Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/vjenceslav1943

Marketing

Povijesni događaji i zanimljivosti iz daruvarske prošlosti

Daruvarska prošlost 20. stoljeća prepuna je brojnih nepoznanica koje se svakodnevno povećavaju jer svakim danom umiru mnogi naši građani koji sa sobom odnose u grob tajne i nezabilježena sjećanja iz daruvarske prošlosti. Daruvar nema svoj arhiv, arhivska građa mnogih institucija je osiromašena, a time su stvorene sve pretpostavke za trajni zaborav.
Daruvar je imao i tu nesreću da tijekom 20. stoljeća nije imao u kontinuitetu lokalne novine koje su jedino mogle sačuvati opis događaja o našem gradu u određenom vremenu. Iako su one samo pomoćni izvor povijesnog istraživanja, zbog nedostatka brojne arhivske građe vezane za Daruvar, sve daruvarske novine koje su ranije izlazile u kratkim vremenskim razdobljima, ostale su dragocjenim i jedinim izvorom za proučavanje daruvarske prošlosti. Stoga svaki novi podatak iz daruvarske prošlosti treba negdje zabilježiti jer će on biti od velike pomoći kod pisanje povijesti grada. Po tom pitanju Pakračani su ispred nas.



Pjevački zbor Daruvara

Pjevački zbor u Daruvaru, kako brojem pjevača tako i kvalitetom, bio je na visokoj razini. Melodije koji su oni izvodile bile su zahtjevne i njih se dugo uvježbavalo. Prilikom obilježavanja 100 godina rođenja Bedřicha Smetane u programu 30. ožujka 1924. godine u zboru su pjevali:
Sopran, gospođice: Branka Teodorović, Marija Kričanski, Zora Rački, Zlatica Ašner, Ivanka Satrapa, Emilija Vaniček i Marica Bengez.
Alt gospođice: Oliva Dokmanić, Beta Ljevaković, Štefanija Sagental- Mance i Ludmila Knyttl.
Tenor, gospoda: Vladimir Jirasek, Dimitrije Juzbašić, Zlatko Banfić, Ivica Varović, Milorad Kapetanović i Vlado Bosnar.
Bas, gospoda: Joža Muhlbauer, Franjo Valdgoni, Aleksandar Bauer, Silvester Knyttl, Pero Miličić, Mladen Martinović, Slavko Kosina i Mladen Vučinić.
U programu je gospođica Branka Teodorović pjevala odlomak iz opere Poljubac, a neke melodije predveo je glazbeni kvartet u sastavu Josip i Bogumil Knyttl, Vaclav Satrapa u Josip Muhlbauer.
U programu je nastupio i muški pjevački zbor s melodijom Izdajica. U zboru su pjevali:
Prvi tenor: Dimitrije Juzbašić, Vlado Jirasek, Alois Terešak, Aleksandar Banfić, Richard Svoboda, Franjo Kolbaba, Petar Čobaković, Franjo Štiler.
Drugi tenor: Mladen Dimitrović, Josip Hajek, Ivica Varović, Zlatko Banfić, Milorad Kapetanović, Vlado Bosnar i Jaroslav Dittich.
Prvi bas: Vaclav Satrapa, Antonije Osmec, Šabkov, B. Knyttl, Silvester Knyttl i Stanislav Kosina.
Drugi bas: Karlo Lukaš, Josip Dokmanić, Mladen Vučinić, Roman Sandi, Josip Legrad, Franjo Valdgoni, Josip Muhlbauer, Bogumil Sikora, Lazo Andrić, Pero Miličić, Stanislav Střecha i Matijević.


Daruvarska željeznica


Nekad je željeznica bila jedan o prepoznatljivih znakova bogatstva nekog prostora. U tome su daruvarski prostori od druge polovine 19. stoljeća prednjačili jer prirodno bogatstvo samo za sebe ne bi bilo dostatno za gospodarski napredak. Sve viškove koje su se stvarali radom ovdašnjih ljudi trebalo je isporučiti na druga tržišta. Tu spada i eksploataciji ovdašnjih šuma, u čemu se i pretjerivalo, ali su za uzvrat stvorene nove obradive površine.
Daruvarski i okolni prostori imali su tu sreću da su se brzo uključili u željeznički promet. Kada je 1868. godine bila otvorena pruga Beč-Barcz, onda se pruga našim stanovnicima približila na oko 70 km, što u to vrijeme nije bila nesavladiva daljina. Veći su problem činili loši putovi kojima se roba prevozila u Barč. Pruga Barč-Zagreb bila je sagrađena 1870. godine pa su naši Daruvarčani odlazili u Barč i odatle po potrebi putovali u Zagreb.

Veliki događaj za Daruvarčane dogodio se na kraljev rođendan 18. kolovoza 1885. godine (130. godišnjica) kada je otvorena 69 km pruga Barč-Daruvar s 13 km ogrankom pruge Bastaji-Končanica (Zdenci). Time su ovi prostori počeli prednjačiti u gospodarskom razvoju jer su preko Barča dobili vezu sa svim prostorima tadašnje Monarhije. Nešto kasnije, na kraljev imendan, 4. kolovoza 1885. godine, stavljena je u promet pruga Daruvar - Pakrac.
U to vrijeme počela je i gradnja pruge od Dugog Sela u dužini 85 km u pravcu Ivanića-Kutine-Novske te ogranka pruge od 31 km od Banove Jaruge-Lipika-Pakraca. Ova se pruga gradila od 1896. godine, a otvorena je 29. studenog 1897. godine.Od tada više žitelji pakračkog i daruvarskog kraja nisu morali u Zagreb ili prema moru putovati preko Barča, koji je do tada bio veoma značajno željezničko središte Austro-Ugarske.


Jugoslavenski sokol u Daruvaru

Korijeni sokolskog pokreta sežu u početno razdoblje druge polovine 19. stoljeća koji se s prostora Češke proširili na ostala područja tadašnje Austro-Ugarske, a nakon toga i izvan tog prostora. Iako je sokolstvo nalikovalo sportskom pokretu, ipak je ono svojim programom tražio drugačiji način života pa je imao i svojih protivnika. U nekim sredinama on je dobivao i politička obilježja jer se u njenim okvirima počeo njegovati nacionalni duh u cilju otpora austro-ugarskom nacionalizmu. Na čelu sokolskim društvima na prostoru Banske Hrvatske i Slavonije bio je Hrvatski sokolski savez u Zagrebu čije smjernice su se provodile preko sokolskih župa u lokalnim društvima. l
Nakon što je krajem 1918. proglašena Država Srba, Hrvata i Slovenaca, htjelo se objediniti sva sokolska društva u jedinstvenu državnu organizaciju, u skladu unitarističkog tumačenju o Srbima, Hrvatima i Slovenci kao „jednom narodu s tri imena“. U Novom Sadu je osnovan 1919. godine najprije Sokolski Savez Srba, Hrvata, Slovenaca koji je 1920. godine promijenio ime u Jugoslavenski sokolski savez.
Vidovdanskim ustavom htjelo se stvoriti od jedne višenacionalne države jednonacionalnu državu sa jedinstvenom nacijom. U službenom popisu stanovništva iz 1921. godine za Srbe i Hrvate nalazi se jedinstvena rubrika Srbohrvati, za Čehe i Slovake Čehoslovaci. Državna politika priječila je nazive svih udruga koje su u svom nazivu imale nacionalno obilježje. Takvom politikom našli su se na udaru i sokolska društva. Treba istaći da su i u Hrvatskoj u nekim sredinama, u kojima je živio veći broj srpskog stanovništva, osnivani i srpski sokoli.
Državni sokol u Daruvaru vjerojatno je osnovan 1921. godine, ali se ne zna tko su bili njegovi osnivači jer o tome do sada nisu sačuvani pisani podaci. Zna se da je nakon njegovog osnivanja došlo do raskola među daruvarskom sokolašima. Dio sokolaša pristupio je državnom sokolu, dok su preostali ostali vjerni Hrvatskom sokolu i zadržali naziv kojeg su imali od osnivanja 1906. godine.
Tada je bilo već vidljivo da se politika duboko umiješala u sokolski pokret. Hrvatski sokol, iako se nije bavio politikom, podržavao je Radića i politiku HSS. To je bilo posebno vidljivo u seoskim sredinama. Tamo gdje je bilo mnogo pristalica HSS, sokolaši su dugo vremena u nazivu zadržali hrvatsko ime.
Na godišnjoj skupštini daruvarsko državnog sokola u veljači 1924. u njegovo rukovodstvo su bili: starješina Milan Dobrović, predsjednik kulturno-prosvjetnog odbora Ivo Ipšić, načelnik Vjekoslav Lavička, zamjenik Pero Kovačević, načelnica Zorka Tofan. Preostali članovi odbora bili su: Milorad Kapetanović, Savo Živković, Svetozar Milojević, Alfred Romer, Bogoslav Sikora, Josip Knyttl, Lazo Andrić, Slavko Plešić, Antonije Osmec i Miloš Martinović.
Članovi državnog sokola su također za daruvarsko pučanstvo priređivali vježbe i mješovite programe koje su nazivali akademije. Jedna takva je bila drugog dana Uskrsa 21. travnja 1924. godine. Održana je u prostorijama kupališnog svratišta, imala je 10 točaka programa od kojih su dominirale proste i ritmičke vježbe, vježbe na spravama, a na kraju kazališna igra Vila s Učke gore. Većina programa bilo je izveden u središtu dvorane, a kazališna igra na pozornici. U svim točkama programa kao izvođači se navodi muški i ženski naraštaj.

Odnosi između daruvarskog Hrvatskog sokola i državnog sokola (Jugosokola) bili su dosta slojeviti. U početku je bilo dosta elemenata međusobnog natjecanja što je povećavalo kvaliteti gimnastičkih disciplina. Državni sokol je imao također puhači orkestar što je također bila konkurencija glazbenicima Hrvatskog sokola i davalo glazbenicima dodatni poticaj da pojačanim radom postignu kvalitetnije sviranje.

Iako je među daruvarskim sokolašima bilo je i povremenih suradnji, što je vrijeme više odmicalo, ti su odnosi dobivali presliku stranačkih odnosa u tadašnjoj državi.
Česi su se podijelili između dva sokola, ali i tome ima objašnjenja. Kod njih nikad nije nitko tražio da se osnuje češki ili čehoslovački sokol, nego su najradije koristili samo sokolski naziv. U seoskim sredinama, gdje su češki ratari bili simpatizeri HSS, oni su nastupali u sastavi hrvatskih sokola. U Daruvaru je situacija bila drugačija. Državni službenici i kadrovi koji su dolazili iz Čehoslovačke da ispomažu u kulturnom radu, uglavnom su pristupili državnom sokolu. Prvi je razlog što su državni službenici htjeli sačuvati svoja radna mjesta, a drugi što nisu htjeli djelovati protiv države koja ih je ugostila. Ovdje je tada još bilo mnogo Čeha koji su imali čehoslovačko državljanstvo, a takvi su morali biti posebno oprezni da ne bi postali nepoželjni.
Zanimljiv je slučaj Donjeg Daruvara u kojem je 1922. osnovan zaseban sokol, koji je bio bliži hrvatskom sokolu, ali je surađivao s oba gradska daruvarska sokola.
Nakon uvođenja šestosječanske diktature 1929. godine, hrvatski sokoli bili su raspušteni u svim mjestima u kojima su još djelovali. Tu je odluku donijela središnjica Hrvatskog sokola u Zagrebu, čime je ipak sačuvao svoj inventar i mogao ga prenijeti na neku drugu udrugu. U protivnom, oni bi bili zabranjeni, njihova imovina oduzeta.
U manjim seoskim sredinama tada su nestala mnoga sokolska društva pa je sokolski pokret ostao samo u većim gradskim sredinama, ali se njegovao i u školama gdje je bilo pojedinim učiteljima postavljena kao obaveza da osnivaju sokolske grupe i pripremaju s njima prigodne programe.



Zanimljivosti iz sporta i rekreacije

Kupalište

O daruvarskom kupalištu i plivanju se počelo pisati tek kada je bio zagrađen prvi bazen. Do tada se kupalo u Toplici uzvodno od današnjeg Daruvara na mjestima gdje su bile vodene brane za mlinarske potrebe. S obzirom na veliki broj mlinova i sušnih ljetnih mjeseci, mnogi su mlinovi tada prestali s radom pa su daruvarski kupači odlazili na kupanje na Toplicu kod Lipovca.
Zahvaljujući upravi daruvarskog kupališta bio je angažiran graditelj Bogumil Sikora koji je sagradio kod parka kupalište veličine 200 kvadratnih metara. Kabine i tesarske poslove obavio je tesar Kubelka. Uz bazen je bio nasipan pijesak čime se dobio morski ugođaj, a bazenom je stalno protjecala voda. Bazen je bio otvoren u lipnju 1923. godine. Autor novinskog zapisa zamjerio je upravi daruvarskog kupališta što je vrijeme od 2 do 5 sati bilo rezervirano samo za dame jer je smatrao da bi bilo bolje da toga ograničenja nema. Otvaranjem bazena obogaćena je turistička ponuda. Uprava kupališta se pobrinula i pozvala vojnu glazbu iz Zagreba koja je od 14. lipnja 1923. svaki dan svirala u daruvarskom parku, a uvečer u prostorima kupališta.

Plivanje i vaterpolo

Mnogi mlađi naraštaji Daruvara ne znaju da je u Daruvaru postojalo plivačko društvo i da se igralo vaterpolo. Plivački klub Daruvar osnovan je 1953. godine, ali je najbolje rezultate polučio 1956. godine kada su sudjelovali na regionalnom plivačkom natjecanju sjeverne Hrvatske u Virovitici gdje su daruvarski plivači osvojili nekoliko prvih mjesta i drugo mjesto u vaterpolu. U gradu su se održavala redovito gradska prvenstva u raznim kategorijama, od pionira i juniori, do seniora. Nastupale su i žene. Takmičilo se u različitim dužinama i stilovima, a 1960. godine i u skokovima u vodu, ronjenju i vaterpolu. Na takmičenju u Daruvaru 27. srpnja 1960. godine novine su zabilježile i pobjednike u pojedinim kategorijama. Neki od njih još i danas žive, doduše u poodmaklim su godinama, ali je ipak žalosno što se na njih potpuno zaboravilo.
PK Daruvar je svoje snage u plivanju provjeravao najčešće u međugradskom susretu s plivačima Virovitice. U plivanju su bolje rezultate postizali Virovitičani, dok su u vaterpolu prevagu imali daruvarski vaterpolisti.

Šah

Prvi tragovi igranja šaha u Daruvaru datiraju iz 1923. godina kada je nekolicina Daruvarčana htjela popularizirati ovu igru pa su u kupališnoj čitaonici organizirali jedan turnir uz 7 sudionika koji je trajao od 20. kolovoza do 1. rujna 1923. godine. Uz domaće šahiste (Vladimir Bažant, Vjekoslav Budiš, Velimir Fuchs, Bogomil Šefc) sudjelovali su i neki gosti koji su tada boravili na odmoru u daruvarskom kupalištu. Pobjednik je bio Vladimir Filipović iz Kraljičinog Graca iz ČSR. Prema zapisu turnir je postigao svoj cilj jer su se od tada svake večeri u „perivojskoj kavani“ okupljali šahovski zaljubljenici igrajući šah. Tada se već smatralo da su sazreli svi uvjeti da se u Daruvaru osnuje i šahovski klub.

Još jednom o nogometu

Nogomet se organizirano počeo u Daruvaru igrati nakon Prvog svjetskog rata. Do danas još nije istraženo tko je u Daruvar donio prvu nogometnu loptu. Vjerojatno su to bili školarci i studenti koji su se školovali u većim gradovima. U međuratnom razdoblju djelovalo je više nogometnih klubova od kojih su neki tijekom vremena mijenjali svoje ime, ali na području Daruvara i Donjeg Daruvara bila su skoro uvijek dva nogometna kluba.
Jedan od takvih klubova je bio DONK (Daruvarski omladinski nogometni klub) koji je u nekim razdobljima bio respektiran i u široj okolici. Za Uskrs 1924. godine htjeli su ugostiti i tadašnjeg državnog prvaka Građanskog iz Zagrebu kojem se trebao suprotstaviti sljedeći sastav: Miličić-Szabo, Ugar-Štark, Gyory, Horvat-Novak, Klingenberg, Spitzer, Bažant i Šenauer. Nažalost iz „tehničkih razloga“ igrači Građanskog nisu doputovali pa je ovaj sastav nešto kasnije odigrao prijateljsku utakmicom sa VGŠK (Virovitičkim građanskim športskim klubom) koja je završila rezultatom 1:1.



Post je objavljen 08.11.2015. u 10:06 sati.