Priče iz prošlosti

subota, 26.04.2014.

PUTOKAZ DARUVARČANIMA PRIJE PUTA U PROŠLOST NAŠIM PROSTOROM UZ PORUKU: UPOZNAJ, NE ZABORAVI I PRENESI SVOJIM POTOMCIMA

UVOD

Nije potrebno nikome objašnjavati da je lijepo poznavati svoje korijene, tj. znati tko su mu roditelji i bliža rodbina, tko mu je dao u školi prve spoznaje o pisanju i računanju ili tko ga je „maltretirao“ tijekom školovanja. Toga zadnjeg se mnogi jedino sjećaju, ali ostalo je već upitno. Takvi ni ne znaju ništa o svom gradu, niti ih to zanima. Zahvaljujući sredstvima informiranja takvi dobro znaju da primjerice Modrić nije igrao za svoj klub, ali ipak zarađuje svotu čiji iznos obični smrtnici teško mogu pojmiti. Čast Modriću, ali je žalosno što naša sredstva informiranja daju prednost nebitnim, a ne bitnim pitanjima, držeći se one rimske izreke: “Kruha i igara!“
Nije stoga čudo da mnogi radije putuju u prošlost, jer budućnost im mnogo ne obećava. Stoga predlažem Daruvarčanima da sa mnom krenu u tu daleku zavičajnu prošlost jer će barem na trenutak zaboraviti na probleme sadašnjice. Bit će bogatiji samo za nove spoznaje, ali ja ništa drugo više ne nudim, niti mogu ponuditi.


Seoba naroda je dovela do sloma Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine, a time je europski prostor zakoračio u srednjovjekovno razdoblje. Seobe naroda su uništile raniju rimsku kulturu i na današnjim daruvarskim prostorima. Nestalo je nekadašnje rimske naseobine Aquae Balissae i ova su područja ušla u razdoblje o kojem se nije sačuvalo puno podataka.
Na području Slavonije živjela su u 7. stoljeću brojna slavenska plemena izmiješana s Avarima i Istočnim Gotima, koji su jedno vrijeme priznavali bizantsku, a kasnije i franačku vlast. U takvim okolnostima početkom 9. stoljeća bilježe se i prvi tragovi hrvatske države o kojoj doznajemo iz franačkih izvora i u kojima je zabilježen ustanak Ljudevita Posavskog. Iako su ova područja u 10. stoljeću ušla u sastav Tomislavove države, ipak su naše spoznaje o tom razdoblju na ovom području veoma oskudne.
1102. g. Hrvatska je ušla u sastav personalne unije s Mađarskom. U tom razdoblju se dovršava proces feudalizacije te tako i ova područja počinju postupno izlaziti iz višestoljetne tame. Područje šireg Poilovlja tada je bilo u sastavu župe Svetačje koja se kasnije raspala na tri manja kotara (districta): Pakrac, Toplicu i Svetačje. Svi su oni tada bili u sastavu Križevačke županije i takvo se stanje održalo sve do dolaska Turaka u 16. stoljeću.
Za razdoblje od 14. do početka 16. stoljeća postoji dovoljno pisanih izvora iz kojih je moguće zaključiti da su ova područja bila gusto naseljena, s bogatim gospodarskim i vjerskim životom. Iz popisa Zagrebačke biskupije doznajemo da je na ovom, relativnom malom prostoru, živio velik broj pučanstva o čemu svjedoči velik broj crkava i samostana. O velikom broju žitelja doznajemo i iz raznih obračuna poreza za razdoblje 15. i početka 16. stoljeća. Iz ovih zapisa moguće je zaključiti da su današnji širi daruvarski prostori bili razdijeljeni u više sitnijih plemićkih posjeda, ali su njihovi vlasnici bile mnoge ugledne porodice kao što su bili Kastelanovići (Kastellanfy), Baćani (Bathyany), Tiboldovići, Nelipići, Gorjanski, Pekrijevci, Sekelji…
O gospodarskoj razvijenosti govori i postojanje više trgovišta (opidum) u kojima se trgovala s ratarskim i obrtničkim proizvodima.

SREDNJOVJEKOVNA VLASTELINSTVA NA DARUVARSKOM PROSTORU

1. VLASTELINSTVO STUPČANICA

Vlastelinstvo Stupčanica u 15. stoljeću prostiralo se sjeverozapadnim obroncima Papuka. Granice su sezale na sjeveru do Ilove koja se u dokumentima nazivala i Stupčanica te na zapadu do današnje rječice Rijeke (vjerojatno nekadašnje Krajetine). Na istoku je pak vlastelinstvo graničilo s voćinskim posjedima, a na jugu s velikim posjedom Dobre Kuće.
Pod stupčaničko vlastelinstvo u 15. stoljeću spadala je i Gornja Stupčanica, utvrda i trgovište iznad današnjih Bastaja te Donja Stupčanica koja je također bila trgovišno mjesto. U sastavu ovog vlastelinstva početkom 15. stoljeća bilo je i područje nekadašnjeg manjeg vlastelinstva Kretyn koje se nalazilo u njegovom susjedstvu. Tragove naselja Kretyn danas nije moguće utvrditi, a nalazilo se vjerojatno u gornjem toku rijeke Ilove.
Jedini trag na stupčaničko vlastelinstvo ukazuju ostaci utvrde koja se nalazi na planinskom dijelu ovog područja i koja je kao stražar-kula imala veoma važnu obrambenu ulogu. Stanovnici ovoga područja do danas ostatke ove utvrde nazivaju "turska kula", iako je njena povijest znatno starija. Već 1244. godine u nekim zapisima spominje se naziv Saploncha. U popisu župa Zagrebačke biskupije za ovoj prostor se rabe riječi "inferior et superior Soploncha" što navodi na zaključak o postojanju Gornje i Donje Stupčanice.
Najstariji vlasnici ovog vlastelinstva bila je plemićka porodica Tiboldovića, grana moćnog plemena koje je imalo veliki posjed od Baboče uz Dravu do Zemča (Svetačja) uz Savu. Zbog kršenja zakona Pavao Tiboldović morao je grad predati 1356. godine velikom županu Petru Poharosu. Od 1408. godine, kada je izumro rod Poharosa, grad je prešao u kraljevo vlasništvo. Neko je vrijeme Stupčanica bila u rukama Sigismundove supruge kraljice Barbare, sve dok nije došla u vlasništvo Nikole Gorjanskog, hrvatskog bana i ugarskog palatina. Nakon nestanka obitelji Gorjanski, stupčanička područja su došla u ruke Nikole Banfija (Banffy). Godine 1542. Turci su zauzeli ova područja, a obližnja Ilova postala je granicom između turskog i austrijskog dijela Slavonije. Turci su, zbog strateške važnosti Stupčanice, u njoj imali svoju vojnu posadu koja se tu zadržala sve do oslobođenja 1687. godine.
Novija istraživanja koja su obavljena na ovom području, dovela su do sljedećih zaključaka: Stupčanička tvrđava je najbolje sačuvana utvrda na našim prostorima iz predturskih vremena. Tome je razlog što je utvrda građena od dobrog kamenog materijala, što se nalazi u teško pristupačnom planinskom prostoru pa je moguće reći da je čuvana u sigurnim planinskim njedrima. Utvrda je građena na tijesnom zaravanku brežuljka i vidljiva je iz velike daljine. Do danas se sačuvala oko 18 metara visoka kula, čija svaka strana iznosi 7 metara. Vidljivo je da je građena stručno. U nju se ulazilo sa zapadne strane u prvom katu i tu je kula bila najviše zaštićena i čuvana. Na drugom katu kule još se i danas, sa sjeverne strane, vidi prozor kasne romanike. Uglovi kule pojačani su tesanim kamenom. Pored kule, sa zapadne strane, bile su "u ključ" sazidane male prostorije. Mogući zaključak je da u takvoj utvrdi nije moglo boraviti mnogo ljudi, već je ona služila kao osmatračnica ili za zaštitu u krajnjoj nuždi u slučaju neprijateljskog napada. Čini se da je utvrda građena po uzoru na njemačke burgove koji su imali sličnu namjenu, dok je trgovišno naselje bilo nešto niže, ispod utvrde. Time je trgovište Stupčanice bilo izvan utvrđenih zidova i moglo se širiti po čitavom okolnom brdu. Stručna istraživanja tog prostora nisu završena, ali treba se nadati da će se pronaći obrisi nekadašnjeg stupčaničkog trgovišta. Sličnosti između gradnje Stupčanice moguće je pronaći u Dobroj Kući i Siraču.


2. VLASTELINSTVO DOBRA KUĆA

Vlastelinstvo Dobra Kuća imalo je bogatu prošlost, a njegove granice i vlasnici su se često mijenjali. Ipak u drugoj polovici 15. stoljeća ono je zahvaćalo čitav prostor jugozapadno od Stupčanice i današnje rječice Rijeke te sjeverno od potoka Stančevca na jugu. Na zapadu se prostiralo sve do današnjeg Brestovca, uz desni tok rijeke Toplice, a na jugu do vlastelinstva Sveti Duh. U svom sjevernom dijelu ono je graničilo jednim dijelom s vlastelinstvom Kuntovci, koje je se većim svojim dijelom nalazilo na desnoj strani Ilove.
O važnosti ovog vlastelinstva ukazuje i postojanje dva trgovišta. Jedno je Četvrtkovac (Chethwerthhel) za koje se pretpostavlja da se nalazio negdje na prostoru današnjeg Donjeg Daruvara. No, ta je lokacija najmanje pouzdana jer nisu do sada pronađeni nikakvi tragovi o postojanju nekog naselja na tom mjestu. Drugo je trgovište bilo Toplica (Hewyz) koji se nalazio u istočnom dijelu današnjeg Daruvara i uz koje je bila utvrda Kamengrad (Kuwar).
U središtu vlastelinstva Dobre Kuće bila je utvrda i naselje istog imena. Utvrda se nalazi 8 kilometara istočno od današnjeg Daruvara, iznad rijeke Toplice na 300 metara nadmorske visine. Po načinu gradnje sličan je gradnji Stupčanice od koje je udaljen 3 kilometara. U njegovoj blizini prolazila se granica između ta dva vlastelinstva, a među njenim vlasnicima se vodio stalni "mali rat".
Dobra Kuća se prvi puta spominje 1335. godine i nastala je nešto kasnije od Stupčanice. Utvrda (castel) je sazidana na brežuljku koji je okružen sa svih strana bregovima pa je bio pravi refugijum (sklonište) jer se ne vidi sve dok se ne dođe tik pod njega. Ova je utvrda također manjih dimenzija. Glavna kula sazidana je na litici i jedini je ulaz bio u prvom katu. Lijevo od ulaza vidjeli su se temelji četiriju prostorija. Na jednom dijelu sačuvao se svod podruma, koji je sada zatrpan kamenjem i materijalom nekadašnje utvrde. Zidovi glavne kule su masivni i široki i gradnja je izvedena slabije od one u Stupčanici. To je i razlog što se ova utvrda znatno lošije oduprla razaračkoj snazi vremena. U tijesnom dvorištu burga nalaze se još danas tragovi bunara, dubokog 14 metara, uklesanog u živom kamenu.
Prvi zapisi govore da je Dobra Kuća bila u posjedu hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. sve do 1358. godine, kada ju je preuzeo Grgur Kurjaković. Kasnije je kralj Dobru Kuću dodijelio Hrvatinićima u zamjenu za bosanski grad Greben. Iz tog vremena datira i prva veza vlasnika ovog vlastelinstva s bosanskim velikašima.
Kasniji vlasnik Dobre Kuće, Benedikt Nelipić, dao je 1412. godine sagraditi na sjeveru svog vlastelinstva, kod današnje Male Maslenjače, pavlinski samostan Sveta Ana. Ova plemićka porodica držala je ovo vlastelinstvo sve do 1476. godine, kada je Dobra Kuća došla u ruke pečujskog biskupa Ernušta Hampa. To je bilo vrijeme kada su zabilježeni i prvi turski prodori na ovdašnje područje. Godine 1480. Dobra Kuća je dobila nove plemićke vlasnike, obitelj Sekelji, i u njihovim je rukama ostala sve do dolaska Turaka 1542. godine.
Ostaci nekadašnje Dobre Kuće danas skriva gusta bukova šuma i mračan kanjon Toplice, ali nam oni barem omogućuju da se danas zna, gdje se nekad nalazilo sjedište jednog od najvećih vlastelinstava na ovom području.


3. VLASTELINSTVO SVETI DUH

Povijest vlastelinstva Sveti Duh najčešće se danas vezuje za dežanovačko područje, iako je ono prostorno bilo znatno šire. Najpoznatiji vlasnici ovog vlastelinstva su plemićka porodica Kastelanovića, koja se na ovim prostorima javlja početkom 14. stoljeća. Ona je tijekom vremena povećavala svoje posjede tako da su se krajem 15. stoljeća oni prostirali od Sirača i Željnjaka na istoku, do Svetog Duha na zapadu. Jednim je dijelom na sjevernoj strani vlastelinstvo graničilo s vlastelinstvom Kristalovac i Dobrom Kućom, na istoku s vlastelinstvom Bela, a na jugu s Bagenovcem i svetačkim vlastelinstvom, čiji su vlasnici krajem 15. stoljeća bila porodica Kanjiža.
O napučenosti ovih prostora svjedoči velik broj naselja na ovom prostoru, među kojima su najpoznatija trgovišta Sveti Duh, Dijanovac, Dimičkovina i Podborje. Na njegovom području su bile i Sirač, Željnjak, Čaklovac, Petrovina i neka naselja kojima je teško danas utvrditi precizniju lokaciju. Ta se konstatacija odnosi i na druge navedene lokacije o kojima postoje različita mišljenja gdje su se mogla nalaziti. Novija su istraživanja utvrdila da su se neke važne lokacije nalazile na sljedećim mjestima: kod današnjih Duhova, kod Blagorodovca na mjestu Gradina, u Dežanovcu - na mjestu nekadašnjeg groblja, u Trojeglavi i na potezu od Trojeglave - Donjih Sređana - Gornjih Sređana - Badljevine. Za precizniju identifikaciju bit će potrebna još dodatna istraživanja.
Ono što nije moguće u ravničarskom prostoru Svetog Duha, to je znatno lakše dokazati u njegovom planinskom dijelu. Odnosi se to na utvrde Sirač i Željnjak, čiji su se tragovi sačuvali do današnjih dana.
Sirač se nalazi na mjestu gdje rijeka Bijela izlazi iz planinskih masiva Papuka i ulazi u prostranu dolinu. Prvi put se spominje pod nazivom Zirch. U 14. stoljeću on je bio u rukama Tiboldovića, ali 1389. kralj Sigismund ga je oduzeo i dodijelio Kastelanovićima. Na strmom brijegu iznad rijeke Bijele nalazi se utvrda, čiji su se ostaci sačuvali do danas. Vjerojatno ju je sagradio Gašpar Kastelanović, koji je 1430. godine dobio pravo gradnje utvrde (castel) kao i utvrde u obližnjem Željnjaku (Solnock). Obje su utvrde sagrađene iz obrambenih razloga: Željnjak da brani prilaz Siraču, a utvrda u Siraču da brani prolaz kroz tjesnac.
Sirač je u srednjem vijeku bio važno mjesto jer se nalazio na križištu dvaju putova. Prvi je put dolazio iz smjera Pakraca, a drugi je vodio dolinom Bijele te dalje prema Dobroj Kući i Podborju i tako spajao istočnu sa zapadnom Slavonijom. Ima nekih zapisa u kojima se navodi da je u Siraču u turskom razdoblju živjelo oko dvije tisuće stanovnika i neki ga po tome smatraju drugim gradom po veličini u istočnoj Slavoniji i to odmah iza Osijeka. Lijepi opis Sirača iz turskih razdoblja dao je putopisac Ćelebije.


4. VLASTELINSTVO KRISTALOVAC

Vlastelinstvo Kristalovac (Kristalowcz) geografski se nalazilo između rijeke Ilove na sjeveru, rijeke Toplice na jugu, a na istoku je graničilo sa vlastelinstvima Kuntovac i Dobra Kuća. Ovo se vlastelinstvo prostiralo i na dijelove današnjeg garešničkog područja.
U središnjem dijelu ovog vlastelinstva nalazilo se trgovište (oppidum) Kristalovac. U njemu su 1472. godine živjele 32 purgerske obitelji i četiri inkvilina (došljaka ili najamnika). Među njima bilo je kovača, kolara, krojača, postolara, tkalaca, brijača i čak zlatara. Stanovnici trgovišta Kreštelovca nisu bili samo zanatlije, nego su se bavili i poljoprivredom. Zabilježeno je da su jedno vrijeme imali u svom vlasništvu 36% posjeda kristalovačkog vlastelinstva. Zbog povremenih upada Turaka, koji su zabilježeni već u prvoj polovini 15. stoljeća, došlo je do smanjivanja broja pučanstva na ovom vlastelinstvu. Prije turskih prodora na vlastelinstvu se spominje 112 domaćinstava, a 1472. godine taj se broj smanjio na 85. Uz zemljoradnju, stanovništvo se ovih područja bavilo i vinogradarstvom.
Krajem 15. stoljeća vlasnici su Kristalovca bili plemićka porodica Baćani (Batthyany), a jedan njen član, Franjo Baćani, bio je početkom 16. stoljeća i hrvatski ban. Ova je porodica uz posjede na daruvaskom i garešničkom području imala svoja imanja i u Mađarskoj i zato su oni, kada je zaprijetila turska opasnost, sami poticali preseljavanje stanovništva s ovih posjeda, na one u Mađarskoj.
O važnosti vlastelinstva Kristalovac djelomično govori i podatak da je u njemu 1518. godine boravio i hrvatsko-ugarski kralj Ludovik II. (1516. – 1526.) koji je u tom trgovištu izdao jednu kraljevsku ispravu. Također je poznato da su Baćani bili u lošim odnosima sa Kastelanovićima, vlasnicima Svetog Duha. To je vidljivo iz jednog pisma Franje Baćanija napisanog u Kristalovcu u kojem je pozivao Kastelanoviće na izmirenje.
Na području vlastelinstva Kristalovac bilo je više mjesta koja su imala važnu ulogu u srednjovjekovnoj povijesti. Ipak, danas postoje velike poteškoće u lociranju tih mjesta, jer se nisu sačuvali nikakvi materijalni ostaci.
Jedno od takvih mjesta koje je moguće locirati je Brestovac. Danas svi smatraju da se on nalazio u današnjem donjem dijelu Brestovca, gdje se na lokaciji Kamenik nalaze brojni sitni građevinski ostaci koji ukazuju da je tu postojalo više građevinskih objekata. Čak su popisivači Male Vlaške 1702. godine ukazivali na ovu lokaciju, navodeći da su ovdje bili ostaci nekadašnjeg Jurdiča. Brestovac je u 14. stoljeću bio zasebno vlastelinstvo koje je imalo i svoju crkvu, a koje je jedno vrijeme bilo i u vlasništvu porodice Tiboldovića. Ono je često dijeljeno kao miraz pojedinim uglednim porodicama, tako da je teško slijediti njegovu prošlost. Krajem 15. stoljeća ono se ne spominje kao zasebno vlastelinstvo i tada je vjerojatno bilo uključeno u sastav kristalovačkog vlastelinstva. Godine l543. Turci su osvojili ova područja i time je ujedno završila bogata srednjovjekovna povijest ovoga vlastelinstva.


5. VLASTELINSTVO BELA


Jedna od značajnih i nedovoljno istraženih lokacija je Bela koja se spominje kao značajno crkveno središte, a kasnije i vlastelinstvo i trgovište (oppidum). U ovom mjestu se 1234. godine najprije spominje samostan Svete Margarite "de Bela". Pretpostavlja se da su ga izgradili templarski vitezovi nakon povratku iz Palestine, ali postoji i mišljenje da ga je izgradila plemićka porodica Tiboldović i da se isprva zvao "manasterium Bela sive Grab".
Benediktinski samostani bili su poznati kao najveći rasadnici kulture, pismenosti i gospodarskog života, a njihovi su samostani bili prvoklasna arhitektonska ostvarenja. Ovaj u Bijeloj spadao je u jedan od najvećih na ovom prostoru. Bio je smještena na blagom brežuljku široke doline potoka Stančevca.
Bela je bila i trgovište koje se nalazilo na raskrižju važnih putova. Jedan je dolazio dolinom rijeke Bijele iz Zircha (Sirača), drugi je vodio u Podborje, a treći je dolinom Stančevca i rijeke Toplice vodio u Dobru Kuću
Bijela je u 15. stoljeću bila u sastavu Vranskog priorata, ali se u navodima poreznih obaveza navodi kao zasebno vlastelinstvo. Ono je na sjeveru graničilo s vlastelinstvom Dobra Kuća, a na zapadu s vlastelinstvom Sveti Duh. U jednom popisu iz 1517. godine na području vlastelinstva Bijela se navodi 151 dima.
Belu su zauzeli Turci 1543. godine, ali još u 18. stoljeću su bili vidljivi tragovi nekadašnjeg samostana. Pojedini pisci iz tog vremena zapazili su tamo još očuvane brojne slike s biblijskim motivima, mramorne stupove, velike zidove i opkope koji su nekad čuvali ovaj samostan. Svega toga danas više nema jer je okolno stanovništvo koristilo građevni materijal ovog samostana za gradnju svojih stambenih objekata. To je razlog da se nije mogla pronaći točna lokacija srednjovjekovne Bele. Naš trud da pronađemo tu lokaciju urodio je plodom. Nakon opsežnog pretraživanja terena i ispitivanja lokalnog stanovništva, uspjeli smo je pronaći. Ona se danas nalazi u jadnom stanju, ali nas je zaprepastila dimenzija samog nalazišta. Od samostana je ostalo samo brdo sitnog građevnog materijala prekriveno mahovinom i travom. Vidljivi su i ostaci zidova i tragovi opkopa. Iz preostalog materijala vidljivo je da je u velikoj mjeri korišten tucani kamen. Tužna je sudbina ovog značajnog lokaliteta, ali smo sebi stavili u zadatak da skrenemo pažnju široj javnosti na taj lokalitet kako bi se on obilježio i time sačuvao od zaborava.
U najnovije vrijeme o njemu je objavljeno mnogo novih priloga koji samo potvrđuju njegovu važnost u srednjem vijeku.


6. OSTALA MANJA VLASTELINSTVA

U današnji daruvarski prostor u srednjem su vijeku ulazili još neki dijelovi susjednih vlastelinstava. To su Bagenovac, svetačko vlastelinstvo i Kontovac.
Bagenovac (Badljevina) danas spada u pakračko područje, iako svojim položajem, s obzirom na rijeku Bijelu (Pakru), čini jednu cjelinu s prostorom u svojoj okolici. Vlasnik Bagenovca u 14. stoljeću bila je plemićka porodica istog imena, a kasnije su njegovi vlasnici bili Zapoljevci, da bi ga prije pada pod tursku vlast držala plemićka porodica Tahi.
U neposrednom susjedstvu Badljevine započinjalo je svetačko vlastelinstvo koje se većim svojim dijelom prostiralo izvan današnjeg prostora u smjeru prema Međuriću. Najpoznatiji vlasnici ovog vlastelinstva bili su članovi plemićke porodice Pekrijevaca.
Ipak, najvažnije srednjovjekovne lokacije ovog vlastelinstva nalaze se na današnjim daruvarskim prostorima i to na području od Treglave – Donjih Sređana – Gornjih Sređana - Badljevine. Na tom se potezu nalazilo i zagonetno trgovište Petrovina, trgovište Zerdahel (Srijeda) i utvrda Srijeda na Pakri (Pekerzerdahel) te župne crkve i augustinski samostan.
U amaterskom istraživanju uspjelo se pronaći lokaciju uz Pakru, gdje je nekad vjerojatno stajala utvrda Srijeda na Pakri. Također su poznate lokacije na kojima su vidljivi sitni građevinski ostaci, ali danas nije moguće sa sigurnošću tvrditi koja je od ranije navedenih lokacija pripadala nekom naselju.
Vlastelinstvo Kontovac nalazilo se uz rijeku Ilovu, ali se ono većim dijelom nalazio s desne strane toka rijeke Ilove. Istraživači su se opredijelili za tu lokaciju zbog postojanja današnjeg sela Končanica, čije se ime vezuje za plemićku porodicu Kont, koja je bila vlasnik vlastelinstva koje je dobila ime po njima. Lokaciju utvrde Kontovac istraživači smještaju na prostor današnjeg naselja Otkopi. Očito je da je nekad na tom mjestu postojala neka građevina ili utvrda, ali postoji i mišljenje da se naselje Kontovac nalazilo s desne strane rijeke Ilove, gdje se i danas vide tragovi nekog srednjovjekovnog lokaliteta i taj prostor i danas ljudi nazivaju Kuntovac. Možda je na području Otkopa nekada bila utvrda Jurdič, tu se nalazila i crkva koje je nosila takvo ime (Crkva Svetog Đurđa od Ilove), ali konkretnih dokaza za to zasad nema.


CRKVENE PRILIKE NA DARUVARSKIM PROSTORIMA U KASNOM SREDNJEM VIJEKU

Današnji širi daruvarski prostor bio je u srednjem vijeku nastanjen velikim brojem katoličkog pučanstva, o čemu svjedoče mnogi crkveni zapisi od kojih su najvažniji Popis župa Zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine.
U crkvenom pogledu ova su područja spadala u Zagrebačku biskupiju i to u arhiđakonat Svetačje. On se prostirao unutar prostora na potezu od Bijele Stijene do Novske i Kraljeve Velike i uz lijevu obalu toka rijeke Ilove do Stupčanice. U popisima 1334. i 1501. na tom su području bile 34 crkvene župe, a velik broj se nalazio na širem daruvarskom području. Najveći problem za istraživače je u tome što se za mnoga naselja, sela i crkve ne može pronaći precizna lokacija jer se nije sačuvao dovoljan broj materijalnih ostataka koji bi omogućili rekonstrukciju crkvene prošlosti ovih krajeva za dotursko razdoblje.
Na osnovu crkvenih zapisa i pretpostavki navodim neke župne crkve i samostane koji su se nalazili na daruvarskim prostorima:

1. Župa Blažene Margarete de Crayetin (nalazila se kod Koreničana)
2. Župa Blažene Djevice de Soplonca (nalazila se u Donjoj Stupčanici)
3. Župna crkva u Gornjoj Stupčanici
4. Župa Blažene Djevice de Thoplica (nalazila se na području Toplice i Četvrtkovca)
5. Crkva Blažene Djevice u Beloj
6. Filijalna crkva Svetog Ladislava de Podbor (nalazila se u Gornjem Daruvaru)
7. Župna crkva u Dimičkovini
8. Župna crkva Svetog Đurđa in Thopolcza (nalazila se na području Brestovca)
9. Župna crkva Svetog Đurđa in Ilova (nalazila se kod Otkopa)
10. Župna crkva Miholec (nalazila se kod Petrovine)
11. Župa Svetog Križa u Vojkovcu (nalazila se kod Dežanovca )
12. Župna crkva Cosme i Damiani (neki smatraju da se nalazila kod Sređana, a neki kod Kreštelovca)
13. Župa Blažene Djevice de Zirch (crkva se nalazila kod Sirača)
14. Župa Blažene Djevice de Pukur (crkava se nalazila kod Sređana)
15. Crkva Svetog Križa de Bagen (crkva se nalazila u Badljevini)


Na daruvarskom prostoru nalazilo se i pet samostana. Na relativno maloj udaljenosti bila su i dva benediktinska samostana, jedan je samostan Svete Jelene de Podbor, a drugi Bela. U Podborju se nalazio i franjevački samostan Svetog Ladislava. U blizini današnje Male Maslenjače nalazio se pavlinski samostan Sveta Ana, sagrađen 1412. godine. Kod Sređana je bio i augustinski samostan, ali njegovu lokaciju nije moguće danas locirati.
Ovo samo ukazuje na bogati crkveni život na ovim prostorima, iako je o njemu ostalo malo oskudnih podataka.

Ovaj kratki prikaz donosi samo neke dijelove srednjevjekovne prošlosti ovih prostora. Kada bi, primjerice, postojao neki turistički vlak koji bi razvozio turiste s ciljem da upoznaju prošlost ovog kraja, mislim da bi trebalo dosta vremena da se obiđu sva ova područja, iako se nalaze na zemljopisno malom prostoru.
Nažalost, mnogo toga bi se trebalo promijeniti da se pobudi veći interes za upoznavanjem prošlosti ovih prostora jer je ostalo malo tragova iz vrlo bogate povijesti pa mi je preostalo još jednom uputiti poruku Daruvarčanima izrečenu u naslova ovog teksta: Upoznaj, ne zaboravi i prenesi potomcima.


Oznake: povijest, povijest daruvarskih krajeva, Daruvar, povijest Daruvara, srednjovjekovni Daruvar, Stupčanica, Dobra Kuća, Bela, vlastelinstvo Sveti Duh, Kristalovac

26.04.2014. u 23:18 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< travanj, 2014 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (3)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (4)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (14)

Pretraživač

Loading