Priče iz prošlosti

srijeda, 26.08.2015.

U SJENI PROŠLOSTI: VELIKI I MALI ZDENCI (3)

2. Zdenačka domaćinstva i svakodnevni život

2.1. Stambeni i gospodarski objekti

U prošlosti ljudskog društva velika pažnja se posvećivala stambenim objektima jer su štitili od vremenskih neprilika i jačih životinja. Put od spilje do modernih stambenih zgrada bio je veoma dug. On se nije razvijao ravnomjerno, bilo je u tom procesu zastoja, ponekad se tehnika gradnje vraćala na prvobitne položaje. Uvjeti stanovanja sredinom 19. stoljeća u zdenačkom kraju bili su daleko iza naših predodžbi o stambenim prilikama u starovjekoj Grčkoj ili Rimu. Zbog povijesnih okolnosti moguće je zaključiti da su stambene zgrade sredinom 19. stoljeća nalikovale gradnjama u hrvatskim seoskim sredinama srednjega vijeka.
Gradnja kuća za stanovanje uvijek je bila ovisna i o dostupnosti materijala potrebnog za njihovu gradnju i građevnog umijeća njegovih stanovnika. S obzirom da u blizini zdenačkih sela nije bilo kamena, u gradnji se koristilo drvo i ilovača kojih je bilo u izobilju. Doduše, kamena je bilo na oko petnaestak kilometara udaljenosti na obroncima Papuka u daruvarskom kraju, ali zbog loših putova i nedostatka vozne zaprege on se počeo koristiti tek na prijelazu dvaju stoljeća kada su se uklonile navedene prepreke.
Prema sačuvanim opisima sve su kuće u tadašnjim krajiškim selima naličile jedna drugoj. Bile su čelom okrenute prema putu, izvana i u unutrašnjosti veoma skromne. U vrijeme postojanja Vojne krajine poštivali su se neki propisani standardi gradnje kuća, na što ukazuje njihova sličnost na cijelom širem zdenačkom području.
Još prije pola stoljeća bilo je ljudi koji su pričali kako su se na zdenačkom prostoru gradile kuće od blata. Bio je to sigurno jedan od najprimitivnijih načina gradnje stambenih kuća čiji su korijeni sezali duboko u prošlost (Vařeka, 1987., str. 207) . Gradile su se od nasječene slame pomiješane s mokrom glinom koju su na dvorištu gazili stočnom zapregom, zatim su tu smjesu vilama bacali na nizak temelj vapnenačkog kamena (sedre), a nakon toga su postupno tu smjesu slagali do visine krova. Zidove široke oko pola metra ravnali su motikama i potom mazali mješavinom gline i vode. Kada su se zidovi osušili, probijali su u njima otvore za vrata i prozore. Zatim se pravila jednostavna drvna krovna konstrukcija koja se prekrila slamom.
Kuće građene krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća bile su savršenije. One su već imale drvenu konstrukciju. Takva je kuća stajala na masivnim drvenim pragovima - podsijecima - na čijim su uglovima bili postavljeni drveni stupci (ušari), iznad njih su se stavljale grede (vjenčanice) i na njih rogovi. Kasnije su se podsijeci stavljali na cigleni zidić (temelj). Sva se ta drvena konstrukcija radi stabilnosti učvršćivala željeznim spojnim vezama (klamfama) ili kosim drvenim dijelovima (pantovima) koji su spajali okomite i vodoravne dijelove drvene konstrukcije. Nakon toga su se stavljale rukom tesane letve (Herout, 2002., str. 4 - 8). Zidovi takve konstrukcije isprepletali su se prućem – šeperom, pazeći da ostanu prazni prostori za prozore i vrata. Mjesto pruća kasnije su se između stupova umetali otesani drveni obluci (gredice) koji su se stavljali u utore okomitih drvenih stupova. Nakon toga se moglo pristupiti žbukanju (frajkanju) takve konstrukcije s vanjske i unutrašnje strane glinenim malterom koji se pravio od zemlje žutice u koju se uz vodu stavljala sjeckana slama, a kasnije pljeva. Takav se malter pripremao na zasebnom čistom prostoru ograđenom daskama ili drvenim deblima. Da bi malter bio što kvalitetniji, glinena smjesa gazila se bosim nogama jer se ona lijepila za motiku i otežavala kvalitetno miješanje.
Dobro izmiješana glinena žbuka nosila se u drvenim posudama i zatim su je zidari stavljali na pripremljenu drvenu konstrukciju. O kvaliteti žbukanja ovisilo je u kojoj će se mjeri zimi čuvati unutrašnjost od hladnoće, a ljeti od velike vrućine. Prozori su iz istog razloga bili maleni. Na nekim su temeljnim gredama (pragovima) na ulaznim vratima napravljene rupe kroz koje su, prema pričanju, mogli ući psi u slučaju kada su tražili spas pred vukovima koji su nanosili stanovništvu velike štete. Isti ulazni prag često je poslužio kao podloga za cijepanje drva (Pokorny, 1970.).
Drveno krovište činili su spojeni parovi dviju greda (rogova) koji su spojeni nalikovali slovu A, a bili su postavljeni na razmaku od oko jedan metar. Dodatna stabilnost rogova dobivala se vezivanjem rogova pomoću tanjih otesanih spojnica (letava) koje su pričvršćivane drvenim (kasnije željeznim) čavlima. Na tako zgotovljeno krovište mogao se stavljati slamnati krov.
Tavan se, zbog nedostatka dasaka, također pravio stavljanjem gredica (oblutaka) sličnih onima koje su se stavljale u zidnu konstrukciju. U preostale praznine stavljala se slamnata užad, a nakon toga se takav strop premazao blatom. Isti takav premaz stavio se s gornje strane na tavanu (Burian, 1956.). U neke kuće na tavan se ulazilo ljestvama (štijengle) kroz otvor s čelne strane, dok je u nekim kućama takav otvor bio u unutrašnjosti, najčešće u komori. Tavan je ukućanima služio za smještaj pšenice i kukuruza, a ujedno je tu bila sušnica za meso u kojemu starosjedioci nisu oskudijevali. Prozori su bili pribijeni u kostur zgrade i nisu se otvarali. Prema pisanju Marije Pokorne Pařizkove u vrijeme doseljavanja Čeha kuće u Zdencima nisu bile krečene i zato su bile smeđe boje, a unutrašnji zidovi, zbog nepostojanja dimnjaka, bili su crne boje, posebno u prostoriji u kojoj je bilo otvoreno ognjište. Ovaj način gradnje kuća prihvatile su i one češke porodice koje su na ova područja doselile u prvim desetljećima 19. stoljeća, ali su one u takve kuće ugrađivale i dimnjak.
Noviji način gradnje kuća pojavio se na prijelazu dvaju stoljeća, čemu je doprinio i priliv novog stanovništva na područja zdenačkog kraja. Među takvima, uz Čehe, bili su Mađari i manji broj židovskih obitelji. Pridošli stanovnici dolazili su iz gospodarski razvijenih prostora pa su se pod njihovim utjecajem uz postojeće koristili i drugi načini gradnje. Ipak, samo su neki Česi gradili onakve kuće kakve su imali u selima iz kojih su došli, dok je većina gradila kuće koje su nalikovale kućama kakve su već bile u zdenačkim selima.
Jedna od tehnika nove gradnje bile su kuće od nabijene zemlje. Nakon postavljanja temelja od nekog tvrdog materijala (kamen, cigla) na mjestu budućih zidova napravio se od dasaka nizak drveni okvir (šalung), unutar kojeg su se ubacivali pomiješana žutica s isječenom slamom ili pljevom. Zbog nedostatka dasaka one postojeće su se postupno pomjerale prema visini. U jednom zapisu kod takve gradnje spominju se žene koje su u košarama ili drvenim koritima koje su kupovale od Cigana nosile vlažnu glinu pomiješanu s pljevom (slamom), a muškarci su je maljevima nabijali među daske šalunga. Otvori za vrata i prozore usijecali su se naknadno, otprilike nakon mjesec dana kada su se zidovi osušili. (Vařeka, str. 199-227)
Krov se na takvim kućama gradio na isti način kao kod kuća drvene konstrukcije. Prednost ove gradnje bila je u tome da je materijal za takvu kuću bio relativno dostupan i što se u takvim kućama tijekom godine održavala optimalna temperatura jer je zemlja bila dobar izolator topline. Slabija strana takvih kuća bila je u tome što nisu imale dug vijek jer su bile osjetljive na vlagu koja je uništavala donje dijelove kuća, bez mogućnosti da se širenje vlage zaustavi.
Postoji i jedno drugo objašnjenje zašto je pridošlo stanovništvo gradilo također skromne stambene građevine. Pridošli Česi su se ponašali poput brojnih europskih iseljenika u Americi kada su poneseni pričama o zlatu krenuli u osvajanja američkog Zapada nadajući se da će, ukoliko ga pronađu, riješiti sve svoje životne probleme. Isto tako Česi su slušali u svom zavičaju pričanja o jeftinoj zemlji u Slavoniji i nekim dijelovima Hrvatske što je bio dostatan poriv da krenu u neizvjesnost kako bi se domogli jeftinih obradivih površina. O tom svjedoči zanimljiva konstatacija jednog ovdašnjeg češkog intelektualca iz sredine 20. stoljeća koji je napisao:
„…Glad za zemljom bila je krivac, da se naši ljudi dugo nisu mogli osjećati kao u raju, o kojem su sanjali kada su se ovamo selili. Došli su u blato. Stanovali u kolibama od blata, okolo je svuda bilo blata, iz kojeg se nisu mogli izvući…“ (Burian 1956., č. 2)
Postojao je i način gradnje kuća od sirove (prijesne) cigle. Takvu su ciglu izrađivali seljani sami od žutulje, vode i pljeve. Malter ove smjese stavljao se u drvene kalupe veličine cigle od čega se nakon sušenja dobila prijesna cigla. Kod gradnje zidova takvom ciglom koristio se kao vezivo malter od istog sastava kao što je bio za ciglu. Njena je prednost bila da se njome kod gradnje lakše rukovalo, a građevine od takvih cigli imale su duži vijek.
Prijesne cigle stavljale su se unutar drvene konstrukcije kuće na mjesta gdje se nekad stavljalo pruće (šeper) tako da su one bile njegova zamjena. Nakon toga kuću su ožbukali izvana i iznutra zemljanom žbukom. Ovakve kuće su također bile osjetljive na vlagu zbog čega su bile izložene eroziji, posebno u blizini temelja. Kasnije, kada su se u gradnji kuća već počele koristiti i pečene cigle, nisu bile odmah napuštene i prijesne cigle. Iznad temelja gradio se zid od pečene cigle, a u višim dijelovima zida stavljala se prijesna cigla. Ona se dosta koristila i u gradnji poprečnih zidova unutar stambene zgrade. Pečenu ciglu često su u zdenačkom kraju proizvodili ciglari u velikim glinenim pećima. Majstori u tome bili su Talijani koji su dolazili u ove krajeve i proizvodili pečenu ciglu. Kasnije se cigla kupovala u ciglani u Grubišnom Polju ili Hercegovcu.
Prve kuće od pečene cigle počele su se graditi krajem 19. stoljeća, ali nisu odmah napušteni ni raniji načini gradnje tako da su se neki od njih, ili njihova kombinacija, održali i u prvim desetljećima 20. stoljeća.
Krovovi kuća tijekom 19. stoljeća pokrivali su se raženom slamom. Od nje su se pravili mali svežnjevi slame (ritak) koji su se zatim ispreplitali slamnatim užetom i vezivali za letve - podstrešnicu. Postoji i zapis da su sitne snopiće ritka, prije nego što su ih stavljali na kostur krova, umakali s jedne strane u razrijeđenu zemljanu otopinu čime se dodatno htjelo spriječiti prokišnjavanje krova (Burian, 1956.). Najveći nedostatak slamnatih krovova bio je u tome što nisu imali dugi vijek i bili su lako zapaljivi što je, zbog načina korištenja vatre u unutrašnjosti kuće, uzrokovalo česte požare. Krajem 19. stoljeća na nekim su se krovovima počele stavljati drvene daščice (šindre), a tek onda se pojavio crijep. U početku se uz pečeni crijep jedno vrijeme koristio manji, u donjem dijelu polukružnog oblika (betonski crijep, biber) koji je bio slabije kvalitete jer je zbog krhkosti lako pucao. Proces napuštanja starog načina pokrivanja bio je isto postupan, pa se u manjoj mjeri zadržao skoro do Drugog svjetskog rata, posebno na gospodarskim zgradama.
Krovovi kuća uglavnom su se spuštali na dvije suprotne strane (dvostrešni krovovi), ali bilo je i kuća koje su s obje strane čela imale manje kroviće iznad trapeznog zabata.

Tipovi stambenih zgrada u 19. i 20. stoljeću na zdenačkom i okolnom području:



2.2. Interijer stambenih kuća

Unutrašnjosti zdenačkih kuća u 19. stoljeću imale su također mnoge sličnosti. Jedna takva prosječna kuća imala je tri prostorije. Do ceste je bila glavna (prednja) soba s dva prozora. Nju je domaće stanovništvo nazivalo kuća. U njoj su boravili ukućani u zimsko doba i obavljali većinu domaćinskih poslova: od predenja, tkanja i šivanja do pletenja košara i ostalih muških poslova. Tu su bili i kreveti na kojima se spavalo, stol s klupama i stolicama za kojim se ručalo. U njoj je bila i glavna škrinja u koju se spremao tekstilni materijal. Ormari su se pojavili tek kasnije, krajem 19. stoljeća.
Marija Pokorny Pařizek, opisujući izgled glavne sobe kod domicilnog stanovništva, spominje da je u njima bio samo jedan krevet za stare roditelje dok su ostali spavali na slami na zemlji. U takvoj se sobi kod prozora često nalazio tkalački stan na kojem se tkalo u zimskim mjesecima, zatim veliki stol s drvenom pločom s višestrukom namjenom, od mjesta na kojem su se obavljali neki poslovi vezani za pranje rublja, do mjesta na kojem su domaćice pripremale pogače. Oko stola su se nalazile hrastove klupe i nekoliko drvenih tronožaca na kojima su sjedile žene kod predenja, a muškarci kada su pušili lulu. Sobna peć sastojala se iz kalijevih dijelova koji su nalikovali cvjetnjacima i isijavali dosta topline.
Središnja soba (kuhinja, ogljanka) bila je namijenjena kuhanju i tu su se obavljali mnogi važni poslovi vezani za prehranu i grijanje njenih ukućana ne samo u kuhinji nego i u glavnoj sobi. Glavni dio u njoj bilo je ognjište koje se nalazilo najčešće uz pregradni zid prema glavnoj sobi. Iznad ognjišta nalazio se tronožac na koji se davao kotao u kojem se kuhala hrana. Iznad kotla na stropu bio je otvor kroz koji je izlazio dim jer u početku nije bilo dimnjaka. One kuće koje su imale dimnjak, nisu imale otvore za dim pa je kotao o lancu bio pričvršćen za stropnu gredu i visio je iznad ognjišta. U kuhinji se nalazio i otvor za loženje peći koja se nalazila u glavnoj sobi. To su bile peći blatare koje su kasnije zamijenjene kalijevim pećima, a njima se grijala glavna soba u zimskim mjesecima. U kuhinji se na ognjištu pekao kruh, a zapravo je to bila lepinja. Kada su se pojavile zidane peći, lepinje su se pekle u njima. Krušne peći izvan stambenih zgrada u većoj su se mjeri počele graditi nakon Prvog svjetskog rata.
Hrana i razno glineno i limeno posuđe potrebno jednom domaćinstvu spremali su se u smočnicu (komoru). Kasnije je u komori bio na stropu otvor kamo se preko drvenih stepenica (štijengle) moglo doći na tavan gdje se nalazila potrebna zaliha hrane (brašno, žitno zrno, sušeno meso…).
Neke su takve kuće kasnije imale i malo predsoblje (verandu) u koje se ulazilo iz dvorišta kroz glavni ulaz koji je bio u središnjem dijelu stambene zgrade. U verandi su bila troja vrata kroz koja se ulazilo u ogljanku (kuhinju), kuću (glavnu sobu) i komoru (smočnicu).
Od početka 20. stoljeća postupno se javljao manji broj kuća koje su bile građene vodoravno uz cestu. Neke takve kuće imale su svoj produžetak prema dvorištu, čime se dobivalo više stambenog prostora. Za takve kuće se govorilo da su građene u ključ, a gradile su ih imućnije porodice.
U gradnji kuća od početka 20. stoljeća sudjelovali su uz ukućane i zanatlije još i zidari, tesari i stolari. Sačuvani su i neki opisi gradnje kuće u svim njenim fazama. Prije početka gradnje kuće tesari su pripremali građu za drvene dijelove kućne konstrukcije. Deblje dijelove tesari su tesali sjekirama (plankačom, švarbom, teslom). Uz tesanje ponekad su se za oblikovanje pragova i greda koristile i velike pile. Drvenu kladu su podigli na kola ili panj pri čemu je jedan kraj bio na zemlji, a suprotna strana je bila u zraku pa su dvojica muškaraca vukla veliku pilu preko crte koju je označio tesar i tako se dobila željena ravnina grede. U svom poslu tesari su se služili i dlijetom i teslom (keserom) kojima su se kopale rupe u drvetu, mjerilo se colovima na drvenim mjerilima (colštok), kutove su mjerili željeznim kutomjerom (vinklom) vodoravne dijelove provjeravali razuljom ili libelom. Kasnije su neka domaćinstva debela stabla vozila na rezidbu na pilanu gdje su se obavili oni poslovi koje su ranije obavljali velikom ručnom pilom.
Kopanje temelja su uz nadzor zidara vršili ukućani i njihovi susjedi. Kopalo se do dubine dok se nije došlo do tvrde zemlje. Ukoliko se željelo imati podrum, morali su vršiti dodatno kopanje iskapanjem jame za podrum. Kopalo se lopatom i štihačom (štijačom). Zidari su kod zidanja koristili zidarski čekić, žlicu, grabilicu (fanglu), daščicu za glačanje (hobl), okomicu (visak) i libelu. U temelje se ugrađivala cigla ili kamen. Nakon temelja zidari su nastavili gradnju zidova ciglom koju su vezivali žbukom. Žbuku i cigle dovozili su u drvenim tačkama ili donosili u drvenim koritima (kalfasima). U otvore vrata i prozore stolari su umetali okvire (štokove) i zatim su zidari nastavili gradnju zidova do željene visine. Nakon toga su slijedili tesarski radovi na krovu, zidari su od cigle sazidali čelo zgrade, a stolari postavili vrata i prozore.
U prvoj polovici 20. stoljeća mnoge su kuće do dvorišne strane imale produženi krov čineći tako trijem (ganjak). On je ponekad bio po cijeloj dužini stambene zgrade, a nekad se nalazio samo nad glavnim ulaznim vratima. On je sprečavao u vrijeme kiša ulaz vode kroz vrata u unutrašnjost stambenog prostora i ujedno štitio zidove od prevelike vlage. Kasnije, kada su zdenački stanovnici počeli posvećivati više pažnje estetskom izgledu kuća, mnogi su trijem ogradili ukrasnim ogradama i time dobili dodatni koristan prostor.
Uvjeti stanovanja u stambenim kućama 19. stoljeća nisu bili nimalo idilični. Mali prozori onemogućavali su dovoljno svjetla, u sobama je bila zemljana podloga iz koje se ljeti dizala prašina kada se metlom čistila soba. Da bi se to izbjeglo, prije metenja zemljani pod se poškropio vodom i time se spriječilo dizanje prašine. Povremeno, posebno prije većih blagdana, zemljani pod se premazivao rijetkom vodenom smjesom dobivenom od žutulje i vode. Vanjski i unutrašnji zidovi kuća do sredine druge polovine 19. stoljeća nisu se krečili pa je njihova unutrašnjost zbog dima bila crne boje, posebno u kuhinjama. Kuće nisu imale kupaonice pa se kupalo u drvenim koritima, naćvama ili drvenoj buradi.
Za osvjetljavanje soba u večernjim satima koristile su se lojanice (uljanice), a tek kasnije su se pojavile svijeće i petrolejske lampe. Uljanica je bila keramička ili staklena posudica s uljem (lojem) u koju se stavlja pamučna traka široka oko jedan centimetar čiji je upaljen vrh bio iznad ulja. Te su svjetiljke davale malo svjetla pa su ih nazivali dušice. Ovakve lojanice su stvarale dosta dima pa su dodatno zagađivale zrak u ionako higijenski nečistom prostoru. Vjerojatno su takvi uvjeti bili jedan od izvora plućnih bolesti koje su tada harale u seoskim sredinama.
Petrolejske lampe pojavile su se kasnije i one su davale kvalitetnije svjetlo, ali zbog nedostatka petroleja i lampi ušle su u uporabu tek dvadesetih godina prošlog stoljeća. Svjetlo u kućama koristilo se najviše zimi, a ljeti samo u iznimnim slučajevima. U štale ili nekamo izvan kuće nosili su se lampaši. Prije pojave lampaša svijetlilo se lučima. To su bila suha drvca koja su se umakala u smolu ili ulje i palila. Nedostatak im je bio što su se kod nošenja lako gasile. Najstariji lampaši bili su u obliku kvadra, s drvenim rubovima (okvirima) dok su stranice bile od stakla. U unutrašnjost takvog lampaša stavljala se upaljena svijeća ili lojanica pri čemu je staklo bilo zaštita od gašenja. Petrolejski lampaši bili su tvorničke proizvodnje i pojavili su se također kasnije. Pred Drugi svjetski u većim prostorima u kojima su se održavali kulturni programi ili plesne zabave počele su se koristiti plinske svjetiljke (karbitke) koje su davale bolje svjetlo.
Vatra se nekad dobivala kresivom i gljivom, kasnije sumpornim šibicama koje su nakon izvjesnog vremena zamijenile fosforne šibice.
Uoči Drugog svjetskog rata više nije bilo otvorenih ognjišta, već su ih u kuhinji zamijenili štednjaci (šporeti, špareti), a u glavnu sobu stavljane su željezne ili kalijeve peći.
Za potpaljivanje vatre u pećima koristili su triješće (luči) koje su pravili muškarci zimi od grabovih dijelova (odanaka). Sirovi odanci su se najprije stavili na peć da se osuše i zatim su ih muškarci zimi, kada su žene prele, cijepali u luči i zatim ih ponovo davali na peć da se osuše. Nakon toga su ih stavljali na tavan ili neku drugu pogodnu prostoriju pa ih koristili kod potpaljivanja vatre. U pećima se najčešće ložilo bukovim ili grabovim drvima.
Jedan od velikih problema svih tadašnjih obitelji bio je nedostatak spavaćeg prostora. Svi su ukućani spavali u glavnoj sobi, odrasli i mladi. Spavalo se na krevetima na snopovima ražene slame prekrivenim plahtom od kučine. Ispod glave stavljao se jastuk, a pokrivalo se kožom ili kožuhom, kasnije perinom ili gornjim pokrivačem (plahtom, plajtom). Pokrivač je bio tkani guber od debele vune. U krevet se kasnije stavljala stroža ispunjena mekšom slamom ili kukuruznom komušinom (perušinom). Kada se nakon ustajanja krevet spravljao, prekrio se šlinganim ili vezenim prekrivačem (koperdekom). Između dva svjetska rata šivali su se već jorgani punjeni kudjeljom. Najmanja djeca spavala su u zipkama, manjim krevetićima ili na klupama na kojima se preko dana sjedilo. Problem je bio ako je u domaćinstvu bilo više bračnih parova jer je tada u jednoj sobi ponekad spavalo više od deset članova (Vařeka, str. 203 .). Ljeti su mlađi momci spavali na sijenu u štaglju, a zimi u štalama koje su, zbog prisutne stoke, bile dovoljno tople za boravak. Spavali su, ukoliko je bilo dovoljno mjesta, na improviziranim krevetima, na sijenu ili slami koji su bili pripremljeni za upotrebu sljedećeg dana.
U razdoblju između dva svjetska rata gradile su se veće kuće, s većim prozorima. Građene su od cigle, bile su prekrivene crijepom, mnoge okrenute čelom uzduž ulice. S vanjske i unutrašnje strane bile su ožbukane smjesom vapna i pijeska.
Kod gradnje ovakvih kuća napravili su se iskopi za temelje (fundament) u dubini od 50 do 100 cm. U njih se stavljalo kamenje koje se vezivalo smjesom pijeska i cementa. Temelji su sezali oko pola metra iznad zemlje. Na takve temelje počela je gradnja zidova pečenom i prijesnom ciglom, pri čemu se koristio malter od zemlje ili mješavine pijeska i vapna. Ove poslove obavljali su obučeni zidari.
Vanjsko žbukanje kuća obavljalo se više godina nakon gradnje jer se htjelo da se zidovi što bolje prosuše. Niti unutrašnje žbukanje nije obavljeno odmah, najčešće se čekalo barem jednu kalendarsku godinu. Preranim žbukanjem bilo bi zaustavljeno sušenje zidova, jer su cigle u vrijeme gradnje povukle dosta vlage iz maltera. Iz slabo prosušenih zidova na ožbukanim unutrašnjim površinama izbijala je vlaga koja je uzrokovala plijesni na zidovima. Na vanjskim zidovima zbog takve vlage u vrijeme mraza dolazilo je do smrzavanja maltera i u konačnici do njegove erozije. Iz istih razloga nije se obavljalo niti ličenje unutrašnjosti kuća sve dok se malter nije isuši
Unutrašnjost kuća ličila se posebnom četkom gašenim vapnom koji se pomiješao s vodom. Trebalo je obaviti nekoliko ličenja da bi zidovi u konačnici dobili željenu bijelu boju.
Vanjsko ličenje ožbukanih kuća vršilo se na isti način kao unutrašnje, ali se nekad u razmućenu smjesu vapna dodavala boja pa su fasade kuća bile plave, žute ili ružičaste boje.
Krovovi ovakvih kuća gradili su se kao ranije, ali su se koristile ravne letve koje su se pričvršćivale metalnim čavlima, a krov se prekrivao crijepom. Poslove oko postavljanja krova obavljali su tesari. Oni su još prije početka gradnje kuće obavili tesanje drvene građe za planiranu kuću. U selima zdenačkog kraja bio je običaj da se nakon postavljanja zadnjeg roga stavlja grana ili okićen štap s ručnikom. Oni su bili poklon tesarskom majstoru za obavljen posao. Toga dana svi su prisutni bili počašćeni obilnim ručkom i pićem jer se time slavio skori završetak gradnje.
Jedna prosječna kuća građena između dva svjetska rata imala je veliku sobu u kojoj su živjeli zimi ukućani i sluge, kuhinju (ogljanku), predsoblje i smočnicu (komoru) gdje su se ljeti spremali mlijeko, sir i meso.
Prema opisu u velikoj sobi se u jednom kutu nalazio hrastov stol, oko njega klupe i 2 - 3 stolice. Uz dulja dva zida bila su dva kreveta jedan iza drugoga. U drugom kutu su bila dva ormara, u trećem kutu peć (šporet), a u četvrtom vrata. Na zidu je bio zidni sat, ogledalo, 2 - 3 svete slike i nekoliko obiteljskih fotografija. (Čoporda, str. 19) U ovom razdoblju najviše promjena dogodilo se u kuhinji. One su bile veće, nestala su ognjišta i pojavile se peći. U kuhinji se ručalo i boravilo preko dana. Neki poslovi koji su se ranije obavljali u glavnoj sobi preneseni su u kuhinju. Time se glavna soba postupno pretvarala u spavaonicu, ali i u sobu gdje su se primali gosti ili priređivale gozbe. Podovi takvih kuća još su uvijek bili nabijeni zemljom, ali su neke obitelji u kuhinju stavljale cigleni, a u glavnu sobu drveni (jelovi) pod. Raniji namještaj se dopunio kredencima, a u kuhinji raznim drvenim policama u koje se stavljalo kuhinjsko posuđe (Sobotka, 1928./1929., str. 62 - 68, 104 - 110).
Koristilo se željezno, glineno, drveno, porculansko i kameno posuđe. Željezna ili plehana suđa koristila su se za pečenje mesa, zaprški, kolača, za držanje vode (kante, lončići) i dio pribora za jelo. Od gline su bili razni ćupovi, posude i tanjuri; drvene su bile žlice i kuhače, naćve, korita za ispiranje rublja, kopanje za miješanje tijesta, drvene cjediljke. Porculansko suđe se javilo kasnije i od njega su bile zdjele i tanjuri. Od kamena su bili neki ćupovi (Kosihajda).




2.3. Napredak u graditeljstvu

Tekstualni dio o napretku graditeljstva od sredine 20. stoljeća u ovom blogu je izostavljen, ali će biti objavljen u planiranoj knjizi. Za ovo poglavlje na blog sam stavio nekoliko fotografija vezanih uz sadržaj poglavlja.








26.08.2015. u 19:37 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 16.08.2015.

U SJENI PROŠLOSTI: Veliki i Mali Zdenci (2)

1.4. Na prijelazu dvaju stoljeća

O izgledu sela zdenačkog kraja s kraja 19. stoljeća možemo doznati iz raznih spomenica ili zapisa pojedinaca koji su u prvoj polovini 20. stoljeća ostavili svoje zapise o prilikama zdenačkih sela (Veliki i Mali Zdenci, Orlovac).
Dosta zapisa o tome ostavili su pridošli zdenački Česi koji su se u većem broju doseljavali nakon 1875. godine. Dolazile su ovamo ratarske i obrtničke obitelji iz gospodarski razvijenih prostora današnje Češke koja je tada, kao i hrvatski prostori, bila u sastavu Austro-Ugarske. Ratarska područja Češke bila su tada već prenapučena. Stoga su tamo informacije o izobilju jeftine zemlje u Slavoniji koje su širile bečke vlasti pale na plodno tlo. S obzirom da su Slavonija i prostor nekadašnje Vojne krajine nakon turskog povlačenja ostali i dalje slabo napučeni, interes za dolazak pokazali su ne samo Česi, nego i Mađari, Nijemci, kasnije i Talijani, ali i brojni Hrvati iz napučenih hrvatskih prostora.
U stvarnosti dolazak novog stanovništva nije bilo nimalo bajkovit. Točno je da obradiva zemlja nije bila skupa, ali se jednim dijelom dobivala krčenjem šuma ili šikara koje su tu narasle tijekom sto pedeset godina turske prisutnosti.
Prvi stanovnici novoosnovanih zdenačkih sela dobili su kao graničari od vojnih vlasti besplatno zemlju i brojne druge povlastice. Uz graničarsku službu oni su bili poznati stočari, dok su ratarstvu posvetili manje pažnje jer su se samo manje površine sijale žitaricama, uglavnom toliko koliko im je bilo potrebno za preživljavanje.
Iz sačuvanih opisa doznaje se kakve su bile prilike u selima zdenačkog kraja u zadnjim desetljećima 19. stoljeća. Česi, koji su dolazili u zdenačka sela prije 1885. godine, dolazili su uglavnom vlakom do Barcza, a tu ih je već čekala konjska zaprega s kolima nekog poznanika ili rođaka iz Zdenaca. Ako takvih nije bilo, iznajmili su nekog kirijaša u Barczu jer su sobom vozili samo osobnu prtljagu s najnužnijim kućanskim stvarima. Sve ostalo su prodali ili ostavili rođacima. Ponekad su kod ovakvih dolazaka iskrsnule neplanirane teškoće. Iz jedne obiteljske kronike doznajemo da je nekoliko obitelji, među kojima je bila i obitelj Prochazka, putovalo pet dana. Vlakom preko Beča stigli su po planu do Barcza, ali budući da nije bilo mosta, Dravu su prelazili trajektom. Imali su nesreću da su na obalu došli u vrijeme kada se trajekt nasukao na jednu konjsku lešinu pa je došlo do zastoja u prometu. Među djecom se pojavila žeđ, ali zbog prizora nitko nije htio piti vodu iz rijeke, a u blizini nije bilo bunara. Još su veće iznenađenje doživjeli kada su spoznali da ih na drugoj obali nisu očekivala troja kola koja su ih trebala voziti u Velike Zdence. Naime, pismo koje su poslali poštom nije stiglo do njihovih poznanika iz Velikih Zdenaca pa je jedan od putnika pješice išao u skoro 90 km udaljene Velike Zdence i nakon tri dana čekanja kola s konjskom zapregom konačno su stigla i prevezla sve doseljenike u ovo selo. Već na putu od Barcza preko Virovitice u Peratovici su vidjeli kućerke iz čijih prozora su virile glave staraca koji su ih promatrali. Prozori su bili tako maleni da su jedva kroz njih provlačili glave. Iz kuća prema putu izlazile su žene i djeca u poderanoj odjeći koji su pogledom pratili ovu povorku doseljenika (Prochazka, 1969., str. 128 - 129).
Slične opise dali su i neki drugi doseljenici. Mnogi su na putu do Zdenaca zamijetili da dolaze u slabo nastanjeno područje. Put je bio blatnjav, s mnogim rupama punim vode i pokrivenim stočnim izmetom. U Malim Zdencima su zapazili s desne (sjeverne) strane u šiblju male kuće okrenute čelom prema putu, premazane blatom, pokrivene slamom, zadimljenih prozora i bez dimnjaka. Kuće su bile udaljene daleko jedna od druge. S lijeve (južne) strane puta nije bilo kuća, nego je svako domaćinstvo imalo pašnjake. S te je strane u Malim Zdencima bila jedino pravoslavna crkvica Male Gospe. U njenom susjedstvu tada je živio jedan opančar. On je s uginule ili ubijene stoke skidao kožu koju je stavljao u neki rastvor čime je započeo proces koji je stvarao ogroman smrad. Osjetila su ga sva okolna domaćinstva. Ostatak uginule oguljene stoke ostavljao se vani pa je to bila privlačna hrana za pse lutalice i vukove kojih je tada bilo u zdenačkom kraju.
U takvim su kućama živjele 80-tih godina 19. stoljeća starosjedilačke obitelji. Bilo je to još vrijeme zadruga kada su muški članovi i nakon ženidbe ostajali kod kuće dok su se kćeri nakon udaje selile u domaćinstvo mladoženje. Najstariji član obitelji bio je ujedno i kućni starješina kojeg se moralo slušati.
Zdenačka sela ipak su u svom gospodarskom razvoju bila ispred mnogih tadašnjih bilogorskih sela. Veliki Zdenci su nekad bili više naseljeni u donjem njenom kraju. Središte tog naselja bilo je na mjestu gdje danas put skreće prema Hercegovcu. Današnje raskrižje Velikih i Malih Zdenaca dobilo je na važnosti kada su dovršeni kameni putovi na relaciji Kutina - Grubišno Polje - Virovitica koji su presijecali put Bjelovar - Daruvar. Oko raskrižja počeo se u drugoj polovini 19. stoljeća postupno razvijati gospodarski život pa su na tom središnjemu dijelu (Gemeide, Majda) nastale prve važne gospodarske i administrativne ustanove. Uz raskrižje su se već početkom druge polovine 19. stoljeća počela održavati četiri godišnja sajma na kojima su seljani prodavali stoku i kupovali stvari za svoje domaćinstvo (Frntić, 1977., str. 32). U Velikim Zdencima bio je 1873. otvoren poštanski ured, 1885. godine ušla je u uporabu pruga Končanica (Zdenci) - Bastaji čime su ova područja dobila priključak na prugu Barcz – Daruvar - Pakrac, a kasnije i prema Banovoj Jaruzi (Horvat, 1994., str. 163). Od pruge u Končanici (Zdencima) u početku su najviše koristi imali Mađari koji su prevozili velike količine drva dobivenih sječom tadašnjih šuma s okolnog i šireg daruvarskog područja.
Prema jednoj bilješci prvu trgovinu na raskrižju, koja je bila na mjestu kasnije Hrešićeve trgovine, otvorio je Lovro Biffl. U njenoj blizini, dijagonalno, bila je trgovina nekog evangelika Schillera koju je kasnije preuzeo Dragaš. Uz trgovine često su se otvarale i gostionice (Prochazka,1970., str. 121 - 122).

Zdenačko raskrižje
Trgovina na zdenačkom raskrižju
Druga željeznička pruga važnija za gospodarski napredak zdenačkog područja dovršena je 1913. godine i povezivala je Grubišno Polje - Veliki Zdenci - Pavlovac Dražica kojom se preko Bjelovara dobio priključak na mrežu podravske željezničke pruge. Od Grubišnog Polja do Velikih Bastaja 1950. godine puštena je u promet novosagrađena pruga kojom se dobio priključak na raniju prugu Banova Jaruga - Daruvar – Bastaji - Suhopolje i time dobio priključak na prugu Zagreb - Virovitica - Osijek. Ipak pruga Bastaji - Grubišno Polje - Zdenci – Pavlovac Dražica nije imala dugi vijek. Posljednji službeni vlak prošao je ovom prugom 25. svibnja 1968. godine (Herout, 1971., str. 58).
Za stanovnike tamošnjih sela bilo je 1897. godine značajno i otvaranje male parne mljekare sagrađene uz zdenačko raskrižje putova. Time su postupno seljani mogli prodajom mlijeka doći do novčanih sredstava koja su im trebala za nabavku ratarskih pomagala i podmirivanje državnih obaveza.
U zadnjim desetljećima 19. stoljeća građeni su i dovršeni kameni putovi koji su prolazili zdenačkim selima čime je uklonjena i zadnja prepreka bržem gospodarskom razvoju ovih krajeva.
U jednom sačuvanom putopisnom zapisu opisano je putovanje od Hercegovca do Velikih Zdenaca 1901. godine. Putopisac je lijepo opisao svoje dojmove svog putovanja navodeći da je mjestima cesta bila ravna „kao na šnori“i nastavlja:

„…Na kraju obzora zagledasmo Daruvarsku goru sa Petrovim vrhom i Pakračku goru, dok nam se s lijeve strane ruke modrila gora moslavačka. Cesta se pomalo uzdiže, a kad se nadigla prvi puta, dolaziš u hrastik a kad se nadigla drugi put, sagledah lugove koji se na velikim ravnicama prostiru i uzdižu poput ogromnih zelenih zidova, zagledaš polja, oranice, sitnu i krupnu stoku, po livadama bijele guske, dočim cesta bude puna krmaka koje su muškarci i žene poganjali na sajam.
Poslije osme ure dođosmo u Velike Zdence koje se protegnulo poput gladne godine na uru daleko. Kuće su pokrivene raznobojnim crijepom, žljepovima, šindrom ili slamom, pa ti već krov odaje da je kuća imućna ili siromašna. Ima pred kućama pletera, ima taraba, dapače i od žice pletenih ograda koji povija raznobojni slak. Najljepše kuće pribrale se na kraju sela oko crkve gdje je i pošta i općinski ured, a preko ceste selo Mali Zdenci, koje dijeli drum što vodi u Daruvar i do Pavlovca…
Krenusmo do željezničke stanice Končanica - Zdenci ravnom cestom kamo smo došli za tri četvrt sata. Vlak je prispio u jedan sat, a kad zapitasmo kada kreće dalje, rekoše nam da 'kako kada', sad ranije sad kasnije, pa bijaše istom tako. Sastojao se od lokomotive, kola za ugljen, jednog vagona za putnike i drugog za tovare. Oko treće ure pozva nas vlakovođa da uđemo, a unišlo nas svemu petorica, kretali smo se dakle u vagonu polag dobre volje. Od Končanice do Šuplje Lipe zarasla je pruga travom što odaje da je na njoj slab promet. Sada smo se vozili šumom, livadama, gušticima i došli u divlji gorski kraj, a kad minusmo postaju Vrijesku, zagledasmo na šumovitu brijegu grad Bastaj , pa mjesto istog imena, a iza njega Koreničani.“


Iako se mnogi iskazi o naseljavanju Čeha u zdenački kraj podudaraju, sve su to prepričavanja koja su se prenosila s koljena na koljeno. To su uopćeni podaci, bez konkretnih brojčanih pokazatelja, bez podataka o cijeni zemlje u Češkoj i njenoj cijeni u zdenačkim selima. Ipak u iskazu Karla Hampla doznaju se i takvi pokazatelji.
Njegova je obitelj u Češkoj upala u gospodarske probleme pa su 1883. godine, privučeni vijestima o jeftinoj zemlji u Hrvatskoj, prodali cijelo imanje i krenuli u Hrvatsku. Njemu je tada bilo 16 godina. Vlakom su došli do Barcza gdje su ih čekala kola jednog njihovog rođaka iz Malih Zdenaca koji je tamo doselio nekoliko mjeseci ranije. Kod njega su ostali do proljeća 1884. godine, kada su za 300 zlatnika kupili 12, 5 jutara zemlje, za 110 zlatnika par konja, za 50 zlatnika kravu, za 40 zlatnika kola, a za preostali novac plug i brane i nešto hrane. Naveo je da se ovdje mogla kupiti zemlja za 10 - 20 zlatnika po jutru, dok se njena cijena u njihovom kraju, u Češkoj, kretala od 800 do 1 000 zlatnika. Ova je niska cijena privlačila nove doseljenike pa je kasnije cijena zemlje porasla na oko 100 zlatnika po jutru.
No kupljena zemlja nije bila dovoljna garancija za lagodan život. Prema Hamplovom iskazu u Zdencima je jedna trećina obradivih površina bila pod ledinom. Nakon tri godine odmora ona se počela kultivirati za ratarsku proizvodnju. Polja su bila zapuštena, međe su činile živice pune trnja široke i do tri hvata. Bilo je malo posijanih njiva, a trebalo je platiti državne obaveze i šumske štete. U svemu je bilo nestašice. Namirnice za prehranu teško su se kupovale jer domaće stanovništvo nije imalo viškova, a kada bi ga i imali, ne bi ga prodavali jer su to smatrali sramotom. Oni su svoje dugove radije podmirivali prodajom dijelova svoje zemlje, čime su se parcele usitnjavale, a imanja onih koji nisu mogli podmirivati novčane obaveze prema državi bila su prodavana „na bubanj“.
U svom iskazu Karlo Hampl je izjavio da je njegova obitelj nakon dolaska u Male Zdence htjela kupiti 100 kg pšenice, ali je nitko nije imao na prodaju. Uskočio je u pomoć jedan njihov ranije pridošli rođak i prodao im dvije od svoje četiri mjerice pšenice, ali ne zbog toga što mu je to bio višak, nego zato jer mu je trebao novac za plaćanje drugih obaveza. Pšenicu koju su dobili samljeli su u mlinu u Zdencima, dobili šrot, jer tada tamošnji mlinar nije imao mlin za dobivanje finog brašna.
U vrijeme njihovog dolaska ako se željelo fino brašno, morali su pšenicu voziti u mlin (vodenicu) u Daruvar. Budući da se u mlin odlazilo najviše poslije žetve, bilo je zastoja u radu mlinova ponekad zbog gužve, ali ponekad i zbog nedostatka vode u ljetnim mjesecima. Hampl je izjavio da je jednom tjedan dana čekao u redu u Daruvaru da bi samljeo dovezenu pšenicu pa se za to vrijeme hranio raznim voćem u okolnim baščama. Kada je dovezao brašno kući, njegova je majka cijeli dan plakala jer je od ukupne samljevene pšenice dovezao samo polovinu brašna.
Krumpir su sadili kao povrće u vrtu, u gredice u koje su posadili dvije kopanje krumpira. Taj su posao obavili motikom. Kukuruz su sadili tako što su na njivi šiljastim kolcem pravili rupe u koje su ubacivali kukuruzna zrna. Pšenicu su sijali također u malim količinama, oko dvije mjere (manje od jutra), šrotali su je (grubo mljevenje) i pravili kruh (pogaču) bez kvasca. Sijali su još proso i heljdu. Ovu nestašicu su koristili židovski trgovci koji su bijelo brašno dovozili iz Pešte i prodavali po visokoj cijeni. Njega su seljani kupovali samo u ograničenim količinama jer nisu imali novca.
Bijeda u zadnjim desetljećima 19. stoljeća bila je vidljiva na svakom koraku. Državne vlasti su sve seljačke dugove naplaćivale prodajom imovine dužnika za visinu duga, ne vodeći računa o stvarnoj vrijednosti imanja. Navodi se primjer nekog Vaněka (Vanjeka) čiji su grunt od 29,5 jutara prodali za 250 zlatnika. Hampl je zaključio da seosko stanovništvo tada nitko nije štitio jer nije bilo nikakve organizacije pa su živjeli kao robovi jer je sve bilo upereno protiv seljaštva.
Ovakvo teško stanje odnosi se na razdoblje od konca sedamdesetih do sredine 90-tih godina 19. stoljeća. Razlozi su dosta slojeviti, od onih da se tadašnje stanovništvo nakon ukidanja Vojne krajine teško privikavalo na brojne gospodarske promjene, do onih koje su uzrokovale nerodne godine izazvane povremenim vremenskim nepogodama: od tuča i poplava do sušnih godina. Jedna od takvih bila je 1873. godina kada je Kraljevska zemaljska vlada u Zagrebu doznačila Zdencima 815 forinti zajma za pomoć tamošnjem stanovništvu zbog nerodice (Frntić, 1977., str. 37). O jednoj takvoj vremenskoj neprilici doznaje se iz pisma jednog člana obitelji Prochazka koji je napisao da je 1879. godina bila mokra, urod je bio slab, a kruh se nije mogao nigdje kupiti. Iduću godinu su dočekali hraneći se uglavnom krumpirom, u proljeće raznim salatama i šumskim gljivama. Ipak su dočekali ječam koji sazrijeva nešto ranije, mljeli ga na flok i time nakon dugog vremena ponovo pekli vlastiti kruh i radili proizvode od tjestenine (Prochazka, 1970., str. 124).
I u zdenačkim selima su se 80-tih godina osjetile posljedice austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine (1878.) za čije je vođenje trebalo novčanih sredstava koja su se, po običaju, prebacila na seljačko stanovništvo. Mnoge vojne postrojbe austrougarske vojske tada su prolazile i kroz zdenačka sela. Zabilježeni su i jedni manevri 1888. godine koji su održani na daruvarsko - bjelovarskom području. U Zdencima su se seljani morali tri tjedna brinuti da dva eskadrona domobranske konjice ne budu žedna i gladna. Neki su seljani od tog imali koristi jer su pojedinci dobili suglasje Morica Bergera koji je imao koncesiju na točenje pića pa su otvarali privremene gostionice. To je učinila obitelj Vaclava Prochazke i prema zapisu u jednom su danu mađarskim husarima (honvedu) od 11 sati dopodne do večernjih sati prodali 700 litara vina (Prochazka, 1973., str. 188 - 189). O takvim se događajima dosta govorilo sve do Prvog svjetskog rata kada su ih zasjenile kudikamo okrutnije vijesti koje su stizale s raznih bojišta na kojima su ratovali i ginuli mnogi Zdenčani.
O gospodarskim prilikama na prijelazu dvaju stoljeća govore i odnosi cijena nekih proizvoda i usluga. Prema Narodnim novinama iz 1899. godine cijena 1 kg govedine bila je 40, teletine 48, svinjetine 46 i sušene svinjetine 68 novčića (filira). U isto vrijeme za ručni rad jednog težaka s hranom se dnevno platilo 80 filira, a 1 krunu i 20 filira bez hrane. Za rad težaka s teglećom marvom plaćale su se 4 krune.
Ovakve prilike potvrđuje i iskaz Save Zmijanac rođene u Grubišnom Polju koju su 1905. godine roditelji, kada joj je bilo 14 godina, dali udati u jednu bogatu obitelj u Velikim Zdencima. Ona je navela da je u to vrijeme nadničar morao raditi pet dana za kilogram masti, a tri dana za mjericu brašna.

Razglednica zdenačkog raskrižja s početka 20.stoljeća

Zdenačko raskrižje sredinom 20. stoljeća
Zdenačko raskrižje na početku 21. stoljeća



Oznake: Veliki Zdenci, Mali Zdenci, Veliki i Mali Zdenci, zavičajna povijest, velikozdenačka povijest, malozdenačka povijest

16.08.2015. u 19:42 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 12.08.2015.

U SJENI PROŠLOSTI: VELIKI I MALI ZDENCI (1)

Željko Karaula: Predgovor

(Recenziju rukopisa i predgovor za planiranu knjigu napisao je dr. sc. Željko Karaula. U blogu taj je dio izostavljen.)


1.1. UVOD

Svi oni koji su u školi učili povijest, ponijeli su u život neke spoznaje o ljudskoj prošlosti. Mnogima je vjerojatno ostala u sjećanju i ona stara rimska izreka da je povijest učiteljica života koju do danas nitko nije pokušao osporiti.
Nažalost, malo je onih koji su se zapitali zašto se ne poštuje cjelovitost ove izreke u kojoj se također kaže da je povijest svjetlo istine. Vjerojatno bismo tada drugačije mislili o toj učiteljici koja je, kao školski nastavni predmet, uvijek branila one koji su obnašali vlast. Promjenom vlasti učiteljica je ostala, ali je iznosila drugu istinu.
U školi smo naučili i imena mnogih vladara, imena njihovih supruga i ljubavnica, imena mnogih nasilnika i pustolova, ali malo smo doznali kako su živjeli oni bez kojih ne bi opstala nijedna država, nijedna civilizacija - oni koji su privređivali hranu za preživljavanje. A tih koji su privređivali hranu bilo je uvijek više od onih koji su njima vladali. Temelj svake države uvijek su činili proizvođači hrane, bez obzira na njihov naziv (rob, kmet, seljak, ratar, individualni proizvođač, farmer…). Oni nisu samo brinuli o preživljavanju stanovništva, nego su se iz njihovih redova regrutirali i vojnici koji su često bili žrtvovani u mnogim bezumnim ratovima, od onih vjerskih, nacionalnih i ideoloških, do onih osvajačkih ili onih u kojima su ginuli braneći nasilnike i diktatore da bi se oni održali na vlasti. Nema velikih razlika od vjerskih ratova iz ranijih stoljeća i onih nacionalnih i ideoloških kojima je obilovalo 20. stoljeće. U svima njima seljaci su bili najveći stradalnici iako su bili izvan politike, ali ih je politika nasilno regrutirala u vojsku, a da često nisu znali za što se ratuje.
Iz ovakvog okvira prošlosti nije moguće izuzeti ni zdenačka područja. Prošlost nikad nije bila sklona njegovim stanovnicima, od srednjeg vijeka do najnovijih dana. Rat je bio uvijek veliko zlo za ovu sredinu, on je uvijek prekidao normalan život. Poslije svakog rata mnoge su majke oplakivale svoje sinove i supruge, a suze svake majke su jednake, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili političku pripadnost. Nakon svakog rata zdenački seljak se ponovo vraćao na njivu da bi povećanim radom ponovo proizvodio hranu za gladne kojih je nakon rata bilo još više. On nije stigao slaviti ratne pobjede, a teško je slaviti ukoliko tisuće i tisuće njih oplakuje poginule članove svoje obitelji.
O nekim se ratovima i političkim previranjima kojima je obilovalo 20. stoljeće već do sada pisalo pa će ova knjiga biti samo dopuna onoga što je bilo izostavljeno. Stoga je ovo povijesna knjiga, oslanja se na pisane izvore, u njoj ima i elemenata etnografije koji mogu poslužiti kao putokaz za neka buduća etnografska istraživanja.
U knjizi su korištene i mnoge fotografije vezane za prošlost zdenačkih sela. Za neke poslove zdenačkih seljaka nisu se sačuvale autentične slike pa su korištene slike iz nekih drugih susjednih seoskih sredina kako bi se mladim i budućim generacijama i slikovno prikazao dio života njihovih predaka. Ovime će opisi s priloženim slikama pripomoći boljem razumijevanju svega onog što su radile prethodne generacije kojima moramo biti zahvalni za sve što smo od njih naslijedili i što želimo predati budućim naraštajima.
Stoga je ova knjiga posvećena svim onim stanovnicima zdenačkih sela koji su nekad živjeli na ovim prostorima, a to su:
- oni koji su sredinom 16. stoljeća morali napustiti ovdašnja ognjišta da bi sačuvali svoje živote pred Osmanlijama, nadajući se da će se brzo vratiti, ali se to nije nikad dogodilo;
- oni koji su krajem 17. stoljeća počeli osnivati nova zdenačka sela i zatim su do 19. stoljeća, kao krajišnici, ratovali u sastavu austrijske vojske na brojnim bojištima Europe;
- oni koji su od 19. stoljeća počeli naseljavati zdenačka sela i pripomogli njihovom gospodarskom razvoju;
- oni koji su u 20. stoljeću doprinijeli osnivanju brojnih udruga koje su zaslužne za kulturno - prosvjetni i sportski život u ovim selima; - oni koji su poginuli u ratovima 20. stoljeća, ponekad daleko od svoga zavičaja;
- oni koji danas brinu o grobovima svojih predaka i poginulih i svladavaju brojne probleme seljačkog života, u vrijeme kada još nije moguće vidjeti svjetlo na kraju tunela;
- oni koji će živjeti ovdje poslije nas da bi znali kako se ovdje živjelo prije njih. Upravo stoga redakcijski odbor očekuje da će ova knjiga biti dobro prihvaćena kod svih današnjih i budućih generacija, bez obzira na naciju, vjeru ili političko opredjeljenje. Zdenci su je zaslužili, a mogući prijepori ostavljeni su budućim našim istraživačima.

1.2. Kratka prošlost zdenačkog kraja

(O važnosti Zdenaca u srednjem vijeku svjedoče podaci da je u njemu 1478.godine održana sjednica Hrvatskog sabora. Ovo je područje kasnije postalo granično područje između hrvatskih dijelova pod turskom vlašću i dijelova koji su bili pod vlašću Habsburgovaca. Tekstualni dio u ovom blogu je izostavljen, a ostavljeni su samo neki slikovni prikazi.)

Povijesne karte zdenačkog kraja i slika zdenačkog dvorca









1.3. Stanovništvo zdenačkog prostora

Prvi brojčani podaci u novonastalim selima grubišnopoljskog prostora potiču iz 1732. godine i u njima se navodi broj pravoslavnih kuća u novonastalim selima. Tu su navedena sela Turčević Polje, Rastovac, Grubišno Polje i Veliki Zdenci. U popisu iz 1755. godine tu se još javljaju sela Rašenica i Mali Zdenci, a 1764. i Orlovac (Grujić, 1931.). Sva su nastala uz put koji je vodio usporedno s Ilovom na udaljenosti od oko jedan kilometar od desne obale ove rijeke na potezu od Turčević Polja prema Velikim Zdencima. To su bila prva najbliža naselja uz gornji tok desne obale rijeke Ilove, prva crta obrane Vojne krajine ukoliko bi se Turci ponovo vratili u Slavoniju što se, zbog odnosa snaga u Europi, nije očekivalo.
O broju katoličkog pučanstva na zdenačkom prostoru nema podataka za to razdoblje. Njihov broj nije bio velik o čemu govori podatak da je katolička župa u Grubišnom Polju osnovana 1782. godine. Veći broj katoličkih obitelji bio je u Velikim Zdencima koji su spadali pod hercegovačku župnu crkvu.
U Malim Zdencima je već sredinom 18. stoljeća (oko 1764.) sagrađena pravoslavna crkva Roždenija Bogorodice - Rođenja Bogorodice (Đurić - Feletar, 1983., str. 33), među narodom zvana i Mala Gospa), a na kraju Velikih Zdenaca također je postojala pravoslavna crkva od čijeg su materijala žitelji ovog sela sagradili 1847. godine novu crkvu kod raskrižja u blizini današnje škole. Zbog oštećenosti i dotrajalosti ona je bila srušena zadnjih godina 20. stoljeća.
U jednom prikazu za 1857. godinu nalaze se podaci o broju stanovništva na prostoru stare Slavonske krajine. Prema njoj je na području Križevačke pukovnije živjelo 61 532 stanovnika koji su živjeli u 4 897 kuća. Od toga je bilo 44 937 katolika i 16 546 pravoslavaca te 49 grkokatolika. U Đurđevačkoj pukovniji tada je bilo 78 534 stanovnika koji su živjeli u 7 463 kuća, od čega je bilo 61 864 katolika, 16 656 pravoslavaca i 14 grkokatolika (Valentić, 2003., str. 52).
Proces nastajanja moderne nacije i u zdenačkom kraju bio je, kao i svugdje, postupan proces. Stanovništvo se dugo vremena bilježilo po vjeroispovijesti, tek od sredine 19. stoljeća jača svijest o nacionalnoj pripadnosti. U jednoj kraćoj studiji Mirko Valentić je napisao da su balkanski Vlasi dugo vremena bili stočari i stoga su „prvi preduvjeti za srbizaciju, hrvatizaciju i islamizaciju balkanskih Vlaha tj. za njihovu potpunu integraciju u hrvatski ili srpski narod“ stvoreni tek onda kada su postali sjedilačko stanovništvo i počeli se baviti ratarstvom. (Valentić, 1996., str. 25).
I u službenim popisima stanovništva koji su počeli 1857. godine navodi se stanovništvo po vjeroispovijesti, 1900. godine to je prošireno na navođenje podataka o materinskom jeziku stanovništva pa se hrvatskosrpski (hrvatski i srpski) navodi kao zajednički jezik Hrvata i Srba. Vjerska je opredijeljenost ipak bila presudna kod razgraničenja na srpsku ili hrvatsku naciju (Crkvenčić, Pepeonik, 1993., str. 339) Nakon ukidanja Varaždinskog generalata 1871. godine zdenačka područja su ušla u sastav Bjelovarske županije koja se dijelila na kotareve i općine. (Slukić Altić, 2008., str. 10 - 12). Veliki Zdenci su spadali u kotar Garešnica i općinu Hercegovac, dok su Mali Zdenci i Orlovac došli u sastav kotara i općine Grubišno Polje. Time je i dalje put Bjelovar - Daruvar administrativno razgraničavao Velike Zdence od Malih Zdenaca i Orlovca. Veliki Zdenci su 1900. godine izdvojeni u zasebnu općinu, ali su i dalje bili u sastavu kotara Garešnica.
Proces naseljavanja novog stanovništva na zdenačka područja nastavljen je početkom 19. stoljeća, a završio početkom 20. stoljeća. U prvoj polovini 19. stoljeća, 1826. godine, doselilo se u Velike Zdence i nekoliko čeških obitelji. Priliv novog stanovništva bio je postupan jer je to priječio do sredine 19. stoljeća tadašnji feudalni sustav u kojem kmetovi nisu mogli bez pristanka svojih gospodara i državnih vlasti napuštati svoje posjede. Tek nakon ukidanja kmetstva mnoge su ove prepreke otklonjene.
Dolazak novog stanovništva na područja zdenačkog kraja do 1871. godine ovisio je i o odlukama vojnih krajiških vlasti. Njima je jedno vrijeme odgovaralo da se popune još uvijek slabo nastanjena područja s desne obale Ilove, ali svaki dolazak bio je evidentiran i morao je imati prethodni pristanak vojnih vlasti. Vojne vlasti nisu jedno vrijeme dozvoljavale naseljavanja pripadnika evangeličke vjere. Ukoliko su se doselile takve obitelji, ostanak im je uvjetovan prelaskom na katoličku vjeru, u protivnom su morali napustiti prostor Vojne krajine. Tako je zabilježeno da je u Ivanovom Selu sedam obitelji prešlo na katoličku vjeru kako bi ostali živjeti u tom selu (Herout, 1996., str. 60).
Najjači intenzitet doseljavanja Čeha, Mađara i židovskih porodica uslijedio je nakon ukidanja Vojne krajine 1871. godine kada je ukinut Bjelovarski generalat, čime su ukinute brojne ranije prepreke. Brisana je i ranija prepreka o dolasku evangelika pa je u Velike Zdence doselilo više takvih obitelji čiji su se potomci održali do današnjih dana.
Naseljavanje u zdenačka sela nastavljeno je i u 20. stoljeću, ali se ograničilo na dolazak obitelji iz susjednih prostora. Zaustavljen je dolazak stranog stanovništva, ali se bilježilo pojačano iseljavanje u prekooceanske zemlje. U njemu je sudjelovalo stanovništvo zdenačkih sela, bez obzira na nacionalnu pripadnost.
Nakon 1945. godine veći broj čeških obitelji je reemigrirao u Čehoslovačku, a velik broj novih obitelji naseljavao se u zdenačka sela jer im se pružala mogućnost zaposlenja u mljekarskom zavodu Zdenka.

Kretanje stanovništva u selima zdenačkog kraja vidljivo je iz službenih podataka navedenih u tablici broj 1.

Tablica br. 1: Kretanje broja stanovnika od 1857. do 2011.

U ovim popisima sela do 1910. nije iskazan nacionalni sastav stanovništva nego se navodi vjeroispovijed, kasnije i materinski jezik. Prema najstarijem takvom podatku iz 1857. godine u Velikim Zdencima je bilo ukupno 54 kuća sa 336 katolika i 448 pravoslavaca, dok je u Malim Zdencima u 41 kući živjelo 108 katolika i 279 pravoslavnih stanovnika (Frntić, 1977., 33 – 38; Feletar, Dragutin, Feletar, Petar, 2008., 61 - 115).
Zanimljivost u statističkim prikazima je da je u Velikim Zdencima u prosjeku živjelo u domaćinstvu 15 članova, a u Malim Zdencima oko 10 stanovnika. Radi usporedbe, 1900. godine 1498 stanovnika Velikih Zdenaca (rimokatolika 1082, pravoslavaca 370, Židova 10, evangelika i reformiranih 30 i ostalih 6) živjelo je u 250 kuća, što je u prosjeku oko šest članova u domaćinstvu, dok je u Malim Zdencima 748 stanovnika (521 rimokatolik, pravoslavaca 196, evangelika i reformiranih 28) živjelo u 130 kuća što je u prosjeku također oko šest članova. (Frntić, 1977., str. 33 -34).
Usporedbom ova dva prikaza moguće je zaključiti da je još početkom druge polovine 19. stoljeća bilo zdenačkih obitelji koje su dijelom živjele u kućnim zadrugama, dijelom u fazi raspadanja, sve dok se broj članova u jednoj kući nije ustalio u prosjek koji se održao za skoro cijelo razdoblje 20. stoljeća.

Oznake: zavičajna povijest, Veliki Zdenci, Mali Zdenci, povijest zdenačkog kraja

12.08.2015. u 16:23 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 11.08.2015.

Ljubiteljima zavičajne povijesti

U posljednje vrijeme sve se više susrećemo s ljudima koji istražuju svoje korijene želeći doznati tko su im bili preci, iz kojih prostora potiču, čime su se bavili i kakav su imali životni put. Mnogi to smatraju pomodarstvom, ali po tom pitanju ipak zaostajemo za mnogim europskim državama. Svi oni koji žele istražiti prošlost svoje porodice sigurno pokazuju i interes za zavičajnu povijest jer se te stvari isprepliću. Među takve spadam i ja.

Interes za zavičajnu povijest pratila me od djetinjstva, a povećale su ga mnoge životne spoznaje tijekom odrastanja. Cijeli sam radnih vijek, punih 42 godine, proveo kao predavač povijesti na osnovnim i srednjim školama. Kao povjesničar brzo sam spoznao da sam učenicima malo predavao o prošlosti daruvarsko-grubišnopoljskog prostora u kojem sam proveo svoje djetinjstvo, mladenačke dane i veći dio radnog vijeka. Mnogi su mislili da ova područja nemaju ništa zanimljivo iz svoje prošlosti, da nisu imali nikakvu važnost. Nažalost, to nije točno jer su ova područja prolazila kroz burna povijesna razdoblja u kojima su zbog brojnih ratova nekadašnji stanovnici napuštali svoja ognjišta i trajno pronalazili novi život u nekim drugim sredinama. Takvih migracija bilo je i tijekom 20. stoljeća pa i današnji „starosjedioci“ ovog prostora čine uglavnom potomci obitelji koje su se ovamo doselile krajem 19. i tijekom 20. stoljeća.

O svemu ovome trebalo bi se doznati iz naše zavičajne povijesti, ali o kojoj se malo doznalo u nastavi povijesti viših razreda osnovne ili u nastavi povijesti srednjih škola jer to nije sadržano u propisanim školskim programima. Stoga su današnji naraštaji na našem području osakaćeni u znanju prostora u kojem su odrastali, živjeli ili žive.
Kod nas se često se govori o domoljublju, ali zaboravljamo da se ono u nama počinje tkati u ranom djetinjstvu u obitelji i nastavlja u razdoblju odrastanja u zavičajnom prostoru. Dobro satkane niti iz tog razdoblja svatko onda odnosi u život. U kasnijoj životnoj dobi ili starosti, gdje god bili, da li u zemlji ili negdje u tuđini, svatko se u mislima vraća u rodni kraj, zamišlja ga onakvog kakav je nekad bio i rado ga posjećuje. Takvi ljudi koji su se tako odgajali sigurno su domoljubi jer ukoliko vole svoj rodni kraj, oni će voljeti i svoju domovinu, zemlju u kojoj su se rodili. Domovina je zapravo mozaik sastavljen od lokalnih zajednica; da bi se voljela domovina, mora se voljeti i svoj zavičaj.

Upravo ovakve postavke ukazuju na potrebu da stanovnici jednog prostora upoznaju njegovu prošlost. Nije dostatno poznavanje samo jednog njenog segmenta, nego cjeloviti prikaz. Vezivati, primjerice, daruvarsku povijesti samo za Jankoviće, a zaboraviti na brojna zbivanja iz 20. stoljeća, primjer je lošeg pristupa proučavanju zavičajne povijesti. Ovakve zablude bit će jednom uklonjene, ali se zbog njih koči povijesno istraživanje, dostatno da mnogi noviji događaji padnu u zaborav.

Stoga svi moji dosadašnji radovi imaju za cilj da se bogata prošlost ovih prostora obrani od trajnog zaborava. Jedan od takvih je moj rukopis za knjigu U sjeni prošlosti: Veliki i Mali Zdenci iz kojeg sam odabrao samo neka poglavlja kako bi ukazao u skraćenom obliku sadržaj rukopisa koji je zgotovljen već prije dvije godine, ali do sada se nije našao nakladnik koji bi preuzeo obavezu da se taj rukopis objavi u jednoj knjizi. Knjiga je jedino sredstvo da se mnogi cijenjeni podaci nekog prostora sačuvaju od zaborava.

Hoće li u tome pripomoći prilozi s ovoga bloga, doznat će se u skoroj budućnosti.

U SJENI PROŠLOSTI: VELIKI I MALI ZDENCI


Recenzent: dr.sc. Željko Karaula
Suradnici: Zlatko Mađeruh,Zlata Mađeruh Bratković, Nenad Matijašević, Marija i Marica Kosihajda, +Vlasta Horina Mađeruh, Snježana Seliš, Ksenija Čubrilović.

Lektor: Ksenija Čubrilović

Skeniranje slika: Denis Singer
Za blog pripremila: Mira Barberić
Sponzori: ???
Uz tekst su korištene obiteljske slike te slike iz Arhiva Saveza Čeha i Jednote.

(Ovaj sam rad posvetio selima u kojima sam proveo svoje djetinjstvo i mladenačke dane. Darujem ga na uspomenu svim njihovim vrijednim ljudima od kojih sam mnoge osobno poznavao. Svi su oni živjeli od rada svojih ruku, a oni koji u tome nisu uspijevali, otišli su u veće gradske sredine ili nekamo u tuđinu gdje i danas žive oni ili njihovi potomci. Među onima koji su ostali bilo je dosta takvih koji su se isticali u kulturnom, sportskom ili nekom drugom obliku društvenog rada. Njihova imena nisam ovdje navodio jer bih sigurno nekoga zaboravio, a to sam htio izbjeći. Ona je posvećena svima koji su u tim selima živjeli i još danas žive. Imena onih koji su mi u radu pomagali imaju također nekih poveznica za zdenački prostor pa i njima dugujem zahvalu za suradnju tijekom pisanja ovog rada. Da li sam u tome uspio, svoju će prosudbu dati budući naraštaji.

Vjenceslav Herout
Daruvar, 2015.)



Sadržaj

Predgovor (Željko Karaula)
1. Zdenački prostor - nijemi svjedok prošlosti
1. 1. Uvodni dio
1. 2. Kratka prošlost zdenačkog kraja
1. 3. Stanovništvo zdenačkog prostora
1. 4.. Na prijelazu dvaju stoljeća

2. Zdenačka domaćinstva i svakodnevni život
2. 1. Stambeni i gospodarski objekti
2.2. Interijer stambenih zgrada
2.3. Napredak graditeljstva
2.4. Gospodarske zgrade
2.5. Svakodnevna ishrana
2.6. Pripremanje mesne hrane

3. Od šikara do uzornog gospodarstva
3.1. Od stočarstva prema ratarstvu
3.2. Od sjetve do vršidbe
A. Priprema za sjetvu
B. Jesenska sjetva
C. Radovi nakon sjetve
D. Žetva
E. Dovoz i vršidba žitarica

4. Svakodnevni život i ostali ratarski poslovi
4.1. Svakodnevni poslovi
4.2. Proljetni poslovi
4.3. Ljetni poslovi
4.4. Ususret jeseni

5. Od lana i konoplje do gotovih tekstilnih proizvoda

5.1. Sjetva i žetva lana i konoplje
5.2. Riljanje
5.3. Namakanje
5.4. Nabijanje lana i konoplje
5.5. Radovi na trlici
5.6. Radovi na grebenu
5.7. Predenje
5.8. Motovilo
5.9. Vitlanje
5.10. Snovanje
5.11.Tkanje
5.12. Tekstilne rukotvorine
5.13. Odjeća, obuća i „ moda“ zdenačkih ratara

6. Zdenački ratari - svestrani zanatlije
7. Govor i zdravstveno stanje zdenačkog stanovništva
8. Svakodnevni život

8.1. Vjerske prilike u zdenačkom kraju
8.2. Božićni i uskršnji blagdani
8.3. Proštenja- kramovi
8.4. Od kola do plesnih zabava
8.5. Od zaruka do svatova i krstitki


9. Predaje iz prošlosti zdenačkog kraja

9.1. Turčin i lisica
9.2. Turci i crkvena zvona
9.3. Tajna zdenačkog blaga
9.4. Legenda o bandama
9.5. Šumar i odmetnici
9.6. Šandor i sirotinja
9.7. Šandor i grof Janković



10. Zdenačko školstvo

Bilješka o autoru
Literatura i izvori

Oznake: zavičajna povijest, domoljublje, povijest, Veliki Zdenci, Mali Zdenci

11.08.2015. u 13:05 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< kolovoz, 2015 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (3)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (4)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (14)

Pretraživač

Loading