Priče iz prošlosti

ponedjeljak, 26.09.2016.

NE DOZVOLIMO DA NAŠI VELIKANI PADNU U ZABORAV!

Juro Valečić (1866. – 1930.)

Juro Valečić rodio se 4. listopada 1866. godine u Purgariji na kućnom broju 9 u seljačkoj obitelji Jure i Ane Valečić, rođene Kufrin.
Purgarija se nalazi u okićkom kraju koji se prostire od Samobora do Jastrebarskog. Prostor je dobio naziv po nekad utvrđenom Okiću koji se nalazi oko dvadesetak kilometara jugozapadno od Zagreba. Na tom području su u 19. stoljeću bile dvije župe: Sveta Marija pod Okićem i Sveti Martin pod Okićem. Od 1947. godine Purgarija je podijeljena na Donju i Gornju Purgariju. Valečići su živjeli na prostoru današnje Donje Purgarije. Stanovništvo Purgarije bavilo se ratarstvom, vinogradarstvom, ratarstvom i stočarstvom. Nakon raspada kućnih zadruga na području Donje Purgarije živjelo je 32 domaćinstava, ali se kasnije osjetno povećao broj njegovih stanovnika. U Donjoj Purgariji je 1857. godine živjelo 157 stanovnika, a taj se broj 1910. povećao na 310. Radi usporedbe, 1991. godine u Donjoj Purgariji je živjelo 122 stanovnika u 30 domaćinstva
Jurini roditelji bili su ratari koji su posjedovali oko 20 jutara zemlje. Zabilježeno je da su oboje bili nepismeni. Njegov otac spadao je u red imućnijih seljaka. Jedno vrijeme bavio se i poduzetničkom djelatnošću. Iako su se takvom djelatnošću mnogi obogatili, bilo je i takvih koji u tome nisu uspjeli. Jedan od takvih bio je i Jurov otac. U jednom razdoblju zapao je u poduzetničke probleme pa se to odrazilo i na prilike u obitelji. Njihova imovina tada se svela na zemljište, oronulu kuću i gospodarske zgrade, a od stočnog fonda ostala im je samo jedna kravica.
Kada je Juro polazio u prvi razred, umro mu je otac. Glavni teret vođenja gospodarstva pao je na teret njegove majke, na Juru i njegovog brata Franju. Već tada je Juro znao da neće moći nastaviti školovanje te da će nakon završene obavezne pučke škole ostati kod kuće i pomagati majci i bratu u vođenju gospodarstva.
Za Juru Valečića moglo bi se s pravom reći da je mnoga znanja stekao samoobrazovanjem. U školi je naučio čitati i računati, ali mnogo toga je naučio iz knjiga kada je kao pastir čuvao stoku. Time je postupno širio svoje vidike izvan svoje sredine, a preko novina je doznao o mnogim političkim previranjima u Hrvatskoj u zadnjoj četvrtini 19. stoljeća.
Juro Valečić je 28. siječnja 1889. sklopio brak s Barbarom Burić, rođenom 25. studenog 1872. godine. U ovom braku rodili su se sin Juraj (1890.) i dvije kćeri: Ana (1898.) i Dragica (1899.). Bila je to skladna obitelj u kojoj se gospodarstvo Jure Valečića i njegove supruge neprestano povećavalo. Oni su otvorili trgovinu, kupovali su i pekli šljive i prodavali brojne proizvode za koje je vladao interes kod tamošnjih stanovnika. Najviše prihoda imali su od kuhanja šljiva od čega su imali dobru zaradu, a nju su uložili u kupovinu novih obradivih površina. Nakon nekog vremena njihovo se imanje povećalo sa 20 na 60 jutara.
Od svoje najranije mladosti Juro je volio čitati. Osim knjiga iz gospodarstva bio je pretplaćen na neke novine i časopise različitih sadržaja: Hrvatski narod, Prijatelj naroda, Starčevićanac, Istina, Seoski gospodar, Glasnik sv. Josipa, a kasnije Dom i Glasnik Srca Isusovog. Zanimali su ga gospodarski, politički, prosvjetni i vjerski sadržaji. Oni su od Jure napravili ne samo vjernog čitatelja, nego aktivnog sudionika u javnom životu.
Kao i mnogi ljudi na selu, zadnjih desetljeća 19. stoljeća, Juro Valečić se nadahnjivao idejama Ante Starčevića i postao sljedbenik Stranke prava. Kao dosljedni starčevićanac, odgojen u kršćanskom duhu, počela mu je smetati nesloga u toj stranci koja je 1895. dovela do njenog raskola. Ni nakon raskola nisu prestala previranja među pravašima pa je Juro s oduševljenjem primio informaciju da su Antun i Stjepan Radić 1904. godine osnovali Hrvatsku pučku seljačku stranku.
Juro Valečić je bio svjedok iseljavanju brojnih ratarskih obitelji u prekomorske zemlje. Dobro je znao da su razlozi toga uglavnom socijalne prilike, ali nije bio oduševljen odlaskom brojnih suseljana i poznanika u Ameriku. Iako su se neke obitelji dobro snašle u tuđem svijetu i slali novac rođacima u domovini, mnoge su došle u još goru situaciju. Valečić je smatrao da su mnogi mladi ljudi u tuđem svijetu ostali bez roditeljskog nadzora te su „krenuli stranputicom kao mlado konjče koje se upregne u kola, ali se kola, bez dobrih vojki, brzo nađu u grabi.“ Time je Jure iznio svoje gledište prema odgoju mladih naraštaja. Smatrao je da u tom odgoju presudnu ulogu trebaju imati roditelji. Bez nadzora mnogi mladi ljudi nisu krenuli pravim putom, dosta njih se izgubilo pa nisu koristili ni roditeljima, niti široj ljudskoj zajednici ovdje, niti u Americi.

Jure je isto znao da je za njegov kraj jedan od razloga iseljavanja i prenapučenost stanovništva. Bio je mišljenja da bi se iseljavanje trebalo usmjeriti prema manje napuštenim prostorima hrvatskih zemalja. Takvo je bilo područje zapadne Slavonije gdje je još početkom 20. stoljeća, usprkos planskom naseljavanju koje počelo u 18. stoljeću, bilo još prostora koji su mogli primiti nove stanovnike.
O mogućnosti novog prebivališta Juro je počeo razmišljati kada mu se počela povećavati obitelj. Njegov sin Juraj se oženio 1911. godine, a iste je godine Juri umrla i supruga Bara. Godinu dana kasnije, u veljači 1912. godine, Juro je sklopio svoj drugi brak s Katom Pozaić, rođenom u Zlataru 30. prosinca 1887. godine. Ona je prije udaje služila u obitelji Jure Valečića i brinula o njegovoj bolesnoj supruzi. Uskoro se obitelj Jure i Kate Valečić počela povećavati. Godine 1913. rodio im se sin Zvonimir, 1915. sin Josip, a 1916. godine Antun. Bilo je to već razdoblje Prvog svjetskog rata (1914. – 1918.). Dok su mlađi muškarci ratovali na raznim bojištima, Juro Valečić je i dalje promicao ideje dobrog i naprednog gospodarstva.
Kada se rat približio završetku, Juro Valečić se 1917. godine odlučio rastati od svog rodnog kraja. Bilo je to vrijeme kada je i njegov sinovac Mijo imao svoju obitelj pa je valjalo da se svaka osamostali i da krene svojim putem. Juro je slijedio primjer pčela koje se sele kada im je tijesno. Njegovo dvorište postalo je pretijesno za dva gospodara. Kod Jure je u kući bilo 6 osoba, a kod Mije 7. Kao matica kod pčela, počeo je za svoju obitelj tražiti novo boravište. Juro je u daruvarskom kotaru, oko 10 kilometara od Daruvaru, izvidio koncem 1917. godine jedan posjed od oko 500 jutara na pustari Maslenjača i odlučio ga kupiti. Prodao je svojih 30 jutara i za to kupio u Maslenjači 118 jutara. Ostali dio posjeda kupilo je 12 drugih obitelji koje je su zajedno s Jurom početkom 1918. godine napustile svoj rodni kraj i našli u Maslenjači svoje novo prebivalište.

2. U novom zavičaju

Svoje napredno gospodarenje Juro Valečić je nastavio i u novoj sredini. I dalje je bio pobornik politike Stjepana Radića i HPSS.
U Maslenjači su ga posjećivali brojni gospodarstveni stručnjaci i savjetovali seljane kako mogu još više unaprijediti gospodarstvo. Među posjetiteljima bio je i istaknuti prvak HPSS Đuro Basariček koji im je dao poticaj u njihovom radu i upozorio ih da se čuvaju „birtija i parnica“, da dokažu da ne zaostaju za životom seljaka drugih nacionalnosti koje su živjele u tom dijelu Hrvatske.
Valečić je ukazao i na velik broj neobradivih površina: samo u okolici Daruvara bilo je 10 pustara i salaša.
S Jurom Valečićem se 1918. godine doselilo troje djece iz prvog i troje djece iz njegovog drugog braka. U novoj sredini Juri i Kati Valečić rodilo se još troje djece: Franjo (1918.), Veronika (1922.) i Katarina (1924.). Time je Juro Valečić bio otac devetero djece, a razlika između najstarijeg i najmlađeg bila je 34 godine. Bilo je to vrijeme kada on više nije bio politički početnik. O tome svjedoči i jedno pismo Stjepana Radića koje je iz zatvora sredinom 1919. poslao svojoj supruzi Mariji. U njemu je preko supruge savjetovao svome sinovcu Pavlu Radiću da na izborima na listi odbornika treba što više seljaka. Po njegovoj „duši“ on je mislio da bi za predsjednika najbolji bili Valečić ili Petrović jer su obojica bili „tvorci“ u gospodarstvu, ali je problem bio što su bili izvan Zagreba. Dva tjedna kasnije Radić je u novom pismu supruzi ponovo spominjao Valečića. Njegov je ugled kod Radića dodatno ojačao kada je u Gospodarskom listu napisao jedan prilog u kojem je zagovarao kolonizaciju unutar hrvatskih prostora.
Juro Valečić je u novoj sredini nastojao ostvariti sve ono što mu nije uspijevalo u svom zavičaju. Već prve zime 13 doseljenika ispod 40 godina naučio je čitati i pisati. Osnovao je i tamburaški zbor koji je svake nedjelje okupljalo mlade i time su lakše zaboravili na svoje ranije prijatelje, a stariji su ih imali pod kontrolom da slučajno ne krenu pogrešnim putem. Nakon nekoliko godina članovi tamburaškog društva nabavili su glazbala za puhačku glazbu i već 1925. godine na svom su repertoaru svirali iz nota oko 40 pjesama. Ova se glazba svirala i kod križa u Maloj Maslenjači u vrijeme svete mise, ali i u drugim mjestima prilikom plesnih zabava, proslava ili pogreba. Valečić je djelovao i izvan svog prostora, povremeno pisao u novine preko njih je ukazivao na potrebu neprestanog usavršavanja i to čitanjem stručnih sadržaja, novina i kalendara. Juro Valečić je budno pratio zbivanja na grubišnopoljskom prostoru u svezi žigosanje stoke 1920. godine. Posljedice grđevačke bune osjetile su se i u Velikoj Maslenjači koja se nalazila na rubnom dijelu daruvarskog i grubišnopoljskog kotara. Nekoliko njegovih seljana također je osjetilo žandarske kundake.
On je nakon sloma grđevačke pobune 7. rujna 1920. napisao pismo potpredsjedniku HPSS Vladku Mačeku u kojem ga je informirao o svim nasiljima nad seljacima u rujnu 1920. godine.

Na prvim izborima za Ustavotvornu skupštinu u Kraljevini SHS 28. studenog 1920. godine, HPSS je postigla veoma velik uspjeh jer je dobila 49 zastupnička zastupnika i time postala četvrta stranka po jačini u tadašnjoj državi. Među njima je bio i Juro Valečić koji je bio na listi za područje Zagrebačke županije. Ovim uspjehom Juro Valečić došao je u sam vrh ove stranke i postao član Glavnog odbora HRSS.
Doseljenim stanovnicima u Velikoj Maslenjači najviše je nedostajala vlastita crkva. Župna crkva bila je u 10 km udaljenom Daruvaru. Oni koji u nedjelju nisu otišli u crkvu u Daruvar, imali su u selu zajedničku molitvu i pobožnost. Tom se prilikom davala i poduka mladeži, a stariji seljani su izmjenjivali informacije iz gospodarstva i političkog života. Ponekad su ih posjetile istaknute osobe iz političkog i gospodarskog života i tom su prilikom seljani dobivali informacije iz prve ruke. Jedan od češćih gostiju, bio je prvak HRSS Đuro Basariček, koji se divio da među seljanima nije bilo nikakvih razmirica. Smatrao je da je to posljedica što ih vodi prava kršćanska vjera i što se drže one pouke: što želiš da drugi tebi čini, učini ti bližnjemu svomu, a što nećeš da drugi tebi čini, ne čini niti bližnjemu svomu.

3. Pogled na život iz pera Jure Valečića

Svoje političke vizije o ulozi seljaka Juro Valečić je iznio koncem 1921. godine, ima dosta toga što je i danas aktualno. Uz vidni napredak u gospodarstvu, on je ukazao da još mnogo treba učiniti da bude još bolje, a sve se može ostvariti ako se to želi. O tome je napisao: „Nemojmo se oslanjati na nikoga. Svaki narod sam, baš sam, morao je ishoditi ono što mu je potrebno. Ako itko drugi njemu to ishodi, to nije stalno i sigurno.
Valečić je savjetovao seoske organizacije da u svojim sredinama osnivaju gospodarska društva ili seljačke zadruge. Mislio je da će se moći provoditi organizirana prodaja te da seljaci neće morati svoje proizvode prodavati po niskim, a zatim te iste proizvode, nakon njihove tvorničke obrade, kupovati po visokim cijenama. On je imao viziju da će, nakon što se svugdje uspostave zadruge, sami graditi manje tvorničke pogone te imati kontrolu nad proizvodima u svim njenim fazama, od proizvodnje, prerade do prodaje.
U svim prilikama Valečić je zagovarao moralne vrednote svih ljudi. Njegove riječi o tome zvuče kao da ih je izgovarao čovjek s propovjedaonice: „U svakoj čovječjoj duši ili je mrak ili je svjetlo. Mrak je ondje gdje čovjek gaji mržnju, gdje je sklon na svađu i razbojstvo, sklon na krađu, sklon na kletvu i druge nevaljane čine, a gdje je svjetlo u duši čovjeka, taj neće zla ni neprijatelju i tim ga pridobiva da mu bude prijatelj, taj voli mir i pravicu. Ne dira tuđe, ne čuje se od njega gadna riječ, bližnjem svome čini samo ono što godi njemu kad bi mu bližnji činio. I evo, kad svi naši ljudi budu imali svjetlo u duši svojoj, a ne mrak, eto ti kod nas raja zemaljskoga. Skoro ne bi trebalo ni žandara, ni suca, ni rešta i ništa takova. A to svjetlo ne stoji ni filira. Stoji samo do odlučnosti čovjeka.“

4. Politički rad Jure Valečića

Uz svoje poslove u novoj sredini, Juro je bio prisutan i u političkom životu svoje stranke. Na sastanku glavnog odbora HSS 21. svibnja 1927. u Zagrebu bio je prihvaćen Red ili pravilnik HSS i izabrano novo rukovodstvo. Uz predsjednika Stjepana Radića bila su izabrana četiri potpredsjednika. Uz Juru Valečića to su bili još Vladko Maček, Josip Predavec i Dragutin Kovačević. Na izborima 11. rujna 1927. za zastupnike u Narodnoj skupštini, HSS je dobio 61 zastupnički mandat. Jedan od njih je bio i Juro Valečić koji se kandidirao u Požeškoj županiji.

Dan poslije Radićeve smrti 1928. godine sastalo se Predsjedništvo HSS i donijelo Proglas hrvatskom narodu u kojem je Juro Valečić naveden kao prvi potpisnik. U njemu je uz ostalo napisano: „Sinoć u srijedu, dne 8. kolovoza, nekoliko minuta prije 9 sati, izdahnuo je svoju veliku i plemenitu dušu i zaklopio svoje trudne oči na vječni počinak naš vođa, predsjednik Stjepan Radić. Cijeli njegov život bio je neprestani i nesebični rad za tvoje dobro i ujedno neprekidni niz primjera kako treba raditi za svoj narod.
I evo, baš kad je on skupio cijeli narod u čvrste redove u borbi za pravičnost, čovječnost i slobodu hrvatskog naroda i hrvatske domovine, zločinačke ruka uzela je njegovo tijelo iz naše sredine…
Na pogrebu Stjepana Radiću 12. kolovoza 1928. bilo je više od pola milijuna ljudi iz svih dijelova Hrvatske, Bosne, Hercegovine i Vojvodine. U pogrebnoj ceremoniji bile su i brojne kulturne udruge, a zabilježeno je da je bilo i oko 1500 vijenaca. Tijekom pogreba od Stjepana Radića su se oprostile mnoge poznate ličnosti iz političkog i javnog života, neki na prostoru kod Hrvatskog seljačkog doma gdje je bilo izloženo na odru mrtvo tijelo Stjepana Radića, a neki na Mirogoju prilikom stavljanja lijesa u grobnicu. Ovdje se u počasnoj arkadi Juro Valečić je održao oproštajni govor u kojem je između ostalog rekao:
Dragi vođo i učitelju naš!
Preuranjena Tvoja smrt kojoj je uzrok revolverski hitac, ponovno je zavila u crninu našu dragu nam domovinu. Zavilo se u crninu grad i selo. Kao seljačko dijete, ugledao si svijet u selu, proveo si svoj život u njemu, u njemu si našao vjeru i pjesmu praotaca svojih, za selo si dao sav svoj život, u njega si uložio sav svoj trud i sav si se posvetio boljitku njegovom. Nisu Te smele poteškoće koje su na putu stajale. Išao si za svojim ciljem, pa makar protiv Tebe sve bilo. Tražio si pravdu i slobodu…

…Borbu ćemo voditi do kraja i sa svim sredstvima koja nam stoje za raspolaganje. Mirno snivaj sa ostalim žrtvama jer nauku Tvoju slijedit će i selo i grad. Slava Tebi učitelju i vođo naš!“

Između Stjepana Radića i Vladka Mačeka sjedi i jedan od potpredsjednika Juro Valečić, prvak HSS iz daruvarskog prostora.

5. Posljednje godine

Nakon smrti Stjepana Radića slijedile su teške godine. Najprije je početkom 1929. godine započelo razdoblje šestosiječanjska diktatura, kojom je pojačana borba protiv svih protivnika tadašnjeg režima. To se razdoblje poklopilo i s velikom gospodarskom krizom koja je zahvatila i selo. Kriza je bila pojačana dvjema uzastopnim sušnim godinama koje su uzrokovale glad, posebno u planinskim prostorima tadašnje države.
Valečić je bio aktivan sve do svoje smrti. U godini svoje smrti, 1930. godine, u uvodnom dijelu tjednika Dom Valečić je iznio neke preporuke čitateljima i time se oprostio od njih i ovog časopisa. Prema njegovom pisanju u težem položaju od radnika bilo je još jedino seljaštvo. Na selu nije bilo radnog vremena, radilo se od zore pa do pola noći, ali usprkos tome se skromno živjelo. Govedinu za ručak seljak si je mogao priuštiti dvaput godišnje, za Božić i Uskrs, ali neke siromašne porodice su mogle o mesu samo sanjati. Takvi su bili sretni ako su imali dovoljno kruha tijekom godine. Zbog tadašnje krize ratarski proizvodi imali su nisku cijenu pa je nakon podmirenja poreznih obaveza seljak ostao bez novaca, seljak „štedi na odijelu, krpa odijelo do krajnosti, štedi na obući, ide bos kroz čitavo ljeto i sva njegova obitelj, štedi na gospodarskom oruđu, ne nabavlja ništa novog, već krpari staro, pa zato se trgovci i obrtnici tuže na slabe poslove, od kada seljak nema novaca.“
Poput dobrog kroničara Valečić je oslikao vjerno tadašnje društvo: s jedne je strane vidio život u gradu koji je bio prava suprotnost života na selu. U gradu je postojalo propisano neko radno vrijeme. U slobodno vrijeme išlo se u šetnju ili zabavu, uživalo se u gradskoj ljepoti, sjala su električna osvjetljenja u uređenim šetalištima i mjestima na kojima se razbacivao novac. Zbog rastrošnosti pojedinci su dolazili u novčane probleme pa su to rješavali krađama, prevarama, a kod viših slojeva korupcijom i „onako na fini način, u rukavicama, dolaze ma na koji način do novca, da nadoknade preobilno potrošeni novac na raskoš.“
Nasuprot gradskom životu, Valečić je opisao i život na selu u zadnjim godinama njegovog života. Teško je prihvaćao mnoge promjene na selu koje su se širile iz gradova. Po običaju takve je novine najprije prihvaćala seoska mladež. On je spomenuo da su se još nedavno na selu obavljali svi lijepi seljački običaji, slušala se stara seljačka pjesma prožeta kršćanskim duhom i vjera u seljački pokret. Poštivao se naslijeđeni moral pa su mladenci čisti išli pred oltar i vjenčanje, veselilo se uz pjesmu tamburice, plesala narodna kola i drugi starinski plesovi, održala se narodna nošnja. U takvu sredinu, prema Valečiću, počela se uvlačiti gradska moda. Ona je bila vidljiva u odijevanju, zatim u novim plesovima i stranim pjesmama koje su se razlikovale od narodnih pjesama. Spomenuo je da se postupno zanemaruju stari običaji, slabije su se vršile vjerske dužnosti, javio se nemoral i „bijela kuga“. On je naveo da takve običaje u selima promiču ljudi koji su se pogospodili jer su htjeli i bez rada dobro živjeti. Seljaci su takve nazivali „vucibatinama“.

Usprkos tom sumornom opisu prilika, Juro Valečić je u godini svoje smrti poručio: „Zato, seljačka braćo, čuvajmo naša ognjišta - naše domove. Priljubimo tu našu zemljicu koja nas hrani. Čuvajmo naše stare dobre običaje, suzbijmo gradsku modu na selu i sve ono zlo, što za njom vuče kao propadanje vjere i uvlačenje nemorala. Budimo potpuni ljudi Bogu na slavu, a domovini na korist…“
Bilo je to vrijeme kada je i Juro Valečić sve više pobolijevao, ali ipak se nije htio povući iz javnog života. Zbog takvog njegovog karaktera bio je omiljen u cijeloj daruvarskoj okolici od svih ljudi, bez obzira na vjeru ili nacionalnost. Tijekom svoje bolesti često je primao svoje sakramente premda je njegov župnik Ettinger živio u Daruvaru, udaljenom dva sata hoda od Velike Maslenjače.
Juro Valečić je u bolnici u Pakracu u travnju 1930. godine napravio oporuku. Njegova je posljednja želja bila da svoju dušu isporučuje Bogu i svom gospodaru Isusu Kristu kojemu je cijelog života vjerno služio. Tražio je da se njegovo tijelo po kršćanskom običaju ukopa u hrvatskoj zemljici uz njegovu majku kojoj je za života posvetio svu svoju silu.
Juro Valečić je umro 1. studenog 1930. godine. Na njegov ukop na maslenjačko groblje došlo je oko tisuću ljudi iz svih okolnih sela. Sprovod je vodio daruvarski župnik Mijo Ettinger, a nazočni su bili još pakrački župnik Korenić, iz Grubišnog Polja župnik Josip Pudjak i kapelan Petar Sivjanović te župnik Josip Tobi iz Đulovca.
Smrću Jura Valečića otišao je s tadašnje političke pozornice jedan veliki čovjek koji se načinom života nije razlikovao od života običnog čovjeka toga vremena. Razlikovao se jedino svojim djelima. Iako je bio uključen u politički život, teško ga je svrstati među onakve političare kako ih doživljava jedan prosječan čovjek današnjice. U politiku nije ušao radi osobnog probitka, već s nakanom da se bori za boljitak hrvatskog seljaka. Razlikovao se ne samo načinom života od današnjeg političara, već i u poimanju njihove uloge. Juro Valečić čvrsto je stajao iza riječi koje je izgovorio i osobnim je primjerom ukazivao kako bi trebalo živjeti. Kada je govorio o modernom gospodarstvu, osobno je prednjačio u primjeni svega naprednog u vlastitom gospodarenju. Ako je tražio da treba živjeti po kršćanskim zasadama, osobnim primjerom bio je uzor drugima: molio se, slušao svete mise, primao svete sakramente, čitao i širio katolički tisak. Razlikovao se od onih političara koji su samo na javnim skupovima govorili o kršćanskim vrlinama, ali ih se nisu pridržavali u svakodnevnom životu. Kod Jura Valečića riječi su izvirale iz njegovog djela. O toj dosljednosti svjedoče riječi njegovog zemljaka Josipa Pozaića kojemu je jednom u Daruvaru, prilikom jednog političkog skupa, rekao da najprije prisustvuju svetoj misi, da se pomole i obave svoju kršćansku dužnost, a da tek onda sudjeluju na političkom skupu koji je već bio u tijeku, znajući da neće previše izgubiti ako ne budu na njemu od njegovog početka
Možda je najbolji sažetak o Juri Valečiću napisao I. Kukula sedam godina nakon Jurine smrti: „…Uvijek se tužimo na krutu sebičnost i mrsku zlobu tolikih ljudi s kojima živimo. Ali lik pokojnog Jure Valečića dokazuje nam, da u našoj sredini ima i svijetlih primjera, koji se svojim jakim i plemenitim duhom visoko dižu nad tamu i pokvarenost ovoga doba, koji svu radost svoga života nalaze samo u tome da rade za duhovno i tjelesno dobro bližnjega, da šire slavu Božju i unapređuju sreću svoje mile domovine."





26.09.2016. u 21:40 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 25.09.2016.

SJEĆANJE NA MIRELU

U posljednja dva mjeseca na više mjesta šireg daruvarskog prostora prisjetilo se na ratna zbivanja iz 1991. godine. Svuda su se spominjali svi oni koji su te godine izgubili život, koji su se u nekom trenutku našli u blizini gdje je eksplodirala neka ubojita naprava ili ih zahvatio neki ciljani hitac iz nekog skrovitog mjesta. A nisu život izgubili samo oni koji su branili svoj grad ili selo, nego i mnogi civili. Među takvima bila je i Mirela Ljutak, tada deset godina stara daruvarska djevojčica i učenica koja je podlegla zadobivenim ranama granate koja je eksplodirala u njenom dvorištu. Tom je prilikom poginuo i njen otac Ivica. Ne znam da li se u ovim prisjećanjima zadnjih mjeseci netko prisjetio naše Mirele. Ipak, da ona ne ostane zaboravljena pobrinuo se već danas pokojni dežanovački učitelj i pjesnik Antun Horak (1943. - 2010.) koji je prije 20 godina Mireli posvetio jednu pjesmu. Nije ju osobno poznavao kao ni mnogi od nas, jer je bila samo jedna od mnogih daruvarskih razigranih učenica kojoj je dječje snove prekinuo rat. Tragično je kada ginu odrasli, ali još tragičnije ako su to djeca. A upravo Mirela se 26. kolovoza 1991. našla u blizini mjesta eksplozije granate koja ju je istrgnula iz naše sredine. Ovom dosad neobjavljenom pjesmom prisjećamo se Mirele.

TAMNI OSVITI
(posvećeno djevojčici Mireli Ljutak)

Motto: Rat je safari ljudi na ljude….

Bio je to njen grad
pun lampiona i želja
pun dječjih snova.
Djevojčica potrči za pticom
i htjede je dotaći, pomilovati.
Ptica je živahna – neda se ptica!
Djevojčica je ipak trčala…
Gase se tajanstveni lampioni
i ponovo sviće.
Grad gubi osmjeh,
ostaje bez duše.
Ne može nestati iz svoje kolijevke
i napustiti rijeku i stoljeća.
Gase se tajanstveni lampioni,
a košmar traje dovoljno dugo
i prerasta u sveopće ludilo:
Ljudi su prvo otplakali očenaše,
prigušili jecaje i kletve,
prebrojali ranjene i mrtve.
Na odar su stavili djevojčicu.
Zatim su shvatili:
ona neće dosanjati svoje snove,
pogasiti tajanstvene lampione,
dostići svoju pticu u letu.
Grad je u mreži tamnih osvita.


Antun Horak
(prosinac 1996.)

25.09.2016. u 20:54 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 12.09.2016.

70 GODINA RADA UDRUŽENJA UMIROVLJENIKA DARUVARA (1946. - 2016.)

Krajem rujna ove 2016. godine daruvarski umirovljenici obilježit će 70 godina rada. Za povijest je to kratko razdoblje, ali u radu jednog udruženja je to mnogo. Treba imati u vidu da se tijekom tih 70 godina puno toga dogodilo u njegovom radu: izmijenili su se mnogi njegovi članovi, odavno su umrli oni koji su osnovali ovo udruženje, nema ni mnogih onih koji su bili godinama nositelji njenih aktivnosti.
Današnji članovi Matice umirovljenika Daruvar s ponosom se mogu osvrnuti na bogatu prošlost u radu daruvarske umirovljeničke organizacije. U zadnjim desetljećima bili su najbrojniji po broju članstvu i po broju kulturnih ili sportskih sekcija pa su bili najveća udruga na širem daruvarskom prostoru. Njihov rad se u Daruvaru očitovao kroz rad daruvarske podružnice umirovljenika u čijem je sastavu prednjačio KUD u kojem su radile glazbena, pjevačka i folklorna skupina. Radile su i sportske sekcije (šah, kuglanje, streljaštvo, pikado), planinarska sekcija, eko-sekcija, kreativna sekcija… Umirovljenici su svake godine pripremali kulturne programe, organizirali izlete u bližu okolicu, ponekad i posjete u susjedne države. Više od dvadeset godina oni su imali svoje predstavnike koji su na Radio Daruvaru vodili emisiju za umirovljenike. U sastavu MU Daruvara radi Blagajna pogrebne pripomoći u koju je učlanjeno i više umirovljeničkih udruga izvan daruvarskog područja. Jednostavno teško je nabrojiti sve aktivnosti kojima se bave daruvarski umirovljenici. Jednako tako teško je uspoređivati njihov današnji rad s onim iz 1946. godine, kada je bilo osnovano Udruženje penzionera. Ovaj je prikaz posvećen tom starijem razdoblju jer današnji umirovljenici više ništa ne znaju o svojim kolegama penzionerima iz 1946. godine.javascript:%20void(0);



Osnivanje Udruženja umirovljenika 1946. godine

Udruženja umirovljenika na području Hrvatske postojala su još prije Drugog svjetskog rata pod nazivom Društvo umirovljenika Savske banovine, a u vrijeme rata Savez umirovljenika NDH. Nakon rata su sva društva i organizacije raspuštene i počele su se osnivati nove, u drugačijim izmijenjenim okolnostima i pod kontrolom političke vlasti. Nisu se takva udruženja osnivala spontano, nego se sve zbivalo u okviru Narodne fronte (kasnije preimenovane u Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije), kao jedinstvene političke organizacije.
Prva jedna takva organizacija, pod nazivom Mjesno sindikalno vijeće (MSV) Daruvara, u sklopu Narodne fronte (NF) , osnovana je početkom 1946. godine. Bila je to sindikalna organizacija koja je okupljala radnike i namještenike. U početku su na sličan način osnivane i podružnice (podružnica željezničara, metalaca, radnika pivovare, podružnica prosvjetnih radnika i namještenika, zdravstvena podružnica, privredno-upravna podružnica…). Sve su one bile uključene u Mjesno sindikalno vijeće koje je imalo zadatak da oživi kulturni i sportski život u gradu. Poduzeti su bili i koraci da se u njenom sastavu što prije osnuje tamburaški i pjevački zbor te dramska (diletantska) skupina. Takav plan se ostvarivao tako da je Upravni i Izvršni odbor MSV zadužio svaku pojedinu podružnici da ispuni dio takvog plana rada. Takvim pristupom oživljen je kulturni i zabavni život u prvoj godini u poslijeratnom Daruvaru. Ova organizacija je bila osnovana prije Udruženja umirovljenika Daruvara, ali su obje kasnije bile unutar Narodne fronte, a imale su nekih dodirnih točaka u svome radu. Primjerice, prema sindikalnim Pravilima i sindikati su se trebali boriti za osiguranje radnika i namještenika, o mirovini radnika i pravo na dječji doplatak. Za razliku od prijeratnog razdoblja, kada su sindikati bili organizirani po strukama, sada je bila intencija da se osnuje jedinstvena takva organizacija koja bi objedinjavala sva ranija strukovna udruženja.
Sindikat je bio važan i zato jer su se iz njega kasnije regrutirali brojni umirovljenici i što je bio glavni nositelj kulturnog života u poslijeratnom Daruvaru. Ovaj način rada unutar jednog sindikata, po principu podružnica, održao se do 1947. godine kada je promijenio ime u Kotarsko sindikalno vijeće i od tada je nastupao kao jedinstvena udruga.
Put prema osnivanju udruženja umirovljenika bio je malo drugačiji. Nakon rata trebalo je liječiti tragove rata, trebalo je povesti brigu o porodicama stradalih i ranjenih u ratu, a posebno o udovicama i djeci poginulih boraca antifašističke borbe. Takvih je bilo mnogo i trebalo je prethodno napraviti registar takvih obitelji i osigurati potrebita novčana sredstva za podmirenje takvih izdataka. Upravo na takvim osnovama htio se ovaj dio posla prenijeti na udruženja koja bi okupljala takve članove, ali i ohrabrili sve one koji bi u takvim udruženjima imali mogućnost da riješe svoje socijalne i obiteljske probleme.
Prva takva organizacija, u sastavu Narodne fronte, bilo je Zemaljsko udruženje penzionera, njihovih udova i djece osnovano u Zagrebu 25. travnja 1946. godine. Taj se dan smatra početnim danom osnivanja umirovljeničkih organizacija u Hrvatskoj. Tada je izabran i privremen Plenum i Izvršni odbor na čelu sa Đurom Gašparcem.
Nakon toga, od travnja 1946. godine i tijekom sljedećih godina, postupno su se počele osnivati podružnice Udruženja u ostalim mjestima izvan Zagreba. Prema Pravilima podružnice su se mogle osnovati ukoliko je bilo 10 članova koji su se trebali prijaviti svojem Mjesnom narodnom odboru. Njihov je zadatak trebao biti da utiču kod narodnih vlasti kako bi rješavale molbe za penzije članova Udruženja i druga pitanja, sve dok se ne održi Kongres umirovljenika na kojem bi se izabrala sva tijela središnjice udruženja Zemaljskog udruženja penzionera, njihovih udova i djece NRH, koji su trebali preuzeti tu ulogu u svoju nadležnost.
U Daruvaru je podružnica Udruženja osnovana 20. prosinca 1946. godine. Za njen rad u prvim godinama nakon osnivanja veliku zaslugu je imao Đuro Momčilović. Broj njegovih članova se postupno povećavao pa je 1947. godine imao 716 članova te je 31. prosinca 1947. godine preimenovan u Kotarsko udruženje penzionera(KUP). Njegovi su članovi sudjelovali u svim društvenim akcijama općenarodne koristi. Udruženje je imalo dobro organiziranu službu pružanja besplatne pravne pomoći kod ostvarivanja prava iz zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja kao i pružanje prve pomoći kod problema koji su se javili u svakidašnjem životu članova. Ono je dobro surađivalo sa svim društveno- političkim organizacijama i društvenim službama, posebno s Komunalnim zavodom za socijalno osiguranje. S obzirom na broj članova, očekivalo se da će Udruženje u godinama nakon 1947. zabilježi veću aktivnost u društveno- zabavnom života u svojoj sredini.
U 50-tim godinama KUP su se počeli osnivati Kase uzajamne pomoći čime se htjeli dodatno pomoći svojim članovima i njihovim obiteljima u slučaju bolesti ili su solidarno pomagali svojim članovima kod rješavanja pitanja usmjerenih na poboljšanja standarda života. To je i bio razlog da se porast članstva u Udruženju umirovljenika invalida rada bio u stalnom porastu. Neki od poslova koji su bili u prvim godinama postojanja u nadležnosti Udruženja kasnije su prepuštene nekim novim osnovanim udrugama ili organizacijama, prije svega zdravstvenim ili socijalnim. U zapisu sa III. izvanredne partijske konferencije u Daruvaru iz 1952. godine se navodi da je Invalidska organizacija u kotaru brojila 762 ličnih i porodičnih invalida. Ova je organizacija od 1948.-1952. preko mjesnih konferencija radila na proučavanju propisa o invalidima. Uz to 1949. godine su ratni vojni invalidi formirali radnu brigadu sa 80 članova koji su u Seljačkoj radnoj zadruzi Blagorodovac sudjelovali na branju kukuruza i suncokreta. Takve brigade su kasnije formirane za sječu drva, pruća i vrbovih šiba. Invalidska organizacija je učestvovala i na izgradnji pruge Veliki Bastaji - Grubišno Polje, zatim gradnje industrijskog kolosijeka prema Ljevaonice u Daruvaru i u drugim frontovskim akcijama.
U radu Udruženja u prvim godinama postojanja, težište je bilo stavljeno na skrbi o ratnim stradalnicima i stoga se 1952. godine formira Samouprava socijalnog osiguranja koja se već 1954. godine spominje pod nazivom Zavod za socijalno osiguranje kotara Daruvar. U godišnjem izvještaju Zavoda za socijalno osiguranje kotara Daruvar za 1954. godinu, izneseni su brojni podaci vezani za stanje među umirovljenicima, ali je vidljiv i proces kako su se neki poslovi od 1952. godine postupno prenosili na novoosnovani Zavod za socijalno osiguranje. U izvještaju se iznosi da je u tom razdoblju Zavod rješavao pitanja bolovanja, kupališna i klimatska liječenja, pitanja penzija i invalidnina. Tijekom 1954. godine Zavod je razmatrao 172 podneska kojim su se trebala riješiti različita pitanja: priznanje invalidnina, invalidna mirovina, otpremnine, starosne mirovine, porodičnih mirovina od kojih je 63 bilo odbijeno. Nakon što je bio osnivan Zavod za socijalno osiguranje kotara Daruvara, dodatno se rasteretilo Udruženje umirovljenika pa se u kasnijim godinama mogao posvetiti drugim oblicama rada.



Od osnivanja do danas naziv ovog udruženja se često mijenjao. Nakon prvobitnog naziva Zemaljsko udruženje penzionera, njihovih udova i djece bio je preimenovan u Udruženje penzionera NRH, zatim u Udruženje umirovljenika i invalida rada NRH, Savez umirovljenika i invalida rada SRH, Savez udruženja umirovljenika SRH preko Matice hrvatskih umirovljenika RH do današnjeg naziva Matica umirovljenika Hrvatske. Bez obzira u nazivima, osnovni cilj je uvijek bio štititi interese umirovljenika. Sadržaji i forme rada su se vremenom mijenjali i proširivali pa je njena uloga danas definirana kao dragovoljna, interesna, socijalna i humanitarna zajednica umirovljeničkih udruga koja brine o pravima ljudi treće životne dobi.
Umirovljenici su imali i svoje službeno glasilo i to Glas penzionera koji je počeo izlaziti 1. siječnja 1947. godine, kasnije preimenovan u Glas penzionera i invalide rada da bi danas izlazi pod nazivom Hrvatski umirovljenički list.

12.09.2016. u 09:08 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 05.09.2016.

SVI NA IZBORE!

Ova parola moglo se pročitati prije svih izbora u svim našim sredinama prije pola i više stoljeća. Treba spomenuti da su se izbori nekada održavali u pravom slavljeničkom ozračju, ne zato što se im običan puk veselio, nego zato jer se za to pobrinuo organizator. U ovom današnjem predizbornom vremenu naprosto smo bombardirani raznim obećanjima, mnoga od njih su nerealna. Ipak sve naše ankete ukazuju koje dvije stranke imaju najveće šanse da budu pobjednik. Nije to zbog toga što imaju najbolji program, nego zbog mentaliteta naših glasača. Većina njih se ponaša kao nogometni navijači, jer odavno „navijaju“ za neku stranku, neovisno o kvaliteti programa, jednostavno oni su „njihovi“. Takvi će glasati i dalje za svoje stranke, bez obzira što u prošlosti nisu ispunile mnoge želje naših građana koji su veoma skromni, žele samo bolji standard života, ravnopravnost i istinsku pravednost. Ja bih današnje glasače usporedio s nogometnim navijačima Hajduka i Dinama. Da li možete zamisliti da bi jedan pravi navijač Hajduka počeo navijati za Dinamo? Ili obrnuto? Osobno i ja sam navijač nogometne momčadi koja već davno nije najbolja kod nas, ali ne pomišljam da počnem navijati za tim koji zadnjih godina postiže bolje rezultate. Jednostavno, nisam poput nekih političara koji mijenjaju stranke poput prljavih čarapa. No, ja ipak razlikujem sport od stvarnog života pa kod izbora ipak razmišljam drugačije. Da li tako razmišljaju i ostali?

Ukoliko bih htio naći neke sličnosti između današnjih i nekadašnjih izbora, (razlike ovdje izostavljam) ukazao bih na sličnost kandidiranja. I nekad se „na papiru“ mogao za izbore kandidirati svaki punoljetni građanin, ali su izbor kandidata, izvjesni filter, obavila tijela Socijalističkog saveza. Danas kandidate na liste stavljaju stranačka tijela uz veliki utjecaj predsjednika stranke. Ima li u tome sličnosti? U oba slučaja je upitno jesu li to i najbolji kandidati. Stoga biramo ono što nam je netko ponudio. Izuzetak su preferencijalni glasovi, ali je nedostatak kod preferencijalnog glasovanja što se mnogi kandidati koji dobiju glas, nalaze na listama malih stranaka koje ne prelaze, ili jedva prelaze izborni prag pa su takvi glasovi izgubljeni. Također je poznato da čelnici velikih stranaka radije stavljaju na listu poslušne, nego one kvalitetne sa velikim stručnim iskustvom ili znanjem. Stoga se i događa da se u Saboru nađu pojedinci koji krnje ugled ovog uglednog tijela, ostaju upamćeni po prljavim nastupima ili samo po dizanju ruku. Današnji izborni zakon nije stoga pravičan i teško je očekivati da će u Saboru biti najbolji kadrovi, bez obzira na stranačku pripadnost.
Neovisno od sadašnjih izbora, radi zanimljivosti, podastirem neke parole koje je 1958. Socijalistički savez preporučio za korištenje povodom izbora. Točno je, danas parola nema, ali ih slušamo od političara u usmenoj formi.

- Naše bogatstvo nisu samo fabrike i putovi. Naše je najveće bogatstvo čovjek.
- Naše društvo traži još više smjelih i svjesnih stvaralaca s razvijenim osjećajima dužnosti prema zajednici.
- Povećajmo proizvodnju – učinimo naš život bogatijim!
- Radnici, od povećanja produktivnosti rada zavise životni uslovi svakog pojedinca i zajednice u cjelini.
- Unaprijedimo poljoprivrednu proizvodnju!
- Štednjom i racionalnim poslovanjem doprinosimo bržem jačanju privredne snage naše zemlje!
- Potvrdimo i glasanjem našu odanost politici mira, prijateljstva i ravnopravne suradnje sa svim narodima i državama.
- Ne dozvolimo da lokalističke tendencije ometu zajedničke napore u izgradnji socijalizma!
- Svi na izbore! Potvrdimo još jednom naše monolitno jedinstvo!
- Za politiku aktivne miroljubive koegzistencije! Za mirno rješavanje spornih problema! Za svestranu prijateljsku suradnju među narodima!
- Uvećajmo i koristimo društvena sredstva u poljoprivredi za brži napredak našeg sela!
- Iskoristimo što bolje 300 milijardi dinara koji će biti investirani u poljoprivredu do 1961. godine!
- Za veće prinose! Za bolji život! Za višu kulturu sela! Za socijalizam!
- Mladi birači, svi na izbore! Vi koji prvi put glasate, glasajte za ostvarivanje svojih životnih težnji i snova prošlih generacija!
- Bez visoke razvijene tehnike i tehničkog znanja nema brzog napretka u izgradnji socijalističkog društva!
- Zajedničkim snagama uništimo korov nečovječnog birokratskog odnosa prema čovjeku!
- Seljaci, od vašeg zalaganja zavisi vaš bogatiji i kulturniji život u socijalizmu!
- Radni seljaci, vi znate da vas je socijalizam oslobodio zaduživanja kod banaka, spriječio vaše osiromašivanje i onemogućio bogaćenje sebičnih pojedinaca na vaš račun. Zato na ovim izborima složno glasajte za daljnji napredak naše socijalističke zajednice.
- Naše društvo ulaže mnoga sredstva u zdravstvenu službu - svjesno da je čovjek najveća vrijednost!
- Jačajmo zdravstvenu službu - povećajmo brigu za radnog čovjeka!
- Više sredstava za kulturu i prosvjetu - više obrazovanih i kulturnih građana - svjesnih graditelja socijalizma!
- Živjeli naši sindikati - velika škola samoupravljanja i općeg obrazovanja radnika!
- Građani i građanke, aktivnim učešćem u izgradnji narodne vlasti onemogućiti birokratske pojave, pojave rasipanja društvene imovine, pojave protekcije i lakog života pojedinaca na račun zajednice?
- Naša je dužnost da olakšamo položaj radne žene, žene majke i žene domaćice!
- Svaki omladinac - aktivni fiskulturnik!
- Jačanjem fizičke kulture naroda doprinosimo boljem i radosnijem životu radnih ljudi!
- Glasajmo za još snažniji i brži razvitak naše industrije i poljoprivrede!
- Glasajmo za nova dostignuća na polju prosvjete, kulture, zdravstva i socijalne zaštite!


Ako ništa drugo, vidljivo je da su poruke parola upućivane svim slojevima društva.
Nisam siguran kome ih upućuju današnji političari.


05.09.2016. u 12:56 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< rujan, 2016 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (3)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (4)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (14)

Pretraživač

Loading