Priče iz prošlosti

utorak, 30.01.2018.

90 godina trgovačkog (ekonomskog) obrazovanja u Daruvaru (1928. – 2018.)

Nakon Prvog svjetskog rata Daruvar je već bio značajno gospodarsko i administrativno središte. Imao je tada oko dvije i pol tisuća stanovnik od kojih su neki bili zaposleni u proizvodnim i novčarsko-administrativnim ustanovama. To su u Daruvaru i bližoj okolici bili:

- Tvornica strojeva, ljevaonica željeza i kovina
- Građanska pivovara d.d. u Daruvaru s tvornicom špirita u Badljevini
- Tvornica stakla d.d. u Daruvaru
- Trikotaža Oskara Rochlitza u Daruvaru
- Tvornica slamnatih tuljaka u Daruvaru
- Tvornica umjetnog leda u Daruvaru
- Tvornica platna F. Ševca u Daruvaru
- Građevinsko poduzeće V. Jiraseka u Daruvaru
- Daruvarska parna tvornica opeke i crijepa E.A. Jakopeca u Daruvaru
- Štamparija Dragutina Goldbergera u Daruvaru
- Keramička tvornica posuđa i peći u Daruvaru
- Tvornica opeke i crijepa i parna pilana Davida Sterna u Đulovcu
- Croatia d.d. za industriju drva-pilana s električnim mlinom na valjke i proizvodnju vapna u Siraču
- Trgovišna munjara u Daruvaru
- Kamenolomi u Vukovju, Daruvaru, Vranjevini i Siraču
- Pilane Daruvar, Sirač i Uljanik.



U Daruvaru su postojale još 4 neproizvodne ustanove: podružnica Prve hrvatske štedionice, Građanska štedionica, Čehoslovačka banka i Srpska štedionica.
Zbog toga što je Daruvar od malog trgovišta postao grad i najvažnije gospodarsko-političko središte na ovim prostorima, javila se potreba za otvaranjem neke škole koja bi obrazovala kadrove i za administrativne poslove u daruvarskim poduzećima. Do tada se taj nedostatak rješavao popunom ljudima iz većih gradskih središta, a samo manjim dijelom domaćim ljudima koji su se školovali u gradovima koje su imale škole za izobrazbu takvih kadrova. Za takvo školovanje trebalo se plaćati i zato su takve škole mogli polaziti samo učenici imućnijih Daruvarčana. Treba naglasiti da je Daruvar tada imao solidan nastavni kadar jer je u razdoblju 1920.-1928. godine u Daruvaru radila Gimnazija na razini današnjeg stupnja gimnazija, ali koja je 1928. prestala s radom.



Upravo ova činjenica dala je ideju tadašnjim čelnicima grada Daruvara da pokušaju otvoriti jednu školu koja bi obrazovala kadrove za knjigovodstvene poslove. Nastavnom kadru ukinute daruvarske gimnazije nedostajao je samo jedan predavač za knjigovodstvene poslove da bi bio osposobljen za jednu takvu školu.
Otvaranje trgovačke škole često se prikazivao kao posljedica spleta mnogih slučajnosti. Vjerojatno ima u tome nešto istine, ali zasluge za njeno otvaranje pripada tadašnjem Općinskom poglavarstvu na čelu s općinskim upraviteljem Ferdom Kröpflom.
Slučajnost se često povezuje s činjenicom da je u prvoj polovici 1928. godini u daruvarskim kupkama boravio načelnik Ministarstva trgovine i industrije za stručnu nastavu David Korenić. Tu su prigodu iskoristili upravitelj Daruvarskog kupališta inženjer Aleksandar Jovanović i daruvarski gradonačelnik Ferdo Kröpfl. U razgovorima s Korenićem oni su ga upoznali s nekim problemima daruvarskog školstva. Za uzvrat, on ih je savjetovao što bi trebali učiniti ako žele da Daruvar dobije stručnu školu koja će obrazovati kadrove koji su gradu nedostajali. Poslušali su njegov savjet i odaslali molbu Ministarstvu trgovine i industrije u Beograd i od njih tražili dopuštenje za otvaranje dvogodišnje trgovačke škole.



U ljetnim mjesecima 1928. godine članovi općinskog poglavarstva trgovišta Daruvar često su raspravljali o otvaranju trgovačke škole. Čini se da odgovor na molbu iz Beograda nije došao i zato je općinsko vodstvo izabralo delegaciju koja je trebala posjetiti osobno ministra trgovine i industrije dr. Mehmeda Spahu. Delegaciju su činili načelnik Ferdo Kröpfl te općinski odbornici Živko Hećimović i Iso Pick. Ova je delegacije otputovala u Sarajevo gdje se tada nalazio ministar. Nije poznat ishod ovih pregovora, ali je dr. Spaho vjerojatno savjetovao Daruvarčane da pošalju novu molbu Ministarstvu industrije i trgovine u Beogradu.
O mnogim problemima na putu do konačnog cilja doznajemo iz izvješća koje je podastro Ferdo Kröpfl na sjednici Općinskog poglavarstva trgovišta Daruvar krajem rujna 1928. godine. On je tada izvijestio da je nova molba općinskog zastupstva Ministarstvu trgovine i industrije poslana 8. kolovoza 1928. godine, a rješenje je dobiveno 22. kolovoza 1928. godine. Njegov je sadržaj glasio: ˝ U vezi predstavke zastupstva općine Daruvar trg od 8. kolovoza 1928. godine broj 3249 Ministarstva trgovine i industrije daje sljedeći odgovor:

1. Iz nedostatka budžetskih kredita u školskoj 1928./1929. godini nije moguće otvarati državnu dvorazrednu trgovačku školu u Daruvaru.
2. Zastupstvo općine Daruvar može dobiti jedino dozvolu da otvori privatnu dvorazrednu trgovačku školu s pravom javnosti ( tj. školu koju bi općina u cijelosti izdržavala ).U tom se slučaju otvorena škola mora pridržavati Pravilnika o redu, radu i nastavi u dvorazrednim trgovačkim školama br. 16002/ VII. od 11. kolovoza 1927. godine ( publiciran u broju 187 Službenih novina od 22. kolovoza 1927. godine.)
3. Kako je početak školske godine u rujnu ove godine, odluka po točki 2. ovog akta je hitne prirode zbog čega izradite što prije predstavku u ovom smislu. Od učenika se može naplaćivati i mjesečna školarina prema nahođenju i mjesnim prilikama u Daruvaru…”
Ovo rješenje nije zadovoljilo članove općinskog poglavarstva i zato je zatražena pomoć komorskog vijećnika Milana Breslauera i Trgovačko- obrtničke komore u Osijeku koji su ishodili novu audijenciju u Sarajevu kod ministra trgovine i industrije dr. Mehmeda Spahe. U audijenciji 30. kolovoza 1928. godine bili su općinski načelnik Kröpfl i općinski odbornici Iso Pick i Živko Hećimović, a vodio ih je predsjednik Trgovačke obrtne komore u Osijeku gospodin Erzner. Zbog hitnosti posla ova je delegacija putovala u Sarajevo automobilom Ise Picka. Tom su prilikom ministru predali rješenje Ministarstva i molbu općine sastavljene
28. kolovoza 1928. godine pod brojem 3249 koja mu je tom prilikom bila i usmeno obrazložena. Usmenu potporu sadržaju molbe dao je i zastupnik Trgovačke obrtne komore u Osijeku, a dr. Spaho obećao je da će molba biti uvažena i da će pitanje otvaranja državne dvorazredne trgovačke škole u Daruvaru biti u najkraće vrijeme riješeno i to povoljno za Daruvarčane.
Dr. Spaho je održao obećanje i Ministarstvo trgovine i industrije u Beogradu je 4. rujna 1928. donijelo rješenje sljedećeg sadržaja:
“ Na molbu općine trgovišta Daruvar broj 3249/28., a po saslušanju Odjeljenja za trgovinsko zanatsku nastavu rješavam da se u Daruvaru otvori državna dvorazredna trgovačka škola pod ovim uvjetima:
1. Zgradu za smještaj škole daje općina trgovišta Daruvar.
2. Sve materijalne izdatke za održavanje ove škole kao ogrjev i osvjetljenje snosi općina trgovišta Daruvar.
3. Služitelje za ovu školu plaća općina trgovišta Daruvar.
4. Honorare za direktora i za ostale honorare nastavnika snosi općina trgovišta Daruvar.
5. Država postavlja samo stalne nastavnike iz komercijalne struke u granicama budžetskih mogućnosti.
Ovo će rješenje izvršiti odjeljenje za trgovinsko- zanatsku nastavu i odsjek računovodstva…”



Nakon ovog rješenja trebalo je obaviti još mnogo poslova jer je već započela nova školska godina. Općinski odbornici ovlastili su općinskog upravitelja da se dogovori s ravnateljem realne gimnazije da se izvrše sve pripreme kako bi u toj zgradi što prije započela nastava. Potrebna novčana sredstva za uređenje škole i honorarne satove, koje bi imali profesori realne gimnazije, privremeno su se trebali podmiriti iz stavke ˝ nepredvidljivi troškovi “ općine i iz neiscrpljenih stavaka osiguranih općinskim proračunom za uzdržavanje realne gimnazije u Daruvaru.
Općinsko se poglavarstvo pisanim putem zahvalilo svima onima koji su se najviše zauzimali za osnivanje trgovačke škole. Pisana zahvala bila je poslana Trgovačko- obrtničkoj komori u Osijeku, vijećniku te komore Milanu Breslaueru, a velika hvala je izrečena i odborniku Aleksandru Jovanoviću.
Općinsko je poglavarstvo razmatralo pitanje školarine i upisnine čime se djelomično htjelo nadoknaditi dio troškova za honorare profesorima i drugi slični izdaci. Odbornici su odlučili da učenici koji stanuju u gradu i najbližoj okolici moraju do daljnjeg plaćati školarinu 100 dinara godišnje. Iz ovog su bili izuzeti oni učenici koji su u školu putovali vlakom ili su bili iz udaljenih mjesta te su morali u gradu stanovati. Poglavarstvo je također odlučilo da svi polaznici trebaju plaćati i upisninu 100 dinara godišnje. Tim novcem je upravljao ravnatelj škole i njime su se pokrivale manje školske potrebe.
Ministarstvo trgovine i industrije izdalo je nalog br. 20661-VII/28 od 21. rujna 1928. godine Ravnateljstvu gimnazije u Daruvaru da odmah započne upis učenika kako bi nastavala mogla početi 1. listopada 1928. godine.
Usporedno s pripremama prostora za trgovačku školu, koja je bila u bivšem vlastelinskom dvorcu, rješavano je i pitanje nastavnog kadra. Ravnatelj Dvogodišnje trgovačke škole postao je Nikola Žic koji je bio ujedno ravnatelj Realne(niže) gimnazije, a među predavačima bila su još trojica predavača ove škole: profesori Franjo Burian i Ivan Bolčić te predmetni učitelj Juzuf ( Josip ) Dokmanić. Općinsko poglavarstvo također je zahtijevalo da među predavačima bude Velimir Fuks koji bi radio honorarno sve dok ne bude postavljen za suplenta, čime se htjelo postići stručnost u nastavi jer je trebao predavati trgovačke stručne predmete.
Od 1925. godine umjesto naziva Kraljevska trgovačka akademija počeo se koristiti naziv Državna trgovačka akademija. Novim zakonom donesenim 1927. godine sve su trgovačke akademije i dvorazredne trgovačke škole stavljene pod nadzor Ministarstva trgovine i industrije. Ujedno su doneseni novi pravilnici o radu i redu u trgovačkim školama. U trgovačke dvorazredne škole mogle su se upisati učenici s četiri razreda gimnazije ili građanske škole, ali uz prethodno polaganje nekih dopunskih ispita.
Nastava je u daruvarskoj trgovačkoj školi počela 1. listopada 1928. godine. Školu je polazilo 25 učenika, ali je kraj školske godine „dočekalo“ 17 učenika, od kojih je 12 uspješno završilo razred. Tijekom školske godine za učenike su organizirane četiri ekskurzije.
Brigu o novčanim izdacima za izdržavanje škole preuzela je općina trgovišta Daruvar, a to je bilo u skladu s postignutim dogovorom s Ministarstvom trgovine i industrije. Stalni su nastavnici plaćeni iz državnih izvora.
Prema sačuvanom zapisu općinski su izdaci od 4. rujna 1928. godine do 1. travnja 1929. godine iznosili 16 728 dinara, državni izdaci 6 338 dinara i 25 para što je bilo u prosjeku oko 889 dinara i 25 para po učeniku. Već u sljedećoj 1929./ 1930. školskoj godini Dvogodišnja trgovačka škola postala je potpuna jer je imala prvi i drugi razred, a povećao se i broj stručnih predavača od koji su neki bili djelatnici novčanih i sličnih ustanova. Nastavni plan prikazan je u tablici broj 1.

Tablica 1: Nastavni plan za 1929./30. školsku godinu

U 1929./30. školskoj godini na Dvogodišnjoj trgovačkoj školi radili su sljedeći nastavnici: Nikola Žic, ravnatelj-honorarni vršilac dužnosti, Velimir Fuks, suplent-redovni nastavnik, dr. Mirko Jerec, zamjenik ravnatelja Prve hrvatske štedionice filijale u Daruvaru kao honorarni nastavnik, Ljubomir Gazarović, ravnatelj Slavonske štedionice filijale Daruvar kao honorarni nastavnik, Tomo Vodstrčil, apsolvent Visoke komercijalne škole kao honorarni nastavnik i Juzuf Dokmanić, predmetni učitelj gimnazije kao honorarni nastavnik.
Od ovih predavača do kraja nastavne godine ostali su samo Nikola Žic i Velimir Fuks, a kao stalni predavači primljeni su Petar Radmilović, Albert Šporer, Marija Hećimović, Šćepan Milić. Ovi su predavači predavali sljedeće predmete s tjednom satnicom:
1. Šćepan Milić: Hrvatskosrpski jezik, istorija trgovine s općom, zemljopis, mašinsko pisanje.
Ukupno 16 sati.
2. Albert Šporer: Trgovačka računica, trgovačko mjenično pravo, njemački jezik.
Ukupno 14 sati.
3. Marija Hećimović: Korespondencija, knjigovodstvo, nauka o trgovini i krasnopis.
Ukupno 14 sati.
4. Velimir Fuks: Knjigovodstvo, poznavanje robe, njemački jezik.
Ukupno 14 sati.
5. Nikola Žic (ravnatelj)
Ukupno 4 sata.
Zabilježeno je da su polaznici Trgovačke škole bili učenici iz Daruvara i šire okolice. U školskoj godini 1929./30. u prvi je razred upisan 21 učenik, od čega 8 muških i 13 ženskih. Na kraju nastavne godine bilo je 20 učenika. Po starosti jedan je učenik imao 15godina, 6 učenika 16 , 7 učenika 17, 6 učenika 18, a jedan 20 godina.
Iste školske godine u drugi je razred upisano 13 učenika od čega 3 muška i 10 ženskih. On njih 8 imalo je 17 godina, 2 učenika 18 i 3 učenika 19 godina.
U svom kasnije radu ova je škola mijenjala nazive, prerasla je u četverogodišnju školu te imala kontinuitet u svom radu tijekom 90 godina postojanja. Broj učenika se u njoj posebno povećao nakon Drugog svjetskog rata jer je osposobljavao potrebne kadrove ne samo za daruvarsko, već i znatno šire okolno područje. Ekonomsko usmjerenje danas radi u sastavu daruvarske Srednje škole.



(Napomena: Trgovačka (ekonomska) škola nije nekad obrazovala kadrove za prodavače u trgovini. Oni su se obrazovali u šegrtskoj školi.)

30.01.2018. u 13:12 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 16.01.2018.

Uz 110. obljetnicu rođenja biskupa dr. Josipa Salača

(22. siječnja 1908. - 19. prosinca 1975.)

Malo je hrvatskih sredina koje se mogu pohvaliti da se u njima rodio čovjek poput Josipa Salača koji je prošao put od ministranta do pomoćnog zagrebačkog biskupa. Bio je to život učenja i usavršavanja pa je od kapelana, vjeroučitelja, župnika stekao doktorsko zvanje i postao predavač na Bogoslovnom fakultetu. Za njega nitko ne bi mogao reći da ga je život mazio, čak bi se moglo reći da je tijekom života proživio mnoge tragedije, ali nije klonuo duhom.

Josip Salač

Onaj tko je pročitao knjigu i jedan zbornik koji su izašli u povodu njegove stote obljetnice života, mogao je sagledati jedan dio njegovog životnog puta od poštanskog činovnika do biskupa. Obje ove publikacije sigurno bi trebale zanimati svakog prosječnog čitatelja, bez obzira je li vjernik ili ateist, bez obzira koje je vjere ili nacije. Stoga je malo otužno što je biskup Salač pomalo zaboravljen u Daruvaru, u mjestu gdje ugledao prvi puta svjetlo dana. Mnogima ovo djeluje nevjerojatno, ali mene to ne iznenađuje, jer znam da Daruvarčani zanemaruju svoju bogatu kulturnu i vjersku baštinu. A ljudi koji ne poštuju prošlost, ne vole ni sadašnjost i ne zanima ih ni budućnost.
Zadnjih godina svakog 19. prosinca u povodu godišnjice Salačeve smrti požeški biskup dr. Antun Škvorčević u daruvarskoj župnoj crkvi vodi svetu misu. Zahvaljujući tom događaju taj proces Salačevog zaborava je ipak usporen. Na svakoj ovakvoj misi biskup Škvorčević je lijepim i biranim riječima govorio o životu i djelu Josipa Salača. Uvijek je ukazivao daruvarskim vjernicima da čuvaju uspomenu na rad ove izuzetne ličnosti iz daruvarske sredine.
Iako je samo nekima poznat Salačev životopis, ostalo je još mnogo toga nepoznatog o njemu. Bilo bi šteta da se ono poznato ne dopuni i sjećanjima svih onih koji su ga poznavali. Takvih, zbog prolaznosti vremena, svakim danom ima sve manje i zato je krajnje vrijeme da se ostvari takva zamisao i tako spasi od zaborava mnogi obični i sitni podaci iz njegovog života.
U životu Josipa Salača bilo je razdoblja koja je teško danas shvatiti. Primjerice, teško je objasniti da je, prema vlastitom priznanju, u 5. razredu gimnazije skoro prestao biti vjernik i da je odlazio u crkvu samo na obavezne svete mise. Iako je potjecao iz vjerničke katoličke obitelji, u jednom razdoblju mladenačkog života posrnuo je njegov vjernički duh, počela ga je zanimati protucrkvena literatura, čitao je mnogo o budizmu i drugim vjerama tražeći odgovor na nešto što ga je opterećivalo. Vjerojatno u knjigama nije našao odgovor na mnoga pitanja i tada se ponovo vratio katoličkoj vjeri i ostvario želju svoga oca koji mu je jednom u djetinjstvu rekao da bi želio da postane svećenik.
Nije poznato je li nekome Josip Salač pričao o razlozima duhovnog lutanja u mladenačkim danima, ali bi današnji pedagozi i psiholozi uzrok tome pronašli u njegovom djetinjstvu jer je mnogo toga utjecalo na mladog Josipa. A mora se priznati da je u obitelji Salač tragedija bilo napretek i nije čudo što je Josip uzaludno tražio odgovor na pitanje zašto se ta nepravda događa članovima njegove obitelji, iako su bili iskreni vjernici koji su živjeli onako kako je to Crkva od njih zahtijevala.
Josipov otac Antun Salač rodio se 1879. godine u Poljani, u gajskoj župi. U Donjem Daruvaru je 1902. godine sklopio svoj prvi brak sa Alojzijom Stroleni. Nažalost, nesreća za nesrećom pratila je ovu mladu obitelj: 1903. godine umro im je petomjesečni sin Josip, a pri drugom porodu 1904. umrla je i 22- godišnja majka Alojzija, a rođena kćerka Marija ju je nadživjela samo za tri mjeseca.
Josip, Roza i Emilija Salač

Josip Salač sa svojim sestrama i daruvarskim župnikom Dragutinom Kleflinom

Iste, 1904. godine, Antun Salač sklopio je drugi brak sa 17-godišnjom Francikom Douda. Mlada Francika dozrijevala je brže nego njene kolegice pa joj je, usprkos maloljetnosti, odobren brak s udovcem Antunom Salačem. I Francika je nosila svoje traume iz djetinjstva jer joj je već u petoj godini života umrla majka. Ako se spomene da je tada i Antun bio bez oca i da su pomrli svi članovi obitelji iz njegovog prvog braka, moguće je stvoriti djelomičnu predodžbu u kakvom su ozračju odrastala Salačeva djeca iz drugog braka.
Antunu i Franciki Salač rodilo se četvero djece: Emilija (1905.- 1980.), Marija (1906.- 1907.), Josip (1908.- 1975.) i Rozalija (1909.- 1976.). Teško je znati u kojoj su mjeri roditelji svojoj djeci pričali o svojim životnim tragedijama, ali činjenica da je dvoje njihove djece dobilo ista imena koja su imala umrla Antunova djeca iz prvog braka (Marija, Josip), ukazuje na to da su događaji iz prošlosti ostavili duboke tragove u toj obitelji. Ipak je poznato da je obitelj Salač živjela normalnim životom i da su se Antun i Francika uključili u tadašnji kulturni život u Donjem Daruvaru. Antun je dosta čitao i slijedio tadašnje novine i to je vjerojatno utjecalo i na mladog Josipa, budućeg svećenika i biskupa, rođenog 22. siječnja 1908. godine.
To nije bio kraj nesrećama ove obitelji. Godine 1918. umrla su 10-godišnjem Josipu i njegovim maloljetnim sestrama oba roditelja, otac Antun i majka Francika. Umjesto roditelja dobili su skrbnika. Daljnje Josipovo školovanje ne bi bilo moguće da nije 1917. umro crkveni tutor daruvarske župe, ujedno i posjednik u Donjem Daruvaru, Franjo Etvert. Pošto nije imao potomaka, dio njegovog imanja još za života naslijedili su Josipovi roditelji (pokojna Josipova baka, po majčinoj strani, bila je sestra Franje Etverta ) i to je omogućilo Josipovo školovanje. U Daruvaru je Josip završio osnovnu školu, nižu gimnaziju i tri razreda više gimnazije. Pošto je u Daruvaru bila ukinuta viša gimnazija, završni razred pohađao je Josip Salač u Novoj Gradiški gdje je i maturirao 1926. godine. Bilo je to još vrijeme njegovog duhovnog lutanja, ali tijekom njegovog dvogodišnjeg rada kao poštanskog službenika (Zagreb, Beograd) došlo je kod njega do novog duhovnog preokreta. Upisao je Bogoslovni fakultet u Zagrebu i završio ga 1932. godine. Svoju prvu svetu misu imao je u Daruvaru gdje je zatim radio kao mladomisnički kapelan do početka 1935. godine.

Svećenici zaređeni 1945. i 1946. godine (u sredini A. Stepinac; treći slijeva J. Salač)

1947. g. U sredini Ettinger, sa strane Ivica Fuchs i Josip Salač

Tijekom tog razdoblja bio je jedan od glavnih nosilaca organiziranog kulturnog crkvenog rada među mladim naraštajem.
Sljedeća životna stanica Josipu Salača bila je u Zagrebu gdje je od 1935. do 1936. godine bio kateheta na Prvoj ženskoj gimnaziji, a od 1936. do 1943. godine bio je predavač vjeronauka na Trećoj ženskoj gimnaziji. U tom se vremenu neprestano usavršavao te je 1938. položio profesorski ispit za vjeroučitelja, a 1942. godine je na Bogoslovnom fakultetu doktorirao i postao doktor teologije.



Od 1943. do 1948. godine bio je vicerektor na Bogoslovnom sjemeništu i duhovnik u Bogosloviji. Uhićen je na radnom mjestu 1. studenog 1950. godine od tadašnjih vlasti pod optužbom da je kao duhovnik prikrivao jedan broj bogoslova optuženih za „antidržavnu djelatnost“. Teretili su ga i zbog toga što je pred izbore „vršio propagandu i koristeći svoj položaj poglavara vršio moralni pritisak na bogoslove da ne učestvuju na izborima“.

Ulaznica za Sudski proces Salaču

Zbog ovakve optužbe dobio je kaznu lišavanja slobode sa prisilnim radom u trajanju od 6 godina i gubitak građanskih prava i to: biračkog prava, prava na stjecanje i vršenje funkcija u društvenim organizacijama i prava javnog nastupanja za vrijeme od 3 godine. Dr. Josip Salač svoju je kaznu izdržavao u Staroj Gradiški. Kazna mu je kasnije smanjena na 4 godine i tri mjeseca. Bio je amnestiran 29. studenog 1953. godine.
Nakon povratka iz zatvora do početka 1954. godine nastavio je obavljati poslove duhovnika na Bogosloviji, a zatim je bio nekoliko mjeseci 1954. godine župnik u Suhopolju i Cabuni. Od konca 1954. do rujna 1969. godine ponovo je kao duhovnik radio na Bogosloviji i bio predavač na Bogoslovnom fakultetu. U travnju 1969. godine kardinal Franjo Šeper ga je imenovao kanonikom Prvostolnog kaptola. Na tom je mjestu radio do veljače 1970. godine kada je bio imenovan referentom Nadbiskupskog duhovnog stola.

Salač kod Pape Pavla VI. (1975.)

Papa Pavle VI. imenovao je 17. lipnja 1970. dr. Josipa Salača pomoćnim zagrebačkim biskupom. Svoju prvu biskupsku misu novi je pomoćni zagrebački biskup imao u daruvarskoj župnoj crkvi 26. srpnja 1970. godine. Dr. Salač bio je 1970. godine imenovan i arhiđakonom turopoljskim i vikarom za sjemenište te generalni vikar i vršilac dužnosti rektora Bogoslovije (1972. - 1975.).
Pomoćni biskup dr. Josip Salač umro je 19. prosinca 1975. Kada mu je pozlilo na sjednici konzistorija, otišao je u sobu prečasnog Pukljaka . Ovdje mu je sakrament umirućih podijelio tajnik Stjepan Kožul, a hitna služba koja je došla samo je konstatirala njegovu smrt.
Sprovod je 22. prosinca 1975. vodio nadbiskup dr. Franjo Kuharić uz prisutnost 9 biskupa, velikog broja svećenstva i građana. Na molbu njegove obitelji posmrtni ostaci dr. Josipa Salača prevezeni su 7. travnja 1978. godine u Daruvar i stavljeni u obiteljsku grobnicu.

Grob Josipa Salača

16.01.2018. u 08:47 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< siječanj, 2018 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (3)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (4)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (14)

Pretraživač

Loading