U svim ljudskim zajednicama svaki njen član ima svoj identitet. Uz ime i prezime, nadnevak i mjesto rođenja, često taj identitet prati i nacionalna i vjerska pripadnost, a rjeđe školska sprema ili neke druge značajke po kojima se razlikujemo ili nas čine sličnim.
No nisu to jedina identifikacijska obilježja koja nas, uz ranija navedena obilježja, čine različitima. Jedna od takvih je regionalna ili neka lokalna zavičajna pripadnost. Po tome se razlikuju građani svih država pa stoga ni hrvatski prostori nisu ostale izuzetak. Nije sporno da i unutar hrvatskog korpusa postoje znatne razlike. Kao što se na njegovom prostoru, uz postojeći književni jezik, koriste u dnevnom saobraćanju i mnogi dijalekti i narječja, isto također postoje velike razlike u kulturnoj tradiciji i načinu življenja. Etnolozi to smatraju bogatstvom jednog naroda i zdušno se bore za očuvanje i njegovanje takvih razlika. Jedino su po tom pitanju ponekad oprezni političari koji, zbog lošeg iskustva iz bliže i dalje hrvatske prošlosti, ponekad u regionalizmu vide opasnost jer se iza njega mogu kriti i neke skrivene namjere, usmjerene na razbijanju jedinstvenog državnog prostora. Možda je to pretjerana bojazan, ali iz nekih istupa pojedinih političara, primjerice oko Istre, ovaj oprez nije bezrazložan.
A kako to izgleda kod nas, stanovnike daruvarskih prostora. Zemljopisno ova područja spadaju u zapadnu Slavoniju. Prema tom regionalnom opredjeljenju ovdašnji stanovnici bi se trebali, uz ranije navedene identitetske značajke, osjećati i Slavoncima. No nemam dojam da je to tako u stvarnosti. Točno je da po pitanju hrvatskog jezika koji se koristi u dnevnoj uporabi ne postoje većih razlika, ali ih je moguće zamijetiti u ostalim elementima kulturnog življenja, od pjesama do njegovanju nekih tradicija i običaja. Jednako tako nije mi poznata da li su se Daruvarčani ikada naglašavali i svoju slavonsku pripadnost. Iz ovog je vidljivo da su Daruvarčani u Slavoniji, ali nemaju osjećaj da su Slavonci.
U posljednje vrijeme bio je pokušaj da se za širi prostor oko Ilove uvede naziv Poilovlje. Tu se uglavnom daruvarska, grubišnopoljska u garešnička područja. Točno je da je u drugoj polovini 20. stoljeća mnogo toga spajalo i prožimalo Daruvar i Grubišno Polje, a nešto manje Garešnicu, ali naziv Poilovlje nije zaživio. Da se to dogodilo, možda bismo se po lokalnom identitetu nazivali Poilovcima.
Odgovor zašto Daruvarčani nemaju razvijen jak osjećaj lokalnog identiteta treba tražiti u njegovoj prošlosti. Jak identitet za regionalni prostor dobiva se tijekom dužeg vremena i to kroz generacije stanovnika koji žive na tom prostoru. Po ovom pitanju ova su područja bila uveliko hendikepirana jer su se razvijala u drugačijim okolnostima nego mnoge druge sredine. Novovjeki Daruvar je nastajao postupno od druge polovine 18. do početka 20. stoljeća. Njegovi su stanovnici bili različite nacionalnosti koji su se razlikovali ne samo jezikom već i kulturi življenja. Čak i Hrvati koji su se ovamo doseljavali dolazili su iz različitih hrvatskih prostora i zato je i među njima bilo razlika jer su oni njegovali tradiciju svojih ranijih sredina i zato se tu dugo nije mogao stvoriti neki zajednički regionalni utjecaj.
Početkom 20. stoljeća počela su se osnivati kulturna društva koja su, uz njegovanje svojih nacionalnih kulturnih tradicija, stvarali i pretpostavke za pojavu nekih elemenata regionalnih kulturnih utjecaja. U velikom broju veliki doprinos tome su dale tadašnje škole. U njima su se njegovala tamburaška glazba i time su škole postale rasadnik za tamburaške skupine koje su oživjele glazbenu i folklornu djelatnost i doprinijeli širenju slavonskog melosa. Da je to bio plodan rad svjedoči činjenica da je pred Drugi svjetski rat skoro svako selo na daruvarskom prostoru imalo svoje tamburaške sastave, bez obzira na njihov nacionalni sastav. Danas mnogi, koji dovoljno ne poznaju kulturnu prošlost ovih krajeva, pogrešno misli da su Česi njegovali puhačku, a Hrvati tamburašku glazbu. Istina je da su i Česi prihvatili tamburašku glazbu kao i što su Hrvati bili članovi puhačkih sastava. U Daruvaru je prvi puhački sastav bio osnovan 1923 . godine. Njen kapelnik Franjo Golubić vodio je tamburaški sastav koji je djelovao u sastavu kulturnog društva " Zora ", dok je puhači sastav radio u okviru Hrvatskog sokola. U isto vrijeme, u obližnjoj Virovitici djelovao je poznat zborovođa, kapelnik tamburaške i puhačke glazbe Jan Vlašimsky ( 1862. – 1942. ). Ovaj vrsni kapelnik završio je studije na vojnoj glazbenoj akademiji u Pragu i to studij violine i žičanih instrumenata pa nije čudo što je dolaskom u Viroviticu vodio ne samo puhači već i tamburaški orkestar. On je ujedno skladao i mnoge skladbe za njihove sastave.
Pred Drugi svjetski rat moglo bi se reći da je, zahvaljujući radu nekih kulturnih društava, i u Daruvar ušao " slavonski štih ", iako još nije u potpunosti saživio. Vjerojatno, da nije došlo do rata, on bi dobio još veći broj sljedbenika. Uz njega su kulturni život Daruvara obilježili kulturni sadržaji čeških i srpskih kulturnih društava.
Nakon Drugog svjetskog rata, Daruvar je ostao bez velikog broja svojih bivših stanovnika. Tadašnjom politikom uništen je sloj obrtnika i trgovaca . Mnogi od njih su nacionalizacijom, preko noći izgubili sve ono što su njihovi preci generacijama stvarali. Neki su napustili grad i trajno se nastanili u drugim sredinama. Grad su preplavili pridošli stanovnici iz okolnih ruralnih sredina i sobom donijeli i svoju kulturu. Ne može se tvrditi da je Daruvar ostao bez kulturnog života, ali se on po svom sadržaju i kvaliteti razlikovala od onog koji je u Daruvaru bio ranije. Nestalo je kontinuiteta s ranijim sadržajem kulturnog života, jedino su se očuvali neki elementi kod ovdašnjih čeških kulturnih društava i djelomično u vatrogasnom radu koji je bio zaslužan u njegovanju puhačke glazbe.
Težište u kulturnom radu stavljena je bila na masovnosti, a sadržaji su podređeni tadašnjem političkom svjetonazoru. Krilatica " bratstva i jedinstva " ugrađivana se i u kulturni rad, a pošto je Daruvar činilo stanovništvo različitog nacionalnog sastava, takva je kulturna politika naišla na plodno tlo. Tijekom vremena moglo se sve češće čuti da je Daruvar " Jugoslaviju u malom". No, kroz ovakvu prosudbu treba biti objektivan i reći da se po tome nisu razlikovale ni druge sredine, iako su se u nekima, usporedno njegovali i kulturni elementi regionalnog i nacionalnog obilježja.
Da li je u takvim uvjetima situacija u Daruvaru mogla biti drugačija? Osobno mislim da zbog političke klime ne, pogotovu jer su o kulturnom životu odlučivali političari od kojih su se mnogi stvarali dugogodišnjom negativnom selekcijom. Takvi „politički podobni“ su bili glavni kočničari svim pokušajima za uvođenje nečega novoga izvan političkih okvira. Nemoćne su bile i škole jer je njihov rad bio dobro kontroliran i usmjeren na priređivanju programskih sadržaja vezanih za manifestacije povodom pojedinih državnih praznika ili godišnjica iz ratne prošlosti. Treba također reći da Daruvar nije nikad uspio stvoriti svoj vlastiti domaći intelektualni kadar koji je jedino mogao obogatiti kulturne sadržaje u gradu. Ovdje neće biti suvišno navesti razmišljanje jednog uvaženog profesora koji je nakon otvaranja gimnazije 1954. godine rekao da će njenim otvaranjem Daruvarčani iskopati sebi grob. Na prvi pogled bile su to "bogohulne" riječi, iako u stvarnosti proročanske. Dotični je profesor znao je da naši gimnazijalci neće nakon studija naći posao u svom gradu i time će ova sredina trajno izgubiti svoje najbolje kadrove. U takvom tadašnjem ozračju u Daruvaru je teško mogao saživjeti regionalni ili lokalni identitet. Manifestacija Daruvarski susreti i njene poruke najbolje oslikavaju tadašnje ovdašnje kulturno ozračje. O njima je danas moguće čuti oprečna mišljenja. Ne bih htio suditi koje je bliži istini. Za jedne oni su nosile poruke " jugoslavenstva", a za druge oni su bili druženje mladih iz različitih sredina tadašnje države. Mislim da će još proteći dosta godina prije nego što se itko osudi napisati ocjenu ove manifestacije, a da ona bude prihvaćena od svih današnjih Daruvarčana koji su živjeli u vrijeme njihovog održavanja.
A kakvo je stanje u kulturi življenja nakon 1990. godine ? U početnim 90 - tim godinama prošlog stoljeća kod Daruvarčane je bio zapažen pojačan nacionalni identitet, dok se regionalni ili lokalni nije ni spominjala. On je bio prisutan posebno u pisanoj riječi, ali je zanimljivo da u Daruvaru nije osnovano nijedno kulturno društvo koje bi u kontinuitetu njegovalo hrvatsko nacionalno blago, od folklora, preko glazbe do oživljavanja rada kazališnih grupa. Točno je da je u tom smjeru bilo određenih pokušaja, ali su svi oni bili "kratkog daha". Danas, kada se za taj propust više ne može okrivljavati politika, trebalo bi dobro razmisliti koji su tome razlozi. Prije svega trebalo bi vidjeti koje bi to daruvarske institucije trebale biti predvodnik kulturnog života. Točno je da jedna od njih bi trebala biti Matica hrvatska. U dosadašnjem radu ona je to i bila, iako se u svom radu više ograničila na izdavačku djelatnost. Aktivna je bila i njena likovna skupima, ali ostali vidovi rada nisu došli još do punog izražaja. Možda je jedna od grešaka Matice bila u početnim godinama rada što nije više poradila da se ona što više omasovi jer bi time imala još jaču podršku svojih građana. Umjesto toga pojedinci su bili mišljenja da je dostatno da se u njenom vodstvu okupi neka elita intelektualaca iz užeg kruga Daruvarčana. Trzavice koje su potresale Maticu prije nekoliko godina su danas riješene, ali su ipak ostavile i ožiljke koji su posebno vidljivi u skromnijem broju njegovog članstva.
O kulturnom životu grada nekad je brinulo i Narodno sveučilište. Danas imamo Pučko sveučilište, ali nije poznata njegova cjelovita uloga danas. Poznato je da ono povremeno organizira gostovanje nekih pjevača ili glazbenih grupa, brine o raznim vidovima školovanja, ali nije poznato koliko radi na organiziranju kadrova za organizirani kulturni rad u našem gradu. Nije također zamijećeno da barem svojom nazočnošću sudjeluju u nekim kulturnim manifestacijama u gradu. A trebali bi, ako ni zbog čega, ono zbog imena koje nose. Ovo nije kritika njegovog rada, ono radi u okvirima svojih mogućnosti, ali se želi reći da se njegov rad po svom sadržaju razlikuje od onoga koji je bio do 1990 godine.
Proces odlaska starog i dolaska novog stanovništva u Daruvar još uvijek je u tijeku. Možda je i dobro što se u posljednje vrijeme sve češće može čuti tko je, a tko nije „pravi Daruvarčan“. Nema u tome ništa lošeg ako se počinje ponovo vraćati lokalni identitet. Točno je da danas u našem gradu živi malo onih obitelji, ili njihovih potomaka, koji su u njemu živjeli prije Drugog svjetskog rata. Većina nas smo ipak "dođoši". No, trebalo bi danas više govoriti tko danas od Daruvarčana prihvaća ovaj grad svojim gradom, a tko ga doživljava samo usputno mjesto. Da ima dobrih Daruvarčana nitko ne sumnja, ali ima i onih drugih. Toga je bilo i bit će. Ne može se ne spomenuti jedan događaj prije mnogo godina, kada su na jednoj nogometnoj utakmici mnogi Daruvarčani navijali za jedan prvoligašku momčad, a ne za domaće nogometaše. Meni je to tada bilo neshvatljivo. Ni danas daruvarski sportaši nemaju mnogo pohvalnih riječi za Daruvarčane po pitanju njihovog vladanja. Smatraju da njihov trud nije nagrađen povećanim posjetima sportskim priredbama tako da se često čini da u gledalištu ima manje gledalaca nego sudionika u sportskoj utakmici. Sportaši također ističu da Daruvar ima „kazališnu publiku“ koja rijetko bodri domaće sportaše već je samo nijemi promatrač u njihovom sportskom nadmetanju. Iz ovoga bi se moglo zaključiti da možda Daruvarčane ne zanima sport. No to nije točno. Daruvarčane ne zanimaju ni neke kulturne manifestacije. Na mnogim likovnim izložbama ili promocijama često je moguće vidjeti samo sudionike takvih kulturnih događaja, članove njihovih obitelji i, eventualno, prijatelje i manji broja uzvanika koji obnašaju najviše funkcije u gradskoj vlasti. Sve je to mala nagrada za trud sudionicima za njihov rad. Gdje su ti "dobri" Daruvarčani? Da li ih Daruvar zaista ima ?
Zadnjih godina puno smo slušali o raznim vidovima domoljublja. Nažalost, mnogi su stali samo na riječima, misleći da je to dovoljno. No, bez ljubavi prema užoj sredini, bez njegovanja kulturnih vrednota te sredine, bez poznavanja njene prošlosti i bez očuvanja njenih ljepota, ne može se govoriti o nekom iskrenom domoljublju. Tek kada se stekne ovo prvo, moguće je vjerovati da će se izgraditi i ovo drugo. O lažnim domoljubima ne treba tratiti vrijeme!
No, pravo domoljublja ne postiže se preko noći, to je proces koji bi se treba njegovati od rođenja do smrti. Sjećam se da sam u nekim inozemnim muzejima među posjetiteljima vidio i "tete" s malo djecom predškolske dobi. Neki od nas su to smatrali hirom mladih učiteljica, ali ja sam u tom vidio dobro osmišljenu odgojnu i obrazovnu ulogu. Sjećam se da smo u to vrijeme, 1983. godine, u Daruvaru u organizaciji Narodnog sveučilišta u Jankovićevom dvorcu u nekoliko prostorija uredili muzej koji je svojim sadržajem pokrivao prapovijesno, rimsko i srednjovjekovno razdoblje te djelomično novovjeko razdoblje. Jedan dio bio je namijenjen etnografskom sadržaju. Iako je muzej bio namijenjen u prvom redu mladim naraštajima i školama, nisu ga posjetili ni svi učenici škole čije su se učionice nalazile u istoj zgradi u kojem je bio muzej. Tragično je bilo i to što su u istoj zgradi imali svoje kancelarije i tadašnje dvojica prosvjetnih savjetnika. Čak ni oni nisu osjetili potrebu da barem preporuče učiteljima da s učenicima posjete muzej, pogotovo jer se u nižim razredima obrađuje i gradivo iz zavičajne povijesti. Nažalost, i to je bila slika naše tadašnje prosvjetne stvarnosti. Danas već u Daruvaru žive nove generacije neopterećene onime što je bilo nekada pa ne mogu ni slijediti ni ono što je nekada bilo dobro. Umjesto da mladi budu nosioci kulturnog života u gradu, razbilo se ih po stranačkim šavovima pa opterećeni i sučeljeni raznim svjetonazorima tumaraju obezglavljeni u košmaru sadašnjosti. Stoga im ne treba zamjeriti što ih nema u mnogim daruvarskim udrugama, što ih nije moguće vidjeti među gledateljstvom nekih kulturnim programima i nisu zamijećeni ni u politici.
Zanemarivanje naše zavičajne prošlosti dovela je do sadašnje situacije pa se ona nedovoljno poznaje, a to je jedan od razloga za pad zainteresiranosti ne samo prema njoj nego i prema njenoj sadašnjosti. Stoga, samo na prvi pogled zvuči nevjerojatno, da učenici završnih gimnazijskih razreda prije nekoliko godina nisu znali nabrojiti 5 ličnosti koji su svojim radom dali neki doprinos na kulturnom, političkom, športskom ili gospodarskom polju u njegovoj prošlost. Doduše, bilo je pojedinaca koji su u tome uspjeli, ali su takvi među njih uvrstili barem trojicu članova plemićke porodice Janković. No, da li prošlost Daruvara počinje i završava samo s Jankovićima? Za takvo nepoznavanje prošlosti najmanju krivicu snose učenici. Osobno prihvaćam dio te krivice, ali bi je trebali prihvatiti i svi oni koji na bilo koji način sudjeluju u obrazovanju, od roditelja preko škole i onih koji kreiraju svekolikog života u gradu.
Post je objavljen 16.02.2014. u 18:07 sati.