Priče iz prošlosti

četvrtak, 31.07.2014.

Zar je i stvarnost igrokaz?

Posljednjih tjedana bili smo svjedoci mnogih kulturnih manifestacija u Daruvaru i njegovoj široj okolici. Mnoge od njih obogatile su kulturni života na ovim prostorima i u tom pravcu bi trebalo nastaviti.
Ponekad bi slučajni posjetitelj mogao s pravom pitati je li ovo što se događa u gradu stvarna preslika kulturnog života na ovim prostorima. Nedavno završena smotra puhačkih orkestara (FLIG) te nekoliko ranije odigranih predstava naših amaterskih kazališnih družina, zaista su bile prezentacija kontinuiranog rada, što zavrjeđuje svaku pohvalu. Dok su se domaći glazbenici i njihovi gosti predstavili s brojnim skladbama raznog žanra koje su dugo i marljivo pripremali, naši glumci-amateri također su uložili mnogo truda da na „daske što život znače“ što vjernije prenesu određeni sadržaj. Njima bi trebalo pribrojiti i pjevačke zborove ili folklorne skupine koje su također svojim radom obogatile taj segment kulturnog života u našoj sredini. Možda sam nekog nenamjerno izostavio, ali mi nije ovdje bila namjera da sve takve imenujem.
Vjerojatno bi neki strani posjetitelj također za neku od ovih manifestacija pitao da li ti programi imaju svoju tradiciju i da li prezentiraju kulturni život ovog kraja. To je već malo složenije pitanje jer Daruvar spada u red „mlađih gradova“ u kojem se organizirani kulturni život javio tek koncem 19. stoljeća. Po tom pitanju puhački orkestri ovdje imaju tradiciju jer su se takvi sastavi počeli osnivati još koncem pretprošlog stoljeća. Nije tajna da su tu vrstu glazbe posebno njegovali pridošli Česi, ali su tijekom 20. stoljeća tu vrstu glazbe prihvatili jednim dijelom i pripadnici drugih nacionalnosti koji su živjeli na ovim prostorima. Šteta je što se ovdje nije održala u punoj mjeri i tamburaška glazba, iako je bila prisutna do Drugog svjetskog rata - ne samo u Daruvaru, nego i u okolnim selima. Velikoj popularizaciji ove vrste glazbe pridonijeli su učitelji u tadašnjim školama, u kojima su često bili ujedno i kapelnici učeničkim tamburaškim sastavima pa je i škola bila svojevrsni rasadnik brojnih budućih vrsnih tamburaša. Ni na našim prostorima nije moguće tamburicu vezati samo za jednu nacionalnost, ona je bila prihvaćena kod svih, svi su je jednako voljeli. Šteta je samo što je nakon Drugog svjetskog rata postupno potiskivana pa danas nema značajnijih tamburaških sastava u kulturnom životu grada. O pravim razlozima bi se moglo raspravljati, ali sigurno je tome doprinijela pojava prvih vokalno-instrumentalnih sastava 50-tih godina prošlog stoljeća koje je mladež brzo prihvaćala kao glazbeni trend toga vremena. Istu su sudbinu doživjeli i puhači orkestri, bez obzira što su starije generacije do danas zadržale ljubav i prema toj vrsti glazbe.
Pitanje folklornih skupina se često vezuje i s korištenjem narodnih nošnji, a to je već malo složenije pitanje. Da bi se to shvatilo, ponovo se treba vratiti u daruvarsku prošlost, točnije na kraj 18. stoljeća, kada su u Daruvar počeli doseljavati iz raznih krajeva pripadnici raznih nacionalnosti donoseći ovamo običaje i kulturu življenja svojeg dotadašnjeg kraja. Mnogima je Daruvar postao samo privremeno boravište pa su nakon kraćeg zadržavanja krenuli dalje. Ti procesi su bili postupni, oni traju i danas pa s pravom možemo govoriti „o Daruvaru kao tranzitnom gradu“ već i ako se pročitaju prezimena obitelji koje su ovdje živjele prije Drugog svjetskog rata i onih koji u njemu žive danas. Mnogi ne bi povjerovali koliko je malo prezimena Daruvarčana čije su obitelji ovdje živjele ranije. Ispada da su skoro svi „dođoši“, bez ikakve uvrede zbog te etikete, jer i sam sam jedan od takvih. Današnje Daruvarčane ipak ne bih dijelio po tom kriteriju jer mi je prihvatljivija ona podjela na one koji su prigrlili Daruvar kao svoj grad – i na one koji nisu. Ja jesam, za druge ne znam. Nisam sudac, ovdje ga niti ne treba, a svatko neka sudi za sebe.
Na osnovu navedenog može se reći da se u Daruvaru nije ustalila neka prepoznatljiva narodna nošnja. One su ovdje postojale, nosili su je nekad pripadnici hrvatske, srpske, češke i mađarske nacionalnosti, ali uglavnom u svečanim prilikama. Na nekim starim fotografijama mogu se na daruvarskim ulicama vidjeti i ljudi u narodnoj nošnji. Pretpostavljam da to nisu bili Daruvarčani, već slučajni gosti iz susjednih sela koji su u Daruvar dolazili u kupovinu ili su prodavali svoje ratarske namirnice i perad.
Daruvarsko je građanstvo između dva svjetska rata nacionalnu narodnu nošnju nosilo samo u svečanim prilikama, u sklopu rada kulturnih udruga. Nisam etnolog pa ostavljam njima da istraže jesu li to bile neke izvorne nošnje ovog kraja ili su preuzete iz nekih susjednih sredina. Pošto je u Daruvaru i njegovoj okolici uz obrtničku djelatnost bila razvijena i djelatnost ručnih radova, to su mnoge narodne nošnje jednim dijelom izrađene u našoj sredini. Narodne nošnje su zadržane u Daruvaru i nakon Drugog svjetskog rata, imale su ih i ekonomska škola i gimnazija, ali i tu postoji nepoznanica o njihovom porijeklu i karakteristikama.

Siračka narodna nošnja

Folklorna skupina ekonomske škole s tamburaškom pratnjom

Ne postoje ni neke zasebne daruvarske narodne nošnje pripadnika češke nacionalne manjine. U tome nema ništa neobičnog jer Česi nisu ovamo dolazili u nošnjama, nego su već koristili „europsku odjeću“. Ako ju je netko i donio, rijetko ju je nosio. Česi su dolazili iz raznih prostora današnje Češke pa su se nošnje i običaji međusobno razlikovali. Stoga ove razlike među nošnjama koje vidimo na manifestacijama pripadnika češke nacionalne manjine, a koje koriste pojedine kulturne udruge, nisu izvorne za selo u kojima žive pripadnici te manjine, nego predstavljaju nošnje nekog kraja u Češkoj. Sve ovo oko nošnjama, igrokazima i glazbi treba promatrati kao kreativnu igru kulturnog i zabavnog života našega kraja. Riječ igra namjerno sam upotrijebio, ali u tome nema nikakve loše zamisli, jer se treba prisjetiti što su sve nekada i što danas sadržavale i sadržavaju olimpijske igre. Stoga su i žetvene svečanosti, najveća manifestacija pripadnika češke nacionalne manjine, jedan vid igre koji se pojavio 1925. godine u Daruvaru. Čak i predlagači ove manifestacije bili su članovi dramske sekcije daruvarske Čehoslovačke besede, koji su tijekom prvih žetvenih svečanosti odigrali igrokaz s tematikom žetve. Nastanak manifestacije žetvenih svečanosti je sasvim slučajan. Daruvarski kulturni djelatnici, okupljeni u Čehoslovačkoj besedi, dugo su se vremena dovijali kako uključiti u kulturni život pripadnike češke nacionalnosti iz seoskih sredina gdje je kulturni organizirani život bio još u povojima. Po vjerskoj i običajnoj strani to nije bilo moguće jer je među njima bilo velikih razlika, ovisno iz kojeg su se kraja pojedine porodice doselile. Žetva je bilo jedino što ih je spajalo, ona je za sve ratare imalo veliki značaj: rodna je godina donosila obiteljima blagostanje, a nerodna godina glad. Danas žetva više nije što je bila nekada, ali se manifestacija zadržala do današnjih dana. I dobro da je tako.
O dosad izloženom ne bi trebalo biti većih prijepora. No, problem je kada se postavi pitanje izvornosti, a o čemu svakako puno više znaju etnolozi koji su kompetentniji za tu problematiku. Oni razlikuju izvorne narodne pjesme od novokomponiranih, izvorne od neizvornih nošnji, izvorne predmete od replika, izvorne manifestacije od onih koje nemaju mnogo zajedničkog sa njenim nazivom.
Nažalost, često o takvim razlikama odlučuju nestručna lica pa u muzeje stavljaju nemuzejske predmete, oni arhive smatraju hrpama beskorisnog starog papira koji treba baciti u odlagalište starog papira, oni u etnografskoj zbirci, koja treba predstavljati seosko domaćinstvo iz početka 20. stoljeća, vrše prepravke tako da od kuhinje prave komoru, a od komore kuhinju u kojoj nema ni peći, oni grade posve novi kukuruzar (korpa za kukuruzne klipove) kojeg početkom dvadesetog stoljeća u ovdašnjim domaćinstvima nije još bilo, oni su srušili kokošinjac kojeg je imalo svako domaćinstvo. U isto vrijeme, brojni prikupljeni ratarski predmeti, bez ikakvog smislenog reda i dalje propadaju u štaglju.

Etnografska zbirka u Ivanovom Selu nakon otvaranja oko 1980.

Rušenje izvorne građevine - seoske kuće

Pokušaj replike seoske kuće
Vrhunac jedne takve intervencije ili „novog scenarija“ je kada se na dvorištu jednog vrijednog etno-domaćinstva sagradi jedna uzvišena pozornica na kojoj će jednom godišnje netko zaplesati. Po meni je to isto kao da netko na originalnu sliku Mona Lize naslika i buket cvijeća ili magarca koji u pozadini pase travu.

U dvorištu etnografske zbirke i ranije se plesalo, u lijepom seoskom ambijentu, ali na zemlji i nitko nije bio nezadovoljan. Ova dogradnja, iako dobro napravljena, na toj lokaciji nije imala što tražiti. Ovo je nešto više od igre, vrhunac neodgovornosti. Ja to imam pravo napisati jer sam najviše sa svojim učenicima sudjelovao u prikupljanju eksponata i otvaranju navedene zbirke koja je zatim uz podršku razboritih ljudi 1979. godine bila otvorena. O tom dijelu posla sigurno znam najviše. Zbirka je postavljana uz kontrolu stručnog etnologa prof. Nade Gjetvaj iz Etnografskog muzeja iz Zagreba, ona je napravila scenarij postave i sudjelovala u njenoj instalaciji. Tko su ti današnji stručnjaci, koji su bez njenog pristanka promijenili cijeli scenarij postave? Ne znam da li je danas još živa i kako bi reagirala na narušavanje autorstva.

Sudionici zaslužni kod instalacije Etnografske zbirke 1978. godine
Pitanje izvornosti je veoma bitno. Etnolozi su u tome veoma precizni, ali se nažalost njihova mišljenja ne slušaju. Ovakvo ophođenje prema starinama po pitanju kulturnog života podsjetilo me na riječi jednog kulturnog djelatnika koji mi je jednom rekao da nije problem ni u neškolovanima, niti u školovanima, nego u poluobrazovanim ljudima. Spomenuo je da je najveća greška 90-tih godina bila što nije bila izvršena lustracija, ali ne po pitanju svjetonazora, nego da se uklone brojni poluobrazovani ljudi i na njihova mjesta dovedu mladi obrazovani kadrovi, neopterećeni svojom prošlošću, ljudi koji bi sa zanosom obavljali povjeren im posao.
Moram priznati da tada nisam shvatio takvo „bogohulno razmišljanje“ pa sam tražio dodatno objašnjenje. Objasnio mi je da neškolovani ljudi nisu uvijek krivi što se iz raznih razloga nisu mogli školovati, ali takvi se uvijek kod obavljanja poslova savjetuju s onima koji su školovanjem stekli određeno znanje. Oni školovani rade i radit će ono za što su se školovanjem osposobili, a ukoliko nešto trebaju izvan područja svoje struke, tražit će suradnike među onima koji su za to područje kvalificirani. Nažalost, poluobrazovani su „sveznalice“, oni znaju sve o svemu, njima su usta prepuna samohvale, zagovornici raznih parada, na brzinu sklepanih predavanja, taman toliko da bi reklamirali sami sebe i dobili priznanje za nešto što je učinio netko drugi, ne vodeći računa da će takva parada nakon održavanja pasti u zaborav.
A odakle takvi neželjeni kadrovi? Korijeni su duboki. Svi su takvi startali još kao omladinci, kojima je crvena knjižnica bila odskočna daska za napredovanje. Kada su to ostvarili, okružili su se raznim ulizicama, svojim poslušnicima i tako se ogradili neosvojivom utvrdom slušajući razne poluistine koje im donose njihovi poslušnici. Kao dobri glumci, političke promjene nisu ih uzdrmale. Mijenjali su maske, već prema političkom trendu. Svoj su rad znali dobro reklamirati, uspostavili su prisne veze s novinarima pa se oko njih i dalje vrtio cijeli svijet. No, zbog njihovih suženih vidika, uglavnom su se zadovoljavali programima kratkog daha, sve su to bili igrokazi, daleko od stvarnog života.
Najslabija strana takvih sveznalica bila je što su se bojali istine. Stoga su bili protiv pisanja povijesnih sadržaja pa možda i zato ni danas naš Daruvar nema pisanu povijest. Neće je ni imati, a mnogi se čak uporno zalažu da je nemaju. U zadnjih tridesetak godina uništeno je toliko arhivske građe da se s pravom treba zapitati zašto se tome jednom ne stane na put. Već danas se govori da je velik dio arhive uništen u ratu. To nije točno, to je samo opravdanje za ovaj vid kulturocida. Navodim samo neke primjere da bi naši „kulturnjaci“ barem znali da žive u ovom gradu, a ne na Marsu. Arhivska građa jedne naše školske ustanove za razdoblje 1887.- 1945. (oko dva kubična metra) prodana je sredinom 80-tih godina kao stari papir, brojni vrijedni eksponati iz daruvarskog muzeja (1984.-1987.) nisu nestali u ratu, već su mnogi „sklonjeni“ još 1987. godine. Nisam čuo da su ih svi njihovi skrbnici vratili. Prilažem presliku stvari i knjiga koje je 1971. godine Narodnom sveučilištu prodao za oko 4.400 n.d. dr. Veljko Vladen. Iz popisa je vidljivo da se radi o vrijednim eksponatima.

Brojna daruvarska arhivska građa je nakon Domovinskog rata odvezena na smetlište, ponekad uz obrazloženje da je to učinjeno po naređenju vatrogasne službe koja ga je smatrala opasnim u slučaju izbijanja požara. U razgovoru s jednim vatrogascem demantirana je istinitost takve informacije pa se čak dotični pohvalio brojnim starim slikama koje se još danas odvoze na smeće, a on ih skuplja i nosi kući. Čini se da je našim „sveznalicama“ više stalo da unište arhivsku građu ne zbog vatre, nego da izbrišu tragove svoga ranijeg rada kako bi ostali besmrtni.
„Sveznalica“ sličnih onih u slučaju Ivanovo Selo ima i u Daruvaru. Nemalo sam se začudio kada sam u daruvarskom muzeju o obitelji Jankovića ugledao nekoliko slika članova te obitelji, ali kao uradak današnjih domaćih slikara. Bez obzira što oni nisu loši, njihovo mjesto treba biti u nekoj likovnoj galeriji, a ne u muzeju. Preslike originalnih slika članova obitelji Jankovića postoje, zašto ih niste uvećali i njih stavili, a ne da od muzeja radite parodiju? To je isto kada biste u neki arheološki muzej stavili umjesto izvorne amfore neku današnju rukotvorinu sličnog izgleda. To se tamo ne može dogoditi, ali se može u Daruvaru. A zna se i zašto.
Zbog svega ovog nisam više razočaran, jer sam se umorio u objašnjavanju što Daruvaru treba. Nisam iznenađen ni našim „sveznalicama“, oguglao sam na njih i ne želim s njima kontaktirati. Više sam razočaram mladim ljudima jer sam u njima vidio onu snagu koja može nešto promijeniti u ovom gradu. Nažalost, ništa se ne mijenja. Jedni su se uključili u politiku, većina drugih se pasivizirala, dok oni treći rade na valnoj dužini „sveznalica“, hodaju po utabanim stazama - pa se upravo pred takvima otvara svijetla budućnost.

Oznake: Etnologija, kulturocid, Ivanovo Selo, Daruvar, Etnografska zbirka Ivanovo Selo

31.07.2014. u 00:13 • 0 Komentara • Print • #

subota, 26.04.2014.

PUTOKAZ DARUVARČANIMA PRIJE PUTA U PROŠLOST NAŠIM PROSTOROM UZ PORUKU: UPOZNAJ, NE ZABORAVI I PRENESI SVOJIM POTOMCIMA

UVOD

Nije potrebno nikome objašnjavati da je lijepo poznavati svoje korijene, tj. znati tko su mu roditelji i bliža rodbina, tko mu je dao u školi prve spoznaje o pisanju i računanju ili tko ga je „maltretirao“ tijekom školovanja. Toga zadnjeg se mnogi jedino sjećaju, ali ostalo je već upitno. Takvi ni ne znaju ništa o svom gradu, niti ih to zanima. Zahvaljujući sredstvima informiranja takvi dobro znaju da primjerice Modrić nije igrao za svoj klub, ali ipak zarađuje svotu čiji iznos obični smrtnici teško mogu pojmiti. Čast Modriću, ali je žalosno što naša sredstva informiranja daju prednost nebitnim, a ne bitnim pitanjima, držeći se one rimske izreke: “Kruha i igara!“
Nije stoga čudo da mnogi radije putuju u prošlost, jer budućnost im mnogo ne obećava. Stoga predlažem Daruvarčanima da sa mnom krenu u tu daleku zavičajnu prošlost jer će barem na trenutak zaboraviti na probleme sadašnjice. Bit će bogatiji samo za nove spoznaje, ali ja ništa drugo više ne nudim, niti mogu ponuditi.

Seoba naroda je dovela do sloma Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine, a time je europski prostor zakoračio u srednjovjekovno razdoblje. Seobe naroda su uništile raniju rimsku kulturu i na današnjim daruvarskim prostorima. Nestalo je nekadašnje rimske naseobine Aquae Balissae i ova su područja ušla u razdoblje o kojem se nije sačuvalo puno podataka.
Na području Slavonije živjela su u 7. stoljeću brojna slavenska plemena izmiješana s Avarima i Istočnim Gotima, koji su jedno vrijeme priznavali bizantsku, a kasnije i franačku vlast. U takvim okolnostima početkom 9. stoljeća bilježe se i prvi tragovi hrvatske države o kojoj doznajemo iz franačkih izvora i u kojima je zabilježen ustanak Ljudevita Posavskog. Iako su ova područja u 10. stoljeću ušla u sastav Tomislavove države, ipak su naše spoznaje o tom razdoblju na ovom području veoma oskudne.
1102. g. Hrvatska je ušla u sastav personalne unije s Mađarskom. U tom razdoblju se dovršava proces feudalizacije te tako i ova područja počinju postupno izlaziti iz višestoljetne tame. Područje šireg Poilovlja tada je bilo u sastavu župe Svetačje koja se kasnije raspala na tri manja kotara (districta): Pakrac, Toplicu i Svetačje. Svi su oni tada bili u sastavu Križevačke županije i takvo se stanje održalo sve do dolaska Turaka u 16. stoljeću.
Za razdoblje od 14. do početka 16. stoljeća postoji dovoljno pisanih izvora iz kojih je moguće zaključiti da su ova područja bila gusto naseljena, s bogatim gospodarskim i vjerskim životom. Iz popisa Zagrebačke biskupije doznajemo da je na ovom, relativnom malom prostoru, živio velik broj pučanstva o čemu svjedoči velik broj crkava i samostana. O velikom broju žitelja doznajemo i iz raznih obračuna poreza za razdoblje 15. i početka 16. stoljeća. Iz ovih zapisa moguće je zaključiti da su današnji širi daruvarski prostori bili razdijeljeni u više sitnijih plemićkih posjeda, ali su njihovi vlasnici bile mnoge ugledne porodice kao što su bili Kastelanovići (Kastellanfy), Baćani (Bathyany), Tiboldovići, Nelipići, Gorjanski, Pekrijevci, Sekelji…
O gospodarskoj razvijenosti govori i postojanje više trgovišta (opidum) u kojima se trgovala s ratarskim i obrtničkim proizvodima.

SREDNJOVJEKOVNA VLASTELINSTVA NA DARUVARSKOM PROSTORU

1. VLASTELINSTVO STUPČANICA

Vlastelinstvo Stupčanica u 15. stoljeću prostiralo se sjeverozapadnim obroncima Papuka. Granice su sezale na sjeveru do Ilove koja se u dokumentima nazivala i Stupčanica te na zapadu do današnje rječice Rijeke (vjerojatno nekadašnje Krajetine). Na istoku je pak vlastelinstvo graničilo s voćinskim posjedima, a na jugu s velikim posjedom Dobre Kuće.
Pod stupčaničko vlastelinstvo u 15. stoljeću spadala je i Gornja Stupčanica, utvrda i trgovište iznad današnjih Bastaja te Donja Stupčanica koja je također bila trgovišno mjesto. U sastavu ovog vlastelinstva početkom 15. stoljeća bilo je i područje nekadašnjeg manjeg vlastelinstva Kretyn koje se nalazilo u njegovom susjedstvu. Tragove naselja Kretyn danas nije moguće utvrditi, a nalazilo se vjerojatno u gornjem toku rijeke Ilove.
Jedini trag na stupčaničko vlastelinstvo ukazuju ostaci utvrde koja se nalazi na planinskom dijelu ovog područja i koja je kao stražar-kula imala veoma važnu obrambenu ulogu. Stanovnici ovoga područja do danas ostatke ove utvrde nazivaju "turska kula", iako je njena povijest znatno starija. Već 1244. godine u nekim zapisima spominje se naziv Saploncha. U popisu župa Zagrebačke biskupije za ovoj prostor se rabe riječi "inferior et superior Soploncha" što navodi na zaključak o postojanju Gornje i Donje Stupčanice.
Najstariji vlasnici ovog vlastelinstva bila je plemićka porodica Tiboldovića, grana moćnog plemena koje je imalo veliki posjed od Baboče uz Dravu do Zemča (Svetačja) uz Savu. Zbog kršenja zakona Pavao Tiboldović morao je grad predati 1356. godine velikom županu Petru Poharosu. Od 1408. godine, kada je izumro rod Poharosa, grad je prešao u kraljevo vlasništvo. Neko je vrijeme Stupčanica bila u rukama Sigismundove supruge kraljice Barbare, sve dok nije došla u vlasništvo Nikole Gorjanskog, hrvatskog bana i ugarskog palatina. Nakon nestanka obitelji Gorjanski, stupčanička područja su došla u ruke Nikole Banfija (Banffy). Godine 1542. Turci su zauzeli ova područja, a obližnja Ilova postala je granicom između turskog i austrijskog dijela Slavonije. Turci su, zbog strateške važnosti Stupčanice, u njoj imali svoju vojnu posadu koja se tu zadržala sve do oslobođenja 1687. godine.
Novija istraživanja koja su obavljena na ovom području, dovela su do sljedećih zaključaka: Stupčanička tvrđava je najbolje sačuvana utvrda na našim prostorima iz predturskih vremena. Tome je razlog što je utvrda građena od dobrog kamenog materijala, što se nalazi u teško pristupačnom planinskom prostoru pa je moguće reći da je čuvana u sigurnim planinskim njedrima. Utvrda je građena na tijesnom zaravanku brežuljka i vidljiva je iz velike daljine. Do danas se sačuvala oko 18 metara visoka kula, čija svaka strana iznosi 7 metara. Vidljivo je da je građena stručno. U nju se ulazilo sa zapadne strane u prvom katu i tu je kula bila najviše zaštićena i čuvana. Na drugom katu kule još se i danas, sa sjeverne strane, vidi prozor kasne romanike. Uglovi kule pojačani su tesanim kamenom. Pored kule, sa zapadne strane, bile su "u ključ" sazidane male prostorije. Mogući zaključak je da u takvoj utvrdi nije moglo boraviti mnogo ljudi, već je ona služila kao osmatračnica ili za zaštitu u krajnjoj nuždi u slučaju neprijateljskog napada. Čini se da je utvrda građena po uzoru na njemačke burgove koji su imali sličnu namjenu, dok je trgovišno naselje bilo nešto niže, ispod utvrde. Time je trgovište Stupčanice bilo izvan utvrđenih zidova i moglo se širiti po čitavom okolnom brdu. Stručna istraživanja tog prostora nisu završena, ali treba se nadati da će se pronaći obrisi nekadašnjeg stupčaničkog trgovišta. Sličnosti između gradnje Stupčanice moguće je pronaći u Dobroj Kući i Siraču.

2. VLASTELINSTVO DOBRA KUĆA

Vlastelinstvo Dobra Kuća imalo je bogatu prošlost, a njegove granice i vlasnici su se često mijenjali. Ipak u drugoj polovici 15. stoljeća ono je zahvaćalo čitav prostor jugozapadno od Stupčanice i današnje rječice Rijeke te sjeverno od potoka Stančevca na jugu. Na zapadu se prostiralo sve do današnjeg Brestovca, uz desni tok rijeke Toplice, a na jugu do vlastelinstva Sveti Duh. U svom sjevernom dijelu ono je graničilo jednim dijelom s vlastelinstvom Kuntovci, koje je se većim svojim dijelom nalazilo na desnoj strani Ilove.
O važnosti ovog vlastelinstva ukazuje i postojanje dva trgovišta. Jedno je Četvrtkovac (Chethwerthhel) za koje se pretpostavlja da se nalazio negdje na prostoru današnjeg Donjeg Daruvara. No, ta je lokacija najmanje pouzdana jer nisu do sada pronađeni nikakvi tragovi o postojanju nekog naselja na tom mjestu. Drugo je trgovište bilo Toplica (Hewyz) koji se nalazio u istočnom dijelu današnjeg Daruvara i uz koje je bila utvrda Kamengrad (Kuwar).
U središtu vlastelinstva Dobre Kuće bila je utvrda i naselje istog imena. Utvrda se nalazi 8 kilometara istočno od današnjeg Daruvara, iznad rijeke Toplice na 300 metara nadmorske visine. Po načinu gradnje sličan je gradnji Stupčanice od koje je udaljen 3 kilometara. U njegovoj blizini prolazila se granica između ta dva vlastelinstva, a među njenim vlasnicima se vodio stalni "mali rat".
Dobra Kuća se prvi puta spominje 1335. godine i nastala je nešto kasnije od Stupčanice. Utvrda (castel) je sazidana na brežuljku koji je okružen sa svih strana bregovima pa je bio pravi refugijum (sklonište) jer se ne vidi sve dok se ne dođe tik pod njega. Ova je utvrda također manjih dimenzija. Glavna kula sazidana je na litici i jedini je ulaz bio u prvom katu. Lijevo od ulaza vidjeli su se temelji četiriju prostorija. Na jednom dijelu sačuvao se svod podruma, koji je sada zatrpan kamenjem i materijalom nekadašnje utvrde. Zidovi glavne kule su masivni i široki i gradnja je izvedena slabije od one u Stupčanici. To je i razlog što se ova utvrda znatno lošije oduprla razaračkoj snazi vremena. U tijesnom dvorištu burga nalaze se još danas tragovi bunara, dubokog 14 metara, uklesanog u živom kamenu.
Prvi zapisi govore da je Dobra Kuća bila u posjedu hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. sve do 1358. godine, kada ju je preuzeo Grgur Kurjaković. Kasnije je kralj Dobru Kuću dodijelio Hrvatinićima u zamjenu za bosanski grad Greben. Iz tog vremena datira i prva veza vlasnika ovog vlastelinstva s bosanskim velikašima.
Kasniji vlasnik Dobre Kuće, Benedikt Nelipić, dao je 1412. godine sagraditi na sjeveru svog vlastelinstva, kod današnje Male Maslenjače, pavlinski samostan Sveta Ana. Ova plemićka porodica držala je ovo vlastelinstvo sve do 1476. godine, kada je Dobra Kuća došla u ruke pečujskog biskupa Ernušta Hampa. To je bilo vrijeme kada su zabilježeni i prvi turski prodori na ovdašnje područje. Godine 1480. Dobra Kuća je dobila nove plemićke vlasnike, obitelj Sekelji, i u njihovim je rukama ostala sve do dolaska Turaka 1542. godine.
Ostaci nekadašnje Dobre Kuće danas skriva gusta bukova šuma i mračan kanjon Toplice, ali nam oni barem omogućuju da se danas zna, gdje se nekad nalazilo sjedište jednog od najvećih vlastelinstava na ovom području.

3. VLASTELINSTVO SVETI DUH

Povijest vlastelinstva Sveti Duh najčešće se danas vezuje za dežanovačko područje, iako je ono prostorno bilo znatno šire. Najpoznatiji vlasnici ovog vlastelinstva su plemićka porodica Kastelanovića, koja se na ovim prostorima javlja početkom 14. stoljeća. Ona je tijekom vremena povećavala svoje posjede tako da su se krajem 15. stoljeća oni prostirali od Sirača i Željnjaka na istoku, do Svetog Duha na zapadu. Jednim je dijelom na sjevernoj strani vlastelinstvo graničilo s vlastelinstvom Kristalovac i Dobrom Kućom, na istoku s vlastelinstvom Bela, a na jugu s Bagenovcem i svetačkim vlastelinstvom, čiji su vlasnici krajem 15. stoljeća bila porodica Kanjiža.
O napučenosti ovih prostora svjedoči velik broj naselja na ovom prostoru, među kojima su najpoznatija trgovišta Sveti Duh, Dijanovac, Dimičkovina i Podborje. Na njegovom području su bile i Sirač, Željnjak, Čaklovac, Petrovina i neka naselja kojima je teško danas utvrditi precizniju lokaciju. Ta se konstatacija odnosi i na druge navedene lokacije o kojima postoje različita mišljenja gdje su se mogla nalaziti. Novija su istraživanja utvrdila da su se neke važne lokacije nalazile na sljedećim mjestima: kod današnjih Duhova, kod Blagorodovca na mjestu Gradina, u Dežanovcu - na mjestu nekadašnjeg groblja, u Trojeglavi i na potezu od Trojeglave - Donjih Sređana - Gornjih Sređana - Badljevine. Za precizniju identifikaciju bit će potrebna još dodatna istraživanja.
Ono što nije moguće u ravničarskom prostoru Svetog Duha, to je znatno lakše dokazati u njegovom planinskom dijelu. Odnosi se to na utvrde Sirač i Željnjak, čiji su se tragovi sačuvali do današnjih dana.
Sirač se nalazi na mjestu gdje rijeka Bijela izlazi iz planinskih masiva Papuka i ulazi u prostranu dolinu. Prvi put se spominje pod nazivom Zirch. U 14. stoljeću on je bio u rukama Tiboldovića, ali 1389. kralj Sigismund ga je oduzeo i dodijelio Kastelanovićima. Na strmom brijegu iznad rijeke Bijele nalazi se utvrda, čiji su se ostaci sačuvali do danas. Vjerojatno ju je sagradio Gašpar Kastelanović, koji je 1430. godine dobio pravo gradnje utvrde (castel) kao i utvrde u obližnjem Željnjaku (Solnock). Obje su utvrde sagrađene iz obrambenih razloga: Željnjak da brani prilaz Siraču, a utvrda u Siraču da brani prolaz kroz tjesnac.
Sirač je u srednjem vijeku bio važno mjesto jer se nalazio na križištu dvaju putova. Prvi je put dolazio iz smjera Pakraca, a drugi je vodio dolinom Bijele te dalje prema Dobroj Kući i Podborju i tako spajao istočnu sa zapadnom Slavonijom. Ima nekih zapisa u kojima se navodi da je u Siraču u turskom razdoblju živjelo oko dvije tisuće stanovnika i neki ga po tome smatraju drugim gradom po veličini u istočnoj Slavoniji i to odmah iza Osijeka. Lijepi opis Sirača iz turskih razdoblja dao je putopisac Ćelebije.

4. VLASTELINSTVO KRISTALOVAC

Vlastelinstvo Kristalovac (Kristalowcz) geografski se nalazilo između rijeke Ilove na sjeveru, rijeke Toplice na jugu, a na istoku je graničilo sa vlastelinstvima Kuntovac i Dobra Kuća. Ovo se vlastelinstvo prostiralo i na dijelove današnjeg garešničkog područja.
U središnjem dijelu ovog vlastelinstva nalazilo se trgovište (oppidum) Kristalovac. U njemu su 1472. godine živjele 32 purgerske obitelji i četiri inkvilina (došljaka ili najamnika). Među njima bilo je kovača, kolara, krojača, postolara, tkalaca, brijača i čak zlatara. Stanovnici trgovišta Kreštelovca nisu bili samo zanatlije, nego su se bavili i poljoprivredom. Zabilježeno je da su jedno vrijeme imali u svom vlasništvu 36% posjeda kristalovačkog vlastelinstva. Zbog povremenih upada Turaka, koji su zabilježeni već u prvoj polovini 15. stoljeća, došlo je do smanjivanja broja pučanstva na ovom vlastelinstvu. Prije turskih prodora na vlastelinstvu se spominje 112 domaćinstava, a 1472. godine taj se broj smanjio na 85. Uz zemljoradnju, stanovništvo se ovih područja bavilo i vinogradarstvom.
Krajem 15. stoljeća vlasnici su Kristalovca bili plemićka porodica Baćani (Batthyany), a jedan njen član, Franjo Baćani, bio je početkom 16. stoljeća i hrvatski ban. Ova je porodica uz posjede na daruvaskom i garešničkom području imala svoja imanja i u Mađarskoj i zato su oni, kada je zaprijetila turska opasnost, sami poticali preseljavanje stanovništva s ovih posjeda, na one u Mađarskoj.
O važnosti vlastelinstva Kristalovac djelomično govori i podatak da je u njemu 1518. godine boravio i hrvatsko-ugarski kralj Ludovik II. (1516. – 1526.) koji je u tom trgovištu izdao jednu kraljevsku ispravu. Također je poznato da su Baćani bili u lošim odnosima sa Kastelanovićima, vlasnicima Svetog Duha. To je vidljivo iz jednog pisma Franje Baćanija napisanog u Kristalovcu u kojem je pozivao Kastelanoviće na izmirenje.
Na području vlastelinstva Kristalovac bilo je više mjesta koja su imala važnu ulogu u srednjovjekovnoj povijesti. Ipak, danas postoje velike poteškoće u lociranju tih mjesta, jer se nisu sačuvali nikakvi materijalni ostaci.
Jedno od takvih mjesta koje je moguće locirati je Brestovac. Danas svi smatraju da se on nalazio u današnjem donjem dijelu Brestovca, gdje se na lokaciji Kamenik nalaze brojni sitni građevinski ostaci koji ukazuju da je tu postojalo više građevinskih objekata. Čak su popisivači Male Vlaške 1702. godine ukazivali na ovu lokaciju, navodeći da su ovdje bili ostaci nekadašnjeg Jurdiča. Brestovac je u 14. stoljeću bio zasebno vlastelinstvo koje je imalo i svoju crkvu, a koje je jedno vrijeme bilo i u vlasništvu porodice Tiboldovića. Ono je često dijeljeno kao miraz pojedinim uglednim porodicama, tako da je teško slijediti njegovu prošlost. Krajem 15. stoljeća ono se ne spominje kao zasebno vlastelinstvo i tada je vjerojatno bilo uključeno u sastav kristalovačkog vlastelinstva. Godine l543. Turci su osvojili ova područja i time je ujedno završila bogata srednjovjekovna povijest ovoga vlastelinstva.

5. VLASTELINSTVO BELA

Jedna od značajnih i nedovoljno istraženih lokacija je Bela koja se spominje kao značajno crkveno središte, a kasnije i vlastelinstvo i trgovište (oppidum). U ovom mjestu se 1234. godine najprije spominje samostan Svete Margarite "de Bela". Pretpostavlja se da su ga izgradili templarski vitezovi nakon povratku iz Palestine, ali postoji i mišljenje da ga je izgradila plemićka porodica Tiboldović i da se isprva zvao "manasterium Bela sive Grab".
Benediktinski samostani bili su poznati kao najveći rasadnici kulture, pismenosti i gospodarskog života, a njihovi su samostani bili prvoklasna arhitektonska ostvarenja. Ovaj u Bijeloj spadao je u jedan od najvećih na ovom prostoru. Bio je smještena na blagom brežuljku široke doline potoka Stančevca.
Bela je bila i trgovište koje se nalazilo na raskrižju važnih putova. Jedan je dolazio dolinom rijeke Bijele iz Zircha (Sirača), drugi je vodio u Podborje, a treći je dolinom Stančevca i rijeke Toplice vodio u Dobru Kuću
Bijela je u 15. stoljeću bila u sastavu Vranskog priorata, ali se u navodima poreznih obaveza navodi kao zasebno vlastelinstvo. Ono je na sjeveru graničilo s vlastelinstvom Dobra Kuća, a na zapadu s vlastelinstvom Sveti Duh. U jednom popisu iz 1517. godine na području vlastelinstva Bijela se navodi 151 dima.
Belu su zauzeli Turci 1543. godine, ali još u 18. stoljeću su bili vidljivi tragovi nekadašnjeg samostana. Pojedini pisci iz tog vremena zapazili su tamo još očuvane brojne slike s biblijskim motivima, mramorne stupove, velike zidove i opkope koji su nekad čuvali ovaj samostan. Svega toga danas više nema jer je okolno stanovništvo koristilo građevni materijal ovog samostana za gradnju svojih stambenih objekata. To je razlog da se nije mogla pronaći točna lokacija srednjovjekovne Bele. Naš trud da pronađemo tu lokaciju urodio je plodom. Nakon opsežnog pretraživanja terena i ispitivanja lokalnog stanovništva, uspjeli smo je pronaći. Ona se danas nalazi u jadnom stanju, ali nas je zaprepastila dimenzija samog nalazišta. Od samostana je ostalo samo brdo sitnog građevnog materijala prekriveno mahovinom i travom. Vidljivi su i ostaci zidova i tragovi opkopa. Iz preostalog materijala vidljivo je da je u velikoj mjeri korišten tucani kamen. Tužna je sudbina ovog značajnog lokaliteta, ali smo sebi stavili u zadatak da skrenemo pažnju široj javnosti na taj lokalitet kako bi se on obilježio i time sačuvao od zaborava.
U najnovije vrijeme o njemu je objavljeno mnogo novih priloga koji samo potvrđuju njegovu važnost u srednjem vijeku.

6. OSTALA MANJA VLASTELINSTVA

U današnji daruvarski prostor u srednjem su vijeku ulazili još neki dijelovi susjednih vlastelinstava. To su Bagenovac, svetačko vlastelinstvo i Kontovac.
Bagenovac (Badljevina) danas spada u pakračko područje, iako svojim položajem, s obzirom na rijeku Bijelu (Pakru), čini jednu cjelinu s prostorom u svojoj okolici. Vlasnik Bagenovca u 14. stoljeću bila je plemićka porodica istog imena, a kasnije su njegovi vlasnici bili Zapoljevci, da bi ga prije pada pod tursku vlast držala plemićka porodica Tahi.
U neposrednom susjedstvu Badljevine započinjalo je svetačko vlastelinstvo koje se većim svojim dijelom prostiralo izvan današnjeg prostora u smjeru prema Međuriću. Najpoznatiji vlasnici ovog vlastelinstva bili su članovi plemićke porodice Pekrijevaca.
Ipak, najvažnije srednjovjekovne lokacije ovog vlastelinstva nalaze se na današnjim daruvarskim prostorima i to na području od Treglave – Donjih Sređana – Gornjih Sređana - Badljevine. Na tom se potezu nalazilo i zagonetno trgovište Petrovina, trgovište Zerdahel (Srijeda) i utvrda Srijeda na Pakri (Pekerzerdahel) te župne crkve i augustinski samostan.
U amaterskom istraživanju uspjelo se pronaći lokaciju uz Pakru, gdje je nekad vjerojatno stajala utvrda Srijeda na Pakri. Također su poznate lokacije na kojima su vidljivi sitni građevinski ostaci, ali danas nije moguće sa sigurnošću tvrditi koja je od ranije navedenih lokacija pripadala nekom naselju.
Vlastelinstvo Kontovac nalazilo se uz rijeku Ilovu, ali se ono većim dijelom nalazio s desne strane toka rijeke Ilove. Istraživači su se opredijelili za tu lokaciju zbog postojanja današnjeg sela Končanica, čije se ime vezuje za plemićku porodicu Kont, koja je bila vlasnik vlastelinstva koje je dobila ime po njima. Lokaciju utvrde Kontovac istraživači smještaju na prostor današnjeg naselja Otkopi. Očito je da je nekad na tom mjestu postojala neka građevina ili utvrda, ali postoji i mišljenje da se naselje Kontovac nalazilo s desne strane rijeke Ilove, gdje se i danas vide tragovi nekog srednjovjekovnog lokaliteta i taj prostor i danas ljudi nazivaju Kuntovac. Možda je na području Otkopa nekada bila utvrda Jurdič, tu se nalazila i crkva koje je nosila takvo ime (Crkva Svetog Đurđa od Ilove), ali konkretnih dokaza za to zasad nema.

CRKVENE PRILIKE NA DARUVARSKIM PROSTORIMA U KASNOM SREDNJEM VIJEKU

Današnji širi daruvarski prostor bio je u srednjem vijeku nastanjen velikim brojem katoličkog pučanstva, o čemu svjedoče mnogi crkveni zapisi od kojih su najvažniji Popis župa Zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine.
U crkvenom pogledu ova su područja spadala u Zagrebačku biskupiju i to u arhiđakonat Svetačje. On se prostirao unutar prostora na potezu od Bijele Stijene do Novske i Kraljeve Velike i uz lijevu obalu toka rijeke Ilove do Stupčanice. U popisima 1334. i 1501. na tom su području bile 34 crkvene župe, a velik broj se nalazio na širem daruvarskom području. Najveći problem za istraživače je u tome što se za mnoga naselja, sela i crkve ne može pronaći precizna lokacija jer se nije sačuvao dovoljan broj materijalnih ostataka koji bi omogućili rekonstrukciju crkvene prošlosti ovih krajeva za dotursko razdoblje.
Na osnovu crkvenih zapisa i pretpostavki navodim neke župne crkve i samostane koji su se nalazili na daruvarskim prostorima:

1. Župa Blažene Margarete de Crayetin (nalazila se kod Koreničana)
2. Župa Blažene Djevice de Soplonca (nalazila se u Donjoj Stupčanici)
3. Župna crkva u Gornjoj Stupčanici
4. Župa Blažene Djevice de Thoplica (nalazila se na području Toplice i Četvrtkovca)
5. Crkva Blažene Djevice u Beloj
6. Filijalna crkva Svetog Ladislava de Podbor (nalazila se u Gornjem Daruvaru)
7. Župna crkva u Dimičkovini
8. Župna crkva Svetog Đurđa in Thopolcza (nalazila se na području Brestovca)
9. Župna crkva Svetog Đurđa in Ilova (nalazila se kod Otkopa)
10. Župna crkva Miholec (nalazila se kod Petrovine)
11. Župa Svetog Križa u Vojkovcu (nalazila se kod Dežanovca )
12. Župna crkva Cosme i Damiani (neki smatraju da se nalazila kod Sređana, a neki kod Kreštelovca)
13. Župa Blažene Djevice de Zirch (crkva se nalazila kod Sirača)
14. Župa Blažene Djevice de Pukur (crkava se nalazila kod Sređana)
15. Crkva Svetog Križa de Bagen (crkva se nalazila u Badljevini)

Na daruvarskom prostoru nalazilo se i pet samostana. Na relativno maloj udaljenosti bila su i dva benediktinska samostana, jedan je samostan Svete Jelene de Podbor, a drugi Bela. U Podborju se nalazio i franjevački samostan Svetog Ladislava. U blizini današnje Male Maslenjače nalazio se pavlinski samostan Sveta Ana, sagrađen 1412. godine. Kod Sređana je bio i augustinski samostan, ali njegovu lokaciju nije moguće danas locirati.
Ovo samo ukazuje na bogati crkveni život na ovim prostorima, iako je o njemu ostalo malo oskudnih podataka.

Ovaj kratki prikaz donosi samo neke dijelove srednjevjekovne prošlosti ovih prostora. Kada bi, primjerice, postojao neki turistički vlak koji bi razvozio turiste s ciljem da upoznaju prošlost ovog kraja, mislim da bi trebalo dosta vremena da se obiđu sva ova područja, iako se nalaze na zemljopisno malom prostoru.
Nažalost, mnogo toga bi se trebalo promijeniti da se pobudi veći interes za upoznavanjem prošlosti ovih prostora jer je ostalo malo tragova iz vrlo bogate povijesti pa mi je preostalo još jednom uputiti poruku Daruvarčanima izrečenu u naslova ovog teksta: Upoznaj, ne zaboravi i prenesi potomcima.

Oznake: povijest, povijest daruvarskih krajeva, Daruvar, povijest Daruvara, srednjovjekovni Daruvar, Stupčanica, Dobra Kuća, Bela, vlastelinstvo Sveti Duh, Kristalovac

26.04.2014. u 23:18 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 17.03.2014.

Ima li Daruvar svoje poznate ličnosti?

Već duže vremena na Facebook stranicama vezanim uz Daruvar (Daruvarski portfolio), moguće je pročitati komentare o potrebi pisanja o poznatim sugrađanima. Pristalica sam ove ideje, ali čini se da je našim sugrađanima teško odabrati koji su to poznati Daruvarčani. Djelomično bih se i složio s mnogim pripadnicima današnje „srednje generacije“ da su u pravu kada izjavljuju da Daruvar nema takvih osoba. Potvrdu za takve tvrdnje daje im i ono što (ni)je zabilježeno u hrvatskoj povijesti. Naime, u školskim udžbenicima nema nikakvih zapisa o njima, ali nema zabilježeno ništa niti o ovim našim prostorima.
U školi djeca uče kako su Mlečani pljačkali i krčili šume na Velebitu, ali je evidentno da ti zli Mlečani ipak nisu dirali i razarali kulturne spomenike i svetinje iz rimskog razdoblja na jadranskom prostoru.
Na našem području, na kojem su se u srednjem vijeku ponekad održavale i sjednice Hrvatskog sabora (Zdenci), nakon turske invazije u ovdašnjim nizinskim područjima nije ostao kamen na kamenu. Ispada da su Mlečani bili pravi anđeli u odnosu na one koji su uspjeli između 16. i 18. stoljeća uništiti i izbrisati svu raniju materijalnu povijest ovih prostora.
Takvo jedno ozračje prešućivanja povijesti ovih prostora vlada i u Daruvaru. Predstavljanje povijesti Daruvara svedeno je na prikaze manjeg broja rimskih ostataka, opise plemićke porodice Jankovića i višekratne preslike Daruvara iz prethodnog stoljeća. Te preslike traju još i danas, zgrade su dobile prednost pred ljudima - i zaboravljeno je da se povijest bavi razvojem ljudskog društva. Slikovnice starog Daruvara imale bi veću vrijednost kada bi se detaljno opisala svaka zgrada koja je prikazana, tko ju je gradio, tko su bili njeni stanovnici, u kojim su se ulicama one nalazile - jer su se i nazivi ulica mijenjali. Segment arhitekture Daruvara je važan, ali u tom Daruvaru su živjeli i ljudi koji su bili nositelji života grada kroz njegovu prošlost.
Upravo zbog tog naglašenog prikazivanja „golih“ građevina i inih arhitektonstih ostataka u prilikama kada se želi prikazati daruvarska povijest, stječe se dojam da Daruvar i ima - i nema poznate građane.
S tim sam se problemom susreo već prije mnogo godina, ali tek prije desetak godina želio sam doznati nešto više. Bez ikakve najave u dva završna gimnazijska razreda, proveo sam među učenicima jednostavnu anketu s jednim pitanjim u kojem sam tražio da navedu barem 5 ličnosti za koje smatraju da su zaslužni za kulturnu, gospodarsku, političku, sportsku ili neku drugu djelatnost u Daruvaru. Zanimljivo je, da niti jedan učenik nije dao potpuni odgovor, odnosno nije naveo pet osoba. Dali su ga samo oni koji su naveli barem trojicu članova obiteljske porodice Janković. Rezultat me nije iznenadio: Jankovići su bili na prvom mjestu, ali nisam očekivao da je najviše glasova među suvremenicima dobio tadašnji daruvarski gradonačelnik, dok je zanemariv bio broj onih koji su živjeli u prošlom stoljeću. Na osnovu te ankete jedna skupina učenika trećih razreda provela je istraživanje s kojim je nastupila na Državnom natjecanju iz povijesti. Oni su već tada utvrdili kako se stječe popularnost i time ukazali na činjenicu da nepopularan čovjek može biti i popularan. Danas smo svjedoci točnosti takve konstatacije, jer kako inače tumačiti da su u nekim anketama danas vodeće ličnosti najjačih stranaka u Hrvatskoj najmanje popularni ljudi kod građana, a u isto vrijeme su omiljeni jer se nalaze na čelu dviju najjačih stranaka.
Popularnosti ili nepopularnosti najviše doprinose sredstva informiranja. Popularne su i mnoge pjevačke zvijezde, političari, a posebno neki naši nogometaši koji igraju za strane timove, a naša televizija u udarnim vijestima izvještava koliko su minuta igrali i s euforijom slavi svaki njihov pogodak, iako to nema nikakve veze s nama, običnim građanima opterećenim drugim svakodnevnim problemima.
Stoga bih volio naši sugrađani budu upoznati s tim da je Daruvar imao mnogo ljudi u prošlosti i to u svim oblastima koji su zavrijedili pažnju. Oni nisu trčali 100 m za deset, nego 20 sekundi, nisu skakali uvis 230 cm nego 120, igrali su rukomet, odbojku, nogomet… Znali su zabijati golove i lijevom i desnom nogom pa i glavom. Sve su to radili iz ljubavi prema sportu. O tome nije govorila televizija u udarnima vijestima. O takvima su možda pisale naše lokalne novine koje su povremeno izlazile u gradu, ali ih danas nema pa i to pokazuje kakav je odnos Daruvarčana prema tiskovinama.
Daruvarčani, o vama ovisi hoće li ili neće Daruvar imati poznate ličnosti. Ne očekujte da će se za to pobrinuti i na tome raditi netko izvan ove sredine. O mnogim našim poznatim sugrađanima mogu se naći podatci u nekim školskim monografijama, imaju je i daruvarski vatrogasci koji su zapisali svakog svog člana koji je imao neku zaslugu u njihovoj 134 godina dugoj prošlosti. Da su sve škole, kulturne i vjerske institucije i sportska društva i razne društvene institucije slijedile primjer daruvarskih vatrogasaca, danas bismo imali zavidan broj istaknutih Daruvarčana. Bio bi to tek prvi korak jer bi se pomoću medija trebalo upoznati javnost sa zaslužnim pojedincima čija su imena ostala zabilježena - i tako ih spasiti pred zaboravom.
Prigodnice, posebno godišnjice, najbolje su prilike da se mnoga imena izvuku iz zaborava. Stoga osobno smatram da bi se ove godine mnogi Daruvarčani trebali prisjetiti mnogih prosvjetnih djelatnika daruvarske gimnazije koja ove godine obilježava 90. godišnjicu prvih maturanata i 60. godišnjicu otvaranja druge daruvarske gimnazije. Lanjske godine to je bila 85. obljetnica daruvarskog ekonomskog obrazovanja.
Zar su ljudi koji su odgajali i pripremali na tisuće mladih ljudi za svoja buduća zvanja manje važni nego neki naš nogometaš koji igra za veliki novac za strani nogometni klub?
Naši daruvarski prosvjetari također su se uvijek natjecali s vremenom jer su nakon nastave sudjelovali u mnogim izvanškolskim djelatnostima i tako pridonosili boljem kulturnom i društvenom životu grada. Taj su posao obavljali besplatno ili po zadatku.
Kada bi danas Daruvar imao svoje lokalne novine, pretpostavljam da bi one povremeno objavljivale i uspomene pojedinaca vezanih za značajne godišnjice i time bi mlađim naraštajima prenijeli svoje uspomene na vrijeme koje je već davno iza nas. Ovo bi se odnosilo i na druga kulturna ili sportska društva ili institucije o čijem radu bi mlađi naraštaji mogli čitati. Na taj bi se način njegovala zavičajna povijest i poticala ljubav prema našem gradu.
A vrijeme bi pokazalo da je Daruvar uvijek imao istaknutih ljudi, ali je problem što su oni stavljeni „pod tepih“, umjesto da se njima ponosimo.

Profesori daruvarske ekonomske škole i gimnazije 50-tih i 60-tih godina prošlog stoljeća

Oznake: Daruvar, gimnazija, Daruvarčani, poznati Daruvarčani

17.03.2014. u 17:02 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 17.02.2014.

Kratak osvrt na vjerski, prosvjetni i kulturni život Daruvara

1. Vjerski život

Vjerski život na daruvarskom prostoru moguće je pratiti još iz pretkršćanskog razdoblja. O njemu svjedoče brojni materijalni ostaci iz ilirskog , rimskog i ranokršćanskog razdoblja . Svi su ti vjerski spomenici uništeni u vrijeme seobe naroda kada je stradala i Aquae Balissae, rimsko naselje na ovom prostoru.
Od 12. stoljeća ovdašnja područja izlaze iz razdoblja "ranosrednjovjekovne tame", a o velikom broju pučanstva doznajemo iz popisa Zagrebačke biskupije iz 1334. godine u kojem je zabilježen na ovim prostorima veći broj crkvenih župa, crkava i samostana. Svi stanovnici u tom vremena bili si katolici.
Turska najezda koja je u 15. stoljeću započela prema ovim područjima uzrokovala je migraciju starosjedilačkog stanovništva. Nakon što su Turci 1543. ovladali ovim prostorima započeli su naseljavanje opustjelih prostora novim stanovnicima. Bili su to uglavnom pripadnici pravoslavne vjere koji su postali turski podanici i vršili su graničarsku službu prema prostorima Vojne krajine koja je bila pod Habsburgovcima. Nakon oslobađanja ovih prostora krajem 17. stoljeća započele su nove migracije koje su potrajale sve do konca 19. stoljeća. Migracijska kretanja bila su i u 20. stoljeću.
Nakon što je Antun Janković postao vlasnik ovih prostora i kada je u drugoj polovini oko plemićkog dvorca počelo nicati naselje Daruvar, počeo je ponovo oživljavati vjerski život. U njemu je 1756. sagrađena pravoslavna crkva od drvenog materijala i zato je na njenom mjestu počela u drugoj polovini 19. stoljeća gradnja nove zgrade o tvrdog materijala. Dovršena je 1884. godine. Katolička crkva sagrađena je 1764. godine, prije 250 godina. Ona je također tijekom vremena doživjela brojne unutrašnje i vanjske preinake. Jedna o najvećih je dogradnja visokog tornja koji je dovršen 1892.godine. Od 1821. godine daruvarska crkva je dobila položaj župne crkve.
Dolaskom novog stanovništva u Daruvar dolaze i i neke druge vjere. Među njima su, uz katoličku i pravoslavnu, najbrojniji bili pripadnici židovske i kalvinističke (evangelističke) vjere. Kalvinistička crkva u Daruvaru je dovršena 1885. godine. U njenoj se blizini nalazi i katolička kapelica svetog Šimuna sagrađena 1872. godine.
Danas su na prostoru daruvarske općine najzastupljeniji pripadnici katoličke vjere koji svoje duhovne potrebe zadovoljavaju u župnoj crkvi ili u kapelicama u Doljanima ili Golubinjaku koje su u sastavu daruvarske župe. Zbog priliva većeg broja hrvatskih katoličkih obitelj, kao posljedice rata tijekom 90- tih godina prošlog stoljeća, pojavio se problem nedostatka prostora za obavljanje duhovne službe.
Od konca prošlog stoljeća obavljeno je dosta radnji na zaštiti župne crkve Presvetog Trojstva. Također je na prostoru župnog dvora 2000. godine započela gradnja Pastoralnog centra čije su radovi trajali do konca 2002. godine. U se obavljaju župski vjeronauk, razne probe prigodne tribine i skupovi. U prvom desetljeću ovoga stoljeća započela je i gradnja posvećena Antunu Padovanskom.
2001. obilježeno je 180 godina postojanja župne crkve i tom je prilikom izašla knjiga Vjenceslava Herouta "180 godina daruvarske župe" čije je svečano predstavljanje bilo ljeti 2002. godine.
Prema popisu iz 2001. godine od 13 243 stanovnika daruvarske općine bilo je 9 868 katolika, 1 634 pravoslavaca, 110 baptista, 86 pripadnika islamske vjere, 27 adventista, 15 Jehovinih svjedoka, 12 kalvinista, 8 evangelista dok pripadnika ostalih konfesija ima neznatan broj. Veći je broj agnostika i neizjašnjenih ( 832 ) i onih koji su izjavili da nisu vjernici (565 ).

2. Prosvjetni život

Daruvar je dugo vremena bilo neznatno naselje čija je važnost porasla nakon što mu je kralj Ferdinand I. 1837. godine dodijelio položaj trgovačkog naselja. Svoju je prvu mješovitu pučku školu Daruvar dobio 1856. godine, a 1866. zahvaljujući novčanoj pomoći grofice Ljudevite Janković započela je s radom i djevojačka škola. U Daruvaru su postojale škole i u prvim desetljećima 19. stoljeća, bile su to vjerske škole o kojima do sada nisu pronađeni pisani izvori.
Pošto je tijekom vremena Daruvar postao značajno trgovačko i obrtničko središte, ukazala se potreba za otvaranje škole u kojoj naučnici, koji su izučavali zanate, dobivali i neka teorijska znanja iz struke i dodatnog općeg obrazovanja. Stoga je 1887. godine u okviru niže mješovite pučke škole započela s radom i šegrtska škola. Bila je to prva srednja škola u gradu. 1915. počela s radom i ženska stručna škola.
1913. počela je s radom i viša pučka škola koja je nakon Prvog svjetskog rata preimenovana u nižu gimnaziju. U razdoblju 1920.- 1928. godine u Daruvaru je radila i viša gimnazija.
Daruvar je od svog osnivanje grad višenacionalnog sastava. U njemu je od 1904. do 1921. godine radila niža mađarska (julijanska) škola, a 1922. započela je s radom niža češka škola.
Problem školskog prostora bio je u Daruvaru oduvijek prisutan. Do završetka Prvog svjetskog rata postojale su samo dvije školske zgrade koje su bile namijenjene obrazovanju mladog naraštaja. Jedna je bila ona čiju je gradnju novčano podmirila grofica Ljudevita Janković i zatim dala u skrb sestrama milosrdnicama sv. Vinka Paulskog. Ona je tijekom vremena imala tri velike nadogradnje. Druga je zgrada bila za učenike mješovite niže pučke koja se nalazila nasuprot katoličkoj crkvi a sagrađena je 1887. godine. Povremeno se, zbog nedostatka prostora, nastava održavala i na drugim lokacijama, uglavnom u privatnim zgradama. Situacija se u stambenom prostoru poboljšala kada je 1919. kupljen nekadašnji Jankovićev dvorac i preuređen za školske potrebe.
Nakon što je 1928. prestala s radom viša gimnazija, umjesto nje je iste godine započela s radom trgovačka škola koja je prerasla u trgovačku akademiju a obučavala je učenike za činovnička zvanja.
Nakon Drugog svjetskog rata niže pučke škole i niže gimnazije su se postupno pretvorile u osnovne škole. Danas su Daruvaru postoje dvije osnovne škole: Osnovna škola Vladimir Nazor i Češka osnovna škola Jan Amos Komenský. Od 1967. u Daruvaru radi i škola za odgoj i obrazovanje učenika s teškoćama u razvoju koja danas nosi naziv Centar Rudolf Steiner. U njegovoj organizaciji se u njemu svake godine od 1993. održavaju Likovne kolonije.
U Daruvaru od 1952. djeluje Dječji vrtić Vladimir Nazor i Češki vrtić Ferda Mravenec čiji začeci rada datiraju još iz 1927. godine.
U Daruvaru postoje i srednje škole. Nekadašnja šegrtska škola, pod nazivom Škola učenika i privredi, i dalje je brinula za odgoj i obrazovanje mladeži za zanatska i tehnička zvanja, a trgovačka akademija je preimenovana u Ekonomsku školu. U Daruvaru 1954. u gradu je ponovo otvorena Gimnazija u kojoj su postojala i odjeljenja za pripadnike češke nacionalne manjine. Sve su tri daruvarske srednje škole imale zasebne zgrade u kojima se odvijala nastava. Već 1976. došlo je do objedinjavanja tih škola u jedinstveni Centar za odgoj i usmjereno obrazovanje. Godine 1992. iz dotad jedinstvenog Centra ponovo nastaju tri srednje škole, ali pod drugim nazivima: Tehnička škola ( nasljednica šegrtske škole ) i dalje obrazuje učenike za zanatska i tehnička zvanja, Srednja škola ( nasljednica ekonomske škole ) obrazuje kadrove za ekonomske tehničare, prodavače, kuhare, konobare i hotelijersko- turističke tehničare te Gimnazija u čijem sastavu također danas postoje češka odjeljenja.
Iako školski prostori nisu dostatni, u razdoblju od Drugog svjetskog rata do danas puno se toga učinilo na poboljšanju i proširenju stambenih prostora. Uz neke postojeće stare školske zgrade izgrađeno je mnogo novih površina kojima su poboljšani uvijete za odvijanje nastavnog procesa: 1961. stavljena je u uporabu nova ekonomska škola, 1972. sagrađena je češka osnovna škola a 1999. dovršena njena nadogradnja, 1977. puštena je u uporabu škola Vladimir Nazor i športska dvorana, 1981. otvorena je zgrada češkog vrtića Ferda Mravenec, 1988. je otvorena zgrada Centra za odgoj i usmjereno obrazovanje, 1991. je otvorena nova zgrada za učenike s teškoćama u razvoju i 1997. otvorena nova sportska dvorana pri srednjim školama.

3. Kulturni život

Prva organizirana kulturna djelatnost u Daruvaru vezana je za crkvenu i školsku djelatnost. 1877. u Daruvaru je bila osnovana podružnica Matice hrvatske koja je doprinijela daljnjem kulturnom napretku ovih prostora. Veliki doprinos u tome imalo je i Hrvatsko obrtničko, potporno društvo "Zora" u čijem su okviru djelovale folklorna, glazbena i pjevačka sekcija. Česi u Donjem Daruvaru su 1907. osnovali Češku besedu i koja je svoju je djelatnost usmjerila na igranje igrokaza, organiziranje predavanja i širenja kruga čitatelja češke knjige.
Nakon Prvog svjetskog rata u Daruvaru je i dalje djelovalo kulturno društvo Zora, a svojim su se radom posebno isticale tamburaška i folklorna sekcija. Iz tamburaške sekcije izrastao je i daruvarski puhački orkestar. Godine 1922. je u gradu počela raditi Hrvatska žena koja je svoju pažnju usmjerila na područje prosvjećivanja, morala, zdravlja i ženska pitanja. U Daruvaru je djelovalo i Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta" dok su Česi i dalje djelovali najviše u okviru Čehoslovačke besede. Njihovu djelatnost pratile su od 1922. tadašnje daruvarske češke novine "Jugoslavšti Čechoslovaci ". Kulturni život međuratnog razdoblja obogatile se brojne sekcije okupljene oko Katoličke akcije ( Marijina kongregacija za gospođe, Djevojačko društvo Srce Isusovo, Pjevačko društvo svete Cecilije…)
Nakon Drugog svjetskog rata kulturni život se veoma sporo obnavljao. 1946. započela s radom Gradska knjižnica. Djelatnost osnovanih kulturnih društava nije bio dugog vijeka pa se glavna kulturna djelatnost najviše zapažala kroz djelatnost daruvarskih škola. U kasnijim godinama brigu o kulturnoj djelatnosti preuzelo je Narodno sveučilište. Pod njegovom inicijativom od 1963. počeli organizirati Daruvarski susreti koji su prerasli u državnu manifestaciju.
Svoju su bogatu djelatnost nastavili pripadnici češke nacionalnosti. Pod nadzorom Čehoslovačkog saveza, kao krovne organizacije svih Čeha i Slovaka u tadašnjoj državi, daruvarska Čehoslovačka beseda nastavila je svoju raniju djelatnost. Posebno u svom radu prednjače folklorna i dramska sekcija. U sklopu Besede djeluje i Knjižnica Frante Buriana koja posjeduje velik broj čeških knjiga.
U svojem radu Čehoslovački savez (danas Savez Čeha) brine o cjelokupnom kulturnom životu pripadnika češke nacionalne manjine. On je ujedno jedan od pokrovitelja najvećih manifestacija žetvenih svečanosti i manifestacije učenika čeških škola naše jaro ( naše proljeće). Ovdašnji Česi imaju i svoje tjejavascript:%20void(0);dne novine Jednotu i mjesečnik za školsku djecu Naš koutek (Naš kutić).
Građani Daruvaru imali su u razdoblju nakon 1945. povremeno svoje novine na hrvatskom jeziku. Godine 1955. počeo je izlaziti Vjesnik komuna s koji je, s manjim prekidima, izlazio do 1978. godine. Najvažnije informacije građani Daruvara dobivaju od Radio Daruvar koji je započeo svoje emitiranje 1968. godine.
U razdoblju od 1985. do 1987. izlazio je dva puta mjesečno Daruvarski list, a povremeno su svoje novine izdavale veće daruvarske radne organizacije.
Nakon stvaranja suverene Republike Hrvatske u Daruvaru je 1992. godine osnovan Ogranak Matice hrvatske koji je nakon osnivanja preuzeo dio kulturne djelatnost u gradu. Pokrenuo je izdavanje stručno- zabavnog časopisa Vrela koji je trebao izlaziti dva puta godišnje. Također je Matica pokrenula izdavanje fotomonografija Daruvara. Jedna od najaktivnijih sekcija Matice je bila likovna grupa DA, koja je okupila desetak likovnih naših umjetnika koji su do sada priredili u gradu, ali i u okolici, više izložbi svojih slika. Ona se 2014. godina izdvojila iz Matice u zasebnu udrugu.
U Daruvaru je u sastavu Osnovne škole Vladimira Nazora počela s radom osnovna glazbena škola. Ona je 1996. godine priključena Hrvatskom domu, a od 1999. djeluje pri Pučkom otvorenom učilištu. Danas nosi ime našeg istaknutog skladatelja Brune Bjelinskog i samostalna je ustanova.