Prvi svjetski rat

ponedjeljak, 25.08.2014.

(Nastavak prikaza prilika vezanih uz Prvi svjetski rat)

Nisam očekivao velik odjek na moje prikaze vezane za Prvi svjetski rat, ali sam se prevario. Iako je moj blog još u povojima, ipak se našlo ljudi koji čitaju moje blogerske priloge i žele se uključiti u prikupljanje podataka o njemu. Najviše se nude fotografije, dok su pisani materijali rjeđi pa se takvi izvori mogu naći samo u arhivima nekih institucija. Iako ni oni ne sadrže cijelu istinu o svim tragedijama toga vremena, ipak se u onim preostalim može iščitati sadržaj raznih okružnica koje je izdavala dobro uhodana administracija toga vremena. One su dolazile iz raznih institucija i one su regulirale svaki segment civilnog života: o obavezama kod obrade zemlje, o maksimalnim cijenama proizvoda i rada, o načinu pisanja pisama, o zahtjevu za upis ratnih zajmova, o prikupljanju pomoći za ratna bojišta i skrbi o ranjenicima, o obaveznim povremenim svetim misama za poginule, o zabranama raznih svečanosti, pa čak i karmina. Nisu bila pošteđena ni mnoga crkvena zvona, za vjernike velika svetinja, koji su dekretima u velikom broju skidani i zatim pretvarani u ubojito streljivo kojim se zatim ubijalo kršćane na sučeljenoj strani bojišnice. Brojni vojni birokrati vodili su brigu i kako treba obilježiti grobove poginulih vojnika vodeći računa da svaki poginuli bude obilježen po propisima svoje vjerske konfesije. Dok se jurišalo u smrt, nije se pitalo tko je koje nacionalnosti ili vjere, ali kada se poginulo, poštivala se vjerska tolerancija. Normalno, to je bilo samo u slučajevima kada se znao identitet poginulog, ali oni koje je rastrgala granata, pokopani su u zajedničke grobnice i zajednički označeni, opet po određenim vojnim propisima. O problemu da su vojnici s hrvatskog prostora našli grobove daleko izvan svoje domovine, nitko nije vodio računa.

Iako se u Prvom svjetskom ratu nije ratovalo na području Hrvatske, uz izuzetak jadranskog područja, to ne znači da njeno stanovništvo nije osjetilo teret i posljedice rata. Već krajem 1914. godine doznajemo da je Predsjedništvo Kr. kotarske oblasti u Grubišnom Polju pozivalo stanovništvo da se raspisuje državni zajam za pokriće velikih troškova „skopčanih za obranu kralja i domovine… jer ljubav i vjernost prema kralju i domovini zove svakog pojedinca koji nije pozvan da životom brani na bojnom polju prijestolje našeg uzvišenog vladara i milu nam domovinu, da svoju patriotsku dužnost ispuni državnim zajmom…“Nitko se nije pitao zašto se to prijestolje branilo izvan granica tadašnje države pa je i u okružnici Crvenog križa na koncu 1915. godine emotivno pisao da se „…na svim ratištima prolijeva junačka krv hrvatskih sinova, vjernih prijestolju i domovini…, mnogo suza otrlo je naše društvo majkama, ženama, braći i sestrama, zaručnicama i rođacima uredbom Obavijesnog ureda koji besplatno izvješćuje o onima koji su na ratištu: da li su zdravi ili ranjeni i u kojim se bolnicama nalaze…“ Nažalost, takva je briga izostala nakon rata za one koji su imali sreće da prežive rat, za ranjenike ili one narušena zdravlja koji su se vratili svojim obiteljima i šapatom govorili o svim stradanjima tijekom rata. Pošto se šapat ne čuje, zaboravilo se na sve takve stradalnike.

Danas često s ponosom ističemo da pripadamo kršćanskom svijetu, ali trebali bi znati da se kršćanstvo nikad nije odricalo pokojnika pa su neki od njih nakon smrti postali blaženi ili sveti. Stoga kao kršćani moramo ispraviti grijeh zaborava starijih generacija nad svim poginulima iz Prvog svjetskog rata, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost.
O tome kako je to izgledalo na području Hrvatske u vrijeme rata podastirem nekoliko izvornih podataka kojima nije potreban poseban komentar. Držim se one poslovice: Pametnom dosta. Skrećem samo pažnju da kod čitanja obrati pažnja na razliku u plaćanju rada u odnosu prema cijenama nekih ratarskih proizvoda. Ako je povijest učiteljica života, iz takvog prikaza možemo bolje shvatiti zašto su starije generacije cijenile kruh. Nije to bilo samo iz vjerskih i običajnih razloga, nego je nekad kruh bio najbolji pokazatelj stupnja blagostanja svake seljačke porodice. Kada nije bilo žitarica, nije bilo ni kruha, ali nije bilo ni stočne hrane pa su time stvorene sve pretpostavke za glad i bijedu.

Sit gladnom ne vjeruje

U svim velikim ratovima u prošlosti hrana je bila veoma važan čimbenik jer vojnik ne može ratovati ukoliko nema uz oružje i hrane za preživljavanje. Poznato je kako je neslavno završio Napoleonov pohod na Rusiju gdje je hrana odigrala presudnu ulogu. U oba svjetska rata u 20. stoljeću hrana je također imala veliku ulogu. Nije bilo jednostavno opskrbiti hranom na desetke milijuna vojnika na svim svjetskim bojištima. Pozadina je ostala bez mlade muške radne snage pa je teško bilo proizvesti toliko hrane koliko je trebalo gladnim vojnicima. Cijena hrane je porasla, a cijena rada naglo pala. Taj odnos između cijene rada i cijene žita vidljiv je iz Cjenika Kraljevske kotarske oblasti u Grubišnom Polju početkom 1915. godine koje je provelo odluku Kraljevske zemaljske vlade Hrvatske i Slavonije, odjela za gospodarstvo, propisom o maksimalnim cijenama za obavljanje poljsko-gospodarskih poslova. U njemu su određene sljedeće vrijednosti takvih poslova:

Cjenik

I. Orači

1. Oranje i svi dvoprežni poslovi

a) 8 kruna bez hrane
b) 5 kruna sa hranom za blago i kočijaša

II. Nadnica

2. Kosci

a) 4 krune i 50 filira bez hrane
b) 2 krune i 50 filira sa hranom

3. Kopanje i obrađivanje vinograda te drugih lakši poslovi

a) 2 krune bez hrane
b) 1 kruna sa hranom

III. Vršidba

a) za svaki par konja 10 kruna te hranu za konje i kočijaše
b) vršaća mašina 10 kruna dnevno u ime odštete
c) cijena motornih vršaćih mašina ustanovit će se naknadno nakon saslušanja vlasnika istih.

Upozorenje:
Hrana nadničara trebala je biti običajna i to za nadničare, kopače i žnjače (žeteoce) te kod lakih gospodarskih poslova tri puta na dan, a za nadničare kosce četiri puta na dan.
Rakije nije bio nitko obavezan davati. Na rad su bili dužni nadničari, kao i suseljani, doći sa osvitom zore te raditi do mraka.
Oni koji bi plaćali iznad ovih maksimalnih cijena, predviđena je kazna od 200 kruna i zatvor od 14 dana.

Navedeni podaci ne bi imali nikakvo značenje kada ne bi postojao i Cjenik maksimalnih cijena žita i brašna donesen također od strane državnih organa. Iz njega navodim neke od navedenih cijena.

Cjenika žitka

1. Za pšenicu po metričkoj centi 39 kruna
2. za raž po metričkoj centi 31 kruna i 50 filira
3. za ječam po metričkoj centi 28 kruna
4. za kukuruz po metričkoj centi 28krune

Cijena brašna

1. fino pšenično brašno po metričkoj centi 90 kruna
2. pšenično brašno za kuhanje po metričkoj centi 84 kruna
3. pšenično krušno brašno miješano polovicom kukuruznim brašnom po metričkoj centi 60 kruna
4. raženo brašno po metričkoj centi 80 kruna
5. ječmeno brašno po metričkoj centi 80 kruna
6. kukuruzno bračno od obične kukuruze po metričkoj centi 44 kruna
7. mekinje iz pšenice, raži i ječma po metričkoj centi 17 kruna
8. mekinje od kukuruza po metričkoj centi 10 kruna

I u ovom Cjeniku je predviđena kazna za njegovo kršenje od 600 kruna i dva mjeseca zatvora.
Ne treba biti veliki poznavatelj ratarskih prilika da se ne bi zapazila visoka cijena ratarskih proizvoda i niska cijena rada. To je ujedno i dokaz duboke agrarne krize jer je nestašice hrane bilo i na mjestima gdje se ona proizvodila. Ona se osjetila ne samo u gradovima, već i u selima, osjetili su je i svi slojevi društva. Zbog visoke cijene ratarskih proizvoda nije bila rentabilna ishrana ni stočnog fonda i peradi pa se on smanjio na minimum pa je došlo i do nestašice mesa i naglog rasta njegove cijene.
O dubini krize govori jedno pismo poslano na adresu grubišnopoljskog župnika Ivana Nepomuka Jemeršića. Pismo je napisao početkom 1917. godine župnik u Gušću Franjo Jemeršić, stric grubišnopoljskog župnika. Zbog njegovog sadržaja, ali iz zbog prikaza tadašnjih prilika, pismo prenosim u cijelosti.

Dragi moj Ivane!

Ja nipošto ne bih htio biti tebi sa svojom molbom dosadan i nepriličan jer i sam znadem da ti imaš napretek svoga posla, nu ipak se jednom molbom tebi obraćam kako slijedi: Kod nas u Posavini, poimence u mojoj župi, nije ove godine skoro ništa pšenice bilo. Ljudi su doduše prošle jeseni posijali puno pšenice, nu nesretna zimska te dugotrajna proljetna voda je uništila svu pšenicu te gdjekoji nisu toliko pšenice dobili koliko su posijali.
Među onima koji nisu ništa pšenice dobili, nijednog zrna, spadam i ja bogec. Pa pošto ja za svetu hostiju i za svoj trošak trebam nužnu pšenicu, a pošto je nigdje u Posavini ne mogu kupiti ili dobiti pa mislim da Tvoji župljani, osobito razni doseljenici, pošto puno pšenice siju te je potom imadu, jer kod tebe nema povodnja koja bi pšenicu uništila, tako sam slobodan pa te lijepo molim ne bi li Ti htio biti tako dobar te bi mi kod kojega tamošnjega svoga župljana, koji možda pšenicu imadu, htio barem jednu metričku centu pšenice zakapariti i kupiti. Dotični bi tu pšenicu meni poslao na pet puta, svaki puta po 20 kg u vrećici poštom jer toliko svaka pošta prima i otprema bez ikakve zapreke.
Ako dotični možda ne bi vrećice imao ja bih mu sam poslao njih pet ili samo jednu te pošto bi mi vrećicu sa 20 kg pšenice poslao, ja bih mu je opet poslao praznu natrag da je napuni te opet punu meni natrag pošalje te bi tako išlo pet puta dok bi se metar pšenice odaslao. Tu pšenicu bi on meni svaki puta poštanskim pouzećem poslao ili kako bi se nagodili.
Ti ćeš se bez dvojbe ovom mojem prosjačenju začuditi, oprosti mi, jer možda osobito sada u skupo ratno doba čovjeka, pa bio on najskromniji, najustupljiviji na svašta natjera kao što je evo i mene natjerala da ti ovo pišem.
Ti ćeš biti tako dobar te ćeš me sa par riječi obavijestiti da li bi iz te moje molbe moglo štogod biti i koliko bi dotični za jedan metar tražio. Ako bi on možda tražio puno preko mjere za jedan metar pšenice, ja ne bih mogao na pretjeranu cijenu pristati.
I pšenicu i sav poštanski trošak bih dakako plaćao. Ako ne bi nijedan Tvoj župljanin sada imao pšenicu za prodati bi li mi možda Ti od svoje pšenice mogao jedno 60 kg ustupiti te na tri puta u vrećici poštom poslati? Ja ću ti pšenicu odmah pošteno platiti.
Ja brate živim po starom, puno službenog posla, osobito puno izdavanja kojekakvih službenih dokumenata koje ništa ne nose, a moraju se izdavati. Tako je bez dvojbe kod Tebe i to tim više što imadeš mnogo veću župu i dekanat.
Zdrav sam hvala Bogu. Uz jednu sluškinju koja se razumije i u svaki muški posao je kod mene i Anka sa svojim sinčićem, dočim je njezin muž Dušan već dvije godine u Rusiji zarobljen. Piše da je zdrav. Anka mi sav kućni posao rukovodi.
Nadam se da si Ti iz Varaždinskih Toplica došao zdrav kući otkuda si meni pisao i kamo sam i ja tebi pisao te da si Ti sada bolje. Zar ne? Dobri Bog dao. Opetujući svoju moju molbu ja sam za bratskim i srdačnim pozdravom. Tvoj stric.

Gušće, 18. rujna 1917

Anka je prije 8 dana otišla svojem svekru i svekrvi u Karlovac te se sutra natrag vraća u Gušće.

Iz ovih priloga moguće je stvoriti nimalo bajkovitu sliku života i na hrvatskim prostorima, iako se na njenim prostorima nije ratovalo. To je samo djelić dokumenata iz tog vremena, takvih ima mnogo pa ću se na neke od njih ponovo vratiti u nekom sljedećem nastavku.