Priče iz prošlosti

četvrtak, 11.08.2016.

Daruvarski sport i Olimpijske igre

Olimpijske igre su u tijeku i svakodnevno doznajemo o dobitnicima olimpijskih medalja, slave ih njihovi dobitnici i navijači, dok će svi niže plasirani biti u svjetskoj sportskoj javnosti brzo zaboravljeni, jer u povijest Olimpijskih igara ulaze samo pobjednici. Istina je da je danas takvu medalju teže osvojiti nego nekad kada se inzistiralo da na Olimpijskim igrama mogu nastupati samo amateri. U srazu zastupnika amaterizma i profesionalizma, pobijedili su zagovornici profesionalizma i to ne samo zato što profesionalci postižu bolje rezultate, nego i zato što se u profesionalizmu okreće ogroman novac. Danas je nezamislivo da bi medalju mogao osvojiti neki amater. Ipak treba priznati da je još prije pola stoljeća bilo teško tvrditi da su svi sudionici Olimpijskih igara bili amateri jer su mnogi natjecatelji fiktivno tako bili predstavljeni, a u stvarnosti su bili profesionalci. Jedan od načina takvog prikrivanja profesionalizma kod država „istočnog bloka“ bio je da su muške natjecatelje predstavljali kao vojna lica: primali su u vojci osobne dohotke, ali su se tijekom svoje „vojne službe“ pripremali za pojedine sportske discipline. Vjerojatno je nečeg sličnog, ali u drugom obliku, bilo i u zemljama „zapadnog bloka“.
Ako bismo htjeli napraviti neku usporedbu vrhunskog svjetskog sporta s današnjim daruvarskim, može se reći da je u Daruvaru još uvijek sačuvan amaterizam. Poneki džeparac u nekim sportovima, kojeg možda dobiju neki daruvarski sportaši, teško je vezivati za profesionalizam jer s takvim džeparcem, bez neke pomoći obitelji, ne bi se moglo preživjeti. Možda je bilo u novijoj prošlosti i onih sportaša u Daruvaru (pojedinci u odbojci) koji su za svoje nastupe dobivali neku veću sumu, ali sigurno samo toliko da bi preživljavali, ukoliko nisu imali neko svoje radno mjesto ili pomoć obitelji. Ipak uvođenjem novca u sport, počeo se postupno urušavati raniji čisti amaterizam.
Teško je očekivati da mladi daruvarski naraštaji traže sportske uzore u svojoj sredini, pogotovo jer svakodnevno slušaju o vrtoglavim cijenama prijelaza nekih stranih igrača iz jednog u drugi nogometni klub. S odgojne strane takve poruke sigurno ne potiču amaterizam. Još prije šezdesetak i nešto više godina unatrag veličao se kod nas u sredstvima javnih informiranja amaterski sport, neki vidovi natjecanja su se prenijeli i u svakodnevni život. Veličali su se radnici koji su premašili radnu normu, zatim tadašnji omladinci koji su odlazili na radne akcije na izgradnju pruga ili autoputa i natjecali se tko će dobiti više udarničkih priznanja. Nisam nikad bio na takvim akcijama, ne što nisam htio, nego zato što sam u slobodno vrijeme morao pomagati roditeljima u teškim svakodnevnim ratarskim poslovima. I kakva li apsurda, nekad (u socijalizmu) se više govorilo o radu nego danas u kapitalizmu kada se sve vrti oko novca. Da li je to stvarnost ili iluzija? Razlike postoje, ali kakva je pouka? U socijalizmu se zaista dosta govorilo o radu, ali se mogla čuti i uzrečica „nitko me ne može tako malo platiti, koliko ja mogu malo raditi“, dok u našem kapitalizmu se više govori o nezaposlenima, u nekim firmama, uglavnom u privatnom vlasništvu, često se ne dobiva onoliko koliko je potrebno za dostojan život jedne obitelji, a da se ne spominje da li njihove „gazde“ poštuju 40-satno tjedno radno vrijeme. Da li ovakvi današnji odnosi mogu privući mlade naraštaje za proizvodni fizički rad? Nije čudo da mnogi bježe od ovakve stvarnosti i radije preko interneta putuju po nekom virtualnom svijetu, maštaju o rijetkim nogometašima koji dobivaju samo od prijelaza u drugi nogometni klub toliko novaca kojeg u normalnom načinu života ne mogu potrošiti. A sve to reklamira naša televizija kao udarne vijesti, a veoma sramežljivo govori o povremenim uspjesima naših učenika - amatera na natjecanjima znanja u konkurenciji vršnjaka drugih država svijeta. Nažalost, danas je već postalo normalno da neki dobar nogometaš u svijetu za prijelaz u drugi nogometni klub dobije i više od 30 milijuna eura, dok oni naši zaposlenici s mjesečnom plaćom od oko 500 eura s takvim dohotkom za cijeli svoj radni vijek od 40 godina mogu zaraditi oko 240 000 eura. Običnom matematikom dolazi se do podatka da prijelaz jednog nogometaša za svotu od 30 milijuna eura je jednaka zaradi koju dobije 120 djelatnika uz mjesečni dohodak 500 eura za čitav radni vijek od 40 godina. Ne ulazim u to da li su ove razlike moralne, više bi me zanimalo odakle se dobiva novac za takve astronomske prijelaze.
Profesionalni sport za Daruvarčane nije opasnost, za njega nema novaca pa se i dalje treba oslanjati na amaterski i rekreativni sport. Tako je bilo od početka organiziranog sportskog života u Daruvaru, a taj se početak vezuje za osnivanje Hrvatskog sokola 1906. godine. U njegovom sastavu su uz gimnastiku bile i neke druge kulturne i glazbene sekcije. Nakon Prvog svjetskog rata pojavio se u Daruvaru i nogomet koji je u razdoblju između dva svjetska rata postao najpopularniji gradski sport. Bilo je razdoblja kada su istovremeno u gradu djelovala dva nogometna kluba koja su u takvim prilikama bili ljuti protivnici. Usporedno s pojavom nogometa, u Daruvaru se počeo igrati i šah, a pred Drugi svjetski rat kuglanje, odbojka, stolni tenis, zrakoplovno jedriličarstvo i planinarski sport.
Nakon rata pod utjecajem politike počeo se propagirati masovni sport, na mnogim manifestacijama su se organizirala sportska takmičenja. Uvode se i atletske discipline (trčanje, skok u dalj, skok u vis), oživljen je nogomet, kuglanje, odbojka, šah, planinarstvo, kasnije se javlja mali rukomet i mali nogomet, plivanje, vaterpolo, gimnastika, u čijem sklopu se i pokušava uvesti i boks; tenis, stolni tenis, karate, a tek kasnije košarka. Treba istaći da su rasadnikom i nositeljem sportskog života bile tadašnje tri srednje škole koje su sve radile u sklopu DTO Partizan.
Sportski život je nastavljen i nakon uspostave samostalne RH kada su jedno vrijeme daruvarski odbojkaši igrali u Prvoj ligi, dobre su rezultate polučili karatisti, košarkaši, stolnotenisači i tenisači te jedno vrijeme rukometaši, dok su ostali sportovi bilježili prosječne rezultate, a neki su sportovi nestali.
Veoma je nezahvalno govoriti zašto se daruvarski sport ne može uzdići na višu razinu. Problem je slojevit i priznajem da nisam u stanju sagledati sve razloge. Jedan od njih je što danas više ni srednje škole ne daju takav kadar sportaša kao nekada. Interes kod školske mladeži za sport je manji nego nekada, ali bi o tome znali više današnji profesori tjelesnog odgoja. Usko povezano s ovim, vidljivo je da se već tako smanjen broj srednjoškolskih sportaša dodatno smanjuje nakon završetka srednje škole kada napuštaju Daruvar pa su mnogi trajno izgubljeni za daruvarski sport.

U Daruvaru se uvijek velika pažnja posvećivala nogometu, ali teško je reći da li su nogometaši uvijek ispunjavali očekivanja svojih navijača. Sigurno je, da je bilo u prošlosti razdoblja kada su daruvarski nogometaši bili respektirani od okolnih gradskih nogometnih klubova s kojima su često izmjenjivali snage. Odigrali su brojne utakmice s nogometašima Pakraca, Lipika, Grubišnog Polja, Bjelovara, Virovitice… i u tim ogledima postizali solidne rezultate 50-tih i 60-tih godina prošlog stoljeća. Teško je utvrditi u kojem su razdoblju igrao najbolji nogomet u Daruvaru ili koja je to generacija bila najbolja. Vjerojatno će o tome više znati neki daruvarski skupljači nogometnih zbivanja iz prošlosti koja će, nadamo se, jednog dana predočiti u pisanom obliku.
Savjetovao bih svim takvima istraživačima da udruže svoje snage, da rade timski, ali da to pisanje povjere zatim jednome među sobom. Također bih im savjetovao da pokupe sve podatke od još danas živih bivših nogometaša jer moraju znati da nema o pojedinim razdobljima daruvarskog nogometa nikakvih novinskih ni drugih zapisa. Upozorio sam jednog takvog sakupljaču da ima u vidu da se svakim danom broj živih svjedoka smanjuje. Primjerice, prije tri godine umro je poznat igrač splitskog Hajduka Vladimir Šenauer koji je igrao s nogometnim zvijezdama poput Vukasa i Beare, a koji je rođen u Daruvaru 1930. godine. A njegov je otac branio boje Daruvarskog omladinskog kluba (DONK) nakon Prvog svjetskog rata. Vjerojatno je njegov sin Vladimir sačuvao neke uspomene iz pričanja svoga oca, što bi bilo vrijednim podatkom o daruvarskom nogometu. Vladimir Šenauer je umro 2013. godine, ali nitko s njim iz Daruvara ranije nije pokušao razgovarati pa su njegove uspomene na Daruvar otišle s njim u grob.
Nedavno je u Daruvaru imala promocija svoje knjige Ždralovgrad (preveden naziv za Daruvar) kćerka daruvarskog nogometaša Vebera u kojoj je zabilježila sjećanja svoga oca na Daruvar, među ostalim i o daruvarskom nogometu nakon Drugog svjetskog rata. Nisam zamijetio da je na promociji bio itko od naših sakupljača prošlosti daruvarskog nogometa, a bila je to jedinstvena prilika da se uspostavi kontakt s gospodinom Veberom koji živi u Zagrebu i koji bi vjerojatno mogao još mnogo toga reći o daruvarskom nogometu. Reklo bi se, pametnom dosta! Primjer Šenauera se ne bi smio ponoviti i u ovom slučaju!

Oznake: sport u Daruvaru, povijest sporta u Daruvaru, nogomet u Daruvaru

11.08.2016. u 22:13 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 16.02.2014.

Povijesni događaji i zanimljivosti iz daruvarske prošlosti

Daruvarska prošlost 20. stoljeća prepuna je brojnih nepoznanica koje se svakodnevno povećavaju jer svakim danom umiru mnogi naši ljudi koji odnose u grob mnoge tajne i nezabilježena sjećanja iz daruvarske prošlosti. Daruvar nema svoj arhiv, arhivska građa institucija je osiromašena, a time su stvorene sve pretpostavke za trajni zaborav. Daruvar je imao i tu nesreću da tijekom 20. stoljeća nije imao u kontinuitetu svoje lokalne novine koje su jedino mogle sačuvati opis događaja o našem gradu u određenom vremenu. Iako su one samo pomoćni izvor povijesnog istraživanja, zbog nedostatka brojne arhivske građe vezane za Daruvar, sve daruvarske novine koje su izlazile u kratkim vremenskim razdobljima, ostale su dragocjenim i jedinim izvorom za daruvarsku prošlost. Stoga svaki novi podatak iz daruvarske prošlosti treba zabilježiti jer će on biti od velike ispomoći kod pisanje povijesti grada.

#####

Pjevački zbor Daruvara

Pjevački zbor u Daruvaru, kako brojem pjevača tako i kvalitetom, bio je nekad na visokoj razini. Melodije koji su oni izvodile bile su zahtjevne i njih se dugo uvježbavalo. Prilikom obilježavanja 100 godina rođenja Bedřicha Smetane u programu 30. ožujka 1924. godine u zboru su pjevali:
Sopran, gospođice: Branka Teodorović, Marija Kričanski, Zora Rački, Zlatica Ašner, Ivanka Satrapa, Emilija Vaniček i Marica Bengez.
Alt gospođice: Oliva Dokmanić, Beta Ljevaković, Štefanija Sagental- Mance i Ludmila Knittl.
Tenor, gospoda: Vladimir Jirasek, Dimitrije Juzbašić, Zlatko Banfić, Ivica Varović, Milorad Kapetanović i Vlado Bosnar.
Bas, gospoda: Joža Muhlbauer, Franjo Valdgoni, Aleksandar Bauer, Silvester Knyttl, Pero Miličić, Mladen Martinović, Slavko Kosina i Mladen Vučinić.
U programu je gospođica Branka Teodorović pjevala odlomak iz opere Poljubac, a neke melodije predveo je glazbeni kvartet u sastavu Josip i Bogumil Knyttl, Vaclav Satrapa u Josip Muhlbauer.
U programu je nastupio i muški pjevački zbor s melodijom Izdajica. U zboru su pjevali:
Prvi tenor: Dimitrije Juzbašić, Vlado Jirasek, Alois Terešak, Aleksandar Banfić, Richard Svoboda, Franjo Kolbaba, Petar Čobaković, Franjo Štiler.
Drugi tenor: Mladen Dimitrović, Josip Hajek, Ivica Varović, Zlatko Banfić, Milorad Kapetanović, Vlado Bosnar i Jaroslav Dittich.
Prvi bas: Vaclav Satrapa, Antonije Osmec, Šabkov, B. Knyttl, Silvester Knyttl i Stanislav Kosina.
Drugi bas: Karlo Lukaš, Josip Dokmanić, Mladen Vučinić, Roman Sandi, Josip Legrad, Franjo Valdgoni, Josip Muhlbauer, Bogumil Sikora, Lazo Andrić, Pero Miličić, Stanislav Střecha i Matijević.

######

Daruvarska željeznica

Kada je 6. svibnja 2013. godine, nakon trogodišnje stanke, u Daruvar na željeznički kolodvor u poslijepodnevnim satima iz smjera Sirača ponovo stigao putnički vlak, mnogi su smatrali da je to samo još jedna od mnogih predizbornih reklama. Ipak, novim željezničkim voznim redom iz početka lipnja, u Daruvaru se povećao broj dolazaka vlakova koji su zamijenili autobuse koje su do tada prevozili putnike na relacijama na kojima nije vozio vlak. Iako je Daruvar danas u teškoj gospodarskoj situaciji pa je teško očekivati rentabilnost pruge, ipak ne bi trebalo zaboraviti da bi jednog dana ova željeznica mogla služiti i u svrhu daruvarskog turizma. Zamislite samo vožnju vlakom iz Daruvara, primjerice, u ribarsku kolibu i na sportski ribolov u Končanicu, a navečer ponovni povratak vlakom u Daruvar. Isto tako ne manje zanimljiv bilo bi putovanje od Daruvara- Bastaja-Ivanovog Sela- Velikih Zdenaca do Pavlovac Dražica i zatim do Velikog Grđevca gdje bi se razgledao rodni kraja Mate Lovraka, a na povratku upijala ljepota industrijom nezagađenog krajolika. Nažalost, ova spomenuta putovanja danas nisu više moguća, ali su mogla biti da se nepromišljeno nije ukinula i zatim demontirala pruga Bastaji- Končanica, a nešto kasnije Bastaji- Grubišno Polje- Pavlovac Dražica- Veliki Grđevac. Takva je sudbina bila je namijenjena i pruzi Virovitica- Daruvar – Banova Jaruga, jedinoj preostaloj pruzi na našem prostoru. Treba se nadati da se ovo ipak ovdje neće dogoditi.
A kako je to bilo u prošlosti? Nekad je željeznica bila jedan o prepoznatljivih znakova bogatstva nekog prostora. U tome su daruvarski prostori od druge polovine 19. stoljeća prednjačili jer prirodno bogatstvo samo za sebe ne bi bilo dostatno za gospodarski napredak. Sve viškove koje su se stvarali radom ovdašnjih ljudi trebalo je isporučiti na druga tržišta. Tu spada i eksploataciji ovdašnjih šuma, u čemu se i pretjerivalo, ali su za uzvrat stvorene nove obradive površine.
Daruvarski i okolni prostori imali su tu sreću da su se brzo uključili u željeznički promet. Kada je 1868. godine bila otvorena pruga Beč- Barcz, onda se pruga našim stanovnicima približila na oko 70 km, što u to vrijeme nije bila nesavladiva daljina, veća prepreka činile su loši putovi kojima se roba prevozila u Barč. Pruga Barč- Zagreb bila je sagrađena 1870. godine pa su naši Daruvarčani odlazili u Barč i odatle po potrebi putovali u Zagreb.
Veliki događaj za Daruvarčane dogodio se na kraljev rođendan 18. kolovoza 1885. godine kada je otvorena 69 km pruga Barč- Daruvar s 13 km ogrankom pruge Bastaji-Končanica(Zdenci). Time su ovi prostori počeli prednjačiti u gospodarskom razvoju jer su preko Barča dobili vezu sa svim prostorima tadašnje Monarhije. Nešto kasnije, na kraljev imendan, 4. kolovoza 1885. godine, stavljena je u promet pruga Daruvar- Pakrac.
U to vrijeme počela je i gradnja pruge od Dugog Sela u dužini 85 km u pravcu Ivanića- Kutine- Novske te ogranka pruge od 31 km od Banove Jaruge- Lipika- Pakraca. Ova se pruga gradila se od 1896. godine, a otvorena je 29. studenog 1897. godine.Od tada više žitelji pakračkog i daruvarskog kraja nisu morali u Zagreb ili prema moru putovati preko Barča, koji je do tada bilo veoma značajno željezničko središte Austro- Ugarske. ( Rudolf Horvat: Povijest trgovine obrta i industrije u Hrvatskoj, Zagreb 1994, str. 163.)

#####

Jugoslavenski sokol u Daruvaru

Korijeni sokolskog pokreta sežu u početno razdoblje druge polovine 19. stoljeća koji se s prostora Češke proširili na ostala područja tadašnje Austro-Ugarske, a nakon toga i izvan tog prostora. Iako je sokolstvo nalikovalo sportskom pokretu jer je zagovaralo tjelovježbu, ipak je ono svojim programom tražio drugačiji način života što nije bilo u skladu s tadašnjom državnom politikom koja je prema njemu zauzela neprijateljski stav. U nekim sredinama on je dobivao i politička obilježja jer se u njenim okvirima počeo njegovati nacionalni duh u cilju otpora austro- ugarskom nacionalizmu. Na čelu sokolskim društvima na prostoru banske Hrvatske i Slavonije bio je Hrvatski sokolski savez u Zagrebu čije smjernice su se provodile preko sokolskih župa na sva lokalna društva.
Nakon što je krajem 1918 proglašena Država Srba, Hrvata i Slovenaca, htjelo se objediniti sva sokolska društva u jedinstvenu državnu organizaciju, u skladu unitarističkog tumačenju o Srbima, Hrvatima i Slovenci kao „jednom narodu s tri imena“. U Novom Sadu je osnovan 1919. godine najprije Sokolski Savez Srba, Hrvata, Slovenaca koji je 1920. godine promijenio ime u Jugoslavenski sokolski savez.
Vidovdanskim ustavom kod ustrojstva države nisu se poštivale povijesne granice jer se htjelo od jedne višenacionalne države stvoriti jednonacionalnu državu sa jedinstvenom nacijom. U službenom popisu stanovništva iz 1921. godine za Srbe i Hrvate nalazi se jedinstvena rubrika Srbohrvati, za Čehe i Slovake Čehoslovaci. Državna politika priječila nazive svih udruga koje su u svom nazivu imale nacionalno obilježje. Takvom politikom našli su se na udaru i sokolska društva. Treba istaći da su i u Hrvatskoj u nekim sredinama, u kojima je živio veći broj srpskog stanovništva, osnivani i srpski sokoli. Zabrana korištenja nacionalnog imena odnosila se i na njih, uz napomenu da su tu zabranu lakše prihvaćali jer im je bila bliža i tadašnja državna politika.
Državni sokol u Daruvaru vjerojatno je osnovan 1921. godine, ali se ne zna tko su bili njegovi osnivači jer o tome do sada nisu sačuvani pisani podaci. Zna se da je nakon njegovog osnivanja došlo do raskola među daruvarskom sokolašima. Dio sokolaša pristupio je državnom sokolu, dok su preostali ostali vjerni Hrvatskom sokolu i zadržali naziv kojeg su imali od osnivanja 1906. godine.
Tada je bilo već vidljivo da se politika duboko umiješala u sokolski pokret. Hrvatski sokol, iako se nije bavio politikom, podržavao je Radića i politiku HSS. To je bilo posebno vidljivo u seoskim sredinama. Tamo gdje je bilo mnogo pristalica HSS, sokolaši su dugo vremena u nazivu zadržali hrvatsko ime.
Na godišnjoj skupštini daruvarsko državnog sokola u veljači 1924. u njegovo rukovodstvo su bili: starješina Milan Dobrović, predsjednik kulturno- prosvjetnog odbora Ivo Ipšić, načelnik Vjekoslav Lavička, zamjenik Pero Kovačević, načelnica Zorka Tofan. Preostali članovi odbora bili su: Milorad Kapetanović, Savo Živković, Svetozar Milojević, Alfred Romer, Bogoslav Sikora, Josip Knyttl, Lazo Andrić, Slavko Plešić, Antonije Osmec i Miloš Martinović.
Članovi državnog sokola su također za daruvarsko pučanstvo priređivali vježbe i mješovite programe koje su nazivali akademije. Jedna takva je bila drugog dana Uskrsa 21. travnja 1924. godine. Održana je u prostorijama kupališnog svratišta, imala je 10 točaka programa od kojih su dominirale proste i ritmičke vježbe, vježbe na spravama, a na kraju kazališna igra Vila s Učke gore. Većina programa bilo je izveden u središtu dvorane, a kazališna igra na pozornici. U svim točkama programa kao izvođači se navodi muški i ženski naraštaj.
Odnosi između daruvarskog Hrvatskog sokola i državnog sokola ( Jugosokola) bili su dosta slojeviti. U početku je bilo dosta elemenata međusobnog natjecanja što je povećavalo kvaliteti gimnastičkih disciplina. Državni sokol je imao također puhači orkestar što je također bila konkurencija glazbenicima Hrvatskog sokola i davalo glazbenicima dodatni poticaj da pojačanim radom postignu kvalitetnije sviranje.
Iako je među daruvarskim sokolašima bilo je i povremenih suradnji, što je vrijeme više odmicalo, ti su odnosi dobivali presliku stranačkih odnosa u tadašnjoj državi.
Česi su se podijelili između dva sokola, ali i tome ima objašnjenja. Kod njih nikad nije nitko tražio da se osnuje češki ili čehoslovački sokol, nego su najradije koristili samo sokolski naziv. U seoskim sredinama, gdje su češki ratari bili simpatizeri HSS, oni su nastupali u sastavi hrvatskih sokola. U Daruvaru je situacija bila drugačija. Državni službenici i kadrovi koji su dolazili iz Čehoslovačke da ispomažu u kulturnom radu, uglavnom su pristupili državnom sokolu. Prvi je razlog da su državni službenici htjeli sačuvati svoja radna mjesta. Novi pridošli kadrovi nisu htjeli djelovati protiv države koja ih je ugostila. Ovdje je tada još bilo mnogo Čeha koji su imali čehoslovačko državljanstvo, a takvi su morali biti posebno oprezni da ne bi postali nepoželjni. Ujedno treba znati da je i Čehoslovačka u prvim godinama postojanja bila sklona unitarizmu, što je tek kasnije napustila.
Zanimljiv je slučaj Donjeg Daruvara u kojem je 1922. osnovan zaseban sokol, koji je bio bliži hrvatskom sokolu, ali je surađivao s oba gradska daruvarska sokola.
Nakon uvođenja šestosječanske diktature 1929. godine, hrvatski sokoli bili su raspušteni u svim mjestima u kojima su još djelovali. Tu je odluku donijela središnjica Hrvatskog sokola u Zagrebu, čime je ipak sačuvao svoj inventar i mogao ga prenijeti na neku drugu udrugu. U protivnom, oni bi bili zabranjeni, njihova imovina oduzeta.
U manjim seoskim sredinama tada su nestala mnoga sokolska društva pa je sokolski pokret ostao samo u većim gradskim sredinama, ali se njegovao i u školama gdje je bilo pojedinim učiteljima postavljena kao obaveza da osnivaju sokolske grupe i pripremaju s njima prigodne programe. ( Daruvarčan, br.1, 30. 3. 1924)

####

Uz 95. godišnjicu daruvarskog ekonomskog obrazovanja

U našoj je sredini već postala otrcana poštapalica da ono što nije napisano kao da se nije dogodilo. Iz sljedećeg priloga moglo bi se ovu izreku proširiti i konstatacijom da i ono što je napisano, a nije objavljeno, nije se ni dogodilo. A to je slučaj sa rukopisom o daruvarskoj ekonomskoj školi koji je bio naručen, rađen godinama, zgotovljen još 2008. godine, ali do danas neobjavljen. Time je načinjena nepravda ne toliko autoru projekta i njegovim suradnicima, nego na stotine profesora koji su predavali na ovoj školi i na tisuće polaznika ove škole koji su nakon njenog završetka nastavili daljnje školovanje ili su se zaposlili u brojnim ustanovama daruvarskog- grubišnopoljskog- i pakračkog područja.
Upravo zbog njih „prepisat“ ću dio sadržaja iz kojeg se vidi kako je došlo do otvaranja trgovačke(ekonomske) škole u Daruvaru.
Do otvaranja trgovačke(ekonomske) škole u Daruvaru došlo je spletom nizom okolnosti, ali i zalaganjem čelnih ljudi tadašnjeg Daruvara. Čelnici su svoja traženja opravdavali činjenicom da je 1928. godine prestala s radom gimnazija, jedina daruvarska srednjoškolska škola, jer šegrtska škola, po današnjim kriterijima, nije imala status srednje škole jer su se u nju upisivali učenici nakon završenog četvrtog ili petog razreda. Zahtjev se također opravdavao potrebom da Daruvaru, kao trgovišnom gradu, trebaju u zavodima kadrovi za vođenje novčanih poslova. Za takvu školu grad je imao potreban prostor te dobar nastavni kadar koji je ranije radio na gimnaziji. Ipak, sve ovo ne bi pomoglo da se u cijeli projekt nije uplela „tiha diplomacija“. U tome su zasluge imali načelnik grada Ferdo Kropfl i upravitelja Daruvarskog kupališta Aleksandra Jovanovića. Oni su iskoristili boravak u daruvarskom kupalištu Davida Korenića, načelnika Ministarstva i trgovine kojem su obrazložili svoje želje. On im je savjetovao da napišu molbu na adresu Ministarstva trgovine i industrije u Beograd. Pošto odgovor nije stizao, a školska godina se približavala, delegacija u sastavu načelnika Kropfla i gradskih odbornika Živka Hećimovića i Ise Picka otputovala je u Sarajevu gdje je bio na odmoru ministar trgovine i industrije dr. Mehmed Spaho. Od njega su dobilo samo savjet da napišu novu molbu na adresu Ministarstva trgovine i obrta. Nakon izvjesnog vremena stigao je odgovor, ali nepovoljan za njegove podnosioce. Ministarstvo je dozvolilo samo dvogodišnju privatnu trgovačku školu koja bi se sama financira, bez ikakve državne pomoći. Nezadovoljni odlukom obratili su se za pomoć komorskom vijećniku Milanu Breslaueru i Trgovačko-obrtničkom društvu u Osijeku koji su stali uz Daruvarčane pa je u Sarajevo ponovo otputovala dr. Spahi još jedna delegacija. Tek nakon toga iz Ministarstva trgovine i obrta stiglo je suglasnost za otvaranje trgovačke škole, ali je mnoge obaveze morao preuzeti grad Daruvar. Državne vlasti su obećale da će plaćati samo one profesore koji će predavali komercijalne predmete, dok one općeobrazovne trebao je plaćati grad. To je za grad bilo prihvatljivo. Nastava je počela 1. listopada 1928. godine sa 25 učenika upisanih u prvi razred. Ravnatelj trgovačke škole postao je Nikola Žic koji je bio i ravnatelj niže realne gimnazije. U trgovačkoj školi su predavali još gimnazijski profesori Franjo Burian, Ivan Bolčić i Josip Dokmanić, a jedini honorarni predavač stručnih ekonomskih predmeta bio je Velimir Fuchs.
Zaključno: zasluge za otvaranje daruvarske škole ne treba pripisati državnim vlastima već nekolicini upornih daruvarskih pojedinaca. Naziv trgovački nema veze s kasnijim trgovačkim nazivom koji se odnosio na prodavače u trgovini. U vrijeme otvaranje trgovačke(ekonomske) škole, prodavači su takva zvanja stjecali u šegrtskoj školi.

####

Zanimljivosti iz sporta i rekreacije

Kupalište

O daruvarskom kupalištu i plivanju se počelo pisati tek kada je bio zagrađen prvi bazen. Do tada se kupalo u Toplici uzvodno od današnjeg Daruvara na mjestima gdje su bile vodene brane za mlinarske potrebe. S obzirom na velik broj mlinova i sušnih ljetnih mjeseci, mnogi su mlinovi tada prestali s radom pa su daruvarski kupači odlazili na kupanje na Toplicu kod Lipovca.
Zahvaljujući upravi daruvarskog kupališta bio je angažiran graditelj Bogumil Sikora koji je sagradio kod parka kupalište veličine 200 kvadratnih metara. Kabine i tesarske poslove obavio je tesar Kubelka. Uz bazen je bio nasipan pijesak čime se dobio morski ugođaj, a bazenom je stalno protjecala voda. Bazen je bio otvoren u lipnju 1923. godine. Autor novinskog zapisa zamjerio je upravi daruvarskog kupališta što je vrijeme od 2 do 5 sati bilo rezervirano samo za dame jer je smatrao da bi bilo bolje da takvog napisa nema. Otvaranjem bazena obogaćena je turistička ponuda. Uprava kupališta se pobrinula i pozvala vojnu glazbu iz Zagreba koja je od 14. lipnja 1923. svaki dan svirala u daruvarskom parku, a uvečer u prostorima kupališta. ( JČ, č. 26, 28.6. 1923)

Plivanje i vaterpolo

Mnogi iz mlađi naraštaji Daruvara ne znaju da je u Daruvaru postojao plivački društvo i da se igrao i vaterpolo. Plivački klub Daruvar osnovan je 1953. godine, ali je najbolje rezultate polučio 1956. godine kada su sudjelovali na regionalnom plivačkom natjecanju sjeverne Hrvatske u Virovitici gdje su daruvarski plivači osnovali nekoliko prvih mjesta i drugo mjesto u vaterpolu. U gradu su se održavala redovito gradska prvenstva u raznim kategorijama, od pionira i juniori, do seniora. Nastupale su i žene. Takmičilo se u različitim dužinama i stilovima, a 1960. godine i u skokovima u vodu, ronjenju i vaterpolu. Na takmičenju u Daruvaru 27. srpnja 1960. godine novine su zabilježile i pobjednike u pojedinim kategorijama. Neki od njih još i danas žive, doduše u poodmaklim godina, ali je ipak žalosno što se na njih potpuno zaboravilo.
PK Daruvar je svoje snage u plivanju provjeravao najčešće u međugradskim susretu s plivačima Virovitice. U plivanju su bolje rezultate postizali Virovitičani, dok u vaterpolu prevagu su imali daruvarski vaterpolisti.( Vjesnik komuna, br. 16, 15.8. 1960)

Šah

Prvi tragovi igranja šaha u Daruvaru datira iz 1923. godina kada je nekolicina Daruvarčana htjelo popularizirati ovu igru pa su u kupališnoj čitaonici organizirali jedan turnir uz 7 sudionika koji je trajao od 20. kolovoza do 1. rujna 1923. godine. Uz domaće šahiste ( Vladimir Bažant, Vjekoslav Budiš, Velimir Fuchs, Bogomil Šefc) sudjelovali su i neki gosti koji su tada boravili na odmoru u daruvarskom kupalištu. Pobjednik je bio Vladimir Filipović iz Kraljičinog Graca iz ČSR. Prema zapisu turnir je postigao svoj cilj jer su se od tada svake večeri u „perivojskoj kavani“ okupljali šahovski zaljubljenici igrajući šah. Tada se već smatralo da su sazreli svi uvjeti da se u Daruvaru osnuje i šahovski klub. ( J.Č. br.37/38, 20. 9 1923)

Nogomet

Organizirano se nogomet u Daruvaru počeo igrati nakon Prvog svjetskog rata. Do danas još nije istraženo tko je u Daruvar donio prvu nogometnu loptu. Vjerojatno su to bili školarci i studenti koji su se školovali u većim gradovima. U međuratnom razdoblju djelovalo je više nogometnih klubova od kojih su neki tijekom vremena mijenjali svoje ime, dok su neki bili novoosnovani pa su na području Daruvara i Donjeg Daruvara bilo skoro uvijek dva nogometna kluba, po običaju veliki rivali.
Jedan od takvih klubova je bio DONK ( Daruvarski omladinski nogometni klub) koji je u nekim razdobljima bi respektiran i u široj okolici. Za Uskrs 1924. godine htjeli su ugostiti i tadašnjeg državnog prvaka Građanskog iz Zagrebu kojem se trebao suprotstaviti sljedeći sastav: Miličić- Szabo, Ugar- Štark, Gyory, Horvat- Novak, Klingenberg, Spitzer, Bažant i Šenauer. Nažalost iz „tehničkih razloga“ igrači Građanskog nisu doputovali pa je ovaj sastav nešto kasnije odigrao prijateljsku utakmicom sa VGŠK( Virovitičkim građanskim športskim klubom) koja je završila rezultatom 1:1.( Daruvarčan, br.2, 12. 4. 1924)