Marketing
Prvi nastavak
Kada je vojnik S. K. iz Donjeg Daruvara imao samo 20 godina našao se 1918. godine na talijanskom bojištu. Sačuvan je njegov dnevnički zapis. Mnogi su vojnici pisanjem dnevnika htjeli zabilježiti svoje ratne doživljaje. Iz njegovog zapisa doznaje se da su mnogi vojnici imali već napisana i oproštajna pisma da ih prijatelji pošalju njihovim obiteljima u slučaju pogibije. Šteta je što do sada nisam uspio pronaći nijedno takvo pismo. U sljedećem prikazu su osim manjih pravopisnih intervencija umetnuti samo podnaslovi.
Razmišljanje prije bitke
Čovječji život trebao bi imati nekakvu svrhu i biti korišten za postizanje nekog željenog cilja. Kakvu svrhu ima sada moj život kada živim kao stoka koja se negdje priveže pa stoji i žudno gleda kada će mu netko donijeti nešto za jesti. Ako je ona žedna, misli onda na piće, ako ju odvežu i vode, ne misli kuda ide i kamo će doći pa makar ju vode na klaonicu. No, ja ipak puno mislim. I previše! Kada mislim na prošlost, misli su mi lijepe kao da sanjam. Znam da sam bio nekada čovjek koji ima razum, to jest kojem je Bog dao razum i slobodnu volju. Malo sam imao razuma, ali sam imao slobodnu volju kao ptica na grani te od te slobodne volje sam mogao uživati po volji moga razuma. Na primjer, uhvati pticu koja je živjela na slobodi pa joj daj da joj bude dobro i jesti, i piti ima, i kućicu da ima, ali je svejedno žalosna, nema jednoga, a to je sloboda, slobodne volje. Bog zna da li i ona što u takvom slučaju misli! Jest, ona je imala slobodu, ali nije imala razuma, dakle nije imala pameti koja može nešto kombinirati.
A što sada? Niti jedna bitka me nije tako brinula kao ova koja se sada sprema. Mislim da smo blizu pred olujom i to tako strašnom da takve još mislim nije bilo. U duhu gledam već sad one strahote koje sada dolaze. Ali, što Bog da i sreća junačka!
Kuda je prošla moja volja za naukom? Ovdje se govori talijanski. Ovaj jezik za jednog Slavena, koji ima malo pameti u glavi, nije težak da ga nauči. To uviđam i sam! Ali meni to ne ide u glavu ni malo, ali niti me zanima. Kada bi ovo bilo za vremena mojih boljih dana, ja bih već prilično govorio. Ali sada ništa. Pa ja se i nadam da mi neće nikada niti trebati kao što mi nije do sada trebalo. Da, sad bih trebao znati više govoriti, ali ne znaju ni drugi i kako oni prolaze, tako prolazim i ja. Kupit ne može niti onaj koji zna, a pogotovu onaj koji ne zna. A krao nisam nikada pa neću niti sada. Bit će veliko djelo, ako ću prisustvovati u ovoj svjetskoj hidri. Oprostno pismo već sam napisao, ali roditeljima neću da još javim prije nužde, da ih ne opteretim s velikom žalošću. I svojim sam drugovima javio, a javili smo jedan drugom, ako koji padne pokraj kojega, da mu uzme što ima, što je za poslati neka pošalje ili ako je moguće da preda dotičnim roditeljima. Ovo pišem pred događajima koji će se zbivati moguće sutra ili prekosutra. Bog zna tko će ostati živ, koji ranjen, koji mrtav, a koji zarobljen. Pripravan sam gledati sve hladnokrvno i sve strpljivo podnijeti. Znam kako djeluje topovska brza vatra, dočim navalu plinom nisam još probao.
I počelo je…
15. 6. 1918.
Došlo je vrijeme. Začudo, krvavo kolo se zaigralo eto danas rano u tri sata. Topovska vatra trajala je do 11 sati, ali se još teško dalo naprijed. Pucalo se i dalje, ali niti protivnik nije mirovao i potukao je skoro sve vojnike moje 33. regimente, pošto smo išli prvi preko vode Piave. Topništvo puca, ali ja kao da sam izgubio ljudsku ćud, niti se bojim granata, niti šrapnela, niti mi se sažalijeva ranjenik, niti se zgražavam nad mrtvima. Kada sam čuo oko sebe jaukanje i zvati za pomoć ranjenih, ništa iznimno mi se nije sažalilo na njima.. A trebalo je ići na vodu Piave na koju su padale šrapneli i granate te nas sve škropila vodom. I sad se opet predajem na slavu Božju i opet sam sebi rado zapjevao, samo od jada i sa zanimanjem gledao i upravo uživao u toj krvavoj igri.
Noćas prošla treća noć kako nisam spavao i tako je ostalo i dalje. Bijemo se već treći dan. Gubici su veliki, što je teško čak brojčano iskazati jer neke kompanije imaju jedva 20 ljudi. Cijele dane ogorčeni bojevi, tjeramo jedan drugoga, ali nijedna strana ne posustaje. Topništvo radi neprekidno. Kadgod udari na nekoliko sati bubnjarska vatra, onda slijedi napad. Ukoliko je napad odbijen, slijedi protunapad. U jednom i drugom uvijek su gubici, ali još gora je glad. Eto, danas već peti dan nismo ništa dobili za jesti. Čudno mi je kako čovjek može toliko da izdrži. Na Piavu se stalno puca pa se most svaki čas razbija pa se do hrane s druge strane ne može doći. Tko se samo približi, jedan za drugim se kose ljudski životi.
Počeo je opet napad, nešto se uspjelo zauzeti i zarobiti nekoliko Talijana. Uistinu bitka je bila strašna, ali je i neprijatelj počeo pucati teškim topništvom i ono je trajalo takoreći cijelu noć. Glava je bila u torbi, odnosno gledalo se smrti u oči više puta, a zemlja me zasipavala. I opet oko jedan sat poslije pola noći slijedila je neprijateljska navala koja je bila odbijena. Iza toga je bilo mirno i potrajalo je to do podne, ali opet poslije laka neprijateljska artiljerija tuče, a sada, oko pet sati, počela je i teška artiljerija.
22. 6. 1918.
Noćas prijelaz pa opet povrat preko Piave. Užasno je bilo. Ranjeni molili za pomoć, neki za vodu, neki za kruh i neki da ih uzmemo sa sobom prijeko. Neprijateljsko topništvo nas je pratilo kod prelaska preko rijeke i zatim cijelo dopodne. Prešli smo i ostali na tom položaju. Ali 27. smo ipak dobili zamjenu i otputovali u Spine, u ono isto selo, iz kojeg smo pošli u ofenzivu. Ali nismo ni tamo dugo bili, samo tri dana, i opet išli natrag u postav (položaj).
Ususret završetku rata
U postavu smo bili, fronta je bila mirna, ništa osobito nije se događalo, samo je najzanimljivije bilo promatrati aeroplane kako su se nad nama vijali kao da prave kakova čudesa. Ali smo i osjećali zašto se nad nama toliko vijaju. Nije trajalo dugo vremena te je i neprijatelj započeo ofenzivu. Ona je počela još 25. listopada s desnog krila iz Tirola, a danas je, tek treći dan, došla na Piavu. Dakle, topništvo udara i često se pretvori u bubnjarsku vatru. Desno je neprijatelj provalio. Podvoz je otišao, a i topništvo. Osobito se izvlači teško topništvo, a mi ćemo ostati u postavu, čekati da još poneki dobije neku kuglu i smrt. Blizu je skoro mir, nadamo se, ali je još mnogo ljudi ipak zaglavilo. Svi sa veseljem čekamo i nadamo se skorom miru, ali će ih, svejedno, još mnogo, mnogo poginuti.
Dakle 30. listopada, pred podne smo počeli hvatati maglu. Išli smo do 3 sata ujutro. Na cestama je bila silna stiska od brojnog podvoza i topništva koji su bili isto na uzmaku. Došli smo u Mottu. Tamo smo našli zapaljene magazine što su ih naši zapalili, a živež u njemu. Meni je bilo jako neugodno kada sam vidio oko sebe da plamen zahvata predmete, a naši vojnici nose iz magazina kruh i brašno. A sad smo prešli preko vode Livenze kod Medune i došli u Azzano. Ovdje smo se opet spremili dočekati neprijatelja. Već dva dana ležimo u mjestu Azzano. Danas mislim da su Svi sveti, ali eto, dva dana već ovdje ležimo. Što će biti s nama, ne mogu sam da prosudim. Treći dan smo opet krenuli dalje i to natrag. Prevalili smo opet veliki put i mnogo kilometara natrag i to od Azzana pa do Vazda Vede. Putem sam vidio svakojaka barbarstva i krađe, osobito od Mađara, dok je naša regimenta još štitila i branila civilni narod. U Vazda Vedi smo opet čekali jedan dan, ali smo tu i veliku nesreću dočekali. 3. studenog 1918. u 8 sati došli su među nas Talijani, razoružali i zarobili čitavu regimentu. A sada nam više nije pomoći, uhvatili su nas i tjeraju natrag. Što će sada s nama biti?
3. studenog
O, majko, majko! Zašto ste me rodila živoga, zašto me niste ugušila mladoga i to prvu minutu čim sam se rodio. Zašto sam odrastao? Samo da vam i sebi navodim veću tugu i bol. Zarobljeni smo i danas već 5 sati marširamo. Tjeraju nas kao blago, nismo još dobili niti komadić kruha. Što će biti s nama nemam pojma. Svi ćemo poumirati od gladi ako bude ovako dulje trajalo.
Uložio sam svu svoju snagu i silu u svoje noge samo da ne odustanem od puta kao što ih je mnogo ostalo. Civilni je narod strašno psovao, tukli su nas gdje su stigli dok smo prolazili kroz ona mjesta koja su bila od nas zaposjednuta. Ali Bog i sreća nas je poslužila. Pretrpjeli smo sve to i prešli u unutrašnjost Italije. Sada nam je već od toga bilo lakše jer nismo imali strah od civila. Sve sam radio, mučio se i preklinjao zašto me nisu barem ubili kada su me uhvatili, nego da me ovako gladnog tjeraju.
Uz veliki napor i silu došli smo u mjesto Travizo koji leži uz rijeku Piavu u vrlo krasnom položaju. Bio sam pred njim na fronti u štelungu. Dakle pet dana je trajalo dok nismo došlu u to Travizo bez ikakvog jela ili hrane. Tu smo 9. studenog dobili malo jesti. Tri momka jednu konzervu i svaki malo cviboka. Tu smo izvan grada na ledini prenoćili, a drugi dan naravno stupamo dalje. Opet cijeli dan bez jela. Ja ne znam što me još drži, ne mogu već sam sebe prepoznati, čak skoro ne možemo već jedan drugoga da prepoznamo. U pol putovanja u mjestu Pardenone dobili smo svaki dva mala klipića sirova i pljesniva kukuruza, ali svejedno bili su jako slatki i sirovi.
13. studenog
Sada, kada smo ipak došli u logor malo je bolje jer dobijem malo kuhane riže i komadić kruha i to sve za jedan dan. Taj logor je bio u mjestu Ponte Casaro. Tu nas se sakupilo oko 16 tisuća kada sam ja tamo bio, koliko je bilo prije i poslije mene, to ne znam. Ovdje u tom logoru natrpali su nas u celtne šatore. Taj šator ja samo za četiri momka, ali nas ima pod njime i po osam. Upravo su nas natrpali kao svinje u mali svinjac. Bog zna hoću li moći to sve izdržati da još ikada kući dođem. Užasno je ovdje biti živ pod celtama, a zima udarila, drva nemamo da si naložimo vatru da se grijemo. Eto, nema skoro jednog dana da ne bi do 50 momaka bilo mrtvih. Ne znam, ne znam kako ćemo sve to pretrpjeti.
Ipak nakon osam dana putujemo dalje. U pola noći putujemo iz lagera i do jutra došli smo na kolodvor. Tu smo se vagonirali i vozili čitav dan do osam sati navečer.
(nastavlja se…)
Post je objavljen 16.07.2014. u 22:30 sati.