U posljednje vrijeme sve se više susrećemo s ljudima koji istražuju svoje korijene želeći doznati tko su im bili preci, iz kojih prostora potiču, čime su se bavili i kakav su imali životni put. Mnogi to smatraju pomodarstvom, ali po tom pitanju ipak zaostajemo za mnogim europskim državama. Svi oni koji žele istražiti prošlost svoje porodice sigurno pokazuju i interes za zavičajnu povijest jer se te stvari isprepliću. Među takve spadam i ja.
Interes za zavičajnu povijest pratila me od djetinjstva, a povećale su ga mnoge životne spoznaje tijekom odrastanja. Cijeli sam radnih vijek, punih 42 godine, proveo kao predavač povijesti na osnovnim i srednjim školama. Kao povjesničar brzo sam spoznao da sam učenicima malo predavao o prošlosti daruvarsko-grubišnopoljskog prostora u kojem sam proveo svoje djetinjstvo, mladenačke dane i veći dio radnog vijeka. Mnogi su mislili da ova područja nemaju ništa zanimljivo iz svoje prošlosti, da nisu imali nikakvu važnost. Nažalost, to nije točno jer su ova područja prolazila kroz burna povijesna razdoblja u kojima su zbog brojnih ratova nekadašnji stanovnici napuštali svoja ognjišta i trajno pronalazili novi život u nekim drugim sredinama. Takvih migracija bilo je i tijekom 20. stoljeća pa i današnji „starosjedioci“ ovog prostora čine uglavnom potomci obitelji koje su se ovamo doselile krajem 19. i tijekom 20. stoljeća.
O svemu ovome trebalo bi se doznati iz naše zavičajne povijesti, ali o kojoj se malo doznalo u nastavi povijesti viših razreda osnovne ili u nastavi povijesti srednjih škola jer to nije sadržano u propisanim školskim programima. Stoga su današnji naraštaji na našem području osakaćeni u znanju prostora u kojem su odrastali, živjeli ili žive.
Kod nas se često se govori o domoljublju, ali zaboravljamo da se ono u nama počinje tkati u ranom djetinjstvu u obitelji i nastavlja u razdoblju odrastanja u zavičajnom prostoru. Dobro satkane niti iz tog razdoblja svatko onda odnosi u život. U kasnijoj životnoj dobi ili starosti, gdje god bili, da li u zemlji ili negdje u tuđini, svatko se u mislima vraća u rodni kraj, zamišlja ga onakvog kakav je nekad bio i rado ga posjećuje. Takvi ljudi koji su se tako odgajali sigurno su domoljubi jer ukoliko vole svoj rodni kraj, oni će voljeti i svoju domovinu, zemlju u kojoj su se rodili. Domovina je zapravo mozaik sastavljen od lokalnih zajednica; da bi se voljela domovina, mora se voljeti i svoj zavičaj.
Upravo ovakve postavke ukazuju na potrebu da stanovnici jednog prostora upoznaju njegovu prošlost. Nije dostatno poznavanje samo jednog njenog segmenta, nego cjeloviti prikaz. Vezivati, primjerice, daruvarsku povijesti samo za Jankoviće, a zaboraviti na brojna zbivanja iz 20. stoljeća, primjer je lošeg pristupa proučavanju zavičajne povijesti. Ovakve zablude bit će jednom uklonjene, ali se zbog njih koči povijesno istraživanje, dostatno da mnogi noviji događaji padnu u zaborav.
Stoga svi moji dosadašnji radovi imaju za cilj da se bogata prošlost ovih prostora obrani od trajnog zaborava. Jedan od takvih je moj rukopis za knjigu U sjeni prošlosti: Veliki i Mali Zdenci iz kojeg sam odabrao samo neka poglavlja kako bi ukazao u skraćenom obliku sadržaj rukopisa koji je zgotovljen već prije dvije godine, ali do sada se nije našao nakladnik koji bi preuzeo obavezu da se taj rukopis objavi u jednoj knjizi. Knjiga je jedino sredstvo da se mnogi cijenjeni podaci nekog prostora sačuvaju od zaborava.
Hoće li u tome pripomoći prilozi s ovoga bloga, doznat će se u skoroj budućnosti.