Priče iz prošlosti

srijeda, 12.08.2015.

U SJENI PROŠLOSTI: VELIKI I MALI ZDENCI (1)

Željko Karaula: Predgovor

(Recenziju rukopisa i predgovor za planiranu knjigu napisao je dr. sc. Željko Karaula. U blogu taj je dio izostavljen.)


1.1. UVOD

Svi oni koji su u školi učili povijest, ponijeli su u život neke spoznaje o ljudskoj prošlosti. Mnogima je vjerojatno ostala u sjećanju i ona stara rimska izreka da je povijest učiteljica života koju do danas nitko nije pokušao osporiti.
Nažalost, malo je onih koji su se zapitali zašto se ne poštuje cjelovitost ove izreke u kojoj se također kaže da je povijest svjetlo istine. Vjerojatno bismo tada drugačije mislili o toj učiteljici koja je, kao školski nastavni predmet, uvijek branila one koji su obnašali vlast. Promjenom vlasti učiteljica je ostala, ali je iznosila drugu istinu.
U školi smo naučili i imena mnogih vladara, imena njihovih supruga i ljubavnica, imena mnogih nasilnika i pustolova, ali malo smo doznali kako su živjeli oni bez kojih ne bi opstala nijedna država, nijedna civilizacija - oni koji su privređivali hranu za preživljavanje. A tih koji su privređivali hranu bilo je uvijek više od onih koji su njima vladali. Temelj svake države uvijek su činili proizvođači hrane, bez obzira na njihov naziv (rob, kmet, seljak, ratar, individualni proizvođač, farmer…). Oni nisu samo brinuli o preživljavanju stanovništva, nego su se iz njihovih redova regrutirali i vojnici koji su često bili žrtvovani u mnogim bezumnim ratovima, od onih vjerskih, nacionalnih i ideoloških, do onih osvajačkih ili onih u kojima su ginuli braneći nasilnike i diktatore da bi se oni održali na vlasti. Nema velikih razlika od vjerskih ratova iz ranijih stoljeća i onih nacionalnih i ideoloških kojima je obilovalo 20. stoljeće. U svima njima seljaci su bili najveći stradalnici iako su bili izvan politike, ali ih je politika nasilno regrutirala u vojsku, a da često nisu znali za što se ratuje.
Iz ovakvog okvira prošlosti nije moguće izuzeti ni zdenačka područja. Prošlost nikad nije bila sklona njegovim stanovnicima, od srednjeg vijeka do najnovijih dana. Rat je bio uvijek veliko zlo za ovu sredinu, on je uvijek prekidao normalan život. Poslije svakog rata mnoge su majke oplakivale svoje sinove i supruge, a suze svake majke su jednake, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili političku pripadnost. Nakon svakog rata zdenački seljak se ponovo vraćao na njivu da bi povećanim radom ponovo proizvodio hranu za gladne kojih je nakon rata bilo još više. On nije stigao slaviti ratne pobjede, a teško je slaviti ukoliko tisuće i tisuće njih oplakuje poginule članove svoje obitelji.
O nekim se ratovima i političkim previranjima kojima je obilovalo 20. stoljeće već do sada pisalo pa će ova knjiga biti samo dopuna onoga što je bilo izostavljeno. Stoga je ovo povijesna knjiga, oslanja se na pisane izvore, u njoj ima i elemenata etnografije koji mogu poslužiti kao putokaz za neka buduća etnografska istraživanja.
U knjizi su korištene i mnoge fotografije vezane za prošlost zdenačkih sela. Za neke poslove zdenačkih seljaka nisu se sačuvale autentične slike pa su korištene slike iz nekih drugih susjednih seoskih sredina kako bi se mladim i budućim generacijama i slikovno prikazao dio života njihovih predaka. Ovime će opisi s priloženim slikama pripomoći boljem razumijevanju svega onog što su radile prethodne generacije kojima moramo biti zahvalni za sve što smo od njih naslijedili i što želimo predati budućim naraštajima.
Stoga je ova knjiga posvećena svim onim stanovnicima zdenačkih sela koji su nekad živjeli na ovim prostorima, a to su:
- oni koji su sredinom 16. stoljeća morali napustiti ovdašnja ognjišta da bi sačuvali svoje živote pred Osmanlijama, nadajući se da će se brzo vratiti, ali se to nije nikad dogodilo;
- oni koji su krajem 17. stoljeća počeli osnivati nova zdenačka sela i zatim su do 19. stoljeća, kao krajišnici, ratovali u sastavu austrijske vojske na brojnim bojištima Europe;
- oni koji su od 19. stoljeća počeli naseljavati zdenačka sela i pripomogli njihovom gospodarskom razvoju;
- oni koji su u 20. stoljeću doprinijeli osnivanju brojnih udruga koje su zaslužne za kulturno - prosvjetni i sportski život u ovim selima; - oni koji su poginuli u ratovima 20. stoljeća, ponekad daleko od svoga zavičaja;
- oni koji danas brinu o grobovima svojih predaka i poginulih i svladavaju brojne probleme seljačkog života, u vrijeme kada još nije moguće vidjeti svjetlo na kraju tunela;
- oni koji će živjeti ovdje poslije nas da bi znali kako se ovdje živjelo prije njih. Upravo stoga redakcijski odbor očekuje da će ova knjiga biti dobro prihvaćena kod svih današnjih i budućih generacija, bez obzira na naciju, vjeru ili političko opredjeljenje. Zdenci su je zaslužili, a mogući prijepori ostavljeni su budućim našim istraživačima.

1.2. Kratka prošlost zdenačkog kraja

(O važnosti Zdenaca u srednjem vijeku svjedoče podaci da je u njemu 1478.godine održana sjednica Hrvatskog sabora. Ovo je područje kasnije postalo granično područje između hrvatskih dijelova pod turskom vlašću i dijelova koji su bili pod vlašću Habsburgovaca. Tekstualni dio u ovom blogu je izostavljen, a ostavljeni su samo neki slikovni prikazi.)

Povijesne karte zdenačkog kraja i slika zdenačkog dvorca









1.3. Stanovništvo zdenačkog prostora

Prvi brojčani podaci u novonastalim selima grubišnopoljskog prostora potiču iz 1732. godine i u njima se navodi broj pravoslavnih kuća u novonastalim selima. Tu su navedena sela Turčević Polje, Rastovac, Grubišno Polje i Veliki Zdenci. U popisu iz 1755. godine tu se još javljaju sela Rašenica i Mali Zdenci, a 1764. i Orlovac (Grujić, 1931.). Sva su nastala uz put koji je vodio usporedno s Ilovom na udaljenosti od oko jedan kilometar od desne obale ove rijeke na potezu od Turčević Polja prema Velikim Zdencima. To su bila prva najbliža naselja uz gornji tok desne obale rijeke Ilove, prva crta obrane Vojne krajine ukoliko bi se Turci ponovo vratili u Slavoniju što se, zbog odnosa snaga u Europi, nije očekivalo.
O broju katoličkog pučanstva na zdenačkom prostoru nema podataka za to razdoblje. Njihov broj nije bio velik o čemu govori podatak da je katolička župa u Grubišnom Polju osnovana 1782. godine. Veći broj katoličkih obitelji bio je u Velikim Zdencima koji su spadali pod hercegovačku župnu crkvu.
U Malim Zdencima je već sredinom 18. stoljeća (oko 1764.) sagrađena pravoslavna crkva Roždenija Bogorodice - Rođenja Bogorodice (Đurić - Feletar, 1983., str. 33), među narodom zvana i Mala Gospa), a na kraju Velikih Zdenaca također je postojala pravoslavna crkva od čijeg su materijala žitelji ovog sela sagradili 1847. godine novu crkvu kod raskrižja u blizini današnje škole. Zbog oštećenosti i dotrajalosti ona je bila srušena zadnjih godina 20. stoljeća.
U jednom prikazu za 1857. godinu nalaze se podaci o broju stanovništva na prostoru stare Slavonske krajine. Prema njoj je na području Križevačke pukovnije živjelo 61 532 stanovnika koji su živjeli u 4 897 kuća. Od toga je bilo 44 937 katolika i 16 546 pravoslavaca te 49 grkokatolika. U Đurđevačkoj pukovniji tada je bilo 78 534 stanovnika koji su živjeli u 7 463 kuća, od čega je bilo 61 864 katolika, 16 656 pravoslavaca i 14 grkokatolika (Valentić, 2003., str. 52).
Proces nastajanja moderne nacije i u zdenačkom kraju bio je, kao i svugdje, postupan proces. Stanovništvo se dugo vremena bilježilo po vjeroispovijesti, tek od sredine 19. stoljeća jača svijest o nacionalnoj pripadnosti. U jednoj kraćoj studiji Mirko Valentić je napisao da su balkanski Vlasi dugo vremena bili stočari i stoga su „prvi preduvjeti za srbizaciju, hrvatizaciju i islamizaciju balkanskih Vlaha tj. za njihovu potpunu integraciju u hrvatski ili srpski narod“ stvoreni tek onda kada su postali sjedilačko stanovništvo i počeli se baviti ratarstvom. (Valentić, 1996., str. 25).
I u službenim popisima stanovništva koji su počeli 1857. godine navodi se stanovništvo po vjeroispovijesti, 1900. godine to je prošireno na navođenje podataka o materinskom jeziku stanovništva pa se hrvatskosrpski (hrvatski i srpski) navodi kao zajednički jezik Hrvata i Srba. Vjerska je opredijeljenost ipak bila presudna kod razgraničenja na srpsku ili hrvatsku naciju (Crkvenčić, Pepeonik, 1993., str. 339) Nakon ukidanja Varaždinskog generalata 1871. godine zdenačka područja su ušla u sastav Bjelovarske županije koja se dijelila na kotareve i općine. (Slukić Altić, 2008., str. 10 - 12). Veliki Zdenci su spadali u kotar Garešnica i općinu Hercegovac, dok su Mali Zdenci i Orlovac došli u sastav kotara i općine Grubišno Polje. Time je i dalje put Bjelovar - Daruvar administrativno razgraničavao Velike Zdence od Malih Zdenaca i Orlovca. Veliki Zdenci su 1900. godine izdvojeni u zasebnu općinu, ali su i dalje bili u sastavu kotara Garešnica.
Proces naseljavanja novog stanovništva na zdenačka područja nastavljen je početkom 19. stoljeća, a završio početkom 20. stoljeća. U prvoj polovini 19. stoljeća, 1826. godine, doselilo se u Velike Zdence i nekoliko čeških obitelji. Priliv novog stanovništva bio je postupan jer je to priječio do sredine 19. stoljeća tadašnji feudalni sustav u kojem kmetovi nisu mogli bez pristanka svojih gospodara i državnih vlasti napuštati svoje posjede. Tek nakon ukidanja kmetstva mnoge su ove prepreke otklonjene.
Dolazak novog stanovništva na područja zdenačkog kraja do 1871. godine ovisio je i o odlukama vojnih krajiških vlasti. Njima je jedno vrijeme odgovaralo da se popune još uvijek slabo nastanjena područja s desne obale Ilove, ali svaki dolazak bio je evidentiran i morao je imati prethodni pristanak vojnih vlasti. Vojne vlasti nisu jedno vrijeme dozvoljavale naseljavanja pripadnika evangeličke vjere. Ukoliko su se doselile takve obitelji, ostanak im je uvjetovan prelaskom na katoličku vjeru, u protivnom su morali napustiti prostor Vojne krajine. Tako je zabilježeno da je u Ivanovom Selu sedam obitelji prešlo na katoličku vjeru kako bi ostali živjeti u tom selu (Herout, 1996., str. 60).
Najjači intenzitet doseljavanja Čeha, Mađara i židovskih porodica uslijedio je nakon ukidanja Vojne krajine 1871. godine kada je ukinut Bjelovarski generalat, čime su ukinute brojne ranije prepreke. Brisana je i ranija prepreka o dolasku evangelika pa je u Velike Zdence doselilo više takvih obitelji čiji su se potomci održali do današnjih dana.
Naseljavanje u zdenačka sela nastavljeno je i u 20. stoljeću, ali se ograničilo na dolazak obitelji iz susjednih prostora. Zaustavljen je dolazak stranog stanovništva, ali se bilježilo pojačano iseljavanje u prekooceanske zemlje. U njemu je sudjelovalo stanovništvo zdenačkih sela, bez obzira na nacionalnu pripadnost.
Nakon 1945. godine veći broj čeških obitelji je reemigrirao u Čehoslovačku, a velik broj novih obitelji naseljavao se u zdenačka sela jer im se pružala mogućnost zaposlenja u mljekarskom zavodu Zdenka.

Kretanje stanovništva u selima zdenačkog kraja vidljivo je iz službenih podataka navedenih u tablici broj 1.

Tablica br. 1: Kretanje broja stanovnika od 1857. do 2011.

U ovim popisima sela do 1910. nije iskazan nacionalni sastav stanovništva nego se navodi vjeroispovijed, kasnije i materinski jezik. Prema najstarijem takvom podatku iz 1857. godine u Velikim Zdencima je bilo ukupno 54 kuća sa 336 katolika i 448 pravoslavaca, dok je u Malim Zdencima u 41 kući živjelo 108 katolika i 279 pravoslavnih stanovnika (Frntić, 1977., 33 – 38; Feletar, Dragutin, Feletar, Petar, 2008., 61 - 115).
Zanimljivost u statističkim prikazima je da je u Velikim Zdencima u prosjeku živjelo u domaćinstvu 15 članova, a u Malim Zdencima oko 10 stanovnika. Radi usporedbe, 1900. godine 1498 stanovnika Velikih Zdenaca (rimokatolika 1082, pravoslavaca 370, Židova 10, evangelika i reformiranih 30 i ostalih 6) živjelo je u 250 kuća, što je u prosjeku oko šest članova u domaćinstvu, dok je u Malim Zdencima 748 stanovnika (521 rimokatolik, pravoslavaca 196, evangelika i reformiranih 28) živjelo u 130 kuća što je u prosjeku također oko šest članova. (Frntić, 1977., str. 33 -34).
Usporedbom ova dva prikaza moguće je zaključiti da je još početkom druge polovine 19. stoljeća bilo zdenačkih obitelji koje su dijelom živjele u kućnim zadrugama, dijelom u fazi raspadanja, sve dok se broj članova u jednoj kući nije ustalio u prosjek koji se održao za skoro cijelo razdoblje 20. stoljeća.

Oznake: zavičajna povijest, Veliki Zdenci, Mali Zdenci, povijest zdenačkog kraja

12.08.2015. u 16:23 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< veljača, 2019  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28      

Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (3)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (4)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (14)

Pretraživač

Loading