Priče iz prošlosti

utorak, 31.01.2023.

FIRINGER

Napisano na inicijativu Ogranka Matice hrvatske u Daruvaru u povodu 130. obljetnice rođenja Kamila Firingera

Kamilo Firinger (1893. - 1984.), pravednik među narodima : rođeni Daruvarčanin - nepoznat Daruvarčanima

Listajući razne zapise ponekad naiđemo na podatak da je neka poznata ličnost bila rođena u Daruvaru ili bližoj okolicu, iako mnogi danas ne znaju, tko je to bio i u čemu je ona bila zaslužna. Jednako ima takvih zaboravljenih nekadašnjih Daruvarčana koji nisu rođeni u Daruvaru, ali su u njega doselili zbog svog zvanja ili dužnosti pa ostavili u njemu značajan trag. To se u navedenom prvom slučaju dogodilo i u obitelji Franje Firingera koji je do 1905. radio na općoj pučkoj školi u Daruvaru kao učitelj i ravnatelj. U to vrijeme učitelji ove škole predavali su i učenicima šegrtske škole koja je u Daruvaru bila otvorena 1887. godine. Bio je to tada najviši stupanj škola u Daruvara, ali nastavni programi za njene polaznike bile su usmjereni za zanatska zvanja. U Ispitnom izvješća za 1892./93. školsku godinu navode se ravnatelj šegrtske i niže pučke škole Franjo Firinger i tri učitelja( Matej Ježić, Savo Sekulić i vjeroučitelj Pavo Androlić). Pošto se za ranije razdoblje nije sačuvala arhivska građa, nije poznato kada je Firinger počeo raditi u Daruvaru. (Spomenica šegrtske i niže pučke škole i njena arhiva nestali su između 1960. - 1987. godine.)

Franjo Firinger je bio braku sa Slavicom Šegec, rodom je bio iz Velike Kopanice, a njegova supruga Slavica iz Osijeka. U braku se im rodio 20. veljače 1893. godine sin Kamilo Firinger. Bio je kršten 9. ožujka, a u matičnoj knjizi rođenih za Daruvar navode se tri njegova krsna imena - Kamilo, Krunoslav, Dragutin. Kumovi su mu bili kr. kot. pristav Dragutin Šilhabl i njegova supruga Marija. Čin krštenja obavio je kapelan Marko Blaževac.

Kamilo Firinger je prve četiri razreda niže pučke škole završio 1903. u Daruvaru, a klasičnu gimnaziju polazio je u Osijeku u razdoblju od 1903. do 1911. godine. U početnom godinama svog školovanja stanovao je kod svoga strica Josipa Firingera koji je bio donjogradski osječki župnik. Zatim je od 1911./1912. u Zagrebu završio topničku školu za rezervne oficire, iste 1912. godine upisao je Pravni fakultet i studij jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U vrijeme Prvog svjetskog rata sudjelovao je na srpskom, talijanskom i ruskom bojištu. Ovdje se predao ruskoj strani. Iz Rusije se vratio 1919. godine i nakon toga je sudjelovao u borbama za oslobođenje Koruške gdje je zapovijedao jednom slovenskom baterijom i za to zaslužio Korušku spomenicu. Sredinom 1921. godine prestala je definitivno njegova vojna aktivna služba. Nakon toga položio je diplomske ispite, stekao doktorat prava pa je kao odvjetnik radio u Osijeku s manjim prekidima od 1921. do 1948. godine, od čega od 1924. godine kao samostalni odvjetnik. Osim poslova vezanih za svoj poziv uključio se u javni život u svojoj sredini. Suosnivač je Planinarskog društva u Osijeku(1925.), Arheološkog društva „Mursa“ koji je počeo izdavati i zbornik u kojem je objavljivao brojne svoje priloge, uglavnom iz osječke prošlosti. Uključio se u sokolski, stranački i politički život Osijeka, od 1927. godine bio je glavni urednik novina Hrvatske obrane. U brak je stupio 11. lipnja 1930. godine, kada se vjenčao u Osijeku I. sa Magdalenom Šešin.
U vrijeme Drugog svjetskog rata bio je 1942. godine mobiliziran u Tehnički odjel domobranskog područja u Brodu. Pred kraj rata bio je optužen zbog suradnju s partizanima pa je početkom 1945. zatvoren u jedan redarstveni zatvor u Brodu. Imao je sreće da je preživio bombardiranje tog zatvora pa je kraj rata dočekao u bolnici. Nakon ozdravljenja nastavio je u Osijeku odvjetničku službu i uspostavio suradnju s osječkim Muzejom Slavonije u prikupljanju arhivske građe koja je tijekom rata dosta stradala. Ovo ga je dovelo do suradnje sa Državnim arhivom u Zagrebu pa je u Osijeku 1947. osnovano Osječko spremište, kao arhivska ispostava Državnog arhiva u Zagrebu. Tada je Kamilo Firinger napustio raniju odvjetničku službu i od 1948. radio kao rukovoditelj Osječkog spremišta. Nakon toga je nastavio je prikupljati arhivsku građu ne samo za Osijek nego i s područja okolnih susjednih kotara. To je 1956. godine dovelo do osnivanje Arhiva u Osijeku koji je 1957. godine preuzeo rad i Osječkog spremišta. U Arhivi, koja je imala više odjela, Kamilo Firinger nastupa 1960. godine kao rukovodilac historijskog odjela.
Osim za zasluga za prikupljanje i sređivanje arhivske građe, Kamilo Firinger je držao brojna predavanja, sudjelovao na brojnim konferencijama i simpozijima. Usporedno je pisao povijesne sadržaje u mnogim časopisima i novinama ( Glas Slavonije) i time ih spasio pred zaboravom. Do 1971. godine radio je i u Matici hrvatskoj. U slobodno vrijeme posvetio se planinarstvu i pisao i priloge o sportu. On je 1948. godine obnovio u Osijeku Planinarsko društvo i zatim inicirao gradnju planinarskog doma u Jankovcu kamo je rado odlazio. Osnivač je Regionalnog planinarsko odbora Slavonije i član Skijaškog podsaveza. Za svoj rad zaslužio je i Nagradu Osijeka za životno djelo.
Kamilo Firinger dobio je posthumno priznanje Pravednika među narodima koje dodjeljuje Izrael onim pojedincima drugih naroda koji su u Drugom svjetskom ratu riskirajući vlastiti život i život svoje obitelji i spašavali Židove pred holokaustom. Jedan od takvih bio je i Kamilo Firinger koji je 1942. godine, kada je još u Osijeku radio kao odvjetnik, spasio je troje članova obitelji Fischer. Prema usmenom iskazu Pavla Fischera (rođen 1938.), jednog od preživjelih članova, doznaju se neke okolnost kako se to dogodilo. Iako je Pavao bio tada dijete nešto je upamtio, a nešto kasnije doznao iz pričanja starije sestre i majke. Prema tom iskazu njihov je otac, da bi spasio život, pobjegao u Mađarsku, a nešto kasnije on je s majkom i sestrom otišli u jedno selo u Bosni gdje kao liječnik radio njegov stric. Kada su se u sjevernoj Bosni 1942. pojačale borbe(Kozara) život u novoj sredini nije bio siguran pa se tročlana obitelj vratila u Osijek. Boravak Židova u gradu i dalje je bio opasan po život pa je obitelj nastojala pronaći sigurnije boravište. Upravo tada, 1942. godine, kada je Firinger obnašao još odvjetničku službu, obitelj je dobila od njega neke potrebne dokumente i neke tajne veze pa su i tri člana Fischera spas našli u Mađarskoj. Položaj Židova u Mađarskoj do 1944. godine bio je povoljniji, ali su im pomogli i dokumenti kojima ih je opskrbio dr. Firinger. Položaj Židova u Mađarskoj se pogoršalo koncem 1944. godine. Tada je u nepoznatim okolnostima bio ubijen otac Pavla Fischera s kojim u Mađarskoj obitelj nije bila u kontaktu. Početkom 1945. godine, nakon dolaska Crvene armije, tročlana obitelj se preko Vojvodine vratila u već oslobođen Osijek .
Ostaje upitno zašto je Firinger riskirao svoj život da spasi ovu tročlanu obitelj. To se ne doznaje ni iz izjave Pavla Fischera koji je upoznao Firingera kasnije, već u zrelim godinama. Postoji jedna nepotvrđena pretpostavka da je Firinger, rođeni Daruvarčanin, htio pomoći ovim Fischerima jer su u Daruvaru u njegovo vrijeme živjele dvije porodice ovog prezimena od kojih su neki članovi bili u ratu ubijeni, a neki su preživjeli rat. U izjavi Pavla Fischera doznaje se podatak da je bilo puno porodica ovog prezimena, ali da mu nisu poznate rodbinske veze osječkih Fischera sa drugim takvim porodicama istog prezimena u drugim sredinama. Pošto je lanjske godine(2022.) u Dvorcu Jankovića u Daruvaru otvorena jedna likovna galerija nazvana po poznatoj slikarici židovskih daruvarskih korijena Emi Fischer( 1920.- 2015.) svaka moguća rodbinska veza između daruvarskih u osječkih Fischera bacila bi više svjetla i na raniju daruvarsku prošlost. Stoga ovaj prikaz otkriva Daruvarčanima mnoge nepoznanice o Kamilu Firingeru, odvjetniku, arhivisti , kulturnom i sportskom djelatniku. Zaslužio je da ga se i mi u Daruvaru prisjetimo u povodu 130. godišnjice njegovog rođenja.

Oznake: poznati Daruvarčani, Firinger, Pravednik među narodima

31.01.2023. u 11:47 • 2 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 17.03.2014.

Ima li Daruvar svoje poznate ličnosti?

Već duže vremena na Facebook stranicama vezanim uz Daruvar (Daruvarski portfolio), moguće je pročitati komentare o potrebi pisanja o poznatim sugrađanima. Pristalica sam ove ideje, ali čini se da je našim sugrađanima teško odabrati koji su to poznati Daruvarčani. Djelomično bih se i složio s mnogim pripadnicima današnje „srednje generacije“ da su u pravu kada izjavljuju da Daruvar nema takvih osoba. Potvrdu za takve tvrdnje daje im i ono što (ni)je zabilježeno u hrvatskoj povijesti. Naime, u školskim udžbenicima nema nikakvih zapisa o njima, ali nema zabilježeno ništa niti o ovim našim prostorima.
U školi djeca uče kako su Mlečani pljačkali i krčili šume na Velebitu, ali je evidentno da ti zli Mlečani ipak nisu dirali i razarali kulturne spomenike i svetinje iz rimskog razdoblja na jadranskom prostoru.
Na našem području, na kojem su se u srednjem vijeku ponekad održavale i sjednice Hrvatskog sabora (Zdenci), nakon turske invazije u ovdašnjim nizinskim područjima nije ostao kamen na kamenu. Ispada da su Mlečani bili pravi anđeli u odnosu na one koji su uspjeli između 16. i 18. stoljeća uništiti i izbrisati svu raniju materijalnu povijest ovih prostora.
Takvo jedno ozračje prešućivanja povijesti ovih prostora vlada i u Daruvaru. Predstavljanje povijesti Daruvara svedeno je na prikaze manjeg broja rimskih ostataka, opise plemićke porodice Jankovića i višekratne preslike Daruvara iz prethodnog stoljeća. Te preslike traju još i danas, zgrade su dobile prednost pred ljudima - i zaboravljeno je da se povijest bavi razvojem ljudskog društva. Slikovnice starog Daruvara imale bi veću vrijednost kada bi se detaljno opisala svaka zgrada koja je prikazana, tko ju je gradio, tko su bili njeni stanovnici, u kojim su se ulicama one nalazile - jer su se i nazivi ulica mijenjali. Segment arhitekture Daruvara je važan, ali u tom Daruvaru su živjeli i ljudi koji su bili nositelji života grada kroz njegovu prošlost.
Upravo zbog tog naglašenog prikazivanja „golih“ građevina i inih arhitektonstih ostataka u prilikama kada se želi prikazati daruvarska povijest, stječe se dojam da Daruvar i ima - i nema poznate građane.
S tim sam se problemom susreo već prije mnogo godina, ali tek prije desetak godina želio sam doznati nešto više. Bez ikakve najave u dva završna gimnazijska razreda, proveo sam među učenicima jednostavnu anketu s jednim pitanjim u kojem sam tražio da navedu barem 5 ličnosti za koje smatraju da su zaslužni za kulturnu, gospodarsku, političku, sportsku ili neku drugu djelatnost u Daruvaru. Zanimljivo je, da niti jedan učenik nije dao potpuni odgovor, odnosno nije naveo pet osoba. Dali su ga samo oni koji su naveli barem trojicu članova obiteljske porodice Janković. Rezultat me nije iznenadio: Jankovići su bili na prvom mjestu, ali nisam očekivao da je najviše glasova među suvremenicima dobio tadašnji daruvarski gradonačelnik, dok je zanemariv bio broj onih koji su živjeli u prošlom stoljeću. Na osnovu te ankete jedna skupina učenika trećih razreda provela je istraživanje s kojim je nastupila na Državnom natjecanju iz povijesti. Oni su već tada utvrdili kako se stječe popularnost i time ukazali na činjenicu da nepopularan čovjek može biti i popularan. Danas smo svjedoci točnosti takve konstatacije, jer kako inače tumačiti da su u nekim anketama danas vodeće ličnosti najjačih stranaka u Hrvatskoj najmanje popularni ljudi kod građana, a u isto vrijeme su omiljeni jer se nalaze na čelu dviju najjačih stranaka.
Popularnosti ili nepopularnosti najviše doprinose sredstva informiranja. Popularne su i mnoge pjevačke zvijezde, političari, a posebno neki naši nogometaši koji igraju za strane timove, a naša televizija u udarnim vijestima izvještava koliko su minuta igrali i s euforijom slavi svaki njihov pogodak, iako to nema nikakve veze s nama, običnim građanima opterećenim drugim svakodnevnim problemima.
Stoga bih volio naši sugrađani budu upoznati s tim da je Daruvar imao mnogo ljudi u prošlosti i to u svim oblastima koji su zavrijedili pažnju. Oni nisu trčali 100 m za deset, nego 20 sekundi, nisu skakali uvis 230 cm nego 120, igrali su rukomet, odbojku, nogomet… Znali su zabijati golove i lijevom i desnom nogom pa i glavom. Sve su to radili iz ljubavi prema sportu. O tome nije govorila televizija u udarnima vijestima. O takvima su možda pisale naše lokalne novine koje su povremeno izlazile u gradu, ali ih danas nema pa i to pokazuje kakav je odnos Daruvarčana prema tiskovinama.
Daruvarčani, o vama ovisi hoće li ili neće Daruvar imati poznate ličnosti. Ne očekujte da će se za to pobrinuti i na tome raditi netko izvan ove sredine. O mnogim našim poznatim sugrađanima mogu se naći podatci u nekim školskim monografijama, imaju je i daruvarski vatrogasci koji su zapisali svakog svog člana koji je imao neku zaslugu u njihovoj 134 godina dugoj prošlosti. Da su sve škole, kulturne i vjerske institucije i sportska društva i razne društvene institucije slijedile primjer daruvarskih vatrogasaca, danas bismo imali zavidan broj istaknutih Daruvarčana. Bio bi to tek prvi korak jer bi se pomoću medija trebalo upoznati javnost sa zaslužnim pojedincima čija su imena ostala zabilježena - i tako ih spasiti pred zaboravom.
Prigodnice, posebno godišnjice, najbolje su prilike da se mnoga imena izvuku iz zaborava. Stoga osobno smatram da bi se ove godine mnogi Daruvarčani trebali prisjetiti mnogih prosvjetnih djelatnika daruvarske gimnazije koja ove godine obilježava 90. godišnjicu prvih maturanata i 60. godišnjicu otvaranja druge daruvarske gimnazije. Lanjske godine to je bila 85. obljetnica daruvarskog ekonomskog obrazovanja.
Zar su ljudi koji su odgajali i pripremali na tisuće mladih ljudi za svoja buduća zvanja manje važni nego neki naš nogometaš koji igra za veliki novac za strani nogometni klub?
Naši daruvarski prosvjetari također su se uvijek natjecali s vremenom jer su nakon nastave sudjelovali u mnogim izvanškolskim djelatnostima i tako pridonosili boljem kulturnom i društvenom životu grada. Taj su posao obavljali besplatno ili po zadatku.
Kada bi danas Daruvar imao svoje lokalne novine, pretpostavljam da bi one povremeno objavljivale i uspomene pojedinaca vezanih za značajne godišnjice i time bi mlađim naraštajima prenijeli svoje uspomene na vrijeme koje je već davno iza nas. Ovo bi se odnosilo i na druga kulturna ili sportska društva ili institucije o čijem radu bi mlađi naraštaji mogli čitati. Na taj bi se način njegovala zavičajna povijest i poticala ljubav prema našem gradu.
A vrijeme bi pokazalo da je Daruvar uvijek imao istaknutih ljudi, ali je problem što su oni stavljeni „pod tepih“, umjesto da se njima ponosimo.