Prošlost školstva Grubišnog Polja prema spomeničkim zapisima

srijeda, 19.02.2014.

O prošlosti pojedinih sredina dragocjeni podaci čuvaju se i u spomenicama, od kojih su najpoznatije one crkvene i školske. U njima su pohranjeni mnogi važni događaji iz crkvenog ili školskog života, ali i zapažanja o cjelokupnom životu na nekom prostoru. Nažalost, mnoge su spomenice stradale u ratnim prilikama. Ujedno je moguće zapaziti da se nekad pisanju spomenica posvećivalo više pažnje nego danas. Nekada je to bila obaveza i njihovo pisanje su nadzirale inspekcijske službe koje su nakon svakog pregleda davali o njima svoje primjedbe.
Školska spomenica pučke škole u Grubišnom Polju stradala je u Drugom svjetskom ratu. Nije poznat njen sadržaj niti razdoblje koje je bilo u njoj zapisano. Vjerojatno je početak sezao u godine nakon ukidanja Vojne krajine 1871. godine kada su prosvjetne vlasti tražile da se pišu spomenice i u njih unose sva važna zbivanja iz školskog života. Ona je sadržavala zapise sve do Drugog svjetskog rata, a nepoznato je da li se vodila i u ratnim godinama. Danas se ne zna kada je ona nestala, poznato je samo da je u ratu bila uništena zajedno sa svom školskom arhivom.
Nakon rata Ministarstvo prosvjete NR Hrvatske je svojim rješenjem od 22. ožujka 1948. godine br. 5910 I. donijelo odluku da se prikupe i zapišu sjećanja iz sadržaja nestalih spomenice i unesu u novu. U tom cilju u Grubišnom Polju koristili su se usmeni podaci dvojice informatora, starosjedilačkih mještana, Matije Čubelića, rođenog 1877. godine, i Jakoba Novalića, rođenog 1870. godine.
Prema njihovom iskazu škola je u Grubišnom Polju postojala još u vrijeme Vojne krajine. Među njegovim polaznicima bio je poznati pjesnik Petar Preradović. Nastava je u njoj bila na njemačkom, a kasnije na mađarskom jeziku 1. Školska zgrada tada se nalazila na rubnom dijelu današnjeg parka, sa suprotne strane od starog katoličkog župnog ureda koja je tu stajala i desetak godina nakon Drugog svjetskog rata kada su u njoj bila dva učiteljska stana. Nakon ukidanja Vojne krajine ( 1871.) prva narodna hrvatska škola nalazila se uz župni stan u Čubelićovoj kući koja se nalazila na mjestu gdje se danas nalazi vatrogasni dom. Prvi učitelj je bio N. Kijurina, a zatim od 1877./1978. školske godine Vjekoslav Kelemen(1850.-1913.) koji je radio u Grubišnom Polju sve do smrti 1913. godine. Uz njega su na školi radili još jedan, a kasnije još dva do tri učitelja.
Do 1888. godine škola je imala dvije učionice, bila je dvorazredna. Tada se škola preselila u preuređeni žitni magazin u kojem se nastava održavala sve do 1956. godine, do izgradnje današnje školske zgrade osnovne škole. Škola je postala petorazredna, a u školskoj zgradi bila su još tri učiteljska stana. Sve ove radove obavilo je općinsko poglavarstvo. Ova se zgrada nekad nalazila na mjestu današnje policijske postaje.
Školu u Grubišnom Polju polazili su školski obveznici Grubišnog Polja, Orlovca, Malih Zdenaca i Poljana. Među njima su, osim Petra Preradovića bili i Rasuhin, kasnije poznati liječnik u Zagrebu, slikar Marijan Matijević i matematičar i akademik Vilko Niče.
Prema Čubelićevom i Novalićevom iskazu na osnovnoj školi u Grubišnom Polju do 1941. godine su kao učitelji predavali: Petranović, Gojić, Miloš Borojević, Rajmunka Osnih, Sidonija Bakić, Stjepan Čubelić, Đorđe Belovitić, Mijo Sabolek, Barica Kapsa, Štefa Virand, Zlata Hrubi, Stjepan Ferenčaković, Nikola Knežević, Ilija Jovanović, Marijan Gorabić, Hermina Klepić, Branko Klepić, Ljubica Utvić, Jovo Bastašić, Nevenka Radanović, Ankica Đuroković i Božica Orlušić.
U Grubišnom Polju počela je nakon Prvog svjetskog rata 2 s radom i niža građanska škola koja je bila na razini današnjih viših razreda osnovne škole. Nakon njenog otvaranja omogućeno je nadarenoj djeci da je završe i nastave daljnje školovanje. Nju su polazili, uz učenike koji su završili nižu pučku školu u Grubišnom Polju, i učenici šire okolice, ali ipak broj polaznika nije bio velik pa nije bilo paralelnih odjeljenja.
Od njenog otvaranja do 1941. godine kao njeni predavači se navode: Josip Jankač, Gustav Keleman, Rudolf Fabijančić, Josipa Perković, Jelka Tomić, Josip Šmid, Milica Šmid, Stjepan Umbehend, Pšeničnik, Danica Vučković, Dušan Vojnović, Bojan Matić, Marija Jelačec, Ladislav Zbožinek, Nikola Jambrec, Mirjana Jambrec, Lida Randić, Tihomir Prodanović, Mirko Krčnar, Ivo Matoničkin, Slavko Malek, Ema Vrdoljak, Danica Negri i Mira Bifflin.
Pred Drugi svjetski rat se u Grubišnom Polju pojavio problem nedostatka školskog prostora pa je nastava za jedan manji broj učenika nižih razreda održavana u jednoj zgradi između današnje pošte i općinke zgrade.
U vrijeme rata školska nastava u Grubišnom Polju često je bila prekidana jer su se tu izmjenjivale razne vojne postrojbe: ustaše, domobrani, njemačka vojska, partizani, a pred kraj rat tim su prostorom harali i postrojbe Čerkeza. Iz Čubelićevih i Novalićevih iskaza doznaje se o mnogim tragičnim događajima koji su se zbili u Grubišnom Polju u vihoru rata. Ipak nisu spominjali da je bilo žrtava među nastavnim kadrom, ali su naveli da su ustaške vlasti jedno kraće vrijeme držale u zatvoru učitelja Tihomira Prodanovića, a u kolovozu 1942. godine odveli su u Bjelovar učitelje Milu Grubića, Božicu Orlušić, Nevenku Radanović i Ljubicu Utvić. Njih su držali 14 dana u zatvoru, nakon čega su bili pušteni kući, dok su uhićeni Židovi iz Grubišnog Polja bili proslijeđeni u Jasenovac.
Prema novonastalom spomeničkom zapisu nastava se u školi u početku rata odvijala u relativno normalnim okolnostima. Situacija se promijenila nakon što su partizani između 15. i 20. rujna 1942. godine izveli prvi veći napad na Grubišno Polje. Od tada su se prilike u gradu promijenile, život je postao pun neizvjesnosti. U više navrata nastava je bila prekidana jer su u školsku zgradu dolazile razne vojne postrojbe pa se nastava održavala u iznajmljenim sobama u gradu. Učenici su u tom razdoblju oskudijevali nedostatkom udžbenika, posebnu oskudicu imali su u pisaćem i risaćem materijalu. U Grubišnom Polju je 1942. godine počela je s radom i njemačka škola. O njenom radu također se nisu sačuvali podaci. Radila je u prostoru u kojem je nakon rata bio smješten kotarski prosvjetni odbor.
U početku rata broj školskih polaznika bio je zadovoljavajući, ali se počeo smanjivati nakon prvog partizanskog napada u rujnu 1942. godine. U tom razdoblju jedno vrijeme nastava je bila prekinuta, a prema usmenom iskazu informatora, jedan učitelj, bez navoda imena, je pobjegao ili se negdje sklonio. Nakon nekog vremena nastava je bila ponovo nastavljena.
Dana 18. kolovoza 1944. godine partizani su oslobodili Grubišnom Polje, ali pet dana kasnije neprijateljska vojska ponovo se na jedan dan povratila u Grubišno Polje pa se nakon toga povukla u Bjelovar. Prilikom ovih događaja dodatno je bio oštećen preostali dio školskog inventara pa je i početak nastave bio odgođen za listopad. U listopadu 1944. godine u Grubišnom Polju održan je političko-pedagoški kurs za učitelje nižih pučkih škola s područja grubišnopoljskog i daruvarskog kotara, dok se takav kurs u isto vrijeme za učitelje gimnazije održao u Daruvaru. Nakon kursa prosvjetna savjetnica za okrug Viroviticu Ivanka Barić objavila je nastavak rada škole u Grubišnom Polju. Za upravitelja na pučkoj školi bio je imenovan Božo Franjević, a na školi su predavale Božica Orlušić, Ljubica Utvić, Branka Klepić, Ankica Mandić i Nevenka Radanović.
Za upravitelja niže gimnazije bio je postavljen Ivan Matoničkin, a predavači su bili Mirjana Jambrec, Ljudmila Randić, Josip Šmid i Milica Šmid.
Školska zgrada tijekom rata nije bila obnavljana pa je pred kraj rata bila u veoma lošem stanju. Najveći prekid u nastavi bio je u razdoblju siječanj - svibanj 1945. godine. Do prekida je došlo 11. siječnja 1945. godine kada je neprijateljska vojska ušla u Grubišno Polje. Školske učionice u prizemlju bile su pretvorene u konjušnice, a školski ormari u jasle. Učenička u učiteljska knjižnica su bili uništene, oštećen je i ostali školski inventar, osim učila iz fizike koji su bili zakopani u jednoj prostoriji školske zgrade. Propale su kemijske, prirodoslovne, zemljopisne i povijesne zbirke. Prije ulaska neprijateljskih vojnih formacija na grubišnopoljsko područje, velik broj civilnog stanovništva, među njima bila je i školska djeca, se povukao iz grada. Najprije su iz Grubišnog Polja evakuirana školska djeca đačkog doma. S učenicima je otišao i jedan broj učitelja: Božica Orlušić, Nevenka Radanović, Lida (Ljudmila) Randić, Anka Mandić, Božo Franjević i školski referent(nadzornik) Josip Vlasnik. Oni su u veljači 1945. godine prešli u Mađarsku, a zatim su preko Baranje došli u Vojvodine. U Bajmoku je bio i đački dom u koji su bila smještena školska djeca, bila je tu i gimnazija koju su polazili i pridošli učenici iz Grubišnog Polja sve do lipnja 1946. godine. U nastavni proces bili su uključeni i učitelji iz Grubišnog Polja.

Borbe na području Grubišnog Polja trajale su do 1. svibnja 1945. godine i uskoro nakon toga nastavljena je nastava u nižoj pučkoj školi za učenike koji su ostali u Grubišnom Polju. Njih su učili učitelji koji su ostali u gradu, a postupno su se im počeli pridruživati učitelji koji su se počeli vraćati iz Vojvodine.
Kada su se vratili učenici iz Vojvodine, nastavljena je i nastava na nižoj gimnaziji- građanskoj školi. Nakon što je ravnatelj Ivan Matoničkin premješten u Đakovo, za ravnatelja je postavljena Mirjana Jambrec. Na nižoj gimnaziji su radili još Ljudmila Randić, Slavko Malek, Josip Šmid, Milica Šmid i Nevenka Radanović.
Na nižoj pučkoj školi, uz ravnatelja Mirka Đurđevića, radili su učitelji Božica Orlušić, Ankica Mandić, Ljubica Utvić i Branka Klepić. Nastava je bila i preko praznika da bi se nadoknadio ranije neobrađen nastavni program.
Ovakvim podacima završava prikaz zbivanja o prošlosti grubišnopoljskog školstva zapisan na osnovu sjećanja Čubelića i Novalića. Ujedno se ovdje navodi podatak da je stara spomenica sadržavala opis događaja u nižoj pučkoj školi, dok gimnazija nije vodila svoju zasebnu spomenicu, nego su se događaji u njoj unosili kao dopune za svaku kalendarsku godinu u spomenicu niže pučke škole.
Prvi zapis nove spomenice niže pučke škole počeo se bilježiti u novoj 1945./1946. školskoj godini. Njihova vjerodostojnost je znatno veća jer je sadržavala tekuća zbivanja. U njima se nalaze i brojčani podaci o broju učenika, njihov rad, nacionalni sastava i popis svih predavača. Te je godine bilo 224 učenika i to u prvom razredu 122, u drugom 32, trećem 27 i četvrtom 43 učenika. Po nacionalnom sastavu bilo je 94 Hrvata, 68 Srba, 44 Čeha i 18 Mađara. Na početku školske godine upravitelj je bila Zorka Hunjet, a nakon što je bila premještena, za ravnatelja je bio postavljen kotarski prosvjetni referent Mirko Đurđević. Na školi su tada predavali još Hinko Požar, Božica Orlušić, Ankica Mandić, a kasnije su na školu premještene Jelena Mažuran, Marija Đurđević i Marija Ljubotina. Sa škole su otišli Hinko Požar i Zorka Hunjet. Za djecu starijih godišta, koja zbog rata nisu bila uključena u nastavu, otvoren je niži osnovni tečaj kojeg je vodila Marija Đurđević.
U prvoj poslijeratnoj školskoj godini najviše se pažnje posvećivalo uređenje škole i školskog prostora. Školske sobe su bile okrečene, bili su postavljeni vanjski prozori, zahodi na katu nisu bili u upotrebi jer su bili uništeni u ratu. Škola je imala samo tri školske ploče, tri prazna ormara i nedovoljan broj školskih klupa. Tijekom školske godine priređeno je nekoliko školskih programa u korist nabavke najnužnijih školski potreba. U ožujku 1946. godine učenici su u šumi kraj Orlovca sadili žir. Za Dan pobjede 9. svibnja učenici su pred Domom kulture u Grubišnom Polju slušali miting, a nakon njega su sudjelovali u povorci koja je prošla gradom. Učitelji su radili u nastavi i u izvannastavnim sadržajima.
Rješenjem Ministarstva prosvjete, odjela za školstvo br. 6/225. III. od 29. kolovoza 1946. godine spojena je osnovna škola( niža pučka) s gimnazijom u Grubišnom Polju u sedmogodišnju osnovnu školu. Ipak, još neko vrijeme u 1946./1947. školskoj godini radilo se po ranijoj podjeli, ali se vršilo i postupno objedinjavanje ove dvije škole u jedinstvenu nastavnu ustanovu. Broj polaznika niže osnovne škole bio je u porastu pa je te školske godine bilo 232 polaznika, od čega 117 Hrvata, 45 Srba, 57 Čeha, 21 Mađara i troje učenika drugih nacionalnosti.
Iako je ovaj prikaz prošlosti grubišnopoljskog školstva većim dijelom zasnivan na usmenim podacima, on danas predstavlja glavni izvor za poznavanje tog dijela povijesti Grubišnog Polja. Bez njega bi taj dio prošlosti bio osiromašen. On bi trebao biti ujedno dodatni poticaj da se ti podaci popune novim spoznajama koji se kriju u arhivima i raznim tiskovinama iz starijih razdoblja kako bi se dobila cjelovita prošlost školstva u Grubišnom Polju.
__________________
1. Podatak o nastavnom mađarskom jeziku u vrijeme Vojne krajine nije točan. Nastava na mađarskom jeziku bila je na početku 20. stoljeća.
2. O godini početka njena rada postoji više podataka. U jednom se navodi da je ona počela s radom 1921. godine dok tamošnji svećenik Petar Sivjanović, koji je došao u Grubišno Polje 1921. godine i predavao vjeronauk na toj školi, navodi 1924. godinu kao početak njenog rada. Iz upisnika polaznika vidljivo je da se prva generacija polaznika bila upisala 1925. godine.

Učenici četvrtog razreda građanske škole Grubišno Polje 1942. godine Sjede: Vera Lustig, Ankica Berženji, učitelji: Ljudmila Randić, Marija Šmit, Milan Grubić, Mirjana Jambrec, Emilija Vrdoljak; Ela Slavik, Vera Barto.
Drugi red: Antun Kepka, Jelica Kopčinović, Marija Pop, Katica Ulbricht, Zorka Popović, ? , Francika Smolčić, Zdravko Tihi.
Stoje: Slavko Věřiš, Zdravko Vučetić, Vlado Vukelić, Dušek, Ivica Smolčić, Vlado Pejašinović, Mirko Bilek, Drago Palatinuš i Vladimir Vanjous iz Pavlovca.