarstvo je donijelo jedan zakon kojim se zabranio rad nedjeljom. Trgovačka djelatnost naglo je opala što se brzo osjetilo na pad standarda gradskog stanovništva. Stoga su tada gradske vlasti odaslali više molbi da se ta odluka ublaži ili ukine. U tome se 1904. djelomično uspjelo jer je ministarstvo dozvolilo da kupališni gradovi mogu trgovati do 12 sati nedjeljom ili praznikom. Iako to za daruvarske građane nije bilo željena odluka, ipak su je prihvatili. No, novim ukazom od 24. svibnja 1907. godine ukinuta je ta povlastica kupališnim gradovima i dozvoljena im je trgovina nedjeljom samo do 10 sati. Ovo zabrana nije zadovoljilo Općinsko zastupstvo trgovišta Daruvar i ono je krajem 1907. godine podnijelo molbu nadležnom ministarstvu da ukine tu novu naredbu jer je njome trgovište trpjelo veliku štetu. U svom obrazloženju oni su naveli da zbog udaljenosti mnogi seljaci iz okolnih sela mogu doći u Daruvar tek u 8 ili 9 sati, a pošto se pijaca zatvarala već u 10 sati, njima se nije isplatilo dolaziti za tako kratko vrijeme ni u grad. Takvu su okolnost koristili mnogi pretršci koji su po selima kupovali jeftine ratarske proizvode i zatim ih po visokim cijenama prodavali u Daruvaru. Nije sačuvan podatak da li je ta njihova molba uvažena.
Postojala je još jedan starija naredba koja se bavila zabranom rada nedjeljom i praznicima. Ona je objavljena pod nazivom Naredba c.k. hervatsko-slavonskoga namiestničtva od 3. svibnja 1858. o spoljašnjem SVETKOVANJU NEDIELJAH I PRAZNIKAH po gradovih i tergovištih u Hervatskoj i Slavoniji.



Ova naredba pisana je na njemačkom i hrvatskom jeziku pa je i po toj strani njegova važnost jer možemo u njoj iščitati hrvatski jezik iz vremena kada se on još probijao, uz brojne prepreke, u javnu uporabu. Ova se problematika htjela riješiti u 22 paragrafa. Ujedno se u uvodnom dijelu detaljno objašnjavalo zbog čega se ona donosi i što se sve zabranjuje. Njeno donošenje se opravdavalo namjerom da se prekine ili „stegne javno tergovanje ili obertovanje“, da se prekine svaka tjelesna radnja, svako „ obertovanje po dietićih i po inih dielaocih ili šegertih“, da se prekinu ili smanje javne zabave i da se ne čini ništa što smeta, što se ne slaže sa svetkovanjem „nedjeljah i praznikah, što sablašnjuje, ili što muti službu Božju“( 1.)
U sljedeća dva paragrafa ( 2. i 3.) pravi se razlika između nedjelja i praznika i blagdana. Blagdani su Božić, Uskrs ili Vuzum, Duhovi ili Trojaki, Brašančevo ili Tijelovo, Blagovijest i Mala gospođa ili Mala maša.
U vrijeme blagdana većina prometa se prekidao što znači da su se uklanjala prodajna mjesta na tržnicama i zatvarali dućani, dok se nedjeljom i drugim praznicima promet „stezao“, što znači da su se izloženi artikli na prodajnim mjestima samo prekrivala u vrijeme zabrane trgovanja. Trgovina nedjeljom bila je samo do 9 sati a prodavati su se mogle živežne namirnice potrebne za život: mesa svake vrste, divljač, perad, ribe, kruh, voće, povrće i svaki „ živež potrebit za kuhanje, a u devet sati da se uklanjaju stvari na prodaju kao i prodajne stojnice“ ( 6. paragraf ). U istom paragrafu se navodi da se stojnice mogu poslije 12 sati ponovo namjestiti i nastaviti prodaju. Do 9 sati i poslije 16 sati mogli su obrtnici na stojnicama i prema mjesnom običaju prodavati i druge stvari koje „nisu baš za kuću i za svagdanji život neophodno potrebne“. Na blagdane to nije moguće, izuzev prodaje mlijeka na stojnicama i to do 9 sati. Na Svi svete i Marinje ili Sretenije dozvoljena je prodaja svijeća, ikona, brojanica ili krunica, a knjigovežama je dozvoljeno prigodom crkvenih svetkovina prodaja crkvenih knjiga i tada se mogu prodavati i medenjaci( licite) i slične stvari.



Nedjeljom i praznicima trgovine mogle su raditi samo do 9 sati i mogle su se prodavati samo potrebne stvari za život i kućne potrebe. Tih dana vrata na trgovinama trebala su biti samo napola otvorena. One su mogle raditi i poslije 16 sati, ali samo ako su takve nedjelje bile uoči nekog blagdana. Na blagdan su trgovine morale biti zatvorene.( 7. paragraf)
Iako se čini da ova naredba dobro rješava problem rada nedjeljom, ona je ipak zbog mnogih izuzetaka samo neznatno rješavala taj problem. Primjerice: pekari, hljebari, krupari, sitnarinari, živežari, mljekari, voćari i hladenari mogli su u svojim dućanima prodavati cijeli dan, jedino su u razdoblju između 9-12 sati morali imati poluzatvorena vrata. Takvu prodaju su mogli imati i blagdanima, ali u „stegnućim okolnostima“ što je značila prodaja uz poluzatvorena vrata. Takvo izuzeće se odnosilo i na trgovinu s talijanskim voćem, solju, sušenim i dimljenim mesom, a slobodno su mogli trgovati travari, voštari, sapunari i maslinari. Rakidžijnice su nedjeljom i praznicima bili zatvorene od 9- 12 sati, a tih dana su mogli raditi i vlasuljari, pletikose i brijači, ali u razdoblju od 9-12 sati to je bilo u napola zatvorenih vrata. ( paragraf 8 )
Lutrijaši nedjeljom i praznicima nisu mogli raditi od 9 do 16 sati ( 9 ), a novine su se mogli prodavati također do 9 sati ( 10). Ograničenja rada se ne odnosi na ljekarne, vidarne, kupališta, kavane, javna gostilišta i jedališta što ih imaju „ povladjeni kerčmari, pivarnici, hranari, jedivari i bakali.“Za one koji su prodavali duhan, bilježnice i listove morali su između 9-12 sati imati poluzatvorena vrata. Krčmari nisu smjeli nedjeljom i praznicima dvoriti goste oko stolova prije 16 sati što su ih s „ dozvoljenjem ponamiestili na javnoj cesti“ ( 11)
Tek 14 paragraf govori o zabrani rada jednog dijela djelatnika nedjeljom i praznicima. U njem se govori da svaki bučan posao koji se čuje s ulice, bilo tvorničarenje, obrtovanje ili gospodarenje, ne smije koristiti „dietiće, dielaoce i šegrte“ u razdoblju od 5 sati ujutro do ponoći. No već u 15 paragrafu se poništava velikim dijelom ono što je sadržano u prethodnom paragrafu. Tako se izuzimaju radnje koji proizvode robu za svakodnevnu potrošnju i radnje kojima je dozvoljen rad nedjeljom te djelatnici koji su obavljali kućne poslove, bili u željezničarskoj, parobrodarskoj i poštanskoj službi.
Nedjeljom i praznicima su se do 16 sati zabranjivali igre u kavanama i krčmama ( 17 ) a prije tog vremena nisu bile dozvoljene javne veselice, priredbe glazbenog sadržaja, izuzev dnevne zabavne glazbe.( 18 ) Na blagdane i za Kraljevo nisu se smjele davati kazališne predstave i druge javne zabave kao ni 22., 23. 24. i 25. prosinca, ni na čistu srijedu ni „od cvietovah počemši kroz cielu veliku nedielju.“ Takve se zabrane odnose i na posijela, „besede i sličnih s glazbom skopčane zabave“ ( 19 ), No, i tu je bilo izuzetaka jer se u istom paragrafu govori da se „ ne zabranjuju po dosadanjem običaju dopuštene glazbene zabave i oratoriji za blagotvorne sverhe.“
U 20. paragrafu se govori još o nekim zabranama. Njime se zabranjuju svi javni i privatni plesovi i plesne zabave u kroz cijeli advent, do Bogojavljanja ili Sveta tri kralja, kroz cijelu korizmu ili časni post do „ uklopno biele nedielje tj. prve nedielje po uzkersu, na sve crkvene blagdane i u petke.“. Na pokladnu subotu bili su plesovi dopušteni, ali samo ako su trajali do pola noći. I u ostale subote, izvan adventa i korizme, ukoliko u tim danima nije bio neki blagdan ili post, mogli su se održavati privatne zabave, ali samo do ponoći.
Za svako kršenje navedenih zabrana trebala se koristiti primjerena kazna predviđena carskom naredbom od 20. travnja iz 1854. godine (21). Provođenje istrage i kazne provodit će redarstvene službe u suradnji s poglavarstvima u gradovima koja su obnašala političku vlast i kotarskih ureda.
Kao potpisnik ove naredbe navodi se banov namjesnik carsko-kraljevski dvorski savjetnik Šišman Conrad Eibesfeldski.
U svakom slučaju ovaj zakon iz sredine 19. stoljeća trebali bi proučiti naši zakonodavci iz početka 21. stoljeća, ukoliko se bave problemom rada nedjeljom i praznicima. Ne znam da li bi im koristio, ali bi vjerojatno iz njega mogli naučiti kako se jedna problematika može komplicirati ukoliko je to cilj. Ispada da se sve mijenja, jedino birokracija preživljava. Zakon o radu nedjeljom i praznicima je moguć. On ne bi u potpunosti otklonio rad tih dana, ali bi sigurno zadovoljio i one koji rade i one koji ne rade tih dana. Oni koji ne rade nedjeljom zadovoljili bi se smanjenim trgovačkim i zdravstvenim uslugama, a oni koji rade trebali bi za to biti dobro plaćeni, uz pravo da to bude samo jednom ili dvaput mjesečno. U turističkim središtima trebalo bi se to smatrati i prekovremenim radom koji bi se dodatno honorirao. No, manjim trgovcima i svim onim koji sami prodaju svoje proizvode, ne bi trebalo ograničavati rad ili prodaju jer ne koriste tuđi rad, već prodaju samo ono što su sami stekli svojim radom. Ipak je iluzorno očekivati da je moguće napisati neki zakon koji bi zadovoljio sve. To je poput vremena: dok jedni priželjkuju lijepo i sunčano (turizam), drugi priželjkuju i povremenu kišu (ratarstvo).




31.03.2018. u 23:39 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 12.03.2018.

U POVODU DVJESTOTE OBLJETNICE ROĐENJA PETRA PRERADOVIĆA (19. 3. 1818. – 18. 8. 1872.)

U hrvatskoj književnosti ime Petra Preradovića zauzima značajno mjesto pa se njegovog imena i danas rado prisjećaju ljudi svih sredina u kojima se cijene velikani pisane riječi. Iako je s današnjeg stanovišta umro u ranoj starosti, ipak je iza sebi ostavio duboki trag svoga imena. Posebno je bio cijenjen u onim sredinama gdje je proveo neke godine svoga života.



Petar Preradović se rodio na Josipovo 19. ožujka u Grabrovnici kod Pitomače u selu Đurđevačke krajiške pukovnije gdje je imao vojnu službu njegov otac Jovan Preradović. On je oženio Pelagiju Ivičić iz Grđevca s kojom je imao troje djece: Stevana, Petra i Mariju. Jovan Preradović bio je iz poznate grubišnopoljske porodice Preradović. Navodi se podatak da se ta obitelj doselila u Grubišno Polje iz Like, ali i s područja Žumberka. Kao krajišnik u sastavu austrijske vojske ratovao je na mnogim europskim ratištima pa se spominje i njegovo sudjelovanje u ratu protiv Francuza. Zbog svoje hrabrosti dobio je časnički čin i postao zastavnik. Nakon toga je 1820. godine bio umirovljen pa je živio u Grabrovnici. Petar Preradović je dio svoga djetinjstva proveo kod svoga djeda i bake i članova porodice Preradović u Grubišnom Polju. Ovdje je polazio i prvi razred osnovne škole, trivium, na njemačkom jeziku. Nekadašnja školska zgrada nalazila se uz zapadni dio grubišnopoljskog parka, jednim dijelom gdje se nalazi parkiralište i zgrada u kojoj je također smještena Radio postaja Grubišno Polje. Nakon toga je dvije godine išao u školu u Đurđevcu i jednu godinu u vojnički zavod u Bjelovaru.


Godine 1828. umro je Petru Preradoviću otac pa ga je njegova majka 1830. upisala na vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu gdje je proveo osam godina školovanja i spadao među najbolje njegove polaznike. Da bi mogao napredovati u vojnoj ljestvici prešao je 1832. godine na katoličku vjeru i školu završio u činu poručnika. Tijekom svoga školovanja upoznao je više polaznika pripadnika slavenskih nacionalnosti pa je to vjerojatno utjecalo na jačanje i njegove slavenske pripadnosti. Vjerojatno je već ovdje počela njegova literarna djelatnost, ali na njemačkom jeziku. Upoznao je i neke slavenske jezike pa se njemu pripisuje prijevod na njemački jezik pjesme Maj češkog pjesnika Karla Hyneka Mache .
Tijekom njegovog školovanja Petru je 1932. u Italiji, kao austrijski vojni časnik, umro brat Stevan. Njegova majka živjela je kod svoje kćerke Marije u Pisanici kamo se udala za Pavla Solarića.
Nakon završetka vojne škole bio je uvršten u slovačku pješačku pukovniju i službovao u Milanu. Petar Preradović je samo povremeno obilazio svoju majku i svoje rođake u rodnim mjestima oca i svoje majke. Najduža razdoblje nedolaska bilo je tijekom vojnog školovanja pa je kasnije u svojim sjećanjima napisao da je skoro zaboravio na materinji jezik, ali ga je uz malo truda ponovo obnovio.
Petar Preradović je živio u vrijeme kada je jačala nacionalna svijest i u Hrvatskoj koja Preradoviću nije bila nepoznata. Iako je dugo boravio izvan rodnog prostora, bio je emotivno vezan za područja svojih roditelja. Pod utjecajem hrvatskih iliraca ojačala je i njegova ljubav prema materinjem jeziku. Dopisivao se s mnogim suvremenicima: Stankom Vrazom, Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim, Ivanom Trnskim… Umro je 18. kolovoza 1872. godine od vodene bolesti u Fahrafeldu u Donjoj Austriji, a 1879. njegovi posmrtni ostaci su preneseni u Zagreb u stavljeni u arkadama na Mirogoju. U Grubišnom Polju njegovo ime nikad nije bilo zaboravljeno.


12.03.2018. u 22:42 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 04.03.2018.

Uz 70. obljetnicu smrti Jana Masaryka

(14. 9. 1886. - 10. 3. 1848.)



U češkoj povijesti puno se pisalo o smrti ministra vanjskih poslova Jana Masaryka, sina prvog predsjednika Čehoslovačke Tomaša Masaryka. Njegova se smrt dogodila samo dva tjedna nakon komunističkog puča krajem veljače 1948. u Čehoslovačkoj pa još uvijek postoje dileme da li je izvršio samoubojstvo skokom iz stambene zgrade ili je bio ubijen i bačen kroz prozor. U novije vrijeme sve se više prihvaća mišljenje da su ga ubili djelatnici sovjetskog NKVD-a.



Masaryk s učenicima 1947. godine

Ovo prisjećanje na Jana Masaryka vezano je i za njegovo primanje učenika čeških škola izvan Čehoslovačke koje je imao pola godine prije svoje smrti. Među njima bili su i učenici i učitelji čeških škola sa šireg daruvarskog područja. Čak mu je učenica Radmila Vrabec iz Končanice predala buket cvijeća, a učenici su se vratili svojim kućama prepuni lijepih uspomena na taj događaj. Tada nitko od njih nije zapazio da bi tadašnji ministar, prepun vedrine, mogao nedugo nakon tog susreta izvršiti samoubojstvo. S učenicama u toj posjeti bio je i daruvarski profesor Franta Burian koji je nakon tog tragičnog događaja Masaryku posvetio jednu pjesmu.


Za Janem Masarykem

Když k nám přišla černá zprává
o Tvé smrti,
pocitil jsem, jak mi bolest
srdce drtí.

Vzpomínal jsem, jaks nás pozval
vloni k sobě,
jak jsi lásku všech nás získal
v krátké době.

Jak nás rázem milý pohled
strachu zbavil,
jak jsi s námi zažertoval,
jaks nás bavil.

Potom jsi nás čokoládou
podaroval…
Já jsem si z ní na památku
kousek schoval…

Vzpomínám teď na otcovská
Tvoje slova,
v duši si je opakuji
znova, znova:

„ Vlast si přeje, nechť se každý
domů vrátí,
za tím stojím, za to se chci
třebas práti!“

Nedoorals svoji brázdu
otcův Jene,
zanechal nás, opustils nás-
opuštěné!


J. Matušek i R. Vrabec, 2002. godine

04.03.2018. u 19:26 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< ožujak, 2018 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (3)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (4)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (14)

Pretraživač

Loading