Ima li Daruvar svoje poznate ličnosti?

ponedjeljak, 17.03.2014.

Već duže vremena na Facebook stranicama vezanim uz Daruvar (Daruvarski portfolio), moguće je pročitati komentare o potrebi pisanja o poznatim sugrađanima. Pristalica sam ove ideje, ali čini se da je našim sugrađanima teško odabrati koji su to poznati Daruvarčani. Djelomično bih se i složio s mnogim pripadnicima današnje „srednje generacije“ da su u pravu kada izjavljuju da Daruvar nema takvih osoba. Potvrdu za takve tvrdnje daje im i ono što (ni)je zabilježeno u hrvatskoj povijesti. Naime, u školskim udžbenicima nema nikakvih zapisa o njima, ali nema zabilježeno ništa niti o ovim našim prostorima.
U školi djeca uče kako su Mlečani pljačkali i krčili šume na Velebitu, ali je evidentno da ti zli Mlečani ipak nisu dirali i razarali kulturne spomenike i svetinje iz rimskog razdoblja na jadranskom prostoru.
Na našem području, na kojem su se u srednjem vijeku ponekad održavale i sjednice Hrvatskog sabora (Zdenci), nakon turske invazije u ovdašnjim nizinskim područjima nije ostao kamen na kamenu. Ispada da su Mlečani bili pravi anđeli u odnosu na one koji su uspjeli između 16. i 18. stoljeća uništiti i izbrisati svu raniju materijalnu povijest ovih prostora.
Takvo jedno ozračje prešućivanja povijesti ovih prostora vlada i u Daruvaru. Predstavljanje povijesti Daruvara svedeno je na prikaze manjeg broja rimskih ostataka, opise plemićke porodice Jankovića i višekratne preslike Daruvara iz prethodnog stoljeća. Te preslike traju još i danas, zgrade su dobile prednost pred ljudima - i zaboravljeno je da se povijest bavi razvojem ljudskog društva. Slikovnice starog Daruvara imale bi veću vrijednost kada bi se detaljno opisala svaka zgrada koja je prikazana, tko ju je gradio, tko su bili njeni stanovnici, u kojim su se ulicama one nalazile - jer su se i nazivi ulica mijenjali. Segment arhitekture Daruvara je važan, ali u tom Daruvaru su živjeli i ljudi koji su bili nositelji života grada kroz njegovu prošlost.
Upravo zbog tog naglašenog prikazivanja „golih“ građevina i inih arhitektonstih ostataka u prilikama kada se želi prikazati daruvarska povijest, stječe se dojam da Daruvar i ima - i nema poznate građane.
S tim sam se problemom susreo već prije mnogo godina, ali tek prije desetak godina želio sam doznati nešto više. Bez ikakve najave u dva završna gimnazijska razreda, proveo sam među učenicima jednostavnu anketu s jednim pitanjim u kojem sam tražio da navedu barem 5 ličnosti za koje smatraju da su zaslužni za kulturnu, gospodarsku, političku, sportsku ili neku drugu djelatnost u Daruvaru. Zanimljivo je, da niti jedan učenik nije dao potpuni odgovor, odnosno nije naveo pet osoba. Dali su ga samo oni koji su naveli barem trojicu članova obiteljske porodice Janković. Rezultat me nije iznenadio: Jankovići su bili na prvom mjestu, ali nisam očekivao da je najviše glasova među suvremenicima dobio tadašnji daruvarski gradonačelnik, dok je zanemariv bio broj onih koji su živjeli u prošlom stoljeću. Na osnovu te ankete jedna skupina učenika trećih razreda provela je istraživanje s kojim je nastupila na Državnom natjecanju iz povijesti. Oni su već tada utvrdili kako se stječe popularnost i time ukazali na činjenicu da nepopularan čovjek može biti i popularan. Danas smo svjedoci točnosti takve konstatacije, jer kako inače tumačiti da su u nekim anketama danas vodeće ličnosti najjačih stranaka u Hrvatskoj najmanje popularni ljudi kod građana, a u isto vrijeme su omiljeni jer se nalaze na čelu dviju najjačih stranaka.
Popularnosti ili nepopularnosti najviše doprinose sredstva informiranja. Popularne su i mnoge pjevačke zvijezde, političari, a posebno neki naši nogometaši koji igraju za strane timove, a naša televizija u udarnim vijestima izvještava koliko su minuta igrali i s euforijom slavi svaki njihov pogodak, iako to nema nikakve veze s nama, običnim građanima opterećenim drugim svakodnevnim problemima.
Stoga bih volio naši sugrađani budu upoznati s tim da je Daruvar imao mnogo ljudi u prošlosti i to u svim oblastima koji su zavrijedili pažnju. Oni nisu trčali 100 m za deset, nego 20 sekundi, nisu skakali uvis 230 cm nego 120, igrali su rukomet, odbojku, nogomet… Znali su zabijati golove i lijevom i desnom nogom pa i glavom. Sve su to radili iz ljubavi prema sportu. O tome nije govorila televizija u udarnima vijestima. O takvima su možda pisale naše lokalne novine koje su povremeno izlazile u gradu, ali ih danas nema pa i to pokazuje kakav je odnos Daruvarčana prema tiskovinama.
Daruvarčani, o vama ovisi hoće li ili neće Daruvar imati poznate ličnosti. Ne očekujte da će se za to pobrinuti i na tome raditi netko izvan ove sredine. O mnogim našim poznatim sugrađanima mogu se naći podatci u nekim školskim monografijama, imaju je i daruvarski vatrogasci koji su zapisali svakog svog člana koji je imao neku zaslugu u njihovoj 134 godina dugoj prošlosti. Da su sve škole, kulturne i vjerske institucije i sportska društva i razne društvene institucije slijedile primjer daruvarskih vatrogasaca, danas bismo imali zavidan broj istaknutih Daruvarčana. Bio bi to tek prvi korak jer bi se pomoću medija trebalo upoznati javnost sa zaslužnim pojedincima čija su imena ostala zabilježena - i tako ih spasiti pred zaboravom.
Prigodnice, posebno godišnjice, najbolje su prilike da se mnoga imena izvuku iz zaborava. Stoga osobno smatram da bi se ove godine mnogi Daruvarčani trebali prisjetiti mnogih prosvjetnih djelatnika daruvarske gimnazije koja ove godine obilježava 90. godišnjicu prvih maturanata i 60. godišnjicu otvaranja druge daruvarske gimnazije. Lanjske godine to je bila 85. obljetnica daruvarskog ekonomskog obrazovanja.
Zar su ljudi koji su odgajali i pripremali na tisuće mladih ljudi za svoja buduća zvanja manje važni nego neki naš nogometaš koji igra za veliki novac za strani nogometni klub?
Naši daruvarski prosvjetari također su se uvijek natjecali s vremenom jer su nakon nastave sudjelovali u mnogim izvanškolskim djelatnostima i tako pridonosili boljem kulturnom i društvenom životu grada. Taj su posao obavljali besplatno ili po zadatku.
Kada bi danas Daruvar imao svoje lokalne novine, pretpostavljam da bi one povremeno objavljivale i uspomene pojedinaca vezanih za značajne godišnjice i time bi mlađim naraštajima prenijeli svoje uspomene na vrijeme koje je već davno iza nas. Ovo bi se odnosilo i na druga kulturna ili sportska društva ili institucije o čijem radu bi mlađi naraštaji mogli čitati. Na taj bi se način njegovala zavičajna povijest i poticala ljubav prema našem gradu.
A vrijeme bi pokazalo da je Daruvar uvijek imao istaknutih ljudi, ali je problem što su oni stavljeni „pod tepih“, umjesto da se njima ponosimo.