Zar je i stvarnost igrokaz?

četvrtak, 31.07.2014.

Posljednjih tjedana bili smo svjedoci mnogih kulturnih manifestacija u Daruvaru i njegovoj široj okolici. Mnoge od njih obogatile su kulturni života na ovim prostorima i u tom pravcu bi trebalo nastaviti.
Ponekad bi slučajni posjetitelj mogao s pravom pitati je li ovo što se događa u gradu stvarna preslika kulturnog života na ovim prostorima. Nedavno završena smotra puhačkih orkestara (FLIG) te nekoliko ranije odigranih predstava naših amaterskih kazališnih družina, zaista su bile prezentacija kontinuiranog rada, što zavrjeđuje svaku pohvalu. Dok su se domaći glazbenici i njihovi gosti predstavili s brojnim skladbama raznog žanra koje su dugo i marljivo pripremali, naši glumci-amateri također su uložili mnogo truda da na „daske što život znače“ što vjernije prenesu određeni sadržaj. Njima bi trebalo pribrojiti i pjevačke zborove ili folklorne skupine koje su također svojim radom obogatile taj segment kulturnog života u našoj sredini. Možda sam nekog nenamjerno izostavio, ali mi nije ovdje bila namjera da sve takve imenujem.
Vjerojatno bi neki strani posjetitelj također za neku od ovih manifestacija pitao da li ti programi imaju svoju tradiciju i da li prezentiraju kulturni život ovog kraja. To je već malo složenije pitanje jer Daruvar spada u red „mlađih gradova“ u kojem se organizirani kulturni život javio tek koncem 19. stoljeća. Po tom pitanju puhački orkestri ovdje imaju tradiciju jer su se takvi sastavi počeli osnivati još koncem pretprošlog stoljeća. Nije tajna da su tu vrstu glazbe posebno njegovali pridošli Česi, ali su tijekom 20. stoljeća tu vrstu glazbe prihvatili jednim dijelom i pripadnici drugih nacionalnosti koji su živjeli na ovim prostorima. Šteta je što se ovdje nije održala u punoj mjeri i tamburaška glazba, iako je bila prisutna do Drugog svjetskog rata - ne samo u Daruvaru, nego i u okolnim selima. Velikoj popularizaciji ove vrste glazbe pridonijeli su učitelji u tadašnjim školama, u kojima su često bili ujedno i kapelnici učeničkim tamburaškim sastavima pa je i škola bila svojevrsni rasadnik brojnih budućih vrsnih tamburaša. Ni na našim prostorima nije moguće tamburicu vezati samo za jednu nacionalnost, ona je bila prihvaćena kod svih, svi su je jednako voljeli. Šteta je samo što je nakon Drugog svjetskog rata postupno potiskivana pa danas nema značajnijih tamburaških sastava u kulturnom životu grada. O pravim razlozima bi se moglo raspravljati, ali sigurno je tome doprinijela pojava prvih vokalno-instrumentalnih sastava 50-tih godina prošlog stoljeća koje je mladež brzo prihvaćala kao glazbeni trend toga vremena. Istu su sudbinu doživjeli i puhači orkestri, bez obzira što su starije generacije do danas zadržale ljubav i prema toj vrsti glazbe.
Pitanje folklornih skupina se često vezuje i s korištenjem narodnih nošnji, a to je već malo složenije pitanje. Da bi se to shvatilo, ponovo se treba vratiti u daruvarsku prošlost, točnije na kraj 18. stoljeća, kada su u Daruvar počeli doseljavati iz raznih krajeva pripadnici raznih nacionalnosti donoseći ovamo običaje i kulturu življenja svojeg dotadašnjeg kraja. Mnogima je Daruvar postao samo privremeno boravište pa su nakon kraćeg zadržavanja krenuli dalje. Ti procesi su bili postupni, oni traju i danas pa s pravom možemo govoriti „o Daruvaru kao tranzitnom gradu“ već i ako se pročitaju prezimena obitelji koje su ovdje živjele prije Drugog svjetskog rata i onih koji u njemu žive danas. Mnogi ne bi povjerovali koliko je malo prezimena Daruvarčana čije su obitelji ovdje živjele ranije. Ispada da su skoro svi „dođoši“, bez ikakve uvrede zbog te etikete, jer i sam sam jedan od takvih. Današnje Daruvarčane ipak ne bih dijelio po tom kriteriju jer mi je prihvatljivija ona podjela na one koji su prigrlili Daruvar kao svoj grad – i na one koji nisu. Ja jesam, za druge ne znam. Nisam sudac, ovdje ga niti ne treba, a svatko neka sudi za sebe.
Na osnovu navedenog može se reći da se u Daruvaru nije ustalila neka prepoznatljiva narodna nošnja. One su ovdje postojale, nosili su je nekad pripadnici hrvatske, srpske, češke i mađarske nacionalnosti, ali uglavnom u svečanim prilikama. Na nekim starim fotografijama mogu se na daruvarskim ulicama vidjeti i ljudi u narodnoj nošnji. Pretpostavljam da to nisu bili Daruvarčani, već slučajni gosti iz susjednih sela koji su u Daruvar dolazili u kupovinu ili su prodavali svoje ratarske namirnice i perad.
Daruvarsko je građanstvo između dva svjetska rata nacionalnu narodnu nošnju nosilo samo u svečanim prilikama, u sklopu rada kulturnih udruga. Nisam etnolog pa ostavljam njima da istraže jesu li to bile neke izvorne nošnje ovog kraja ili su preuzete iz nekih susjednih sredina. Pošto je u Daruvaru i njegovoj okolici uz obrtničku djelatnost bila razvijena i djelatnost ručnih radova, to su mnoge narodne nošnje jednim dijelom izrađene u našoj sredini. Narodne nošnje su zadržane u Daruvaru i nakon Drugog svjetskog rata, imale su ih i ekonomska škola i gimnazija, ali i tu postoji nepoznanica o njihovom porijeklu i karakteristikama.

Siračka narodna nošnja

Folklorna skupina ekonomske škole s tamburaškom pratnjom

Ne postoje ni neke zasebne daruvarske narodne nošnje pripadnika češke nacionalne manjine. U tome nema ništa neobičnog jer Česi nisu ovamo dolazili u nošnjama, nego su već koristili „europsku odjeću“. Ako ju je netko i donio, rijetko ju je nosio. Česi su dolazili iz raznih prostora današnje Češke pa su se nošnje i običaji međusobno razlikovali. Stoga ove razlike među nošnjama koje vidimo na manifestacijama pripadnika češke nacionalne manjine, a koje koriste pojedine kulturne udruge, nisu izvorne za selo u kojima žive pripadnici te manjine, nego predstavljaju nošnje nekog kraja u Češkoj. Sve ovo oko nošnjama, igrokazima i glazbi treba promatrati kao kreativnu igru kulturnog i zabavnog života našega kraja. Riječ igra namjerno sam upotrijebio, ali u tome nema nikakve loše zamisli, jer se treba prisjetiti što su sve nekada i što danas sadržavale i sadržavaju olimpijske igre. Stoga su i žetvene svečanosti, najveća manifestacija pripadnika češke nacionalne manjine, jedan vid igre koji se pojavio 1925. godine u Daruvaru. Čak i predlagači ove manifestacije bili su članovi dramske sekcije daruvarske Čehoslovačke besede, koji su tijekom prvih žetvenih svečanosti odigrali igrokaz s tematikom žetve. Nastanak manifestacije žetvenih svečanosti je sasvim slučajan. Daruvarski kulturni djelatnici, okupljeni u Čehoslovačkoj besedi, dugo su se vremena dovijali kako uključiti u kulturni život pripadnike češke nacionalnosti iz seoskih sredina gdje je kulturni organizirani život bio još u povojima. Po vjerskoj i običajnoj strani to nije bilo moguće jer je među njima bilo velikih razlika, ovisno iz kojeg su se kraja pojedine porodice doselile. Žetva je bilo jedino što ih je spajalo, ona je za sve ratare imalo veliki značaj: rodna je godina donosila obiteljima blagostanje, a nerodna godina glad. Danas žetva više nije što je bila nekada, ali se manifestacija zadržala do današnjih dana. I dobro da je tako.
O dosad izloženom ne bi trebalo biti većih prijepora. No, problem je kada se postavi pitanje izvornosti, a o čemu svakako puno više znaju etnolozi koji su kompetentniji za tu problematiku. Oni razlikuju izvorne narodne pjesme od novokomponiranih, izvorne od neizvornih nošnji, izvorne predmete od replika, izvorne manifestacije od onih koje nemaju mnogo zajedničkog sa njenim nazivom.
Nažalost, često o takvim razlikama odlučuju nestručna lica pa u muzeje stavljaju nemuzejske predmete, oni arhive smatraju hrpama beskorisnog starog papira koji treba baciti u odlagalište starog papira, oni u etnografskoj zbirci, koja treba predstavljati seosko domaćinstvo iz početka 20. stoljeća, vrše prepravke tako da od kuhinje prave komoru, a od komore kuhinju u kojoj nema ni peći, oni grade posve novi kukuruzar (korpa za kukuruzne klipove) kojeg početkom dvadesetog stoljeća u ovdašnjim domaćinstvima nije još bilo, oni su srušili kokošinjac kojeg je imalo svako domaćinstvo. U isto vrijeme, brojni prikupljeni ratarski predmeti, bez ikakvog smislenog reda i dalje propadaju u štaglju.

Etnografska zbirka u Ivanovom Selu nakon otvaranja oko 1980.

Rušenje izvorne građevine - seoske kuće

Pokušaj replike seoske kuće
Vrhunac jedne takve intervencije ili „novog scenarija“ je kada se na dvorištu jednog vrijednog etno-domaćinstva sagradi jedna uzvišena pozornica na kojoj će jednom godišnje netko zaplesati. Po meni je to isto kao da netko na originalnu sliku Mona Lize naslika i buket cvijeća ili magarca koji u pozadini pase travu.

U dvorištu etnografske zbirke i ranije se plesalo, u lijepom seoskom ambijentu, ali na zemlji i nitko nije bio nezadovoljan. Ova dogradnja, iako dobro napravljena, na toj lokaciji nije imala što tražiti. Ovo je nešto više od igre, vrhunac neodgovornosti. Ja to imam pravo napisati jer sam najviše sa svojim učenicima sudjelovao u prikupljanju eksponata i otvaranju navedene zbirke koja je zatim uz podršku razboritih ljudi 1979. godine bila otvorena. O tom dijelu posla sigurno znam najviše. Zbirka je postavljana uz kontrolu stručnog etnologa prof. Nade Gjetvaj iz Etnografskog muzeja iz Zagreba, ona je napravila scenarij postave i sudjelovala u njenoj instalaciji. Tko su ti današnji stručnjaci, koji su bez njenog pristanka promijenili cijeli scenarij postave? Ne znam da li je danas još živa i kako bi reagirala na narušavanje autorstva.

Sudionici zaslužni kod instalacije Etnografske zbirke 1978. godine
Pitanje izvornosti je veoma bitno. Etnolozi su u tome veoma precizni, ali se nažalost njihova mišljenja ne slušaju. Ovakvo ophođenje prema starinama po pitanju kulturnog života podsjetilo me na riječi jednog kulturnog djelatnika koji mi je jednom rekao da nije problem ni u neškolovanima, niti u školovanima, nego u poluobrazovanim ljudima. Spomenuo je da je najveća greška 90-tih godina bila što nije bila izvršena lustracija, ali ne po pitanju svjetonazora, nego da se uklone brojni poluobrazovani ljudi i na njihova mjesta dovedu mladi obrazovani kadrovi, neopterećeni svojom prošlošću, ljudi koji bi sa zanosom obavljali povjeren im posao.
Moram priznati da tada nisam shvatio takvo „bogohulno razmišljanje“ pa sam tražio dodatno objašnjenje. Objasnio mi je da neškolovani ljudi nisu uvijek krivi što se iz raznih razloga nisu mogli školovati, ali takvi se uvijek kod obavljanja poslova savjetuju s onima koji su školovanjem stekli određeno znanje. Oni školovani rade i radit će ono za što su se školovanjem osposobili, a ukoliko nešto trebaju izvan područja svoje struke, tražit će suradnike među onima koji su za to područje kvalificirani. Nažalost, poluobrazovani su „sveznalice“, oni znaju sve o svemu, njima su usta prepuna samohvale, zagovornici raznih parada, na brzinu sklepanih predavanja, taman toliko da bi reklamirali sami sebe i dobili priznanje za nešto što je učinio netko drugi, ne vodeći računa da će takva parada nakon održavanja pasti u zaborav.
A odakle takvi neželjeni kadrovi? Korijeni su duboki. Svi su takvi startali još kao omladinci, kojima je crvena knjižnica bila odskočna daska za napredovanje. Kada su to ostvarili, okružili su se raznim ulizicama, svojim poslušnicima i tako se ogradili neosvojivom utvrdom slušajući razne poluistine koje im donose njihovi poslušnici. Kao dobri glumci, političke promjene nisu ih uzdrmale. Mijenjali su maske, već prema političkom trendu. Svoj su rad znali dobro reklamirati, uspostavili su prisne veze s novinarima pa se oko njih i dalje vrtio cijeli svijet. No, zbog njihovih suženih vidika, uglavnom su se zadovoljavali programima kratkog daha, sve su to bili igrokazi, daleko od stvarnog života.
Najslabija strana takvih sveznalica bila je što su se bojali istine. Stoga su bili protiv pisanja povijesnih sadržaja pa možda i zato ni danas naš Daruvar nema pisanu povijest. Neće je ni imati, a mnogi se čak uporno zalažu da je nemaju. U zadnjih tridesetak godina uništeno je toliko arhivske građe da se s pravom treba zapitati zašto se tome jednom ne stane na put. Već danas se govori da je velik dio arhive uništen u ratu. To nije točno, to je samo opravdanje za ovaj vid kulturocida. Navodim samo neke primjere da bi naši „kulturnjaci“ barem znali da žive u ovom gradu, a ne na Marsu. Arhivska građa jedne naše školske ustanove za razdoblje 1887.- 1945. (oko dva kubična metra) prodana je sredinom 80-tih godina kao stari papir, brojni vrijedni eksponati iz daruvarskog muzeja (1984.-1987.) nisu nestali u ratu, već su mnogi „sklonjeni“ još 1987. godine. Nisam čuo da su ih svi njihovi skrbnici vratili. Prilažem presliku stvari i knjiga koje je 1971. godine Narodnom sveučilištu prodao za oko 4.400 n.d. dr. Veljko Vladen. Iz popisa je vidljivo da se radi o vrijednim eksponatima.

Brojna daruvarska arhivska građa je nakon Domovinskog rata odvezena na smetlište, ponekad uz obrazloženje da je to učinjeno po naređenju vatrogasne službe koja ga je smatrala opasnim u slučaju izbijanja požara. U razgovoru s jednim vatrogascem demantirana je istinitost takve informacije pa se čak dotični pohvalio brojnim starim slikama koje se još danas odvoze na smeće, a on ih skuplja i nosi kući. Čini se da je našim „sveznalicama“ više stalo da unište arhivsku građu ne zbog vatre, nego da izbrišu tragove svoga ranijeg rada kako bi ostali besmrtni.
„Sveznalica“ sličnih onih u slučaju Ivanovo Selo ima i u Daruvaru. Nemalo sam se začudio kada sam u daruvarskom muzeju o obitelji Jankovića ugledao nekoliko slika članova te obitelji, ali kao uradak današnjih domaćih slikara. Bez obzira što oni nisu loši, njihovo mjesto treba biti u nekoj likovnoj galeriji, a ne u muzeju. Preslike originalnih slika članova obitelji Jankovića postoje, zašto ih niste uvećali i njih stavili, a ne da od muzeja radite parodiju? To je isto kada biste u neki arheološki muzej stavili umjesto izvorne amfore neku današnju rukotvorinu sličnog izgleda. To se tamo ne može dogoditi, ali se može u Daruvaru. A zna se i zašto.
Zbog svega ovog nisam više razočaran, jer sam se umorio u objašnjavanju što Daruvaru treba. Nisam iznenađen ni našim „sveznalicama“, oguglao sam na njih i ne želim s njima kontaktirati. Više sam razočaram mladim ljudima jer sam u njima vidio onu snagu koja može nešto promijeniti u ovom gradu. Nažalost, ništa se ne mijenja. Jedni su se uključili u politiku, većina drugih se pasivizirala, dok oni treći rade na valnoj dužini „sveznalica“, hodaju po utabanim stazama - pa se upravo pred takvima otvara svijetla budućnost.

Oznake: Etnologija, kulturocid, Ivanovo Selo, Daruvar, Etnografska zbirka Ivanovo Selo

31.07.2014. u 00:13 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	srpanj, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Priče iz prošlosti

četvrtak, 31.07.2014.

Zar je i stvarnost igrokaz?

Opis bloga

Linkovi

Brojač

Pretraživač