Priče iz prošlosti

utorak, 11.08.2015.

Ljubiteljima zavičajne povijesti

U posljednje vrijeme sve se više susrećemo s ljudima koji istražuju svoje korijene želeći doznati tko su im bili preci, iz kojih prostora potiču, čime su se bavili i kakav su imali životni put. Mnogi to smatraju pomodarstvom, ali po tom pitanju ipak zaostajemo za mnogim europskim državama. Svi oni koji žele istražiti prošlost svoje porodice sigurno pokazuju i interes za zavičajnu povijest jer se te stvari isprepliću. Među takve spadam i ja.

Interes za zavičajnu povijest pratila me od djetinjstva, a povećale su ga mnoge životne spoznaje tijekom odrastanja. Cijeli sam radnih vijek, punih 42 godine, proveo kao predavač povijesti na osnovnim i srednjim školama. Kao povjesničar brzo sam spoznao da sam učenicima malo predavao o prošlosti daruvarsko-grubišnopoljskog prostora u kojem sam proveo svoje djetinjstvo, mladenačke dane i veći dio radnog vijeka. Mnogi su mislili da ova područja nemaju ništa zanimljivo iz svoje prošlosti, da nisu imali nikakvu važnost. Nažalost, to nije točno jer su ova područja prolazila kroz burna povijesna razdoblja u kojima su zbog brojnih ratova nekadašnji stanovnici napuštali svoja ognjišta i trajno pronalazili novi život u nekim drugim sredinama. Takvih migracija bilo je i tijekom 20. stoljeća pa i današnji „starosjedioci“ ovog prostora čine uglavnom potomci obitelji koje su se ovamo doselile krajem 19. i tijekom 20. stoljeća.

O svemu ovome trebalo bi se doznati iz naše zavičajne povijesti, ali o kojoj se malo doznalo u nastavi povijesti viših razreda osnovne ili u nastavi povijesti srednjih škola jer to nije sadržano u propisanim školskim programima. Stoga su današnji naraštaji na našem području osakaćeni u znanju prostora u kojem su odrastali, živjeli ili žive.
Kod nas se često se govori o domoljublju, ali zaboravljamo da se ono u nama počinje tkati u ranom djetinjstvu u obitelji i nastavlja u razdoblju odrastanja u zavičajnom prostoru. Dobro satkane niti iz tog razdoblja svatko onda odnosi u život. U kasnijoj životnoj dobi ili starosti, gdje god bili, da li u zemlji ili negdje u tuđini, svatko se u mislima vraća u rodni kraj, zamišlja ga onakvog kakav je nekad bio i rado ga posjećuje. Takvi ljudi koji su se tako odgajali sigurno su domoljubi jer ukoliko vole svoj rodni kraj, oni će voljeti i svoju domovinu, zemlju u kojoj su se rodili. Domovina je zapravo mozaik sastavljen od lokalnih zajednica; da bi se voljela domovina, mora se voljeti i svoj zavičaj.

Upravo ovakve postavke ukazuju na potrebu da stanovnici jednog prostora upoznaju njegovu prošlost. Nije dostatno poznavanje samo jednog njenog segmenta, nego cjeloviti prikaz. Vezivati, primjerice, daruvarsku povijesti samo za Jankoviće, a zaboraviti na brojna zbivanja iz 20. stoljeća, primjer je lošeg pristupa proučavanju zavičajne povijesti. Ovakve zablude bit će jednom uklonjene, ali se zbog njih koči povijesno istraživanje, dostatno da mnogi noviji događaji padnu u zaborav.

Stoga svi moji dosadašnji radovi imaju za cilj da se bogata prošlost ovih prostora obrani od trajnog zaborava. Jedan od takvih je moj rukopis za knjigu U sjeni prošlosti: Veliki i Mali Zdenci iz kojeg sam odabrao samo neka poglavlja kako bi ukazao u skraćenom obliku sadržaj rukopisa koji je zgotovljen već prije dvije godine, ali do sada se nije našao nakladnik koji bi preuzeo obavezu da se taj rukopis objavi u jednoj knjizi. Knjiga je jedino sredstvo da se mnogi cijenjeni podaci nekog prostora sačuvaju od zaborava.

Hoće li u tome pripomoći prilozi s ovoga bloga, doznat će se u skoroj budućnosti.

Oznake: zavičajna povijest, domoljublje, povijest, Veliki Zdenci, Mali Zdenci

ponedjeljak, 29.06.2015.

Je li istina duboko zakopana u zemlji?

Ovu izreku da je istina zakopana duboko u zemlji čuo sam još u ranom djetinjstvu. Najčešće sam je slušao kada su stariji ljudi raspravljali o mnogim nerazjašnjenim sudbinama pojedinih ljudi. Ja sam toj uzrečici doslovno vjerovao pa sam ponekad kopao u pijesku i živio u nadi da ću je upravo ja naći. Nažalost, nisam je tada pronašao pa i danas vjerujem u njenu vjerodostojnost.
Što više vrijeme prolazi sve se više pitam što je to zapravo istina. Živimo u vremenu kada svakodnevno slušamo barem dvije različite istine o istim događajima pa se mnogi s pravom pitaju tko govori onu pravu istinu, da li oni koje nazivaju „desna“ ili „lijeva“ strana. Prošli su i predsjednički izbori, iza nas su i obilježeni događaji vezani za Jasenovac i Bleiburg. Lijepa je to gesta kada se mrtvima odaje počast jer je to jedan od dokaza da žrtve nisu zaboravljene. Ostavljam po strani oprečne komentare ili ignoriranje jedne strane poginulih s druge strane, i obrnuto.
Bilo je tu još mnogih drugih događaja oko kojih su se ukrštala koplja, u kojima su se također sučeljavale različite istine. To je možda bio osnovni razlog što se nisam javljao na svom blogu. Očekivao sam da će se strasti primiriti i da će se više govoriti o pitanjima o kojima ovisi naša sadašnjost, ali i budućnost. Imam dojam kao da se nalazimo u nekoj areni u kojoj se bore dva sučeljena tabora, a brojni promatrači aplaudiraju za jedne ili druge i očekuju ishod njihovog sukoba. Oba tabora su dobro naoružani, imaju dobru logistiku i mogu ratovati sve dok ih bodre brojni promatrači, odnosno obični smrtnici. Iako se većina nije priklonila niti jednom od ova dva tabora, ne dopada im se ovakvo stanje, htjeli bi to mnogi promijeniti, ali to nije moguće jer ne postoji još ona kritična masa koja bi na legalan način usmjerila ovaj brod na nemirnom moru prema ljepšoj sutrašnjici. Jedna od posljedica takvog stanja je odlazak velikog broja mlađih ljudi iz „lijepe naše“ koju sigurno vole, ali ipak odlaze u neizvjesnost u tuđinu. Upitno je koliko će se takvih ikad vratiti. Jednim je dijelom točno da mnogi odlaze u potrazi za radnim mjestom, ali je točno da mnogi odlaze i zbog većih osobnih primanja. A zašto ne bi? Nitko kod nas ne lamentira da zbog veće zarade odlaze i neki naši vrhunski nogometaši, rukometaši i košarkaši. Takvima sredstva javnog priopćavanja posvećuju dodatni prostor, o njihovima primanjima i pikanterijama iz svakodnevnog života slušamo i u dnevnim udarnim vijestima. U isto vrijeme ta sredstva informiranja ne izvješćuju da ovdje ostaju ostarjeli radnici i seljaci čije su žuljevite ruke stvarale mnogo onog što smo mi naslijedili. Ne odlaze nikamo jer za teške poslove više nisu sposobni. Oni nemaju ni povlaštenih mirovina, iako su cijeli svoj radni vijek uložili u boljitak naše zajednice. I to je dio njihove istine. Danas su mnogi od njih ne samo osiromašeni, nego i poniženi, njihove vapaje ne razumiju ni „lijevi“ ni „desni“ političari.
Da li u prethodnim primjerima ima istine? Ima, ali za neke nema. Na prvi pogled se čini da nema jedne istine, već mnogo istina o istom pitanju. Uostalom, pitanjem istine bavila se i bavi se filozofska znanost tražeći njeno pravo značenje. Možda bi se taj problem istine mogao objasniti na jednom običnom bezazlenom primjeru. Vjerojatno je svatko imao priliku susresti „vatrene hajdukovce“ i „vatrene dinamovce“. Iako su jedni i drugi veliki ljubitelji nogometa, jedni i drugi brane svoje istine, a „ratove“ među njima nitko do sada nije uspio zaustaviti.
Pitanje prave istine je složeno. Opet ću to pokušati objasniti na nekom običnom svakodnevnom primjeru. Zamislite dva novinara koji sjede pored sebe i izvještavaju o jednoj nogometnoj utakmici. Njihovi će se prikazi sigurno razlikovati, bez obzira koliko se oni trudili da što vjernije opišu tijek utakmice. Jednom novinaru možda se dopao igrač koji je zabio gol, a drugom koji je požrtvovnom igrom pridonio uspjehu svoje momčadi. Stoga se ne treba čuditi da su prikazi, poput ratova, znatno kompleksniji. Tu na sadržaj prikaza utječu i drugi faktori, od onih da li o tome izvještava pobjednička ili poražena strana, o utjecaju politike i bezbroj drugih elemenata. Ponavljam, prikaz ratova je veoma zahtjevan. Uzmimo na primjer ne tako davno naše oduševljenje kada su bili zbačeni s vlasti diktatori Gadafi i Sadam Husein. A što se danas događa na prostoru Libije i Iraka? Nije tu u pitanju samo diktatura, već i pitanje nafte, a ne smije se zaboraviti i na profite ratne industrije. Što bi bilo kada bi prestali svi ratovi, što bi bilo s ljudima koji su zaposleni u ratnoj industriji? Ratni lobiji i banke su u tijesnoj vezi i stoga ne treba očekivati da ćemo ikada živjeti u svijetu bez rata. Da li u slučaju Iraka i Libije postoji samo jedna istina?
Često se govorilo da bi povijest trebala biti učiteljica života, ona bi trebala govoriti istinu, ali se zaboravlja da ima dobrih, loših i poslušnih učiteljica koje u školama ne iznose svoje viđenje prošlosti, nego ono što je predviđeno školskim programima. Program je okvir unutar kojeg se kreću učiteljice, on je često strogo ograđen pa se učiteljice moraju držati ograde koje su im odredile političke vlasti jer one i plaćaju takve učiteljice. Nedavno sam na jednom manjem daruvarskom skupu, iako se to nije nalazilo na dnevnom redu, čuo jedno zanimljivo razmišljanje jednog daruvarskog građanina. On je iznio svoju tvrdnju da u daruvarskoj osnovnoj školi ništa nije naučio iz povijesti, da su ih učili izmišljene stvari i sve u tom smislu. Iako nisam bio nikad predavač u toj školi, najprije sam zbog ove njegove tvrdnje pomislio da je morao biti bistar učenik jer je još kao osnovnoškolac uvidio da u nastavnoj građi povijesti ima i mnogo nepotpunih ili prešućenih podataka. Nažalost, već sljedeće njegove rečenice srušile su cijelu moju konstrukciju o njegovom logičnom prosuđivanju. Rekao je da mu je kasnije došla u ruke jedna istinita knjiga, autora stranog prezimena, u kojoj su opisana i sva stradanja daruvarskih Hrvata i slično. Ne samo da mi je knjiga takvog sadržaja ostala nepoznata, nego ne vjerujem niti u istinitost sadržaja takve knjige, ukoliko ta knjiga uopće postoji.
Pitanje istine i danas je aktualno. Da li je neistina isto što i laž? Ako bismo se htjeli rukovoditi izrekom jednog našeg političara i intelektualca, ovakvo pitanje ima opravdanja. On je jednom izjavio: „Ja ne lažem, samo povremeno govorim neistinu. A to je ipak pristojnije.“ Ovdje bi trebalo tražiti tumačenje jezikoslovaca da objasne razliku između laži i neistine. U Deset zapovjedi se navodi riječ laž, nju bi trebalo izbjegavati. Nažalost, onima s povlaštenom mirovinom dozvoljeno je i govoriti neistine pa je i to dovoljan dokaz o istini, o našoj jednakosti.
Govoriti o istini i neistini u velikim ratovima veoma je nezahvalno. U svakom od takvih ratova događala su se velika zla, bili oni pravedni ili nepravedni ratovi. Hirošime ne bi bilo da nije bilo Pearl Harboura, da nije bilo Coventrya 1940., ne bi bilo ni Drezdena 1945. godine. Da nije bilo tog rata, ne bi bilo brojnih poslijeratnih sudskih procesa i brojnih odmazdi bez pravednih suđenja.
Da li je onda danas moguće pisati istinu o ratnim zbivanjima? Jest, ali uz poštivanje nekih kriterija, prije svega izbjegavanje osobnih komentara o ratnim zbivanjima. Autor teksta ne smije se kod pisanja ponašati kao navijač na nogometnoj utakmici, već pisati o tome tko se sukobio u nekom ratu, kojim je snagama pojedina strana raspolagala, značajne bitke, ratne gubitke i ishod ratnog sukoba. Sve ostalo trebali bi obraditi sudionici zbivanja u svojim memoarima u kojima bi već postojala i različitost prikaza pojedinih događaja. Oni su subjektivni, mogu i ne moraju odgovarati punoj istini. Jednako tako i ranije dva opisana novinara koja sam spomenuo u ovom prilogu mogli bi istinito pisati o nogometnoj utakmici, ukoliko bi pisali o sastavima momčadi, naveli broj gledatelja, kada je i tko polučio golove i naveli konačan rezultat. Kod ovakvog pristupa pisanju, među opisima ne bi bilo sadržajnih razlika u opisu iste utakmice. No, ako bi jedan od njih počeo komentirati igru, suđenje suca i davati druge svoje prosudbe, on bi već ušao u područje osobne prosudbe, svojeg viđenja utakmice, svoje istine. Slično je tako u povijesnoj znanosti.
U zadnjim godinama mnogo se govorilo o raznim temama vezanim za Drugi svjetski rat. I nakon 70 godina od njegovog završetka, današnje generacije čiju većinu čine oni rođeni nakon njegovog završetka, moraju slušati različite ocjene o njegovom karakteru i posljedicama. Zaboravlja se da danas broj njegovih živih neposrednih sudionika nije velik, da su to ostarjeli devedesetogodišnjaci, ukoliko su imali 20 godina kada je rat završio. Iako se nitko ne protivi da se sudi svima onima koji su nešto nečasnog počinili u ratu, sve to nije dostatno da se truje raznim „istinama“ i mladi naraštaj rođen i nakon Domovinskog rata. Bilo bi bolje da se uz skrb oko poginulih u Drugom svjetskom ratu i poraću povede više brige kako živima olakšati život: starijima omogućiti kvalitetan život, a mladima osigurati ljepšu budućnost. Ne bih htio nagađati što je pozadina raznih izjava pojedinih političara vezanih uz temu Drugog svjetskog rata. Ne vjerujem ni u punu iskrenost osjećanja boli pojedinaca prema svim takvim ratnim stradalnicima. Ukoliko je to ipak iskreno, volio bih znati zašto sličan pijetet ne zaslužuju i poginuli u Prvom svjetskom ratu s područja današnje Hrvatske. U njemu je poginulo oko 180 000 vojnika (slovima: sto osamdeset tisuća). Svaki od njih imao je svoju obitelj: roditelje, braću, sestre, suprugu i možda djecu. Ako se ta brojka pomnoži s brojem članova obitelji, onda je njihovu smrt oplakivalo oko milion članova obitelji poginulih. A tko se danas njih sjeti ? Kada bi današnji političari bolje razumjeli povijest vlastitog naroda, možda bi se prisjetili i njih. Zašto ovdje ne skupljaju svoje predizborne poene?
A zašto to spominjem?
Pobogu, moji djedovi, s očeve i majčine strane, usprkos golgoti koju su prošli, preživjeli su taj rat. Da ga nisu preživjeli, ne bi bilo ni mojih roditelja, pa ne bi bilo ni mene. Svijet time ne bi ništa izgubio, ali osjećam potrebu da u ime svojih djedova pošaljem ovu poruku o njihovim suborcima koji nisu bili te sreće i nisu preživjeli rat. Toliko su barem zaslužili!
Uz prešućivanja ovakvih tema iz naše prošlosti, svjedoci smo povremenih prepucavanja o povijesnim temama među nekim našim političarima. Povijest i politika, bez obzira na njihovu povezanost, sadržajno nemaju nikakve sličnosti. Za političare povijesne temu su samo politička igra, dnevna komunikacija, ali su oni nedovoljno svjesni o mogućim njenim negativnim posljedicama. Oni zaboravljaju da današnji mladi naraštaji prate internet, iz njega upijaju ne samo dobre, već i neke negativne poruke. Mladi slušaju ili čitaju sredstva javnog informiranja gdje se također susreću s raznim „istinama“ o kojima nemaju dostatno osnovno predznanje. Takvom stanju doprinose i mnoge institucije, od kojih ne treba zaboraviti ni obitelj koja bi trebala biti zadnji filter kojim bi svoju djecu odvratili od raznih stranputica. Današnju mladež se uspjelo jednim dijelom podijeliti po stranačkom kriteriju, ali je ona ipak u politici zanemarena, od lokalnih do državnih razina. Postala je samo kulisa pojedinih stranaka u svečarskim prilikama. Organizirana mladež kod nas za sada ne postoji pa i nada da bi mladi mogli promijeniti sadašnje stanje, nije kod nas još na vidiku.
Mnoga ova moja nabacana razmišljanja nisu ništa novoga. O sličnim problemima kroz ljudsku prošlost pisali su mnogi filozofi i kulturni djelatnici. Šteta je samo što takve ideje nisu dovoljno prezentirane u sredstvima javnog informiranja svima nama, bez obzira na životni vijek. Čovjek uči cijeli život pa ne treba ni odbacivati već neka ranija stečena iskustva. Jedna takva ličnost, Fran Petrić, filozof hrvatskih korijena, još je u 16. stoljeću pisao o sličnim temama. Neću ih komentirati, dovoljno su jasne pa ih ostavljam vama da o njima date svoj sud, svoju istinu.

Neka razmišljanja Frana Petrića

1. Nema napisane istinite povijesti. Jednu pišu vladari, moćnici i pobjednici podložni laskanju i strahu, a drugu piše čovjek iz puka. Tumačenje jedne činjenice ili događaja, njezino uvećavanje ili prešućivanje istine, falsificiranje, obmanjivanje često služi politici. Piše se često iz straha ili iz osobnih interesa. Vladaru se laska, prikrivaju se njegovi nedostaci, prešućuju propusti…
2. Povijest bi trebala biti i pripovijedanje o nižim ljudima: seljacima, pomorcima, pustinjacima, ukoliko su napravili značajno djelo.
3. Povjesničar bi trebao govoriti istinu, ne bi smio lagati i ne bi se mu trebalo zamjeriti ako neke stvari letimice spomene, a neke prešuti…Povjesničaru nije cilj užitak jer je to svojstvo pjesnika, već ono što je korisno. Povjesničar treba izbjegavati pohvale i hvalospjeve vladarima i vojskovođama sa svoje strane i na prijekore s druge strane…Povjesničar mora biti tako daleko od pjesnika kao što je istina daleko od laži…Povjesničar želi uljepšati istinu, a pjesnik uz istinu iznosi i izmišljeno.
4. Pisac povijesti nije onaj koji bi napisao povijest da je zadrži skrivenu već da je preda ljudima. Cilj je: sačuvati uspomenu na ljude i događaje.
5. Sve ljudske želje svode se na tri i one su prirodne i opće za sve: biti, dobro biti i uvijek biti ili želja za vječnim dobrim životom. Te su tri želje u duhu svakog čovjeka i zato se nalaze u svim ljudima zajedno, bez obzira gdje oni živjeli.
6. Cilj svake zajednice ljudi mora biti njihova sreća i stalni dobar život. O tome bi trebali brinuti oni koji upravljaju zajednicom. Stoga oni trebaju biti razboriti i mudri kako bi pronašli način da ostvare tu sreću.
7. Mnogi vladari zakleti su neprijatelji istine.
8. Mnogi povjesničari bi mogli napisati istinu kada bi vladar htio da se istina napiše, ali je to teško ostvariti zbog neprijateljstva što ga vladar gaji prema istini.
9. Povijest je takva kakva je volja vladara pod čijem se nalogu piše.
10. Povijest na osnovu iskustva podučava kako treba da upravljamo svojom domovinom da bi postigli istinski mir i moguću sreću pa je zato treba cijeniti.
11. U proučavanju povijesti se treba usmjeriti na dobro i sreću naše domovine a time i ljudi samih: gdje su građani sretni, sretni su i pojedinci.
12. Mir i spokojstvo leže na dobro uređenim i dobro održavanima zakonima. I dobar zakon, ako se ga ne pridržava, može narušiti mir.
13. Greška povjesničara je da znaju preuveličati događaj, a na to ih potiče Mržnja ili Ljubav. Ne smije se laskati, preuveličavati, pretjerivati, prekoravati…

Oznake: filozofija, povijest, ISTINA

ponedjeljak, 14.07.2014.

Prvi svjetski rat (1914. - 1918.)

Uvodni dio

Ove godine obilježava se 100. godišnjica izbijanja velikog rata koji je kasnije nazvan Prvim svjetskim ratom. Do danas nije poznat ukupan broj žrtava koje je on odnio pa se podastiru razni podaci. Oni se ne zataškavaju, ali točan broj nije moguće utvrditi pa ću se zadovoljiti podatkom da je bilo oko 12 milijuna poginulih i oko 22 milijuna ranjenih i osakaćenih - dakle oko 34 milijuna stradalnika rata. Jednako tako se ne zna ni broj poginulih i ranjenih s prostora današnje Hrvatske pa se ta procjena kreće od sto deset do sto osamdeset tisuća stradalnika.
Korijeni ovog rata sežu još u 19. stoljeće, a formiranje sučeljenih vojnih saveza velikih sila bio je dovršeno već 1907. godine. Nakon toga svaki incident mogao je izazvati među njima ratni sukob. Veoma blizu tome je bila aneksija Bosne i Hercegovine (1908.) kada je Austro-Ugarska proglasila pripajanje ovog područja. Do rata tada nije došlo samo zato što su se sile Antante osjećale još nespremne za rat pa su davale brojne ustupke protivničkoj strani kako bi se bolje pripremile za ratni sukob. S druge strane je Njemačka, glavni zagovornik rata, nastojala da rat počne što prije, znajući da sile Antante nisu završile sve pripreme za jedan veliki rat.
Sarajevski atentat često se spominje kao povod ratu. Možda bi bilo preciznije napisati da je to bio samo zapaljen fitilj koji je gorio skoro mjesec dana i koji se mogao ugasiti da su to željele velike sile. Posebno se tome protivila Njemačka. Stoga je odbijanje srpske vlade ultimatuma Austro-Ugarske pokrenulo jedno krvavo ratno kolo s velikim materijalnim i ljudskim žrtvama.
Još danas, nakon sto godina, postoji razlika u mišljenju da li je atentat Gavrila Principa domoljubno ili terorističko djelo. Mnogi traže odgovor na takvo pitanje od povjesničara, ali treba znati da oni nisu suci, nego ljudi koji govore o činjenicama, a prosudbe o napisanom daju čitatelji ili šira zajednica.
Kako bi običan čitatelj shvatio taj problem, navodim neke primjere iz suvremenosti. Nerijetko na vijestima slušamo da se neki atentator (atentatorka) opasao eksplozivom, ušao u neki autobus ili neki drugi prostor, aktivirao eksploziv i ubio sebe i ljude u svojoj blizini, iako ih nije ni poznavao. Vjerojatno će mnogi reći da je to bio teroristički čin, ali u isto vrijeme zaboravljamo da taj će atentator biti kod nekih slavljen kao rodoljub koji će postati idol mladima ili naciji. Tako je bilo i sa svim ostalim atentatima u povijesti jer je uvijek oko njih bilo oprečnih stavova.
Ne želim pisati o tijeku Prvog svjetskog rata. Poznato je da su nakon njegovog završetka novu povijesnu kartu svijeta krojile opet velike sile, dakako pobjednice. O broju poginulih se nisu previše izjašnjavali.
Iz povijesti znamo kakvo je bilo političko raspoloženje prema Austro-Ugarskoj na prostoru današnje Hrvatske pa stoga ni vojni obveznici s ovih prostora nisu išli u rat da ratuju za njene interese, nego zato jer su na to bili primorani. Bili su svjesni da ratuju za interese velikih sila koje će i nakon rata odlučivati i o njihovim sudbinama.

Naša daruvarska područja, kao i ostala hrvatska područja, bila su u sastavu Austro-Ugarske, time i na strani poraženih Centralnih sila. Mnogi mladi punoljetni muškarci, vojni obveznici, bili su primorani ratovati daleko od svojih kuća, a mnogi su tamo poginuli i pokopani. O broju takvih s daruvarkog područja moguće je samo nagađati, o mnogima od njih se izgubio svaki pisani trag, njih nema ni u maticama umrlih. Znači, oni nisu ni umrli.
U razdoblju između dva svjetska rata se među poraženima o krvavom ratu samo šaptom pričalo, poginule su oplakivale samo njihove obitelji, poslijeratna priznanja nisu dobivali, o ratnim se mirovinama nije ni razmišljalo, a o psihičkim traumama se šutjelo. Danas je teško shvatiti da se iz rata mogao vratiti ijedan vojnik nenarušena zdravlja, nakon onog što su proživjeli tijekom četverogodišnjeg rata. Ipak, naši djedovi i pradjedovi morali su biti zahvalni što su se vratili živi, a to nije uspjelo mnogim njihovim prijateljima, čiji su grobovi razbacani na prostoru od istočne (Galicija, Bukovina) do srpske ili talijanske bojišnice. Mnoge majke i supruge poginulih nikad nisu mogle položiti ni cvijeće na njihove grobove, svoje su suze prolijevale često u naručju svoje maloljetne djece i obitelji.


U Kraljevini SHS nije bio jednak položaj sudionika rata. Ta je država nastala ujedinjenjem Srbije i Crne Gore s nekim područjima koja su bila u sastavu Austro-Ugarske (Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina i Vojvodina). Time su u novoj državi živjeli narodi koji su, ne svojom voljom, jednim dijelom ratovali jedni protiv drugih. Stoga se po završetku rata srpska vojska, koja je ratovala na strani Antante, nakon što je ušla na hrvatska područja ponašala kao pobjednik nad poraženima.
U međuratnom razdoblju u Jugoslaviji su se slavili uglavnom oni koji su bili na pobjedničkoj strani na balkanskom (solunskom) bojištu. Takvima su se i podizali spomenici. Oni koji su bili na protivničkoj strani su se prešućivali, imena poginulih padala su u zaborav pa danas nije moguće utvrditi ni točan njihov broj. A tko su bili najveći stradalnici rata? Po zvanju to su bili uglavnom seljaci i radnici koji su ratovali jedni protiv drugih, iako se ničim jedni drugima nisu zamjerili. Obje su strane jedna drugu smatrale „neprijateljskom“ i to samo zato jer je to od njih tražilo njihovo vojno i državno vodstvo. U pozadini bojišnica također su sve ratne izdatke snosili radnici i seljaci, a nakon završetka rata uništeno gospodarstvo i troškovi rata ponovo su prebačeni na one koji su rat preživjeli. A nagrada za poginulog člana obitelji bila je stavljanje njihovih imena pod tepih.

U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata bilo je prilika da se napiše o prethodnom ratu više, ali se tada veća pažnja posvetila opisu ratnih zbivanja od 1941. - 1945. Nema tu ništa spornog, ali je ipak trebalo iskoristiti još tada žive sudionike rata iz 1914. - 1918. godine, zabilježiti njihove iskaze, a ne se zadovoljiti samo Krležinim opisima koji su kao kap u moru. Time je izbrisan i dio sadržaja iz hrvatske povijesti pa će buduće generacije imati dojam da su Hrvati i današnje nacionalne manjine koje žive u Hrvatskoj bili izvan zbivanja vezanih za Prvi svjetski rat.
Te se greške danas ne mogu ispraviti jer nema više živih sudionika Prvog svjetskog rata. Jedini trag da se osvijetli to razdoblje je malen broj sačuvanih pisama koja su tada vojnici pisali s bojišnica svojim obiteljima. Ja ću podastrijeti sadržaj nekoliko takvih pisama iz kojih se može dobiti približna slika kako su vojnici s našeg daruvarskog područja proživljavali rat. U njima nema ništa senzacionalnog, iako se mnogo toga smatralo vojnom tajnom pa su pisma prethodno pročitale razne vojne komisije. Stoga ne začuđuje da se vojnicima savjetovalo da pišu svojim obiteljima na običnim dopisnicima jer je to tim komisijama olakšavalo posao. Ipak iz tih pisama doznajemo kako su tada živjele njihove obitelji i koliko su ti vojnici razmišljali o svojim obiteljima i njihovim brigama.
Sva pisma su izvorna sadržaja, uz neke manje pravopisne ispravke. U nekoliko nastavaka upoznat ću vas sa njihovim sadržajem.

Oznake: povijest, prvi svjetski rat, pisma

subota, 26.04.2014.

PUTOKAZ DARUVARČANIMA PRIJE PUTA U PROŠLOST NAŠIM PROSTOROM UZ PORUKU: UPOZNAJ, NE ZABORAVI I PRENESI SVOJIM POTOMCIMA

UVOD

Nije potrebno nikome objašnjavati da je lijepo poznavati svoje korijene, tj. znati tko su mu roditelji i bliža rodbina, tko mu je dao u školi prve spoznaje o pisanju i računanju ili tko ga je „maltretirao“ tijekom školovanja. Toga zadnjeg se mnogi jedino sjećaju, ali ostalo je već upitno. Takvi ni ne znaju ništa o svom gradu, niti ih to zanima. Zahvaljujući sredstvima informiranja takvi dobro znaju da primjerice Modrić nije igrao za svoj klub, ali ipak zarađuje svotu čiji iznos obični smrtnici teško mogu pojmiti. Čast Modriću, ali je žalosno što naša sredstva informiranja daju prednost nebitnim, a ne bitnim pitanjima, držeći se one rimske izreke: “Kruha i igara!“
Nije stoga čudo da mnogi radije putuju u prošlost, jer budućnost im mnogo ne obećava. Stoga predlažem Daruvarčanima da sa mnom krenu u tu daleku zavičajnu prošlost jer će barem na trenutak zaboraviti na probleme sadašnjice. Bit će bogatiji samo za nove spoznaje, ali ja ništa drugo više ne nudim, niti mogu ponuditi.

Seoba naroda je dovela do sloma Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine, a time je europski prostor zakoračio u srednjovjekovno razdoblje. Seobe naroda su uništile raniju rimsku kulturu i na današnjim daruvarskim prostorima. Nestalo je nekadašnje rimske naseobine Aquae Balissae i ova su područja ušla u razdoblje o kojem se nije sačuvalo puno podataka.
Na području Slavonije živjela su u 7. stoljeću brojna slavenska plemena izmiješana s Avarima i Istočnim Gotima, koji su jedno vrijeme priznavali bizantsku, a kasnije i franačku vlast. U takvim okolnostima početkom 9. stoljeća bilježe se i prvi tragovi hrvatske države o kojoj doznajemo iz franačkih izvora i u kojima je zabilježen ustanak Ljudevita Posavskog. Iako su ova područja u 10. stoljeću ušla u sastav Tomislavove države, ipak su naše spoznaje o tom razdoblju na ovom području veoma oskudne.
1102. g. Hrvatska je ušla u sastav personalne unije s Mađarskom. U tom razdoblju se dovršava proces feudalizacije te tako i ova područja počinju postupno izlaziti iz višestoljetne tame. Područje šireg Poilovlja tada je bilo u sastavu župe Svetačje koja se kasnije raspala na tri manja kotara (districta): Pakrac, Toplicu i Svetačje. Svi su oni tada bili u sastavu Križevačke županije i takvo se stanje održalo sve do dolaska Turaka u 16. stoljeću.
Za razdoblje od 14. do početka 16. stoljeća postoji dovoljno pisanih izvora iz kojih je moguće zaključiti da su ova područja bila gusto naseljena, s bogatim gospodarskim i vjerskim životom. Iz popisa Zagrebačke biskupije doznajemo da je na ovom, relativnom malom prostoru, živio velik broj pučanstva o čemu svjedoči velik broj crkava i samostana. O velikom broju žitelja doznajemo i iz raznih obračuna poreza za razdoblje 15. i početka 16. stoljeća. Iz ovih zapisa moguće je zaključiti da su današnji širi daruvarski prostori bili razdijeljeni u više sitnijih plemićkih posjeda, ali su njihovi vlasnici bile mnoge ugledne porodice kao što su bili Kastelanovići (Kastellanfy), Baćani (Bathyany), Tiboldovići, Nelipići, Gorjanski, Pekrijevci, Sekelji…
O gospodarskoj razvijenosti govori i postojanje više trgovišta (opidum) u kojima se trgovala s ratarskim i obrtničkim proizvodima.

SREDNJOVJEKOVNA VLASTELINSTVA NA DARUVARSKOM PROSTORU

1. VLASTELINSTVO STUPČANICA

Vlastelinstvo Stupčanica u 15. stoljeću prostiralo se sjeverozapadnim obroncima Papuka. Granice su sezale na sjeveru do Ilove koja se u dokumentima nazivala i Stupčanica te na zapadu do današnje rječice Rijeke (vjerojatno nekadašnje Krajetine). Na istoku je pak vlastelinstvo graničilo s voćinskim posjedima, a na jugu s velikim posjedom Dobre Kuće.
Pod stupčaničko vlastelinstvo u 15. stoljeću spadala je i Gornja Stupčanica, utvrda i trgovište iznad današnjih Bastaja te Donja Stupčanica koja je također bila trgovišno mjesto. U sastavu ovog vlastelinstva početkom 15. stoljeća bilo je i područje nekadašnjeg manjeg vlastelinstva Kretyn koje se nalazilo u njegovom susjedstvu. Tragove naselja Kretyn danas nije moguće utvrditi, a nalazilo se vjerojatno u gornjem toku rijeke Ilove.
Jedini trag na stupčaničko vlastelinstvo ukazuju ostaci utvrde koja se nalazi na planinskom dijelu ovog područja i koja je kao stražar-kula imala veoma važnu obrambenu ulogu. Stanovnici ovoga područja do danas ostatke ove utvrde nazivaju "turska kula", iako je njena povijest znatno starija. Već 1244. godine u nekim zapisima spominje se naziv Saploncha. U popisu župa Zagrebačke biskupije za ovoj prostor se rabe riječi "inferior et superior Soploncha" što navodi na zaključak o postojanju Gornje i Donje Stupčanice.
Najstariji vlasnici ovog vlastelinstva bila je plemićka porodica Tiboldovića, grana moćnog plemena koje je imalo veliki posjed od Baboče uz Dravu do Zemča (Svetačja) uz Savu. Zbog kršenja zakona Pavao Tiboldović morao je grad predati 1356. godine velikom županu Petru Poharosu. Od 1408. godine, kada je izumro rod Poharosa, grad je prešao u kraljevo vlasništvo. Neko je vrijeme Stupčanica bila u rukama Sigismundove supruge kraljice Barbare, sve dok nije došla u vlasništvo Nikole Gorjanskog, hrvatskog bana i ugarskog palatina. Nakon nestanka obitelji Gorjanski, stupčanička područja su došla u ruke Nikole Banfija (Banffy). Godine 1542. Turci su zauzeli ova područja, a obližnja Ilova postala je granicom između turskog i austrijskog dijela Slavonije. Turci su, zbog strateške važnosti Stupčanice, u njoj imali svoju vojnu posadu koja se tu zadržala sve do oslobođenja 1687. godine.
Novija istraživanja koja su obavljena na ovom području, dovela su do sljedećih zaključaka: Stupčanička tvrđava je najbolje sačuvana utvrda na našim prostorima iz predturskih vremena. Tome je razlog što je utvrda građena od dobrog kamenog materijala, što se nalazi u teško pristupačnom planinskom prostoru pa je moguće reći da je čuvana u sigurnim planinskim njedrima. Utvrda je građena na tijesnom zaravanku brežuljka i vidljiva je iz velike daljine. Do danas se sačuvala oko 18 metara visoka kula, čija svaka strana iznosi 7 metara. Vidljivo je da je građena stručno. U nju se ulazilo sa zapadne strane u prvom katu i tu je kula bila najviše zaštićena i čuvana. Na drugom katu kule još se i danas, sa sjeverne strane, vidi prozor kasne romanike. Uglovi kule pojačani su tesanim kamenom. Pored kule, sa zapadne strane, bile su "u ključ" sazidane male prostorije. Mogući zaključak je da u takvoj utvrdi nije moglo boraviti mnogo ljudi, već je ona služila kao osmatračnica ili za zaštitu u krajnjoj nuždi u slučaju neprijateljskog napada. Čini se da je utvrda građena po uzoru na njemačke burgove koji su imali sličnu namjenu, dok je trgovišno naselje bilo nešto niže, ispod utvrde. Time je trgovište Stupčanice bilo izvan utvrđenih zidova i moglo se širiti po čitavom okolnom brdu. Stručna istraživanja tog prostora nisu završena, ali treba se nadati da će se pronaći obrisi nekadašnjeg stupčaničkog trgovišta. Sličnosti između gradnje Stupčanice moguće je pronaći u Dobroj Kući i Siraču.


2. VLASTELINSTVO DOBRA KUĆA

Vlastelinstvo Dobra Kuća imalo je bogatu prošlost, a njegove granice i vlasnici su se često mijenjali. Ipak u drugoj polovici 15. stoljeća ono je zahvaćalo čitav prostor jugozapadno od Stupčanice i današnje rječice Rijeke te sjeverno od potoka Stančevca na jugu. Na zapadu se prostiralo sve do današnjeg Brestovca, uz desni tok rijeke Toplice, a na jugu do vlastelinstva Sveti Duh. U svom sjevernom dijelu ono je graničilo jednim dijelom s vlastelinstvom Kuntovci, koje je se većim svojim dijelom nalazilo na desnoj strani Ilove.
O važnosti ovog vlastelinstva ukazuje i postojanje dva trgovišta. Jedno je Četvrtkovac (Chethwerthhel) za koje se pretpostavlja da se nalazio negdje na prostoru današnjeg Donjeg Daruvara. No, ta je lokacija najmanje pouzdana jer nisu do sada pronađeni nikakvi tragovi o postojanju nekog naselja na tom mjestu. Drugo je trgovište bilo Toplica (Hewyz) koji se nalazio u istočnom dijelu današnjeg Daruvara i uz koje je bila utvrda Kamengrad (Kuwar).
U središtu vlastelinstva Dobre Kuće bila je utvrda i naselje istog imena. Utvrda se nalazi 8 kilometara istočno od današnjeg Daruvara, iznad rijeke Toplice na 300 metara nadmorske visine. Po načinu gradnje sličan je gradnji Stupčanice od koje je udaljen 3 kilometara. U njegovoj blizini prolazila se granica između ta dva vlastelinstva, a među njenim vlasnicima se vodio stalni "mali rat".
Dobra Kuća se prvi puta spominje 1335. godine i nastala je nešto kasnije od Stupčanice. Utvrda (castel) je sazidana na brežuljku koji je okružen sa svih strana bregovima pa je bio pravi refugijum (sklonište) jer se ne vidi sve dok se ne dođe tik pod njega. Ova je utvrda također manjih dimenzija. Glavna kula sazidana je na litici i jedini je ulaz bio u prvom katu. Lijevo od ulaza vidjeli su se temelji četiriju prostorija. Na jednom dijelu sačuvao se svod podruma, koji je sada zatrpan kamenjem i materijalom nekadašnje utvrde. Zidovi glavne kule su masivni i široki i gradnja je izvedena slabije od one u Stupčanici. To je i razlog što se ova utvrda znatno lošije oduprla razaračkoj snazi vremena. U tijesnom dvorištu burga nalaze se još danas tragovi bunara, dubokog 14 metara, uklesanog u živom kamenu.
Prvi zapisi govore da je Dobra Kuća bila u posjedu hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. sve do 1358. godine, kada ju je preuzeo Grgur Kurjaković. Kasnije je kralj Dobru Kuću dodijelio Hrvatinićima u zamjenu za bosanski grad Greben. Iz tog vremena datira i prva veza vlasnika ovog vlastelinstva s bosanskim velikašima.
Kasniji vlasnik Dobre Kuće, Benedikt Nelipić, dao je 1412. godine sagraditi na sjeveru svog vlastelinstva, kod današnje Male Maslenjače, pavlinski samostan Sveta Ana. Ova plemićka porodica držala je ovo vlastelinstvo sve do 1476. godine, kada je Dobra Kuća došla u ruke pečujskog biskupa Ernušta Hampa. To je bilo vrijeme kada su zabilježeni i prvi turski prodori na ovdašnje područje. Godine 1480. Dobra Kuća je dobila nove plemićke vlasnike, obitelj Sekelji, i u njihovim je rukama ostala sve do dolaska Turaka 1542. godine.
Ostaci nekadašnje Dobre Kuće danas skriva gusta bukova šuma i mračan kanjon Toplice, ali nam oni barem omogućuju da se danas zna, gdje se nekad nalazilo sjedište jednog od najvećih vlastelinstava na ovom području.


3. VLASTELINSTVO SVETI DUH

Povijest vlastelinstva Sveti Duh najčešće se danas vezuje za dežanovačko područje, iako je ono prostorno bilo znatno šire. Najpoznatiji vlasnici ovog vlastelinstva su plemićka porodica Kastelanovića, koja se na ovim prostorima javlja početkom 14. stoljeća. Ona je tijekom vremena povećavala svoje posjede tako da su se krajem 15. stoljeća oni prostirali od Sirača i Željnjaka na istoku, do Svetog Duha na zapadu. Jednim je dijelom na sjevernoj strani vlastelinstvo graničilo s vlastelinstvom Kristalovac i Dobrom Kućom, na istoku s vlastelinstvom Bela, a na jugu s Bagenovcem i svetačkim vlastelinstvom, čiji su vlasnici krajem 15. stoljeća bila porodica Kanjiža.
O napučenosti ovih prostora svjedoči velik broj naselja na ovom prostoru, među kojima su najpoznatija trgovišta Sveti Duh, Dijanovac, Dimičkovina i Podborje. Na njegovom području su bile i Sirač, Željnjak, Čaklovac, Petrovina i neka naselja kojima je teško danas utvrditi precizniju lokaciju. Ta se konstatacija odnosi i na druge navedene lokacije o kojima postoje različita mišljenja gdje su se mogla nalaziti. Novija su istraživanja utvrdila da su se neke važne lokacije nalazile na sljedećim mjestima: kod današnjih Duhova, kod Blagorodovca na mjestu Gradina, u Dežanovcu - na mjestu nekadašnjeg groblja, u Trojeglavi i na potezu od Trojeglave - Donjih Sređana - Gornjih Sređana - Badljevine. Za precizniju identifikaciju bit će potrebna još dodatna istraživanja.
Ono što nije moguće u ravničarskom prostoru Svetog Duha, to je znatno lakše dokazati u njegovom planinskom dijelu. Odnosi se to na utvrde Sirač i Željnjak, čiji su se tragovi sačuvali do današnjih dana.
Sirač se nalazi na mjestu gdje rijeka Bijela izlazi iz planinskih masiva Papuka i ulazi u prostranu dolinu. Prvi put se spominje pod nazivom Zirch. U 14. stoljeću on je bio u rukama Tiboldovića, ali 1389. kralj Sigismund ga je oduzeo i dodijelio Kastelanovićima. Na strmom brijegu iznad rijeke Bijele nalazi se utvrda, čiji su se ostaci sačuvali do danas. Vjerojatno ju je sagradio Gašpar Kastelanović, koji je 1430. godine dobio pravo gradnje utvrde (castel) kao i utvrde u obližnjem Željnjaku (Solnock). Obje su utvrde sagrađene iz obrambenih razloga: Željnjak da brani prilaz Siraču, a utvrda u Siraču da brani prolaz kroz tjesnac.
Sirač je u srednjem vijeku bio važno mjesto jer se nalazio na križištu dvaju putova. Prvi je put dolazio iz smjera Pakraca, a drugi je vodio dolinom Bijele te dalje prema Dobroj Kući i Podborju i tako spajao istočnu sa zapadnom Slavonijom. Ima nekih zapisa u kojima se navodi da je u Siraču u turskom razdoblju živjelo oko dvije tisuće stanovnika i neki ga po tome smatraju drugim gradom po veličini u istočnoj Slavoniji i to odmah iza Osijeka. Lijepi opis Sirača iz turskih razdoblja dao je putopisac Ćelebije.


4. VLASTELINSTVO KRISTALOVAC

Vlastelinstvo Kristalovac (Kristalowcz) geografski se nalazilo između rijeke Ilove na sjeveru, rijeke Toplice na jugu, a na istoku je graničilo sa vlastelinstvima Kuntovac i Dobra Kuća. Ovo se vlastelinstvo prostiralo i na dijelove današnjeg garešničkog područja.
U središnjem dijelu ovog vlastelinstva nalazilo se trgovište (oppidum) Kristalovac. U njemu su 1472. godine živjele 32 purgerske obitelji i četiri inkvilina (došljaka ili najamnika). Među njima bilo je kovača, kolara, krojača, postolara, tkalaca, brijača i čak zlatara. Stanovnici trgovišta Kreštelovca nisu bili samo zanatlije, nego su se bavili i poljoprivredom. Zabilježeno je da su jedno vrijeme imali u svom vlasništvu 36% posjeda kristalovačkog vlastelinstva. Zbog povremenih upada Turaka, koji su zabilježeni već u prvoj polovini 15. stoljeća, došlo je do smanjivanja broja pučanstva na ovom vlastelinstvu. Prije turskih prodora na vlastelinstvu se spominje 112 domaćinstava, a 1472. godine taj se broj smanjio na 85. Uz zemljoradnju, stanovništvo se ovih područja bavilo i vinogradarstvom.
Krajem 15. stoljeća vlasnici su Kristalovca bili plemićka porodica Baćani (Batthyany), a jedan njen član, Franjo Baćani, bio je početkom 16. stoljeća i hrvatski ban. Ova je porodica uz posjede na daruvaskom i garešničkom području imala svoja imanja i u Mađarskoj i zato su oni, kada je zaprijetila turska opasnost, sami poticali preseljavanje stanovništva s ovih posjeda, na one u Mađarskoj.
O važnosti vlastelinstva Kristalovac djelomično govori i podatak da je u njemu 1518. godine boravio i hrvatsko-ugarski kralj Ludovik II. (1516. – 1526.) koji je u tom trgovištu izdao jednu kraljevsku ispravu. Također je poznato da su Baćani bili u lošim odnosima sa Kastelanovićima, vlasnicima Svetog Duha. To je vidljivo iz jednog pisma Franje Baćanija napisanog u Kristalovcu u kojem je pozivao Kastelanoviće na izmirenje.
Na području vlastelinstva Kristalovac bilo je više mjesta koja su imala važnu ulogu u srednjovjekovnoj povijesti. Ipak, danas postoje velike poteškoće u lociranju tih mjesta, jer se nisu sačuvali nikakvi materijalni ostaci.
Jedno od takvih mjesta koje je moguće locirati je Brestovac. Danas svi smatraju da se on nalazio u današnjem donjem dijelu Brestovca, gdje se na lokaciji Kamenik nalaze brojni sitni građevinski ostaci koji ukazuju da je tu postojalo više građevinskih objekata. Čak su popisivači Male Vlaške 1702. godine ukazivali na ovu lokaciju, navodeći da su ovdje bili ostaci nekadašnjeg Jurdiča. Brestovac je u 14. stoljeću bio zasebno vlastelinstvo koje je imalo i svoju crkvu, a koje je jedno vrijeme bilo i u vlasništvu porodice Tiboldovića. Ono je često dijeljeno kao miraz pojedinim uglednim porodicama, tako da je teško slijediti njegovu prošlost. Krajem 15. stoljeća ono se ne spominje kao zasebno vlastelinstvo i tada je vjerojatno bilo uključeno u sastav kristalovačkog vlastelinstva. Godine l543. Turci su osvojili ova područja i time je ujedno završila bogata srednjovjekovna povijest ovoga vlastelinstva.


5. VLASTELINSTVO BELA

Jedna od značajnih i nedovoljno istraženih lokacija je Bela koja se spominje kao značajno crkveno središte, a kasnije i vlastelinstvo i trgovište (oppidum). U ovom mjestu se 1234. godine najprije spominje samostan Svete Margarite "de Bela". Pretpostavlja se da su ga izgradili templarski vitezovi nakon povratku iz Palestine, ali postoji i mišljenje da ga je izgradila plemićka porodica Tiboldović i da se isprva zvao "manasterium Bela sive Grab".
Benediktinski samostani bili su poznati kao najveći rasadnici kulture, pismenosti i gospodarskog života, a njihovi su samostani bili prvoklasna arhitektonska ostvarenja. Ovaj u Bijeloj spadao je u jedan od najvećih na ovom prostoru. Bio je smještena na blagom brežuljku široke doline potoka Stančevca.
Bela je bila i trgovište koje se nalazilo na raskrižju važnih putova. Jedan je dolazio dolinom rijeke Bijele iz Zircha (Sirača), drugi je vodio u Podborje, a treći je dolinom Stančevca i rijeke Toplice vodio u Dobru Kuću
Bijela je u 15. stoljeću bila u sastavu Vranskog priorata, ali se u navodima poreznih obaveza navodi kao zasebno vlastelinstvo. Ono je na sjeveru graničilo s vlastelinstvom Dobra Kuća, a na zapadu s vlastelinstvom Sveti Duh. U jednom popisu iz 1517. godine na području vlastelinstva Bijela se navodi 151 dima.
Belu su zauzeli Turci 1543. godine, ali još u 18. stoljeću su bili vidljivi tragovi nekadašnjeg samostana. Pojedini pisci iz tog vremena zapazili su tamo još očuvane brojne slike s biblijskim motivima, mramorne stupove, velike zidove i opkope koji su nekad čuvali ovaj samostan. Svega toga danas više nema jer je okolno stanovništvo koristilo građevni materijal ovog samostana za gradnju svojih stambenih objekata. To je razlog da se nije mogla pronaći točna lokacija srednjovjekovne Bele. Naš trud da pronađemo tu lokaciju urodio je plodom. Nakon opsežnog pretraživanja terena i ispitivanja lokalnog stanovništva, uspjeli smo je pronaći. Ona se danas nalazi u jadnom stanju, ali nas je zaprepastila dimenzija samog nalazišta. Od samostana je ostalo samo brdo sitnog građevnog materijala prekriveno mahovinom i travom. Vidljivi su i ostaci zidova i tragovi opkopa. Iz preostalog materijala vidljivo je da je u velikoj mjeri korišten tucani kamen. Tužna je sudbina ovog značajnog lokaliteta, ali smo sebi stavili u zadatak da skrenemo pažnju široj javnosti na taj lokalitet kako bi se on obilježio i time sačuvao od zaborava.
U najnovije vrijeme o njemu je objavljeno mnogo novih priloga koji samo potvrđuju njegovu važnost u srednjem vijeku.


6. OSTALA MANJA VLASTELINSTVA

U današnji daruvarski prostor u srednjem su vijeku ulazili još neki dijelovi susjednih vlastelinstava. To su Bagenovac, svetačko vlastelinstvo i Kontovac.
Bagenovac (Badljevina) danas spada u pakračko područje, iako svojim položajem, s obzirom na rijeku Bijelu (Pakru), čini jednu cjelinu s prostorom u svojoj okolici. Vlasnik Bagenovca u 14. stoljeću bila je plemićka porodica istog imena, a kasnije su njegovi vlasnici bili Zapoljevci, da bi ga prije pada pod tursku vlast držala plemićka porodica Tahi.
U neposrednom susjedstvu Badljevine započinjalo je svetačko vlastelinstvo koje se većim svojim dijelom prostiralo izvan današnjeg prostora u smjeru prema Međuriću. Najpoznatiji vlasnici ovog vlastelinstva bili su članovi plemićke porodice Pekrijevaca.
Ipak, najvažnije srednjovjekovne lokacije ovog vlastelinstva nalaze se na današnjim daruvarskim prostorima i to na području od Treglave – Donjih Sređana – Gornjih Sređana - Badljevine. Na tom se potezu nalazilo i zagonetno trgovište Petrovina, trgovište Zerdahel (Srijeda) i utvrda Srijeda na Pakri (Pekerzerdahel) te župne crkve i augustinski samostan.
U amaterskom istraživanju uspjelo se pronaći lokaciju uz Pakru, gdje je nekad vjerojatno stajala utvrda Srijeda na Pakri. Također su poznate lokacije na kojima su vidljivi sitni građevinski ostaci, ali danas nije moguće sa sigurnošću tvrditi koja je od ranije navedenih lokacija pripadala nekom naselju.
Vlastelinstvo Kontovac nalazilo se uz rijeku Ilovu, ali se ono većim dijelom nalazio s desne strane toka rijeke Ilove. Istraživači su se opredijelili za tu lokaciju zbog postojanja današnjeg sela Končanica, čije se ime vezuje za plemićku porodicu Kont, koja je bila vlasnik vlastelinstva koje je dobila ime po njima. Lokaciju utvrde Kontovac istraživači smještaju na prostor današnjeg naselja Otkopi. Očito je da je nekad na tom mjestu postojala neka građevina ili utvrda, ali postoji i mišljenje da se naselje Kontovac nalazilo s desne strane rijeke Ilove, gdje se i danas vide tragovi nekog srednjovjekovnog lokaliteta i taj prostor i danas ljudi nazivaju Kuntovac. Možda je na području Otkopa nekada bila utvrda Jurdič, tu se nalazila i crkva koje je nosila takvo ime (Crkva Svetog Đurđa od Ilove), ali konkretnih dokaza za to zasad nema.


CRKVENE PRILIKE NA DARUVARSKIM PROSTORIMA U KASNOM SREDNJEM VIJEKU

Današnji širi daruvarski prostor bio je u srednjem vijeku nastanjen velikim brojem katoličkog pučanstva, o čemu svjedoče mnogi crkveni zapisi od kojih su najvažniji Popis župa Zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine.
U crkvenom pogledu ova su područja spadala u Zagrebačku biskupiju i to u arhiđakonat Svetačje. On se prostirao unutar prostora na potezu od Bijele Stijene do Novske i Kraljeve Velike i uz lijevu obalu toka rijeke Ilove do Stupčanice. U popisima 1334. i 1501. na tom su području bile 34 crkvene župe, a velik broj se nalazio na širem daruvarskom području. Najveći problem za istraživače je u tome što se za mnoga naselja, sela i crkve ne može pronaći precizna lokacija jer se nije sačuvao dovoljan broj materijalnih ostataka koji bi omogućili rekonstrukciju crkvene prošlosti ovih krajeva za dotursko razdoblje.
Na osnovu crkvenih zapisa i pretpostavki navodim neke župne crkve i samostane koji su se nalazili na daruvarskim prostorima:

1. Župa Blažene Margarete de Crayetin (nalazila se kod Koreničana)
2. Župa Blažene Djevice de Soplonca (nalazila se u Donjoj Stupčanici)
3. Župna crkva u Gornjoj Stupčanici
4. Župa Blažene Djevice de Thoplica (nalazila se na području Toplice i Četvrtkovca)
5. Crkva Blažene Djevice u Beloj
6. Filijalna crkva Svetog Ladislava de Podbor (nalazila se u Gornjem Daruvaru)
7. Župna crkva u Dimičkovini
8. Župna crkva Svetog Đurđa in Thopolcza (nalazila se na području Brestovca)
9. Župna crkva Svetog Đurđa in Ilova (nalazila se kod Otkopa)
10. Župna crkva Miholec (nalazila se kod Petrovine)
11. Župa Svetog Križa u Vojkovcu (nalazila se kod Dežanovca )
12. Župna crkva Cosme i Damiani (neki smatraju da se nalazila kod Sređana, a neki kod Kreštelovca)
13. Župa Blažene Djevice de Zirch (crkva se nalazila kod Sirača)
14. Župa Blažene Djevice de Pukur (crkava se nalazila kod Sređana)
15. Crkva Svetog Križa de Bagen (crkva se nalazila u Badljevini)

Na daruvarskom prostoru nalazilo se i pet samostana. Na relativno maloj udaljenosti bila su i dva benediktinska samostana, jedan je samostan Svete Jelene de Podbor, a drugi Bela. U Podborju se nalazio i franjevački samostan Svetog Ladislava. U blizini današnje Male Maslenjače nalazio se pavlinski samostan Sveta Ana, sagrađen 1412. godine. Kod Sređana je bio i augustinski samostan, ali njegovu lokaciju nije moguće danas locirati.
Ovo samo ukazuje na bogati crkveni život na ovim prostorima, iako je o njemu ostalo malo oskudnih podataka.

Ovaj kratki prikaz donosi samo neke dijelove srednjevjekovne prošlosti ovih prostora. Kada bi, primjerice, postojao neki turistički vlak koji bi razvozio turiste s ciljem da upoznaju prošlost ovog kraja, mislim da bi trebalo dosta vremena da se obiđu sva ova područja, iako se nalaze na zemljopisno malom prostoru.
Nažalost, mnogo toga bi se trebalo promijeniti da se pobudi veći interes za upoznavanjem prošlosti ovih prostora jer je ostalo malo tragova iz vrlo bogate povijesti pa mi je preostalo još jednom uputiti poruku Daruvarčanima izrečenu u naslova ovog teksta: Upoznaj, ne zaboravi i prenesi potomcima.

Oznake: povijest, povijest daruvarskih krajeva, Daruvar, povijest Daruvara, srednjovjekovni Daruvar, Stupčanica, Dobra Kuća, Bela, vlastelinstvo Sveti Duh, Kristalovac

<	siječanj, 2023
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Siječanj 2023 (1)
Prosinac 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (3)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)