Priče iz prošlosti

ponedjeljak, 19.06.2017.

Uz 85. obljetnicu osnivanja Češke besede u Malim Zdencima

Mali Zdenci danas proživljavaju sličnu sudbinu kao i mnoga druga sela na grubišnopoljskom području. Osim smanjenja broja njegovih stanovnika, zamro je i nekadašnji bogati kulturni i zabavni život kojeg se sjećaju još samo tamošnji njegovi starije žitelji pa bi zato trebalo mlađe naraštaje prisjetiti na neka kulturna zbivanja iz prošlog stoljeća. U ovom prikazu težište je stavljeno na rad nekadašnje Češke besede koja je prednjačila u svom radu i koja je kasnije još sa nekim seoskim udrugama (DVD, Savez omladine, ženske udruge…) doprinijela jednom sadržajnom životu sela na koja su ostala samo nostalgična sjećanja.
Organizirani kulturni život u Malim Zdencima počeo je tek između dva svjetska rata. Doduše, bilo je pojedinaca iz ovog sela koji su se već ranije uključili u rad nekih udruga u susjednim selima. Neki su svirali u velikozdenačkom puhačkom sastavu, dok su neki bili aktivni i u radu Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Grubišnom Polju, osnovanog još koncem 19 stoljeća.


Stanovnici Malih Zdenaca i Orlovca bili su u sastavu općine i kotara Grubišno Polje, dok su Velikozdenčani bili u sastavu kotara Garešnica. To je razlog da su Malozdenčani bili više vezani za Grubišno Polje kamo su sve do 1910. godine polazili i njihovi učenici nižu pučku školu. Bilo je nekoliko Malozdenčana koji su svirali u grubišnopoljskom puhačkom sastavu. Upravo su ovi glazbenici 1925. godine, pod vodstvom Vaclava Nykla, odlučili osnovati puhački orkestar i u svome selu.

Tri godine kasnije (1928.) u Malim je Zdencima osnovano i Dobrovoljno vatrogasno društvo (DVD). Ovi prvi iskoraci u organiziranom društveno-glazbenom radu dalo je ideju u daruvarskoj Čehoslovačkoj besedi da se i u Malim Zdencima pokuša osnovati Češka beseda. Ta su razmišljanja podržali i neki Velikozdenčani, prije svega August Mžik, Antun Zamostny i Bogumil Hanuška, koji su povremeno preko članova DVD Mali Zdenci radili na ostvarenju te zamisli.

Najveći problem u ostvarenju ove zamisli bio je u pronalaženju neke pogodne ličnost u selu koja bi se posvetila ostvarenje te ideje. Stjecajem okolnosti 1927. godine postao je Antun Machaček, Velikozdenčanin, malozdenački zet. On je već u Velikim Zdencima imao prilike vidjeti prednost organiziranog kulturnog rada pa je htio u novu sredinu prenijeti stečena iskustva.
Ipak, put do ostvarenja ove želje bio je duži nego su mnogi očekivali. Drugi najveći problem bio je nedostatak prostora u kojem bi udruga radila. Ideja se ostvarila tek 23. listopada 1932. godine kada je u prostoru gostionice Rudolfa Krejčija u Orlovcu bila održana osnivačka skupštine Češke besede Malih Zdenaca i Orlovca. Za predsjednika je bio izabran Antun Machaček, za tajnika Karlo Horyna stariji, za blagajnika Alois Kedršt, dok je Ivan Nykl izabran za knjižničara i Karlo Paděra za petog člana upravnog odbora. U nadzornom odboru bili su izabrani Alois Rytina, Alois Slunečko, Frantíšek Pařizek i Gustav Bernat. Za voditelja dramske skupine bio je izabran Karlo Horyna.
U malozdenačkoj Besedy od samog početka težište rada bilo je stavljeno na dramski rad i čitanje knjiga. Iste godine (1932.) došla je u Male Zdence raditi učiteljica Slava Žuković Macha, koja se uključila u njen rad pa je jedno vrijeme obavljala i tajnički položaj.

Problem prostora i dalje je bio problem pa su se igrokazi i zabavni programi održavali u Krejčevoj gostionici u Orlovcu ili Hrešićevoj gostionici na raskrižju Velikih i Malih Zdenaca.
U vodstvu Besede bili su uglavnom stariji članovi, dok je mladima bio prepušten rad u dramskoj sekciji. S takvim odnosom mladi nisu bili zadovoljni, oni su htjeli proširiti sadržaj kulturnog rada, pogotovu nakon što je 1935. godine u Daruvaru osnovano Udruženje seoske mladeži koje je okupljalo udruge mladih u seoskim sredinama pod nazivom Besidke seoske mladeži. Mladi Malih Zdenaca i Orlovca su 1938. godine također osnovali takvu udrugu. U njenom su radu prednjačili Josip i Ivan Nykl, Alois Kmoch i Vladimír Novotny. U organizaciji Besidke počele su se organizirati majske svečanosti, vrtne zabave(majalusi), katarinske i nikolinske zabave. Organizirali su se i večernja predavanja o seoskom gospodarenju, o zdravstvenim i kulturnim temama, te sadržajima iz svakidašnjeg života. Počela je raditi i folklorna grupa s kojom su nastupali na žetvenim svečanostima. U vrijeme tragičnih političkih zbivanja oko Čehoslovačke i njene okupacije, organizirali su materijalnu i novčanu pomoć za obranu Čehoslovačke, a kasnije pomoć za izbjeglice iz Čehoslovačke.

Nakon izbijanja rata 1941. godine bila je prekinuta kulturna djelatnost u selu. Tijekom rata stradao je sav raniji inventar udruge, neki njeni članovi poginuli su u ratu, rane rata su se dugo zacjeljivale.
Poslije rata ponovo je najprije s radom započeo glazbeni sastav. Vaclav Nykl je 1946. godinu okupio skupinu tadašnjih malozdenačkih mladića i osnovao novu puhačku glazbu. Ona je uz neznatnim promjenama u sastavu bila aktivna do kraja 70-tih godina prošlog stoljeća, jedno vrijeme bila uvažavana kao jedna od najboljih puhačkih sastava na daruvarsko-grubišnopoljskom prostoru. Iako su nastupali kao zasebna udruga, ipak su njegovi članovi bili i nositelji u radu Češke besede koja se nakon rata više godina oporavljala od posljedice rata pa je svoju djelatnost najprije započela mladež. Ona se 1947. godine ponovo okupila u Udruzi seoske mladeži(Besidka) pod jednim novim vodstvom na čelu sa predsjednikom Karlom Slunečkom. Beseda je tada još životarila, njeni predsjednici su se izmjenjivali, ali nije bilo većih pomaka u njenom radu. Ovakvo stanje je potrajalo sve do 1952. godine kada je na prijedlog mjesnog učitelja Vladimira Němeca došlo do udruženja Besidke i Besede u jedinstvenu udrugu pod nazivom Čehoslovačka beseda Malih Zdenaca. Za predsjednika je bio izabran Alojz Kmoch.

Veliki iskorak u poboljšanju uvjeta kulturnog rada u Malim Zdencima bilo je puštanje u uporabu prostora Vatrogasnog doma u kojem je krajem 1951. bio odigran prvi igrokaz i zatim je on postao dostupan svim udrugama u selu.
Od 1954. godine Čehoslovačku je besedu vodio Karlo Slunečko. Veliku je aktivnost bilježila folklorna, a posebno dramska sekcija koja je ponekad uvježbala i dva igrokaza godišnje i s njima nastupala pred svojom publikom i u susjednim selima, te primala u uzvratne posjete druge dramske sekcija. U režiserskom radu prednjačio je Josip Nikl koji je imao jaku podršku u učiteljici Anastaziji Jasek Fenrich, a nakon njenog odlaska u učitelju Stjepanu Žagaru.Tada je dramska skupina imala jedan solidan glumački kadar koji je na kotarskoj smotri igrokaza u Grubišnom Polju 1957. godine osvojili prvo mjesto i novčanu nagradu od 6000 dinara. Nagrada je djelomično utrošena na ekskurziju članova Besede na relaciji prema Sloveniji i moru, što je bilo ujedno priznanje i nagrada za kulturni rad.
Bilo je to ujedno i vrijeme kada se još dosta čitalo. Godine 1957. Beseda je posjedovala 222 knjige i tijekom te godine 32 čitatelja je pročitalo 188 knjiga. Vrhunac kulturnog rada mnogi smatraju organiziranje žetvenih svečanosti 1960. godine u Malim Zdencina. Dvije godine kasnije, 1962. godine, svečano je bilo obilježena i 30. godišnjica rada udruge.

Omladina Malih Zdenaca se od 60-tih godina sve više uključivala u rad Saveza omladine koji je počeo tada nastupati kao samostalna organizacija s težištem rada na zabavno-sportskom radu. Treba imati u vidu da je od 60-tih godina prošlog stoljeća počeo odlazak velikog broja mladog naraštaja u gradove jer svi nisu mogli nakon završetka srednje škole naći radno mjesto u „Zdenki“ ili nekoj ustanovi na svom području. Taj je proces bio vidljiv u svim seoskim sredinama grubišnopoljskog područja, negdje je on bio brži, dok negdje postupan, ali s istim ishodom.

Do 1967. godine su se redovito održavale godišnje skupštine Besede, ali se broj uvježbanih igrokaza počeo smanjivati. Mnogi su to tumačili pojavom televizije čiji su programi bili privlačniji nego uvježbane amaterske kazališne igre. Iako tu ima istine, treba priznati da su u malozdenačkoj Besedi zanemarili neke druge oblike rada koji su bili privlačni mladom naraštaju. Mladež se tada opravdano osjećala zakinutom jer se nisu slijedili neki novi trendovi rada drugih Beseda. Bilo je to vrijeme kada su se počele osnivati brojni mladi puhači sastavi koji su potakli organiziranje i vokalno- glazbenih programa i pjevačkih smotri. Po tom se pitanju u Malim Zdencima se nije ništa učinilo jer se postojeći puhački orkestar nije popunjavao domaćim mladim glazbenim kadrom, pa se zbog starosti postojeći glazbeni sastav počeo osipati . Vodstvo Besede nije poduzimalo ništa da zaustavi taj proces, osipalo se i članstvo Besede, a kasnije se raspao i puhački orkestar. Dogodio se jedan apsurd da u selu, u kojem je u nekim razdobljima, uz puhači orkestar, sviralo i nekoliko manjih plesnih glazbenih sastava, ostao bez vlastite glazbe.


Osjetan pad u radu Besede bio je i u Čehoslovačkoj besedi u Velikim Zdencima, ali je ovdje ipak u sličnom ozračju bila osnovana mlada puhača glazba, a zahvaljujući njoj i učiteljici Zlati Skener Janaček nije došlo do zastoja ni u radu folklorne skupine. Aktivnost malozdenačke Besede je bio u stalnom padu pa je ona 80-tih godina samo povremeno radila. Posljednja njena evidentirana godišnja skupština bila je 1985. godine. Tih godina bi se o njoj još manje čulo da učiteljica Zlata Skender nije za žetvene svečanosti uključila u svoju folklornu skupinu i plesače iz Malih Zdenaca. Stoga je kasnije udruživanje dviju Beseda, 2000. godine, bilo jedino dobro rješenje. Bio je to uspjeh za oba sela o čemu govore kasniji uspjesi zajedničke Češke besede Veliki i Mali Zdenci.
Iako današnja Beseda nastupa pod zajedničkim imenom, ne treba zaboraviti ni na rad onih ranijih Beseda, kako one u Velikim Zdencima, koja je starija(1924.) i njene mlađe sestre u Malim Zdencima (1932), jer njeni potomci danas rade na zajedničkom zadatku s ciljem očuvanja svoje nacionalne baštine.


Njih bi se Malozdenčani trebali prisjetiti



U povodu 85. obljetnice Československe besede u Malim Zdencima trebalo bi se prisjetiti nekoliko njenih članova koji su se istakli u kulturnom radu sela, a koji ove godine navršavaju okrugle godišnjice rođenja ili smrti, ili oni koji završavaju brojkom 5. Odabrao sam njih četvero, mislim da su to zaslužili, ali ima još takvih. Oni su izostavljeni jer se ne uklapaju u navedeni kriterij. Među odabranima su dvojica glazbenika, obojica kapelnici u svoje vrijeme, zatim jedan kulturni djelatnik i najdugovječniji predsjednik Čehoslovačke besede, dok je četvrta pjesnikinja i autorica jednog romana koja je svojim pisanje ostavila dubok trag na rodno selo Male Zdence.



VÁCLAV NYKL (1898. – 1977.) – 40. obljetnica smrti

Václav Nykl je već u djetinjstvu pokazao interes za glazbu i stoga nije bilo čudo da su ga vidjeli na svim mjestima na kojima je svirala glazba. Ljubav prema glazbi mu je usadio njegov otac koji nije bio glazbenik, ali je volio glazbu.
Nekoliko godina nakon Prvog svjetskog rata počeo je svirati u puhačem orkestriu u Grubišnom Polju. U njoj je sviralo još nekolicina Malozdenčana, jer u Grubišnom Polju nije bilo dovoljno interesenata za puhačku glazbu.
Kada je 1925. godine došlo do trzavica među glazbenicima u Grubišnom Polju, malozdenački su glazbenici odlučili osnovati svoj puhači orkestar. Priključilo se im još četvorica glazbenika iz Grubišnog Polja pa su Mali Zdenci dobili prvi svoj glazbeni sastav u kojem je Vaclav Nykl bio kapelnik. Pošto nije bio školovan glazbenik, neprestano se glazbeno usavršavao: tražio je savjete od velikozdenačkog kapelnika Fryde, zatim kapelnika iz Grubišnog Polja Losa i Veselog. Kasnije, kada je u sklopu puhačkog orkestra nastao i mješoviti gudački orkestar, veliku ispomoć mu je pružao daruvarski kapelnik Vaclav Řiha.
Václav Nykl nije bio samo glazbenik nego se, uz ratarske poslove, nakon osnivanja Češke besede 1932. godine uključio u njen rad. Njegovo ime spominje se i u radu dramske sekcije, a duže vrijeme obavljao je i funkciju knjižničara. On je poticao članove Besede na čitanje knjiga pa nije čudo da je jednom iznio podatak da je jedne godine bilo pročitano 630 knjiga.
Nakon Drugog svjetskog rata, kada je imao 47 godina, počeo je uvježbavati jedan novi mladi puhači orkestar pa je već 1946. godine u Malim Zdencima svirao je potpuno nov glazbeni sastav.
Kada su krajem 50-tih godina manji glazbeni sastavi potisnuli puhaču glazbu sa plesnih zabava, Vaclav Nykl, rasterećen mnogih ranijih obaveza, svoje je kapelničko iskustvo prenosio na puhače glazbene sastave u Velikim Zdencima, Končanici i Otkopima. Svoje kapelničko mjesto u Malim Zdencima prepustio je jednom od svojih učenika Slavku Zapotockom. Tada je počeo uvježbavati i jedan puhači sastav u Grubišnom Polju koji takvog sastava više nije imao. Time je vjerojatno htio zaokružiti svoj glazbeni put upravo tamo, gdje ga je nekad započet.
Posljednji put ga šira javnost mogla vidjeti u Vatrogasnom domu u Malim Zdencima 1976. godine u povodu obilježavanja 50. obljetnice osnivanje prvog puhačkog sastava u Malim Zdencima. Tada je u programu bio samo gost, ali je bio ponosan na program kojeg su za javnost predveli njegovi bivši učenici, članovi puhačkog sastava u Malim Zdencima. Umro je godinu dana kasnije, 24. studenog 1977. godine. Na posljednji počinak su ga ispratile dva puhačka sastava, onaj iz Malih Zdenaca kojeg je osnovao, i Velikih Zdenaca, kojemu je povremeno ispomagao.


MARIJA POKORNY rođ. PAŘÍZEK (1908.- 1982.) – 35 godina smrti


Marija Pařizek rodila se 8. veljače 1908. u Malim Zdencima u seoskoj obitelji Josipa Pařizeka i Marije, rođene Hejtmanek. Od djetinjstva je morala pomagati roditeljima u poljskim poslovima, pogotovo u vrijeme Prvog svjetskog rata iz kojeg se njen otac vratio tek 1921. godine. Udala se 1927. godine za seljana Josipa Pokornog s kojim je imala dva sina, Karla i Josipa. Živjeli su u blizini malozdenačke škole u Malim Zdencima na kojoj je od 1932.-1945. radila učiteljica i pjesnikinja Slava Žuković Macha. Oni su međusobno surađivale pa je pod njenim utjecajem Marija već u zrelim godinama počela pisati svoje prve stihove. U tome je imala podršku i daruvarskog profesora Frante Buriana koji je pozivao da svoje stihove šalje u dječji časopis Dječji kutić(Dětský koutek).
Marie Pokorná Pařízková je u svojim zrelim godinama proživjela u Malim Zdencima razdoblje kada se tamo počeo buditi kulturni život, pogotovu nakon što je bila 1932. godine osnovana Češka beseda. Ipak pri koncu rata u kratkom razdoblju izgubila je brata koji je poginuo na bojištu i svog mlađeg sina Josipa koji je poginuo nesretnim slučajem u 13. godini života. Ti su je događaji duboko potresli, ali nije klonula duhom.
Nakon rata Marija Pařízek Pokorna bila je već prepoznata spisateljica među pripadnicima češke nacionalne manjine. Zajedno sa Jarkom Ditrichom, nekadašnjim urednikom tjednika Jugoslavski Čechoslovaci, počeli su pripremati češki kalendar. Ipak u tome nisu uspjeli jer su u Čehoslovačkom savezu nakon političkih promjena 1945. godine zapuhali neki novi vjetrovi, pa su prijeratni istaknuti kadrovi, poput Ditricha, pali u nemilost. Marija Pokorny Pařizek je 1949. reemigrirala u Čehoslovačku i time se pridružili velikom broju Čeha koji su tamo potražili nove sredine gdje su započele novi život.
I nakon odlaska u Československa Marija je nastavila pisati. Pisala je pjesme i pripovijetke u Dječji kutić, Češki narodni kalendar i Studnicu. Napisala je i roman Iseljenici( Vystěhovalci), koji je prvi roman, koji je napisao netko od ovdje rođenih Čeha. Iako je živjela u Brnu, podlogu za svoje pisanje crpila je i dalje s područja oko rijeke Ilove.
Roman Iseljenici mnogi smatraju ujedno jednom vrstom kronike jer je opisala život u Malim Zdencima od doseljenja Čeha do reemigracije. Umrla je u Brnu 23. veljače 1982. godine u 74. godini života. Njen sin Karlo dosta je radio na okupljanju Čeha koji su reemigrirali u Čehoslovačku. U Brnu su osnovali udrugu Ilova koja je izdavala i novine istog imena, Ilova. U njima je objavljivao i priloge svoje majke. I on je već danas pokojnik, njegovim odlaskom ugasila se i udruga Ilova.



MIROSLAV KALINSKY (1938.- 1992.) – 25 godina od njegove smrti

Miroslav Kalinský se rodio 1938. godine u seljačkoj obitelji. Svoje djetinjstvo i mladost proveo je kod svoga djeda Ivana Nykla u Malim Zdencima, dok su njegovi roditelji živjeli u Velikim Zdencima. Prva četiri razreda osnovne škole završio je u Malim Zdencima, a više razrede u Grubišnom Polju.
Miroslav je već u osnovnoj školi pokazao interes za glazbu pa ga je njegov učitelj Vladimír Němec poslao kapelniku Vaclavu Nyklu da provjeri njegove glazbene sposobnosti. Miroslavu je tada bilo 10 godina, a kapelnik je prosudio da nema pjevačkih sposobnosti, ali da ima dobar sluh za glazbu pa mu je preporučio da svira violinu, da mnogo vježba, ukoliko želi biti glazbenik. Nakon toga obitelj mu je kupila violinu i knjigu o pouci sviranja i tako je počela njegova glazbena karijera. Kada mu je bilo 12 godina, 1950. godine, bio je pozvan u malozdenački gudači orkestar koji je bio oformljen u sklopu puhačkog orkestra. Od tada je on nastupao u njihovom sastavu. Već tada je njegovo sviranje privlačilo pažnje poklonika glazbe pa su ga neki nazivali „mali Paganini“.
U vrijeme kada su se u Malim Zdencima počeli javljati i manje mješovite glazbene grupe, Miroslav Kalinski je počeo svirati u sastavu koji je vodio Karlo Horyna, isto jedan nadaren glazbenik i vrstan svirač na violini. Dio glazbene naobrazbe stekao je nakon 1955. godine kada je upoznao učitelja i glazbenika Milana Jurinu koji je jedno vrijeme živio u Velikim Zdencima. Od 1960. godine počeo je svirati na krilnici i u malozdenačkom puhačem sastavu koju je tada vodio Slavko Zapotocky. Nešto kasnije Miroslav je osnovao i svoj vokalno instrumentalni sastav Sentimentalni.
Od 1968. godine preuzeo je vodstvo i u malozdenačkom puhačkom orkestru. U tom razdoblju bavio se i komponiranjem pa je skladao i melodije na riječi operete U okovima ljubavi koju je uvježbala dramska skupina u Ivanovom Selu.
Miroslav Kalinsky bio je aktivan i u radu Češke besede u Malim Zdencima i član njegovog upravnog odbora. Surađivao je i s voditeljima glazbe s daruvarskog područja Milivojem Častekom i Jaroslavom Klubičkom kod priprema festivala dječjih pjesama u Končanici, zatim sa pjevačkim zborom Josef Knytla iz Daruvara, povremeno je ispomagao u glazbenoj pratnji za folklornu skupinu Holubička iz Daruvara. Nakon 1979. godine jedno je vrijeme uvježbavao jedan mladi glazbeni sastav puhače glazbe u Ivanovom Selu, vodio je u Zdenki u Velikim Zdencima 1983. godine jedno vrijeme pjevački zbor. Nastupao je i na smotrama puhačkih glazbi i bio član glazbenog savjeta pri Čehoslovačkom savezu.
Smrt Miroslava Kalinskog također je vezana za glazbu. Poginuo je u prometnoj nesreći 26. ožujka 1992. godine kada se vraćao s dvojicom glazbenika s jednog pogreba. Tom su prilikom poginuli i Ivan Švajhard iz Daruvara i Mato Kolar iz Pavlovca. Njegova smrt uzrokovala je nestanak i puhače glazbe u Malim Zdencima. Pokazalo se da su propuštene prilike iz prethodnik desetljeća bile kobne za glazbeni život u ovom selu jer je ono ostalo bez mladih glazbenika, a nove, nakon smrti Miroslava Kalinskog, nije imao tko više uvježbavati.

Karlo Slunečko (1927. - 1997.) – 90 godina od rođenja i 20 godina smrti

Karlo Slunečko rodio se u Orlovcu 1927. godine u seljačkoj obitelji. Otac mu je bio vatrogasac i član Češke besede u Malim Zdencima prije Drugog svjetskog rata. Time Karlo od svog djetinjstva mogao pratiti društvena zbivanja u selu. Četiri razreda osnovne škole završio je u Malim Zdencima gdje je na njega imali jak utjecaj učiteljski bračni par Žuković.
U kulturni život u Malim Zdencima Karlo se uključio nakon rata. U početku je bio član mlade puhačke glazbe osnovane 1946. godine, ali ju je nakon nekog vremena napustio. Nakon toga se aktivirao u radu Udruge seoskog podmlatka(Besidke) i jedno vrijeme bio njen predsjednik. Nakon objedinjavanje ove udruge sa Češkom besedom 1952. godine u jedinstvenu organizaciju, uključio se u njen rad. Od 1954. godine bio je predsjednik Čehoslovačke besede i tada je skoro deset sljedeći godina ona bilježila najbolje uspjehe u svom radu. Karlo je bio dobar organizator pa su u sklopu Besede radile folklorna i dramska skupina koje su za svoj rad dobivali brojna priznanja. Najveći uspjeh smatra se organizacija samostalnih žetvenih svečanosti u Malim Zdencima 1960. godine. Kasnije zdenačke žetvene svečanosti bile su u organizaciji obiju zdenačkih Beseda.
U svom radu Karlo Slunečko je zastupao ne samo Besedu nego i selo u drugim djelatnostima vezanih za Male Zdence i Orlovac. Bio je i član u raznim tijelima Čehoslovačkog saveza. U svom radu ustrajao je sve dok je postojala Beseda. Mnogi mu zamjeraju što u kasnijem razdoblju nije prepustio vodstvo nekim od mlađih članova koji bi modernizirali oblike rada i time spriječili njen silazak sa kulturne scene. Umro je 1997. godine pa nije doživio udruživanju dviju zdenačkih Beseda u zajedničku Besedu Velikih i Malih Zdenaca.













19.06.2017. u 09:01 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 14.06.2017.

LATKOVIĆ RADOVAN (13. IV. 1917.- 2004.)

U Daruvaru se prije 100 godina rodio jedan poznati novinar i publicist. S obzirom da je njegov život prožet i političkim radom, teško ga je predstaviti javnosti bez čitanja svega onoga što je ostalo u njegovoj pisanoj ostavštini. Ipak se može reći da je u njegovom životu mogu razlikovati tri različita razdoblja koja su bila prepuna mnogih podataka o njegovom radu. Prvo je razdoblje trajalo do početka Drugog svjetskog rata, drugo ono vezano za ratna zbivanja(1941.-1945.) i treće ono nakon 1945. godine.

Božidar Latković, Ljeposlav Perinić, Milan Rakovac (Vjekoslav Paver), Radovan Latković, Žarko Domljan, Milan Blažeković, Ivo Rojnica.

Zbog nemogućnosti da se valorizira njegov cjelovit rad, u ovom prikazu su samo osnovni enciklopedijski podaci o njemu.
I ovom prilikom ukazujem na jedan propust Daruvarčana. Dr. Latković se u zadnjim godinama života jednim pismom javio na jednu daruvarsku adresu. Nisam vidio to pismo, čuo sam za njega, ali je sigurno da nije došlo u najbolje ruke. Ja sam tada savjetovao da mu se napiše odgovor, da se pokuša od njega doznati da li je sačuvao neke dokumente ili uspomene vezane za Daruvar. Sumnjam, da je takvo pismo bilo odaslano pa sve nade, da bi se nešto doznalo o Daruvaru ovim putom, otišlo u grob zajedno s pokojnikom.

Radovan Latković rodio se 13. travnja 1917. godine u Daruvaru. Bio je sin odvjetnika dr. Matije Latkovića i majke Jelke, rođene Seitz. Prve četiri razreda osnovne škole i četiri razreda niže gimnazije završio je u Daruvaru. Daljnje gimnazijsko školovanje nastavio je u Zagrebu. Bio je suosnivač Srednjoškolskog pododbora Matice hrvatske i prvi njen predsjednik. Već kao srednjoškolac djelovao je u katoličkom i nacionalističkom pokretu hrvatske mladeži. Maturirao je 1936. godine Jedno vrijeme, 1938./1939. godine, studirao je u Parizu. Zatim(1939) se vraća ponovo u Zagreb i postao predsjednik Sveučilišnog pododbora Matice hrvatske u Zagrebu. Bio je i predsjednik Kluba slušača prava na Sveučilištu u Zagrebu.
Zbog svojeg političkog rada s jednim dijelom svojih istomišljenika bio je 1940. uhićen i bez sudske odluke zatočen u lepoglavskoj kaznionici.
Nakon proglašenja NDH imenovan je ravnateljem Krugovalne postaje Zagreb, a u siječnji 1942. postavljen za upravitelja tek osnovanog zavoda za krugovalnu službu. U tom je svojstvu sudjelovao na više skupova ove službe, kao npr. na konferenciji Union Internationale de Radiodifusion – Geneve, održanoj u lipnju 1944. godine u Lausannei uz sudjelovanje predstavnika 11 europskih država.
Domovinu je napustio 5. svibnja 1945. godine, kod Lavamunda se bijegom spasio od izručenja jugoslavenskim vlastima te nakon nekoliko mjeseci boravka u Austriji na poziv K. Draganovića odlazi u Rim. U Rimu je 1947. doktorirao na vatikanskom sveučilištu s tezom iz ustavnog prava. Iste je godine odselio u Argentinu gdje se bavio poduzetništvom. Godine 1954. osnovao je poduzeće za montiranje uredskih prostorija koje je vodio do umirovljenja 1982. godine. Bio je djelotvoran u hrvatskoj dijaspori: 1956 pridružuje se osnivačima Hrvatsko- argentinskog kulturnog kluba u kojem je izabran za predsjednika (1969/71. ); 1960. godine bio je suosnivač Hrvatsko-latinoameričkog kulturnog instituta i biran za njegovog predsjednika ( 1965. i 1984. ). Bio je ujedno član uredničkog odbora časopisa Studia Croatica, a od 1984. i njegov glavni urednik. Kao član Hrvatskog narodnog vijeća (HNV) od 1974. izabran je za sabornika V. sabora (1984.), te za predsjednika iduća tri sabora HNV-a. Surađivao je u brojnim publikacijama u domovini i dijaspori, posebno u Hrvatskoj reviji.
Dr. Radovan Latković umro je u Buenos Airesu 2004. godine, ali u nekim zapisima navode se i druge godine njegove smrti (2002. i 2003.).

14.06.2017. u 10:40 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< lipanj, 2017 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (3)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (4)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (14)

Pretraživač

Loading