Priče iz prošlosti

nedjelja, 28.12.2025.

Zaboravljene zasluge grubišnopoljskog župnika Josipa Meršića

Mnoge važne spoznaje o prošlosti nekih mjesta doznajemo iz crkvenih i školskih spomenica. Njihova je prednost što bilježe i zbivanja izvan svojih ustanova i opisuju i neka obična zbivanja u svom mjestu, ali ponekad bilježe i neka važna zbivanja na državnim ili svjetskim razinama. Njihov sadržaj često ovisi o spomeničarima koji ih pišu, o njihovim sposobnostima da što vjernije opišu neke događaje. One su uvijek bile pod kontrolom pojedinih povjerenika iz viših institucija koji su ih povremeno čitali i svojim potpisima potvrđivali da su provjerili njihov sadržaj. Pod posebnom su kontrolom bile školske spomenice jer su školski inspektori pažljivo provjeravali ima li u njima zapisa koji bi bili u suprotnosti s tadašnjom državnom politikom. Posebno su bile pod lupom nakon promjene državne vlasti kada su se nove državne institucije kritički odnosile prema prethodnom razdoblju. Stoga nije čudo da su se nakon promjene vlasti trgale stranice spomenica koje ne bi odgovarale novim vlastima ili su se uništavale cijele spomenice. Najčešća izlika za njihov nestanak bio je da su stradale u ratu, iako je to često bila samo izlika.
Josip Meršić bio je župnik u Grubišnom Polju od 1860. - 1887. godine pa je proteklo 165 godina od njegovog dolaska. Njegova je zasluga što je počeo pisati Spomenicu župne crkve svetog Josipa za svoju župu na hrvatskom jeziku. Grubišno Polje mu je prilikom dolaska bilo posve nepoznato pa je u uvodnom dijelu na hrvatskom jeziku opisao i neka zbivanja iz ranije grubišnopoljske prošlosti pri čemu je koristio neke ranije zapise iz bilježaka pisanih na latinskom jeziku, ali ih je dopunio i nekim usmenim podacima informatora koje je upoznao nakon svog dolaska u Grubišno Polje. Prema latinskom nazivu na naslovnim koricama Spomenicu je počeo pisati župnik Ivan (Johannes ) Kelle od 1782. godine, kada je župa bila osnovana. Činjenica je da je navedeni Kelle bio župnik od 1806. - 1826., a prije njega se tamo izmijenilo 8 župnika, koji tada nisu imali obavezu pisanja spomenice pa je Kelle uglavnom za ranije razdoblje koristio raznu korespondenciju između župe i viših crkvenih ili vojnih vlasti Vojne krajine na čijem se prostoru grubišnopoljska župa nalazila. Bile su to ponekad manje važne stvari pa je Meršiću i kasnijim istraživanjima samo jedna privukla pažnju. U njoj se spominje župnik Johannes Kelle, ali nju prema sadržaju nije pisao ni Kelle, nego netko drugi. Sadržaj tog teksta glasi: „Već 1825. godine za župnika Johana (Ivana) Kelle grof Antun Pejačević pozvao je brojne obitelji iz kraljevine Češke na svoje vlastelinstvo, prije svega Slatinu. Oni su ostavili svoja ognjišta jer su im se nudila mnoga dobra, takoreći zlatna brda pa su se doselili i nastanili na dodijeljena zemljišta oko Slatine, Feričanaca i Orahovice. Budući da gore rečeni grof i ostali suposjednici nisu održali riječ, štoviše, njih su izrabljivali. Ovi novi stanovnici su zajednički molili cijenjenog kapetana i zapovjednika Đurđevačke pukovnije Vilima Grubera da ih primi u Vojnu krajinu u njegovu poštovanu pukovniju. Njihova je molba bila prihvaćena pa je preuzvišeno Ratno vijeće odredilo da im se dodijeli za njihovo naselje područje kumpanije (satnije) Turčević Polje br. 1 - nekad Presad, sada Ivanovo Selo. Ovamo se smjestilo 107 obitelji, koje su napustile vlastelinske posjede i ujedno su toliko kuća sagradili…“
Nastavak ovog prijepisa realno opisuje teške prilike doseljenika iz Češke, posebno veliku smrtnost u prvim godinama nakon doseljenja. Brojni istraživači su na osnovu prethodnog prikaza pogrešno shvatili početni sadržaj teksta u kojem piše da je grof Antun Pejačević 1825. pozvao doseljenike iz Češke u vrijeme dok je u Grubišnom Polju bio župnik Johan Kelle pa su uzeli tu godinu kao godinu osnivanje današnjeg Ivanovog Sela. Vjerojatno nisu shvatili da je Antun Pejačević živio na prostoru civilne Slavonije gdje su još bili vlastelinski posjedi, dok ih na području Vojne krajine nije bilo, zemlja je bila u vlasništvu graničarskih (krajiških) obitelji. Vjerojatno nije točan ni podatak da je Pejačević pozvao doseljenike 1825. godine, jer mnogi kasniji dokumenti ukazuju da su Česi u Feričancima bili već 1824. godine pa je i taj poziv bio poslan ranije i nije imao nikakve veze s prilikama u Grubišnom Polju. Ovo je dokaz da i brojne starije spomeničke zapise o grubišnopoljskom prostoru treba provjeriti, ponekad u matičnim knjigama, gdje se Presad prvi puta spominje 1826. godine pa je ta godina pouzdan dokaz o nastanku ovog sela koje je na traženje seljana od viših vojnih krajiških vlasti preimenovano u Gross Joanisdorf (Veliko Ivanovo Selo) koji se u matičnim knjigama ponekad naziva i Pagus Bohemorum (Selo Čeha), zatim samo Joanisdorf i tek kasnije Ivanovo Selo. Ovaj podatak je danas aktualan jer je već ove godine u Ivanovom Selu obilježena 200. godišnjica nastanka ovog sela, iako će ta godišnjica biti iduće godine. Ova mala razlika bila bi beznačajna kada se ne bi navodile još neke godine o nastanku sela, ali njih ne spominjem jer nisu ničime potkrepljene, njih ni Meršić nije spominjao. Netočan je i spomenički zapis o 107 obiteljskih kuća u selu, jer se taj broj odnosi na vrijeme kada je Meršić već bio župnik u Grubišnom Polju, što je vidljivo i na katastarskoj mapi iz 1870. godine.

Vrijedne zabilježene podatke Meršić je posvetio Grubišnom Polju. Na osnovi nekih sačuvanih zapisa i iskaza starijih žitelja Grubišnog Polja, zabilježio je da se srednjevjekovno Grubišno Polje nalazilo bliže Ilovi, o čemu svjedoče brojne izorane cigle koje svjedoče da se tamo nalazilo neko utvrđeno mjesto ili trgovište poput onih na lokaciji Zidina u Malim Zdencima, također u blizini Ilove, ili onih u donjem dijelu današnjih Velikih Zdenaca. Ovi nalazi kod Grubišnog Polja bili su nešto južnije od današnjeg sela Poljani gdje su još tada ljudi povremeno nalazili željezne i kamene topovske kugle. Neke od njih su se čuvale u tadašnjoj mjesnoj školi. Meršić je spomenuo da se kod Rašenice prostiralo veliko trgovište Kuntovac, uz pretpostavku da se njegovo središte nalazilo kod tadašnjeg mlina Ferenca Miškaja koji je navodno tu našao i nekoliko zlatnih kovanica koje je zadržao za sebe. Taj mlin se nalazio niže od nekadašnjeg Ulovčevog (Mavrovićevog) mlina. Do njega se dolazilo od raskrižja u Gornjoj Rašenici gdje je jedan odvojak u smjeru prema Gornjoj Rašenici, dok je drugi išao na suprotnu stranu do Miškajevog mlina, prelazio Ilovu (dok još nije bilo ribnjaka) i smjerao prema Daruvaru. Sva su ova ranija mjesta stradala tijekom turskih osvajanja oko 1552. godine, kada su Turci privremeno zavladali hrvatskim prostorom sve do Čazme. Nešto kasnije austrijske vlasti su osnovale Vojnu krajinu, obrambeni prostor koji je početkom 17. stoljeća proširen pošto su oslobođeni prostori do Ilove, dok su Turci zadržali prostore lijeve strane rijeke Ilove i naseljavali ga svojim podanicima, uglavnom iz Bosne, koji su vršili tursku graničarsku službu za koju su dobili zemlju u graničnim prostorima. Tada su poticani sukobi među graničarima s obiju strana, često u cilju obične pljačke. Austrijski krajiški kapetani ponekad su nagrađivani nagradom od jednog vola za svaku obitelj, ako su je dovele na svoj prostor sa suprotne strane s ciljem da obavlja kod njih graničarsku službu. Rezultat tih borbi bili su porušeni svi građevinski objekti s obje strane rijeke Ilove i nastao je jedan širok opustošen pojas širok i do 20 kilometara, često nazivan „ničija zemlja,“ na kojem su nestale građevine i sva ranija sela. Postupna gradnja novih sela počela je tijekom 18. stoljeća kada su nakon velikog turskog rata (1683. -1699.) oslobođena Slavonija i Turci bili potisnuti većim dijelom južno od Save (u Bosnu). Time je i Slavonija ušla u sastav Habsburške Monarhije što su već ranije bila područja sjeverozapadne Hrvatske.
Ovaj prethodni opis ubačen je da bi se shvatilo u kakvim su okolnostima nastajala nova naselja na tom širokom prostoru „ničije zemlje“, jer su austrijske vlasti htjele da taj veliki prostor ponovo gospodarski oživi, a to je bilo moguće tako da ga nasele novi stanovnici s obje strane rijeke Ilove, kod čega su ona sela s lijeve strane spadale u civilnu Slavoniju. Velik dio njih je u drugoj polovini 18. stoljeća ušao u sastav vlastelinstva porodice Janković, dok su s desne strane ostale u sastavu Vojne krajine. Nova naselja koja su nastajala postupno tijekom 18. stoljeća nisu bila građena po nekom smišljenom planu nego su kuće građene razasute na širem prostoru desne obale Ilove. Stoga je Meršić točno napisao da je novo grubišnopoljsko naselje nakon turskog povlačenja bilo oko pravoslavnog groblja kod današnjih Poljana gdje je bila i crkva svetog Đorđa, a tek kasnije nakon „reforme“ Marije Terezije (1740. - 1780.) ona je bila premještena uz cestu iz Virovitice. Ovaj podatak potvrđuje i povijesna karta s konca 18. stoljeća. Na njoj je označena crkva svetog Đorđa kod Poljana, dok katolička crkva u Grubišnom Polju sagrađena 1782. godine i posvećena patronu svetom Josipu nije još na njoj bila označena. Broj katolika tada u Grubišnom Polju nije bio velik pa je do izgradnje crkve katoličko stanovništvo spadalo je pod crkvenu župu Trnovitica. Na spomenutoj karti nije označena niti nova pravoslavna crkva građena od tvrdog materijala uz put za Viroviticu. Prema Spomenici, ona je sagrađene 1820. godine. Prema Meršićevom zapisu pripadnici pravoslavne vjere većinom su bili doseljenici iz Like koji su od krajiških vlasti dobili besplatno zemlju u veličini koju su željeli i mogli obraditi.
Ukoliko se shvati što su sadržavale „reforme“ Marije Terezije, objasnit će se mnoge nejasnoće iz tog vremena, a potkrijepit će ih i povijesna karta iz koje se dobivaju mnogi odgovori o razdoblju na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Iza propisa „reforme“ Marije Terezije krije se naredba da se sve nove kuće u svim selima trebaju graditi uz ceste, što je bilo potrebno da bi se dobio bolji pregled svih domaćinstava u svim selima i u svim područjima države. Pošto su minuli brojni veliki ratovi, državne vlasti htjele su ustrojiti bolju administrativnu sliku u svojoj državi. Mnogi današnji istraživači često griješe jer traže neke srednjevjekovne lokalitete na mjestu današnjeg naselja, ali s malim uspjesima. Zaboravilo se na ono narodno iskustvo da „na putovima gdje prolazi vojska trava više ne raste“. Pošto su se u prošlosti vodili mnogi ratovi, gladnim vojnicima koji su njima prolazili, hrana je postala glavni plijen. Seoske kuće i naselja su se stoga gradile podalje od glavnih cesta, razbacane često na širem području ili šumskim prostorima. Također su se i građevine od tvrdog materijala gradile podalje od glavnih putova, često opasane zidovima ili uz rijeke i okružene kanalima napunjenima riječnom vodom. Jedan od takvih glavnih putova u srednjem vijeku išao je od Virovitice - Grubišnog Polja - Velikih Zdenaca - Garešnice, ali njegova današnja trasa ne mora biti istovjetna s onom srednjevjekovnom, jer za to nema još dokaza. Kako bi ubrzale preseljavanje stanovništva, državne vlasti nakon Marije Terezije pomagale su gradnju novih crkava uz glavne putove, što je bio veliki poticaj da se nove kuće grade na tim mjestima, pogotovo jer se oko crkava obavljala trgovina ratarskim i stočarskim proizvodima, održavao društveni život ili ponekad pokapali umrli. Ujedno tek nakon „reformi“ počinju nastajati današnja sela uz glavni put Virovitica - Garešnica. Usporedno su se tako gradile kuće i na tada sporednim putovima, poput Grubišno Polje - Turčević Polje.
Meršić je naveo i podatak o ustrojenju crkve svetog Josipa u Grubišnom Polju 1782. godine i zapisao da su tada službovali „kanonik i župnik u Čazmi Dalović“, „kapetan u Grubišnom Polju Frölich“, „papa Pio VI.“, „car Josip II.“ i „biskup Galov“. Troškove gradnje i uzdržavanje župnika podmirivali su se iz državne blagajne. Pod župnu crkvu u Grubišnom Polju jedno vrijeme spadao je i Veliki Grđevac, ali nakon njegovog izdvajanja, grubišnopoljski župnik je brinuo za sela Orlovac, Mali Zdenci, Donja Rašenica, Gornja Rašenica, Ivanovo Selo, Grbavac, Mala Barna, Velika Barna, Topolovica i Lončarica. Od 2. polovine 19. stoljeća u sastav grubišnopoljske župe ušli su još Rastovac, Turčević Polje, Jasenaš, Mala Peratovica, Velika Peratovica, Velika Dapčevica, Mala Dapčevica, Treglava i Mala Jasenovača. Zanimljive i važne podatke iz Spomenice odnose se i na Križevačku i Đurđevačku pukovniju sa sjedištem u Bjelovaru. Granica među njima bio je današnji put Bjelovar - Daruvar pa su Veliki Zdenci bili u sastavu Križevačke, a područja od Malih Zdenaca na istok u sastavu Đurđevačke pukovnije. Pukovnije su se dijelile na kumpanije (satnije) prema kojem je Grubišno Polje spadalo pod satniju Turčević Polje. Tu se kod Meršića pojavila dilema jer je naveo da je kapetan - satnik imao sjedište u Munijama, a pomagao mu je poručnik u Donjoj Rašenici. Možda to nije bio ni njegov previd jer su Munije spadale u parohiju Turčević Polje pa su tada prednost dobivala crkvena središta, iako je sjedište satnije moglo biti u Munijama.
Prema Meršićevom opisu stanovništvo grubišnopoljskog prostora živjelo je u velikim zadrugama i uzgajale su se ovce, koze, svinje, goveda, ali je bilo i kuća u kojima su imali dva konja i po četiri i više volova. Žene i muškarci su se oblačili po narodnom običaju, a sve su sami proizvodili u svojim kućama. Kuće su gradili uglavnom od pletera premazanim blatom i takvih je kuća bilo još u Meršićevo vrijeme. Ostale gospodarske zgrade gradili su od brvna. Stanovnici su drvo za svoje potrebe dobivali besplatno. Uz to su dobivali „po duši“ određenu količinu soli. Bila im je dozvoljena sadnja duhana, ali su se od toga izuzimali trgovci i obrtnici koji su mogli imati do 6 jutara zemljišta i drugog ništa nisu dobivali. Također su i svećenici smjeli posjedovati više zemlje. Stanovnici ovih prostora vršili su krajišku službu i nitko od njih nije mogao prodati svoju zemlju bez dozvole. Ta se dozvola rijetko izdavala. Zadruge, kao osnovne proizvodne jedinice, nisu se smjele dijeliti. Ukućani zadruga trebali su bez pogovora slušati naredbe svoga starješine i ispunjavati sve njihove naredbe. Meršić je napisao da je mjesto dobilo prema jednom hajduku Grubiši, ali to je legenda, jer je već u srednjem vijeku postojalo trgovište Grubisinz.
U vrijeme Josipa II. (1780. - 1790.) Grubišno Polje dobilo je povelju sajamskog prava što mu je omogućilo da se postupno razvije u trgovišno naselje. Tom poveljom odobrilo se održavanje 3 sajamska dana godišnje: na dan Svetog Josipa, osmi dan nakon katoličkog Spasova i na dan Svetog Franje. Zbog ranijih „reformi“ Marije Terezije ubrzalo se naseljavanje grubišnopoljskog prostora, gradilo se više novih kuća, pojačali su se obrtnički i trgovački poslovi. Sjedište kumpanije - satnije se preselilo iz Munija u Grubišno Polje. Na čelu je i dalje bio kapetan (satnik) s još jednim lajtmanom (poručnikom ), a pomagalo im je više nižih časnika. Nakon preseljavanja satnije u Grubišno Polje, od građevnog materijala porušenih zgrada u Munijama, sagradile su se uredske zgrade i stanovi te zgrada „njemačke trivijalne škole“. To je dokaz da je rukovodeći vojni krajiški kadar kumpanije bio u Munijama, iako je Turčević Polje bilo parohijski centar pa se negdje navodi i kao sjedište kumpanije. O zdravstvu nakon preseljenja brinuo je vojni liječnik. Stanovnici u krajiškoj službi nisu brinuli u obrani svojeg područja jer se tu nije više ratovalo, već su sudjelovali u ratovima koje je vodila tadašnja država. Tako su 1848. godine pod Jelačićem vodstvom sudjelovali u slamanju pobune u Beču i protiv pobunjenih Mađara na njihovom području, gdje je poginulo dosta vojnika upravo iz grubišnopoljske satnije. U sastavu austrijske vojske ratovali su i na području današnje Italije i u austrijsko-pruskom ratu 1866. godine u kojoj je kod Sadove austrijska vojska doživjela težak poraz.

Ovakve su prilike bile u Grubišnom Polju do 1871. godine kada su ukinute Križevačka i Đurđevačka pukovnija, nakon čega je nešto kasnije na jednom njenom dijelu stvorena Bjelovarska županija i time postala sastavnim dijelom civilnog kraljevstva Hrvatske i Slavonije. Grubišno Polje je tada postalo općina, tu je bio kraljevski kotarsku sud, koji je bio najprije u Gornjoj Kovačici, ali je 1876. bio preseljen u Grubišno Polje. U njegov su sastav spadale općina Grubišno Polje i Rača i na tom je prostoru, prema Meršićevom navodu, živjelo oko 18 tisuća duša. Ovaj brojčani podatak teško je provjeriti, ali prema službenoj statistici u Grubišnom Polju je 1857. živjelo 970, a 1880. godine 1544 stanovnika, iz čega je moguće izvući zaključak o osjetnom povećanju broja stanovnika. Bjelovar je postao sjedište novouspostavljene županije, a za velikog župana bio je imenovan Ivan Trnski, koji je za grubišnopoljsku školu „znameniti muž kako se vidi u povijesti ove škole“. Pošto se školska grubišnopoljska spomenica nije sačuvala, ne zna se za taj njegov doprinos pa se treba zadovoljiti samo podatkom da je Trnski bio rođen u Rači gdje mu je otac bio učitelj. Ivan Trnski (1819. - 1910.) je osnovnu školu završio u Grubišnom Polju, a gimnaziju u Zagrebu. Obnašao je činovničke, vojne i političke službe i pisao poeziju i prozne priloge. Meršić je zapisao da su nakon ukidanja krajiških vlasti nastala „nova teška vremena“ jer su bivšim krajišnicima uvedeni mnogi nameti (porezi) kojih ranije nisu imali, osim doprinosa za vojnička odijela. Meršić je zapisao i neke običaje u Grubišnom Polju nakon dolaska u to mjesto. U vrijeme većih blagdana priređivale su gozbe za „članove svoje družine“, a nerijetko su pozivali i obližnje svoje susjede i tada se u pratnji dudaša (gajdaša) pjevalo i plesalo. On spominje da se Hrvati i Srbi drže svojih narodnih običaja prilikom blagdana, svadbi, krštenja, krsnog imena i kod karmina. Na Đurđevdan su išli mladići „đurđevci“ i jedan „zelenjak“ kojeg su vodili i predstavljali kao svetog Đurđa. Bio je to najčešće mladić okićen zelenim bukovim grančicama, a tijekom ophodnje recitirale su se pjesme. Na Petrovo su se mladići obukli u žensko odijelo i išli bi tako dva po dva noseći na glavama jednake rupce. Bilo ih je najčešće sedam, četvorica su pjevala, jedan nosio košaru, dok su se dvojica prikazivali kao baba i djed. Na Ivanje su se oblačile djevojke. Kod tih obilazaka sela na Ivanje, ljudi su davali darove koji su se kasnije međusobno dijelili među sudionicima. Ova slavlja Meršić nije u potpunosti odobravao, smatrao ih je „praznovjerjem“ i „čaranjem“. Opisao je i običaje za Božić koji su imali za cilj da se dobije bolja ljetina i da „blago odeblja“. Meršić je također zabilježio priljev stanovništva drugih nacionalnosti, među kojima je najveći broj bilo Čeha, zatim Mađara i Prusa. Doseljenici su od starosjedilaca kupovali zemlju, a njihov se dolazak posebno povećao nakon 1878. godine. Zabilježio je da su s gospodarskog stanovišta doseljenici utjecali na bolji način obrade zemlje, ali je „žalosno što starosjedioci ostaju bez svega te propadaju sve više i više“. Meršić je zabilježio da se tada najviše sijala raž, pšenica, manje kukuruz, a najmanje heljda i proso. Svoje zapažanje o stanovništvu Grubišnog Polja Meršić je završio sljedećim riječima: „Uopće, domaći narod je zdrav i čili, dočim novodošli naseljenici trpe groznicu koja nastaje uslijed promjene zraka i slabog hranjenja, a žive ponajviše od krumpira, kojeg uveliko sade. Uopće svi došljaci obilni su djecom koje šalju zajedno s Hrvatima i grčko istočnjacima u ovomjesnu učionicu.“
U svojim zapisima u Spomenici Meršić je bilježio za pojedine godine i elementarne nepogode u čemu su prednjačile povremene suše, ponekad velika količina snijega koja je uništila sjetvu, mrazovi i njihove posljedice, veliki vihori i njihove štete, a 1880. i veliki potres. Svojim zapisima on je olakšao posao Ivanu Nepomuku Jemeršiću koji je 1887. došao u Grubišno Polje kao kapelan da bih pomagao tada već ostarjelom župniku Meršiću koji je umro u lipnju 1890. godine. Ujedno treba spomenuti da Meršić nije za razdoblje do sredine 19. stoljeća označavao stanovništvo po nacionalnoj pripadnosti stanovništva, već po njihovoj vjeri. To se počelo mijenjati nakon hrvatskog narodnog preporoda (ilirskog pokreta ) kada se i u narodnim školama, koje su se počele otvarati, narodni jezik obilježavao kao ilirski jezik, a nešto kasnije hrvatskosrpski. Doduše, ponekad se u matičnim knjigama označena i lokalna pripadnost (Lika, Primorje, Bosna, Češka…). Stoga su se u početku i doseljeni Česi izjašnjavali kao katolici ili evangelisti.

Pošto je ovo prikaz iz rukopisa Josipa Meršića, vodio sam se njegovim zapisom, jer zahvaljujući njemu, mnogi su kroničari pri istraživanju tog vremena doznali nove spoznaje i ukazali na neke njegove nehotične pogreške ili su ih kasniji istraživači pogrešno napisali.