Priče iz prošlosti

ponedjeljak, 10.04.2017.

Ivan Nepomuk Jemeršić, čovjek kojem Grubišnopoljci još uvijek duguju

(u spomen na 130. obljetnicu Jemeršićevog dolaska u Grubišno Polje)

Kada je 1887. godine u Grubišno Polje došao dvadesettrogodišnji kapelan Ivan Jemeršić, nitko tada nije očekivao da će u tom mjestu ostati živjeti do svoje smrti 1938. godine. Mnogi su mislili da će se tu, poput brojnih ranijih kapelana, zadržati samo nekoliko godina, a da će zatim biti premješten na neku drugu crkvenu župu. U ovom slučaju to se nije dogodilo pa je od jednog mladog svećenika stasala jedna ličnost koja se uzdigla do povijesnih visina. O njegovom radu uz bilješke brojnih njegovih suvremenika, vrednije su njegovih desetaka knjiga i brojni novinski prilozi.
Ivan Jemeršić bio je ne samo svjedok vremena u kojem je živio, on je bilježio i mnoge pojave koje mi još i danas svakodnevno svjedočimo: o stranačkim nesuglasicama, o izborima, o odgoju, piše o raskoši i siromaštvu i bori se da takvo stanje promijeni. Zbog svojih stavova bio je i zatvaran, ali to ga nije pokolebao u njegovom radu.
Današnje Grubišno Polje svojim izgledom nije više onakvo kakvo je bilo u vrijeme njegovog dolaska, ali su „preživjeli“ neki problemi na koje je on još tada ukazivao. Ocjenu o njemu prepuštam čitaocima, iako to nije jednostavno, jer je to samo kratak izvadak iz njegove ostavštine.



Malo je bilo ličnosti u grubišnopoljskoj povijesti kojima se može pripisati tolika svestranost kolika je bila kod Ivana Nepomuka Jemeršića. Ona je kod njega bila toliko raznolika da se teško odlučiti kojoj od njih dati prednost, jer svaka zavrjeđuje pozornost. Za Jemeršića slobodno možemo reći da je uz svoje osnovno svećeničko zvanje bio i prosvjetitelj, pedagog, arhivist i povjesničar, pčelar i ljubitelj ptica, vinogradar i voćar, ekolog i znalac hortikulture, gospodarstvenik i političar, putopisac, prevoditelj, filozof, pjesnik i književnik.
Ivan Jemeršić rodio se 17. travnja 1864. godine u Jezeru u župi Veliko Trgovišće kod Krapinske Taplice. Njegov otac bio je učitelj, a majka, rođena Culek, domaćica. Imao je i dvije sestre. U njegovom odgoju veći je utjecaj imala njegova majka pa je za njega bila velika osobna tragedija kada je ona umrla 1886. godine u 42. godini života, samo nekoliko mjeseci prije držanja njegove prve svete mise.
Josip Jemeršić je osnovnu školu polazio kod svoga oca u Krapini, a zatim je 12 godina proveo na gimnazijskom i bogoslovnom školovanju u Zagrebu. Prvo mu je radno mjesto bilo u Grubišnim Polju gdje došao kao kapelan 1887. godine da bi ispomagao tada već ostarjelom župniku Josipu Maršiću. Bila je to prostorom velika crkvena župa u koju su spadala uz Grubišno Polje i brojna okolna sela prema kojim su tada vodili „mekani putovi“ u kojima se teško putovala konjskom zapregom u kišnim razdobljima. Tamošnji svećenici su bili preopterećeni mnogim obavezama jer su uz duhovnu imali i vjeroučiteljsku službu u školama na području župe, sudjelovali su na brojnim pogrebima i davali posljednje pomasti umirućim.
Jemeršić je posjedovao uz svećenička znanja i druge sposobnosti za rad u jednoj takvoj višenacionalnoj sredini. Uz hrvatski jezik znao je češki, mađarski, njemački i latinski jezik, što mu je olakšalo dobiti povjerenje mnogih doseljenika koji su u velikom broju naseljavali Grubišno Polje i okolna sela. Takve obitelji nisu poznavale hrvatski jezik i pa je Jemeršićevo obraćanje njima, na njihovom materinjem jeziku, doprinijelo da je mladi kapelan postao omiljen kod svih njegovih župljana, bez obzira na nacionalnu pripadnost.
Nakon dolaska u Grubišno Polje Jemeršić se prihvatio sređivanja crkvenog arhiva i obogatio ga „Stanjem duša“(Status animarum) koji je sastavio mukotrpnim skupljanjem podataka po selima grubišnopoljske župe i time budućim naraštajima i povjesničarima ostavio neprocjenjivo vrijedan dokument. U župnoj je crkvi prikupio mnoge knjige i stvorio knjižnicu iz koje su zatim knjige putovali među župljane.
Kao vjeroučitelj u mnogim seoskim školama dobro je upoznao loše stanje tadašnjih sela: harale su „crne kozice“ pa je ponekad bilo i desetak pogreba dnevno. Bilo je to vrijeme kada su u selima seljaci pili „špiritus“, zato su neki završili u umobolnicama ili umrli. Sve je to trebalo mijenjati, a to se moglo postići jedino prosvjećivanjem.
Ivan Nepomuk Jemeršić znao je da promjene trebaju započeti u obiteljima. Znao je kako je kućni odgoj nenadoknadiv i da ga nijedna škola ne može zamijeniti. Da bi se to postiglo trebalo je provesti prosvjećivanje puka, a to se tada moglo postići preko knjiga. To ga je potaklo na pisanje stihova, proznih pripovjedaka, putopisa i poučnih znanstvenih knjiga. O tom je kasnije napisao da ostavlja „svoja djela, najbolje pjesme svoje u prozi u spomen milom svom hrvatskom narodu, neka ga vazda bodre u teškim danima života i neka mu primjerom pokazuju kako valja za Hrvatsku raditi i trpjeti, jer se samo preko križeva dolazi do pobjede- do svog uskrsnuća…“
Nakon što je 1890. godine preminuo župnik Josip Maršić, Ivan Jemeršić je bio imenovan privremenim upraviteljem, iako su mnogi očekivali da će biti odmah imenovanim župnikom. Imao je položen župnički ispit, imao je preporuku za župnika od biskupa Gašparića, ali ni to nije bilo dostatno, jer se tome suprotstavio tadašnji hrvatski ban Khuen Hedervary(1883.-1903.) Jemeršić se tada još nije bavio politikom, ali ga je takav banov stav potakao da više ne potiskuje svoje osjećaje prema politici Khuen Hedervaryja. To svoje nezadovoljstvo je pokazao i 1891. godine kada je ban posjetio Grubišno Polje, ali Jemeršić nije bio među onima koji su sudjelovali u njegovom dočeku. Nije htio sudjelovati ni na svečanoj večeri koja je bila priređena u župnom dvoru, htio je biti sam u kapelanovoj sobi . Tek tijekom večeri se zapazilo da među mnogim gostima nema domaćina pa su ga zamolili da se priključi ostalim gostima. Na toj je večeri Jemeršić održao i zdravicu u kojoj je slikovito govorio o svemu što ga je tištilo pa je govorio i o dostojanstvu mnogih hrvatskih banova kroz povijest i istakao da je „želja svih Hrvata da i on, Khuen Hedervary, pođe njihovim stopama.“ Na ovu zdravicu ban odmah nije odgovorio, nego je tek sat kasnije održao svoju zdravicu u kojoj je istakao da je Jemeršić „idealist koji visoko uzdiše hrvatski barjak“ i zatim rekao: „ Iako je Jemeršić naš politički protivnik, ja ga štujem i danas ga imenujem župnikom u Grubišnom Polju.“
Od svoga dolaska Jemeršić je radio na uređenju crkvenog okoliša, a taj posao nije zanemario ni kada je bio imenovan župnikom. U crkvenom je cintoriju zasadio aleju stabala, oko crkve posadio voćke i lipe, a u župnom dvorištu je imao vinovu lozu koju je oblikovao u svod pod kojim je nastao zeleni prolaz s dubokom hladovinom. Cijeli je prostor oko crkve htio pretvoriti u cvjetnjak, ali je od te namisli odustao pa je umjesto toga od crkve do župnog groblja posadio jasene i platane i taj dio nazvao Mirogajem. Oko groblja je posadio oko tri tisuće borića, a prema njegovu zapisu, sve je to učinio vlastitim rukama.
Jemeršić je bio i dobar poznavatelj voćarstva, od najboljih onovremenih sorti vinove loze podigao je vinograd u Peratovici. Bio je inicijator osnivanja Hrvatske seljačke zadruge i njen prvi predsjednik. Njena je važnost bila u tome što su seljaci preko nje dobivali zajmove uz povoljnije kamate i time izbjegli da se na njima bogate tamošnji zelenaši.
O svim ovim Jemeršićevim osobinama mi danas ne bi znali da ova jaka osobnost nije bila sklona pisanoj riječi. Nijedna izgovorena poruka, bez obzira na njenu ljepotu ili težinu, nije dugog vijeka, ako negdje nije zabilježena. Jemeršić je svoje pouke i razmišljanja pretočio u pisanu riječ. A ono što nam je poručio u svojih trinaest knjiga i brojnim novinskim člancima toliko je opsežno da se do danas nije uspjelo prikupiti, a kamoli proučiti. Pisao je u prozi i stihovima, a sadržajem su prevladavale moralno- pedagoške, vjerske, povijesne, putopisne i političke teme. Bio je i na neki način vizionar, vjerujući da će jednog dana hrvatska doživjeti samostalnost. Predvidio je tada da će put do ostvarivanja tog sna biti veoma dug, da ga on neće doživjeti jer će već trunuti u grobu „kada će veseo Hrvat nad njim pjevati pjesmu slobodi, kada će sunce obasjavati i njegov grob, a on neće više gledati zlatno sunce slobode“.
U svim njegovim književnim radovima pisanih 90-tih godina isprepleću se povijesni, odgojni i vjerski sadržaji. Već prvo njegovo tiskano djelo 1894. godine Majka u radu za Boga i Hrvatsku naišlo je na velike pohvale, a jednu od njih mu je pismeno stigla i od biskupa Josipa Juraja Strossmayera. U toj je knjizi on se posvetio odgoju, posebno o ulozi majke u odgoju djeteta. Za njega je bila „roditeljska kuća prva škola, a majka prva učiteljica“. Smatrao je, da ukoliko izostane dobar kućni odgoj, da kasnije ne pomažu nikakve škole. Smatrao je da jedna od najvećih odgojnih pogrešaka u obiteljima što se dijete već u najranijoj dobi podučavao da se vrijednost čovjeka mjerilo jedino po odijelu i novcu. Za njega je osnova kršćanskog odgoja bila pobožnost, poslušnost, iskrenost, poštenje i radinost. Upravo te vrline mogle su djeci najviše usaditi majke i tu se pozvao na Hebertovu misao da jedna majka više vrijedi, negoli stotinu učitelja. Njemu također nije promaklo da zapazi da upravo dobro odgojena djeca, dobre duše, snađe u životu najgora sudbina. Takvima često sreća ništa ne daje, svi im uzimaju, neprijatelji ih mrze pa moraju iz domovine u progonstvo. Takvima je jedino utočište bila utjeha u nadi za bolju budućnost. Nije zagovarao tjelesno kažnjavanje djece, ali je smatrao da bi majkama ponekad pomogla „tanka šibica koja tjera iz djece neposlušnost i najbolji je lijek kojim se liječi tvrdoglavost…Prkos i drskost je u djetinjem životu jedna od najcrnjih ljaga, a jao si ga ondje, gdje se ova prihvati, gdje uzraste i gdje prođe u mozak i krv djeteta… Neposlušna djeca gube smisao za poštivanje starijih, gubi se kod njih svaka ljubav, nestaje zahvalnost, a umjesto toga u djetetovom srcu se javlja prkos i tvrdoglavost. Ako su djeca neposlušna, tome su krivi sami roditelji, jer si i poslušnost sami pribavljaju odgojem od najranijeg djetinjstva. Protiv lijenosti se treba boriti jer ona pada po duši kao hrđa po gvožđu“.
Od trinaest objavljenih knjiga i publikacija, šest ih je Jemeršić objavio 90-tih godina. Uz ranije navedenu knjigu najpoznatije su među njima bile još Bog i Hrvatska, Hrvatski narod i njegov prijevod Povijest kraljevine Češke. Svima njima je podloga u povijesti, a namijenjena za „pouku hrvatskom seljaku i prijateljima našeg naroda“. O važnosti poznavanju povijesti u uvodnom dijelu Hrvatski narod Jemeršić je napisao da „narod, koji ne zna, što su mu bili preci, kako su oni živjeli, da li su bili slobodni ili robovi, narod, koji ne pozna svoju prošlost, taj se neće mnogo brinuti ni za sadašnjost“.
Prijevod Povijesti kraljevine Češke Václava Vladivoja Tomeka trebao je upoznati hrvatsku javnost sa prijateljskim češkim narodom s kojima su dijelili sličnu sudbinu. Ovo ujedno ukazuje da je Jemeršić poznavao češki jezik, a taj mu je prijevod priskrbio u Češkoj brojne prijatelje među češkim kulturnim djelatnicima, među kojima su bili Svatopluk Čech, Jaroslav Vrchlický, Edvard Jelínek, Václav Kosmak, Václav Beneš Třebizský i još neki.
O tom prijevodu Tomkove knjige objavila je u Pragu Česká revue prilog Chorvatský překlad Tomkových „Dějin Česka“. U njemu se ističe da je župnik Ivan Nepomuk Jemeršić poznat prijatelj i obožavatelj češkog naroda i češke i literature. Navodi se i Jemeršićeva želja da bi se Česi i Hrvati trebali više poznavati i uzajamno ispomagati jer gdje je uzajamna ljubav i poštovanje, tamo je moguće očekivati i uspješna djela. Svaki od dva ova naroda trebao je ostati svoj na svome i vjerni svojim idealima: Čeh na češkom a Hrvat na hrvatskom ognjištu. U reviji su navedene i Jemeršićeve uvodne riječi za Tomkovu knjigu: „ Mi Hrvati od srca želimo našoj sjevernoj braći još mnogo takovih muževa kao što je Tomek, a njemu samome još dug i sretan život na ponos Praga i dične posestrine Češke. Knjiga je posvećena uzajamnom poznavanju, istinskom bratstvu i ljubavi Čeha i Hrvata. Bravo- raditi, poznavati se i voljeti - u tome je naše spasenje…“ U istom prilogu podrobnije je predstavljena i Jemeršićeva knjiga Hrvatski narod.
Ni nakon što je Jemeršić postao župnik, nije bio uključen u državnu politiku. Khuen Hedervary ga je htio kasnije postaviti na listu mađaronske Narodne stranke za područje Hercegovac, ali je on to odbio, što je bio dostatan razlog Khuenu Hedervaryju da mu se kasnije osveti. Prilika mu se pružila 1903. godine kada su započeli nemiri u Zagrebu upereni protiv mađarske politike prema Hrvatskoj koji su bili dodatno zaoštreni krvoprolićem u Zaprešiću, odakle su se nemiri prelili i u ostale dijelove Hrvatske. U svibnju 1903. u Grubišnom Polju su bili uhićeni župnik Jemeršić i kapelan Šuster pod optužbom da su širili tzv. bazelski proglas, letke koji su bili tiskani u Bazelu, a netko ih je poštom iz Ljubljane poslao na adresu župnog dvora u Grubišnom Polju. U lecima se govori o teškom položaju Hrvatske i o zbivanjima u Zaprešiću. Njima se htjelo širu javnost upoznati o svim tadašnjim zbivanjima.
Jemeršić je nakon uhićenja otpremljen u Zagreb gdje protiv njega proveden istražni postupak. Bila mu je određen šestomjesečni zatvor, ali sam čin zatvaranja od njega je stvorila mučenika. U zatvoru se upoznao sa mnogim zatvorenicima, među kojima su bili i oni iz Zaprešića, a u zatvoru ga je, uz ostale, posjetio i Eugen Kumičić.

U zatvoru je napisao i putopisnu knjigu Kopnom i morem na Plitvička jezera. O svim svojim zatvorskim iskustvima on je napisao knjigu Bez slobode koja je izašla 1906. godine.

Uz podroban opis svih zbivanja i njegovog tamnovanja u knjizi je moguće pronaći i brojne njegove poruke čitateljstvu:
O strankama: Sve stranke i strančice u Hrvatskoj- uz rijetke iznimke- hvataju puk i seljake za sebe, a malo za domovinu.
O stranačkim članovima : Ne diram u tebe…Budi ti u kojoj god hoćeš političkoj stranci, ali ti poručujem, da još time, što se nalaziš ovdje ili ondje, nisi za Hrvatsku baš ništa učinio. I kazalo stoji na uri, ali što koristi, ako je pero pokvareno? Stoji ura, a i kazalo stoji, a ti ćeš badava pitati- koliko je sati? Što koristi, ako prstom pokazuješ, da si u ovoj ili onoj stranci, kad ti je srce otrovano: nepovjerenjem, mržnjom, zlobom, zavišću i osvetom. Ako želiš već, priključi se onoj stranci koju smatraš za najpošteniju i najradiniju…“
O slozi u Hrvatskoj: Neće Srbin Hrvatu smetati, a niti Hrvat Srbinu, samo kada će obojica raditi za Hrvatsku.
U politiku na državnoj razini Jemeršić se uključio 1906. godine kada je kao nezavisni kandidat bio postavljen na zajedničkoj listi za virovitički kotar kako bi pobijedili mađaronskog kandidata. Tada u tome nisu uspjeli, a prema njegovom mišljenju samo zbog toga, što su mnogi Srbi s tog područja bili protiv njega potaknuti lažnom propagandom da je „srbožder“ i da želi „Srbe pošokčiti“. Pred takvom izmišljotinom ga branio i pravoslavni paroh Suhopolja Veljko Lukić kojeg je Jemeršić predložio za kandidata na izborima iste godine za područje hercegovačkog kotara i gdje mu je nedostajalo samo tri glasa da bude pobjednik. Nakon tih izbora Jemeršić je izgubio povjerenje prema ranijim suradnicima srpske nacionalnosti koji su se svojim pogledima na politička zbivanja, pod utjecajem srpskih stranaka, sve više udaljavali od njegovih.
Jemeršić nije tajio da je u mladosti stajao iza učenja Ante Starčevića, ali nije bio član nijedne stranke. Tek nakon prvog neuspjeha na izborima 1906. godine Jemeršić je postao član Starčevićeve Hrvatska stranke prava(milinovci). Od tada on je zagovarao i politiku ove stranke pa mu je jedan od političkih protivnika postao i Stjepana Radića, ali ovdje ne toliko zbog razlike u programima njihovih stranaka, već zbog glasače, jer su obje njihove stranke tražile podrške u seljaštvu.
O svojim političkim pogledima Jemeršić je 1908. godine objavio publikaciju Moje stanovište u kojem iznosi svoje poglede prema pojedinim političkim strankama i političarima. O Srbima je napisao: „ Lijepo je da želite Srbiji, otkuda, kako velite, da ste ovamo došli, ali ipak sto puta treba da više želite dobro i Hrvatskoj, pravoj vašoj domovini, gdje sada živite i kuću kućite…“ Taj odnos on prikazuje slikovito uspoređujući s djevojkom koja se udala i dodaje: „ Takva premda želi, a željeti mora, dobro onoj kući gdje se rodila, još više mora željeti i raditi na dobro one kuće, kamo se udala i čije je ime primila.“
Na izborima 1908. virovitička Čista stranka prava ga je postavila za svog kandidata za virovitički kotar i tada je postao zastupnik u Saboru. O svojim govorima izdao je 1910. godine jednu publikaciju pod nazivom Govori zastupnika hrvatskog naroda Ivana Nepomuka Jemeršića izrečene na saboru kraljevine Hrvatske u Zagrebu. Iz njih je moguće zaključiti da je branio interese svih slojeva društva: seljake, učitelje, radnike, činovnike…Ukazivao je na potrebu rješavanja socijalnih problema, ukazao da osiromašen puk kupuje od raznih trgovaca špiritus kojeg zatim razrijeđen sa vodom konzumira, a u isto vrijeme mu na dvorištu šljive propadaju jer ne smije peći rakiju. Govorio je da seljak mora plaćati namete i na ono što koristi u kući pa nije stoga čudno što su mnogi „trbuhom za kruhom“ odlazili u tuđi svijet. Naveo je da se šume prodaju strancima pa sirotinja nema ni drva za ogrjev. Mnogi seljaci zbog dugova bili su prisiljeni prodavati svoje posjede pa je predložio da bi vlada trebala donijeti zakon kojim se ne bi mogao nijednoj porodici prodati zemlja ispod nekog propisanog minimuma. Takvu zemlju zbog duga trebala bi otkupiti država i na taj način bi se zaustavio odlazak seljaka u svijet. Jemeršić zaključuje: „Kad će se podići seljaštvo, onda će se podići sigurno obrt i trgovina, jer ako seljak nema novaca, slabo prolaze svi ostali staleži u zemlji, naročito trgovci i obrtnici…“
On je branio i brojno doseljeno stanovništvo u Hrvatskoj. Naveo je da njegovu župu po nacionalnom sastavu čine, uz domicilno stanovništvo, „malu Austriju“( 3000 Čeha, 2000 Mađara i 1000 Nijemaca). Tom je prilikom rekao: „..Svi ti doseljenici vrlo su čestiti i marljivi ljudi i mora se i priznati da su u mnogočemu naučili naš hrvatski svijet naprednijem i boljem gospodarstvu. A naročito oni, koji su došli iz Češke naučili su naš hrvatski svijet naprednijem i boljem gospodarenju, naučili su naše ljude raditi kojekakvim strojevima te su uopće podigli gospodarstvo na napredniji i uspješniji stepen…Mnogi od tih ljudi po čitavoj zimi imaju slamom i krpama obložene prozore na svojim kućicama, jer kad nemaju čime se grijati, jer drva ni prvoužitnici ne dobivaju dosta, a doseljenici nikako, te se boje i studeni pa meću krpe da bude toplo, a kako to u zdravstvenom obziru djeluje, ne trebam ni spomenuti, pa nije čudo da se šire kojekakve bolesti….“
Jednom prilikom on je u Saboru uputio doseljenicima poruku: „… Hrvatska je druga vaša majka u kojoj ćete poslije teškog napora naći grob svoj. Nastojite da u zemlji koja vas je gostoljubivo k sebi primila, nađete barem u grobu svoj mir i da će svaki moći mirno na grob vaš kleknuti i reći: Pokoj mu vječni, bio je dobar i pošten, jer se zajedno s Hrvatima borio za hrvatske pravice!“
Jemeršićev književni i politički rad trajao je do izbijanja Prvog svjetskog rata. U razdoblju između dva svjetska rata povukao se iz političkog života, ali je kao župnik radio do umirovljenja do 1928. godine. Svoj odnos prema tadašnjoj politici demonstrirao je šutnjom. Nakon toga povukao se u svoju obiteljsku vilu „Moj mir“ gdje je živio do svoje smrti 1938. godine.
Jemeršić je napisao još za života tekst koji je trebao biti na njegovom nadgrobnom spomeniku, ali je ipak jedan stih bio promijenjen. Umjesto stiha „…gdje molim Boga da dade Hrvatskoj mojoj doživjeti sretnije dane!“ je unesen stih „…gdje molim Boga za sretne dane drage domovine!“ Njegovi stavovi su bili uvijek jasni: nije se štedio u njihovoj obrani, ali nije štedio ni sve one koji su u politiku ušli zbog osobnih interesa. Njegove poruke i danas, nakon jednog stoljeća, mogle bi biti poukom hrvatskom pučanstvu, ali ne samo za obične smrtnike, nego i za političare. Nad njegovim porukama trebali bi se duboko, duboko zamisliti.

10.04.2017. u 09:53 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< travanj, 2017 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (3)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (4)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (14)

Pretraživač

Loading