Priče iz prošlosti

nedjelja, 23.02.2014.

Enigma reemigracije hrvatskih Čeha (1945.- 1949.)

Česi su se doseljavali na područja današnje Hrvatske tijekom 19. stoljeća u vrijeme kada su ona bila u sastavu Habsburške Monarhije ( Austro – Ugarske ). U njenom sastavu bila su tada i prostori današnje Češke i Slovačke pa su se ovakve migracije odvijale u granicama tadašnje zajedničke države.U prvom razdoblju doseljavalo se pretežno seljačko stanovništvo, a bilo je uzrokovano prenapučenošću i nedostatkom obradivih površina u Češkoj i Moravskoj. U isto vrijeme bečki dvor je raznim mjerama poticao da se hrvatski prostori, koji su ranije velikim dijelom bili pol pod turskom vlašću, ponovo kultiviraju i pretvore u obradive površine. Na području Slavonije to je iziskivalo mnogo nove radne snage jer se obradiva površina često dobivala prethodnim krčenjem šuma, a to nije bio nimalo lak posao.
U kolonizaciji Čeha u drugoj polovini 19. stoljeća sudjelovali su i češki obrtnici i inteligencija. Oni su se uglavnom useljavali u hrvatske gradove. U Zagreb su doselili brojni češki profesori, liječnici, inženjeri razne struke, glazbenici koji su svojim radom dali doprinos kulturnom i gospodarskom napretku ovog grada.
Raspadom Austro- Ugarske 1918. na njenom su prostoru nastale nove država, ali one nisu uspjele okupiti sve svoje sunarodnjake unutar nacionalnih granica pa su mnogi ostali živjeti u drugim novostvorenim državama i postali tamo nacionalna manjina. Takvu su sudbinu doživjeli pripadnici svih srednjoeuropskih naroda. Mnogi Česi iz hrvatskih gradova vratili su se u Čehoslovačku, vratile bi se i neke seljačke obitelji, ali taj povratak nije bio moguć zbog toga što nije bilo slobodnih obradivih površina. Umjesto toga čehoslovačka vlada preuzela je brigu za svoje sunarodnjake u susjednim zemljama obećavši im pomoć, posebno u kulturnom životu.


Delegacija povratnika kod predsjednika Beneša
Briga za sunarodnjake sastojala se u slanju kulturnih djelatnika i čeških učitelja koji su otvarali češke škole, osnivali češka društva ( besede ), propagirali češke novine i knjige, otvarali čitaonice i pokrenuli izlazak i vlastitih čeških novina. O svemu tome je brinula krovna organizacija Čehoslovački savez, osnovan 1921. godine, koji je brinuo za sve Čehe i Slovake na području Kraljevine SHS.
Neosporno je da su kulturni djelatnici iz Češke imali nemjerljiv doprinos u kulturnom napretku ovdašnjih Čeha, oni su zaslužni i za postupnu pojavu domaće inteligencije iz redova hrvatskih Čeha. Kadrovi iz Češke su ovdašnjim mladim naraštajima usađivali ljubav prema domovini svojih predaka, zagovarali čehoslovačko- jugoslavensko prijateljstvo i poučavali mlade ljude na selu vođenju naprednog i dobrog gospodarenja. Rezultat takvog rada bio je kulturni i gospodarski napredak svih sela u kojima su živjeli pripadnici češke nacionalne manjine.
Nakon tragičnog sloma Čehoslovačke 1939. godine, prestala je stizati ispomoć za kulturni rad ovdašnjih Čeha, ali su kulturna društva već toliko ojačala da su nastavili rad oslanjajući se na vlastite izvore i kadrove. Najteže je bilo pridošlim čehoslovačkim kadrovima koji se nisu htjeli vratiti u okupiranu domovinu pa su se morali privići na život u promijenjenim okolnostima. Tragedija Čehoslovačke duboko se dojmila ovdašnjih Čeha jer su svi naraštaji u međuratnom razdoblju slušali ili čitali učenja Jana Husa ili Masaryka, mladež je dobila bajkovitu sliku o domovini svojih predaka pa su njen slom teže proživljavali nego mnogi njihovi vršnjaci u okupiranoj državi. Vlakovi bez voznog reda

Nakon izbijanja rata 1941. godine i stvaranja NDH, hrvatski Česi su došli u jedan nezavidan položaj jer je bio zabranjen rad njihovih kulturnih društava i škola , izlaženje njihovih novina, oduzeti su im kulturni domovi koje su izgradili u međuratnom razdoblju. Zbog takvog promijenjenog položaja, pa i nesretne sudbine Čehoslovačke, većina hrvatskih Čeha je stala tijekom rata na stranu antifašizma. Bilo je i Čeha koji su dijelili sudbine ostalih građana Hrvatske jer su se mnogi od njih našli u postrojbama domobranske vojske i bili uključeni u tadašnji javni život u svojim sredinama. Mnogo toga iz života Čeha u vrijeme NDH nije još istraženo. Česima nakon rata se zamjerilo što su neki pristupili kulturbundu zbog čega su pojedinci platili životom. Zaboravilo se da su mnogi ovdašnji Česi imali još čehoslovačko državljanstvo pa su bili pod vlašću Protektorata Češke i Moravske. Pristup u kulturbund nije značila i podrška njemačkoj politici, već pokušaj da se dobije njihova zaštita jer im vlast NDH, u košmaru rata, takvu zaštitu nije pružila. „Kulturbundovci“ su jedno vrijeme uživali i „ povlašteni položaj“jer nisu morali vršiti vojnu službu. No, kada su 1943. godine savezničke snage krenule u protuofenzivu, Njemačkoj je trebalo novih vojnika pa su ih jednim dijelom regrutirali i među članovima kulturbunda. Mnogi od njih završili su u postrojbama njemačke vojske ratujući na istočnom ili zapadnom bojištu. Nekima je uspjelo izbjeći ovu regrutaciju bijegom i pristupom nekoj partizanskoj postrojbi. Do danas još nije utvrđen ukupan broj poginulih hrvatskih Čeha u Drugom svjetskom ratu, nije poznat ni broj onih koji u bili ubijeni u poraću ili na križnom putu. Ovi podaci nisu poznati jer se nakon rata pisalo uglavnom o ratnom putu i poginulim borcima u Čehoslovačke brigady Jan Žižka z Trocnova, ali nema brojčanih podataka o ostalim žrtvama pripadnika češke nacionalne manjine, kako civilnih, tako i onih koji su poginuli u nekim drugim vojnim postrojbama.Brojke sigurno nisu male, taj dio treba još istražiti jer danas više nema prepreka za pisanje jedne takve studije u kojoj bi se bez pristranosti napisala cijela istina o stradanjima hrvatskih Čeha u ratu i poraću.
Nakon završetka rata Česima su, pošto su u velikom broju sudjelovali u antifašističkoj borbi, vraćena sva prava oduzeta u NDH, čak su i proširena, jer je država preuzela brigu o financiranju čeških škola i kulturni rad njihovih obnovljenih kulturnih udruga. Tretman prema Česima koji nisu bili na strani antifašizma, bio jednak kao prema ostalim takvim građanima tadašnje države. General Svoboda u Pragu dijeli priznanja hrvatskim partizanima

Nakon završetka rata iskrsnula je nenadano mogućnost da se mnogi ovdašnji Česima ostvari nekadašnji san o povratku u domovinu svojih predaka. Takvi tada nisu znali da to nije bila toliko želja čehoslovačke vlade, već splet okolnosti, kao posljedice Drugog svjetskog rata. Tadašnje migracije pokrenula je odluka trojice predsjednika pobjedničkih sila u Potsdamu 1945. godine odlukom da se Nijemci iz istočne Europe presele unutar njemačkih granica. Tada je započelo nasilno preseljavanje njemačkih obitelji iz istočnoevropskih država, često samo sa zavežljajima, u okupiranu Njemačku. Tada je Čehoslovačku moralo napustiti više od tri milijuna Nijemaca, čime su njihova domaćinstva ostala prazna pa ih je trebalo nastaniti novim stanovništvom. Izlaz je nađen u pozivu da se svi Česi koji su živjeli u susjednim državama vrate na ognjišta svojih predaka, da postanu „pouzdani čuvari“ čeških granica prema Njemačkoj u slučaju da ona ponovo krene u osvajački pohod.
Pitanje reemigracije hrvatskih Čeha spada u tragične događaje iz njihove prošlosti, iako ona nije bila vršena pod prinudom, već je bila dragovoljna. Poziv na povratak mnogi su inozemni Česi u početku doživjeli kao brigu čehoslovačke vlade o svojim sunarodnjacima. Hrvatski Česi su u tome vidjeli i neku dodatnu nagradu za doprinos u pobjedi nad fašizmom. Poziv je prihvaćen i zbog ranijih emotivnih veza za domovinu predaka i dobivene ponude da svojim dolaskom ojačaju granice tek oslobođene države. Uz emotivnu stranu poziv su mnogi prihvatili i iz socijalnih ili političkih razloga. Poslijeratna politika prema selu u Jugoslaviji također je utjecala da su mnogi seljaci počeli razmišljati o povratku. Nemila iskustva u ratu, nemilost prema „ kulacima“nakon rata, agrarna reforma i nacionalizacija, jačale su želju za povratkom, poglavito što je Čehoslovačka do 1948. godine bila demokratska i višestranačka država.
Bilo je i prepreka za povratak. Prva je bila potvrda o vladanju u vrijeme rata koju je izdavao Savez Čeha ( Čehoslovački savez ) sa sjedištem u Daruvaru. Rukovodstvo ovog tijela činili su ratni kadrovi, ljudi koji su radili po preporukama tadašnje politike. Takvu je potvrdu tražila je i čehoslovačka vlada koja je htjeli samo „pouzdane“ Čehe koji će braniti granice, a pouzdani su bili samo oni koji su u ratu bili na strani antifašizma. Među takvima nije bilo imućnih seljaka ili onih koji su posjedovali neke manje proizvodne pogone.
Proces reemigracije bio je složen proces u kojem su glavnu riječ vodile jugoslavenska i čehoslovačka vlada. Nijedna strana nije se protivila reemigraciji, problem je bio model po kojem se trebalo riješiti pitanje pokretne i nepokretne imovine. Zanimljivo je, da se najlakše riješilo pitanje odlaska Čeha koji nisu imali imovine. Jugoslavenska strana takvih je imala dovoljno među tadašnjim svojim građanima, pa se laka srca odrekla takvog sloja pripadnika češke nacionalne manjine. Za čehoslovačku stranu oni su pak bili poželjni kao najamni radnici u građevinskoj i tvorničkoj djelatnosti.
Reemigraciju su započeli ovdašnji češki partizani koje su bili nakon rasformiranja I. Čehoslovačke brigade raspoređeni i zadržani u raznim jedinicama jugoslavenske vojske i nakon završetka rata. Mnogima od njih je reemigracija bila jedna od mogućnosti da se riješe vojne službe i uključe u partizansku postrojbu jugoslavenskih Čeha koja je trebala otići u posjet Čehoslovačkoj. U rujnu 1945. toj je postrojbi u Pragu organizirana velika dobrodošlica, slavljeni su kao borci koji su doprinijeli pobjedi nad fašizmom. Tom je prilikom mnoge od njih osobno odlikovao general Svoboda, a nešto kasnije im je ponuđen trajni boravak u nekim graničnim selima na Moravi. Dobili su u nekim selima njemačka domaćinstva, a zatim su pozvali tamo i članove svojih obitelji i započeli novi život.
Od početka 1946. počeli su odlaziti brojni „ vlakovi bez voznog reda“ u pravcu Čehoslovačke. Prednost su imali obitelji partizana koji su ostali u Čehoslovačkoj, zatim repatrianti i oni koji su zadržali čehoslovačko državljanstvo, a tek kasnije započela je mukotrpna procedura oko pitanja kome će se omogućiti reemigracija. U ČSR je na izborima 1946. godine pobijedila lista Narodne fronte nakon koje je formirana koalicijska vlada, ali su na sva ključna ministarstva došli komunistički kadrovi jer je njihova stranka dobila najveći broj glasova. Upravo takva je vlada smišljeno vodila računa koji sloj stanovništva se useljava u Čehoslovačku. Bili su skloni radnicima i siromašnijem sloju stanovništva jer su znali da će u njima naći glasače na sljedećim izborima. U reemigraciji su najgore prošli srednji i bogatiji slojevi Čeha. Manji poduzetnici bili su kažnjeni već u Jugoslaviji jer su svoje pogone morali dati u „ najam“ državi i tek tada su mogli tražiti potvrdu o svom vladanju u ratu i dozvolu za reemigraciju.. Za takve nisu imali interes ni u Čehoslovačkoj. Pitanje imovine imućnijih čeških seljaka nije nikada riješeno iz čistog pragmatizma jugoslavenska vlade koja se bojala da bi se odlaskom velikog broja ratarskog stanovništva dodatno pogoršala ionako teška gospodarsku situaciju, a s druge strane, nije imala dovoljno novčanih sredstava kojima bi obeštetila tako velik broj ratarskih porodica.
Obje se države nisu mogle usuglasiti ni oko pitanja prijevoza pokretne imovine. U početnoj fazi jugoslavenska je strana, uz nadzor, dozvoljavala prijevoz dijela pokretne imovine. Jedno vrijeme je poštivan i međudržavni ugovor prema kojem je svaki reemigrant mogao novac, nakon prodaje nepokretne imovine, pohraniti u Jugoslavenskoj banci koja je zatim trebala taj novac prebacivala na račun Čehoslovačke banke koji bi reemigrant podigao nakon dolaska u domovinu svojih predaka. Nažalost, u mnogo slučajeva to se nije ostvarilo i takve su bile obitelji sretne ako su dobili neko preostalo devastirano imanje domaćinstvo kojeg su godinama zatim otplaćivali.
Reemigracija hrvatskih Čeha ( 1945.- 1949. ) bila je u konačnici tragična epizoda u njihovoj prošlosti. Izuzme li se jedan manji broj onih koji su osjetno poboljšali svoj standard života, mnogo više bilo je onih koji su doživjeli brojne traume, za njih se reemigracija pretvorila u tragičan događaj. Tragičan je i za njemačke porodice koje su morale napustiti svoja ognjišta da bi ih nastanilo novo „ povjerljivo“ stanovništvo. Tragičan je i zato što su u tom razdoblju raseljeni i Hrvati iz nekih dijelova Moravske prema unutrašnjosti kao „ nepovjerljivi“ da bi i na njihova ognjišna nastanili „ povjerljive“. Za ove Hrvate bilo bi još tragičnije da su prihvatili scenarij da se vrate u Hrvatsku jer je bilo upitno kako bi se prosuđivalo njihovo vladanje tijekom rata. Tragičan je i zbog toga što su 1948. godine, nakon rezolucije Informbiroa, mnogi „ povjerljivi“ postali „nepovjerljivi“, tretirani kao „ Titovi špijuni“. Nekad slavljeni „Titovi partizani“ u ČSR morali su se pritajiti. Tragičan je i zato što je nakon 1948. onemogućena svaka komunikacija između članova obitelji onih koji su reemigrirali i onih koji su ostali, jer to nisu smjeli ili nisu mogli. A trajalo je to godinama!
A sve je skrivila jedna visoka politika u kojoj su se političari ponijeli kao igrači u šahovskoj igri žrtvujući obične ljude da bi ostvarili svoje planove. No, ljudi ipak nisu šahovske figure koje se pomjeraju po šahovskoj ploči već živa bića koja dobro znaju razlučiti što je, a što nije dobro. Za sve što su propatili nisu tražili osvetu, ali zaslužili su da se o tom događaju progovori, a ne da to ostane ispod tepiha.

23.02.2014. u 19:16 • 0 KomentaraPrint#

U SPOMEN NA 100. GODIŠNJICU IZBIJANJA PRVOG SVJETSKOG RATA

Prešućeni događaji iz daruvarske prošlosti

U posljednje vrijeme sve češće se čuju upiti da li će u skoroj budućnosti izaći jedna cjelovita daruvarska monografija koja bi svojim sadržajem objedinila sva područja iz daruvarske prošlosti od najstarijih do današnjih dana. Poznato je da takvu Daruvar za sada još nema i pitanje je kada će ona ugledati svjetlo dana. Nije samo problem u novčanim sredstvima, postoje i neke praznine koje bi trebalo apsolvirati prije nego se pristupi takvom opsežnom i zahtjevnom radu.
Takve praznine u daruvarskoj prošlosti trebalo bi prethodno popuniti jer bez njih nije moguće govoriti o pravoj, potpunoj daruvarskoj monografiji. Danas više ne postoje, ili ne bi trebale postojati, političkih prepreka da svi važni povijesni sadržaji nađu mjesta u jednoj knjizi kojom bi svojim sadržajem obuhvatila sva značajna zbivanja ovoga područja. Tih praznina ima posebno za razdoblje 20. stoljeća i to u svim segmentima društvenog, političkog, gospodarskog, kulturnog i sportskog života našega grada. Primjerice, još danas nije moguće pronaći neki rad iz kojeg bi se, barem informativno, doznalo o zbivanjima u Daruvaru vezanih za razdoblje Prvog svjetskog rata. Čak i za razdoblje Drugog svjetskog rata ima velikih praznina, mnogo neprovjerenih povijesnih podataka, s dosta ideoloških procjena. Teško je danas objasniti nekom strancu zašto do danas nije objavljen ni približan broj Daruvarčana koji je stradao u Drugom svjetskom ratu, iako su razne komisije o tom prikupljale podatke, ali niti jedna od njih, prema mojim spoznajama, nije o tome objavila neki rad i dala ga na uvid našim mještanima. Izuzetak je knjiga Jugoslavensko nasilje i prešućene žrtve 2. svjetnog rata i poraća s područja današnje BBŽ izašle u Bjelovaru 2010. godine. Iako je to vrijedan rad, već iz naslova je vidljivo da u knjizi nije bilo mjesta za poginule antifašiste niti brojne civilne žrtve fašističkog terora.

Daruvar u I. svjetskom ratu
Sličnih praznina ima i u nekim područjima koja nisu vezana za politiku, već za običan svakodnevni život. Nažalost, u prošlosti naše sredine nikad nisu određene granice dokle sežu prsti politike i gdje započinje taj običan život. Čini se da su prsti politike uvijek držale u svojoj šaci sve konce života svojih građana.
Iz prethodnog razmišljanja moglo bi se zaključiti da, zbog navedenih razloga, nije moguće napisati objektivnu povijest našeg grada. Osobno sam mišljenja da je to ipak moguće, ukoliko bi u pisanju sudjelovati povjesničari i ljudi koji kod pisanja žele koristiti povijesno provjerene činjenice. Autori takvih radova ne bi smjeli biti ni tužitelji, ni sudci nekog vremena, već ljudi koji bi nastojali što vjernije iznijeti povijesne podatke, a svakom čitateljima treba ostaviti da sami ocjenjuju neko razdoblje. Jedino tako napisana knjiga može zadržati trajnu vrijednost i biti izvor za daljnja istraživanja prošlosti našeg grada.
Podastirem kratak osvrt o jednom takvom zaboravljenom razdoblju iz 20. stoljeću, a odnosi se na Prvi svjetski rat. Iako se taj rat vodio samo u nekim rubnim prostorima današnje Hrvatske, psihoza rata bila je prisutna na cijelom daruvarskom prostoru. Mnogi muškarci morali su u rat. Njihovo odsustvo se brzo osjetilo i u promjenama načina života. U školama se pojavio povećan izostanak učenika s nastave, posebno onih u višim razredima. Najčešća je za takve bila isprika da trebaju obitelji u obavljanju ratarskih ili obrtničkih poslova zbog odlaska nekog njihovog člana na ratište. A ta ratišta su bila svuda: u Galiciji, Bukovini, Rusiji, Srbiji, talijanskom bojištu…Što je rat više odmicao sve su češće stizale vijesti o ranjenim i poginulim. Nažalost, njihovi grobovi bili su daleko od rodnog zavičaja. Jedina znak pažnje poginulim bio je u tome da se nisu održavali tijekom rata programi zabavnog karaktera, a tuga za poginule ostavljena je njihovim obiteljima. O postojanju problema na ratištima Daruvarčani su se mogli uvjeriti kada je u Jankovićevom dvorcu otvorena ispostava Crvenog križa koja je brinula o ranjenicima koji su u velikom broju pristizali u Daruvar. Mještani su se tada također uključivali u razne oblike pomoći onima koji su ratovali daleko od svojih kuća. Najčešće su se šivali ili pleli odjevni predmeti. U takve aktivnosti su bila uključivane i djevojčice viših razreda daruvarskih škola, a prednjačile su polaznice srednje ženske stručne škole koje su 1915. godine sašile 480 komada košulja, gaća i ogrtača za potrebe Crvenog križa, a u 1916./ 1917. školskoj godini 80 komada jastučnica i isplele 35 pari čarapa za vojnike na ratištu. Daruvarčani, a i stanovnici ostalih susjednih sela, su također 1916. ostali bez nekoliko crkvenih zvona koja su skinule vojne vlasti i nakon taljenja pretvarali se ubojito streljivo.

Četiri ratne godine mnogi raniji stanovnici ovih područja nisu preživjeli. Podaci o nekima od njih navedeni su u sljedećoj tabeli. U nju su imena i prezimena poginulih pripadnika katoličke vjere s prostora daruvarske crkvene župe koja je tada u svom sastavu imala i područja današnje crkvene župe Končanice. Broj poginulih pripadnika ostalih vjerskih zajednice nije još do sada nitko objavio tako da nije moguće govoriti o ukupnom broju svih poginulih s ovog prostora. Ukoliko je udio poginulih kod ostalih vjerskih zajednica bio razmjeran, kao kod katolika, prema tadašnjem njihovom ukupnom broju, onda je taj ukopan broj bio velik.
Iz navedene tabele, uz imena i prezimena, moguće je doznati i njihovo zanimanje, podaci o njihovoj obitelji, mjestu rođenja, starost , nadnevku pogibije i mjestu gdje su sahranjeni. Vidljivo je da među poginulima je bilo i onih veoma mladih, skoro dječaka, ali i onih iza kojih su ostale udovice i nezbrinuta djeca. Samo neki od njih su bili sahranjeni na nekom groblju daleko od svog zavičaja, dok se mnogima nije znao ni grob. Mislim da su svi oni zaslužili da se objave podaci o njima jer oni nisu skrivili taj rat, već su u njega bili natjerani da bi ginuli za neke tuđe interesa. U Prvom svjetskom ratu među običnim vojnicima, bez obzira na čijoj su strani ratovali, nije bilo pobjednika. Bilo je samo gubitnika jer se mnogi nisu vratili, mnogi su se vratili kao invalidi i bolesni, njihova su seoska gospodarstva tijekom rata podnosila teret rata i trpjela nestašicu, dok su povratnici-radnici tumarali ulicama tražeći posao da bi mogli prehraniti izgladnjele članove svoje obitelji. A tko je bili pobjednici? Uglavnom razni ratni lobiji koji su se tijekom rata još više obogatili, a nisu se žalili ni razni ratni profiteri koji su se u pozadini raznim smicalicama i prevarama preko noći obogatili na račun siromašnih, koji su postali još siromašniji.



Poginuli u ratu 1914. – 1918. s područja crkvene župe Daruvar


Izvor: Matice u ratu palih i u povodu rata preminulih župe Daruvarske; Arhiv Bjelovar

( Ovaj je rukopis pisan 2007. godine, a s nekoliko rečenica nadopunjen 2014. godine. Navedene brojke nisu konačne, one su znatno veće. Samo u Končanici je zabilježeno više od 30 poginulih, a na križu na groblju u Brestovcu, podignutom pred Drugi svjetski, navedeno je oko 40 stradalnika. Svi ovi podaci će se brižno provjeriti.)

23.02.2014. u 18:29 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 19.02.2014.

UZ 250. GODIŠNJICU IZGRADNJE RIMOKATOLIČKE CRKVE U DARUVARU

Kada je Antun Janković 1760. godine kupio današnja daruvarsko-pakračka područja, započeo je svestrani razvoj krajeva u sastavu Požeške županije. On je zaslužan i za gradnju mnogih crkava među kojima je i današnja Crkva Presvetog Trojstva u Daruvaru, sagrađena 1764. godine. Ona je u svom početku bila kapelanija plemićke porodice Janković, a krajem 18. stoljeća postala je sastavnicom Pakračke župe i došla u nadležnost pakračkog župnika. Suštinski se time ništa nije promijenilo jer je i Pakrac bio isto u vlasništvu Jankovića koji su bili i glavni patroni crkvama na prostoru njihovog vlastelinstva.
Zahvaljujući djelatnosti lokalnih kapelana Pakračke župe u Daruvaru, počele su se postupno voditi i zapisi o radu daruvarske kapelanije. Kapelani su počeli voditi Maticu krštenih (79.), Maticu umrlih (1791) i Maticu vjenčanih (1794) za katoličko pučanstvo daruvarskog prostora. Već 1793. godine daruvarska područna crkva dobila je položaj lokalne kapelanije (capellania localis), a njihovi dušobrižnici nazivani su lokalnim administratorima ili lokalnim kapelanima. Time je daruvarska kapelanija dobila veći stupanj autonomije i u svom sastavu imala više okolnih sela.
U vrijeme dušobrižničke službe prvog lokalnog kapelana Josipa Merlea (1793. -1818.) broj rimokatolika i dalje se povećavao. Trebalo je proteći dosta vremena da su, nakon oslobađanja od Turaka krajem 17. stoljeća, potpuno opustošena daruvarska i okolna područja počela primati katoličke obitelji. Taj broj još 1818. godine nije bio velik, oko 549 duša, iako je prostorno tadašnja kapelanija bila znatno veća nego prostor današnje župe. S obzirom da je taj broj bio u neprestanom porastu, dobila se tada podrška vlastelina Izidora Jankovića da se zatraži suglasnost zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca da se daruvarska lokalna kapelanija uzdigne na stupanj župe. To se ostvarilo 25. kolovoza 1821. godine.
Broj rimokatolika počeo ce u narednim desetljećima naglo povećavati pa je na prostoru daruvarske župe 1848. godine zabilježeno 2384 duša, od čega u Daruvaru 375. Već tada je bilo vidljivo da je tadašnja župna crkva premalena za takav broj vjernika. Mnogim unutrašnjim preinakama htjelo se dobiti više prostora, ali to je samo privremeno ublažilo postojeći problem. Vanjsku je promjenu ova barokna crkva imala 1892. godine kada je bio dograđen vanjski visoki toranj.
Problema nedostatka prostora htio se riješiti otvaranjem novih crkvenih župa na prostoru prvobitne daruvarske župe. Tako je filijala u Dežanovcu 1880. godine postala župnom crkvom, a 1908. crkva u Đulovcu uzdignuta je na stupanj samostalne lokalne kapelanije u koju su ušla i okolna sela. Rasterećenje za župnu crkvu u Daruvaru bilo je i izgradnja kapela u Brestovcu 1904. i Končanici 1909. godine koje su postale podružnice daruvarske župe.
Od 11 017 rimokatolika, koji su 1921. godine živjeli na području daruvarske župe, samo na području Daruvara i Donjeg Daruvara živjelo je njih 2998 pa se problem crkvenog prostora povećao. Ideju o gradnji ili proširenje postojeće crkve javile su se već krajem 19. stoljeća, ali se uvijek pod nekom izlikom odgađao početak radova o njenom proširenju. Jedna od izlika je bila da se želi sačuvati njena izvornost, iako su se u izradi nacrta za njeno proširenje uključili mnogi građevinski stručnjaci, među kojima je bio i Herman Bolle. Nakon Prvog svjetskog rata ranije prikupljen novac izgubio je na vrijednosti, a Povjerenstvo za prosvjetu i vjeru u Hrvatskoj i Slavoniji, pod izlikom o brizi za „očuvanje historijskih spomenika“, trajno je otklonilo svaku ideju za njeno proširenje.
U cilju zadovoljenja duhovnih potreba u udaljenim selima i dalje su se gradile kapelice kamo su dolazili daruvarski dušobrižnici. U Maloj Maslenjači kapelica je bila blagoslovljena 1934. godine. Duhovni život tog su prostora obogatili i salezijanci koji su nakon protjerivanja iz Slovenije 1941. godine došli u Dioš i tu organizirali službe Božje i vršili propovijedi u okolnim selima.
Zbog preopterećenost daruvarskih svećenika, neka rubna sela daruvarskih sela pripojene su 1957. godine župnoj crkvi Ivanovo Selo. U cilju rasterećenja 1977. godine crkva u Končanici je najprije bila povišena na stupanj samostalne kapelanije, ali još iste godine postala je samostalna župa u koju je ušlo još nekoliko okolnih sela.
Na tragu obogaćivanju duhovnog života bile su blagoslovljene kapelice u Golubnjaku 1972. i Doljanima 1994. godine, a 1995. godine bio je blagoslovljen i kamen temeljac za grdnju kapelice u Vukovju.
Povijesni događaj za Župu Presvetog Trojstva u Daruvaru dogodio se 27. rujna 1997. godine kada je na svečan način ustrojena Požeška biskupija na čelu s prvim njenim biskupom dr. Antunom Škvorčevićem, čime je daruvarska župa postala jedna od 82 tadašnjih župa podijeljenih u šest dekanata.
Od osnivanja daruvarske župe na njoj su djelovali sljedeći župnici: Stjepan Piroš (1824.-1870.), Stjepan Tadić (1870.-1896.), Petar Ožanić (1897.-1906.), Mijo Ettinger (1906.-1954.), Dragutin Keflin (1954.-1972.), Ivan Sinković (1972.-1990.), Zvonimir Marjanović ( 1990.- 1999.) i Branko Gelemanović ( 1999.- ?).
Svaki od ovih župnika ostavio je trag na kulturni i vjerski život na prostoru daruvarske župe. Ako bi trebalo neke od njih izdvojiti, onda bi zbog svoje svestranosti trebalo izdvojiti ime Mije Ettingera koji je uz svećeničku službu bio i gospodarstvenik, političar, poslanik u Hrvatskom saboru i kroničar koji je u pisanoj formi pratio vjerske, kulturne i političke prilike na prostoru svoje župe. Rodio se 1874. godine pa će 2014. godina biti prisjećanje na njegovu 140. godišnjicu rođenja.


Mnoge zasluge vezane su i za ime sadašnjeg župnik i pakračkog dekana Branka Gelemanovića. U njegovo vrijeme dovršeni su mnogi radovi započeti u vrijeme njegovog prethodnika oko obnove vanjske i unutrašnjosti župne crkve, izvršena gradnja pastoralnog centra, obnova župnog stana i okoliša crkve. Na mjesnom groblju njegovom zaslugom je proširena mrtvačnica i obnovljena Kapelica Svih Svetih. Osobno je potakao ideju da se zapiše vjerska prošlost ovih prostora. Zahvaljujući njemu izašla je 2001. godine knjiga pod nazivom 180 godina daruvarske župe, a podržao je i ideju da se napiše knjiga o Josipu Salaču, jedinom biskupu rođenom u Daruvaru.


Glavni oltar župne crkve
Puno je truda uložio i za gradnju nove crkve posvećene Antuna Padovanskog jer bi se njenom izgradnjom riješio problem nedostatka crkvenog prostora u Daruvaru. Nakon izgradnje njene zidne konstrukcije, na svečan način je 13. lipnja 2009. godine obavljeno posvećenje kamena temeljca, a nakon toga je u unutrašnjosti bila održana prigodna sveta misa. Posvetu i misu vodio je požeški biskup dr. Antun Škvorčević. Crkva do početka 2014. godine, zbog novčanih razloga, nije bila dovršena.



Oznake: crkva u Daruvaru, daruvarska župa

19.02.2014. u 22:07 • 0 KomentaraPrint#

Prošlost školstva Grubišnog Polja prema spomeničkim zapisima

O prošlosti pojedinih sredina dragocjeni podaci čuvaju se i u spomenicama, od kojih su najpoznatije one crkvene i školske. U njima su pohranjeni mnogi važni događaji iz crkvenog ili školskog života, ali i zapažanja o cjelokupnom životu na nekom prostoru. Nažalost, mnoge su spomenice stradale u ratnim prilikama. Ujedno je moguće zapaziti da se nekad pisanju spomenica posvećivalo više pažnje nego danas. Nekada je to bila obaveza i njihovo pisanje su nadzirale inspekcijske službe koje su nakon svakog pregleda davali o njima svoje primjedbe.
Školska spomenica pučke škole u Grubišnom Polju stradala je u Drugom svjetskom ratu. Nije poznat njen sadržaj niti razdoblje koje je bilo u njoj zapisano. Vjerojatno je početak sezao u godine nakon ukidanja Vojne krajine 1871. godine kada su prosvjetne vlasti tražile da se pišu spomenice i u njih unose sva važna zbivanja iz školskog života. Ona je sadržavala zapise sve do Drugog svjetskog rata, a nepoznato je da li se vodila i u ratnim godinama. Danas se ne zna kada je ona nestala, poznato je samo da je u ratu bila uništena zajedno sa svom školskom arhivom.
Nakon rata Ministarstvo prosvjete NR Hrvatske je svojim rješenjem od 22. ožujka 1948. godine br. 5910 I. donijelo odluku da se prikupe i zapišu sjećanja iz sadržaja nestalih spomenice i unesu u novu. U tom cilju u Grubišnom Polju koristili su se usmeni podaci dvojice informatora, starosjedilačkih mještana, Matije Čubelića, rođenog 1877. godine, i Jakoba Novalića, rođenog 1870. godine.
Prema njihovom iskazu škola je u Grubišnom Polju postojala još u vrijeme Vojne krajine. Među njegovim polaznicima bio je poznati pjesnik Petar Preradović. Nastava je u njoj bila na njemačkom, a kasnije na mađarskom jeziku 1. Školska zgrada tada se nalazila na rubnom dijelu današnjeg parka, sa suprotne strane od starog katoličkog župnog ureda koja je tu stajala i desetak godina nakon Drugog svjetskog rata kada su u njoj bila dva učiteljska stana. Nakon ukidanja Vojne krajine ( 1871.) prva narodna hrvatska škola nalazila se uz župni stan u Čubelićovoj kući koja se nalazila na mjestu gdje se danas nalazi vatrogasni dom. Prvi učitelj je bio N. Kijurina, a zatim od 1877./1978. školske godine Vjekoslav Kelemen(1850.-1913.) koji je radio u Grubišnom Polju sve do smrti 1913. godine. Uz njega su na školi radili još jedan, a kasnije još dva do tri učitelja.
Do 1888. godine škola je imala dvije učionice, bila je dvorazredna. Tada se škola preselila u preuređeni žitni magazin u kojem se nastava održavala sve do 1956. godine, do izgradnje današnje školske zgrade osnovne škole. Škola je postala petorazredna, a u školskoj zgradi bila su još tri učiteljska stana. Sve ove radove obavilo je općinsko poglavarstvo. Ova se zgrada nekad nalazila na mjestu današnje policijske postaje.
Školu u Grubišnom Polju polazili su školski obveznici Grubišnog Polja, Orlovca, Malih Zdenaca i Poljana. Među njima su, osim Petra Preradovića bili i Rasuhin, kasnije poznati liječnik u Zagrebu, slikar Marijan Matijević i matematičar i akademik Vilko Niče.
Prema Čubelićevom i Novalićevom iskazu na osnovnoj školi u Grubišnom Polju do 1941. godine su kao učitelji predavali: Petranović, Gojić, Miloš Borojević, Rajmunka Osnih, Sidonija Bakić, Stjepan Čubelić, Đorđe Belovitić, Mijo Sabolek, Barica Kapsa, Štefa Virand, Zlata Hrubi, Stjepan Ferenčaković, Nikola Knežević, Ilija Jovanović, Marijan Gorabić, Hermina Klepić, Branko Klepić, Ljubica Utvić, Jovo Bastašić, Nevenka Radanović, Ankica Đuroković i Božica Orlušić.
U Grubišnom Polju počela je nakon Prvog svjetskog rata 2 s radom i niža građanska škola koja je bila na razini današnjih viših razreda osnovne škole. Nakon njenog otvaranja omogućeno je nadarenoj djeci da je završe i nastave daljnje školovanje. Nju su polazili, uz učenike koji su završili nižu pučku školu u Grubišnom Polju, i učenici šire okolice, ali ipak broj polaznika nije bio velik pa nije bilo paralelnih odjeljenja.
Od njenog otvaranja do 1941. godine kao njeni predavači se navode: Josip Jankač, Gustav Keleman, Rudolf Fabijančić, Josipa Perković, Jelka Tomić, Josip Šmid, Milica Šmid, Stjepan Umbehend, Pšeničnik, Danica Vučković, Dušan Vojnović, Bojan Matić, Marija Jelačec, Ladislav Zbožinek, Nikola Jambrec, Mirjana Jambrec, Lida Randić, Tihomir Prodanović, Mirko Krčnar, Ivo Matoničkin, Slavko Malek, Ema Vrdoljak, Danica Negri i Mira Bifflin.
Pred Drugi svjetski rat se u Grubišnom Polju pojavio problem nedostatka školskog prostora pa je nastava za jedan manji broj učenika nižih razreda održavana u jednoj zgradi između današnje pošte i općinke zgrade.
U vrijeme rata školska nastava u Grubišnom Polju često je bila prekidana jer su se tu izmjenjivale razne vojne postrojbe: ustaše, domobrani, njemačka vojska, partizani, a pred kraj rat tim su prostorom harali i postrojbe Čerkeza. Iz Čubelićevih i Novalićevih iskaza doznaje se o mnogim tragičnim događajima koji su se zbili u Grubišnom Polju u vihoru rata. Ipak nisu spominjali da je bilo žrtava među nastavnim kadrom, ali su naveli da su ustaške vlasti jedno kraće vrijeme držale u zatvoru učitelja Tihomira Prodanovića, a u kolovozu 1942. godine odveli su u Bjelovar učitelje Milu Grubića, Božicu Orlušić, Nevenku Radanović i Ljubicu Utvić. Njih su držali 14 dana u zatvoru, nakon čega su bili pušteni kući, dok su uhićeni Židovi iz Grubišnog Polja bili proslijeđeni u Jasenovac.
Prema novonastalom spomeničkom zapisu nastava se u školi u početku rata odvijala u relativno normalnim okolnostima. Situacija se promijenila nakon što su partizani između 15. i 20. rujna 1942. godine izveli prvi veći napad na Grubišno Polje. Od tada su se prilike u gradu promijenile, život je postao pun neizvjesnosti. U više navrata nastava je bila prekidana jer su u školsku zgradu dolazile razne vojne postrojbe pa se nastava održavala u iznajmljenim sobama u gradu. Učenici su u tom razdoblju oskudijevali nedostatkom udžbenika, posebnu oskudicu imali su u pisaćem i risaćem materijalu. U Grubišnom Polju je 1942. godine počela je s radom i njemačka škola. O njenom radu također se nisu sačuvali podaci. Radila je u prostoru u kojem je nakon rata bio smješten kotarski prosvjetni odbor.
U početku rata broj školskih polaznika bio je zadovoljavajući, ali se počeo smanjivati nakon prvog partizanskog napada u rujnu 1942. godine. U tom razdoblju jedno vrijeme nastava je bila prekinuta, a prema usmenom iskazu informatora, jedan učitelj, bez navoda imena, je pobjegao ili se negdje sklonio. Nakon nekog vremena nastava je bila ponovo nastavljena.
Dana 18. kolovoza 1944. godine partizani su oslobodili Grubišnom Polje, ali pet dana kasnije neprijateljska vojska ponovo se na jedan dan povratila u Grubišno Polje pa se nakon toga povukla u Bjelovar. Prilikom ovih događaja dodatno je bio oštećen preostali dio školskog inventara pa je i početak nastave bio odgođen za listopad. U listopadu 1944. godine u Grubišnom Polju održan je političko-pedagoški kurs za učitelje nižih pučkih škola s područja grubišnopoljskog i daruvarskog kotara, dok se takav kurs u isto vrijeme za učitelje gimnazije održao u Daruvaru. Nakon kursa prosvjetna savjetnica za okrug Viroviticu Ivanka Barić objavila je nastavak rada škole u Grubišnom Polju. Za upravitelja na pučkoj školi bio je imenovan Božo Franjević, a na školi su predavale Božica Orlušić, Ljubica Utvić, Branka Klepić, Ankica Mandić i Nevenka Radanović.
Za upravitelja niže gimnazije bio je postavljen Ivan Matoničkin, a predavači su bili Mirjana Jambrec, Ljudmila Randić, Josip Šmid i Milica Šmid.
Školska zgrada tijekom rata nije bila obnavljana pa je pred kraj rata bila u veoma lošem stanju. Najveći prekid u nastavi bio je u razdoblju siječanj - svibanj 1945. godine. Do prekida je došlo 11. siječnja 1945. godine kada je neprijateljska vojska ušla u Grubišno Polje. Školske učionice u prizemlju bile su pretvorene u konjušnice, a školski ormari u jasle. Učenička u učiteljska knjižnica su bili uništene, oštećen je i ostali školski inventar, osim učila iz fizike koji su bili zakopani u jednoj prostoriji školske zgrade. Propale su kemijske, prirodoslovne, zemljopisne i povijesne zbirke. Prije ulaska neprijateljskih vojnih formacija na grubišnopoljsko područje, velik broj civilnog stanovništva, među njima bila je i školska djeca, se povukao iz grada. Najprije su iz Grubišnog Polja evakuirana školska djeca đačkog doma. S učenicima je otišao i jedan broj učitelja: Božica Orlušić, Nevenka Radanović, Lida (Ljudmila) Randić, Anka Mandić, Božo Franjević i školski referent(nadzornik) Josip Vlasnik. Oni su u veljači 1945. godine prešli u Mađarsku, a zatim su preko Baranje došli u Vojvodine. U Bajmoku je bio i đački dom u koji su bila smještena školska djeca, bila je tu i gimnazija koju su polazili i pridošli učenici iz Grubišnog Polja sve do lipnja 1946. godine. U nastavni proces bili su uključeni i učitelji iz Grubišnog Polja.

Borbe na području Grubišnog Polja trajale su do 1. svibnja 1945. godine i uskoro nakon toga nastavljena je nastava u nižoj pučkoj školi za učenike koji su ostali u Grubišnom Polju. Njih su učili učitelji koji su ostali u gradu, a postupno su se im počeli pridruživati učitelji koji su se počeli vraćati iz Vojvodine.
Kada su se vratili učenici iz Vojvodine, nastavljena je i nastava na nižoj gimnaziji- građanskoj školi. Nakon što je ravnatelj Ivan Matoničkin premješten u Đakovo, za ravnatelja je postavljena Mirjana Jambrec. Na nižoj gimnaziji su radili još Ljudmila Randić, Slavko Malek, Josip Šmid, Milica Šmid i Nevenka Radanović.
Na nižoj pučkoj školi, uz ravnatelja Mirka Đurđevića, radili su učitelji Božica Orlušić, Ankica Mandić, Ljubica Utvić i Branka Klepić. Nastava je bila i preko praznika da bi se nadoknadio ranije neobrađen nastavni program.
Ovakvim podacima završava prikaz zbivanja o prošlosti grubišnopoljskog školstva zapisan na osnovu sjećanja Čubelića i Novalića. Ujedno se ovdje navodi podatak da je stara spomenica sadržavala opis događaja u nižoj pučkoj školi, dok gimnazija nije vodila svoju zasebnu spomenicu, nego su se događaji u njoj unosili kao dopune za svaku kalendarsku godinu u spomenicu niže pučke škole.
Prvi zapis nove spomenice niže pučke škole počeo se bilježiti u novoj 1945./1946. školskoj godini. Njihova vjerodostojnost je znatno veća jer je sadržavala tekuća zbivanja. U njima se nalaze i brojčani podaci o broju učenika, njihov rad, nacionalni sastava i popis svih predavača. Te je godine bilo 224 učenika i to u prvom razredu 122, u drugom 32, trećem 27 i četvrtom 43 učenika. Po nacionalnom sastavu bilo je 94 Hrvata, 68 Srba, 44 Čeha i 18 Mađara. Na početku školske godine upravitelj je bila Zorka Hunjet, a nakon što je bila premještena, za ravnatelja je bio postavljen kotarski prosvjetni referent Mirko Đurđević. Na školi su tada predavali još Hinko Požar, Božica Orlušić, Ankica Mandić, a kasnije su na školu premještene Jelena Mažuran, Marija Đurđević i Marija Ljubotina. Sa škole su otišli Hinko Požar i Zorka Hunjet. Za djecu starijih godišta, koja zbog rata nisu bila uključena u nastavu, otvoren je niži osnovni tečaj kojeg je vodila Marija Đurđević.
U prvoj poslijeratnoj školskoj godini najviše se pažnje posvećivalo uređenje škole i školskog prostora. Školske sobe su bile okrečene, bili su postavljeni vanjski prozori, zahodi na katu nisu bili u upotrebi jer su bili uništeni u ratu. Škola je imala samo tri školske ploče, tri prazna ormara i nedovoljan broj školskih klupa. Tijekom školske godine priređeno je nekoliko školskih programa u korist nabavke najnužnijih školski potreba. U ožujku 1946. godine učenici su u šumi kraj Orlovca sadili žir. Za Dan pobjede 9. svibnja učenici su pred Domom kulture u Grubišnom Polju slušali miting, a nakon njega su sudjelovali u povorci koja je prošla gradom. Učitelji su radili u nastavi i u izvannastavnim sadržajima.
Rješenjem Ministarstva prosvjete, odjela za školstvo br. 6/225. III. od 29. kolovoza 1946. godine spojena je osnovna škola( niža pučka) s gimnazijom u Grubišnom Polju u sedmogodišnju osnovnu školu. Ipak, još neko vrijeme u 1946./1947. školskoj godini radilo se po ranijoj podjeli, ali se vršilo i postupno objedinjavanje ove dvije škole u jedinstvenu nastavnu ustanovu. Broj polaznika niže osnovne škole bio je u porastu pa je te školske godine bilo 232 polaznika, od čega 117 Hrvata, 45 Srba, 57 Čeha, 21 Mađara i troje učenika drugih nacionalnosti.
Iako je ovaj prikaz prošlosti grubišnopoljskog školstva većim dijelom zasnivan na usmenim podacima, on danas predstavlja glavni izvor za poznavanje tog dijela povijesti Grubišnog Polja. Bez njega bi taj dio prošlosti bio osiromašen. On bi trebao biti ujedno dodatni poticaj da se ti podaci popune novim spoznajama koji se kriju u arhivima i raznim tiskovinama iz starijih razdoblja kako bi se dobila cjelovita prošlost školstva u Grubišnom Polju.
__________________
1. Podatak o nastavnom mađarskom jeziku u vrijeme Vojne krajine nije točan. Nastava na mađarskom jeziku bila je na početku 20. stoljeća.
2. O godini početka njena rada postoji više podataka. U jednom se navodi da je ona počela s radom 1921. godine dok tamošnji svećenik Petar Sivjanović, koji je došao u Grubišno Polje 1921. godine i predavao vjeronauk na toj školi, navodi 1924. godinu kao početak njenog rada. Iz upisnika polaznika vidljivo je da se prva generacija polaznika bila upisala 1925. godine.



Učenici četvrtog razreda građanske škole Grubišno Polje 1942. godine Sjede: Vera Lustig, Ankica Berženji, učitelji: Ljudmila Randić, Marija Šmit, Milan Grubić, Mirjana Jambrec, Emilija Vrdoljak; Ela Slavik, Vera Barto.
Drugi red: Antun Kepka, Jelica Kopčinović, Marija Pop, Katica Ulbricht, Zorka Popović, ? , Francika Smolčić, Zdravko Tihi.
Stoje: Slavko Věřiš, Zdravko Vučetić, Vlado Vukelić, Dušek, Ivica Smolčić, Vlado Pejašinović, Mirko Bilek, Drago Palatinuš i Vladimir Vanjous iz Pavlovca.


Škola u Grubišnom Polju (zgrada na kat)

Oznake: Grubišno Polje, školstvo u Grubišnom Polju

19.02.2014. u 21:35 • 1 KomentaraPrint#

Z minulosti Hrubečného Pole

Hrubečnopolské území až po rok 1871 bylo v rámci Vojenské hranice kdy ona byla zrušená. Rovněž je to území na kterém se během 19. století přistěhoval velký počet českých rodin. Zde patři i Ivanovo Selo, které založili české rodiny roku 1826, kdy se také několik českých rodin přistěhovalo i do Velkých Zdenci.



Nejsílnější proud stěhovaní Čechů přece byl právě po roce 1871, kdy české rodiny přicházely ne jenom do Hrubečného Pole, než na celé území pravého břehu řeky Ilovy, od Tučević Pole- Rastovce – Ivanova Sela – Tréglavy- Dolní Rášenice – Polan- Hrubečného Pole- Orlovce – Malých Zdenců – (Pavlovice)-Velkých Zdenců – Hercegovce. Všechny tyto osady kdysi patřili pod okres Hrubečné Pole, kromě Velkých Zdenců a Hercegovce, které patřili pod okres Garešnice.
Tato území mělo nedostatek obyvatelstva, půda byla poměrně levná a to nejvíce lákalo české rodiny do Slavonie a západní části Chorvatska. Na území Česka a Moravy byl na venkově přebytek obyvatelstva, půda byla drahá a proto tehdejší rakousko- uherském stát podporoval takové migrace. Kromě českých přicházeli také i maďarské, německé a slovácké rodiny, které se nastěhovali do osad starousedlíků, hlavně srbské a chorvatské národnosti.
Intenzitu stěhování do Hrubečného Pole a Polan možno sledovat dle uvedené tabulky o počtu jeho obyvatel v uvedených létech. Uvedená je osadu Polany, ona je j předměstí Hrubečnému Poli a Češi z Polan se také zapojili do kulturního života v Hrubečném Poli.

Pro přirovnáni, Daruvar měl roku 1857 méně obyvatel než Hrubečné Pole (616) a také roku 1869 (1 101), ale v pozdějších létech se to změnilo. Je vidět, že nejvíce obyvatel v Hrubečném Poli přibylo mezi léty 1869 – 1880 a 1900 – 1910. Ve úřední statistice Polany se uvádějí teprve roku 1890.
Počet přistěhovalých rodin do Hrubečného Pole a Polan z Čech a Moravy je hodně větši, než si to dnes domníváme. Pravda je, některé přistěhovalé rodiny se zde jen dočasně zadržely. Mnohým rodinám to bylo jen jedno z nádraží na další cestě do jiných zemí, nejvíce Ameriky, jak v období před první světovou válkou, tak i v meziválečném období. Mnohé z nich se odstěhovaly do vedlejších osad a některé během času vymřely .
Do Hrubečného Pole se stěhovali hlavně rolnické a řemeslnické rodiny. Nejvíce jich bylo usídleno v horní části Hrubečného Pole ve směru Virovitice a také ve směru od středu města ve směru Orlovec – Malý Zdence. V části mezi Orlovcem a Hrubečném Poli, který podnes lidi nazývají Lipovec, také se ubytovalo několik českých rodin.

K 90. výročí založení 1. hrubečnopolské besedy

První hrubečnopolská beseda byla založená roku 1924. Ona plně pracovala j několik lét, ale potom její činnost ochabla. Hlavní příčina tomu bylo v tom, že se v Hrubečném Poli neutvořilo jedno silnější jádro, které by vedlo spolek. Kromě toho, mnozí tamější krajané byli zapojeni v práci hasičského spolku a je známo, že veliké spolupráce mezi besedy a hasičskými spolky, snad nikde nebylo. Možno si to jednou části vysvětlit tím, že mezi jimi byla jakási konkurence, což nebylo na prospěch nikomu. Při hasičských spolků také často působily dechové kapele ve kterých vyhrávali také příslušníci české národnosti. Bohužel, oni za své vyhrávání vyžadovali poplatek a tam, kde šlo o peníze, tam bylo i hádek. Proto není divu, že roku 1925 dokonce 4 hudebníků z Hrubečného Pole ( Alois Nyče, Josef Pop, Alois Ginzer a Josef Malounek ) přistoupili devítičlenné malozdenecké dechovce, kterou tehdy založil Václav Nikl. Třes, že to byla malozdenecko- hrubečnopolska dechovka, byla považovaná malozdeneckou, protože Hrubečné Pole mělo i dále svou dechovku.
Když roku 1932 byla založená Česká beseda v Malých Zdencích, tak si v Osvětové a kulturní radě v Daruvaru domnívali, že to přivede k zlepšení situaci v hrubečnopolské Besedě, o či práci se v tu dobu už nemluvilo. Pravda je, že se z Malých Zdenců pokoušeli ožit hrubečnopolskou besedu, ale nešlo to. Nepomohl ani malozdenecký zájezd s divadlem do Hrubečného Pole 21. ledna 1934, kdy v hostinci pana Čopa sehráli Slečinku s mikádem. Dokonce přijel s nimi i redaktor českých novin Sobotka z Daruvaru, ale jeho slova také hodně nepomohla. Jednoduše, nemohlo se v Hrubečném Poli vyhledat někoho, kdo by si převzal vedení staré usnulé Besedy.
Problém později znovu vyřešili Daruvařane. V hostinci Čopa v Hrubečném Poli, 23. března 1936, konala se ustavující valná hromada 2. Československé besedy. Z Daruvaru přijeli Franta Burian, Leopol Hlaváček, Josef Knytl a Václav Petr. Přišli i velkozdenečti beseďáci, pánové Sulik a Mysliveček.
Hostinec pana Čopa
Schůzi zahájil Antonín Štigler. On se stal po volbách i předsedou, Jirkál byl volen za jednatele, Jan Musil za pokladníka. Za knihovníka byl volen Florian Dušek a pro Polany Antonín Štigler. Ve výboru byli ještě: Václav Roubíček, František Pop, Arnošt Goldstein, Jan Veselý, Alois Hrubý, Ladislav Novák, František Zitta, Adolf Zejhart, Josef Steinvicht, Jan Mžik, Václav Dostal, Vencl Ringl a František Gloc. Něco později, 19. dubna 1936, byla založena i Československa beseda ve Velikým Grđevci a tak své besedy na hrubečnopolsko- grđeveckém území měly bezmála všichni osady ve kterých ve větším počtu žili příslušníci české národnosti.

Po založení 2. Besedy v Hrubečném Poli, malozdenečti ochotnici zavítali do hostince pana Čopa 13. dubna 1936 s divadlem Španělská muška. Noviny uvedly, že to byl jejich třetí zájezd do Hrubečného Pole. Hrubečnopolská dechovka r. 1937


Začátkem roku 1937 ochotnici Československé besedy Hrubečné Pole sehráli i své divadlo Staří blázni. Svou činnost Beseda v Hrubečném Poli, hlavně v divadelnictví, udržela až do války.
Divadelníci H. Pole
Po druhé světové válce Česká beseda v Hrubečném Poli více nepracovala. Bylo pokusu aby se ona založila, ale v Hrubečném Poli nikdy se nemohl najit někdo, kdo by se ujal její vedení. Tak to trvalo až do roku 2011 kdy Vesnu Havelkovou podpořily několik hrubečnopolských krajánek a založili tam 3. po řádě Českou besedu.
Třebas že v práci hrubečnopolské Besedy nebylo kontinuity ona se roku 2014 dožívá 90. výročí života. Je stejně stará jako velikozdenecká Beseda a obě jsou nejstarší besedy na hrubečnopolském území.

O sportovním životě v Hrubečném Poli do druhé světové valky

Veškerý sportovní život v Hrubečném Poli do první světové války opírala se na sportovní život ve školách. Teprve když byl v Hrubečném Poli založen 11. řijna 1911 Chorvatský sokol, možno mluvit, že se o sportu začalo mluvit i mimo školy. O jeho založení se zasloužili advokát Ivan Wirth.
Po první světové válce, roku 1919, začala se v Hrubečném Poli hrát i kopaná. O ni se zasloužili Ladislav Novák a Otto Šterk. Jeden z nich hrál kopanou ve Virovitici a druhy v Daruvaru. Oni do Hrubečného Pole přinesli první kožený míč aby mohli trénovat. Kolem jich se shromažďovala hrubečnopolská mládež a tak kopaná se ukotvila i v Hrubečném Poli.
První fotbalové utkání se hrálo na podzim 1919 na Polanské majdě. Bylo to přátelské utkání mezi zaměstnanci parního mlýna a píly Josefa Nováká, proti hrubečnopolskými studentům, žákům a úředníkům. Utkání ukončilo 5:5.
Vážněji ke kopané přistoupili Ladislav Novák a Otto Šterk roku 1920, kdy kolem sebe shromáždili žáky a studenty a odehráli několik přátelských utkání. Nejdřív přivítali mužstvo gymnasia Šparta z Bjelovaru. Domáci branku hájil Vilím Niče, který se později stal známým vědeckým pracovníkem a jediným akademikem z Hrubečného Pole. Na tom utkáni hosti z Bjelovaru zvítězili s 4 :1. V domácím mužstvu hrál také Rudolf Roupec ( Rupec ), který před válkou hrál ve videňským Rapidu a také za rakoskou, a po válce za jugoslávskou reprezentaci. Byl také hráčem záhřebského Građanského. Rupec pocházel z české rodiny a Ničová matka byla Češka. Pomezním rozhodčím byl Marijan Matijević, později akademický sochař, jeden z nejlepších studentů Ivana Meštroviće.
Fotbalové mužstvo v Hrubečném Poli bylo pojmenován Jadran. Zakládající schůze mužstva se úředně nekonala. O tom se dohodli hráči při jednom utkaní. Své schůze také konali na hřišti a po dobu špatného času, buď v hostinci Josipa Čopa nebo Dragutina Steinera. Jejich dresy byly modro – bíle, třebas že ze začátku použivali i bíle dresy. Název Jadran možno vysvětlit tím, že se do Hrubečného Pole přistěhovalo několik rodin z Istry, když byla okupovaná italskými fašisty.
Mužstvo Jadran nebyl registrován, hrál hlavně přátelské utkání. Do roku 1925 hrálo se na Polanské majdě a později na dobytčím trhu za Čopovým hostincem, něco blíž městu, než je to dnešní hřiště.
Od roku 1934 Jadran měl i dorostenecké mužstvo a v období 1933 – 1936 Jadran poznamenal nejlepší výkony. Jméno Jadran se udrželo až do roku 1949, kdy bylo pojmenováno Dinamo, roku 1951 Jedinstvo a 1968 Bilogorac.

Přistěhovalé rodiny do Hrubečného Pole a Polan z území Česka a Moravy

Doposud nikdo se nezabýval otázkou z kterých se krajů Čech a Moravy přistěhovali mnohé rodiny do Hrubečného Pole. Třebas mezi jimi byla i některá německo- česká rodina, přece to byly hlavně české rodiny. Ten počet rodin je přiliž obsáhli a proto se uspokojím návodem jenom rodin, která začínají písmenem B. Ostatní ponechám jejím potomkům, aby si sami pokusili vyhledat své kořeny.
Rodina Hrubá z H. Pole po 2. světové válce

V soupisu někde je uvedeno, že rodiny stejného přimění nepřišly ze stejné osady. Stalo se to proto, že v matrikách, z kterých jsou čerpané údaje, se za některého člena stejné rodiny uvádí název osady narození, někde je to název fary a někde název obce ( okresu ). Někde v matrikách názvy jsou uvedené zkomoleno, někde jsou uvedené německé názvy, ačkoliv šlo o české osady. Přece, vyhledávaní svých kořenů je zajímavá, ale také složitá práce. 1. Balog Vilma, r. Slavik, rozena v Žiželicich v Čechách, manželka Josipa Baloga, zemřela 1938 ve věku 47 let v H. Poli.
2. Ban Marie, r. Řehořek, rozená v Moskovicich v Čechách, manželka kováře Martina Bana, zemřela 1931 ve věku 40 lét v Hrubečném Poli.
3. Bednář Antonín, rozen v Hlinsku v Čechách, zemřel 1912 v H. Poli ve věku 46 lét.
4. Bednář Anna, r. Burijan, rozená v Skalicich, vdova po Antonínu Bednáři, zemřela 1937 ve věku 68 lét
5. Belza Alois, rozený v Přelich, starý 19 lét, oženil 1890 v H. Poli Marii Jílkovou, rozenou v Moravícich, starou 18 lét.
6. Beranek Anna, r. Koči, rozena u Černy, zemřela v H. Poli 1934 v 69 roku života.
7. Beranek Fráňa, rozen v Litoměřicích, manžel Anny r. Koči, zemřel 1935 ve věku 82 lét
8. Berger Marie, vdova po Antoninu Bergeru, rozená v Děkančicích, zemřela 1912 v H. Poli ve věku 56 lét.
9. Bochniček Barbora, rozená v Svinčanech, manželka Vencla Bochnička, zemřela v H. Poli 1891 ve 60. roku života.
10. Bochniček Vencl, rozen ve Svinčanech, zemřel 1893 ve věku 58 lét.
11. Braborec Václav, rozen v Berounicich - Chlumec, z H. Pole, oženil se 1925 Marii Rabovou z Polan.
13. Brejcha Ana, r. Malych, rozená v Kolinecu, vdova s 34 roky vzala si roku 1893 vdovce Fráňu Čapouna, rozeného v Krhovu.
12 Brož Josefka, rozená ve Zloseni, stará 22 roku, vzala si 1883 vdovce Josefa Procházku, starého 40 lét z H. Pole, č. 60.



19.02.2014. u 18:49 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 17.02.2014.

Kratak osvrt na vjerski, prosvjetni i kulturni život Daruvara

1. Vjerski život

Vjerski život na daruvarskom prostoru moguće je pratiti još iz pretkršćanskog razdoblja. O njemu svjedoče brojni materijalni ostaci iz ilirskog , rimskog i ranokršćanskog razdoblja . Svi su ti vjerski spomenici uništeni u vrijeme seobe naroda kada je stradala i Aquae Balissae, rimsko naselje na ovom prostoru.
Od 12. stoljeća ovdašnja područja izlaze iz razdoblja "ranosrednjovjekovne tame", a o velikom broju pučanstva doznajemo iz popisa Zagrebačke biskupije iz 1334. godine u kojem je zabilježen na ovim prostorima veći broj crkvenih župa, crkava i samostana. Svi stanovnici u tom vremena bili si katolici.
Turska najezda koja je u 15. stoljeću započela prema ovim područjima uzrokovala je migraciju starosjedilačkog stanovništva. Nakon što su Turci 1543. ovladali ovim prostorima započeli su naseljavanje opustjelih prostora novim stanovnicima. Bili su to uglavnom pripadnici pravoslavne vjere koji su postali turski podanici i vršili su graničarsku službu prema prostorima Vojne krajine koja je bila pod Habsburgovcima. Nakon oslobađanja ovih prostora krajem 17. stoljeća započele su nove migracije koje su potrajale sve do konca 19. stoljeća. Migracijska kretanja bila su i u 20. stoljeću.
Nakon što je Antun Janković postao vlasnik ovih prostora i kada je u drugoj polovini oko plemićkog dvorca počelo nicati naselje Daruvar, počeo je ponovo oživljavati vjerski život. U njemu je 1756. sagrađena pravoslavna crkva od drvenog materijala i zato je na njenom mjestu počela u drugoj polovini 19. stoljeća gradnja nove zgrade o tvrdog materijala. Dovršena je 1884. godine. Katolička crkva sagrađena je 1764. godine, prije 250 godina. Ona je također tijekom vremena doživjela brojne unutrašnje i vanjske preinake. Jedna o najvećih je dogradnja visokog tornja koji je dovršen 1892.godine. Od 1821. godine daruvarska crkva je dobila položaj župne crkve.
Dolaskom novog stanovništva u Daruvar dolaze i i neke druge vjere. Među njima su, uz katoličku i pravoslavnu, najbrojniji bili pripadnici židovske i kalvinističke (evangelističke) vjere. Kalvinistička crkva u Daruvaru je dovršena 1885. godine. U njenoj se blizini nalazi i katolička kapelica svetog Šimuna sagrađena 1872. godine.
Danas su na prostoru daruvarske općine najzastupljeniji pripadnici katoličke vjere koji svoje duhovne potrebe zadovoljavaju u župnoj crkvi ili u kapelicama u Doljanima ili Golubinjaku koje su u sastavu daruvarske župe. Zbog priliva većeg broja hrvatskih katoličkih obitelj, kao posljedice rata tijekom 90- tih godina prošlog stoljeća, pojavio se problem nedostatka prostora za obavljanje duhovne službe.
Od konca prošlog stoljeća obavljeno je dosta radnji na zaštiti župne crkve Presvetog Trojstva. Također je na prostoru župnog dvora 2000. godine započela gradnja Pastoralnog centra čije su radovi trajali do konca 2002. godine. U se obavljaju župski vjeronauk, razne probe prigodne tribine i skupovi. U prvom desetljeću ovoga stoljeća započela je i gradnja posvećena Antunu Padovanskom.
2001. obilježeno je 180 godina postojanja župne crkve i tom je prilikom izašla knjiga Vjenceslava Herouta "180 godina daruvarske župe" čije je svečano predstavljanje bilo ljeti 2002. godine.
Prema popisu iz 2001. godine od 13 243 stanovnika daruvarske općine bilo je 9 868 katolika, 1 634 pravoslavaca, 110 baptista, 86 pripadnika islamske vjere, 27 adventista, 15 Jehovinih svjedoka, 12 kalvinista, 8 evangelista dok pripadnika ostalih konfesija ima neznatan broj. Veći je broj agnostika i neizjašnjenih ( 832 ) i onih koji su izjavili da nisu vjernici (565 ).


2. Prosvjetni život


Daruvar je dugo vremena bilo neznatno naselje čija je važnost porasla nakon što mu je kralj Ferdinand I. 1837. godine dodijelio položaj trgovačkog naselja. Svoju je prvu mješovitu pučku školu Daruvar dobio 1856. godine, a 1866. zahvaljujući novčanoj pomoći grofice Ljudevite Janković započela je s radom i djevojačka škola. U Daruvaru su postojale škole i u prvim desetljećima 19. stoljeća, bile su to vjerske škole o kojima do sada nisu pronađeni pisani izvori.
Pošto je tijekom vremena Daruvar postao značajno trgovačko i obrtničko središte, ukazala se potreba za otvaranje škole u kojoj naučnici, koji su izučavali zanate, dobivali i neka teorijska znanja iz struke i dodatnog općeg obrazovanja. Stoga je 1887. godine u okviru niže mješovite pučke škole započela s radom i šegrtska škola. Bila je to prva srednja škola u gradu. 1915. počela s radom i ženska stručna škola.
1913. počela je s radom i viša pučka škola koja je nakon Prvog svjetskog rata preimenovana u nižu gimnaziju. U razdoblju 1920.- 1928. godine u Daruvaru je radila i viša gimnazija.
Daruvar je od svog osnivanje grad višenacionalnog sastava. U njemu je od 1904. do 1921. godine radila niža mađarska (julijanska) škola, a 1922. započela je s radom niža češka škola.
Problem školskog prostora bio je u Daruvaru oduvijek prisutan. Do završetka Prvog svjetskog rata postojale su samo dvije školske zgrade koje su bile namijenjene obrazovanju mladog naraštaja. Jedna je bila ona čiju je gradnju novčano podmirila grofica Ljudevita Janković i zatim dala u skrb sestrama milosrdnicama sv. Vinka Paulskog. Ona je tijekom vremena imala tri velike nadogradnje. Druga je zgrada bila za učenike mješovite niže pučke koja se nalazila nasuprot katoličkoj crkvi a sagrađena je 1887. godine. Povremeno se, zbog nedostatka prostora, nastava održavala i na drugim lokacijama, uglavnom u privatnim zgradama. Situacija se u stambenom prostoru poboljšala kada je 1919. kupljen nekadašnji Jankovićev dvorac i preuređen za školske potrebe.
Nakon što je 1928. prestala s radom viša gimnazija, umjesto nje je iste godine započela s radom trgovačka škola koja je prerasla u trgovačku akademiju a obučavala je učenike za činovnička zvanja.
Nakon Drugog svjetskog rata niže pučke škole i niže gimnazije su se postupno pretvorile u osnovne škole. Danas su Daruvaru postoje dvije osnovne škole: Osnovna škola Vladimir Nazor i Češka osnovna škola Jan Amos Komenský. Od 1967. u Daruvaru radi i škola za odgoj i obrazovanje učenika s teškoćama u razvoju koja danas nosi naziv Centar Rudolf Steiner. U njegovoj organizaciji se u njemu svake godine od 1993. održavaju Likovne kolonije.
U Daruvaru od 1952. djeluje Dječji vrtić Vladimir Nazor i Češki vrtić Ferda Mravenec čiji začeci rada datiraju još iz 1927. godine.
U Daruvaru postoje i srednje škole. Nekadašnja šegrtska škola, pod nazivom Škola učenika i privredi, i dalje je brinula za odgoj i obrazovanje mladeži za zanatska i tehnička zvanja, a trgovačka akademija je preimenovana u Ekonomsku školu. U Daruvaru 1954. u gradu je ponovo otvorena Gimnazija u kojoj su postojala i odjeljenja za pripadnike češke nacionalne manjine. Sve su tri daruvarske srednje škole imale zasebne zgrade u kojima se odvijala nastava. Već 1976. došlo je do objedinjavanja tih škola u jedinstveni Centar za odgoj i usmjereno obrazovanje. Godine 1992. iz dotad jedinstvenog Centra ponovo nastaju tri srednje škole, ali pod drugim nazivima: Tehnička škola ( nasljednica šegrtske škole ) i dalje obrazuje učenike za zanatska i tehnička zvanja, Srednja škola ( nasljednica ekonomske škole ) obrazuje kadrove za ekonomske tehničare, prodavače, kuhare, konobare i hotelijersko- turističke tehničare te Gimnazija u čijem sastavu također danas postoje češka odjeljenja.
Iako školski prostori nisu dostatni, u razdoblju od Drugog svjetskog rata do danas puno se toga učinilo na poboljšanju i proširenju stambenih prostora. Uz neke postojeće stare školske zgrade izgrađeno je mnogo novih površina kojima su poboljšani uvijete za odvijanje nastavnog procesa: 1961. stavljena je u uporabu nova ekonomska škola, 1972. sagrađena je češka osnovna škola a 1999. dovršena njena nadogradnja, 1977. puštena je u uporabu škola Vladimir Nazor i športska dvorana, 1981. otvorena je zgrada češkog vrtića Ferda Mravenec, 1988. je otvorena zgrada Centra za odgoj i usmjereno obrazovanje, 1991. je otvorena nova zgrada za učenike s teškoćama u razvoju i 1997. otvorena nova sportska dvorana pri srednjim školama.


3. Kulturni život

Prva organizirana kulturna djelatnost u Daruvaru vezana je za crkvenu i školsku djelatnost. 1877. u Daruvaru je bila osnovana podružnica Matice hrvatske koja je doprinijela daljnjem kulturnom napretku ovih prostora. Veliki doprinos u tome imalo je i Hrvatsko obrtničko, potporno društvo "Zora" u čijem su okviru djelovale folklorna, glazbena i pjevačka sekcija. Česi u Donjem Daruvaru su 1907. osnovali Češku besedu i koja je svoju je djelatnost usmjerila na igranje igrokaza, organiziranje predavanja i širenja kruga čitatelja češke knjige.
Nakon Prvog svjetskog rata u Daruvaru je i dalje djelovalo kulturno društvo Zora, a svojim su se radom posebno isticale tamburaška i folklorna sekcija. Iz tamburaške sekcije izrastao je i daruvarski puhački orkestar. Godine 1922. je u gradu počela raditi Hrvatska žena koja je svoju pažnju usmjerila na područje prosvjećivanja, morala, zdravlja i ženska pitanja. U Daruvaru je djelovalo i Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta" dok su Česi i dalje djelovali najviše u okviru Čehoslovačke besede. Njihovu djelatnost pratile su od 1922. tadašnje daruvarske češke novine "Jugoslavšti Čechoslovaci ". Kulturni život međuratnog razdoblja obogatile se brojne sekcije okupljene oko Katoličke akcije ( Marijina kongregacija za gospođe, Djevojačko društvo Srce Isusovo, Pjevačko društvo svete Cecilije…)
Nakon Drugog svjetskog rata kulturni život se veoma sporo obnavljao. 1946. započela s radom Gradska knjižnica. Djelatnost osnovanih kulturnih društava nije bio dugog vijeka pa se glavna kulturna djelatnost najviše zapažala kroz djelatnost daruvarskih škola. U kasnijim godinama brigu o kulturnoj djelatnosti preuzelo je Narodno sveučilište. Pod njegovom inicijativom od 1963. počeli organizirati Daruvarski susreti koji su prerasli u državnu manifestaciju.
Svoju su bogatu djelatnost nastavili pripadnici češke nacionalnosti. Pod nadzorom Čehoslovačkog saveza, kao krovne organizacije svih Čeha i Slovaka u tadašnjoj državi, daruvarska Čehoslovačka beseda nastavila je svoju raniju djelatnost. Posebno u svom radu prednjače folklorna i dramska sekcija. U sklopu Besede djeluje i Knjižnica Frante Buriana koja posjeduje velik broj čeških knjiga.
U svojem radu Čehoslovački savez (danas Savez Čeha) brine o cjelokupnom kulturnom životu pripadnika češke nacionalne manjine. On je ujedno jedan od pokrovitelja najvećih manifestacija žetvenih svečanosti i manifestacije učenika čeških škola naše jaro ( naše proljeće). Ovdašnji Česi imaju i svoje tjejavascript:%20void(0);dne novine Jednotu i mjesečnik za školsku djecu Naš koutek (Naš kutić).
Građani Daruvaru imali su u razdoblju nakon 1945. povremeno svoje novine na hrvatskom jeziku. Godine 1955. počeo je izlaziti Vjesnik komuna s koji je, s manjim prekidima, izlazio do 1978. godine. Najvažnije informacije građani Daruvara dobivaju od Radio Daruvar koji je započeo svoje emitiranje 1968. godine.
U razdoblju od 1985. do 1987. izlazio je dva puta mjesečno Daruvarski list, a povremeno su svoje novine izdavale veće daruvarske radne organizacije.
Nakon stvaranja suverene Republike Hrvatske u Daruvaru je 1992. godine osnovan Ogranak Matice hrvatske koji je nakon osnivanja preuzeo dio kulturne djelatnost u gradu. Pokrenuo je izdavanje stručno- zabavnog časopisa Vrela koji je trebao izlaziti dva puta godišnje. Također je Matica pokrenula izdavanje fotomonografija Daruvara. Jedna od najaktivnijih sekcija Matice je bila likovna grupa DA, koja je okupila desetak likovnih naših umjetnika koji su do sada priredili u gradu, ali i u okolici, više izložbi svojih slika. Ona se 2014. godina izdvojila iz Matice u zasebnu udrugu.
U Daruvaru je u sastavu Osnovne škole Vladimira Nazora počela s radom osnovna glazbena škola. Ona je 1996. godine priključena Hrvatskom domu, a od 1999. djeluje pri Pučkom otvorenom učilištu. Danas nosi ime našeg istaknutog skladatelja Brune Bjelinskog i samostalna je ustanova.

Oznake: vjerski život, prosvjetni život, Daruvar, školstvo u Daruvaru, kulturni život u Daruvaru

17.02.2014. u 10:56 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 16.02.2014.

SLIKE OD SLAME

Umjetnost ne poznaje granice i nema ograničenja. Tako su i tehnike od kojih nastaju umjetnička djela - slobodne.
Jedna od manje poznatih su slike od slame (zob, pšenica, ječam, sirak, kukurozovina...). Tehnikom mozaika nastaje željena slika. Sve boje su prirodne i slika nastaje slaganjem komadića slame na crnu tkaninu. Konačni izgled možete vidjeti na priloženim fotografijama slika. Izrađuje ih Marija Herout, moja ljepša polovica i životna suputnica. Ovim putem ujedno pozivam da se jave svi oni koji također izrađuju slike ovom tehnikom.



Oznake: slike od slame

16.02.2014. u 19:07 • 0 KomentaraPrint#




16.02.2014. u 19:05 • 0 KomentaraPrint#

150. GODIŠNJICA SOKOLSKOG POKRETA


Ove je godine navršilo 150 godina od osnivanja Praškog društva tjelesnog odgoja, kasnije nazvanog Sokol. Za njegovo osnivanje najviše je zasluge imao češki kulturni djelatnik dr. Miroslav Tyrš ( 1832.- 1884. ) koji je pod utjecajem ideja francuske revolucije i revolucionarnih ideja slavenskih naroda 1848. godine zagovarao ideju narodne i građanske slobode svih europskih naroda. Pokret su prihvatili posebno slavenski narodi, bio je prihvaćen i u Hrvatskoj te je 1874. godine bio osnovan Hrvatski sokolski savez.


Danas se u široj javnosti malo zna o sokolskom pokretu, iako je on kod mnogih naroda u zadnjim desetljećima 19. i nekoliko desetljeća 20. stoljeća odigrao značajnu ulogu. Uzor sokolskom pokretu bio je antički odgoj u kojem se težilo sklad tjelesnog i duhovnog razvoja svake ličnosti. Sokolski pokret je utjecao da se tjelesni odgoj uveo u tadašnje škole. Naziv sokol nastao je pod utjecajem literature slavenskih naroda gdje su se junaci nazivali sokolima. U sokolskom su se pokretu članovi oslovljavali s ti, zvali su se braća i sestre, imali su svoje odore, koristio se i pozdrav zdravo.U njemu je vladala i disciplina, zagovarala se jednakost i bratstvo među članovima. Takvo vladanje nije odgovaralo nekim tadašnjim državnim politikama, ali i Crkva je imale određene rezerve prema tom pokretu.
U Daruvaru, nakon njegovog osnivanja, ne zna se previše jer nisu sačuvani o tome zapisi. Pouzdan je samo zaključak Gradskog zastupstva da je na svojoj sjednici 1906. godine donijeta odluka da se Hrvatskom sokolu dodijeli 300 kruna, od čega 100 kuna za osnivačku članarinu, a 200 krune za nabavku „gombalačkih sprava“. Obrtničko- radničkom Zora dodijelili su 200 kruna i to 50 kruna kao osnivačku članarinu i 150 kao potporu za njihov rad.

Hrvatski sokol u Daruvaru od 1923. do 1929. godine.

Zahvaljujući sačuvanim sjedničkim zapisima Hrvatskog sokola u Daruvaru, za razdoblje 1924. – 1929. godine, dobiva se jedna cjelovita slika o njemu, ali se ujedno može rekonstruirati dio daruvarske kulturne povijesti toga razdoblje. Prije svega iz njih je moguće zaključiti da Hrvatski sokol nije bilo samo tjelovježbeno društvo nego da su pod njegovim okriljem djelovala i kulturno – prosvjetni odjeli ( sekcije ): puhački orkestar ( fanfare ), diletantsko društvo ( kazališna grupa ) i da je usko surađivalo i sa drugom daruvarskim kulturnim udrugama, posebno s Hrvatskom ženom i Zorom.
Iz sačuvanog zapisnika se doznaje da je Hrvatski sokol u Daruvaru još do 1924. godine radio po pravilima društva iz 1906. godine, a tek na godišnjoj skupštini spomenute godine bila su prihvaćena nova. Prema pravilniku ( statutu ) uže rukovodstvo Hrvatsko sokola činio je starješina, zamjenik starješine, tajnik, blagajnik vođa i odbornici iz čijih su redova bili birani i pročelnici pojedinih sekcija. Svi su se članovi Hrvatskog sokola oslovljavala braćom ili sestrama, imali su i propisana pravila ponašanja i svako njihovo kršenje bilo je sankcionirano. Hrvatski sokol spadao je pod Hrvatsku sokolsku župu Preradović sa sjedištem u Bjelovaru, a iznad svih bio je Hrvatski sokolski savez u Zagrebu.

Na početku kalendarske 1924. godine rukovodstvo Hrvatskog sokola činili su starješina Edo Jakovac, podstarješina Juraj Boroš, tajnik Juraj Djakovac, blagajnik Krištof Šimunović, vođa Juraj Jureša te odbornici Vencl Martin, Dragutin Lokotar, Zvonko Mihalić, Živko Hečimović, Karlo Polak i Karlo Heinzl. Na sjednici ovog odbora 28. veljače 1924. godine starješina Jakovac je izvijestio da je za potrebe udruge iznajmio za 6000 dinara općinski hambar ( današnja zgrada Hrvatskog sokola ) čiji će unutrašnji dio preurediti za vježbaču dvoranu. Na istoj je sjednici njen brat Polak izvijestio da je profesor na realnoj gimnaziji u Daruvaru Nikola Žic prihvatio funkciju kulturno- prosvjetnog odjela daruvarskog Hrvatskog sokola.
Mnogo cijenjenih podataka o prethodnom radu i problemima Hrvatskog sokola u Daruvaru doznajemo iz zapisnika sa redovne godišnje skupštine ove udruge održane 2. ožujka 1924. godine. Na njoj je podnesen izvještaj o radu odbora Hrvatskog sokola od 14. listopada 1923. godine- kada je bila održana izvanredna glavna skupština- pa do glavne skupštine početkom ožujka 1924. godine. U tih nekoliko mjeseci bilo je održano 9 sjednica upravnog odbora na kojima je donijeto nekoliko značajnih odluka važnih za bolju djelatnost ove udruge. Jedna od najvažnijih odluka bila je donijeta 20. listopada 1923. godine kada je donesen zaključak odbora Hrvatskog sokola da se osnuje sokolska fanfara ( puhačka glazba ). U izvješću za godišnju skupštinu za 1924. bila je iznesena i zahvala Obrtničkoj zadruzi, Savezu obrtnika, Hrvatskoj ženi, Pjevačkom društvu Zora i Hrvatskom pjevačkom društvu Rodoljub* iz Virovitice. Navedene udruge su pomogle pri nabavi glazbala za fanfaru. U tih nekoliko mjeseci bile su u organizaciji Hrvatskog sokola priređene dvije kućne zabave, jedna 27. listopada 1923., a druga 17. veljače 1924. godine. Na ovoj drugoj prvi puta je nastupila sokolska fanfara.
Uz ove optimističke izvještaje navedene na godišnjoj skupštini 1924. su spomenute i prepreke koje su bile stavljane u radu Hrvatskog sokola. Jedan izvještaj ukazuje da su udruzi 26. listopada 1922 bile zaplijenjene gimnastičke sprave, zapečaćena Sokolona i time zapriječen svaki rad. Ovaj prekid je trajao do 10. travnja 1923. godine kada je bila sazvana sjednica tehničkog odbora na kojoj je bilo jednoglasno zaključeno nastavak daljnjeg rada. Zamolili su Vencla Kuneša da im ustupi za privremenu uporabu jednu njegovu prostoriju, a mjesec dana nakon toga su pozajmili neke gimnastičke sprave ( ruče, preča ) od Hrvatskog sokola iz Suhopolja i nakon toga su pojačanim radom i kvalitetom vježbanja sustigli ostala društva Hrvatskog sokola župe Preradović.
Iz ovog podatka vidljivo je da su tadašnje državne vlasti htjele ovim neprimjerenim mjerama zaustaviti daljnji rad Hrvatskog sokola u Daruvaru, a glavni razlog je program njegovog rada, posebno naziv udruge koji je nosio od osnivanja 1906. godine. Program udruge bio je prožet elementima hrvatskog domoljublja koji, nakon stvaranja Kraljevine SHS, nije odgovarao vlastima novostvorene države. Novoj državnoj politici nije smetala sokolska djelatnost, dapače, odobravala ju je, ali ju je htjela imati pod svojom kontrolom. U tom cilju osnivana su brojna nova sokolska društva koja u početku nisu imala u svom nazivu nacionalna obilježja, ali su se kasnije, među pukom, njeni članovi počeli nazivati jugoslavenski sokoli, a udruge Jugosokol. Pošto je tadašnja politika zagovarala politiku unitarizma, kada su Srbi, Hrvati i Slovenci tretirani kao „tri plemena jednog naroda“, takvoj politici posebno je smetao kod sokolskih udruga u Hrvatskoj pridjev hrvatski, iako su ti nazivi nastali još u vrijeme Austro- Ugarske. Promjenom tadašnje politike, posebno nakon donošenja Vidovdanskog ustava 1921. godine, promijenio se i odnos prema svim udrugama koje nisu bili u skladu novog Ustava.
Treba znati da se i na službenom popisu stanovništva 1921. godine pojavila rubrika Srbohrvati, ali i rubrika Čehoslovaci i čehoslovački jezik, iako su razlike između češkog i slovačkog jezika bile kudikamo veće od hrvatskog i srpskog jezika. Nažalost, do danas nije dovoljno objašnjeno, zašto je došlo do razlika u gledištima pridošle inteligencije iz Čehoslovačke, koja je podržavala državnu politiku ( unitarizam ) i ovdašnjih seoskih Čeha koji su prigrlili politiku Stjepana Radića koja se suprotstavila unitarizmu. Niti dio hrvatske javnosti nije shvatio zašto je jedna Čehoslovačka između dva svjetska rata, kao primjer tadašnjih demokratskih država, bila sklona unitarizmu. Nije to radila zbog tadašnjih jugoslavenskih prilika već iz svojih vlastitih potreba. Treba znati da novostvorena Čehoslovačka (država Čeha i Slovaka ), bez obzira na Masarykovu demokratičnost, nije zagovarala federalizam vlastite države. Nije to bio toliko problem na relaciji Česi – Slovaci, već u njemačkoj nacionalnoj manjini, koja je brojčano bila veća od broja Slovaka u ČSR. Upravo tu okolnost su nakon 1933. godine iskoristili nacisti kojima je to poslužilo kao glavni adut politike prema europskim silama ( Velika Britanija, Francuska ) tražeći promjenu granica pa su nakon aneksije Austrije krenuli i prema Čehoslovačkoj. Tadašnje evropske sile dugo nisu bile svjesne da žrtvovanjem Čehoslovačke neće zaustaviti rat.
Pošto se daruvarski Hrvatski sokol slijedio politiku svoje središnjice iz Zagreba, nije se htio povinovati novoj politici, u Daruvaru je osnovano i Sokolsko društvo i time je bio ubačen jedan „ vrući krumpir“koji je dodatno podgrijao političku situaciju u gradu koja je bila vidljiva već na prvim izborima za Ustavotvornu skupštinu ( Konstituantu ) 1920. godinu.
Jedna od prvih mjera tadašnje lokalne vlasti, nakon Ustava, bila je da su 26. listopada 1922. zaplijenili Hrvatskom sokolu gimnastičke sprave i zapečatili Sokolanu. Tim činom htjelo se onemogućiti daljnji rad Hrvatskog sokola. Na tu mjeru odgovor je bio inat mnogih Daruvarčana kojem su se produžile neke daruvarske udruge pa je moguće reći, da su umjesto zabrane, nastupile najplodnije godine rada daruvarskog Hrvatskog sokola.
U cilju dobivanje istine o tim događajima treba reći da su se tadašnje općinske vlasti grada Daruvara ( poglavarstvo ) ponijeli veoma profesijalno jer je nastojalo izmiriti dva potpuno oprečna stajališta. S jedne strane ono je bilo državno tijelo koje je trebalo provodilo državnu politiku, ali su u isto vrijeme oni imali razumijevanje za stavove Hrvatskog sokola. Uostalom, mnogi članovi poglavarstva bili su u rukovodstvu Hrvatskog sokola i kao općinski zastupnici nisu iznevjerili težnje i program Hrvatskog sokola. Oni su, zbog višenacionalnog sastava Poglavarstva, do zadnjeg trenutka zastupali stav da u Daruvaru ima mjesta za rad i Hrvatskog sokola i onog koji je bio predstavljen kao državni sokol. Nije to bilo ništa neuobičajeno u Daruvaru jer je u to vrijeme djelovala dva- tri nogometna tima što je jačao rivalitet ovog sporta, ali u konačnici iza svakog takvog nogometne momčadi stajala je neka politika, nekad prema nacionalnim, a ponekad prema političkim uvjerenjima.
O radu Hrvatskog sokola raspravljalo je poglavarstvo općine trgovišta Daruvar na svojoj sjednici 23. listopada 1923. godine kada se razmatrali ponudu Hrvatskog sokola, Zore i Obrtne zadruge Daruvar i potpisima većeg broja građana da kupe od općine jednu česticu zemlje za 25 000 dinara za gradnju hrvatskog doma uz uvjete koje je općina u jednom natječaju ponudila mjesec dana ranije. Iako je većina članova bilo za prodaju, tome su se oduprli manji broj ostalih. Odbornik Dobrović je predložio da se navedena nekretnina proda na dražbi svim humanitarnim i prosvjetnim društvima koje postoje u Daruvaru, a ne samo nekima. Odbornik Ico Pick, koji je radio i u Hrvatskom sokolu, bio je mišljenja da se ta nekretnina ne prodaje, ali da se hrvatskim društvima daruje besplatno zemljište nasuprot ranije spomenute nekretnine. Iako je od 11 zastupnika za prodaju bilo 11 zastupnika, ništa se tada nije ostvarilo. Otvoreno je samo jedno pitanje koje se rješavalo tijekom mnogih sljedećih godina.


1. Rad upravnog odbora i sekcija HS ožujak 1924. - ožujak1925.

A. UPRAVNI ODBOR

Na godišnjoj skupštini 2. ožujka 1924. izabran je novi upravu odbor Hrvatskog sokola u kojem su bili Edo Jakovac, Karlo Polak, Živko Hećimović, Krištof Šimunović, Juraj Boroš, Dragutin Lokotar, Mirko Županić, Juraj Djakovac, Srećko Gavranić, Zvonko Mihalić i Dragutin Eberhardt. Idućeg dana je izabrano uže rukovodstvo i predsjednici pojedini sekcija. Starješina je i dalje bio Edo Jakovac, podstarješina Eberhardt, tajnik Juraj Djakovac, blagajnik Krištof Šimunović, tajnik tehničkog odbora Mirko Županić. Izabran je revizijski odbor te prof. Nikola Žic za predsjednika kulturno- prosvjetnog odbora.
Prema sjedničkim zapisnicima udruge vidljivo da je Upravni odbor veoma često zasjedao i na svojim sjednicama donosio brojne odluke o radu njegovih sekcija, on je održavao i kontakte s ostalim hrvatskim sokolskim društvima i državnim institucijama. Sekcije su imali određenu autonomiju, ali ipak o programu njihovog rada i njihovim nastupima odlučivao je upravni odbor. On je rješavao i sve disciplinske prekršaje koje su se događali u pojedinim sekcijama, kontrolirao njihove novčane prihode i rashode, održavao kontakte s ostalim udrugama u gradu i organizirao programe u organizaciji daruvarskog Hrvatskog sokola.
Broj nastupa tijekom jedne godine bio je veoma velik. Brojni javni nastupi započinjali su u proljeće, a vrhunac rada bio je u ljetnim mjesecima. Prvi od većih programa u 1924. godine bio je 30. travnja kada je priređen program u spomen „ neumrlim Hrvatima Zrinskom i Frankopanu“ u kojem je sudjelovalo 158 članova Hrvatskog sokola, od čega 28 iz fanfare. U ovu manifestaciju se uključila i Zora s nekoliko rodoljubnih pjesama. Tom je prigodom o tim hrvatskim mučenicima predavanje održao profesor Nikola Žic.
Članovi Upravnog odbora često su sudjelovali na raznim svečanostima sokolskih udruga i to ne samo u okolici Daruvaru nego i daleko izvan njega. Tako su 3. svibnja 1924. godine Krištof Šimunović i Srećko Gavranić prisustvovali posveti barjaka Hrvatskog konjaničkog sokola u Zagrebu. U to vrijeme je odbor razmatrao i ustrojenje zdravstvenog odjela u Hrvatskom sokolu koji je trebao brinuti zdravstvenom stanju vježbača. Iako se tom prijedlogu nije nitko protivio, čini se da do osnivanja takve sekcije nije došlo jer se ona kasnije više u zapisima nije spominjala.
Početkom svibnja 1924 upravni odbor je donio odluku da se dvorana Sokolskog doma može iznajmiti samo onim društvima koji ne rade „ protiv Hrvatskog sokola i hrvatske nacionalne svijesti.“ Iznajmljivanje se naplaćivalo što je vidljivo u primjeru da su dvoranu iznajmili i odboru Starokatoličke crkve 18. svibnja 1924. godine uz odštetu od 50 dinara.
Na mnogim sjednicama sokolskog odbora su primani u Hrvatski sokol novi izvršavajući i podupirući članovi što je dokaz da su Daruvarčani tim činom davali podršku ove udruge. Jedan od onih koji je 1926. godine pristupio u članstvo Hrvatskog sokola bio je Josip Salač, kasnije hrvatski biskup.
Uz rad u udruzi upravni odbor je organizirao i povremene izlete. Zabilježeni su izleti u šumu Šiljkovac u drugoj polovini svibnja 1924. godine na kojoj je sudjelovalo 231 članova: 36 članova, 23 članica, 22 muškog naraštaja, 22 ženskog naraštaja, 18 naučničkog naraštaja, 43 muškog pomlatka, 18 ženskog pomlatka, 25 podupirućih članova i 24 članova fanfare. Na drugom izletu u šumicu Gilicka u prvoj polovini lipnja 1924. sudjelovalo je 234 članova i podupirućih članova te 24 člana fanfare. Kod ovog izleta je zabilježeno da je tom prilikom izletnike počastio svojim primanjem narodni zastupnik „ naš brat Juro Valečić“ .
Iako je Hrvatski sokol nije propagirao rad neke tadašnje političke stranke, ovaj podatak ukazuje da su sokolaši u duši bili iza tadašnje HRSS jer je Jure Valečić bio u političkom usponu pa je postao potpredsjednik ove stranke koji je održao i oproštajni govor na pogrebu Stjepana Radića na njegovom pogrebu 1928. godine.Iz ovog je moguće zaključiti da je Juro Valečić iz Velike Maslenjače zdušno stajao iza programa ove udruge.
Upravni odbor je povremeno razmatrao i novčane probleme. Na jednoj sjednici u svibnju 1924. godine blagajnik Šimunović se tužio da neki članovi Sokola slabo otplaćuju odore koje im je nabavilo društvo. Zaključak je bio da se svi takvi trebaju pozvati na odgovornost i da treba od njih tražiti da plate 50 % duga. Da bi se pitanje odora riješilo, odlučeno je da se omogući članstvu da ih nabave uz otplatu. Prihvaćen je prijedlog da se nabave odore samo za one članove koji odmah polože 300 dinara i da će se obavezati da će mjesečno doznačiti barem 100 dinara.
Na jednoj sjednici je donesena odluka da se 29. svibnja 1924. pošalje jedno poslanstvo odbora u Brestovac radi osnivanja Hrvatskog sokola.
Upravni odbor je rješavao i disciplinska pitanja. Na prijedlog Hrvatske sokolske fanfare ovog društva krajem svibnja 1924. godine tražilo se kažnjavanje za „ nemoralno ponašanje Rudolfa Veltruskog prigodom izleta u Šilkovac.“ Predložili su isključenje iz fanfare što je odbor prihvatio, ali uz napomenu da treba upozoriti i vođu fanfare „ na bolje vršenje discipline članstva fanfare.“ Na istoj je sjednici donesena je odluka da se briše podupirući član Franjo Ruf „ jer je u sukobu s kaznenim zakonom.“Nešto kasnije, sredinom srpnja, član fanfare Stjepan Horvat bio je kažnjen ukorom zbog nedoličnog ponašanja na vježbi Hrvatskog sokola u Požegi gdje je „vrijeđao čak braću fanfaraše.“
Zanimljiv je zaključak jedne sjednice upravnog odbora, iz polovine rujna 1924. godine, kada je član odbora Juraj Boroš prijavio brata Šoštarića da ga je tužio Kotarskom sudu u Daruvaru jer mu je na skupštini društva 1923. dobacio riječi „ vi lažete“ i zbog toga je bio osuđen na globu od 800 dinara. Boroš je smatrao da je brat Šoštarić trebao taj incident prijaviti „ obraničkom sokolskom sudu“ jer su takve stvari bile u njegovoj nadležnosti. Smatralo se da je Šoštarić prekršio pravila društva i stoga je bio isključen iz društva, a Boroš je dobio ukor jer se takve riječi u društvu ne smiju rabiti.
Od odgovornosti nije bio izuzet ni odbor Hrvatskog sokola u Daruvaru jer je krovna organizacija Hrvatskog sokolskog saveza u Zagrebu pratila rad njenih članica. Tako je ono pozvalo na odgovornost odbor daruvarskih sokolaša što nije poslalo društvenu fanfaru na javnu vježbe Hrvatskog sokola u Novsku. Daruvarski čelnici udruge su našli opravdanje za ovaj propust u tome što su toga dana imali koncert u Pakracu kod osnutka Hrvatskog sokola u tom gradu, a to je bilo važnije „ za sokolsku ideju“ jer u Novskoj su prilike bile povoljnije.
Organizacija sleta 5. i 6. srpnja 1924. godine u Daruvaru je u potpunosti uspjela pa je na sjednici odbora 15. srpnja konstatirano da „ do danas niti jedno društvo nije ovako sjajnu manifestaciju imalo što se tiče po broju prisutnih, a i po dostojanstvu same manifestacije usprkos izazova i poklika protiv društva od strane Jugosokola…“ Zbog tog uspjeha starješina Jakovac je predložio da se izrazi zahvala svima koji su pomogli u njegovoj organizaciji, a to su bili ravnateljsko Gimnazije, dječačke škole, samostanske škole i pojedincima: Saminu Kurtzu, Davideru Volku, Niki Sauchu, Lazi Vezmaru, Josipu Egsteinu i Maxu Pfeiferu. Manifestacija je uspjela i po novčanoj strani. Nakon završenog obračuna moglo se zaključiti da je ova javna vježba uspjela jer je bilo 53 255 dinara čistog prihoda (106 949 dinara prihoda a 53 694 dinara rashoda).
O kakvom se dobacivanju od strane pojedinaca članova Jugosokola radilo, nije poznato, ali je zanimljivo da je na jednoj sjednici upravnog Hrvatskog sokola razmatrala i pismena pritužba tajnika Jugosokola na ponašanje brata Stjepana Mikeša, „redatelja na dan sleta braće“. Sokolski je odbor zaključio da se na tužbu ne odgovara zbog njene neispravnosti jer je bila podnesena sa „proračunatom svrhom“.
Možda su ove prve iskrice bile posljedicom međusobne konkurencije između dvaju gradskih sokola, ali što je vrijeme više promicalo, sve se više moglo zapaziti da ona ima političku pozadinu. U listopadu iste godine ponovo se na jednom sastanku upravnog odbora Hrvatskog sokola čula pritužba na neprimjereno ponašanje na jednom njihovom programu „ orjunaških zlotvora“. Jedan od odgovara Hrvatskog sokola na takvo ponašanje bila je preporuka njihovim članovima da ne sudjeluju na akademijama i programima u organizaciji Jugosokola.
Tijekom vremena pritisak se postupno prenosio i na obične članove Hrvatskog sokola, uglavnom onih koji su bili zaposleni u državnim službama. Oni su postupno napuštali ovu udrugu jer su kao državni službenici imali izbor između Hrvatskog sokola ili radnog mjesta. U takvim okolnostima teško je zamjeriti onima koji su odabrali očuvanje radnog mjesta.
Zanimljiva jedna bilješka iz sredine srpnja 1924. godine kada su bili u članstvo primljeni Zlatko Banfić i Nikola Žic, dok za molbu vjeroučitelja Filipa Homolke piše da se „ ne može uvažiti dok javno ne požali uvrede našemu društvu u Rimokatoličkoj crkvi prigodom držanja propovijedi.“
Ova bilješka ima svoje objašnjenje. Dotična osoba bila je u isto vrijeme svećenik, ali i vjeroučitelj u školama koje su bile pod državnom kontrolom. Izvorni sokolski pokret nije bio nikad omiljen Crkvi ( katoličkoj ) jer je zagovarao drugi način života, druženja, izlete i određene slobode koje Crkva tada nije tolerirala. Ipak kasnije, daruvarski Hrvatski sokol je uklonio neke ranije kriterije prema sokolskom pokretu pa je u jednoj fazi nemilosti upravo u ovdašnja Katolika crkva dobila u Hrvatskom sokolu jednog samozatajnog saveznika. O tom ukazuje i podatak da je „ neomiljen“ Filip Homolka postao vođa diletantske skupine Hrvatskog sokola.
Problem daruvarskih Čeha u odnosu prema daruvarskim sokolima je veoma slojevit, ali veoma razumljiv, ukoliko se poznaje okvir politike između dva svjetska rata. Treba imati u vidu da su tadašnja Čehoslovačka, Kraljevina SHS s Rumunjskom činile versajsku tvorevinu Malu antantu u kojoj su dogovoreni i odnosi prema nacionalnim manjima koji su iskrsnuli nakon Prvog svjetskog rata. One su taj problem riješile, svaka na svoj način. Čehoslovačka je to riješila relativno dobro jer je izmirila mnoge ranije razlike s prostora Austro- Ugarske, posebno na prostoru Vojvodine, koja je također postala sastavnicom Kraljevine SHS ( ranije je bila ponekad nazivana južnom Ugarskom u sastavu Austro- Ugarske ). U Vojvodini Slovaci su imali jaku inteligenciju koja je već ranije ostvarila mnoga kulturna i vjerska prava. U Hrvatskoj Česi na selu nisu imali vlastite inteligencije, a ona u gradovima se nakon 1918. godine vratila u velikom broju u novostvorenu Čehoslovačku. U takvim okolnostima čehoslovačka vlada poslala na daruvarska područja manji dio svoje inteligencije, ali onakve koja je odgovarala njihovoj politici, koja nije bila sučeljena beogradskoj politici. Stoga su daruvarski Česi bili u oba tadašnja ovdašnja sokola, ali su se u ovdašnjim češkim novinama nazivali samo sokoli, ne koristeći nikakva nacionalna obilježja.
O sadržajnom radu daruvarskog Hrvatskog sokola iznesenim na godišnjoj skupština u ožujku 1924 do ožujka 1925 svjedoče sljedeći nastupi:
-24. travnja 1924. posveta zastave Obrtne zadruge u Daruvaru. Na njoj je prisustvovalo 170 članova udruge: 28 članova, 22 članice, 20 muškog naraštaja, 18 ženskog naraštaja, 40 muškog pomlatka, 20 ženskog pomlatka, 22 fanfare.
-22. i 23. lipnja 130 članova i 24 člana fanfare su sudjelovali u Zagrebu na 50. godišnjice osnivanja sokolske župe Tonovi u Zagrebu.
- 13. lipnja na javnoj vježbi u Požegi sudjelovalo je 20 članova i 5 članica i 24 fanfaraša.
- 27. srpnja na javnoj vježbi bratskog društva u Garešnici bilo je poslano članstvo sa fanfarama, ali su trošak kola za prijevoz fanfare trebalo platiti bratsko društvo.
Zbog ovog gostovanja odbilo se gostovanje toga dana u Lipovljanima kamo su bili pozvani istog dana.
-3. kolovoza fanfara je sudjelovala na proslavi Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Daruvaru. Zbog ovoga se molilo bratsko društvo u Grubišnom Polju da otkaže svoju javnu vježbu planiranu za taj dan jer bi na toj vježbi htjeli sudjelovati članovi daruvarskog društva sa svojom fanfarom. Istoga dana manji dio članova daruvarskog Hrvatskog sokola odazvao se pozivu na prisustvuju javnim vježbama u Novoj Gradiški i Virju.
- 21. kolovoza 1924. fanfara se odazvala pozivu Hrvatskog sokola da nastupi u Slatini.
- 28. kolovoza na javno vježbi u Grubišnom Polju tamošnjeg Hrvatskog sokola sudjelovalo je iz Daruvara 164 člana: 32 člana, 16 članica, 10 muškog naraštaja, 14 ženskog naraštaja, 28 muškog pomlatka, 14 ženskog pomlatka, 18 naučničkog naraštaja, 10 podupirućih članova i 22 fanfaraša.

- 7. rujna korporativno, 164 člana, od toga 24 fanfaraša, prisustvovalo je javnoj vježbi u Brestovcu.
- 21. rujna nekoliko članova sudjelovalo je osnivanju Hrvatskog sokola u Velikim Zdencima.
- 28. rujna 10 članova udruge sudjelovalo javnoj vježbi Hrvatskog sokola u Velikom Grđevcu.
- 18. listopada 40 članova i 19. fanfaraša sudjelovale su na otvaranje Sokolane u Kutini
- 15. prosinca fanfare su bile na posveti zastave Obrtne zadruge u Pakracu.
Na godišnjoj skupštini daruvarskog Hrvatskog sokola 15. ožujka 1925. godine prisustvovalo je 165 braće i sestara i na njemu se iz tajnikova referata moglo doznati o bogatoj djelatnosti rada daruvarskog Hrvatskog sokola u prethodnom razdoblju. Uz navedene nastupe izvan Daruvara i u gradu je priređeno još nekoliko manjih programa. Jedan od takvih bila je Nikolinjska zabava početkom prosinca 1924. godine. Od nekoliko akademija najveća je bila ona 1. ožujka 1925. godine na kojoj je bio predočen sav rad koji je bio uvježban tijekom zimskih mjeseci. Također je Hrvatski sokol surađivao s nekim daruvarskim udrugama, posebno s Hrvatskom ženom na čijim su zabavama s programom nastupali i fanfaraši.
Za ovaj uspjeh zaslužan je i upravni odbor koji je koordinirao sav rad udruge. Oni su tijekom godine održali oko 25 sastanaka i to je i određeni dokaz o dobrom radu. Iz uprave je u prosincu 1924 izašao starješina Edo Jakovac pod izgovorom da zbog popravke ciglane nema dovoljno vremena da se posveti obavljanje svoje funkcije. Od tada njegove poslove preuzeo Eberhardt.

B . FANFARA (1923.- 1924.)

Odluka o osnivanju puhačke sekcije (fanfare) donesena je na sjednici upravnog odbora Hrvatskog sokola 20. listopada 1923. godine. Zasluge o njegovom osnivanju pripisuju se Obrtničkoj zadruzi, Savezu obrtnika, Hrvatskoj ženi, Pjevačkom društvu Zora i Hrvatskom pjevačkom društvu Rodoljub iz Virovitice koji su pomogli da se nabave glazbala i osnovali fanfaru. Već 17. veljače 1924., za nepuna četiri mjeseca, fanfara je imala svoj prvi javni nastup. Na godišnjoj skupštini Hrvatskog sokola 3. ožujka 1924. bilo je istaknuto da je ta pomoć za osnivanje fanfare bilo patriotsko djelo i zato je udruga bila „ … dužna da se svim društvima oduži priznanjem i da svi skupa kliknemo: Živjelo svjesno i patriotsko građanstvo našeg nam Daruvara, a društvima koji nam pripomogoše želimo vrstan napredak i obećavamo da ćemo i mi njihove ideje potpomagati. Također treba zahvaliti dirigentu fanfare Franju Golubiću koji nije žalio truda da u ovo kratko vrijeme članove fanfare naučio lijepi broj komada svirati…“Uz ove zahvale priznanje za osnivanje fanfare izrečene su bratu starješini koji je prvi potakao pitanje njihovog osnivanja i članovima društva podstarješini Borošu, braći Ruf i Milanu Rupčiću koji su imali zasluge kod sakupljanja doprinosa za nabavu instrumenata.
Relativno kratko razdoblje od ideje do prvog nastupa moguće je objasniti jedino činjenicom da su mnogi od njegovih članova nisu bili početnici već da su imali neka glazbena iskustva. Vjerojatno je bilo i nekih prelazaka iz već jednog postojećeg puhačkog društva u Daruvaru u fanfaru Hrvatskog sokola. Na to ukazuje zapis sa sjednice upravnog odbora iz početka ožujka 1924. na kojem je prihvaćen prijedlog odbornika Juraja Boroša da se „ za članove fanfare prime i od plaćanja oslobode oproste Adolf Mičak, Rudolf Veltruski, Štefan Veltruski, Josip Buneta, Štefan Palovčik i Franjo Golubić.“ Vjerojatno neki od ovih navedenih glazbenika su bili novo pridošli, dok kod Franje Golubića to je bila vjerojatno neka nadoknada za njegov rad kod uvježbavanja fanfare. U prvim mjesecima svoga rada fanfare su vježbale u prostorima Fanike Čuhel u Donjem Daruvaru koja im je ona prepustila.
Nakon prvog službenog nastupa fanfare uslijedili su mnogi nastupi. Uz dozvolu upravnog odbora glazbeni su svirali 3. i 4. svibnja Vatrogasnom društvu u Daruvaru, ali prema odluci odbora nisu mogli svirati u sokolskim uniformama i također nisu smjeli svirati „ podoknice predsjedniku vatrogasnog društva Milanu Dobraniću jer je neraspoložen prema Hrvatskom sokolu.“
.
Iz jednog zapisnika iz studenog 1924. godine bilo je vidljivo da još nije bio isplaćen sav dug za glazbene instrumente fanfare. Stoga je bio prihvaćen prijedlog da uzme predujam od nekih pojedinaca i to pod uvjetom da se ti instrumenti sve do povratka duga smatraju vlasništvom onih koji su dali pozajmicu. Za takvu posudbu su se prijavili Polak ( 10 000 din ), Boroš ( 4000 ), Šimunović ( 4000 ), Rupčić ( 2000 ) i Lokotar ( 1 800 ). Prema Polakovim riječima posudbu su još obećali Jakovac ( 6 000 ) i Eberhard ( 6000 ) pa su do povratka duga vlasnici sljedećih instrumenata bili:

Polak: 1 eufonium, 1 basflieghorna ( baskrilnica ), 1 flighorna ( krilnica ) i 1 B bas
Jakovac: 1 flieghorna ( krilnica ), 1 basflieghorna, 1 F bas
Eberhardt: 1 flieghorna, 1 eufonium, 1 F bas
Boroš: 1 flieghorna ( krilnica ), 2 es trombe, 1 B tromba
Jakovac: 1 piston, 1 flieghorna, 2 Es trobe
Šimunović: 2 F horne
Rupčić: 1 Es tromba, 1 tromba B.
Lokotar: 1 Es tromba, 1 flieghorna
Ovaj je podatak važan je i po tome da se iz njega može doznati i broj glazbenika u fanfari, a to je bilo 20 instrumenata u vlasništvu društva. Ostala su bila privatna. Ujedno on može biti velika ispomoć da se na slici iz 1924. godine obavi identifikacija svih njenih članova jer je dvije godine kasnije napisano tko je svirao na pojedine glazbene instrumente.

* U knjizi o virovitičkom glazbeniku Janu (Ivanu) Vlašimskom Vjenceslav Herout navodi da je tada gradska glazba nabavila u Čehoslovačkoj sva nova glazbala za svoj puhački sastav pa su tu okolnost iskoristili u daruvarskom Hrvatskom sokolu za kupovinu ranijih (starih) za jednu povoljnu cijenu.


RAD OSTALIH SEKCIJA HRVATSKOG SOKOLA (1924. – 1925.)


C. GIMNASTIČKA GRUPA

Iz zapisničkih izvještaja moguće je doznati o problemima u radu vježbača i vježbačica Hrvatskog sokola. Ometanje njihovog rada bilo je vidljivo u slučaju kada su bile zaplijenjene 1922. vježbače sprave i zapečaćeni njihovi prostori. U takvoj situaciju vježbačima je priskočila u pomoć „milostiva Ternou“ koja im je ustupila svoju zgradu u kojoj je bio kino da u njoj održavaju vježbe. Činjenica da su neke gimnastičke sprave morali posuditi u Suhopolju, dokazuje da se rad odvijao u otežanim prilikama. O tim teškoćama je govorio na godišnjoj skupštini 1924. godine vođa Juraj Jureš. Zahvaljujući pomoći građana ipak su vježbači nastavili rad.
Situacija se osjetno popravila kada je 17. ožujka 1924. općinsko zastupstvo dalo Hrvatkom sokolu besplatno korištenje Sokolane. Taj je događaj proslavljen 6. travnja svečanim otvaranjem Sokolane i plesnom zabavom koja je „ moralno i materijalno uspjela“.
Na jednoj sjednici upravnog odbora Hrvatskog sokola u travnju 1924. godine, prihvaćena je kandidacijska lista prednjačkog zbora iz koje je za zamjenika vođe bio izabran Dragutin Lokotar, a za mušku ekipu- prednjake Srećko Gavranić, Zvonko Mihalić, Mirko Županić i Stjepan Tajner. Njihovi zamjenici bili su Đuro Veselić i Stanislav Provaznik. Za žensku ekipu - prednjačice, bile su izabrane Anka Štenger, Anka Valentić, Mica Vacka i Tinku Majdak, dok je za zamjenicu izabrana Oliva Dokmanić.
Na župskoj sjednici 14. travnja 1924. godine bilo je odlučeno da se u Daruvaru 6. srpnja održi slet pa je bio izabran uži organizacijski odbor Hrvatskog sokola u kojeg su ušli starješina Jakovac i odbornici Polak, Borož i Eberhardt.
Na sjednici upravnog odbora 1. svibnja vođa Lokotar je predložio nabavu tehničkih sprava i to: jedne ruče, dvije strunjače, jedan skok i jedno koplje. Tada je donesen zaključak da se sokolski programi moraju održavati samo u sokolskom domu. Krajem svibnja od tvrtke Oražen kupljena je jedna ruča, dva koplja, jedan disk i dvije karike za ukupno 5 656 dinara.
U svibnju 1924. iz Daruvara je odselio dotadašnji vođa Jureša i zato je prednjački zbor predložio da se na njegovo mjesto imenuje dotadašnji zamjenik Dragutin Lokotar. Taj je prijedlog kod upravnog odbora bio prihvaćen.
Daruvarski su sokolaši uzeli učešće i na 50. godišnjici Hrvatskog sokola u Zagrebu gdje je nastupilo njihovih 15 članova i 12 članica u saveznim i prostim vježbama
Najveći događaj za daruvarske vježbače bio je župski slet sokolskih društava Preradović Bjelovar u Daruvaru 5. i 6. srpnja 1924. godine. Neki domaći vježbači su prvog dana nastupili na akademiji na preči, a drugog dana u programu je nastupilo 50 muškog i ženskog podmlatka, 24 naučničkog naraštaja na posebnim i prostim vježbama, a sve ostale kategorije u saveznim i prostim vježbama. Nakon njegovog održavanja starješina Jakovac je na jednoj sjednici izjavio da do tada nijedno sokolsko društvo nije organiziralo tako sjajno ovakvu manifestaciju što se tiče broja sudionika i po pitanju dostojanstva. Ovdje je spomenuo da je tijekom programa bilo izazova i usklika protiv društva od strane Jugosokola koji su svoj slet imali 29. lipnja 1924. godine, ali im nije uspio. Pohvalio je vladanje članova svoga društva, a i gostiju koji su zadržali hladnokrvnost i mir „ čime su naši protivnici moralno bili od strane cjelokupnog građanstva osuđeni kao prosti izazivači.“
Nakon uspjelog sleta odbor Hrvatskog sokola donio je odluku da se nagradi Karlo Lokotar sa 1000 dinara iz društvene blagajne kao nagrada za dobro vježbanje članstva. Također je prihvaćena molba prednjačkog zbora da se o trošku društva pozove učitelj tjelovježbe brat Janko Janković iz Bjelovara kako bi održao tečaj i unaprijedio još više tjelovježbu.
Daruvarski su vježbači nastupali i na mnogim javnim vježbama u organizaciji drugih hrvatskih sokolskih društava, ali u zapisnicima ponekad nije izričito zapisano u kojim su disciplinama nastupali. Stoga su ovdje navedeni samo neki njihovi nastupi. U Požegi su 13. srpnja nastupili u saveznim prostim vježbama, a jedan odjel na prečama. Istog dana su sedam članova i pet vježbača naraštaja nastupili u Pitomači. U Grubišnom Polju 28. kolovoza 1924. godine su gostovali prednjaci u vježbi na preči, ručama i prostim vježbama, a sve ostale kategorije u prostim vježbama. U Brestovcu 7. rujna nastupili su vježbama na ruči, preči, skupnim i prostim vježbama, dok je 21. rujna u Velikim Zdencima 6 članova nastupilo u saveznim i prostim vježbama, a 28 rujna 10 članova prednjačkog zbora u Velikom Grđevcu na preči i saveznim prostim vježbama. U Kutini 26. listopada sudjelovao je odjel vježbača na preči, a dio članstva se predstavio u prostim vježbama. U Velikim Zdencima daruvarski su vježbači nastupili i 25. siječnja 1925 na akademiji s 10 članova na ručama i u prostim vježbama.
Daruvarski su vježbači imali redovite treninge na kojima su nastojali unaprijediti svoje vježbe. Za njih je od 4. do 25. kolovoza bio organiziran i prednjački tečaj na kojem su sudjelovalo 10 vježbača i 4 vježbačice. Na ispitu završnog dana prednjački ispit su položili 10 prednjaka i 3 prednjačice. Nakon završenog tečaja organizirana je i svečana akademija.
U rujnu 1924. godine ponovo su daruvarski sokolaši tražili od viših sokolskih vlasti da interveniraju kod nadležnih vlasti glede spora oko ranije zaplijenjene imovine društva. Taj problem bio je riješen u studenom 1924 godine kada je postignuta nagodba o podjeli ranije imovine. Njime je Hrvatski sokol dobio skoro sve sprave, izuzev jedne preče, 20 štapova i jednu malu odskočnu dasku. Od gotovine Hrvatski sokol je dobio 14 000 dinara. Iako ovo nije bila najpovoljnija nagodba, na nju se pristalo jer se spoznalo da bi sudski spor dugo trajao i zato su se ravnali prema izreci „ bolje mršava pogodba nego debeli proces“
U razdoblju između dviju godišnjih skupština ( ožujak 1924. – ožujak 1925.) bilo je u sklopu rada daruvarskih vježbača održano 735 vježbanih sati, u prosjeku je vježbalo 28 vježbača, 18 članica, 24 naučničkog naraštaja, 12 ženskog naraštaja, 24 muškog podmlatka i 12 ženskog podmlatka.
U vježbačkom društvu tada je bilo 38 vježbača, 20 vježbačica, 18 muškog naraštaja, 14 ženskog naraštaja, 36 ženskog pomlatka, 16 ženskog pomlatka i 28 naučničkog naraštaja. Taj broj zaista velik, ali će se on u sljedećem razdoblju počeo smanjivati i to zato što je ministar prosvjete zabranio nastupanje muškom naraštaju i muškom i ženskom pomlatku u Hrvatskom sokolu. Ovo se odnosilo na učenike gimnazije i pučke škole.


D. KULTURNO PROSVJETNI ODJEL - DILETANSKA GRUPA (1924.- 1925.)

U okvir rada Hrvatskog sokola htjela se uklopiti i kulturno- prosvjetna djelatnost. Htjelo se to ostvariti osnivanjem pojedinih kulturnih sekcija jer je u svom sastavu ova udruga imali veliki broj članova željnih da se aktivno uključi u rad, a da ne budu samo nijemi promatrači kulturnog života svoga grada. Jedna od takvih grupa, koja je htjela postati jedna od sekcija u okviru Hrvatskog sokola, bila je dramska(diletanska) grupa.
Prvi podatak o radu diletantske grupe zabilježen je na sjednici upravnog odbora Sokola 2. travnja 1924. godine kada je bilo odlučeno da se na zabavi 21. travnja izvede i komedija J. E. Tomića Novi red.


2. RAD HRVATSKOG SOKOLA OD OŽUJKA 1925.- SIJEČNJA 1926.GODINE


Na godišnjoj skupštine 15. ožujka 1925. godine bilo je izabrano novo rukovodstvo na čijem je čelu bio starješina Dragutin Eberhardt, podstarješina Karlo Polak, tajnik Juraj Djakovac, blagajnik Krištof Šimunović i vođa Dragutin Lokotar. U odboru su bili: Stjepan Tujmer, Slavko Šipoš, Franjo Babić, Franjo Majer, Đuro Veselić, Dragutin Heinzl, Juraj Boroš, Viktor Valdgoni, dr. Branko Baserbauer i Milan Rupčić. Zamjenici odbornika: Rihard Ruf i Mirko Županić.
Revizioni odbor: Vilim Ašner, Mijo Boršo, Martin Vencl.
Sokolski sud: Živko Hećimović, Julio Majerski, Vlado Štefanović, Sami Kurtz i Viktor Polak.
Kulturno prosvjetni pročelnik: Dr. Levin Krasović
Pročelnik fanfare: Juraj Boroš.
U ovom odboru više nije bilo prosvjetnih djelatnika što je vjerojatno posljedica zabrane ministra prosvjete da školska djeca ne mogu sudjelovati u radu Hrvatskog sokola, što se odnosilo i na prosvjetne radnike. Iako se u zapisnicima sjednica udruge izbjegavalo pisati o tadašnjoj političkoj situaciji, ipak se „ između redaka“ može pratiti kako su se pred Hrvatski sokol počele stavljati sve veće prepreke i bilo je samo pitanje dana kada će doći do potpune zabrane njegovog rada.
Prema velikom broju nastupa u ovom razdoblju čini se da intenzitet rada nije jenjavao. Čak se u travnju razmatrala mogućnost da se osnuje i konjički sokol, ali zbog materijalnih prilika od toga se odustalo. Umjesto toga osnovala se mačevalačka sekcija za čijeg je pročelnika bio imenovan Stanislav Strecha. Radio je i dalje i župski sokol Preradović sa sjedištem u Bjelovaru na čijoj su skupštini, kao izaslanici daruvarske udruge, 22. ožujka 1925., sudjelovali Eberhard, Lokotar i Boroš.
Odbor Hrvatskog sokola je na preporuku Hrvatkog sokolskog saveza iz Zagreba održao 30. travnja zadušnica na uspomenu Zrinskom i Frankopanu. Na njoj je sudjelovalo 94 članova Hrvatskog sokola, od toga 56 muških, 12 ženskih, 14 muškog a 12 ženskog naraštaja. Nakon toga je u sokolskim prostorima o njima imao predavanje dr. Levin Krasović, dok su pjevači Zore pjevali rodoljubne pjesme.
Hrvatski sokol iz Daruvara je poticao osnivanja sokolskih udruga u svojem okružju. Neka od novoosnovanih sokolskih društava postali su nakon toga sekcije daruvarskog Sokola. Jedan od takvih bio je Seljački Sokol, osnovan 24. svibnja 1926. u Badljevini. Tamošnji sokolaši su za 5. srpnja planirali svoju javnu vježbu na koju su pozvali i daruvarske sokolaše koji su svoju posjetu htjeli spojiti s izletom. Nažalost, zbog zabrane pakračkog sreskog poglavarstva, vježba se toga dana nije održala. Nešto kasnije, u listopadu 1925. godine, iz Sirača je Richard Kreitzer obavijestio upravni odbor Hrvatskog sokola u Daruvaru da će tamo biti 26. listopada osnovan njihov Hrvatski sokol. On je pozvao daruvarsku udrugu da pošalje svoju delegaciju na osnivačku skupštinu. Istog mjeseca brestovački sokolaši molili su upravu daruvarske udruge da tamo pošalje „brata vođu“ s nekoliko članova radi ponovnog ustrojenja njihovog Sokola, budući da su u vojsku otišli mnogi njihovi funkcionari.
Hrvatski sokol je i dalje na lokalnoj razini surađivao sa Zorom i Hrvatskom ženom. Na jednoj sjednici odbora u travnju 1925. godine bila je otklonjen poziv daruvarske Čehoslovačke besede da se odazovu jednoj njihovoj zabavi uz obrazloženje da je to kućna zabava pa za nju nemaju interes.
Suradnja Sokola s Hrvatskom ženom bila je vidljiva i u povremenom iznajmljivanju njihove dvoranu uz povoljne uvjete, a ponekad su sudjelovali i u nekim njihovim programima. Jedan od takvih bile su Duvanjske večeri u svibnju 1925. godine kada im je fanfara svirala besplatno. Članstvo Hrvatskog sokola je pozvano da sudjeluje na programu, ali bez odora. Sokol se obavezao da neće sudjelovati kod podjele zarade, ali niti kod eventualnog gubitka. Bilo je predloženo da se dobit stavi u fond za izgradnju Hrvatskog doma.
Smisao naziva „duvanjske večeri“ nije bio objašnjen, ali bi ga trebalo vezivati za gradnju Tomislavove crkve na Duvanjskom polju. Još u proljeće 1924. godine na adresu zastupstva trgovišta Daruvar stiglo je molba Družbe Braća Hrvatskog Zmaja za novčanu pomoć gradnje Tomislavove crkve na Duvanjskom polju. Zastupstvo je uvažilo ovu molbu i za tu akciju izdvojilo 1000 kuna. Pošto je daruvarska Hrvatska žena bila 1925. godine glavni organizator obilježavanja 1000. godišnjice hrvatskog kraljevstva u Daruvaru, taj je naziv bio opravdan.
Upravni odbor daruvarskog Sokola bio je u kontaktima sa mnogim sokolskim udrugama izvan Daruvara, provodio smjernice župnog odbora Preradović u Bjelovaru, a ovaj opet politiku središnjice Hrvatskog sokolskog saveza u Zagrebu. Na glavnoj skupštini ovog saveza 7. lipnja 1925. u Zagrebu Daruvarčani nisu poslali svoje predstavnike, ali su ovlastili župske predstavnike iz Bjelovara da zastupaju njihove interese.
Na nekim manifestacijama daruvarski Hrvatski sokol je nastupao korporativno, sa većinom svojih sekcija, dok je na nekim bila samo pojedina njihova sekcija ili samo delegacija. Jedna takva delegacija sudjelovala je na javnoj vježbi Hrvatskog sokola u Bjelovaru 14. lipnja 1925. godina i početkom rujna u Grubišnom Polju.
Na poziv Družbe Braće Hrvatskog Zmaja daruvarski Hrvatski sokol se uključio u obilježavanje 1000. godišnjice Hrvatskog Kraljevstva. Dana 4. srpnja priredili su bakljadu, a idućeg dana njegovo članstvo je s fanfarom sudjelovao na misi u domaćoj rimokatoličkoj crkvi. U ovoj je manifestaciji sudjelovalo 114 članova daruvarskog Hrvatskog sokola. U Daruvaru je ovu godišnjicu zasebno obilježila i Hrvatska žena koja je 6. prosinca otkrile spomen ploču kralju Tomislavu, pozvala je i Hrvatski sokol da u „odorama sudjeluju ovom događaju“. Poziv je bio prihvaćen i pozivu se odazvalo 66 njegovih članova.
Krajem srpnja 1925. iz Daruvara je otišao dotadašnji tajnik Djakovac koji je bio imenovan za činovnika okružnog suda u Bjelovaru. Mjesto tajnika tada je preuzeo Ivan Satrapa.
Iako su glavni nosioci aktivnosti bile pojedine sekcije Hrvatskog sokola, ipak glavni organizator i koordinator svih aktivnosti bio njegov upravni odbor. On je u razdoblju između dvije godišnje skupštine ( ožujak 1925. – siječanj 1926. ) u samo 9 mjeseci održao više od 30 sastanaka. Na svima se raspravljalo o važnim pitanjima u radu Hrvatskog sokola, rješavani su i mnogi problemi koji su se pojavili tijekom njihovog rada. U studenom 1925. godine on je donio zaključak da se pošalje pisana zahvala R. Habuneku koji je društvu darovao lijekove koji su bili smješteni u Sokolani. Idućeg mjeseca, u prosincu 1925, pokušao je riješiti pitanje kolizije članstva jer se broj članova stalno mijenjao. Događalo se da su se pojedinci učlanili, a zatim otišli iz Daruvara pa se na njih više nije moglo računati. Da bi se to izbjeglo, odlučeno je da se kod učlanjivanje plati članarina tri mjeseca unaprijed jer se očekivalo da takvi nisu planirali u bližoj budućnosti otići iz Daruvara.
Upravni odbor je odobravao nastupe fanfare u gradu i izvan njega. U prosincu je dozvolio njihov nastup na Nikolinjskoj zabavi u organizaciji Hrvatska žena i silvestarskoj zabavi Hrvatska Zora.
U nadležnosti upravnog odbora bile su i kućne zabave i akademije koje su bile organizirane od strane Hrvatskog sokola. Jednu su kućnu zabavu imali 26. travnja 1925. godine, a jednu su akademiju održali 20. siječnja 1926. godine. Na njoj je bio prikazan rad udruge u zimskom razdoblju. Nastupilo je 6 kategorija Hrvatskog sokola: muški članovi, ženske članice , naraštaj muški, naraštaj ženski, pomladak muški i članovi prednjačkog zbora. Zbog njenog uspjeha i velikog interesa građanstva, program ove akademije bio je ponovljen 17. siječnja 1926. godine.
Poglavarstvo općine trgovišta Daruvar tada još nije priječilo rad daruvarskih društava koji su u svom nazivu imali i riječ hrvatski. Kada su u prosincu 1925. udruga Hrvatska žena u spomen na 1000. godišnjicu hrvatskog kraljevstva odlučile postaviti spomen ploču na katoličku crkvi i posaditi spomen lipu, pozvali su sve daruvarske društva i poglavarstvo grada. Svi su krenuli u povorci od općinskog poglavarstva na svečanu Božju službu. Zatim je o toj godišnjici govorio profesor Nikola Žic, slijedilo je otkrivanje spomen ploče koja je bila predana na čuvanje općinskom odboru. U ime općinskog zastupstva ploču i lipu na čuvanje preuzeo je najstariji njen član Julio Majerski. Nosioci cijele svečanosti bila je Hrvatska žena na čelu s tajnicom Amalijom Jakovac i predsjednicom Marijom Majerski.

RAD FANFARE

Od svih sekcija daruvarskog sokola najopterećeniji su bili fanfaraši koji su nastupali ne samo na mnogim sokolskim manifestacijama u gradu i široj okolici već i na programima nekih drugih udruga u gradu. Njih je do svibnja 1925. godine vodio Franjo Golubić koji je tada dao ostavku na mjestu vođe. Nisu navedeni razlozi ove ostavke, ali je upravni odbor Sokola prihvatio ostavku i izrekao mu zahvalu za njegov dotadašnji rad. Čini se da je on i dalje ostao član fanfare, odrekao se samo vodstva.
Na godišnjoj skupštini krajem siječnja pročelnik fanfare Juraj Boroš dao je izvještaj o radu fanfare od prošle godišnje skupštine. U tom devetomjesečnom razdoblju fanfara je nastupila 28 puta, od toga 17 puta na sokolskim priredbama, 8 puta u Daruvaru kod gradskih društava ( Dobrovoljno vatrogasno društvo, Zora, Hrvatska žena ), dvaput na šetališnom koncertu, jednom kod rimokatoličke crkve, a drugi puta u perivoju kupališta. Svirali su i 7. siječnja 1926. na pogrebu članu Hrvatskog sokola Rihardu Gableru čijem ispraćaju je sudjelovala još 76 njegovih članova.

RAD GIMNASTČKE GRUPE

O daruvarskim vježbačima se najmanje pisalo, ali su vjerojatno najviše radili jer je to sport koji je iziskivao stalne vježbe kako bi se mogli slijediti gimnastički trendovi toga vremena. Oni su svake godine nakon godišnje skupštine, prema posebnim pravilima sami birale svoje rukovodstvo i unutrašnje ustrojstvo. Stoga su 20. travnja 1925. godine potvrdile Dragu Lokotara za svog vođu, a za njegovog zamjenika su izabrali Stjepana Pujmera. U gimnastičkom zboru bili su:
Prednjaci: Slavko Šipoš, Franjo Balić, Đuro Veselić, Mirko Županić, Antun Kocman i Dragutin Heinzl.
Prednjačice: Anka Valentić, Mica Vacka, Oliva Dokmanić
Prednjački pripravnik: Franjo Majer
Prednjačke pripravnice: Anka Štenger, Tinka Matejka
Ovdje se ne navodi više pomladak, što ukazuje da ga zbog ranijih zabrana nisu evidentirali, iako je on dalje sudjelovao u radu. O njihovom radu svjedoči zapis iz lipnja 1925. godine u kojem se navodi da treba o trošku društvene blagajne nabaviti 15 komada hlača za muški naraštaj. Vježbači podmlatka i prednjaci imali više nastupa i tijekom ljetnih mjeseci. U prosincu iste godine bio je donesen zaključak da se i za prednjački zbor nabavi 7 hlača i majica.
Najveća javna vježba u Daruvaru bila je 18. i 19. srpnja 1925. Prvog dana bila je akademija i bakljada, a drugog su dana domaći vježbači nastupili u 4 skupine s ukupno 87 vježbača. Na ovu su manifestaciju bila pozvana sva društva u gradu i okolice. Prema zapisu vježba je uspjela, kako po moralnoj tako i po materijalnoj strani pa se uprava zahvalila građanstvu i vanjskim gostima.
Uz brojne nastupe, zabilježeno je da su tijekom godine vježbači imali 748 vježbovnih sati. Prema istom izvješću na godišnjoj skupštini je rečeno da na vježbe redovito dolazilo 30 članova, 14 članica, 16 vježbačica ženskog naraštaja, 40 muškog naraštaja i 15 podmlatka.
U razdoblju između dvije godišnje skupštine 1925.- 1926. gpdine zabilježeno je više nastupa u mjestima izvan Daruvara. Iz navoda je vidljivo da su oni bili u ljetnim i prvim jesenskim mjesecima:
- 7. lipnja 107 članova društva sudjelovalo je na javnoj vježbi u Velikim Zdencima ( 39 člana, 14 članica, 10 ženskog naraštaja, 14 muškog naraštaja i fanfara . Nastupilo se u svim prostim vježbama te prednjački odjel na spravama.
- 27. i 28. lipnja na župskom sletu u Virovitici sudjelovalo je 104 članova. Prvog dana sleta na Akademiji nastupile su u dvije točke članice i ženski naraštaj, a prednjački zbor na ruči. Drugog dana na javnoj vježbi nastupali su na svim saveznim i prostim vježbama, a prednjački odjel na ruči.
- 2. srpnja na javnoj vježbi u Hercegovcu nastupilo je 77 člana. Nastupili su u svim saveznim i prostim vježbama, dvije točke vježbi članica i ženskog naraštaja, a prednjački odjel na preči. Sudjelovala je i fanfara.
- 26. srpnja na molbu sokolskog društva u Donjem Miholjcu nastupila je fanfara.
- 17. i 18. kolovoza na svesokolskom sletu u Zagrebu sudjelovalo je 88 članova. Ova manifestacija trebala je biti neki vrhunac u radu tadašnjih sokola. Nekoliko dana prije, 12. kolovoza, članovi daruvarskog sokola prisustvovali su iskapanje zemlje za Sokolsku mogilu, a ta se zemlja na svečan način čuvala u Sokolani do polaska u Zagreb. Nakon povratka iz Zagreba u zapisniku je napisano da se zahvaljuju građanima Zagreba koji su ih primili i ugostili kao pravu braću.
- 20. rujna fanfara je sudjelovala na javnoj vježbi u Slatini
- 27. rujna u Badljevini nastupilo je 55 članova u svim saveznim prostim vježbama te prednjački odjel na ručama i preči. Sudjelovala je i fanfara. Poziv im je uputio Richard Kreitzer koji je naveo da im je dozvoljeno da održe svoju prvu javnu vježbu.
- 11. listopada na poziv „ hrvatskog bratskog društva“ u Pakracu na prvu njihovu vježbu otputovalo je 66 članova. Nastupili su na svim prostim vježbama, članice u jednoj zasebnoj točki a prednjački odjel na preči i ruči.
Na godišnjoj skupštini 31. siječnja 1926. godine prisustvovalo je „ 110 braće i sestara“ i predočen sav jednogodišnji rad. Nakon podnesenih izvještaja predsjedništvo na čelu sa predsjednikom Majerskim dalo je razrješnicu starom odboru i tada je izabrano novo rukovodstvo. Na kraju ovog skupa izrečena je zahvala građanstvu Daruvara za moralnu i materijalnu potporu uz naglasak da bez njih to „ ne bi mogli izvesti i tako ponesti slavu našeg ubavog mjesta diljem naše domovine…“


RAD KULTURNOG ODJELA I DILETANTSKE GRUPE

U radu kulturnog odjela težište rada dana su na predavanja. Profesor Nikola Žic je 8. studenog održao predavanje pod nazivom Izlet u svemir, 20. studenog Mikroskopska bića i 3. prosinca Iz arhiva naše zemlje.
Diletantska skupina je 15. studenog odigrala igrokaz Ljubicu koju je režirao kapelan Karlo Lukaš. Na sjednici sokolskog odbora je zaključeno da je igrokaz dobro uspio a zahvalu za uspjeh zaslužio i brat Julije Somogy koji se „ žrtvovao da priredba uspije.“Zbog ovog uspjeha definitivno je odlučeno da se ustroji Diletanski zbor. U prosincu 1925 bila su prihvaćena pravila Diletanskog zbora, a pročelnik je postao profesor Josip Dokmanić. U istom mjesecu diletanska skupina je u Sokolani priredili kućnu zabavu s programom koji je bio prožet „ solo scenama i šalama“.

3. HRVATSKI SOKOL OD SIJEČNJA 1926. – SIJEČNJA 1927.

Na godišnjoj skupštini krajem siječnja 1926. godine izabran je novi odbor Hrvatskog sokola:
Starješina: Dragutin Eberhardt
Podstarješina: Karlo Polak
Vođa: Drago Lokotar
Odbornici: Krištof Šimunović, Juraj Boroš, Viktor Valdgoni, Karlo Heinzl, Rudolf Kuneš, Aleksandar Zinhvud, Slavko Šipuš, Franjo Majer, Franjo Balić, Đuro Veselić, Zvonko Mihalić, Ivo Satrapa.
Zamjenici odbora : Antun Mujić, Antun Kot
Revizioni odbor: Mijo Boršo, Vilim Ašner, Ljudevit Horvat
Sokolski sud: dr. Levin Krasović, dr. Branko Waserbauer, Rudolf Effenberger, Viktor Polak i Julije Majerski.
Kulturni- prosvjetni pročelnik: prof. Nikola Žic
Diletanstski odjel: prof. Josip Dokmanić
Fanfare: Juraj Boroš
Na osnovu zapisnika odbora Hrvatskog sokola za ovo razdoblje dobiva se dojam da je rad tijekom 1926. godine bio slabiji neko u prethodnim dvjema godinama. Taj varljivi dojam proizlazi iz slabijeg vođenja zapisnika, posebno na godišnjim skupštinama. Za razliku od ranijih zapisa, kada su detaljno opisani izvještaji svih članova upravnog odbora i pročelnika pojedinih sekcija, na godišnjoj skupštini održanoj 30. siječnja 1927. ti su podaci izostavljeni pa se ne može dati cjelovit prikaz rada svake sekcije između dvije godišnje skupštine. Umjesto toga zapisničar se zadovoljio šturim zapisom da su saslušani izvještaji tajnika Ivane Satrape, Blagajnika Šimunovića, pročelnika prosvjetnog odbora prof. Ive Dragičevića, pročelnika fanfare Franje Maticke, pročelnika diletanskog zbora Josipa Dokmanića i izvještaj nadzornog odbora.
Više podataka može se doznati iz običnih sjednica upravnog odbora na kojim se govorilo najčešće o nekim problemima koji su se javljale u nekim sekcijama, ali se iz njih može doznati i podaci o nekim nastupima kako u gradu tako i izvan njega.
Najviše nastupa bilo je ponovo u ljetnim mjesecima. Na jednoj sjednici krajem srpnja 1926. godine donesen je zaključak da će na javnoj vježbi bratskog društva u Bjelovaru 1. kolovoza 1926. sudjelovati 10 članova i 6 članica. Kao prijevoz sudionika na smotru spominje se iznajmljeni omnibus gospodina Banje. Raniji prijevozi bili su uglavnom vlakom, a u bližu okolicu konjskom zapregom.
Najveća smotra u Daruvaru u organizaciji Hrvatskog sokola bila je 14. i 15. kolovoza 1926. godine. Ova dvodnevna manifestacija je imala sljedeći raspored:

14. kolovoza na večer
8, 30 sati- bakljada
9 sati- prikazivanje filma Hrvatski svesokolski slet u Zagrebu 1925. godine. Iza toga konverzacija.

15. kolovoza

5 sati ujutro- budnica
9 sati – svečana služba Božja, posveta zastave i zabijanje žaslipa( male pločice s imenima darovatelja, primj. V. H.)
11 sati – ophod gradom
1 sat – banket
3 sata – javna vježba, iza toga pučka zabava
U svečanom dijelu posvete zastave sudjelovalo je i općinsko zastupstvo koje je također zabilo u zastavu jedan srebrni „čavao“ za što su iz općinske blagajne izdvojili 500 dinara. Održana je i svečana odborska sjednica Hrvatskog sokola Daruvar i Hrvatske žene. Na njoj je starješina Eberhardt naveo da je u dopodnevnim satima župnik Ettinger posvetio društvenu zastavu, a kum toga čina bilo je društvo Hrvatska žena. Nakon njega predsjednica Hrvatske žene Marija pl. Majersky je izjavila da se sa zadovoljstvom odazvala da Hrvatska žena kumuje posveti njihove zastave te je istakla da i taj „ čin ima biti jednim dokazom više da su ciljevi jednog i drugog društva isti: čuvanje kulturnog i nacionalnog napretka cijelog našeg naroda.“
Zahvaljujući ovom zapisniku iz 15. kolovoza 1926. godine doznajemo i sastav upravnog odbora Hrvatska žena jer su njene članice dale svoj potpis iza teksta zapisnika ove svečane sjednice. To je vrijedan podatak jer je ova udruga bila veoma aktivna u međuratnom razdoblju, ali se nije znalo koje su to daruvarske gospođe bile nosioci ovakve kulturne djelatnosti. U potpisu se zabilježene sljedeća Daruvarčanke: Marija Majerski, Fanika Valentić, Emilija Hajek, Emilija Boroš, Barica Požežanac, Jelka Banfić, Julijana Maray, Margita Horvat, Marija Pišpek, Štefica Effenberg, Hedviga Mundinger, Anka Zaplatić, Greta Morgenstern, Amalija Jakovac, Alojzija Kuneš, Terezija Jelinek, Josipa Varović, Marija Medek, Jelka Krsnik i Matilda Ašner.
Iz zapisnika upravnog odbora može se doznati da su članovi daruvarskog Hrvatskog sokola „korporativno“ sudjelovali tijekom rujna 1926. na javnoj vježbi u Brestovcu i na prvoj javnoj vježbi u Siraču ( 19. rujna ).
Zapisi iz 1926. godine sadrže dosta podataka iz rada fanfaraša. Neki od njih se odnose na kršenje nekih normi ponašanja, a neki o previranjima među glazbenicima. Na sjednici 1. rujna se govorilo o neredovitom dolasku glazbenika na probe fanfaraša i na trzavice koje su izbile između njih i pročelnika fanfare Boroša. Fanfaraš Bilek je izjavio da „ brat Boroš dobro zna pravi razlog mržnje i nesporazuma“, nakon čega se Boroš zahvalio na pročelništvu. Nakon toga fanfaraši su izabrali Franju Maticku za novog pročelnika. On je preuzeo obavezu kontrole o dolasku na probe fanfaraša uz napomenu da će onaj tko tri puta izostane s probe biti brisan iz sekcije.
Bilek je na toj sjednici iznio podatak da neki fanfaraši plaćaju članarinu, a neki su od toga „ oprošteni“. On je tražio da se ponovo imenuje Franjo Golubić za učitelja fanfare. Ipak od 16 prisutnih fanfaraša, samo petorica se izjasnila za Golubića, dok su preostali zahtijevali da to bude i dalje tadašnji učitelj Řiha. Po pitanju članstva, svi fanfaraši su trebali platiti članarinu.
Trzavice između Boroša i fanfaraša trajale su i kasnije, ali je Boroš kao član uprave Hrvatskog sokola slijedio rad glazbenika. On je 15. studenog 1926. godine na jednoj sjednici odbora Sokola, na koji je bilo 18 fanfaraša, u odsudnosti starješine, predao glazbenicima na uporabu jednu sobu za vježbanje, uz napomenu da što više vježbaju „ jer se protivnici vesele da će ih u glazbi preteći.“ To ukazuje na podatak da je i Jugosokol u to vrijeme imao svoj puhaći orkestar.
Sačuvao se zapis inventara fanfare u Daruvaru za 1926. godinu. Iz njega doznajemo da je fanfara posjedovala 23 glazbala koji su bili raspoređeni među fanfaraše. To nam je i jedini izvor iz kojeg se doznaje imena svih glazbenika i glazbala na kojima su svirali:
- krilnice B ( fliegelhorne ): Vjekoslav Rički, Franjo Golubić, Franjo Vukačić, Tomo Županić
- euphonium B: Franjo Maticka
- baskrilnice (basfligelhorne B): Franjo Bilek, Rudolf Veltruski
- waldhorn Es: Alojz Veber, Stjepan Kančić
- tromba Es: Stjepan Horvat, Zvonko Valenta, Milan Satrapa
- tromba B: Josip Zakora
- bas B: Antun Županić
- bas F: Stjepan Klasić

Pomladak fanfare:
- piston B: Ivan Mihalić
- tromba B: Alojz Kavalir
- tromba es: Josip Galko, Alojz Bernašek
- bas F: Vorlicki Franjo

Ukupno je među glazbenicima bilo podijeljeno 20 glazbala, a još tri su bile u rezervi. Fanfara je posjedovala 16 stalaka za note, 19 društvenih odora od čega je 13 bilo podijeljeno među fanfaraše, jedna je bila kod člana Viktora Filipića a još pet u rezervi. Svaki član fanfare posjedovao je još notnu knjižicu i šnjoru ( vjerojatno ukrasni dio na odorama, primjedba V.H. ).



4. HRVATSKI SOKOL od siječnja 1927 – veljače 1928

Na godišnjoj skupštini Hrvatskog sokola u prisutnosti 156 braće i sestara održana je glavna skupština Hrvatskog sokola. U radnom predsjedništvu kao predsjednik bio je Antun Klasić. Tajnik Ivan Satrapa iznio je cjelovit rad Hrvatskog sokola, dok su pročelnici pojedinih sekcija govorili o radu svojih sekcija. Zbog oskudnog zapisa nije poznato o čem se raspravljalo i što je sve ometalo rad Hrvatskog sokola.
Na prijedlog Antuna Klasića izabrano je novo uže rukovodstvo u kojem je starješina i dalje bio Dragutin Eberhardt, zamjenik Karlo Polak a vođa Dragutin Lokotar. U odboru su bili: Krištof Šimunović, Ivo Satrapa, Rudolf Kuneš, Živko Hećimović, Dragutin Heinzl, Viktor Valdgoni, Juraj Boroš, Đuro Veselić, Zvonko Mihalić, Mirko Pecikozić i Franjo Majer. Njihovi zamjenici bili su: Rudolf Effenberger i Franjo Babić, dok su revizori postali Ljudevit Horvat, Mijo Boršo, Dr. Levin Krasović i Viktor Polak.
Pročelnici su bili:
- za kulturno- prosvjetni odsjek prof. Ivo Dragičević
- za fanfaru Franjo Maticka
- za diletantski zbor Josip Dokmanić
Nešto kasnije diletanski zbor izabrao je svoj odbor u kojem su bili pročelnik Josip Dokmanić, zamjenici sestra Zatluka i kapelan Lukaš, tajnik Pavle Šomogy, blagajnik Đuro Veselić. U odboru su bili još Lavička, Satrapa, Jemrić, Pecikozić i sestre Mica Valentić i Tiha Koch .
Diletaska grupa je te godine uvježbala igrokaz Na Ozlju ( Katasrofa Zrinsko- Frankopanska ) s kojim je nastupila u povodu obilježavanja smrti Petra Zrinskog i Krste Frankopana koji se u Daruvaru obilježio u nedjelju 30 travnja. Cjelovit program imao je sljedeći sadržaj:
- u 9 sati svečana zadušnica u rimokatoličkoj crkvi
- zavjera članstva
- predavanje članstva
- igrokaz diletanske grupe
Ovoj svečanoj manifestaciji sudjelovali su i neka okolna bratska društva.
Daruvarski sokol i dalje je surađivao s bratskim sokolskim udrugama u svojoj okolici i kontrolirao njihov rad. Vođa Lokotar i brat Mihalić obavili su u proljeće 1927 pregled rada Sokola u Siraču, a Ivo Dragičević i Pavle Jeremić su sudjelovali 15. travnja na godišnjoj skupštini u Uljaniku.
Čini se da je daruvarski Sokol u to vrijeme imao dosta novčanih problema. Već na godišnjoj skupštini je donesen zaključak da izvršni i podupirući članovi trebaju godišnje platiti članarinu u visini 48 dinara, ali bi se ukinulo plaćanje županijske i savezne članarine. Zbog ove odluke neplaćanja višim institucijama stigla je kasnije opomena Saveza pa je odlučeno da se takva članarina ponovo plati, ali tek kada održe javnu vježbu.
U takvim okolnostima štedjelo se na vlastitom članstvu. Tako je zbog visoke cijene odbijena ponuda osiguravanja vježbača u slučaju nezgode. Umjesto osiguranja donesena je odluka da se osnuje zaseban fond u koji bi se izdvajalo 10% od zarade na njihovim programima i isti postotak od članarine.
O nedostatku novca svjedoči i podatak da se za prijevoz članstva i fanfare na javnu vježbu u Velike Zdence 16. lipnja 1927. tražilo što više besplatnog prijevoza, a platilo bi se eventualno samo 4- 5 kola.
Ljeti 1927. na županijskom sletu u Bjelovaru daruvarski sokolaš Klečka postao je pobjednik županijskog takmičenja pa je upravni odbor daruvarskog Hrvatskog odbora donio odluku da se njemu i njegovim roditeljima preda u pisanom obliku priznanje i zahvalnost.
Na istom sletu u Bjelovaru dogodio se jedan manji incident o kojem se raspravljao na jednoj sjednici upravnog odbora daruvarskog Sokola. Incident su izazvala neki fanfaraši, uglavnom basisti, koji su jednostavno nestali kada je trebalo svirati pa su ostali bili istjerani sa tribine. Prema Polakovoj izjavi zbog tog čina on je bio posramljen jer se to dogodilo pred brojnim župnim starješinama. Ipak na sjednici su saslušani i neki fanfaraši koji su izjavili da su to učinili zbog toga jer su bili gladni i nitko im nije ponudio jelo. Polak je ovu ispriku odbacio jer je smatrao da su ga o tome trebali obavijestiti, dok je pročelnik fanfaraša izjavio da se nitko nije osudio ovo tražiti. Polak je za ovaj incident najviše krivio Heinzla jer je on navodno inicirao ovaj postupak fanfaraša i tražio da se basisti Županić, Klasić i Vorlicki kazne pisanim ukorom. Ipak na toj sjednici o tom prijedlogu nije bio donijet nikakav zaključak.
Na istoj sjednici izneseno je jedno mišljenje da neki članovi Hrvatskog sokola pomažu „ moralno i materijalno“ Jugosokol. Zaključeno je da se članstvu stavlja za dužnost da se to otkloni jer „ svaki onaj tko to čini kosi se sa našim općim pravilima sokolstva“, a među takva spadaju i oni stavovi koji nemaju „ pravog osjećaja prema hrvatskom sokolstvu.“

5. Hrvatski sokol od veljače 1928.- veljača 1929. godine

Na godišnjoj skupštini Hrvatskog sokola održanoj 19. veljače 1928. godine podnesen je izvještaj o radu svih njegovih sekcija u prethodnom razdoblju. Opseg tog rada ostao je većim dijelom nepoznat jer zapisnički nisu uneseni pojedini izvještaji. Prisutnost skupštini 96 članova nije malen, ali je to znatno manji broj nego na ranijim godišnjim skupštinama. Razlozi su u tome što su ovoj udruzi stavljane sve veće prepreke u njenom radu. Još krajem 1926. godine starješina Hrvatskog sokola je predložio da se pismeno zamoli ravnateljstvo niže pučke škole i samostalne djevojačke škole da šalju djecu u njihov sokol. Državne su vlasti vršile pritisak na uprave škola da djeca polaze državni, a ne Hrvatski sokol. U tome su uspjeli jer je školstvo bilo pod državnom kontrolom.
U novo rukovodstvo bili su izabrani: za starješinu Živko Hećimović, za vođu Dragutin Lokotar, dok su u odboru bili: Lujo Horvat, Dragutin Pesserle, Josip Kuić, Viktor Valdgoni ( podstarješina ), Dragutin Heinzl ( barjaktar ), Juraj Boroš, Zvonko Mihalić, Antun Kocman, Dragutin Klečka, Stjepan Tujner, Đuro Prpić ( tajnik) i Đuro Šimunović ( blagajnik ).
Zamjenici su bili: Ljudevit Šimek, Antun Karda, Rudolf Effenberger.
Nadzorni odbor: Vilim Ašner, Rudolf Kuneš, Mijo Boroš,
Sokolski sud: dr. Branko Wasserbauer i dr. Levin Krasović.
Za pročelnika fanfare bio je izabran Viktor Valdgoni, a za pročelnika prosvjetnog odbora Adalbert Leskovar.
Na sjednici odbora istoga dana izabrani su za podstarješinu Viktor Valdgoni, za tajnika Đuro Prpić, za blagajnika Đuro Šimunović i barjaktara Dragutin Heinzl. Na toj sjednici odbornik Boroš je predložio da ženske sokolice izaberu sebi svoju starješinicu i da odbor započne akciju priprema gradnje hrvatsko- sokolskog doma jer su to „ uspjele i manja društva“.
O prvom prijedlogu bio je zaključak da bi to trebale učiniti same sestre među sobom, a po pitanju drugog prijedloga, zaključeno je da se pozovu i ostala hrvatska društva u gradu da se uključe u tu akciju . Ujedno je trebalo podnijeti predstavku Upravnom odboru općine trga Daruvar sa zahtjevom da tadašnje prostorije, u kojima je djelovalo društvo, prijeđu u vlast društva i zatim bi se moglo pristupiti gradnji novog doma.
Na općinskom poglavarstvu trgovišta Daruvar, 26. ožujka 1928. godine, ponovo se raspravljalo o ponudi Hrvatskog sokola da kupi općinski hambar sa okolnim zemljištem uz cijenu 40 000 dinara na kojem bi se gradio dom Hrvatskog sokola. Mnogi odbornici bili su skloni da se prihvati ova ponuda, ali opet se javio odbornik Milan Dobrović koji je pristao na tu ponudu, ali uz uvjet ako općina uz slične uvjete proda općinsko zemljište nasuprot domaćinstva Kuže daruvarskom društvu Sokol za gradnju njihovog doma. Pojavio se još jedan prijedlog. Obje ove parcele trebalo je dati besplatno ranije spomenutim sokolskim društvima, ali uz uvjet da ta društava, ukoliko bi prestala s radom, dodijeljeno zemljište vrate ponovo općini zajedno sa zgradama koje bi tamo bile. Taj prijedlog je dopunjen i savjetom da oba sokolska društva pozovu građane da pomognu tu gradnju, a za uzvrat bi sagrađene građevine koristile i druga daruvarska društva. Odbornik prof. Franta Burian je predložio da se uz domove osiguraju prostorije za čitaonicu, knjižnicu i općinski muzej. Time je bila prvi puta spomenuta i ideja potrebe daruvarskog muzeja čije se pitanje nije riješilo do današnjih dana.
Prihvaćen je drugi prijedlog, čak je imenovan uži odbor općinskog zastupstva, koji je trebao izraditi darovni ugovor za zemljište za oba sokolska društva. Prijedlog Frante Burijana bio je odbačen, uz obrazloženje da će se o tom prijedlogu raspravljati kada će se rješavati pitanje podizanje na sprat općinska zgrada.
Na telefonsku vijest župe Preradović 22. lipnja 1928. godine održana je izvanredna skupština Sokola. Na njoj je Boroš izvijestio da je sazvana ova žalosna sjednica kako bi se izaslala delegacija na sprovod „ hrvatskim mučenicima i narodnim poslanicima Pavlu Radiću i dr. Đuri Basarićeku“ koji su 20. lipnja bili ubijeni u Narodnoj skupštini u Beogradu. Na sprovod, koji je bio 23. lipnja, bila je poslana delegacija u sastavu Mihalić, Prpić, Gavranić, Županić, Šimek i Tajmer.
Najviše sjednica daruvarskog Hrvatskog sokola bilo je sazvano radi osnivanje nove sokolske župe sa sjedištem u Daruvaru koja bi okupila sva sokolska društva šireg daruvarskog područja. Po tom pitanju bila je 28. lipnja 1928. godine zazvan sastanak svih delegata okolnih sokolskih udruga što je vrijedan izvor za poznavanje cjelovite prošlosti rada hrvatskih sokola na ovim prostorima. Na ovom su sastanku uz 12 članova daruvarskog odbora, prisustvovali još sljedeći delegati hrvatskog sokola:
-Hrvatski sokol Pakrac: Mautner, dr. Legin i Šaub
- Hrvatski konjički sokol Pakrac: dr. Cuvaj
- Hrvatski sokol Veliki Zdenci: Hrešić, Marčić
- Hrvatski sokol Končanica: Gustav Piasek
- Hrvatski sokol Maslenjača: Viktor Teher i Berger
- Hrvatski sokol Poljana zastupali su delegati Pakraca
- Hrvatski sokol Dežanovac: Glick i Škribanek
- Hrvatski sokol Uljanik: Viktor Filipić
- Hrvatski sokolĐulovac: Josip Peserl
- Hrvatski sokol Brestovac: Ivan Franić i Stjepan Sanić
- Hrvatski sokol Grubišno Polje: Schweitzer i Valdgoni
Na ovu sjednicu bili su pozvani i delegati hrvatskih sokola iz Badljevine, Sirača, Suhopolja i Ivanovog Sela, ali se nisu odazvali njihovi delegati.
Daruvarski starješina Hrvatskog sokola je prisutne delegate izvijestio da je temeljem zaključka Hrvatskog sokola župe Preradović u Bjelovaru i odobrenjem Hrvatskog sokolskog saveza u Zagrebu, zbog velikog broja sokolskih društava, odlučeno da se osnuje nova župa. Prisutni delegati podržali su tu ideju i odlučili da sjedište župe bude u Daruvaru. Predloženo je da nova župa nosi jedno od tri predložena imena ličnosti hrvatske povijesti: Ivan Mažuranić, Janko Drašković i Matija Gubec. Odluku o imenu trebao je donijeti Hrvatski sokolski savez u Zagrebu nakon čega bi se održala konstituirajući skupština svih okolnih bratskih sokolskih društava.
Nakon što su dobivene sve dozvole iz sokolske središnjice iz Zagreba, Daruvar je postao i sjedište Hrvatske sokolske župe Stjepan Radić, što ukazuje da nije bilo prihvaćeno niti jedno ranije predloženo ime, nego je uzeto ime Stjepana Radića koji je preminuo od posljedica ranjavanja ljeti 1928. godine. Na proglašenju ove nove župe sudjelovali su općinski zastupnici trgovišta Daruvar Ico Pick i Karlo Polak.
Mnogi zapisnici Hrvatskog sokola, nakon što je Daruvar postao sjedište sokolske župe, bile su posvećeni rješavanju novčanih zahtijeva koje su slale mnoge udruge iz bliže i šire okolice. Njima se 29. studenog 1929. preko Hrvatskog sokolskog saveza obratila za pomoć i Družba Braće Hrvatskog Zmaja koja je odlučila obnoviti grad Ozalj kojeg su dobili od kneza Turna Taxisa. U prosincu 1928. iste godine pomoć je tražio i Hrvatski sokol u Kaniškoj Ivi za gradnju vlastitog doma. U oba ova slučaja ovi su zahtjevi skinuti s dnevnog reda, pod izlikom da sastanku nije prisustvovao starješina i više braće odbornika. Ipak, pravi razlog ovih odbijanja je u nedostatku novca za vlastit rad pa novca za neke pomoći nije ni bilo.
Bilo je i udruga koje su se daruvarskom Sokolu obraćali upitom tko im je izradio njihovu zastavu. Njih su izvijestili gdje su nabavili svilu, dok je zastavu izradila gospođa Fucks iz Daruvara. Svima njima bili su voljni ustupiti i nacrte za njenu izradu.
Uprava daruvarskog Hrvatskog sokola tijekom 1928. započela je s pripremama za gradnju vlastitog doma. Za to je trebalo riješiti nekoliko problema, od onog gdje bi se on gradio, do novčanih sredstava za pripravne radove za njegovu gradnju. Krajem 1928. godine dobili su odbijenicu od zagrebačke oblasti Hrvatskog sokola za novčanu pomoć, pod isprikom da njihovo društvo „ nema proračunskih mogućnosti.“
U Daruvaru se u to vrijeme dosta raspravljalo o mogućnosti gradnje doma pa su se javljali i pojedinci koji su bili voljni dati pripomoć za gradnju. Na jednoj sjednici se čitala pismena ponuda Vjekoslava Pecikozića koji je nudio Sokolu za gradnju 160 cigli i 26 komada crijepa. Iako to nije velika pomoć, ona je ukazivala da su građani bili spremni pomagati ovu akciju.
Zapisnici iz 1928. godine ne govore o svim nastupima njegovih sekcija tijekom 1928. godine, ali iz zapisanog je vidljivo da su i dalje najviše bili opterećeni fanfaraši koji su svirali na mnogim zabavama Daruvara i Donjeg Daruvara, uglavnom vatrogasnim udrugama ova dva mjesta i ponekad Obrtničkom i radničkom potpornom društvu Zora.

6. Posljednja godina Hrvatskog sokola (veljača – prosinac 1929.)

Na godišnjoj skupštini 17. veljače 1929. godine analiziran je rad u prethodnom razdoblju. Nije došlo do bitnih promjena u užem rukovodstvu pa je ranije rukovodstvo nastavilo rješavati svoje probleme koji su se tijekom vremena povećavali. Upitno je da li su daruvarski sokolaši imali koristi što je Daruvar postao sjedište Hrvatske sokolske župe Stjepan Radić koje je imalo svoje rukovodstvo pa je daruvarski Hrvatski sokol bio samo jedna od članica župskog sokola. On je prema njemu imao i obavezu jer mu je bila namijenjena zasebna članarina što je u to vrijeme bilo dodatno opterećenje kojeg nisu, zbog nedostatka novčanih sredstava, mnogi mogli redovito podmirivati. Stoga su se na nekim sjednicama Hrvatskog sokola čitali dopisi i požurnice članicama župskog Sokola da što prije plate zaostalu članarinu.
Iz zapisnika odbora daruvarskog sokola vidljivo je da su njegove sekcije imale mnogo nastupa, uglavnom u ljetnim mjesecima. Bilo je toliko poziva za njihov nastup da se nije moglo svima udovoljiti jer su se neki nastupi održavali istoga dana. Stoga je bio odbijen nastup u Našicama tamošnjem bratskom društvu 30. lipnja jer su toga dana sudjelovali na javnoj vježbi u Ivanovom Selu. Odbijen je i poziv na nastup u Novoj Gradiški jer su 17. srpnja nastupali u Dežanovcu i Kaniškoj Ivi, zatim poziv za nastup u Novoj Kapeli jer su toga dana, 19. lipnja, korporativno sudjelovali na javnoj vježbi u Pakracu. Vidljivo je da se prednost nastupa davala hrvatskim sokolskim društvima koji su bili članovi župskog Hrvatskog sokola Stjepan Radić.
Na jednoj lipanjskoj sjednici odbora starješina Hečimović je saopćio odboru da bi u najskorije vrijeme trebali započeti pripremni radovi za gradnju sokolskog doma i zato je trebalo raspravljati o doprinosu za tu svrhu. Bio je prihvaćen prijedlog da se iz Zagreba pozove jedna stručna komisija koja bi pregledala postojeću lokaciju, napravila nacrt i troškovnik pa bi, ukoliko bi to bilo prihvatljivo, počela akcija sakupljanja doprinosa građanstva za pripremne radove.
Na mnogim sjednicama i dalje se često raspravljalo o radu fanfare. Na prijedlog učitelja fanfare Řihe bio je prihvaćen prijedlog da se osnuje još jedan manji sokolaški orkestar koji bi svirao mjesto fanfare na svim zabavama koji su bile priređivane u hotelima. Također je prihvaćen njegov prijedlog da se kupi jedan bas za cijenu od 1000 dinara od Josipa Knytla i jedna flauta od Županića za 200 dinara koji bi se koristili u orkestru. Smatrao je da su oba glazbala orkestru potrebna, da su još u dobrom stanju i da je i cijena prihvatljiva. Prijedlog je bio prihvaćen.
Fanfara je tijekom ljeta imala najviše nastupa. Dobro je surađivala i dalje sa Hrvatskom ženom iz Daruvara. Svirali su im besplatno, a one su se uvijek za takve usluge zahvalile što je registrirano u sokolskim zapisima.
Odbor daruvarskog Sokola nije zaboravio da se na dostojan način oduži zaslužnim članovima udruge. Kada se udavala istaknuta prednjačica Anka Valentić, odbor je odlučio da se joj čestita, preda pismeno priznanje i dar u visini oko 500 dinara.
Zbog bogatog programa u ljetnim mjesecima nitko nije očekivao da će se još iste godine ugasiti rad daruvarskog Hrvatskog sokola. Odluka o svemu bila je donesena na izvanrednoj skupštini Hrvatskog sokolskog saveza u Zagrebu 15. prosinca na kojem je bio odbijen zahtjev da hrvatska sokolska društva stupe i jedinstven Sokol Kraljevine Jugoslavije. Nakon toga, 16. prosinca, Upravni odbor daruvarskog Hrvatskog sokola održao je svoju sjednicu i podržao donesene odluke izvanredne sjednice svoje središnjice. Usvojena je odluka da se zamoli općinsko poglavarstvo trgovišta Daruvar da pošalju svog delegata na njihovu izvanrednu skupštinu njihovog društva radi preuzimanje njihove imovine, koja prema pravilima njihove udruge ostavljaju trgovišnoj općini Daruvar.
Izvanredna glavna skupština daruvarskog Hrvatskog sokola bila je održana 22. prosinca 1929. godine. Na njoj su podneseni izvještaji tajnika i blagajnika o radu između dvije skupštine, a tek zadnja točka navještavala je razlaz društva. Na skupštini se okupilo 153 člana. Od strane kotarskog poglavarstva bio je prisutan g. Rukavina, a od strane općinskog poglavarstva Ljudevit Horvat, Josip Svatoš i Đuro Prpić.
Skupštinu je, u odsustvu starješine, otvorio podstarješina Boroš. Nakon toga je tajnik pročitao već raniju donesenu odluku Društva Hrvatskog sokola Daruvar u skladu 32. paragrafu statuta od 2. veljače 1924. godine da u slučaju razlaza društva imovina prelazi u vlasništvo općine. Društvena zastava bila je poklonjena bratu zastavniku Heinzlu u znak priznanja za njegov rad u tom društvu jer je bilo zakonom zabranjeno nošenje i isticanje hrvatske zastave.
Tajnik je nakon toga iznio i raniji zaključak da se sva društvena glazbala, note, stalci poklanjaju obrazovnom i potpornom obrtničkom radničkom društvu Zora u Daruvaru.
Blagajnik je izvijestio da društvo raspolaže sa 20 066 dinara vrijednosti u namještaju i spravama te 67 dinara gotovine. Ostala imovina prešla je privremeno na trgovišnu općinu u Daruvaru koja ju je imala obavezu čuvati 10 godina. Ukoliko bi se tijekom tog vremena ustrojilo novo hrvatsko sokolsko društvo, imalo se ono, sa ostalom imovinom, ponovo vratiti tom društvu.
Vidljivo je da su svi ovi poslovi bili žurno obavljeni i to zato što je zakonom bilo naređeno da hrvatski sokoli, ako ne stupe u Sokol Kraljevine Jugoslavije do 27. prosinca 1929. godine, biti likvidirani i zato je glavna skupština radije prihvatila zaključak da daruvarski Hrvatski sokol proglasi privremeni razlaz.
Zadnje rečenice u zapisniku su: „ Brat podstarješina Boroš se zahvaljuje braći i zaključuje izvanrednu glavnu skupštinu. Nato se braća uz pjevanje hrvatske himne raziđoše.“

Oznake: Hrvatski sokol, sokolski pokret, Hrvatski sokol u Daruvaru, fanfare, gimnastička grupa, diletantska grupa

16.02.2014. u 18:28 • 0 KomentaraPrint#

NEDJELJNA I PRAZNIČKA SVETKOVANJA

U zadnjim se godinama dosta govorilo o radu nedjeljom i praznicima. Kod toga najveća se rasprava vodila o radu u trgovinama, a manje o radu u ostalim djelatnostima. Zakoni koji su do sada usvojeni samo jednim dijelom rješavaju tu problematiku i vjerojatno cjelovito rješenje dogodit će se tek kada Hrvatska postane članica Europske unije.
Problem rada nedjeljom i praznicima nije novog datuma jer se on pojavljivao i u prošlosti i to ne zbog toga što je netko volio raditi u tim danima već zato jer je to bilo potrebno za normalan život jedne sredine. Na daruvarskom primjeru ukazat ću na jedan takav problem koji se pojavio na početku 20. stoljeća. Poveljom kralja Ferdinanda I. iz 1837. godine Daruvar je dobio položaj „vašarskog trgovišta“ s pravom održavanje određenog broja godišnjih sajmova. Zahvaljujući tome on se postupno razvio u trgovišni i kupališni grad. U njega su dolazili brojni žitelji okolnih sela da bi zadovoljavali svoje životne potrebe. U isto vrijeme domaći obrtnici i trgovci ovisili su od seljačkog stanovništva jer su bili njihovi najbolji kupci, a ujedno su od njih kupovali ratarske i stočarske proizvode i time donosili obostranu korist. Najveći promet obavljao se upravo nedjeljom jer je to bio za seosko stanovništvo neradan dan pa su imali vremena da dolaze iz udaljenih okolnih sela u Daruvar radi prodaje svojih proizvoda, a dobiveni novac mogli su trošiti u kupkama ili za kupovinu onog što nisu mogli sami proizvesti. Bilo je to vrijeme kada još mnoga sela nisu imale svoje trgovine pa su takvi dolasci u Daruvar za njih bili neophodna potreba.
No, 1903. godine nadležno ministarstvo je donijelo jedan zakon kojim se zabranio rad nedjeljom. Trgovačka djelatnost naglo je opala što se brzo osjetilo na pad standarda gradskog stanovništva. Stoga su tada gradske vlasti odaslali više molbi da se ta odluka ublaži ili ukine. U tome se 1904. djelomično uspjelo jer je ministarstvo dozvolilo da kupališni gradovi mogu trgovati do 12 sati nedjeljom ili praznikom. Iako to za daruvarske građane nije bilo željena odluka, ipak su je prihvatili. No, novim ukazom od 24. svibnja 1907. godine ukinuta je ta povlastica kupališnim gradovima i dozvoljena im je trgovina nedjeljom samo do 10 sati. Ovo zabrana nije zadovoljilo Općinsko zastupstvo trgovišta Daruvar i ono je krajem 1907. godine podnijelo molbu nadležnom ministarstvu da ukine tu novu naredbu jer je njome trgovište trpjelo veliku štetu. U svom obrazloženju oni su naveli da zbog udaljenosti mnogi seljaci iz okolnih sela mogu doći u Daruvar tek u 8 ili 9 sati, a pošto se pijaca zatvarala već u 10 sati, njima se nije isplatilo dolaziti za tako kratko vrijeme ni u grad. Takvu su okolnost koristili mnogi pretršci koji su po selima kupovali jeftine ratarske proizvode i zatim ih po visokim cijenama prodavali u Daruvaru. Nije sačuvan podatak da li je ta njihova molba uvažena.

Postojala je još jedan starija naredba koja se bavila zabranom rada nedjeljom i praznima. Ona je objavljena pod nazivom Naredba c.k. hervatsko-slavonskoga namiestničtva od 3. svibnja 1858. o spoljašnjem SVETKOVANJU NEDIELJAH I PRAZNIKAH po gradovih i tergovištih u Hervatskoj i Slavoniji.
Ova naredba pisana je na njemačkom i hrvatskom jeziku pa je i po toj strani njegova važnost jer možemo u njoj iščitati hrvatski jezik iz vremena kada se on još probijao, uz brojne prepreke, u javnu uporabu. Ova se problematika htjela riješiti u 22 paragrafa. Ujedno se u uvodnom dijelu detaljno objašnjavalo zbog čega se ona donosi i što se sve zabranjuje. Njeno donošenje se opravdavalo namjerom da se prekine ili „stegne javno tergovanje ili obertovanje“, da se prekine svaka tjelesna radnja, svako „ obertovanje po dietićih i po inih dielaocih ili šegertih“, da se prekinu ili smanje javne zabave i da se ne čini ništa što smeta, što se ne slaže sa svetkovanjem „nedjeljah i praznikah, što sablašnjuje, ili što muti službu Božju“(1.)
U sljedeća dva paragrafa ( 2. i 3.) pravi se razlika između nedjelja i praznika i blagdana. Blagdani su Božić, Uskrs ili Vuzum, Duhovi ili Trojaki, Brašančevo ili Tijelovo, Blagovijest i Mala gospođa ili Mala maša.
U vrijeme blagdana većina prometa se prekidao što znači da su se uklanjala prodajna mjesta na tržnicama i zatvarali dućani, dok se nedjeljom i drugim praznicima promet „stezao“, što znači da su se izloženi artikli na prodajnim mjestima samo prekrivala u vrijeme zabrane trgovanja. Trgovina nedjeljom bila je samo do 9 sati a prodavati su se mogle živežne namirnice potrebne za život: mesa svake vrste, divljač, perad, ribe, kruh, voće, povrće i svaki „ živež potrebit za kuhanje, a u devet sati da se uklanjaju stvari na prodaju kao i prodajne stojnice“ ( 6. paragraf ). U istom paragrafu se navodi da se stojnice mogu poslije 12 sati ponovo namjestiti i nastaviti prodaju. Do 9 sati i poslije 16 sati mogli su obrtnici na stojnicama i prema mjesnom običaju prodavati i druge stvari koje „nisu baš za kuću i za svagdanji život neophodno potrebne“. Na blagdane to nije moguće, izuzev prodaje mlijeka na stojnicama i to do 9 sati. Na Svi svete i Marinje ili Sretenije dozvoljena je prodaja svijeća, ikona, brojanica ili krunica, a knjigovežama je dozvoljeno prigodom crkvenih svetkovina prodaja crkvenih knjiga i tada se mogu prodavati i medenjaci( licite) i slične stvari.
Nedjeljom i praznicima trgovine mogle su raditi samo do 9 sati i mogle su se prodavati samo potrebne stvari za život i kućne potrebe. Tih dana vrata na trgovinama trebala su biti samo napola otvorena. One su mogle raditi i poslije 16 sati, ali samo ako su takve nedjelje bile uoči nekog blagdana. Na blagdan su trgovine morale biti zatvorene. (7. paragraf)

Iako se čini da ova naredba dobro rješava problem rada nedjeljom, ona je ipak zbog mnogih izuzetaka samo neznatno rješavala taj problem. Primjerice: pekari, hljebari, krupari, sitnarinari, živežari, mljekari, voćari i hladenari mogli su u svojim dućanima prodavati cijeli dan, jedino su u razdoblju između 9-12 sati morali imati poluzatvorena vrata. Takvu prodaju su mogli imati i blagdanima, ali u „stegnućim okolnostima“ što je značila prodaja uz poluzatvorena vrata. Takvo izuzeće se odnosilo i na trgovinu s talijanskim voćem, solju, sušenim i dimljenim mesom, a slobodno su mogli trgovati travari, voštari, sapunari i maslinari. Rakidžijnice su nedjeljom i praznicima bili zatvorene od 9- 12 sati, a tih dana su mogli raditi i vlasuljari, pletikose i brijači, ali u razdoblju od 9-12 sati to je bilo u napola zatvorenih vrata. (paragraf 8)
Lutrijaši nedjeljom i praznicima nisu mogli raditi od 9 do 16 sati (9), a novine su se mogli prodavati također do 9 sati (10). Ograničenja rada se ne odnosi na ljekarne, vidarne, kupališta, kavane, javna gostilišta i jedališta što ih imaju „ povladjeni kerčmari, pivarnici, hranari, jedivari i bakali.“Za one koji su prodavali duhan, bilježnice i listove morali su između 9-12 sati imati poluzatvorena vrata. Krčmari nisu smjeli nedjeljom i praznicima dvoriti goste oko stolova prije 16 sati što su ih s „ dozvoljenjem ponamiestili na javnoj cesti“ (11)
Tek 14 paragraf govori o zabrani rada jednog dijela djelatnika nedjeljom i praznicima. U njem se govori da svaki bučan posao koji se čuje s ulice, bilo tvorničarenje, obrtovanje ili gospodarenje, ne smije koristiti „dietiće, dielaoce i šegrte“ u razdoblju od 5 sati ujutro do ponoći. No već u 15 paragrafu se poništava velikim dijelom ono što je sadržano u prethodnom paragrafu. Tako se izuzimaju radnje koji proizvode robu za svakodnevnu potrošnju i radnje kojima je dozvoljen rad nedjeljom te djelatnici koji su obavljali kućne poslove, bili u željeznčarskoj, parobrodarskoj i poštanskoj službi.
Nedjeljom i praznicima su se do 16 sati zabranjivali igre u kavanama i krčmama ( 17 ) a prije tog vremena nisu bile dozvoljene javne veselice, priredbe glazbenog sadržaja, izuzev dnevne zabavne glazbe.( 18 ) Na blagdane i za Kraljevo nisu se smjele davati kazališne predstave i druge javne zabave kao ni 22., 23. 24. i 25. prosinca, ni na čistu srijedu ni „od cvietovah počemši kroz cielu veliku nedielju.“ Takve se zabrane odnose i na posijela, „besede i sličnih s glazbom skopčane zabave“ ( 19 ), No, i tu je bilo izuzetaka jer se u istom paragrafu govori da se „ ne zabranjuju po dosadanjem običaju dopuštene glazbene zabave i oratoriji za blagotvorne sverhe.“
U 20. paragrafu se govori još o nekim zabranama. Njime se zabranjuju svi javni i privatni plesovi i plesne zabave u kroz cijeli advent, do Bogojavljanja ili Sveta tri kralja, kroz cijelu korizmu ili časni post do „ uklopno biele nedielje tj. prve nedielje po uzkersu, na sve crkvene blagdane i u petke.“. Na pokladnu subotu bili su plesovi dopušteni, ali samo ako su trajali do pola noći. I u ostale subote, izvan adventa i korizme, ukoliko u tim danima nije bio neki blagdan ili post, mogli su se održavati privatne zabave, ali samo do ponoći.
Za svako kršenje navedenih zabrana trebala se koristiti primjerena kazna predviđena carskom naredbom od 20. travnja iz 1854. godine. ( 21 ) Provođenje istrage i kazne provodit će redarstvene službe u suradnji s poglavarstvima u gradovima koja su obnašala političku vlast i kotarskih ureda.
Kao potpisnik ove naredbe navodi se banov namjesnik carsko-kraljevski dvorski savjetnik Šišman Conrad Eibesfeldski.

U svakom slučaju ovaj zakon iz sredine 19. stoljeća trebali bi proučiti naši zakonodavci iz početka 21. stoljeća ukoliko se bave problemom rada nedjeljom i praznicima. Ne znam da li bi im koristio, ali bi vjerojatno iz njega mogli naučiti kako se jedna problematika može komplicirati ukoliko je to cilj. Ispada da se sve mijenja, jedino birokracija preživljava. Zakon o radu nedjeljom i praznicima je moguć. On ne bi u potpunosti otklonio rad tih dana, ali bi sigurno zadovoljio i one koji rade i one koji ne rade tih dana. Oni koji ne rade nedjeljom zadovoljili bi se smanjenim trgovačkim i zdravstvenim uslugama, a oni koji rade trebali bi za to biti dobro plaćeni, uz pravo da to bude samo jednom ili dvaput mjesečno. U turističkim središtima trebalo bi se to smatrati i prekovremenim radom koji bi se dodatno honorirao. No, manjim trgovcima i svim onim koji sami prodaju svoje proizvode, ne bi trebalo ograničavati rad ili prodaju jer ne koriste tuđi rad, već prodaju ono što su sami stekli svojim radom. Ipak je iluzorno očekivati da je moguće napisati neki zakon koji bi zadovoljio sve. To je poput vremena: dok jedni priželjkuju lijepo i stabilno vrijeme (turizam), u isto vrijeme mnogi (u ratarstvom ili voćarstvom) ponekad priželjkuju kišu.



Oznake: rad nedjeljom, svetkovanje

16.02.2014. u 18:26 • 0 KomentaraPrint#

Povijesni događaji i zanimljivosti iz daruvarske prošlosti

Daruvarska prošlost 20. stoljeća prepuna je brojnih nepoznanica koje se svakodnevno povećavaju jer svakim danom umiru mnogi naši ljudi koji odnose u grob mnoge tajne i nezabilježena sjećanja iz daruvarske prošlosti. Daruvar nema svoj arhiv, arhivska građa institucija je osiromašena, a time su stvorene sve pretpostavke za trajni zaborav. Daruvar je imao i tu nesreću da tijekom 20. stoljeća nije imao u kontinuitetu svoje lokalne novine koje su jedino mogle sačuvati opis događaja o našem gradu u određenom vremenu. Iako su one samo pomoćni izvor povijesnog istraživanja, zbog nedostatka brojne arhivske građe vezane za Daruvar, sve daruvarske novine koje su izlazile u kratkim vremenskim razdobljima, ostale su dragocjenim i jedinim izvorom za daruvarsku prošlost. Stoga svaki novi podatak iz daruvarske prošlosti treba zabilježiti jer će on biti od velike ispomoći kod pisanje povijesti grada.

#####

Pjevački zbor Daruvara

Pjevački zbor u Daruvaru, kako brojem pjevača tako i kvalitetom, bio je nekad na visokoj razini. Melodije koji su oni izvodile bile su zahtjevne i njih se dugo uvježbavalo. Prilikom obilježavanja 100 godina rođenja Bedřicha Smetane u programu 30. ožujka 1924. godine u zboru su pjevali:
Sopran, gospođice: Branka Teodorović, Marija Kričanski, Zora Rački, Zlatica Ašner, Ivanka Satrapa, Emilija Vaniček i Marica Bengez.
Alt gospođice: Oliva Dokmanić, Beta Ljevaković, Štefanija Sagental- Mance i Ludmila Knittl.
Tenor, gospoda: Vladimir Jirasek, Dimitrije Juzbašić, Zlatko Banfić, Ivica Varović, Milorad Kapetanović i Vlado Bosnar.
Bas, gospoda: Joža Muhlbauer, Franjo Valdgoni, Aleksandar Bauer, Silvester Knyttl, Pero Miličić, Mladen Martinović, Slavko Kosina i Mladen Vučinić.
U programu je gospođica Branka Teodorović pjevala odlomak iz opere Poljubac, a neke melodije predveo je glazbeni kvartet u sastavu Josip i Bogumil Knyttl, Vaclav Satrapa u Josip Muhlbauer.
U programu je nastupio i muški pjevački zbor s melodijom Izdajica. U zboru su pjevali:
Prvi tenor: Dimitrije Juzbašić, Vlado Jirasek, Alois Terešak, Aleksandar Banfić, Richard Svoboda, Franjo Kolbaba, Petar Čobaković, Franjo Štiler.
Drugi tenor: Mladen Dimitrović, Josip Hajek, Ivica Varović, Zlatko Banfić, Milorad Kapetanović, Vlado Bosnar i Jaroslav Dittich.
Prvi bas: Vaclav Satrapa, Antonije Osmec, Šabkov, B. Knyttl, Silvester Knyttl i Stanislav Kosina.
Drugi bas: Karlo Lukaš, Josip Dokmanić, Mladen Vučinić, Roman Sandi, Josip Legrad, Franjo Valdgoni, Josip Muhlbauer, Bogumil Sikora, Lazo Andrić, Pero Miličić, Stanislav Střecha i Matijević.

######

Daruvarska željeznica

Kada je 6. svibnja 2013. godine, nakon trogodišnje stanke, u Daruvar na željeznički kolodvor u poslijepodnevnim satima iz smjera Sirača ponovo stigao putnički vlak, mnogi su smatrali da je to samo još jedna od mnogih predizbornih reklama. Ipak, novim željezničkim voznim redom iz početka lipnja, u Daruvaru se povećao broj dolazaka vlakova koji su zamijenili autobuse koje su do tada prevozili putnike na relacijama na kojima nije vozio vlak. Iako je Daruvar danas u teškoj gospodarskoj situaciji pa je teško očekivati rentabilnost pruge, ipak ne bi trebalo zaboraviti da bi jednog dana ova željeznica mogla služiti i u svrhu daruvarskog turizma. Zamislite samo vožnju vlakom iz Daruvara, primjerice, u ribarsku kolibu i na sportski ribolov u Končanicu, a navečer ponovni povratak vlakom u Daruvar. Isto tako ne manje zanimljiv bilo bi putovanje od Daruvara- Bastaja-Ivanovog Sela- Velikih Zdenaca do Pavlovac Dražica i zatim do Velikog Grđevca gdje bi se razgledao rodni kraja Mate Lovraka, a na povratku upijala ljepota industrijom nezagađenog krajolika. Nažalost, ova spomenuta putovanja danas nisu više moguća, ali su mogla biti da se nepromišljeno nije ukinula i zatim demontirala pruga Bastaji- Končanica, a nešto kasnije Bastaji- Grubišno Polje- Pavlovac Dražica- Veliki Grđevac. Takva je sudbina bila je namijenjena i pruzi Virovitica- Daruvar – Banova Jaruga, jedinoj preostaloj pruzi na našem prostoru. Treba se nadati da se ovo ipak ovdje neće dogoditi.
A kako je to bilo u prošlosti? Nekad je željeznica bila jedan o prepoznatljivih znakova bogatstva nekog prostora. U tome su daruvarski prostori od druge polovine 19. stoljeća prednjačili jer prirodno bogatstvo samo za sebe ne bi bilo dostatno za gospodarski napredak. Sve viškove koje su se stvarali radom ovdašnjih ljudi trebalo je isporučiti na druga tržišta. Tu spada i eksploataciji ovdašnjih šuma, u čemu se i pretjerivalo, ali su za uzvrat stvorene nove obradive površine.
Daruvarski i okolni prostori imali su tu sreću da su se brzo uključili u željeznički promet. Kada je 1868. godine bila otvorena pruga Beč- Barcz, onda se pruga našim stanovnicima približila na oko 70 km, što u to vrijeme nije bila nesavladiva daljina, veća prepreka činile su loši putovi kojima se roba prevozila u Barč. Pruga Barč- Zagreb bila je sagrađena 1870. godine pa su naši Daruvarčani odlazili u Barč i odatle po potrebi putovali u Zagreb.
Veliki događaj za Daruvarčane dogodio se na kraljev rođendan 18. kolovoza 1885. godine kada je otvorena 69 km pruga Barč- Daruvar s 13 km ogrankom pruge Bastaji-Končanica(Zdenci). Time su ovi prostori počeli prednjačiti u gospodarskom razvoju jer su preko Barča dobili vezu sa svim prostorima tadašnje Monarhije. Nešto kasnije, na kraljev imendan, 4. kolovoza 1885. godine, stavljena je u promet pruga Daruvar- Pakrac.
U to vrijeme počela je i gradnja pruge od Dugog Sela u dužini 85 km u pravcu Ivanića- Kutine- Novske te ogranka pruge od 31 km od Banove Jaruge- Lipika- Pakraca. Ova se pruga gradila se od 1896. godine, a otvorena je 29. studenog 1897. godine.Od tada više žitelji pakračkog i daruvarskog kraja nisu morali u Zagreb ili prema moru putovati preko Barča, koji je do tada bilo veoma značajno željezničko središte Austro- Ugarske. ( Rudolf Horvat: Povijest trgovine obrta i industrije u Hrvatskoj, Zagreb 1994, str. 163.)

#####

Jugoslavenski sokol u Daruvaru

Korijeni sokolskog pokreta sežu u početno razdoblje druge polovine 19. stoljeća koji se s prostora Češke proširili na ostala područja tadašnje Austro-Ugarske, a nakon toga i izvan tog prostora. Iako je sokolstvo nalikovalo sportskom pokretu jer je zagovaralo tjelovježbu, ipak je ono svojim programom tražio drugačiji način života što nije bilo u skladu s tadašnjom državnom politikom koja je prema njemu zauzela neprijateljski stav. U nekim sredinama on je dobivao i politička obilježja jer se u njenim okvirima počeo njegovati nacionalni duh u cilju otpora austro- ugarskom nacionalizmu. Na čelu sokolskim društvima na prostoru banske Hrvatske i Slavonije bio je Hrvatski sokolski savez u Zagrebu čije smjernice su se provodile preko sokolskih župa na sva lokalna društva.
Nakon što je krajem 1918 proglašena Država Srba, Hrvata i Slovenaca, htjelo se objediniti sva sokolska društva u jedinstvenu državnu organizaciju, u skladu unitarističkog tumačenju o Srbima, Hrvatima i Slovenci kao „jednom narodu s tri imena“. U Novom Sadu je osnovan 1919. godine najprije Sokolski Savez Srba, Hrvata, Slovenaca koji je 1920. godine promijenio ime u Jugoslavenski sokolski savez.
Vidovdanskim ustavom kod ustrojstva države nisu se poštivale povijesne granice jer se htjelo od jedne višenacionalne države stvoriti jednonacionalnu državu sa jedinstvenom nacijom. U službenom popisu stanovništva iz 1921. godine za Srbe i Hrvate nalazi se jedinstvena rubrika Srbohrvati, za Čehe i Slovake Čehoslovaci. Državna politika priječila nazive svih udruga koje su u svom nazivu imale nacionalno obilježje. Takvom politikom našli su se na udaru i sokolska društva. Treba istaći da su i u Hrvatskoj u nekim sredinama, u kojima je živio veći broj srpskog stanovništva, osnivani i srpski sokoli. Zabrana korištenja nacionalnog imena odnosila se i na njih, uz napomenu da su tu zabranu lakše prihvaćali jer im je bila bliža i tadašnja državna politika.
Državni sokol u Daruvaru vjerojatno je osnovan 1921. godine, ali se ne zna tko su bili njegovi osnivači jer o tome do sada nisu sačuvani pisani podaci. Zna se da je nakon njegovog osnivanja došlo do raskola među daruvarskom sokolašima. Dio sokolaša pristupio je državnom sokolu, dok su preostali ostali vjerni Hrvatskom sokolu i zadržali naziv kojeg su imali od osnivanja 1906. godine.
Tada je bilo već vidljivo da se politika duboko umiješala u sokolski pokret. Hrvatski sokol, iako se nije bavio politikom, podržavao je Radića i politiku HSS. To je bilo posebno vidljivo u seoskim sredinama. Tamo gdje je bilo mnogo pristalica HSS, sokolaši su dugo vremena u nazivu zadržali hrvatsko ime.
Na godišnjoj skupštini daruvarsko državnog sokola u veljači 1924. u njegovo rukovodstvo su bili: starješina Milan Dobrović, predsjednik kulturno- prosvjetnog odbora Ivo Ipšić, načelnik Vjekoslav Lavička, zamjenik Pero Kovačević, načelnica Zorka Tofan. Preostali članovi odbora bili su: Milorad Kapetanović, Savo Živković, Svetozar Milojević, Alfred Romer, Bogoslav Sikora, Josip Knyttl, Lazo Andrić, Slavko Plešić, Antonije Osmec i Miloš Martinović.
Članovi državnog sokola su također za daruvarsko pučanstvo priređivali vježbe i mješovite programe koje su nazivali akademije. Jedna takva je bila drugog dana Uskrsa 21. travnja 1924. godine. Održana je u prostorijama kupališnog svratišta, imala je 10 točaka programa od kojih su dominirale proste i ritmičke vježbe, vježbe na spravama, a na kraju kazališna igra Vila s Učke gore. Većina programa bilo je izveden u središtu dvorane, a kazališna igra na pozornici. U svim točkama programa kao izvođači se navodi muški i ženski naraštaj.
Odnosi između daruvarskog Hrvatskog sokola i državnog sokola ( Jugosokola) bili su dosta slojeviti. U početku je bilo dosta elemenata međusobnog natjecanja što je povećavalo kvaliteti gimnastičkih disciplina. Državni sokol je imao također puhači orkestar što je također bila konkurencija glazbenicima Hrvatskog sokola i davalo glazbenicima dodatni poticaj da pojačanim radom postignu kvalitetnije sviranje.
Iako je među daruvarskim sokolašima bilo je i povremenih suradnji, što je vrijeme više odmicalo, ti su odnosi dobivali presliku stranačkih odnosa u tadašnjoj državi.
Česi su se podijelili između dva sokola, ali i tome ima objašnjenja. Kod njih nikad nije nitko tražio da se osnuje češki ili čehoslovački sokol, nego su najradije koristili samo sokolski naziv. U seoskim sredinama, gdje su češki ratari bili simpatizeri HSS, oni su nastupali u sastavi hrvatskih sokola. U Daruvaru je situacija bila drugačija. Državni službenici i kadrovi koji su dolazili iz Čehoslovačke da ispomažu u kulturnom radu, uglavnom su pristupili državnom sokolu. Prvi je razlog da su državni službenici htjeli sačuvati svoja radna mjesta. Novi pridošli kadrovi nisu htjeli djelovati protiv države koja ih je ugostila. Ovdje je tada još bilo mnogo Čeha koji su imali čehoslovačko državljanstvo, a takvi su morali biti posebno oprezni da ne bi postali nepoželjni. Ujedno treba znati da je i Čehoslovačka u prvim godinama postojanja bila sklona unitarizmu, što je tek kasnije napustila.
Zanimljiv je slučaj Donjeg Daruvara u kojem je 1922. osnovan zaseban sokol, koji je bio bliži hrvatskom sokolu, ali je surađivao s oba gradska daruvarska sokola.
Nakon uvođenja šestosječanske diktature 1929. godine, hrvatski sokoli bili su raspušteni u svim mjestima u kojima su još djelovali. Tu je odluku donijela središnjica Hrvatskog sokola u Zagrebu, čime je ipak sačuvao svoj inventar i mogao ga prenijeti na neku drugu udrugu. U protivnom, oni bi bili zabranjeni, njihova imovina oduzeta.
U manjim seoskim sredinama tada su nestala mnoga sokolska društva pa je sokolski pokret ostao samo u većim gradskim sredinama, ali se njegovao i u školama gdje je bilo pojedinim učiteljima postavljena kao obaveza da osnivaju sokolske grupe i pripremaju s njima prigodne programe. ( Daruvarčan, br.1, 30. 3. 1924)

####

Uz 95. godišnjicu daruvarskog ekonomskog obrazovanja

U našoj je sredini već postala otrcana poštapalica da ono što nije napisano kao da se nije dogodilo. Iz sljedećeg priloga moglo bi se ovu izreku proširiti i konstatacijom da i ono što je napisano, a nije objavljeno, nije se ni dogodilo. A to je slučaj sa rukopisom o daruvarskoj ekonomskoj školi koji je bio naručen, rađen godinama, zgotovljen još 2008. godine, ali do danas neobjavljen. Time je načinjena nepravda ne toliko autoru projekta i njegovim suradnicima, nego na stotine profesora koji su predavali na ovoj školi i na tisuće polaznika ove škole koji su nakon njenog završetka nastavili daljnje školovanje ili su se zaposlili u brojnim ustanovama daruvarskog- grubišnopoljskog- i pakračkog područja.
Upravo zbog njih „prepisat“ ću dio sadržaja iz kojeg se vidi kako je došlo do otvaranja trgovačke(ekonomske) škole u Daruvaru.
Do otvaranja trgovačke(ekonomske) škole u Daruvaru došlo je spletom nizom okolnosti, ali i zalaganjem čelnih ljudi tadašnjeg Daruvara. Čelnici su svoja traženja opravdavali činjenicom da je 1928. godine prestala s radom gimnazija, jedina daruvarska srednjoškolska škola, jer šegrtska škola, po današnjim kriterijima, nije imala status srednje škole jer su se u nju upisivali učenici nakon završenog četvrtog ili petog razreda. Zahtjev se također opravdavao potrebom da Daruvaru, kao trgovišnom gradu, trebaju u zavodima kadrovi za vođenje novčanih poslova. Za takvu školu grad je imao potreban prostor te dobar nastavni kadar koji je ranije radio na gimnaziji. Ipak, sve ovo ne bi pomoglo da se u cijeli projekt nije uplela „tiha diplomacija“. U tome su zasluge imali načelnik grada Ferdo Kropfl i upravitelja Daruvarskog kupališta Aleksandra Jovanovića. Oni su iskoristili boravak u daruvarskom kupalištu Davida Korenića, načelnika Ministarstva i trgovine kojem su obrazložili svoje želje. On im je savjetovao da napišu molbu na adresu Ministarstva trgovine i industrije u Beograd. Pošto odgovor nije stizao, a školska godina se približavala, delegacija u sastavu načelnika Kropfla i gradskih odbornika Živka Hećimovića i Ise Picka otputovala je u Sarajevu gdje je bio na odmoru ministar trgovine i industrije dr. Mehmed Spaho. Od njega su dobilo samo savjet da napišu novu molbu na adresu Ministarstva trgovine i obrta. Nakon izvjesnog vremena stigao je odgovor, ali nepovoljan za njegove podnosioce. Ministarstvo je dozvolilo samo dvogodišnju privatnu trgovačku školu koja bi se sama financira, bez ikakve državne pomoći. Nezadovoljni odlukom obratili su se za pomoć komorskom vijećniku Milanu Breslaueru i Trgovačko-obrtničkom društvu u Osijeku koji su stali uz Daruvarčane pa je u Sarajevo ponovo otputovala dr. Spahi još jedna delegacija. Tek nakon toga iz Ministarstva trgovine i obrta stiglo je suglasnost za otvaranje trgovačke škole, ali je mnoge obaveze morao preuzeti grad Daruvar. Državne vlasti su obećale da će plaćati samo one profesore koji će predavali komercijalne predmete, dok one općeobrazovne trebao je plaćati grad. To je za grad bilo prihvatljivo. Nastava je počela 1. listopada 1928. godine sa 25 učenika upisanih u prvi razred. Ravnatelj trgovačke škole postao je Nikola Žic koji je bio i ravnatelj niže realne gimnazije. U trgovačkoj školi su predavali još gimnazijski profesori Franjo Burian, Ivan Bolčić i Josip Dokmanić, a jedini honorarni predavač stručnih ekonomskih predmeta bio je Velimir Fuchs.
Zaključno: zasluge za otvaranje daruvarske škole ne treba pripisati državnim vlastima već nekolicini upornih daruvarskih pojedinaca. Naziv trgovački nema veze s kasnijim trgovačkim nazivom koji se odnosio na prodavače u trgovini. U vrijeme otvaranje trgovačke(ekonomske) škole, prodavači su takva zvanja stjecali u šegrtskoj školi.

####

Zanimljivosti iz sporta i rekreacije

Kupalište

O daruvarskom kupalištu i plivanju se počelo pisati tek kada je bio zagrađen prvi bazen. Do tada se kupalo u Toplici uzvodno od današnjeg Daruvara na mjestima gdje su bile vodene brane za mlinarske potrebe. S obzirom na velik broj mlinova i sušnih ljetnih mjeseci, mnogi su mlinovi tada prestali s radom pa su daruvarski kupači odlazili na kupanje na Toplicu kod Lipovca.
Zahvaljujući upravi daruvarskog kupališta bio je angažiran graditelj Bogumil Sikora koji je sagradio kod parka kupalište veličine 200 kvadratnih metara. Kabine i tesarske poslove obavio je tesar Kubelka. Uz bazen je bio nasipan pijesak čime se dobio morski ugođaj, a bazenom je stalno protjecala voda. Bazen je bio otvoren u lipnju 1923. godine. Autor novinskog zapisa zamjerio je upravi daruvarskog kupališta što je vrijeme od 2 do 5 sati bilo rezervirano samo za dame jer je smatrao da bi bilo bolje da takvog napisa nema. Otvaranjem bazena obogaćena je turistička ponuda. Uprava kupališta se pobrinula i pozvala vojnu glazbu iz Zagreba koja je od 14. lipnja 1923. svaki dan svirala u daruvarskom parku, a uvečer u prostorima kupališta. ( JČ, č. 26, 28.6. 1923)

Plivanje i vaterpolo

Mnogi iz mlađi naraštaji Daruvara ne znaju da je u Daruvaru postojao plivački društvo i da se igrao i vaterpolo. Plivački klub Daruvar osnovan je 1953. godine, ali je najbolje rezultate polučio 1956. godine kada su sudjelovali na regionalnom plivačkom natjecanju sjeverne Hrvatske u Virovitici gdje su daruvarski plivači osnovali nekoliko prvih mjesta i drugo mjesto u vaterpolu. U gradu su se održavala redovito gradska prvenstva u raznim kategorijama, od pionira i juniori, do seniora. Nastupale su i žene. Takmičilo se u različitim dužinama i stilovima, a 1960. godine i u skokovima u vodu, ronjenju i vaterpolu. Na takmičenju u Daruvaru 27. srpnja 1960. godine novine su zabilježile i pobjednike u pojedinim kategorijama. Neki od njih još i danas žive, doduše u poodmaklim godina, ali je ipak žalosno što se na njih potpuno zaboravilo.
PK Daruvar je svoje snage u plivanju provjeravao najčešće u međugradskim susretu s plivačima Virovitice. U plivanju su bolje rezultate postizali Virovitičani, dok u vaterpolu prevagu su imali daruvarski vaterpolisti.( Vjesnik komuna, br. 16, 15.8. 1960)

Šah

Prvi tragovi igranja šaha u Daruvaru datira iz 1923. godina kada je nekolicina Daruvarčana htjelo popularizirati ovu igru pa su u kupališnoj čitaonici organizirali jedan turnir uz 7 sudionika koji je trajao od 20. kolovoza do 1. rujna 1923. godine. Uz domaće šahiste ( Vladimir Bažant, Vjekoslav Budiš, Velimir Fuchs, Bogomil Šefc) sudjelovali su i neki gosti koji su tada boravili na odmoru u daruvarskom kupalištu. Pobjednik je bio Vladimir Filipović iz Kraljičinog Graca iz ČSR. Prema zapisu turnir je postigao svoj cilj jer su se od tada svake večeri u „perivojskoj kavani“ okupljali šahovski zaljubljenici igrajući šah. Tada se već smatralo da su sazreli svi uvjeti da se u Daruvaru osnuje i šahovski klub. ( J.Č. br.37/38, 20. 9 1923)

Nogomet

Organizirano se nogomet u Daruvaru počeo igrati nakon Prvog svjetskog rata. Do danas još nije istraženo tko je u Daruvar donio prvu nogometnu loptu. Vjerojatno su to bili školarci i studenti koji su se školovali u većim gradovima. U međuratnom razdoblju djelovalo je više nogometnih klubova od kojih su neki tijekom vremena mijenjali svoje ime, dok su neki bili novoosnovani pa su na području Daruvara i Donjeg Daruvara bilo skoro uvijek dva nogometna kluba, po običaju veliki rivali.
Jedan od takvih klubova je bio DONK ( Daruvarski omladinski nogometni klub) koji je u nekim razdobljima bi respektiran i u široj okolici. Za Uskrs 1924. godine htjeli su ugostiti i tadašnjeg državnog prvaka Građanskog iz Zagrebu kojem se trebao suprotstaviti sljedeći sastav: Miličić- Szabo, Ugar- Štark, Gyory, Horvat- Novak, Klingenberg, Spitzer, Bažant i Šenauer. Nažalost iz „tehničkih razloga“ igrači Građanskog nisu doputovali pa je ovaj sastav nešto kasnije odigrao prijateljsku utakmicom sa VGŠK( Virovitičkim građanskim športskim klubom) koja je završila rezultatom 1:1.( Daruvarčan, br.2, 12. 4. 1924)


Oznake: daruvarska prošlost, pjevački zbor Daruvara, daruvarska željeznica, ekonomska škola u Daruvaru, kupalište u Daruvaru, plivačko društvo i vaterpolo u Daruvaru, šah u Daruvaru, nogomet u Daruvaru

16.02.2014. u 18:11 • 0 KomentaraPrint#

Problem našeg zavičajnog (daruvarskog) identiteta

U svim ljudskim zajednicama svaki njen član ima svoj identitet. Uz ime i prezime, nadnevak i mjesto rođenja, često taj identitet prati i nacionalna i vjerska pripadnost, a rjeđe školska sprema ili neke druge značajke po kojima se razlikujemo ili nas čine sličnim.
No nisu to jedina identifikacijska obilježja koja nas, uz ranija navedena obilježja, čine različitima. Jedna od takvih je regionalna ili neka lokalna zavičajna pripadnost. Po tome se razlikuju građani svih država pa stoga ni hrvatski prostori nisu ostale izuzetak. Nije sporno da i unutar hrvatskog korpusa postoje znatne razlike. Kao što se na njegovom prostoru, uz postojeći književni jezik, koriste u dnevnom saobraćanju i mnogi dijalekti i narječja, isto također postoje velike razlike u kulturnoj tradiciji i načinu življenja. Etnolozi to smatraju bogatstvom jednog naroda i zdušno se bore za očuvanje i njegovanje takvih razlika. Jedino su po tom pitanju ponekad oprezni političari koji, zbog lošeg iskustva iz bliže i dalje hrvatske prošlosti, ponekad u regionalizmu vide opasnost jer se iza njega mogu kriti i neke skrivene namjere, usmjerene na razbijanju jedinstvenog državnog prostora. Možda je to pretjerana bojazan, ali iz nekih istupa pojedinih političara, primjerice oko Istre, ovaj oprez nije bezrazložan.
A kako to izgleda kod nas, stanovnike daruvarskih prostora. Zemljopisno ova područja spadaju u zapadnu Slavoniju. Prema tom regionalnom opredjeljenju ovdašnji stanovnici bi se trebali, uz ranije navedene identitetske značajke, osjećati i Slavoncima. No nemam dojam da je to tako u stvarnosti. Točno je da po pitanju hrvatskog jezika koji se koristi u dnevnoj uporabi ne postoje većih razlika, ali ih je moguće zamijetiti u ostalim elementima kulturnog življenja, od pjesama do njegovanju nekih tradicija i običaja. Jednako tako nije mi poznata da li su se Daruvarčani ikada naglašavali i svoju slavonsku pripadnost. Iz ovog je vidljivo da su Daruvarčani u Slavoniji, ali nemaju osjećaj da su Slavonci.
U posljednje vrijeme bio je pokušaj da se za širi prostor oko Ilove uvede naziv Poilovlje. Tu se uglavnom daruvarska, grubišnopoljska u garešnička područja. Točno je da je u drugoj polovini 20. stoljeća mnogo toga spajalo i prožimalo Daruvar i Grubišno Polje, a nešto manje Garešnicu, ali naziv Poilovlje nije zaživio. Da se to dogodilo, možda bismo se po lokalnom identitetu nazivali Poilovcima.
Odgovor zašto Daruvarčani nemaju razvijen jak osjećaj lokalnog identiteta treba tražiti u njegovoj prošlosti. Jak identitet za regionalni prostor dobiva se tijekom dužeg vremena i to kroz generacije stanovnika koji žive na tom prostoru. Po ovom pitanju ova su područja bila uveliko hendikepirana jer su se razvijala u drugačijim okolnostima nego mnoge druge sredine. Novovjeki Daruvar je nastajao postupno od druge polovine 18. do početka 20. stoljeća. Njegovi su stanovnici bili različite nacionalnosti koji su se razlikovali ne samo jezikom već i kulturi življenja. Čak i Hrvati koji su se ovamo doseljavali dolazili su iz različitih hrvatskih prostora i zato je i među njima bilo razlika jer su oni njegovali tradiciju svojih ranijih sredina i zato se tu dugo nije mogao stvoriti neki zajednički regionalni utjecaj.
Početkom 20. stoljeća počela su se osnivati kulturna društva koja su, uz njegovanje svojih nacionalnih kulturnih tradicija, stvarali i pretpostavke za pojavu nekih elemenata regionalnih kulturnih utjecaja. U velikom broju veliki doprinos tome su dale tadašnje škole. U njima su se njegovala tamburaška glazba i time su škole postale rasadnik za tamburaške skupine koje su oživjele glazbenu i folklornu djelatnost i doprinijeli širenju slavonskog melosa. Da je to bio plodan rad svjedoči činjenica da je pred Drugi svjetski rat skoro svako selo na daruvarskom prostoru imalo svoje tamburaške sastave, bez obzira na njihov nacionalni sastav. Danas mnogi, koji dovoljno ne poznaju kulturnu prošlost ovih krajeva, pogrešno misli da su Česi njegovali puhačku, a Hrvati tamburašku glazbu. Istina je da su i Česi prihvatili tamburašku glazbu kao i što su Hrvati bili članovi puhačkih sastava. U Daruvaru je prvi puhački sastav bio osnovan 1923 . godine. Njen kapelnik Franjo Golubić vodio je tamburaški sastav koji je djelovao u sastavu kulturnog društva " Zora ", dok je puhači sastav radio u okviru Hrvatskog sokola. U isto vrijeme, u obližnjoj Virovitici djelovao je poznat zborovođa, kapelnik tamburaške i puhačke glazbe Jan Vlašimsky ( 1862. – 1942. ). Ovaj vrsni kapelnik završio je studije na vojnoj glazbenoj akademiji u Pragu i to studij violine i žičanih instrumenata pa nije čudo što je dolaskom u Viroviticu vodio ne samo puhači već i tamburaški orkestar. On je ujedno skladao i mnoge skladbe za njihove sastave.
Pred Drugi svjetski rat moglo bi se reći da je, zahvaljujući radu nekih kulturnih društava, i u Daruvar ušao " slavonski štih ", iako još nije u potpunosti saživio. Vjerojatno, da nije došlo do rata, on bi dobio još veći broj sljedbenika. Uz njega su kulturni život Daruvara obilježili kulturni sadržaji čeških i srpskih kulturnih društava.
Nakon Drugog svjetskog rata, Daruvar je ostao bez velikog broja svojih bivših stanovnika. Tadašnjom politikom uništen je sloj obrtnika i trgovaca . Mnogi od njih su nacionalizacijom, preko noći izgubili sve ono što su njihovi preci generacijama stvarali. Neki su napustili grad i trajno se nastanili u drugim sredinama. Grad su preplavili pridošli stanovnici iz okolnih ruralnih sredina i sobom donijeli i svoju kulturu. Ne može se tvrditi da je Daruvar ostao bez kulturnog života, ali se on po svom sadržaju i kvaliteti razlikovala od onog koji je u Daruvaru bio ranije. Nestalo je kontinuiteta s ranijim sadržajem kulturnog života, jedino su se očuvali neki elementi kod ovdašnjih čeških kulturnih društava i djelomično u vatrogasnom radu koji je bio zaslužan u njegovanju puhačke glazbe.
Težište u kulturnom radu stavljena je bila na masovnosti, a sadržaji su podređeni tadašnjem političkom svjetonazoru. Krilatica " bratstva i jedinstva " ugrađivana se i u kulturni rad, a pošto je Daruvar činilo stanovništvo različitog nacionalnog sastava, takva je kulturna politika naišla na plodno tlo. Tijekom vremena moglo se sve češće čuti da je Daruvar " Jugoslaviju u malom". No, kroz ovakvu prosudbu treba biti objektivan i reći da se po tome nisu razlikovale ni druge sredine, iako su se u nekima, usporedno njegovali i kulturni elementi regionalnog i nacionalnog obilježja.
Da li je u takvim uvjetima situacija u Daruvaru mogla biti drugačija? Osobno mislim da zbog političke klime ne, pogotovu jer su o kulturnom životu odlučivali političari od kojih su se mnogi stvarali dugogodišnjom negativnom selekcijom. Takvi „politički podobni“ su bili glavni kočničari svim pokušajima za uvođenje nečega novoga izvan političkih okvira. Nemoćne su bile i škole jer je njihov rad bio dobro kontroliran i usmjeren na priređivanju programskih sadržaja vezanih za manifestacije povodom pojedinih državnih praznika ili godišnjica iz ratne prošlosti. Treba također reći da Daruvar nije nikad uspio stvoriti svoj vlastiti domaći intelektualni kadar koji je jedino mogao obogatiti kulturne sadržaje u gradu. Ovdje neće biti suvišno navesti razmišljanje jednog uvaženog profesora koji je nakon otvaranja gimnazije 1954. godine rekao da će njenim otvaranjem Daruvarčani iskopati sebi grob. Na prvi pogled bile su to "bogohulne" riječi, iako u stvarnosti proročanske. Dotični je profesor znao je da naši gimnazijalci neće nakon studija naći posao u svom gradu i time će ova sredina trajno izgubiti svoje najbolje kadrove. U takvom tadašnjem ozračju u Daruvaru je teško mogao saživjeti regionalni ili lokalni identitet. Manifestacija Daruvarski susreti i njene poruke najbolje oslikavaju tadašnje ovdašnje kulturno ozračje. O njima je danas moguće čuti oprečna mišljenja. Ne bih htio suditi koje je bliži istini. Za jedne oni su nosile poruke " jugoslavenstva", a za druge oni su bili druženje mladih iz različitih sredina tadašnje države. Mislim da će još proteći dosta godina prije nego što se itko osudi napisati ocjenu ove manifestacije, a da ona bude prihvaćena od svih današnjih Daruvarčana koji su živjeli u vrijeme njihovog održavanja.
A kakvo je stanje u kulturi življenja nakon 1990. godine ? U početnim 90 - tim godinama prošlog stoljeća kod Daruvarčane je bio zapažen pojačan nacionalni identitet, dok se regionalni ili lokalni nije ni spominjala. On je bio prisutan posebno u pisanoj riječi, ali je zanimljivo da u Daruvaru nije osnovano nijedno kulturno društvo koje bi u kontinuitetu njegovalo hrvatsko nacionalno blago, od folklora, preko glazbe do oživljavanja rada kazališnih grupa. Točno je da je u tom smjeru bilo određenih pokušaja, ali su svi oni bili "kratkog daha". Danas, kada se za taj propust više ne može okrivljavati politika, trebalo bi dobro razmisliti koji su tome razlozi. Prije svega trebalo bi vidjeti koje bi to daruvarske institucije trebale biti predvodnik kulturnog života. Točno je da jedna od njih bi trebala biti Matica hrvatska. U dosadašnjem radu ona je to i bila, iako se u svom radu više ograničila na izdavačku djelatnost. Aktivna je bila i njena likovna skupima, ali ostali vidovi rada nisu došli još do punog izražaja. Možda je jedna od grešaka Matice bila u početnim godinama rada što nije više poradila da se ona što više omasovi jer bi time imala još jaču podršku svojih građana. Umjesto toga pojedinci su bili mišljenja da je dostatno da se u njenom vodstvu okupi neka elita intelektualaca iz užeg kruga Daruvarčana. Trzavice koje su potresale Maticu prije nekoliko godina su danas riješene, ali su ipak ostavile i ožiljke koji su posebno vidljivi u skromnijem broju njegovog članstva.
O kulturnom životu grada nekad je brinulo i Narodno sveučilište. Danas imamo Pučko sveučilište, ali nije poznata njegova cjelovita uloga danas. Poznato je da ono povremeno organizira gostovanje nekih pjevača ili glazbenih grupa, brine o raznim vidovima školovanja, ali nije poznato koliko radi na organiziranju kadrova za organizirani kulturni rad u našem gradu. Nije također zamijećeno da barem svojom nazočnošću sudjeluju u nekim kulturnim manifestacijama u gradu. A trebali bi, ako ni zbog čega, ono zbog imena koje nose. Ovo nije kritika njegovog rada, ono radi u okvirima svojih mogućnosti, ali se želi reći da se njegov rad po svom sadržaju razlikuje od onoga koji je bio do 1990 godine.
Proces odlaska starog i dolaska novog stanovništva u Daruvar još uvijek je u tijeku. Možda je i dobro što se u posljednje vrijeme sve češće može čuti tko je, a tko nije „pravi Daruvarčan“. Nema u tome ništa lošeg ako se počinje ponovo vraćati lokalni identitet. Točno je da danas u našem gradu živi malo onih obitelji, ili njihovih potomaka, koji su u njemu živjeli prije Drugog svjetskog rata. Većina nas smo ipak "dođoši". No, trebalo bi danas više govoriti tko danas od Daruvarčana prihvaća ovaj grad svojim gradom, a tko ga doživljava samo usputno mjesto. Da ima dobrih Daruvarčana nitko ne sumnja, ali ima i onih drugih. Toga je bilo i bit će. Ne može se ne spomenuti jedan događaj prije mnogo godina, kada su na jednoj nogometnoj utakmici mnogi Daruvarčani navijali za jedan prvoligašku momčad, a ne za domaće nogometaše. Meni je to tada bilo neshvatljivo. Ni danas daruvarski sportaši nemaju mnogo pohvalnih riječi za Daruvarčane po pitanju njihovog vladanja. Smatraju da njihov trud nije nagrađen povećanim posjetima sportskim priredbama tako da se često čini da u gledalištu ima manje gledalaca nego sudionika u sportskoj utakmici. Sportaši također ističu da Daruvar ima „kazališnu publiku“ koja rijetko bodri domaće sportaše već je samo nijemi promatrač u njihovom sportskom nadmetanju. Iz ovoga bi se moglo zaključiti da možda Daruvarčane ne zanima sport. No to nije točno. Daruvarčane ne zanimaju ni neke kulturne manifestacije. Na mnogim likovnim izložbama ili promocijama često je moguće vidjeti samo sudionike takvih kulturnih događaja, članove njihovih obitelji i, eventualno, prijatelje i manji broja uzvanika koji obnašaju najviše funkcije u gradskoj vlasti. Sve je to mala nagrada za trud sudionicima za njihov rad. Gdje su ti "dobri" Daruvarčani? Da li ih Daruvar zaista ima ?
Zadnjih godina puno smo slušali o raznim vidovima domoljublja. Nažalost, mnogi su stali samo na riječima, misleći da je to dovoljno. No, bez ljubavi prema užoj sredini, bez njegovanja kulturnih vrednota te sredine, bez poznavanja njene prošlosti i bez očuvanja njenih ljepota, ne može se govoriti o nekom iskrenom domoljublju. Tek kada se stekne ovo prvo, moguće je vjerovati da će se izgraditi i ovo drugo. O lažnim domoljubima ne treba tratiti vrijeme!
No, pravo domoljublja ne postiže se preko noći, to je proces koji bi se treba njegovati od rođenja do smrti. Sjećam se da sam u nekim inozemnim muzejima među posjetiteljima vidio i "tete" s malo djecom predškolske dobi. Neki od nas su to smatrali hirom mladih učiteljica, ali ja sam u tom vidio dobro osmišljenu odgojnu i obrazovnu ulogu. Sjećam se da smo u to vrijeme, 1983. godine, u Daruvaru u organizaciji Narodnog sveučilišta u Jankovićevom dvorcu u nekoliko prostorija uredili muzej koji je svojim sadržajem pokrivao prapovijesno, rimsko i srednjovjekovno razdoblje te djelomično novovjeko razdoblje. Jedan dio bio je namijenjen etnografskom sadržaju. Iako je muzej bio namijenjen u prvom redu mladim naraštajima i školama, nisu ga posjetili ni svi učenici škole čije su se učionice nalazile u istoj zgradi u kojem je bio muzej. Tragično je bilo i to što su u istoj zgradi imali svoje kancelarije i tadašnje dvojica prosvjetnih savjetnika. Čak ni oni nisu osjetili potrebu da barem preporuče učiteljima da s učenicima posjete muzej, pogotovo jer se u nižim razredima obrađuje i gradivo iz zavičajne povijesti. Nažalost, i to je bila slika naše tadašnje prosvjetne stvarnosti. Danas već u Daruvaru žive nove generacije neopterećene onime što je bilo nekada pa ne mogu ni slijediti ni ono što je nekada bilo dobro. Umjesto da mladi budu nosioci kulturnog života u gradu, razbilo se ih po stranačkim šavovima pa opterećeni i sučeljeni raznim svjetonazorima tumaraju obezglavljeni u košmaru sadašnjosti. Stoga im ne treba zamjeriti što ih nema u mnogim daruvarskim udrugama, što ih nije moguće vidjeti među gledateljstvom nekih kulturnim programima i nisu zamijećeni ni u politici.
Zanemarivanje naše zavičajne prošlosti dovela je do sadašnje situacije pa se ona nedovoljno poznaje, a to je jedan od razloga za pad zainteresiranosti ne samo prema njoj nego i prema njenoj sadašnjosti. Stoga, samo na prvi pogled zvuči nevjerojatno, da učenici završnih gimnazijskih razreda prije nekoliko godina nisu znali nabrojiti 5 ličnosti koji su svojim radom dali neki doprinos na kulturnom, političkom, športskom ili gospodarskom polju u njegovoj prošlost. Doduše, bilo je pojedinaca koji su u tome uspjeli, ali su takvi među njih uvrstili barem trojicu članova plemićke porodice Janković. No, da li prošlost Daruvara počinje i završava samo s Jankovićima? Za takvo nepoznavanje prošlosti najmanju krivicu snose učenici. Osobno prihvaćam dio te krivice, ali bi je trebali prihvatiti i svi oni koji na bilo koji način sudjeluju u obrazovanju, od roditelja preko škole i onih koji kreiraju svekolikog života u gradu.



16.02.2014. u 18:07 • 2 KomentaraPrint#

subota, 15.02.2014.

Poznati Daruvarčani

Preporučujem ovu stranicu. U jednom od sljedećih zapisa moći ćete pročitati i o drugim zanimljivim stanovnicima našega grada.

15.02.2014. u 22:42 • 0 KomentaraPrint#

Uvodni post

Nakon nagovaranja nekolicine poznanika i prijatelja, odlučio sam da svoje zapise objavim i u virtualnom prostoru. Ono što ću objavljivati ovdje, možda ste već pročitali u tiskanom obliku u nekoj od mojih knjiga ili kao tekst u drugim publikacijama.
Oni koji ih nisu pročitali, moći će ih pročitati na ovom blogu. Nadam se da ću vas potaknuti da mi se javljate i komentirate napisano.

15.02.2014. u 21:40 • 4 KomentaraPrint#

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



  veljača, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28    

Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (3)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (4)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (14)

Pretraživač

Loading