Priče iz prošlosti

ponedjeljak, 25.08.2014.

Prvi svjetski rat

(Nastavak prikaza prilika vezanih uz Prvi svjetski rat)

Nisam očekivao velik odjek na moje prikaze vezane za Prvi svjetski rat, ali sam se prevario. Iako je moj blog još u povojima, ipak se našlo ljudi koji čitaju moje blogerske priloge i žele se uključiti u prikupljanje podataka o njemu. Najviše se nude fotografije, dok su pisani materijali rjeđi pa se takvi izvori mogu naći samo u arhivima nekih institucija. Iako ni oni ne sadrže cijelu istinu o svim tragedijama toga vremena, ipak se u onim preostalim može iščitati sadržaj raznih okružnica koje je izdavala dobro uhodana administracija toga vremena. One su dolazile iz raznih institucija i one su regulirale svaki segment civilnog života: o obavezama kod obrade zemlje, o maksimalnim cijenama proizvoda i rada, o načinu pisanja pisama, o zahtjevu za upis ratnih zajmova, o prikupljanju pomoći za ratna bojišta i skrbi o ranjenicima, o obaveznim povremenim svetim misama za poginule, o zabranama raznih svečanosti, pa čak i karmina. Nisu bila pošteđena ni mnoga crkvena zvona, za vjernike velika svetinja, koji su dekretima u velikom broju skidani i zatim pretvarani u ubojito streljivo kojim se zatim ubijalo kršćane na sučeljenoj strani bojišnice. Brojni vojni birokrati vodili su brigu i kako treba obilježiti grobove poginulih vojnika vodeći računa da svaki poginuli bude obilježen po propisima svoje vjerske konfesije. Dok se jurišalo u smrt, nije se pitalo tko je koje nacionalnosti ili vjere, ali kada se poginulo, poštivala se vjerska tolerancija. Normalno, to je bilo samo u slučajevima kada se znao identitet poginulog, ali oni koje je rastrgala granata, pokopani su u zajedničke grobnice i zajednički označeni, opet po određenim vojnim propisima. O problemu da su vojnici s hrvatskog prostora našli grobove daleko izvan svoje domovine, nitko nije vodio računa.

Iako se u Prvom svjetskom ratu nije ratovalo na području Hrvatske, uz izuzetak jadranskog područja, to ne znači da njeno stanovništvo nije osjetilo teret i posljedice rata. Već krajem 1914. godine doznajemo da je Predsjedništvo Kr. kotarske oblasti u Grubišnom Polju pozivalo stanovništvo da se raspisuje državni zajam za pokriće velikih troškova „skopčanih za obranu kralja i domovine… jer ljubav i vjernost prema kralju i domovini zove svakog pojedinca koji nije pozvan da životom brani na bojnom polju prijestolje našeg uzvišenog vladara i milu nam domovinu, da svoju patriotsku dužnost ispuni državnim zajmom…“Nitko se nije pitao zašto se to prijestolje branilo izvan granica tadašnje države pa je i u okružnici Crvenog križa na koncu 1915. godine emotivno pisao da se „…na svim ratištima prolijeva junačka krv hrvatskih sinova, vjernih prijestolju i domovini…, mnogo suza otrlo je naše društvo majkama, ženama, braći i sestrama, zaručnicama i rođacima uredbom Obavijesnog ureda koji besplatno izvješćuje o onima koji su na ratištu: da li su zdravi ili ranjeni i u kojim se bolnicama nalaze…“ Nažalost, takva je briga izostala nakon rata za one koji su imali sreće da prežive rat, za ranjenike ili one narušena zdravlja koji su se vratili svojim obiteljima i šapatom govorili o svim stradanjima tijekom rata. Pošto se šapat ne čuje, zaboravilo se na sve takve stradalnike.
Danas često s ponosom ističemo da pripadamo kršćanskom svijetu, ali trebali bi znati da se kršćanstvo nikad nije odricalo pokojnika pa su neki od njih nakon smrti postali blaženi ili sveti. Stoga kao kršćani moramo ispraviti grijeh zaborava starijih generacija nad svim poginulima iz Prvog svjetskog rata, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost.
O tome kako je to izgledalo na području Hrvatske u vrijeme rata podastirem nekoliko izvornih podataka kojima nije potreban poseban komentar. Držim se one poslovice: Pametnom dosta. Skrećem samo pažnju da kod čitanja obrati pažnja na razliku u plaćanju rada u odnosu prema cijenama nekih ratarskih proizvoda. Ako je povijest učiteljica života, iz takvog prikaza možemo bolje shvatiti zašto su starije generacije cijenile kruh. Nije to bilo samo iz vjerskih i običajnih razloga, nego je nekad kruh bio najbolji pokazatelj stupnja blagostanja svake seljačke porodice. Kada nije bilo žitarica, nije bilo ni kruha, ali nije bilo ni stočne hrane pa su time stvorene sve pretpostavke za glad i bijedu.

Sit gladnom ne vjeruje

U svim velikim ratovima u prošlosti hrana je bila veoma važan čimbenik jer vojnik ne može ratovati ukoliko nema uz oružje i hrane za preživljavanje. Poznato je kako je neslavno završio Napoleonov pohod na Rusiju gdje je hrana odigrala presudnu ulogu. U oba svjetska rata u 20. stoljeću hrana je također imala veliku ulogu. Nije bilo jednostavno opskrbiti hranom na desetke milijuna vojnika na svim svjetskim bojištima. Pozadina je ostala bez mlade muške radne snage pa je teško bilo proizvesti toliko hrane koliko je trebalo gladnim vojnicima. Cijena hrane je porasla, a cijena rada naglo pala. Taj odnos između cijene rada i cijene žita vidljiv je iz Cjenika Kraljevske kotarske oblasti u Grubišnom Polju početkom 1915. godine koje je provelo odluku Kraljevske zemaljske vlade Hrvatske i Slavonije, odjela za gospodarstvo, propisom o maksimalnim cijenama za obavljanje poljsko-gospodarskih poslova. U njemu su određene sljedeće vrijednosti takvih poslova:

Cjenik

I. Orači

1. Oranje i svi dvoprežni poslovi

a) 8 kruna bez hrane
b) 5 kruna sa hranom za blago i kočijaša

II. Nadnica

2. Kosci

a) 4 krune i 50 filira bez hrane
b) 2 krune i 50 filira sa hranom

3. Kopanje i obrađivanje vinograda te drugih lakši poslovi

a) 2 krune bez hrane
b) 1 kruna sa hranom

III. Vršidba

a) za svaki par konja 10 kruna te hranu za konje i kočijaše
b) vršaća mašina 10 kruna dnevno u ime odštete
c) cijena motornih vršaćih mašina ustanovit će se naknadno nakon saslušanja vlasnika istih.

Upozorenje:
Hrana nadničara trebala je biti običajna i to za nadničare, kopače i žnjače (žeteoce) te kod lakih gospodarskih poslova tri puta na dan, a za nadničare kosce četiri puta na dan.
Rakije nije bio nitko obavezan davati. Na rad su bili dužni nadničari, kao i suseljani, doći sa osvitom zore te raditi do mraka.
Oni koji bi plaćali iznad ovih maksimalnih cijena, predviđena je kazna od 200 kruna i zatvor od 14 dana.

Navedeni podaci ne bi imali nikakvo značenje kada ne bi postojao i Cjenik maksimalnih cijena žita i brašna donesen također od strane državnih organa. Iz njega navodim neke od navedenih cijena.

Cjenika žitka

1. Za pšenicu po metričkoj centi 39 kruna
2. za raž po metričkoj centi 31 kruna i 50 filira
3. za ječam po metričkoj centi 28 kruna
4. za kukuruz po metričkoj centi 28krune

Cijena brašna

1. fino pšenično brašno po metričkoj centi 90 kruna
2. pšenično brašno za kuhanje po metričkoj centi 84 kruna
3. pšenično krušno brašno miješano polovicom kukuruznim brašnom po metričkoj centi 60 kruna
4. raženo brašno po metričkoj centi 80 kruna
5. ječmeno brašno po metričkoj centi 80 kruna
6. kukuruzno bračno od obične kukuruze po metričkoj centi 44 kruna
7. mekinje iz pšenice, raži i ječma po metričkoj centi 17 kruna
8. mekinje od kukuruza po metričkoj centi 10 kruna

I u ovom Cjeniku je predviđena kazna za njegovo kršenje od 600 kruna i dva mjeseca zatvora.
Ne treba biti veliki poznavatelj ratarskih prilika da se ne bi zapazila visoka cijena ratarskih proizvoda i niska cijena rada. To je ujedno i dokaz duboke agrarne krize jer je nestašice hrane bilo i na mjestima gdje se ona proizvodila. Ona se osjetila ne samo u gradovima, već i u selima, osjetili su je i svi slojevi društva. Zbog visoke cijene ratarskih proizvoda nije bila rentabilna ishrana ni stočnog fonda i peradi pa se on smanjio na minimum pa je došlo i do nestašice mesa i naglog rasta njegove cijene.
O dubini krize govori jedno pismo poslano na adresu grubišnopoljskog župnika Ivana Nepomuka Jemeršića. Pismo je napisao početkom 1917. godine župnik u Gušću Franjo Jemeršić, stric grubišnopoljskog župnika. Zbog njegovog sadržaja, ali iz zbog prikaza tadašnjih prilika, pismo prenosim u cijelosti.





Iz ovih priloga moguće je stvoriti nimalo bajkovitu sliku života i na hrvatskim prostorima, iako se na njenim prostorima nije ratovalo. To je samo djelić dokumenata iz tog vremena, takvih ima mnogo pa ću se na neke od njih ponovo vratiti u nekom sljedećem nastavku.

Oznake: prvi svjetski rat

petak, 18.07.2014.

Drugi nastavak:

Pismo 1:

U ovom pismu zarobljeni vojnik J.K. iz Donjeg Daruvara pisao je pismo roditeljima i moli ih da mu se jave. Pisano je na češkom jeziku.

Pisano 26/6 (1915) Feldpostkorrespondenzkarte

Poštovani gospodin
Vaclav Kavalir, Dolnji Daruvar
Slavonija, Austrija

Dragi roditelji!

Primite od mene najsrdačniji pozdrav. Ja sam hvala Bogu zdrav i to zdravlje i želju čistog srca želim i vama. Moji roditelji, obavještavam vas da sam opet u drugom selu i veoma mi je čudno da stalno nikakvo pismo ne dobivam dok su moji prijatelji već mnogo takvih dobili.
Pišite mi samo toliko da znam da li ste zdravi i kako je to s našim gospodarstvom i kako je to s bratom. Pozdravite sve prijatelje i poznanike i moju staru… (nečitljiva riječ)

Nezaboravljeni sin – J.K., zdravo, pišite.
Zarobljenik.
Adresa: Tobotska Gubernija
Železna Draha
Kalačanskaja stancija
Volosti caricana
Selo Derevna Carica
Sibir

#####
Pismo 2
Pisano 2. kolovoza ?

Štovanoj gospođi
Marija Drahnik
Donji Daruvar
Slavonija

Draga moja suprugo, šaljem ti sto pozdrava i poljubaca tebi i našoj djeci. Ja sam donekle živ i zdrav. Draga suprugo, ja sam pismo i dopisnicu što si mi je poslala primio i svemu sam razumio što si mi pisala. Pišeš mi da je Rus od tebe otišao samo da li nije učinio neku štetu. Draga suprugo, ti potraži drugog slugu, ti bez sluge ne možeš biti. Ako nećeš moći pronaći slugu, ti zamoli starog Sadovku da ti pomogne s radom sa konjima i da se Venco uči od Sadovke upravljati konjima. Draga suprugo, čuvaj kukuruz da ti ga netko ne obere. Ja znam da će neki ljudi krasti zbog velike skupoće. I vinograd čuvaj i konjima stavljaj i pljevu, nemoj im davati samo sijeno kada znaš da ga imaš malo i da je skupo. Draga suprugo, moram ti također napisati da nisam u lajtmana za kočijaše. Već je tome mjesec dana što sam u teretnom prijevozu pa mi više nije onako kako mi je bilo.
Drago suprugo, to veliko bure što je kod Šnajdera dovezi. To naše ima 640 litara. Ne da ti doveze neko staro i razbito. Draga suprugo, pošalji mi kruh. Kada ćeš ga davati na poštu, tada reci da je to rublje, jer se hrana ne smije slati. Draga ženo, uči djecu moliti i šalji ih u crkvu da ne budu zločesta. I Mariju i Faniku treba učiti moliti.
Nemam ti što drugog pisati nego te još jednom pozdravljam i cjelivam tebe i također djecu. Pozdravi isto našu milu majku i sestru i komšiju Švajcera i njegovu gospođu. Zbogom mila ženo i djeco moja i molite se Bogu.
Draga suprugo, moram ti također napisati da ovdje mnogi dobivaju na molbu urlab. Ako želiš da i ja dobijem urlab, onda daj da molbu napiše učitelj Vlasović ili Horvatić. Neka napiše molbu na njemačkom jeziku da barem dođem na jesen da obavim sjetvu. Neka napišu i koliko imamo grunta i koliko djece. Kada ćeš mi slati molbu, onda ju sama stavi na poštu. Pazi da kada budu pisali molbu da je dobro napišu.
Adresa je: 10 arme Komando
Feldpost 510 Filak
Landsturmannn Andrija Drahnik kuk tren
Schlachttvich Feld, depo 100
Feldkirchen in Karten

####

Pismo 3


Dne 12/3. 1918.

Molim Vas gospon velečasni i primite ovu moju najnužniju molbu za dopust s kojom mogu samo vas još zamoliti. Ja sam ostavio svoju suprugu sa dvoje malih djece i ostalim. U velikoj nuždi i siromaštvu dosad su se donekle strpjeli, ali dalje već ne mogu. Stoga vas lijepo molim da nas zapišite i da izdate jednu potvrdu s kojom bi moja supruga imala prava potražiti potporu koju bi u velikoj nuždi ona imala koristiti. Ja ću nastojati prvom prilikom vidjeti da li ću moći dobiti dopust. Onda ćemo se i vjenčati, ali ja molim, ako je moguće odmah, jer ona više ne može izdržati bez potpore. Dosta je trpjela već četiri godine.
Ja sam pitao mojeg komandanta i on mi je rekao da Vam se tako javim i da ćete Vi to urediti i da će ona moći dobiti potporu. Ako to nije moguće, oprostite što joj pomoći ne mogu.
Pitat ćete se zašto nisam zakonit (vjenčan). Za mirna vremena sam još bio premlad. U Oblirierungu sam morao otići i nisam imao priliku da se s njom zakonito vjenčam, da sam imao priliku, sigurno bih već bio zakonit, ne bih ih pustio toliko trpjeti. Zato vas najiskrenije molim da se smilujete da mi djeca ne propadnu.
Tu je moj i njezin potpis (adresa):

Ivan Pamer i Ana Kilinger
Kod g. Šnajdera
Daruvar
Molim vas nemojte mi zamjeriti jer ne znam Vaše časno ime i prezime Držim da ćete svejedno primiti ovo pismo. Uvjeren sam da ćete moju molbu ispuniti. Sa najljepšim pozdravom ostajem sluga pokorni.
Zbogom.
Moja adresa:
Patrulfuhrer Ivan Pamer
Feld jager. Ni 31.
M.K. Ni 37, Grupen Ni 14, Feldpost. Ni 392


###
Pismo 4


Pisano 28. lipnja 1916.

Đ. J.
k. br. 39 selo Markovac
pošta Sirač
Slavonija
Draga moja ženo Đuko,

Evo uzeo sam malo vremena da ti napišem par ljubaznih riječi sa kojim želim da nađu tebe i naše djece u udobnom zdravlju. Draga Đuko, mogu ti javiti da sam dobio tvoje dvije karte (dopisnice) što si mi pisala. Od molbe još nisam dobio nijedno. Draga Đuko, ima ovdje puno koji su dobili molbe, ali urlaba ne daju nikome sada pa se zato ne žalosti. Ako Bog da sreću i zdravlje, valjda će doći red da ću i ja doći kući da vidim još jedanput tebe Đuko i moju djecu i staru moju majku koju ja nikad zaboraviti ne mogu. Draga Đuko, ono što mi pišeš da li bi mogla prodati ovna. Ako ti je nužda za novac, ti ga možeš odmah prodati pa si novac upotrebi kud ti je najnužnije. Draga ljubezna Đuko, radi što najbolje možeš i to znaš najbolje. To mi je milo što me za sve pitaš. Draga Đuko, sada te molim: Ako možeš pošalji mi 10 kruna jer sam sad bez groša ostao. Nešto bi si kupio. Draga moja Đuko, sad te molim da mi otpišeš sve točno kako je kod kuće, kako je s kravom i je li isto dobro i njezino tele. Otpiši mi kakvo je žito, je li što bolje nego je bilo lanjske godine i je li ječam dobar kod kuće, je li što ima u vinogradu i je li itko špricao vinograd. Odgovori mi gdje si kukuruz posadila i da li si ga mogla ikako okopati. Otpiši mi jesi li pokosila livadu u velikoj bašči i tko ti što pomaže. Draga Đuko, Pavi kupi odijelo. Što možeš, ja nju primam kao našu djecu. Podaj joj ako budeš mogla i novac ako joj nužda jer je tebi teško s njom, a još teže bez pa ju zato pouči i sjeti se da ona nikog drugog nema.
Draga Pavo, sjeti se što sam ti ja kazao kada sam od kuće odlazio da mi najbolje djecu čuvate da ih ne tučete ni kada su povremeno zločeste jer su obadvije nejake te mi ih najbolje čuvajte jer su mi ona sada draga.
Đuko, pošaljite moju adresu mome bratu Davidu i Nikoli neka mi pišu da znam za njih. Otpiši mi da li znadeš za šurjaka Jakova. Za sada više ništa, nego lijepo pozdravljam tebe, našu djecu Bojanu i Kristu i Pavu i staru majku, i brata Milu, i snašu Juliju, snašu Katu i maloga Krstu…
Zbogom, doviđenja.

Juro Ječmenica
K.u.k. 2./XX, IR 46, Feld Post 328




NAPOMENA:
Fotografije uz tekst nisu vezane za njegovoj sadržaj. Neke fotografije su preslikane u obiteljkoj arhivi Antuna Bileka i kod još nekih daruvarskih obitelji i arhiva. Svojim sadržajem one se odnose na istočno bojište na kojem su ratovali i vojnici s daruvarskog prostora.

Oznake: pisma vojnika iz Prvog svjetskog rata, prvi svjetski rat

srijeda, 16.07.2014.

Prvi nastavak

Kada je vojnik S. K. iz Donjeg Daruvara imao samo 20 godina našao se 1918. godine na talijanskom bojištu. Sačuvan je njegov dnevnički zapis. Mnogi su vojnici pisanjem dnevnika htjeli zabilježiti svoje ratne doživljaje. Iz njegovog zapisa doznaje se da su mnogi vojnici imali već napisana i oproštajna pisma da ih prijatelji pošalju njihovim obiteljima u slučaju pogibije. Šteta je što do sada nisam uspio pronaći nijedno takvo pismo. U sljedećem prikazu su osim manjih pravopisnih intervencija umetnuti samo podnaslovi.

Razmišljanje prije bitke

Čovječji život trebao bi imati nekakvu svrhu i biti korišten za postizanje nekog željenog cilja. Kakvu svrhu ima sada moj život kada živim kao stoka koja se negdje priveže pa stoji i žudno gleda kada će mu netko donijeti nešto za jesti. Ako je ona žedna, misli onda na piće, ako ju odvežu i vode, ne misli kuda ide i kamo će doći pa makar ju vode na klaonicu. No, ja ipak puno mislim. I previše! Kada mislim na prošlost, misli su mi lijepe kao da sanjam. Znam da sam bio nekada čovjek koji ima razum, to jest kojem je Bog dao razum i slobodnu volju. Malo sam imao razuma, ali sam imao slobodnu volju kao ptica na grani te od te slobodne volje sam mogao uživati po volji moga razuma. Na primjer, uhvati pticu koja je živjela na slobodi pa joj daj da joj bude dobro i jesti, i piti ima, i kućicu da ima, ali je svejedno žalosna, nema jednoga, a to je sloboda, slobodne volje. Bog zna da li i ona što u takvom slučaju misli! Jest, ona je imala slobodu, ali nije imala razuma, dakle nije imala pameti koja može nešto kombinirati.
A što sada? Niti jedna bitka me nije tako brinula kao ova koja se sada sprema. Mislim da smo blizu pred olujom i to tako strašnom da takve još mislim nije bilo. U duhu gledam već sad one strahote koje sada dolaze. Ali, što Bog da i sreća junačka!
Kuda je prošla moja volja za naukom? Ovdje se govori talijanski. Ovaj jezik za jednog Slavena, koji ima malo pameti u glavi, nije težak da ga nauči. To uviđam i sam! Ali meni to ne ide u glavu ni malo, ali niti me zanima. Kada bi ovo bilo za vremena mojih boljih dana, ja bih već prilično govorio. Ali sada ništa. Pa ja se i nadam da mi neće nikada niti trebati kao što mi nije do sada trebalo. Da, sad bih trebao znati više govoriti, ali ne znaju ni drugi i kako oni prolaze, tako prolazim i ja. Kupit ne može niti onaj koji zna, a pogotovu onaj koji ne zna. A krao nisam nikada pa neću niti sada. Bit će veliko djelo, ako ću prisustvovati u ovoj svjetskoj hidri. Oprostno pismo već sam napisao, ali roditeljima neću da još javim prije nužde, da ih ne opteretim s velikom žalošću. I svojim sam drugovima javio, a javili smo jedan drugom, ako koji padne pokraj kojega, da mu uzme što ima, što je za poslati neka pošalje ili ako je moguće da preda dotičnim roditeljima. Ovo pišem pred događajima koji će se zbivati moguće sutra ili prekosutra. Bog zna tko će ostati živ, koji ranjen, koji mrtav, a koji zarobljen. Pripravan sam gledati sve hladnokrvno i sve strpljivo podnijeti. Znam kako djeluje topovska brza vatra, dočim navalu plinom nisam još probao.

I počelo je…

15. 6. 1918.

Došlo je vrijeme. Začudo, krvavo kolo se zaigralo eto danas rano u tri sata. Topovska vatra trajala je do 11 sati, ali se još teško dalo naprijed. Pucalo se i dalje, ali niti protivnik nije mirovao i potukao je skoro sve vojnike moje 33. regimente, pošto smo išli prvi preko vode Piave. Topništvo puca, ali ja kao da sam izgubio ljudsku ćud, niti se bojim granata, niti šrapnela, niti mi se sažalijeva ranjenik, niti se zgražavam nad mrtvima. Kada sam čuo oko sebe jaukanje i zvati za pomoć ranjenih, ništa iznimno mi se nije sažalilo na njima.. A trebalo je ići na vodu Piave na koju su padale šrapneli i granate te nas sve škropila vodom. I sad se opet predajem na slavu Božju i opet sam sebi rado zapjevao, samo od jada i sa zanimanjem gledao i upravo uživao u toj krvavoj igri.



Noćas prošla treća noć kako nisam spavao i tako je ostalo i dalje. Bijemo se već treći dan. Gubici su veliki, što je teško čak brojčano iskazati jer neke kompanije imaju jedva 20 ljudi. Cijele dane ogorčeni bojevi, tjeramo jedan drugoga, ali nijedna strana ne posustaje. Topništvo radi neprekidno. Kadgod udari na nekoliko sati bubnjarska vatra, onda slijedi napad. Ukoliko je napad odbijen, slijedi protunapad. U jednom i drugom uvijek su gubici, ali još gora je glad. Eto, danas već peti dan nismo ništa dobili za jesti. Čudno mi je kako čovjek može toliko da izdrži. Na Piavu se stalno puca pa se most svaki čas razbija pa se do hrane s druge strane ne može doći. Tko se samo približi, jedan za drugim se kose ljudski životi.
Počeo je opet napad, nešto se uspjelo zauzeti i zarobiti nekoliko Talijana. Uistinu bitka je bila strašna, ali je i neprijatelj počeo pucati teškim topništvom i ono je trajalo takoreći cijelu noć. Glava je bila u torbi, odnosno gledalo se smrti u oči više puta, a zemlja me zasipavala. I opet oko jedan sat poslije pola noći slijedila je neprijateljska navala koja je bila odbijena. Iza toga je bilo mirno i potrajalo je to do podne, ali opet poslije laka neprijateljska artiljerija tuče, a sada, oko pet sati, počela je i teška artiljerija.

22. 6. 1918.

Noćas prijelaz pa opet povrat preko Piave. Užasno je bilo. Ranjeni molili za pomoć, neki za vodu, neki za kruh i neki da ih uzmemo sa sobom prijeko. Neprijateljsko topništvo nas je pratilo kod prelaska preko rijeke i zatim cijelo dopodne. Prešli smo i ostali na tom položaju. Ali 27. smo ipak dobili zamjenu i otputovali u Spine, u ono isto selo, iz kojeg smo pošli u ofenzivu. Ali nismo ni tamo dugo bili, samo tri dana, i opet išli natrag u postav (položaj).



Ususret završetku rata

U postavu smo bili, fronta je bila mirna, ništa osobito nije se događalo, samo je najzanimljivije bilo promatrati aeroplane kako su se nad nama vijali kao da prave kakova čudesa. Ali smo i osjećali zašto se nad nama toliko vijaju. Nije trajalo dugo vremena te je i neprijatelj započeo ofenzivu. Ona je počela još 25. listopada s desnog krila iz Tirola, a danas je, tek treći dan, došla na Piavu. Dakle, topništvo udara i često se pretvori u bubnjarsku vatru. Desno je neprijatelj provalio. Podvoz je otišao, a i topništvo. Osobito se izvlači teško topništvo, a mi ćemo ostati u postavu, čekati da još poneki dobije neku kuglu i smrt. Blizu je skoro mir, nadamo se, ali je još mnogo ljudi ipak zaglavilo. Svi sa veseljem čekamo i nadamo se skorom miru, ali će ih, svejedno, još mnogo, mnogo poginuti.
Dakle 30. listopada, pred podne smo počeli hvatati maglu. Išli smo do 3 sata ujutro. Na cestama je bila silna stiska od brojnog podvoza i topništva koji su bili isto na uzmaku. Došli smo u Mottu. Tamo smo našli zapaljene magazine što su ih naši zapalili, a živež u njemu. Meni je bilo jako neugodno kada sam vidio oko sebe da plamen zahvata predmete, a naši vojnici nose iz magazina kruh i brašno. A sad smo prešli preko vode Livenze kod Medune i došli u Azzano. Ovdje smo se opet spremili dočekati neprijatelja. Već dva dana ležimo u mjestu Azzano. Danas mislim da su Svi sveti, ali eto, dva dana već ovdje ležimo. Što će biti s nama, ne mogu sam da prosudim. Treći dan smo opet krenuli dalje i to natrag. Prevalili smo opet veliki put i mnogo kilometara natrag i to od Azzana pa do Vazda Vede. Putem sam vidio svakojaka barbarstva i krađe, osobito od Mađara, dok je naša regimenta još štitila i branila civilni narod. U Vazda Vedi smo opet čekali jedan dan, ali smo tu i veliku nesreću dočekali. 3. studenog 1918. u 8 sati došli su među nas Talijani, razoružali i zarobili čitavu regimentu. A sada nam više nije pomoći, uhvatili su nas i tjeraju natrag. Što će sada s nama biti?


3. studenog

O, majko, majko! Zašto ste me rodila živoga, zašto me niste ugušila mladoga i to prvu minutu čim sam se rodio. Zašto sam odrastao? Samo da vam i sebi navodim veću tugu i bol. Zarobljeni smo i danas već 5 sati marširamo. Tjeraju nas kao blago, nismo još dobili niti komadić kruha. Što će biti s nama nemam pojma. Svi ćemo poumirati od gladi ako bude ovako dulje trajalo.
Uložio sam svu svoju snagu i silu u svoje noge samo da ne odustanem od puta kao što ih je mnogo ostalo. Civilni je narod strašno psovao, tukli su nas gdje su stigli dok smo prolazili kroz ona mjesta koja su bila od nas zaposjednuta. Ali Bog i sreća nas je poslužila. Pretrpjeli smo sve to i prešli u unutrašnjost Italije. Sada nam je već od toga bilo lakše jer nismo imali strah od civila. Sve sam radio, mučio se i preklinjao zašto me nisu barem ubili kada su me uhvatili, nego da me ovako gladnog tjeraju.
Uz veliki napor i silu došli smo u mjesto Travizo koji leži uz rijeku Piavu u vrlo krasnom položaju. Bio sam pred njim na fronti u štelungu. Dakle pet dana je trajalo dok nismo došlu u to Travizo bez ikakvog jela ili hrane. Tu smo 9. studenog dobili malo jesti. Tri momka jednu konzervu i svaki malo cviboka. Tu smo izvan grada na ledini prenoćili, a drugi dan naravno stupamo dalje. Opet cijeli dan bez jela. Ja ne znam što me još drži, ne mogu već sam sebe prepoznati, čak skoro ne možemo već jedan drugoga da prepoznamo. U pol putovanja u mjestu Pardenone dobili smo svaki dva mala klipića sirova i pljesniva kukuruza, ali svejedno bili su jako slatki i sirovi.

13. studenog

Sada, kada smo ipak došli u logor malo je bolje jer dobijem malo kuhane riže i komadić kruha i to sve za jedan dan. Taj logor je bio u mjestu Ponte Casaro. Tu nas se sakupilo oko 16 tisuća kada sam ja tamo bio, koliko je bilo prije i poslije mene, to ne znam. Ovdje u tom logoru natrpali su nas u celtne šatore. Taj šator ja samo za četiri momka, ali nas ima pod njime i po osam. Upravo su nas natrpali kao svinje u mali svinjac. Bog zna hoću li moći to sve izdržati da još ikada kući dođem. Užasno je ovdje biti živ pod celtama, a zima udarila, drva nemamo da si naložimo vatru da se grijemo. Eto, nema skoro jednog dana da ne bi do 50 momaka bilo mrtvih. Ne znam, ne znam kako ćemo sve to pretrpjeti.
Ipak nakon osam dana putujemo dalje. U pola noći putujemo iz lagera i do jutra došli smo na kolodvor. Tu smo se vagonirali i vozili čitav dan do osam sati navečer.

(nastavlja se…)

Oznake: prvi svjetski rat, dnevnički zapisi iz Prvog svjetskog rata, ratne priče

ponedjeljak, 14.07.2014.

Prvi svjetski rat (1914. - 1918.)

Uvodni dio

Ove godine obilježava se 100. godišnjica izbijanja velikog rata koji je kasnije nazvan Prvim svjetskim ratom. Do danas nije poznat ukupan broj žrtava koje je on odnio pa se podastiru razni podaci. Oni se ne zataškavaju, ali točan broj nije moguće utvrditi pa ću se zadovoljiti podatkom da je bilo oko 12 milijuna poginulih i oko 22 milijuna ranjenih i osakaćenih - dakle oko 34 milijuna stradalnika rata. Jednako tako se ne zna ni broj poginulih i ranjenih s prostora današnje Hrvatske pa se ta procjena kreće od sto deset do sto osamdeset tisuća stradalnika.
Korijeni ovog rata sežu još u 19. stoljeće, a formiranje sučeljenih vojnih saveza velikih sila bio je dovršeno već 1907. godine. Nakon toga svaki incident mogao je izazvati među njima ratni sukob. Veoma blizu tome je bila aneksija Bosne i Hercegovine (1908.) kada je Austro-Ugarska proglasila pripajanje ovog područja. Do rata tada nije došlo samo zato što su se sile Antante osjećale još nespremne za rat pa su davale brojne ustupke protivničkoj strani kako bi se bolje pripremile za ratni sukob. S druge strane je Njemačka, glavni zagovornik rata, nastojala da rat počne što prije, znajući da sile Antante nisu završile sve pripreme za jedan veliki rat.
Sarajevski atentat često se spominje kao povod ratu. Možda bi bilo preciznije napisati da je to bio samo zapaljen fitilj koji je gorio skoro mjesec dana i koji se mogao ugasiti da su to željele velike sile. Posebno se tome protivila Njemačka. Stoga je odbijanje srpske vlade ultimatuma Austro-Ugarske pokrenulo jedno krvavo ratno kolo s velikim materijalnim i ljudskim žrtvama.
Još danas, nakon sto godina, postoji razlika u mišljenju da li je atentat Gavrila Principa domoljubno ili terorističko djelo. Mnogi traže odgovor na takvo pitanje od povjesničara, ali treba znati da oni nisu suci, nego ljudi koji govore o činjenicama, a prosudbe o napisanom daju čitatelji ili šira zajednica.
Kako bi običan čitatelj shvatio taj problem, navodim neke primjere iz suvremenosti. Nerijetko na vijestima slušamo da se neki atentator (atentatorka) opasao eksplozivom, ušao u neki autobus ili neki drugi prostor, aktivirao eksploziv i ubio sebe i ljude u svojoj blizini, iako ih nije ni poznavao. Vjerojatno će mnogi reći da je to bio teroristički čin, ali u isto vrijeme zaboravljamo da taj će atentator biti kod nekih slavljen kao rodoljub koji će postati idol mladima ili naciji. Tako je bilo i sa svim ostalim atentatima u povijesti jer je uvijek oko njih bilo oprečnih stavova.
Ne želim pisati o tijeku Prvog svjetskog rata. Poznato je da su nakon njegovog završetka novu povijesnu kartu svijeta krojile opet velike sile, dakako pobjednice. O broju poginulih se nisu previše izjašnjavali.
Iz povijesti znamo kakvo je bilo političko raspoloženje prema Austro-Ugarskoj na prostoru današnje Hrvatske pa stoga ni vojni obveznici s ovih prostora nisu išli u rat da ratuju za njene interese, nego zato jer su na to bili primorani. Bili su svjesni da ratuju za interese velikih sila koje će i nakon rata odlučivati i o njihovim sudbinama.

Naša daruvarska područja, kao i ostala hrvatska područja, bila su u sastavu Austro-Ugarske, time i na strani poraženih Centralnih sila. Mnogi mladi punoljetni muškarci, vojni obveznici, bili su primorani ratovati daleko od svojih kuća, a mnogi su tamo poginuli i pokopani. O broju takvih s daruvarkog područja moguće je samo nagađati, o mnogima od njih se izgubio svaki pisani trag, njih nema ni u maticama umrlih. Znači, oni nisu ni umrli.
U razdoblju između dva svjetska rata se među poraženima o krvavom ratu samo šaptom pričalo, poginule su oplakivale samo njihove obitelji, poslijeratna priznanja nisu dobivali, o ratnim se mirovinama nije ni razmišljalo, a o psihičkim traumama se šutjelo. Danas je teško shvatiti da se iz rata mogao vratiti ijedan vojnik nenarušena zdravlja, nakon onog što su proživjeli tijekom četverogodišnjeg rata. Ipak, naši djedovi i pradjedovi morali su biti zahvalni što su se vratili živi, a to nije uspjelo mnogim njihovim prijateljima, čiji su grobovi razbacani na prostoru od istočne (Galicija, Bukovina) do srpske ili talijanske bojišnice. Mnoge majke i supruge poginulih nikad nisu mogle položiti ni cvijeće na njihove grobove, svoje su suze prolijevale često u naručju svoje maloljetne djece i obitelji.


U Kraljevini SHS nije bio jednak položaj sudionika rata. Ta je država nastala ujedinjenjem Srbije i Crne Gore s nekim područjima koja su bila u sastavu Austro-Ugarske (Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina i Vojvodina). Time su u novoj državi živjeli narodi koji su, ne svojom voljom, jednim dijelom ratovali jedni protiv drugih. Stoga se po završetku rata srpska vojska, koja je ratovala na strani Antante, nakon što je ušla na hrvatska područja ponašala kao pobjednik nad poraženima.
U međuratnom razdoblju u Jugoslaviji su se slavili uglavnom oni koji su bili na pobjedničkoj strani na balkanskom (solunskom) bojištu. Takvima su se i podizali spomenici. Oni koji su bili na protivničkoj strani su se prešućivali, imena poginulih padala su u zaborav pa danas nije moguće utvrditi ni točan njihov broj. A tko su bili najveći stradalnici rata? Po zvanju to su bili uglavnom seljaci i radnici koji su ratovali jedni protiv drugih, iako se ničim jedni drugima nisu zamjerili. Obje su strane jedna drugu smatrale „neprijateljskom“ i to samo zato jer je to od njih tražilo njihovo vojno i državno vodstvo. U pozadini bojišnica također su sve ratne izdatke snosili radnici i seljaci, a nakon završetka rata uništeno gospodarstvo i troškovi rata ponovo su prebačeni na one koji su rat preživjeli. A nagrada za poginulog člana obitelji bila je stavljanje njihovih imena pod tepih.

U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata bilo je prilika da se napiše o prethodnom ratu više, ali se tada veća pažnja posvetila opisu ratnih zbivanja od 1941. - 1945. Nema tu ništa spornog, ali je ipak trebalo iskoristiti još tada žive sudionike rata iz 1914. - 1918. godine, zabilježiti njihove iskaze, a ne se zadovoljiti samo Krležinim opisima koji su kao kap u moru. Time je izbrisan i dio sadržaja iz hrvatske povijesti pa će buduće generacije imati dojam da su Hrvati i današnje nacionalne manjine koje žive u Hrvatskoj bili izvan zbivanja vezanih za Prvi svjetski rat.
Te se greške danas ne mogu ispraviti jer nema više živih sudionika Prvog svjetskog rata. Jedini trag da se osvijetli to razdoblje je malen broj sačuvanih pisama koja su tada vojnici pisali s bojišnica svojim obiteljima. Ja ću podastrijeti sadržaj nekoliko takvih pisama iz kojih se može dobiti približna slika kako su vojnici s našeg daruvarskog područja proživljavali rat. U njima nema ništa senzacionalnog, iako se mnogo toga smatralo vojnom tajnom pa su pisma prethodno pročitale razne vojne komisije. Stoga ne začuđuje da se vojnicima savjetovalo da pišu svojim obiteljima na običnim dopisnicima jer je to tim komisijama olakšavalo posao. Ipak iz tih pisama doznajemo kako su tada živjele njihove obitelji i koliko su ti vojnici razmišljali o svojim obiteljima i njihovim brigama.
Sva pisma su izvorna sadržaja, uz neke manje pravopisne ispravke. U nekoliko nastavaka upoznat ću vas sa njihovim sadržajem.

Oznake: povijest, prvi svjetski rat, pisma

<	siječanj, 2023
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Siječanj 2023 (1)
Prosinac 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (3)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)