Priče iz prošlosti

nedjelja, 23.02.2014.

Enigma reemigracije hrvatskih Čeha (1945.- 1949.)

Česi su se doseljavali na područja današnje Hrvatske tijekom 19. stoljeća u vrijeme kada su ona bila u sastavu Habsburške Monarhije ( Austro – Ugarske ). U njenom sastavu bila su tada i prostori današnje Češke i Slovačke pa su se ovakve migracije odvijale u granicama tadašnje zajedničke države.U prvom razdoblju doseljavalo se pretežno seljačko stanovništvo, a bilo je uzrokovano prenapučenošću i nedostatkom obradivih površina u Češkoj i Moravskoj. U isto vrijeme bečki dvor je raznim mjerama poticao da se hrvatski prostori, koji su ranije velikim dijelom bili pol pod turskom vlašću, ponovo kultiviraju i pretvore u obradive površine. Na području Slavonije to je iziskivalo mnogo nove radne snage jer se obradiva površina često dobivala prethodnim krčenjem šuma, a to nije bio nimalo lak posao.
U kolonizaciji Čeha u drugoj polovini 19. stoljeća sudjelovali su i češki obrtnici i inteligencija. Oni su se uglavnom useljavali u hrvatske gradove. U Zagreb su doselili brojni češki profesori, liječnici, inženjeri razne struke, glazbenici koji su svojim radom dali doprinos kulturnom i gospodarskom napretku ovog grada.
Raspadom Austro- Ugarske 1918. na njenom su prostoru nastale nove država, ali one nisu uspjele okupiti sve svoje sunarodnjake unutar nacionalnih granica pa su mnogi ostali živjeti u drugim novostvorenim državama i postali tamo nacionalna manjina. Takvu su sudbinu doživjeli pripadnici svih srednjoeuropskih naroda. Mnogi Česi iz hrvatskih gradova vratili su se u Čehoslovačku, vratile bi se i neke seljačke obitelji, ali taj povratak nije bio moguć zbog toga što nije bilo slobodnih obradivih površina. Umjesto toga čehoslovačka vlada preuzela je brigu za svoje sunarodnjake u susjednim zemljama obećavši im pomoć, posebno u kulturnom životu.


Delegacija povratnika kod predsjednika Beneša
Briga za sunarodnjake sastojala se u slanju kulturnih djelatnika i čeških učitelja koji su otvarali češke škole, osnivali češka društva ( besede ), propagirali češke novine i knjige, otvarali čitaonice i pokrenuli izlazak i vlastitih čeških novina. O svemu tome je brinula krovna organizacija Čehoslovački savez, osnovan 1921. godine, koji je brinuo za sve Čehe i Slovake na području Kraljevine SHS.
Neosporno je da su kulturni djelatnici iz Češke imali nemjerljiv doprinos u kulturnom napretku ovdašnjih Čeha, oni su zaslužni i za postupnu pojavu domaće inteligencije iz redova hrvatskih Čeha. Kadrovi iz Češke su ovdašnjim mladim naraštajima usađivali ljubav prema domovini svojih predaka, zagovarali čehoslovačko- jugoslavensko prijateljstvo i poučavali mlade ljude na selu vođenju naprednog i dobrog gospodarenja. Rezultat takvog rada bio je kulturni i gospodarski napredak svih sela u kojima su živjeli pripadnici češke nacionalne manjine.
Nakon tragičnog sloma Čehoslovačke 1939. godine, prestala je stizati ispomoć za kulturni rad ovdašnjih Čeha, ali su kulturna društva već toliko ojačala da su nastavili rad oslanjajući se na vlastite izvore i kadrove. Najteže je bilo pridošlim čehoslovačkim kadrovima koji se nisu htjeli vratiti u okupiranu domovinu pa su se morali privići na život u promijenjenim okolnostima. Tragedija Čehoslovačke duboko se dojmila ovdašnjih Čeha jer su svi naraštaji u međuratnom razdoblju slušali ili čitali učenja Jana Husa ili Masaryka, mladež je dobila bajkovitu sliku o domovini svojih predaka pa su njen slom teže proživljavali nego mnogi njihovi vršnjaci u okupiranoj državi. Vlakovi bez voznog reda

Nakon izbijanja rata 1941. godine i stvaranja NDH, hrvatski Česi su došli u jedan nezavidan položaj jer je bio zabranjen rad njihovih kulturnih društava i škola , izlaženje njihovih novina, oduzeti su im kulturni domovi koje su izgradili u međuratnom razdoblju. Zbog takvog promijenjenog položaja, pa i nesretne sudbine Čehoslovačke, većina hrvatskih Čeha je stala tijekom rata na stranu antifašizma. Bilo je i Čeha koji su dijelili sudbine ostalih građana Hrvatske jer su se mnogi od njih našli u postrojbama domobranske vojske i bili uključeni u tadašnji javni život u svojim sredinama. Mnogo toga iz života Čeha u vrijeme NDH nije još istraženo. Česima nakon rata se zamjerilo što su neki pristupili kulturbundu zbog čega su pojedinci platili životom. Zaboravilo se da su mnogi ovdašnji Česi imali još čehoslovačko državljanstvo pa su bili pod vlašću Protektorata Češke i Moravske. Pristup u kulturbund nije značila i podrška njemačkoj politici, već pokušaj da se dobije njihova zaštita jer im vlast NDH, u košmaru rata, takvu zaštitu nije pružila. „Kulturbundovci“ su jedno vrijeme uživali i „ povlašteni položaj“jer nisu morali vršiti vojnu službu. No, kada su 1943. godine savezničke snage krenule u protuofenzivu, Njemačkoj je trebalo novih vojnika pa su ih jednim dijelom regrutirali i među članovima kulturbunda. Mnogi od njih završili su u postrojbama njemačke vojske ratujući na istočnom ili zapadnom bojištu. Nekima je uspjelo izbjeći ovu regrutaciju bijegom i pristupom nekoj partizanskoj postrojbi. Do danas još nije utvrđen ukupan broj poginulih hrvatskih Čeha u Drugom svjetskom ratu, nije poznat ni broj onih koji u bili ubijeni u poraću ili na križnom putu. Ovi podaci nisu poznati jer se nakon rata pisalo uglavnom o ratnom putu i poginulim borcima u Čehoslovačke brigady Jan Žižka z Trocnova, ali nema brojčanih podataka o ostalim žrtvama pripadnika češke nacionalne manjine, kako civilnih, tako i onih koji su poginuli u nekim drugim vojnim postrojbama.Brojke sigurno nisu male, taj dio treba još istražiti jer danas više nema prepreka za pisanje jedne takve studije u kojoj bi se bez pristranosti napisala cijela istina o stradanjima hrvatskih Čeha u ratu i poraću.
Nakon završetka rata Česima su, pošto su u velikom broju sudjelovali u antifašističkoj borbi, vraćena sva prava oduzeta u NDH, čak su i proširena, jer je država preuzela brigu o financiranju čeških škola i kulturni rad njihovih obnovljenih kulturnih udruga. Tretman prema Česima koji nisu bili na strani antifašizma, bio jednak kao prema ostalim takvim građanima tadašnje države. General Svoboda u Pragu dijeli priznanja hrvatskim partizanima

Nakon završetka rata iskrsnula je nenadano mogućnost da se mnogi ovdašnji Česima ostvari nekadašnji san o povratku u domovinu svojih predaka. Takvi tada nisu znali da to nije bila toliko želja čehoslovačke vlade, već splet okolnosti, kao posljedice Drugog svjetskog rata. Tadašnje migracije pokrenula je odluka trojice predsjednika pobjedničkih sila u Potsdamu 1945. godine odlukom da se Nijemci iz istočne Europe presele unutar njemačkih granica. Tada je započelo nasilno preseljavanje njemačkih obitelji iz istočnoevropskih država, često samo sa zavežljajima, u okupiranu Njemačku. Tada je Čehoslovačku moralo napustiti više od tri milijuna Nijemaca, čime su njihova domaćinstva ostala prazna pa ih je trebalo nastaniti novim stanovništvom. Izlaz je nađen u pozivu da se svi Česi koji su živjeli u susjednim državama vrate na ognjišta svojih predaka, da postanu „pouzdani čuvari“ čeških granica prema Njemačkoj u slučaju da ona ponovo krene u osvajački pohod.
Pitanje reemigracije hrvatskih Čeha spada u tragične događaje iz njihove prošlosti, iako ona nije bila vršena pod prinudom, već je bila dragovoljna. Poziv na povratak mnogi su inozemni Česi u početku doživjeli kao brigu čehoslovačke vlade o svojim sunarodnjacima. Hrvatski Česi su u tome vidjeli i neku dodatnu nagradu za doprinos u pobjedi nad fašizmom. Poziv je prihvaćen i zbog ranijih emotivnih veza za domovinu predaka i dobivene ponude da svojim dolaskom ojačaju granice tek oslobođene države. Uz emotivnu stranu poziv su mnogi prihvatili i iz socijalnih ili političkih razloga. Poslijeratna politika prema selu u Jugoslaviji također je utjecala da su mnogi seljaci počeli razmišljati o povratku. Nemila iskustva u ratu, nemilost prema „ kulacima“nakon rata, agrarna reforma i nacionalizacija, jačale su želju za povratkom, poglavito što je Čehoslovačka do 1948. godine bila demokratska i višestranačka država.
Bilo je i prepreka za povratak. Prva je bila potvrda o vladanju u vrijeme rata koju je izdavao Savez Čeha ( Čehoslovački savez ) sa sjedištem u Daruvaru. Rukovodstvo ovog tijela činili su ratni kadrovi, ljudi koji su radili po preporukama tadašnje politike. Takvu je potvrdu tražila je i čehoslovačka vlada koja je htjeli samo „pouzdane“ Čehe koji će braniti granice, a pouzdani su bili samo oni koji su u ratu bili na strani antifašizma. Među takvima nije bilo imućnih seljaka ili onih koji su posjedovali neke manje proizvodne pogone.
Proces reemigracije bio je složen proces u kojem su glavnu riječ vodile jugoslavenska i čehoslovačka vlada. Nijedna strana nije se protivila reemigraciji, problem je bio model po kojem se trebalo riješiti pitanje pokretne i nepokretne imovine. Zanimljivo je, da se najlakše riješilo pitanje odlaska Čeha koji nisu imali imovine. Jugoslavenska strana takvih je imala dovoljno među tadašnjim svojim građanima, pa se laka srca odrekla takvog sloja pripadnika češke nacionalne manjine. Za čehoslovačku stranu oni su pak bili poželjni kao najamni radnici u građevinskoj i tvorničkoj djelatnosti.
Reemigraciju su započeli ovdašnji češki partizani koje su bili nakon rasformiranja I. Čehoslovačke brigade raspoređeni i zadržani u raznim jedinicama jugoslavenske vojske i nakon završetka rata. Mnogima od njih je reemigracija bila jedna od mogućnosti da se riješe vojne službe i uključe u partizansku postrojbu jugoslavenskih Čeha koja je trebala otići u posjet Čehoslovačkoj. U rujnu 1945. toj je postrojbi u Pragu organizirana velika dobrodošlica, slavljeni su kao borci koji su doprinijeli pobjedi nad fašizmom. Tom je prilikom mnoge od njih osobno odlikovao general Svoboda, a nešto kasnije im je ponuđen trajni boravak u nekim graničnim selima na Moravi. Dobili su u nekim selima njemačka domaćinstva, a zatim su pozvali tamo i članove svojih obitelji i započeli novi život.
Od početka 1946. počeli su odlaziti brojni „ vlakovi bez voznog reda“ u pravcu Čehoslovačke. Prednost su imali obitelji partizana koji su ostali u Čehoslovačkoj, zatim repatrianti i oni koji su zadržali čehoslovačko državljanstvo, a tek kasnije započela je mukotrpna procedura oko pitanja kome će se omogućiti reemigracija. U ČSR je na izborima 1946. godine pobijedila lista Narodne fronte nakon koje je formirana koalicijska vlada, ali su na sva ključna ministarstva došli komunistički kadrovi jer je njihova stranka dobila najveći broj glasova. Upravo takva je vlada smišljeno vodila računa koji sloj stanovništva se useljava u Čehoslovačku. Bili su skloni radnicima i siromašnijem sloju stanovništva jer su znali da će u njima naći glasače na sljedećim izborima. U reemigraciji su najgore prošli srednji i bogatiji slojevi Čeha. Manji poduzetnici bili su kažnjeni već u Jugoslaviji jer su svoje pogone morali dati u „ najam“ državi i tek tada su mogli tražiti potvrdu o svom vladanju u ratu i dozvolu za reemigraciju.. Za takve nisu imali interes ni u Čehoslovačkoj. Pitanje imovine imućnijih čeških seljaka nije nikada riješeno iz čistog pragmatizma jugoslavenska vlade koja se bojala da bi se odlaskom velikog broja ratarskog stanovništva dodatno pogoršala ionako teška gospodarsku situaciju, a s druge strane, nije imala dovoljno novčanih sredstava kojima bi obeštetila tako velik broj ratarskih porodica.
Obje se države nisu mogle usuglasiti ni oko pitanja prijevoza pokretne imovine. U početnoj fazi jugoslavenska je strana, uz nadzor, dozvoljavala prijevoz dijela pokretne imovine. Jedno vrijeme je poštivan i međudržavni ugovor prema kojem je svaki reemigrant mogao novac, nakon prodaje nepokretne imovine, pohraniti u Jugoslavenskoj banci koja je zatim trebala taj novac prebacivala na račun Čehoslovačke banke koji bi reemigrant podigao nakon dolaska u domovinu svojih predaka. Nažalost, u mnogo slučajeva to se nije ostvarilo i takve su bile obitelji sretne ako su dobili neko preostalo devastirano imanje domaćinstvo kojeg su godinama zatim otplaćivali.
Reemigracija hrvatskih Čeha ( 1945.- 1949. ) bila je u konačnici tragična epizoda u njihovoj prošlosti. Izuzme li se jedan manji broj onih koji su osjetno poboljšali svoj standard života, mnogo više bilo je onih koji su doživjeli brojne traume, za njih se reemigracija pretvorila u tragičan događaj. Tragičan je i za njemačke porodice koje su morale napustiti svoja ognjišta da bi ih nastanilo novo „ povjerljivo“ stanovništvo. Tragičan je i zato što su u tom razdoblju raseljeni i Hrvati iz nekih dijelova Moravske prema unutrašnjosti kao „ nepovjerljivi“ da bi i na njihova ognjišna nastanili „ povjerljive“. Za ove Hrvate bilo bi još tragičnije da su prihvatili scenarij da se vrate u Hrvatsku jer je bilo upitno kako bi se prosuđivalo njihovo vladanje tijekom rata. Tragičan je i zbog toga što su 1948. godine, nakon rezolucije Informbiroa, mnogi „ povjerljivi“ postali „nepovjerljivi“, tretirani kao „ Titovi špijuni“. Nekad slavljeni „Titovi partizani“ u ČSR morali su se pritajiti. Tragičan je i zato što je nakon 1948. onemogućena svaka komunikacija između članova obitelji onih koji su reemigrirali i onih koji su ostali, jer to nisu smjeli ili nisu mogli. A trajalo je to godinama!
A sve je skrivila jedna visoka politika u kojoj su se političari ponijeli kao igrači u šahovskoj igri žrtvujući obične ljude da bi ostvarili svoje planove. No, ljudi ipak nisu šahovske figure koje se pomjeraju po šahovskoj ploči već živa bića koja dobro znaju razlučiti što je, a što nije dobro. Za sve što su propatili nisu tražili osvetu, ali zaslužili su da se o tom događaju progovori, a ne da to ostane ispod tepiha.

23.02.2014. u 19:16 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



  veljača, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28    

Siječanj 2023 (1)
Prosinac 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (3)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)

Pretraživač