Priče iz prošlosti

nedjelja, 28.12.2025.

Zaboravljene zasluge grubišnopoljskog župnika Josipa Meršića

Mnoge važne spoznaje o prošlosti nekih mjesta doznajemo iz crkvenih i školskih spomenica. Njihova je prednost što bilježe i zbivanja izvan svojih ustanova i opisuju i neka obična zbivanja u svom mjestu, ali ponekad bilježe i neka važna zbivanja na državnim ili svjetskim razinama. Njihov sadržaj često ovisi o spomeničarima koji ih pišu, o njihovim sposobnostima da što vjernije opišu neke događaje. One su uvijek bile pod kontrolom pojedinih povjerenika iz viših institucija koji su ih povremeno čitali i svojim potpisima potvrđivali da su provjerili njihov sadržaj. Pod posebnom su kontrolom bile školske spomenice jer su školski inspektori pažljivo provjeravali ima li u njima zapisa koji bi bili u suprotnosti s tadašnjom državnom politikom. Posebno su bile pod lupom nakon promjene državne vlasti kada su se nove državne institucije kritički odnosile prema prethodnom razdoblju. Stoga nije čudo da su se nakon promjene vlasti trgale stranice spomenica koje ne bi odgovarale novim vlastima ili su se uništavale cijele spomenice. Najčešća izlika za njihov nestanak bio je da su stradale u ratu, iako je to često bila samo izlika.
Josip Meršić bio je župnik u Grubišnom Polju od 1860. - 1887. godine pa je proteklo 165 godina od njegovog dolaska. Njegova je zasluga što je počeo pisati Spomenicu župne crkve svetog Josipa za svoju župu na hrvatskom jeziku. Grubišno Polje mu je prilikom dolaska bilo posve nepoznato pa je u uvodnom dijelu na hrvatskom jeziku opisao i neka zbivanja iz ranije grubišnopoljske prošlosti pri čemu je koristio neke ranije zapise iz bilježaka pisanih na latinskom jeziku, ali ih je dopunio i nekim usmenim podacima informatora koje je upoznao nakon svog dolaska u Grubišno Polje. Prema latinskom nazivu na naslovnim koricama Spomenicu je počeo pisati župnik Ivan (Johannes ) Kelle od 1782. godine, kada je župa bila osnovana. Činjenica je da je navedeni Kelle bio župnik od 1806. - 1826., a prije njega se tamo izmijenilo 8 župnika, koji tada nisu imali obavezu pisanja spomenice pa je Kelle uglavnom za ranije razdoblje koristio raznu korespondenciju između župe i viših crkvenih ili vojnih vlasti Vojne krajine na čijem se prostoru grubišnopoljska župa nalazila. Bile su to ponekad manje važne stvari pa je Meršiću i kasnijim istraživanjima samo jedna privukla pažnju. U njoj se spominje župnik Johannes Kelle, ali nju prema sadržaju nije pisao ni Kelle, nego netko drugi. Sadržaj tog teksta glasi: „Već 1825. godine za župnika Johana (Ivana) Kelle grof Antun Pejačević pozvao je brojne obitelji iz kraljevine Češke na svoje vlastelinstvo, prije svega Slatinu. Oni su ostavili svoja ognjišta jer su im se nudila mnoga dobra, takoreći zlatna brda pa su se doselili i nastanili na dodijeljena zemljišta oko Slatine, Feričanaca i Orahovice. Budući da gore rečeni grof i ostali suposjednici nisu održali riječ, štoviše, njih su izrabljivali. Ovi novi stanovnici su zajednički molili cijenjenog kapetana i zapovjednika Đurđevačke pukovnije Vilima Grubera da ih primi u Vojnu krajinu u njegovu poštovanu pukovniju. Njihova je molba bila prihvaćena pa je preuzvišeno Ratno vijeće odredilo da im se dodijeli za njihovo naselje područje kumpanije (satnije) Turčević Polje br. 1 - nekad Presad, sada Ivanovo Selo. Ovamo se smjestilo 107 obitelji, koje su napustile vlastelinske posjede i ujedno su toliko kuća sagradili…“
Nastavak ovog prijepisa realno opisuje teške prilike doseljenika iz Češke, posebno veliku smrtnost u prvim godinama nakon doseljenja. Brojni istraživači su na osnovu prethodnog prikaza pogrešno shvatili početni sadržaj teksta u kojem piše da je grof Antun Pejačević 1825. pozvao doseljenike iz Češke u vrijeme dok je u Grubišnom Polju bio župnik Johan Kelle pa su uzeli tu godinu kao godinu osnivanje današnjeg Ivanovog Sela. Vjerojatno nisu shvatili da je Antun Pejačević živio na prostoru civilne Slavonije gdje su još bili vlastelinski posjedi, dok ih na području Vojne krajine nije bilo, zemlja je bila u vlasništvu graničarskih (krajiških) obitelji. Vjerojatno nije točan ni podatak da je Pejačević pozvao doseljenike 1825. godine, jer mnogi kasniji dokumenti ukazuju da su Česi u Feričancima bili već 1824. godine pa je i taj poziv bio poslan ranije i nije imao nikakve veze s prilikama u Grubišnom Polju. Ovo je dokaz da i brojne starije spomeničke zapise o grubišnopoljskom prostoru treba provjeriti, ponekad u matičnim knjigama, gdje se Presad prvi puta spominje 1826. godine pa je ta godina pouzdan dokaz o nastanku ovog sela koje je na traženje seljana od viših vojnih krajiških vlasti preimenovano u Gross Joanisdorf (Veliko Ivanovo Selo) koji se u matičnim knjigama ponekad naziva i Pagus Bohemorum (Selo Čeha), zatim samo Joanisdorf i tek kasnije Ivanovo Selo. Ovaj podatak je danas aktualan jer je već ove godine u Ivanovom Selu obilježena 200. godišnjica nastanka ovog sela, iako će ta godišnjica biti iduće godine. Ova mala razlika bila bi beznačajna kada se ne bi navodile još neke godine o nastanku sela, ali njih ne spominjem jer nisu ničime potkrepljene, njih ni Meršić nije spominjao. Netočan je i spomenički zapis o 107 obiteljskih kuća u selu, jer se taj broj odnosi na vrijeme kada je Meršić već bio župnik u Grubišnom Polju, što je vidljivo i na katastarskoj mapi iz 1870. godine.

Vrijedne zabilježene podatke Meršić je posvetio Grubišnom Polju. Na osnovi nekih sačuvanih zapisa i iskaza starijih žitelja Grubišnog Polja, zabilježio je da se srednjevjekovno Grubišno Polje nalazilo bliže Ilovi, o čemu svjedoče brojne izorane cigle koje svjedoče da se tamo nalazilo neko utvrđeno mjesto ili trgovište poput onih na lokaciji Zidina u Malim Zdencima, također u blizini Ilove, ili onih u donjem dijelu današnjih Velikih Zdenaca. Ovi nalazi kod Grubišnog Polja bili su nešto južnije od današnjeg sela Poljani gdje su još tada ljudi povremeno nalazili željezne i kamene topovske kugle. Neke od njih su se čuvale u tadašnjoj mjesnoj školi. Meršić je spomenuo da se kod Rašenice prostiralo veliko trgovište Kuntovac, uz pretpostavku da se njegovo središte nalazilo kod tadašnjeg mlina Ferenca Miškaja koji je navodno tu našao i nekoliko zlatnih kovanica koje je zadržao za sebe. Taj mlin se nalazio niže od nekadašnjeg Ulovčevog (Mavrovićevog) mlina. Do njega se dolazilo od raskrižja u Gornjoj Rašenici gdje je jedan odvojak u smjeru prema Gornjoj Rašenici, dok je drugi išao na suprotnu stranu do Miškajevog mlina, prelazio Ilovu (dok još nije bilo ribnjaka) i smjerao prema Daruvaru. Sva su ova ranija mjesta stradala tijekom turskih osvajanja oko 1552. godine, kada su Turci privremeno zavladali hrvatskim prostorom sve do Čazme. Nešto kasnije austrijske vlasti su osnovale Vojnu krajinu, obrambeni prostor koji je početkom 17. stoljeća proširen pošto su oslobođeni prostori do Ilove, dok su Turci zadržali prostore lijeve strane rijeke Ilove i naseljavali ga svojim podanicima, uglavnom iz Bosne, koji su vršili tursku graničarsku službu za koju su dobili zemlju u graničnim prostorima. Tada su poticani sukobi među graničarima s obiju strana, često u cilju obične pljačke. Austrijski krajiški kapetani ponekad su nagrađivani nagradom od jednog vola za svaku obitelj, ako su je dovele na svoj prostor sa suprotne strane s ciljem da obavlja kod njih graničarsku službu. Rezultat tih borbi bili su porušeni svi građevinski objekti s obje strane rijeke Ilove i nastao je jedan širok opustošen pojas širok i do 20 kilometara, često nazivan „ničija zemlja,“ na kojem su nestale građevine i sva ranija sela. Postupna gradnja novih sela počela je tijekom 18. stoljeća kada su nakon velikog turskog rata (1683. -1699.) oslobođena Slavonija i Turci bili potisnuti većim dijelom južno od Save (u Bosnu). Time je i Slavonija ušla u sastav Habsburške Monarhije što su već ranije bila područja sjeverozapadne Hrvatske.
Ovaj prethodni opis ubačen je da bi se shvatilo u kakvim su okolnostima nastajala nova naselja na tom širokom prostoru „ničije zemlje“, jer su austrijske vlasti htjele da taj veliki prostor ponovo gospodarski oživi, a to je bilo moguće tako da ga nasele novi stanovnici s obje strane rijeke Ilove, kod čega su ona sela s lijeve strane spadale u civilnu Slavoniju. Velik dio njih je u drugoj polovini 18. stoljeća ušao u sastav vlastelinstva porodice Janković, dok su s desne strane ostale u sastavu Vojne krajine. Nova naselja koja su nastajala postupno tijekom 18. stoljeća nisu bila građena po nekom smišljenom planu nego su kuće građene razasute na širem prostoru desne obale Ilove. Stoga je Meršić točno napisao da je novo grubišnopoljsko naselje nakon turskog povlačenja bilo oko pravoslavnog groblja kod današnjih Poljana gdje je bila i crkva svetog Đorđa, a tek kasnije nakon „reforme“ Marije Terezije (1740. - 1780.) ona je bila premještena uz cestu iz Virovitice. Ovaj podatak potvrđuje i povijesna karta s konca 18. stoljeća. Na njoj je označena crkva svetog Đorđa kod Poljana, dok katolička crkva u Grubišnom Polju sagrađena 1782. godine i posvećena patronu svetom Josipu nije još na njoj bila označena. Broj katolika tada u Grubišnom Polju nije bio velik pa je do izgradnje crkve katoličko stanovništvo spadalo je pod crkvenu župu Trnovitica. Na spomenutoj karti nije označena niti nova pravoslavna crkva građena od tvrdog materijala uz put za Viroviticu. Prema Spomenici, ona je sagrađene 1820. godine. Prema Meršićevom zapisu pripadnici pravoslavne vjere većinom su bili doseljenici iz Like koji su od krajiških vlasti dobili besplatno zemlju u veličini koju su željeli i mogli obraditi.
Ukoliko se shvati što su sadržavale „reforme“ Marije Terezije, objasnit će se mnoge nejasnoće iz tog vremena, a potkrijepit će ih i povijesna karta iz koje se dobivaju mnogi odgovori o razdoblju na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Iza propisa „reforme“ Marije Terezije krije se naredba da se sve nove kuće u svim selima trebaju graditi uz ceste, što je bilo potrebno da bi se dobio bolji pregled svih domaćinstava u svim selima i u svim područjima države. Pošto su minuli brojni veliki ratovi, državne vlasti htjele su ustrojiti bolju administrativnu sliku u svojoj državi. Mnogi današnji istraživači često griješe jer traže neke srednjevjekovne lokalitete na mjestu današnjeg naselja, ali s malim uspjesima. Zaboravilo se na ono narodno iskustvo da „na putovima gdje prolazi vojska trava više ne raste“. Pošto su se u prošlosti vodili mnogi ratovi, gladnim vojnicima koji su njima prolazili, hrana je postala glavni plijen. Seoske kuće i naselja su se stoga gradile podalje od glavnih cesta, razbacane često na širem području ili šumskim prostorima. Također su se i građevine od tvrdog materijala gradile podalje od glavnih putova, često opasane zidovima ili uz rijeke i okružene kanalima napunjenima riječnom vodom. Jedan od takvih glavnih putova u srednjem vijeku išao je od Virovitice - Grubišnog Polja - Velikih Zdenaca - Garešnice, ali njegova današnja trasa ne mora biti istovjetna s onom srednjevjekovnom, jer za to nema još dokaza. Kako bi ubrzale preseljavanje stanovništva, državne vlasti nakon Marije Terezije pomagale su gradnju novih crkava uz glavne putove, što je bio veliki poticaj da se nove kuće grade na tim mjestima, pogotovo jer se oko crkava obavljala trgovina ratarskim i stočarskim proizvodima, održavao društveni život ili ponekad pokapali umrli. Ujedno tek nakon „reformi“ počinju nastajati današnja sela uz glavni put Virovitica - Garešnica. Usporedno su se tako gradile kuće i na tada sporednim putovima, poput Grubišno Polje - Turčević Polje.
Meršić je naveo i podatak o ustrojenju crkve svetog Josipa u Grubišnom Polju 1782. godine i zapisao da su tada službovali „kanonik i župnik u Čazmi Dalović“, „kapetan u Grubišnom Polju Frölich“, „papa Pio VI.“, „car Josip II.“ i „biskup Galov“. Troškove gradnje i uzdržavanje župnika podmirivali su se iz državne blagajne. Pod župnu crkvu u Grubišnom Polju jedno vrijeme spadao je i Veliki Grđevac, ali nakon njegovog izdvajanja, grubišnopoljski župnik je brinuo za sela Orlovac, Mali Zdenci, Donja Rašenica, Gornja Rašenica, Ivanovo Selo, Grbavac, Mala Barna, Velika Barna, Topolovica i Lončarica. Od 2. polovine 19. stoljeća u sastav grubišnopoljske župe ušli su još Rastovac, Turčević Polje, Jasenaš, Mala Peratovica, Velika Peratovica, Velika Dapčevica, Mala Dapčevica, Treglava i Mala Jasenovača. Zanimljive i važne podatke iz Spomenice odnose se i na Križevačku i Đurđevačku pukovniju sa sjedištem u Bjelovaru. Granica među njima bio je današnji put Bjelovar - Daruvar pa su Veliki Zdenci bili u sastavu Križevačke, a područja od Malih Zdenaca na istok u sastavu Đurđevačke pukovnije. Pukovnije su se dijelile na kumpanije (satnije) prema kojem je Grubišno Polje spadalo pod satniju Turčević Polje. Tu se kod Meršića pojavila dilema jer je naveo da je kapetan - satnik imao sjedište u Munijama, a pomagao mu je poručnik u Donjoj Rašenici. Možda to nije bio ni njegov previd jer su Munije spadale u parohiju Turčević Polje pa su tada prednost dobivala crkvena središta, iako je sjedište satnije moglo biti u Munijama.
Prema Meršićevom opisu stanovništvo grubišnopoljskog prostora živjelo je u velikim zadrugama i uzgajale su se ovce, koze, svinje, goveda, ali je bilo i kuća u kojima su imali dva konja i po četiri i više volova. Žene i muškarci su se oblačili po narodnom običaju, a sve su sami proizvodili u svojim kućama. Kuće su gradili uglavnom od pletera premazanim blatom i takvih je kuća bilo još u Meršićevo vrijeme. Ostale gospodarske zgrade gradili su od brvna. Stanovnici su drvo za svoje potrebe dobivali besplatno. Uz to su dobivali „po duši“ određenu količinu soli. Bila im je dozvoljena sadnja duhana, ali su se od toga izuzimali trgovci i obrtnici koji su mogli imati do 6 jutara zemljišta i drugog ništa nisu dobivali. Također su i svećenici smjeli posjedovati više zemlje. Stanovnici ovih prostora vršili su krajišku službu i nitko od njih nije mogao prodati svoju zemlju bez dozvole. Ta se dozvola rijetko izdavala. Zadruge, kao osnovne proizvodne jedinice, nisu se smjele dijeliti. Ukućani zadruga trebali su bez pogovora slušati naredbe svoga starješine i ispunjavati sve njihove naredbe. Meršić je napisao da je mjesto dobilo prema jednom hajduku Grubiši, ali to je legenda, jer je već u srednjem vijeku postojalo trgovište Grubisinz.
U vrijeme Josipa II. (1780. - 1790.) Grubišno Polje dobilo je povelju sajamskog prava što mu je omogućilo da se postupno razvije u trgovišno naselje. Tom poveljom odobrilo se održavanje 3 sajamska dana godišnje: na dan Svetog Josipa, osmi dan nakon katoličkog Spasova i na dan Svetog Franje. Zbog ranijih „reformi“ Marije Terezije ubrzalo se naseljavanje grubišnopoljskog prostora, gradilo se više novih kuća, pojačali su se obrtnički i trgovački poslovi. Sjedište kumpanije - satnije se preselilo iz Munija u Grubišno Polje. Na čelu je i dalje bio kapetan (satnik) s još jednim lajtmanom (poručnikom ), a pomagalo im je više nižih časnika. Nakon preseljavanja satnije u Grubišno Polje, od građevnog materijala porušenih zgrada u Munijama, sagradile su se uredske zgrade i stanovi te zgrada „njemačke trivijalne škole“. To je dokaz da je rukovodeći vojni krajiški kadar kumpanije bio u Munijama, iako je Turčević Polje bilo parohijski centar pa se negdje navodi i kao sjedište kumpanije. O zdravstvu nakon preseljenja brinuo je vojni liječnik. Stanovnici u krajiškoj službi nisu brinuli u obrani svojeg područja jer se tu nije više ratovalo, već su sudjelovali u ratovima koje je vodila tadašnja država. Tako su 1848. godine pod Jelačićem vodstvom sudjelovali u slamanju pobune u Beču i protiv pobunjenih Mađara na njihovom području, gdje je poginulo dosta vojnika upravo iz grubišnopoljske satnije. U sastavu austrijske vojske ratovali su i na području današnje Italije i u austrijsko-pruskom ratu 1866. godine u kojoj je kod Sadove austrijska vojska doživjela težak poraz.

Ovakve su prilike bile u Grubišnom Polju do 1871. godine kada su ukinute Križevačka i Đurđevačka pukovnija, nakon čega je nešto kasnije na jednom njenom dijelu stvorena Bjelovarska županija i time postala sastavnim dijelom civilnog kraljevstva Hrvatske i Slavonije. Grubišno Polje je tada postalo općina, tu je bio kraljevski kotarsku sud, koji je bio najprije u Gornjoj Kovačici, ali je 1876. bio preseljen u Grubišno Polje. U njegov su sastav spadale općina Grubišno Polje i Rača i na tom je prostoru, prema Meršićevom navodu, živjelo oko 18 tisuća duša. Ovaj brojčani podatak teško je provjeriti, ali prema službenoj statistici u Grubišnom Polju je 1857. živjelo 970, a 1880. godine 1544 stanovnika, iz čega je moguće izvući zaključak o osjetnom povećanju broja stanovnika. Bjelovar je postao sjedište novouspostavljene županije, a za velikog župana bio je imenovan Ivan Trnski, koji je za grubišnopoljsku školu „znameniti muž kako se vidi u povijesti ove škole“. Pošto se školska grubišnopoljska spomenica nije sačuvala, ne zna se za taj njegov doprinos pa se treba zadovoljiti samo podatkom da je Trnski bio rođen u Rači gdje mu je otac bio učitelj. Ivan Trnski (1819. - 1910.) je osnovnu školu završio u Grubišnom Polju, a gimnaziju u Zagrebu. Obnašao je činovničke, vojne i političke službe i pisao poeziju i prozne priloge. Meršić je zapisao da su nakon ukidanja krajiških vlasti nastala „nova teška vremena“ jer su bivšim krajišnicima uvedeni mnogi nameti (porezi) kojih ranije nisu imali, osim doprinosa za vojnička odijela. Meršić je zapisao i neke običaje u Grubišnom Polju nakon dolaska u to mjesto. U vrijeme većih blagdana priređivale su gozbe za „članove svoje družine“, a nerijetko su pozivali i obližnje svoje susjede i tada se u pratnji dudaša (gajdaša) pjevalo i plesalo. On spominje da se Hrvati i Srbi drže svojih narodnih običaja prilikom blagdana, svadbi, krštenja, krsnog imena i kod karmina. Na Đurđevdan su išli mladići „đurđevci“ i jedan „zelenjak“ kojeg su vodili i predstavljali kao svetog Đurđa. Bio je to najčešće mladić okićen zelenim bukovim grančicama, a tijekom ophodnje recitirale su se pjesme. Na Petrovo su se mladići obukli u žensko odijelo i išli bi tako dva po dva noseći na glavama jednake rupce. Bilo ih je najčešće sedam, četvorica su pjevala, jedan nosio košaru, dok su se dvojica prikazivali kao baba i djed. Na Ivanje su se oblačile djevojke. Kod tih obilazaka sela na Ivanje, ljudi su davali darove koji su se kasnije međusobno dijelili među sudionicima. Ova slavlja Meršić nije u potpunosti odobravao, smatrao ih je „praznovjerjem“ i „čaranjem“. Opisao je i običaje za Božić koji su imali za cilj da se dobije bolja ljetina i da „blago odeblja“. Meršić je također zabilježio priljev stanovništva drugih nacionalnosti, među kojima je najveći broj bilo Čeha, zatim Mađara i Prusa. Doseljenici su od starosjedilaca kupovali zemlju, a njihov se dolazak posebno povećao nakon 1878. godine. Zabilježio je da su s gospodarskog stanovišta doseljenici utjecali na bolji način obrade zemlje, ali je „žalosno što starosjedioci ostaju bez svega te propadaju sve više i više“. Meršić je zabilježio da se tada najviše sijala raž, pšenica, manje kukuruz, a najmanje heljda i proso. Svoje zapažanje o stanovništvu Grubišnog Polja Meršić je završio sljedećim riječima: „Uopće, domaći narod je zdrav i čili, dočim novodošli naseljenici trpe groznicu koja nastaje uslijed promjene zraka i slabog hranjenja, a žive ponajviše od krumpira, kojeg uveliko sade. Uopće svi došljaci obilni su djecom koje šalju zajedno s Hrvatima i grčko istočnjacima u ovomjesnu učionicu.“
U svojim zapisima u Spomenici Meršić je bilježio za pojedine godine i elementarne nepogode u čemu su prednjačile povremene suše, ponekad velika količina snijega koja je uništila sjetvu, mrazovi i njihove posljedice, veliki vihori i njihove štete, a 1880. i veliki potres. Svojim zapisima on je olakšao posao Ivanu Nepomuku Jemeršiću koji je 1887. došao u Grubišno Polje kao kapelan da bih pomagao tada već ostarjelom župniku Meršiću koji je umro u lipnju 1890. godine. Ujedno treba spomenuti da Meršić nije za razdoblje do sredine 19. stoljeća označavao stanovništvo po nacionalnoj pripadnosti stanovništva, već po njihovoj vjeri. To se počelo mijenjati nakon hrvatskog narodnog preporoda (ilirskog pokreta ) kada se i u narodnim školama, koje su se počele otvarati, narodni jezik obilježavao kao ilirski jezik, a nešto kasnije hrvatskosrpski. Doduše, ponekad se u matičnim knjigama označena i lokalna pripadnost (Lika, Primorje, Bosna, Češka…). Stoga su se u početku i doseljeni Česi izjašnjavali kao katolici ili evangelisti.

Pošto je ovo prikaz iz rukopisa Josipa Meršića, vodio sam se njegovim zapisom, jer zahvaljujući njemu, mnogi su kroničari pri istraživanju tog vremena doznali nove spoznaje i ukazali na neke njegove nehotične pogreške ili su ih kasniji istraživači pogrešno napisali.

Oznake: Grubišno Polje, meri

28.12.2025. u 17:08 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 19.02.2014.

Prošlost školstva Grubišnog Polja prema spomeničkim zapisima

O prošlosti pojedinih sredina dragocjeni podaci čuvaju se i u spomenicama, od kojih su najpoznatije one crkvene i školske. U njima su pohranjeni mnogi važni događaji iz crkvenog ili školskog života, ali i zapažanja o cjelokupnom životu na nekom prostoru. Nažalost, mnoge su spomenice stradale u ratnim prilikama. Ujedno je moguće zapaziti da se nekad pisanju spomenica posvećivalo više pažnje nego danas. Nekada je to bila obaveza i njihovo pisanje su nadzirale inspekcijske službe koje su nakon svakog pregleda davali o njima svoje primjedbe.
Školska spomenica pučke škole u Grubišnom Polju stradala je u Drugom svjetskom ratu. Nije poznat njen sadržaj niti razdoblje koje je bilo u njoj zapisano. Vjerojatno je početak sezao u godine nakon ukidanja Vojne krajine 1871. godine kada su prosvjetne vlasti tražile da se pišu spomenice i u njih unose sva važna zbivanja iz školskog života. Ona je sadržavala zapise sve do Drugog svjetskog rata, a nepoznato je da li se vodila i u ratnim godinama. Danas se ne zna kada je ona nestala, poznato je samo da je u ratu bila uništena zajedno sa svom školskom arhivom.
Nakon rata Ministarstvo prosvjete NR Hrvatske je svojim rješenjem od 22. ožujka 1948. godine br. 5910 I. donijelo odluku da se prikupe i zapišu sjećanja iz sadržaja nestalih spomenice i unesu u novu. U tom cilju u Grubišnom Polju koristili su se usmeni podaci dvojice informatora, starosjedilačkih mještana, Matije Čubelića, rođenog 1877. godine, i Jakoba Novalića, rođenog 1870. godine.
Prema njihovom iskazu škola je u Grubišnom Polju postojala još u vrijeme Vojne krajine. Među njegovim polaznicima bio je poznati pjesnik Petar Preradović. Nastava je u njoj bila na njemačkom, a kasnije na mađarskom jeziku 1. Školska zgrada tada se nalazila na rubnom dijelu današnjeg parka, sa suprotne strane od starog katoličkog župnog ureda koja je tu stajala i desetak godina nakon Drugog svjetskog rata kada su u njoj bila dva učiteljska stana. Nakon ukidanja Vojne krajine ( 1871.) prva narodna hrvatska škola nalazila se uz župni stan u Čubelićovoj kući koja se nalazila na mjestu gdje se danas nalazi vatrogasni dom. Prvi učitelj je bio N. Kijurina, a zatim od 1877./1978. školske godine Vjekoslav Kelemen(1850.-1913.) koji je radio u Grubišnom Polju sve do smrti 1913. godine. Uz njega su na školi radili još jedan, a kasnije još dva do tri učitelja.
Do 1888. godine škola je imala dvije učionice, bila je dvorazredna. Tada se škola preselila u preuređeni žitni magazin u kojem se nastava održavala sve do 1956. godine, do izgradnje današnje školske zgrade osnovne škole. Škola je postala petorazredna, a u školskoj zgradi bila su još tri učiteljska stana. Sve ove radove obavilo je općinsko poglavarstvo. Ova se zgrada nekad nalazila na mjestu današnje policijske postaje.
Školu u Grubišnom Polju polazili su školski obveznici Grubišnog Polja, Orlovca, Malih Zdenaca i Poljana. Među njima su, osim Petra Preradovića bili i Rasuhin, kasnije poznati liječnik u Zagrebu, slikar Marijan Matijević i matematičar i akademik Vilko Niče.
Prema Čubelićevom i Novalićevom iskazu na osnovnoj školi u Grubišnom Polju do 1941. godine su kao učitelji predavali: Petranović, Gojić, Miloš Borojević, Rajmunka Osnih, Sidonija Bakić, Stjepan Čubelić, Đorđe Belovitić, Mijo Sabolek, Barica Kapsa, Štefa Virand, Zlata Hrubi, Stjepan Ferenčaković, Nikola Knežević, Ilija Jovanović, Marijan Gorabić, Hermina Klepić, Branko Klepić, Ljubica Utvić, Jovo Bastašić, Nevenka Radanović, Ankica Đuroković i Božica Orlušić.
U Grubišnom Polju počela je nakon Prvog svjetskog rata 2 s radom i niža građanska škola koja je bila na razini današnjih viših razreda osnovne škole. Nakon njenog otvaranja omogućeno je nadarenoj djeci da je završe i nastave daljnje školovanje. Nju su polazili, uz učenike koji su završili nižu pučku školu u Grubišnom Polju, i učenici šire okolice, ali ipak broj polaznika nije bio velik pa nije bilo paralelnih odjeljenja.
Od njenog otvaranja do 1941. godine kao njeni predavači se navode: Josip Jankač, Gustav Keleman, Rudolf Fabijančić, Josipa Perković, Jelka Tomić, Josip Šmid, Milica Šmid, Stjepan Umbehend, Pšeničnik, Danica Vučković, Dušan Vojnović, Bojan Matić, Marija Jelačec, Ladislav Zbožinek, Nikola Jambrec, Mirjana Jambrec, Lida Randić, Tihomir Prodanović, Mirko Krčnar, Ivo Matoničkin, Slavko Malek, Ema Vrdoljak, Danica Negri i Mira Bifflin.
Pred Drugi svjetski rat se u Grubišnom Polju pojavio problem nedostatka školskog prostora pa je nastava za jedan manji broj učenika nižih razreda održavana u jednoj zgradi između današnje pošte i općinke zgrade.
U vrijeme rata školska nastava u Grubišnom Polju često je bila prekidana jer su se tu izmjenjivale razne vojne postrojbe: ustaše, domobrani, njemačka vojska, partizani, a pred kraj rat tim su prostorom harali i postrojbe Čerkeza. Iz Čubelićevih i Novalićevih iskaza doznaje se o mnogim tragičnim događajima koji su se zbili u Grubišnom Polju u vihoru rata. Ipak nisu spominjali da je bilo žrtava među nastavnim kadrom, ali su naveli da su ustaške vlasti jedno kraće vrijeme držale u zatvoru učitelja Tihomira Prodanovića, a u kolovozu 1942. godine odveli su u Bjelovar učitelje Milu Grubića, Božicu Orlušić, Nevenku Radanović i Ljubicu Utvić. Njih su držali 14 dana u zatvoru, nakon čega su bili pušteni kući, dok su uhićeni Židovi iz Grubišnog Polja bili proslijeđeni u Jasenovac.
Prema novonastalom spomeničkom zapisu nastava se u školi u početku rata odvijala u relativno normalnim okolnostima. Situacija se promijenila nakon što su partizani između 15. i 20. rujna 1942. godine izveli prvi veći napad na Grubišno Polje. Od tada su se prilike u gradu promijenile, život je postao pun neizvjesnosti. U više navrata nastava je bila prekidana jer su u školsku zgradu dolazile razne vojne postrojbe pa se nastava održavala u iznajmljenim sobama u gradu. Učenici su u tom razdoblju oskudijevali nedostatkom udžbenika, posebnu oskudicu imali su u pisaćem i risaćem materijalu. U Grubišnom Polju je 1942. godine počela je s radom i njemačka škola. O njenom radu također se nisu sačuvali podaci. Radila je u prostoru u kojem je nakon rata bio smješten kotarski prosvjetni odbor.
U početku rata broj školskih polaznika bio je zadovoljavajući, ali se počeo smanjivati nakon prvog partizanskog napada u rujnu 1942. godine. U tom razdoblju jedno vrijeme nastava je bila prekinuta, a prema usmenom iskazu informatora, jedan učitelj, bez navoda imena, je pobjegao ili se negdje sklonio. Nakon nekog vremena nastava je bila ponovo nastavljena.
Dana 18. kolovoza 1944. godine partizani su oslobodili Grubišnom Polje, ali pet dana kasnije neprijateljska vojska ponovo se na jedan dan povratila u Grubišno Polje pa se nakon toga povukla u Bjelovar. Prilikom ovih događaja dodatno je bio oštećen preostali dio školskog inventara pa je i početak nastave bio odgođen za listopad. U listopadu 1944. godine u Grubišnom Polju održan je političko-pedagoški kurs za učitelje nižih pučkih škola s područja grubišnopoljskog i daruvarskog kotara, dok se takav kurs u isto vrijeme za učitelje gimnazije održao u Daruvaru. Nakon kursa prosvjetna savjetnica za okrug Viroviticu Ivanka Barić objavila je nastavak rada škole u Grubišnom Polju. Za upravitelja na pučkoj školi bio je imenovan Božo Franjević, a na školi su predavale Božica Orlušić, Ljubica Utvić, Branka Klepić, Ankica Mandić i Nevenka Radanović.
Za upravitelja niže gimnazije bio je postavljen Ivan Matoničkin, a predavači su bili Mirjana Jambrec, Ljudmila Randić, Josip Šmid i Milica Šmid.
Školska zgrada tijekom rata nije bila obnavljana pa je pred kraj rata bila u veoma lošem stanju. Najveći prekid u nastavi bio je u razdoblju siječanj - svibanj 1945. godine. Do prekida je došlo 11. siječnja 1945. godine kada je neprijateljska vojska ušla u Grubišno Polje. Školske učionice u prizemlju bile su pretvorene u konjušnice, a školski ormari u jasle. Učenička u učiteljska knjižnica su bili uništene, oštećen je i ostali školski inventar, osim učila iz fizike koji su bili zakopani u jednoj prostoriji školske zgrade. Propale su kemijske, prirodoslovne, zemljopisne i povijesne zbirke. Prije ulaska neprijateljskih vojnih formacija na grubišnopoljsko područje, velik broj civilnog stanovništva, među njima bila je i školska djeca, se povukao iz grada. Najprije su iz Grubišnog Polja evakuirana školska djeca đačkog doma. S učenicima je otišao i jedan broj učitelja: Božica Orlušić, Nevenka Radanović, Lida (Ljudmila) Randić, Anka Mandić, Božo Franjević i školski referent(nadzornik) Josip Vlasnik. Oni su u veljači 1945. godine prešli u Mađarsku, a zatim su preko Baranje došli u Vojvodine. U Bajmoku je bio i đački dom u koji su bila smještena školska djeca, bila je tu i gimnazija koju su polazili i pridošli učenici iz Grubišnog Polja sve do lipnja 1946. godine. U nastavni proces bili su uključeni i učitelji iz Grubišnog Polja.

Borbe na području Grubišnog Polja trajale su do 1. svibnja 1945. godine i uskoro nakon toga nastavljena je nastava u nižoj pučkoj školi za učenike koji su ostali u Grubišnom Polju. Njih su učili učitelji koji su ostali u gradu, a postupno su se im počeli pridruživati učitelji koji su se počeli vraćati iz Vojvodine.
Kada su se vratili učenici iz Vojvodine, nastavljena je i nastava na nižoj gimnaziji- građanskoj školi. Nakon što je ravnatelj Ivan Matoničkin premješten u Đakovo, za ravnatelja je postavljena Mirjana Jambrec. Na nižoj gimnaziji su radili još Ljudmila Randić, Slavko Malek, Josip Šmid, Milica Šmid i Nevenka Radanović.
Na nižoj pučkoj školi, uz ravnatelja Mirka Đurđevića, radili su učitelji Božica Orlušić, Ankica Mandić, Ljubica Utvić i Branka Klepić. Nastava je bila i preko praznika da bi se nadoknadio ranije neobrađen nastavni program.
Ovakvim podacima završava prikaz zbivanja o prošlosti grubišnopoljskog školstva zapisan na osnovu sjećanja Čubelića i Novalića. Ujedno se ovdje navodi podatak da je stara spomenica sadržavala opis događaja u nižoj pučkoj školi, dok gimnazija nije vodila svoju zasebnu spomenicu, nego su se događaji u njoj unosili kao dopune za svaku kalendarsku godinu u spomenicu niže pučke škole.
Prvi zapis nove spomenice niže pučke škole počeo se bilježiti u novoj 1945./1946. školskoj godini. Njihova vjerodostojnost je znatno veća jer je sadržavala tekuća zbivanja. U njima se nalaze i brojčani podaci o broju učenika, njihov rad, nacionalni sastava i popis svih predavača. Te je godine bilo 224 učenika i to u prvom razredu 122, u drugom 32, trećem 27 i četvrtom 43 učenika. Po nacionalnom sastavu bilo je 94 Hrvata, 68 Srba, 44 Čeha i 18 Mađara. Na početku školske godine upravitelj je bila Zorka Hunjet, a nakon što je bila premještena, za ravnatelja je bio postavljen kotarski prosvjetni referent Mirko Đurđević. Na školi su tada predavali još Hinko Požar, Božica Orlušić, Ankica Mandić, a kasnije su na školu premještene Jelena Mažuran, Marija Đurđević i Marija Ljubotina. Sa škole su otišli Hinko Požar i Zorka Hunjet. Za djecu starijih godišta, koja zbog rata nisu bila uključena u nastavu, otvoren je niži osnovni tečaj kojeg je vodila Marija Đurđević.
U prvoj poslijeratnoj školskoj godini najviše se pažnje posvećivalo uređenje škole i školskog prostora. Školske sobe su bile okrečene, bili su postavljeni vanjski prozori, zahodi na katu nisu bili u upotrebi jer su bili uništeni u ratu. Škola je imala samo tri školske ploče, tri prazna ormara i nedovoljan broj školskih klupa. Tijekom školske godine priređeno je nekoliko školskih programa u korist nabavke najnužnijih školski potreba. U ožujku 1946. godine učenici su u šumi kraj Orlovca sadili žir. Za Dan pobjede 9. svibnja učenici su pred Domom kulture u Grubišnom Polju slušali miting, a nakon njega su sudjelovali u povorci koja je prošla gradom. Učitelji su radili u nastavi i u izvannastavnim sadržajima.
Rješenjem Ministarstva prosvjete, odjela za školstvo br. 6/225. III. od 29. kolovoza 1946. godine spojena je osnovna škola( niža pučka) s gimnazijom u Grubišnom Polju u sedmogodišnju osnovnu školu. Ipak, još neko vrijeme u 1946./1947. školskoj godini radilo se po ranijoj podjeli, ali se vršilo i postupno objedinjavanje ove dvije škole u jedinstvenu nastavnu ustanovu. Broj polaznika niže osnovne škole bio je u porastu pa je te školske godine bilo 232 polaznika, od čega 117 Hrvata, 45 Srba, 57 Čeha, 21 Mađara i troje učenika drugih nacionalnosti.
Iako je ovaj prikaz prošlosti grubišnopoljskog školstva većim dijelom zasnivan na usmenim podacima, on danas predstavlja glavni izvor za poznavanje tog dijela povijesti Grubišnog Polja. Bez njega bi taj dio prošlosti bio osiromašen. On bi trebao biti ujedno dodatni poticaj da se ti podaci popune novim spoznajama koji se kriju u arhivima i raznim tiskovinama iz starijih razdoblja kako bi se dobila cjelovita prošlost školstva u Grubišnom Polju.
__________________
1. Podatak o nastavnom mađarskom jeziku u vrijeme Vojne krajine nije točan. Nastava na mađarskom jeziku bila je na početku 20. stoljeća.
2. O godini početka njena rada postoji više podataka. U jednom se navodi da je ona počela s radom 1921. godine dok tamošnji svećenik Petar Sivjanović, koji je došao u Grubišno Polje 1921. godine i predavao vjeronauk na toj školi, navodi 1924. godinu kao početak njenog rada. Iz upisnika polaznika vidljivo je da se prva generacija polaznika bila upisala 1925. godine.

Učenici četvrtog razreda građanske škole Grubišno Polje 1942. godine Sjede: Vera Lustig, Ankica Berženji, učitelji: Ljudmila Randić, Marija Šmit, Milan Grubić, Mirjana Jambrec, Emilija Vrdoljak; Ela Slavik, Vera Barto.
Drugi red: Antun Kepka, Jelica Kopčinović, Marija Pop, Katica Ulbricht, Zorka Popović, ? , Francika Smolčić, Zdravko Tihi.
Stoje: Slavko Věřiš, Zdravko Vučetić, Vlado Vukelić, Dušek, Ivica Smolčić, Vlado Pejašinović, Mirko Bilek, Drago Palatinuš i Vladimir Vanjous iz Pavlovca.