Priče iz prošlosti

utorak, 27.02.2018.

I NA AKADEMIKE SE PONEKAD ZABORAVI


Danas ima malo sredina koje se mogu pohvaliti da su iznjedrile jednog akademika. One koje ga imaju, ponose se njime i njegovim imenom.
Nažalost, ponekad se na takve zaboravi, njih se njegovi mještani ne sjete ni povodom nekih okruglih godišnjica iz njihovog života. To se dogodilo i u slučaju akademika Vilima Nitschea (Niče), rođenog Grubišnopoljca, čiji znanstveni rad i danas zaslužuje pažnju u stručnim krugovima iz područja matematike i geometrije. Nije mi poznato da li su se ga sjetili lanjske godine njegovi Grubišnopoljci u povodu 115 godina njegova rođenja i 30 godina smrti. Osobno sam znao za te godišnjice, ali sam se nadao da će netko drugi o njemu pisati. Upravo stoga želim naknadno baciti malo svjetla na dio njegovog života da mladi budući naraštaji Grubišnog Polja budu ponosni na svoj grad u kojem je rođen ovaj veliki znanstvenik- Vilim Niče.
Mnoge obitelji, među njima i Niče, doselile su se u Grubišno Polje u zadnjoj četvrtini 19. stoljeća iz raznih dijelova tadašnje Austro-Ugarske, uostalom kao i mnoge druge tamošnje obitelji. Bili su to doseljenici različitih nacionalnosti pa je Grubišno Polje postalo višenacionalno mjesto u kojem su uz Hrvate i Srbe živjeli i doseljeni Česi, Mađari, Slovaci, Nijemci i nekoliko židovskih obitelji. Svi su oni doselili iz prenapučenih prostora tadašnje Monarhije na prostor nekadašnje Vojne krajine gdje je bio višak slobodnih površina, javila se i potreba za radnom snagom u cilju krčenja šuma i šikara i stvaranje novih obradivih površina.
Ničeva obitelj bila je neka kombinacije češko-njemačke ratarskih obitelji koja se i nakon dolaska u Grubišno Polje bavila ratarskom proizvodnjom. Vilim Niče rodio se u Grubišnom Polju 21. siječnja 1902. godine u obitelji Pavla Ničea i Marije, rođene Tobiška. Pavle se rodio u Grubišnom Polju, a Marija u Turčević Polju. Vilim je bio kršten u župnoj katoličkoj crkvi u Grubišnom Polju. Krsni su mu kumovi bili Franjo Teichman i Ana Krejči. Pavle i Marija sklopili su brak 1889. godine kada je Pavlu bilo 21 godini, a Mariji 18. U braku su imali još i sina Alojzija koji je naslijedio obiteljski posjed i nastavio ratarsku tradiciju. Volio je glazbu pa je svirao u puhačkoj glazbi Grubišnog Polja, a kasnije Malih Zdenaca.
Obitelj Niče doselila se iz Friedrichdorfa (Bedřichovice) iz sjeverne Češke (Šleske) i živjela je na nekadašnjem kućnom broju 116, u gornjem dijelu Grubišnog Polja. Vilim Niče je nižu pučku školu završio u Grubišnom Polju. Pošto tada nije bilo tamo više škole, roditelji su ga upisali u nižu gimnaziju u Bjelovaru. Zbog Prvog svjetskog rata i teških materijalnog stanja u obitelji, nakon završetka male mature, prekinuo je jedno vrijeme svoje školovanje i zaposlio se u gruntovnici kotarskog suda u Grubišnom Polju. Nakon završetka rata, nastavio je školovanje na gimnazijama u Karlovcu, Zagrebu i Bjelovaru, gdje je 1922. godine položio veliku maturu. Kao gimnazijalac je preko praznika dolazio u Grubišno Polje i bio je među ostalim tamošnjim školarcima koji su osnovalo NK Jadran. Vilim Niče je, kao učenik gimnazije u Bjelovaru, 1920. godine ugovorio utakmicu između „Jadrana“ i NK „Šparta“ iz Bjelovara. Pobijedili su gosti s rezultatom 4:1, a vrata domaćina branio je upravo Vilim Niče.
Nakon gimnazije Niče je nastavio studij matematike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao odličan student bio je demonstrator na katedri geometrije. Tijekom studija vlastitim radom dolazio je do sredstava potrebna za studij, neprestano se usavršavao i stekao doktorsko zvanje. Od završetka studija do odlaska u mirovinu predavao je na Katedri za Nacrtnu geometriju. Ona je tada pripadala Tehničkom fakultetu, a kasnije Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kao profesor predavao je i na Prirodoslovno-matematičkom, Građevinskom, Geodetskom fakultetu, Umjetničkoj akademiji te Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu.
Vilim Niče je 1956. godine dobio ponudu za redovnog profesora iz Nacrtne geometrije na Tehničkoj visokoj školi u Hannoveru, a 1971. godine poziv Univerziteta u Louvainu u Belgiji da održi semestralni kolegij o svom radu iz sintetičke geometrije. Ove pozive stranih institucija nije prihvatio već se posvetio postdiplomskim studijima pa su pod njegovim vodstvom zvanja magistra ili doktora matematičkih nauka dobili mnogi kandidati iz Zagreba, Skopja, Sarajeva, Ljubljane, Maribora, Novog Sada, Beograda…
Usporedno s brigom o školovanju mladih stručnjaka, prof. dr. Vilim Niče se bavio i naučnim radom, uglavnom na području kongruencije i kompleksa. Njegovi su naučni radovi razmatrani u svjetskim poznatim stručnim časopisima pa su mnogi znanstvenici nastavili razrađivati njegove ideje. On je u svom stvaralačkom radu publicirao oko 66 naučnih radova, a neki su tada još čekali na objavljivanje.
Za uspješan znanstveni i nastavni rad primio je više priznanja i nagrada. Godine 1960. bio je izabran za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti(JAZU), 1966. primio je nagradu „Ruđer Bošković“, 1969. nagradu Grada Zagreba, a 1972. nagradu za životno djelo Savjeta za naučni rad.
Početkom 1973. Vilim Niče, kao umirovljeni profesor Arhitektonskog fakulteta, na svečanoj sjednici JAZU proglašen je akademikom i izabran među redovite članove JAZU (danas HAZU). Danas mnogi ne razlikuju visokoškolsko(akademsko) zvanje od zvanja akademika u HAZU. Ne samo da se akademikom postaje zbog velikih zasluga u znanstvenom radu, nego postoji i procedura za njegov izbor. Ujedno broj akademika u HAZU je propisan pa stoga su mnogi znanstvenici zbog toga duže ili kraće vrijeme „na čekanju“.
Ipak u znanstvenim krugovima ime akademika Vilima Ničea nije zaboravljeno. U 10. broju Radova iz 2017, koji je izdao Zavod za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Bjelovaru, o nekim njegovim znanstvenim rezultatima pisala je prof. dr. Ana Sliepčević . Akademik prof. dr. Vilim Niče umro je 16. siječnja 1987. godine. Velike zasluge što nije pao u zaborav u svom rodnom mjestu ima također zagrebački Grubišnopoljac Franjo Frntić (1919.-2000.), jedno vrijeme glavni urednik časopisa Povijest sporta koji je izlazio u Zagrebu. Ove godine se navršava 45. obljetnica kako je Grubišno Polje dobilo prvog svog akademika. Možda će u nekoj tamošnjoj školi o njemu popričati na satu razredne zajednice, on je to zaslužio, uzdigao se iznad običnih smrtnika kojima je teško razumjeti sve ono o čemu je pisao.




27.02.2018. u 08:41 • 0 KomentaraPrint#

petak, 09.02.2018.

Ignjat Švarc (1883. - 1933.)

Uz mnoge rođene, ali zaboravljene Daruvarčane, ima i mnogo onih koji se nisu rodili u Daruvaru, ali su jedno vrijeme živjeli u njemu i zatim otišli u neke druge sredine. Mnogi jednih i drugih su današnjim Daruvarčanima ostali nepoznati jer se o njima u Daruvaru izgubio svaki pisani trag o doprinosu ovom gradu.



Jedan od takvih došljaka bio je Ignjat Švarc (1883. -1933.) koji se rodio u Križevcima i završio škole u Zagrebu. Nakon toga otišao je u Daruvar, upoznao prilike u njemu, stekao neka praktična znanja koja je htio ostvariti novim povratkom u Zagreb 1918. godine. Tu je osnovao Međunarodni novinski, prometni i oglasni zavod. Nakon dvije godine pretvorio ga u dioničarsko društvo u kojem su bili poznati tadašnji novinari zagrebačkog tiska. Njegov Međunarodni novinski zavod bilo je solidno i izvrsno organizirano poduzeće kojemu je on bio vlasnik , osnivač i ravnatelj sve do smrti 1933. godine. Radio je u tada dosta složenim političkim okolnostima koje su bili i uzrokom njegove prerane smrti. Naime 1933. godine jednom novom zakonskom naredbom bilo mu je sve oduzeto što ga je teško pogodilo i pogoršalo zdravstveno stanja i doživio živčani slom.
Za života, kada je Međunarodni novinski zavod bio u punom zamahu, odlučio je izdavati modni ženski list na hrvatskom jeziku. Za pokretanje toga lista uložio je velika materijalnih sredstava i mnogo vlastite energije. Njegov Ženski list prednjačio je svojom kvalitetom pa je ovaj mjesečnik postao uzorni časopis koji je imao velik broj čitatelja, pogotovu među ženama. I brojni prilozi bili su posvećeni ženskom spolu pa se pisalo o poznatim hrvatskim ženama, a posebno je puno pažnje posvećena modnim kreacijama i tadašnjoj modi. Novine izlazile na principu pretplate. Za svaki model u Ženskom listu mogao se naručiti traženi krojeni uzorak kao i uzorci za ručni rad. O tome da su to bile cijenjene novine dokaz je da je 30-tih godina prošlog stoljeća bila njegova glavna urednica Marija Jurić Zagorka.
Nakon sloma Međunarodnog novinskog zavoda 1933. koji je doveo do sloma i smrti i Ignjata Švarca, ipak je preživio Ženski list o kojem je brigu preuzela njegova supruga koja je i ranija bila velika ispomoć svome suprugu. U braku su imali dva sina.

09.02.2018. u 21:12 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< veljača, 2018 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        

Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (3)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (4)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (14)

Pretraživač

Loading