Marketing
U SJENI PROŠLOSTI: Veliki i Mali Zdenci (2)
1.4. Na prijelazu dvaju stoljeća
O izgledu sela zdenačkog kraja s kraja 19. stoljeća možemo doznati iz raznih spomenica ili zapisa pojedinaca koji su u prvoj polovini 20. stoljeća ostavili svoje zapise o prilikama zdenačkih sela (Veliki i Mali Zdenci, Orlovac).
Dosta zapisa o tome ostavili su pridošli zdenački Česi koji su se u većem broju doseljavali nakon 1875. godine. Dolazile su ovamo ratarske i obrtničke obitelji iz gospodarski razvijenih prostora današnje Češke koja je tada, kao i hrvatski prostori, bila u sastavu Austro-Ugarske. Ratarska područja Češke bila su tada već prenapučena. Stoga su tamo informacije o izobilju jeftine zemlje u Slavoniji koje su širile bečke vlasti pale na plodno tlo. S obzirom da su Slavonija i prostor nekadašnje Vojne krajine nakon turskog povlačenja ostali i dalje slabo napučeni, interes za dolazak pokazali su ne samo Česi, nego i Mađari, Nijemci, kasnije i Talijani, ali i brojni Hrvati iz napučenih hrvatskih prostora.
U stvarnosti dolazak novog stanovništva nije bilo nimalo bajkovit. Točno je da obradiva zemlja nije bila skupa, ali se jednim dijelom dobivala krčenjem šuma ili šikara koje su tu narasle tijekom sto pedeset godina turske prisutnosti.
Prvi stanovnici novoosnovanih zdenačkih sela dobili su kao graničari od vojnih vlasti besplatno zemlju i brojne druge povlastice. Uz graničarsku službu oni su bili poznati stočari, dok su ratarstvu posvetili manje pažnje jer su se samo manje površine sijale žitaricama, uglavnom toliko koliko im je bilo potrebno za preživljavanje.
Iz sačuvanih opisa doznaje se kakve su bile prilike u selima zdenačkog kraja u zadnjim desetljećima 19. stoljeća. Česi, koji su dolazili u zdenačka sela prije 1885. godine, dolazili su uglavnom vlakom do Barcza, a tu ih je već čekala konjska zaprega s kolima nekog poznanika ili rođaka iz Zdenaca. Ako takvih nije bilo, iznajmili su nekog kirijaša u Barczu jer su sobom vozili samo osobnu prtljagu s najnužnijim kućanskim stvarima. Sve ostalo su prodali ili ostavili rođacima. Ponekad su kod ovakvih dolazaka iskrsnule neplanirane teškoće. Iz jedne obiteljske kronike doznajemo da je nekoliko obitelji, među kojima je bila i obitelj Prochazka, putovalo pet dana. Vlakom preko Beča stigli su po planu do Barcza, ali budući da nije bilo mosta, Dravu su prelazili trajektom. Imali su nesreću da su na obalu došli u vrijeme kada se trajekt nasukao na jednu konjsku lešinu pa je došlo do zastoja u prometu. Među djecom se pojavila žeđ, ali zbog prizora nitko nije htio piti vodu iz rijeke, a u blizini nije bilo bunara. Još su veće iznenađenje doživjeli kada su spoznali da ih na drugoj obali nisu očekivala troja kola koja su ih trebala voziti u Velike Zdence. Naime, pismo koje su poslali poštom nije stiglo do njihovih poznanika iz Velikih Zdenaca pa je jedan od putnika pješice išao u skoro 90 km udaljene Velike Zdence i nakon tri dana čekanja kola s konjskom zapregom konačno su stigla i prevezla sve doseljenike u ovo selo. Već na putu od Barcza preko Virovitice u Peratovici su vidjeli kućerke iz čijih prozora su virile glave staraca koji su ih promatrali. Prozori su bili tako maleni da su jedva kroz njih provlačili glave. Iz kuća prema putu izlazile su žene i djeca u poderanoj odjeći koji su pogledom pratili ovu povorku doseljenika (Prochazka, 1969., str. 128 - 129).
Slične opise dali su i neki drugi doseljenici. Mnogi su na putu do Zdenaca zamijetili da dolaze u slabo nastanjeno područje. Put je bio blatnjav, s mnogim rupama punim vode i pokrivenim stočnim izmetom. U Malim Zdencima su zapazili s desne (sjeverne) strane u šiblju male kuće okrenute čelom prema putu, premazane blatom, pokrivene slamom, zadimljenih prozora i bez dimnjaka. Kuće su bile udaljene daleko jedna od druge. S lijeve (južne) strane puta nije bilo kuća, nego je svako domaćinstvo imalo pašnjake. S te je strane u Malim Zdencima bila jedino pravoslavna crkvica Male Gospe. U njenom susjedstvu tada je živio jedan opančar. On je s uginule ili ubijene stoke skidao kožu koju je stavljao u neki rastvor čime je započeo proces koji je stvarao ogroman smrad. Osjetila su ga sva okolna domaćinstva. Ostatak uginule oguljene stoke ostavljao se vani pa je to bila privlačna hrana za pse lutalice i vukove kojih je tada bilo u zdenačkom kraju.
U takvim su kućama živjele 80-tih godina 19. stoljeća starosjedilačke obitelji. Bilo je to još vrijeme zadruga kada su muški članovi i nakon ženidbe ostajali kod kuće dok su se kćeri nakon udaje selile u domaćinstvo mladoženje. Najstariji član obitelji bio je ujedno i kućni starješina kojeg se moralo slušati.
Zdenačka sela ipak su u svom gospodarskom razvoju bila ispred mnogih tadašnjih bilogorskih sela. Veliki Zdenci su nekad bili više naseljeni u donjem njenom kraju. Središte tog naselja bilo je na mjestu gdje danas put skreće prema Hercegovcu. Današnje raskrižje Velikih i Malih Zdenaca dobilo je na važnosti kada su dovršeni kameni putovi na relaciji Kutina - Grubišno Polje - Virovitica koji su presijecali put Bjelovar - Daruvar. Oko raskrižja počeo se u drugoj polovini 19. stoljeća postupno razvijati gospodarski život pa su na tom središnjemu dijelu (Gemeide, Majda) nastale prve važne gospodarske i administrativne ustanove. Uz raskrižje su se već početkom druge polovine 19. stoljeća počela održavati četiri godišnja sajma na kojima su seljani prodavali stoku i kupovali stvari za svoje domaćinstvo (Frntić, 1977., str. 32). U Velikim Zdencima bio je 1873. otvoren poštanski ured, 1885. godine ušla je u uporabu pruga Končanica (Zdenci) - Bastaji čime su ova područja dobila priključak na prugu Barcz – Daruvar - Pakrac, a kasnije i prema Banovoj Jaruzi (Horvat, 1994., str. 163). Od pruge u Končanici (Zdencima) u početku su najviše koristi imali Mađari koji su prevozili velike količine drva dobivenih sječom tadašnjih šuma s okolnog i šireg daruvarskog područja.
Prema jednoj bilješci prvu trgovinu na raskrižju, koja je bila na mjestu kasnije Hrešićeve trgovine, otvorio je Lovro Biffl. U njenoj blizini, dijagonalno, bila je trgovina nekog evangelika Schillera koju je kasnije preuzeo Dragaš. Uz trgovine često su se otvarale i gostionice (Prochazka,1970., str. 121 - 122).
Druga željeznička pruga važnija za gospodarski napredak zdenačkog područja dovršena je 1913. godine i povezivala je Grubišno Polje - Veliki Zdenci - Pavlovac Dražica kojom se preko Bjelovara dobio priključak na mrežu podravske željezničke pruge. Od Grubišnog Polja do Velikih Bastaja 1950. godine puštena je u promet novosagrađena pruga kojom se dobio priključak na raniju prugu Banova Jaruga - Daruvar – Bastaji - Suhopolje i time dobio priključak na prugu Zagreb - Virovitica - Osijek. Ipak pruga Bastaji - Grubišno Polje - Zdenci – Pavlovac Dražica nije imala dugi vijek. Posljednji službeni vlak prošao je ovom prugom 25. svibnja 1968. godine (Herout, 1971., str. 58).
Za stanovnike tamošnjih sela bilo je 1897. godine značajno i otvaranje male parne mljekare sagrađene uz zdenačko raskrižje putova. Time su postupno seljani mogli prodajom mlijeka doći do novčanih sredstava koja su im trebala za nabavku ratarskih pomagala i podmirivanje državnih obaveza.
U zadnjim desetljećima 19. stoljeća građeni su i dovršeni kameni putovi koji su prolazili zdenačkim selima čime je uklonjena i zadnja prepreka bržem gospodarskom razvoju ovih krajeva.
U jednom sačuvanom putopisnom zapisu opisano je putovanje od Hercegovca do Velikih Zdenaca 1901. godine. Putopisac je lijepo opisao svoje dojmove svog putovanja navodeći da je mjestima cesta bila ravna „kao na šnori“i nastavlja:
„…Na kraju obzora zagledasmo Daruvarsku goru sa Petrovim vrhom i Pakračku goru, dok nam se s lijeve strane ruke modrila gora moslavačka. Cesta se pomalo uzdiže, a kad se nadigla prvi puta, dolaziš u hrastik a kad se nadigla drugi put, sagledah lugove koji se na velikim ravnicama prostiru i uzdižu poput ogromnih zelenih zidova, zagledaš polja, oranice, sitnu i krupnu stoku, po livadama bijele guske, dočim cesta bude puna krmaka koje su muškarci i žene poganjali na sajam.
Poslije osme ure dođosmo u Velike Zdence koje se protegnulo poput gladne godine na uru daleko. Kuće su pokrivene raznobojnim crijepom, žljepovima, šindrom ili slamom, pa ti već krov odaje da je kuća imućna ili siromašna. Ima pred kućama pletera, ima taraba, dapače i od žice pletenih ograda koji povija raznobojni slak. Najljepše kuće pribrale se na kraju sela oko crkve gdje je i pošta i općinski ured, a preko ceste selo Mali Zdenci, koje dijeli drum što vodi u Daruvar i do Pavlovca…
Krenusmo do željezničke stanice Končanica - Zdenci ravnom cestom kamo smo došli za tri četvrt sata. Vlak je prispio u jedan sat, a kad zapitasmo kada kreće dalje, rekoše nam da 'kako kada', sad ranije sad kasnije, pa bijaše istom tako. Sastojao se od lokomotive, kola za ugljen, jednog vagona za putnike i drugog za tovare. Oko treće ure pozva nas vlakovođa da uđemo, a unišlo nas svemu petorica, kretali smo se dakle u vagonu polag dobre volje. Od Končanice do Šuplje Lipe zarasla je pruga travom što odaje da je na njoj slab promet. Sada smo se vozili šumom, livadama, gušticima i došli u divlji gorski kraj, a kad minusmo postaju Vrijesku, zagledasmo na šumovitu brijegu grad Bastaj , pa mjesto istog imena, a iza njega Koreničani.“
Iako se mnogi iskazi o naseljavanju Čeha u zdenački kraj podudaraju, sve su to prepričavanja koja su se prenosila s koljena na koljeno. To su uopćeni podaci, bez konkretnih brojčanih pokazatelja, bez podataka o cijeni zemlje u Češkoj i njenoj cijeni u zdenačkim selima. Ipak u iskazu Karla Hampla doznaju se i takvi pokazatelji.
Njegova je obitelj u Češkoj upala u gospodarske probleme pa su 1883. godine, privučeni vijestima o jeftinoj zemlji u Hrvatskoj, prodali cijelo imanje i krenuli u Hrvatsku. Njemu je tada bilo 16 godina. Vlakom su došli do Barcza gdje su ih čekala kola jednog njihovog rođaka iz Malih Zdenaca koji je tamo doselio nekoliko mjeseci ranije. Kod njega su ostali do proljeća 1884. godine, kada su za 300 zlatnika kupili 12, 5 jutara zemlje, za 110 zlatnika par konja, za 50 zlatnika kravu, za 40 zlatnika kola, a za preostali novac plug i brane i nešto hrane. Naveo je da se ovdje mogla kupiti zemlja za 10 - 20 zlatnika po jutru, dok se njena cijena u njihovom kraju, u Češkoj, kretala od 800 do 1 000 zlatnika. Ova je niska cijena privlačila nove doseljenike pa je kasnije cijena zemlje porasla na oko 100 zlatnika po jutru.
No kupljena zemlja nije bila dovoljna garancija za lagodan život. Prema Hamplovom iskazu u Zdencima je jedna trećina obradivih površina bila pod ledinom. Nakon tri godine odmora ona se počela kultivirati za ratarsku proizvodnju. Polja su bila zapuštena, međe su činile živice pune trnja široke i do tri hvata. Bilo je malo posijanih njiva, a trebalo je platiti državne obaveze i šumske štete. U svemu je bilo nestašice. Namirnice za prehranu teško su se kupovale jer domaće stanovništvo nije imalo viškova, a kada bi ga i imali, ne bi ga prodavali jer su to smatrali sramotom. Oni su svoje dugove radije podmirivali prodajom dijelova svoje zemlje, čime su se parcele usitnjavale, a imanja onih koji nisu mogli podmirivati novčane obaveze prema državi bila su prodavana „na bubanj“.
U svom iskazu Karlo Hampl je izjavio da je njegova obitelj nakon dolaska u Male Zdence htjela kupiti 100 kg pšenice, ali je nitko nije imao na prodaju. Uskočio je u pomoć jedan njihov ranije pridošli rođak i prodao im dvije od svoje četiri mjerice pšenice, ali ne zbog toga što mu je to bio višak, nego zato jer mu je trebao novac za plaćanje drugih obaveza. Pšenicu koju su dobili samljeli su u mlinu u Zdencima, dobili šrot, jer tada tamošnji mlinar nije imao mlin za dobivanje finog brašna.
U vrijeme njihovog dolaska ako se željelo fino brašno, morali su pšenicu voziti u mlin (vodenicu) u Daruvar. Budući da se u mlin odlazilo najviše poslije žetve, bilo je zastoja u radu mlinova ponekad zbog gužve, ali ponekad i zbog nedostatka vode u ljetnim mjesecima. Hampl je izjavio da je jednom tjedan dana čekao u redu u Daruvaru da bi samljeo dovezenu pšenicu pa se za to vrijeme hranio raznim voćem u okolnim baščama. Kada je dovezao brašno kući, njegova je majka cijeli dan plakala jer je od ukupne samljevene pšenice dovezao samo polovinu brašna.
Krumpir su sadili kao povrće u vrtu, u gredice u koje su posadili dvije kopanje krumpira. Taj su posao obavili motikom. Kukuruz su sadili tako što su na njivi šiljastim kolcem pravili rupe u koje su ubacivali kukuruzna zrna. Pšenicu su sijali također u malim količinama, oko dvije mjere (manje od jutra), šrotali su je (grubo mljevenje) i pravili kruh (pogaču) bez kvasca. Sijali su još proso i heljdu. Ovu nestašicu su koristili židovski trgovci koji su bijelo brašno dovozili iz Pešte i prodavali po visokoj cijeni. Njega su seljani kupovali samo u ograničenim količinama jer nisu imali novca.
Bijeda u zadnjim desetljećima 19. stoljeća bila je vidljiva na svakom koraku. Državne vlasti su sve seljačke dugove naplaćivale prodajom imovine dužnika za visinu duga, ne vodeći računa o stvarnoj vrijednosti imanja. Navodi se primjer nekog Vaněka (Vanjeka) čiji su grunt od 29,5 jutara prodali za 250 zlatnika. Hampl je zaključio da seosko stanovništvo tada nitko nije štitio jer nije bilo nikakve organizacije pa su živjeli kao robovi jer je sve bilo upereno protiv seljaštva.
Ovakvo teško stanje odnosi se na razdoblje od konca sedamdesetih do sredine 90-tih godina 19. stoljeća. Razlozi su dosta slojeviti, od onih da se tadašnje stanovništvo nakon ukidanja Vojne krajine teško privikavalo na brojne gospodarske promjene, do onih koje su uzrokovale nerodne godine izazvane povremenim vremenskim nepogodama: od tuča i poplava do sušnih godina. Jedna od takvih bila je 1873. godina kada je Kraljevska zemaljska vlada u Zagrebu doznačila Zdencima 815 forinti zajma za pomoć tamošnjem stanovništvu zbog nerodice (Frntić, 1977., str. 37). O jednoj takvoj vremenskoj neprilici doznaje se iz pisma jednog člana obitelji Prochazka koji je napisao da je 1879. godina bila mokra, urod je bio slab, a kruh se nije mogao nigdje kupiti. Iduću godinu su dočekali hraneći se uglavnom krumpirom, u proljeće raznim salatama i šumskim gljivama. Ipak su dočekali ječam koji sazrijeva nešto ranije, mljeli ga na flok i time nakon dugog vremena ponovo pekli vlastiti kruh i radili proizvode od tjestenine (Prochazka, 1970., str. 124).
I u zdenačkim selima su se 80-tih godina osjetile posljedice austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine (1878.) za čije je vođenje trebalo novčanih sredstava koja su se, po običaju, prebacila na seljačko stanovništvo. Mnoge vojne postrojbe austrougarske vojske tada su prolazile i kroz zdenačka sela. Zabilježeni su i jedni manevri 1888. godine koji su održani na daruvarsko - bjelovarskom području. U Zdencima su se seljani morali tri tjedna brinuti da dva eskadrona domobranske konjice ne budu žedna i gladna. Neki su seljani od tog imali koristi jer su pojedinci dobili suglasje Morica Bergera koji je imao koncesiju na točenje pića pa su otvarali privremene gostionice. To je učinila obitelj Vaclava Prochazke i prema zapisu u jednom su danu mađarskim husarima (honvedu) od 11 sati dopodne do večernjih sati prodali 700 litara vina (Prochazka, 1973., str. 188 - 189). O takvim se događajima dosta govorilo sve do Prvog svjetskog rata kada su ih zasjenile kudikamo okrutnije vijesti koje su stizale s raznih bojišta na kojima su ratovali i ginuli mnogi Zdenčani.
O gospodarskim prilikama na prijelazu dvaju stoljeća govore i odnosi cijena nekih proizvoda i usluga. Prema Narodnim novinama iz 1899. godine cijena 1 kg govedine bila je 40, teletine 48, svinjetine 46 i sušene svinjetine 68 novčića (filira). U isto vrijeme za ručni rad jednog težaka s hranom se dnevno platilo 80 filira, a 1 krunu i 20 filira bez hrane. Za rad težaka s teglećom marvom plaćale su se 4 krune.
Ovakve prilike potvrđuje i iskaz Save Zmijanac rođene u Grubišnom Polju koju su 1905. godine roditelji, kada joj je bilo 14 godina, dali udati u jednu bogatu obitelj u Velikim Zdencima. Ona je navela da je u to vrijeme nadničar morao raditi pet dana za kilogram masti, a tri dana za mjericu brašna.
Zdenačko raskrižje sredinom 20. stoljeća
Post je objavljen 16.08.2015. u 19:42 sati.