Priče iz prošlosti

ponedjeljak, 02.03.2020.

UZ 100. GODIŠNJICU GRĐEVAČKE BUNE

U prošlosti prostora današnje Bjelovarsko-bilogorske županije zbilo se obilje događaja koje je naša historiografija samo djelomično zabilježila.
Jedan od takvih skoro zaboravljenog događaja bila je Grđevačka buna 1920. godine koja se proširila s grđevačkog područja na prostore sjeverozapadne Hrvatske. Od oko 25 poginulih bilo je 15 seljaka i to ukazuje da to nije bio beznačajni događaj.
Seljačke nemire 1920. godine nije moguće pratiti kao jedan jedinstven događaj jer nije imalo jedinstvenog rukovodstva, ni jedinstveni program, niti su se vremenski istovremeno događali. Više bi se moglo reći da su nemiri nalikovali domino- efektu, počeli na jednom, a završila na drugom prostoru sjeverozapadne Hrvatske. Ovi su nemiri za neka njena područja povijesno obrađeni, ali za grubišnopoljsko-grđevačka područja ona su bila prešućivana, iako su ti nemiri ovdje izbili najranije, 2. rujna 1920. godine, a zatim se s ovih prostora proširili u ostale dijelove susjednih županija
Mnogi povjesničari su pokušali naći odgovor na pitanje što je uzrokovalo ove pobune. Opće uzroke za nezadovoljstvo nije teško navesti, ali se oni odnose ne samo za seljake, nego cijelo pučanstvo hrvatskih prostora: skupoća koja je bila nakon rata, nepovoljan omjer od 1:4 kod promjene novca, oduzimanje 20% novca prigodom žigosanja istoga, naredba da muškarci, pa i oni koji su bili u ratu, trebaju služiti u vojsci još dva mjeseca, uhićenjem rođaka kao jamce za one koji nisu to htjeli služiti, veća porezna opterećenja u Hrvatskoj nego u Srbiji i slično. Ovdje neki istraživači ukazuju i na utjecaj širenja socijalističkih ideja povratnika iz Rusije nakon rata i strana agitacija. Ovoga je sigurno bilo, ali za prostor kotara Grubišno Polje to je bilo sporedno.
Uz ranije neke uzroke glavni uzrok i povod za grđevačku bunu bilo je žigosanje stoke i rekvizicija konja za vojnu vježbu te propaganda da će im stoka biti oduzeta i odvedena u Srbiju za potrebe njenog gospodarstva. Da li su takve lažne informacije namjerno širene, teško je danas naći dokumentiran odgovor, ali je zanimljivo da se državne vlasti nisu previše trudile da ih demantiraju. Začuđuje da se u Velikom Grđevcu u isto vrijeme, kada se žigosala stoka za potrebe vojne vježbe, počeli oduzimati konje, bez obrazloženja da vojna vježba nema ništa s žigosanjem stoke. Upitno je zašto se i vojna vježba planirala za rujan i listopad kada su seljacima konji trebali za mnoge ratarske poslove.
Nemiri u Velikom Grđevcu imali su i svoju pretpovijest. Na području općine Ivanovo Selo, u kotaru Grubišno Polje, žigosanje je počelo 23. kolovoza i to najprije u selima Jasenašu, Dijakovcu, Turčević Polju i Rašenici. Poslije podne je ono nastavljeno u Ivanovom Selu. Obavljalo ga povjerenstvo koje se sastojalo od jednog majora, potporučnika, grubišnopoljskog kotarskog predstojnika Paje Georgijevića, veterinara i nekoliko vojnika koji su vršili žigosanje. Seljani, iako nezadovoljni, nisu se protivili radu povjerenstva. Prva iskra je sijevnula kada je 43 godina star Josip Ditrich povjerenstvu počeo govoriti o svom teškom stanju jer su mu sin i zet u vojsci, on bolestan i kao invalid ne može raditi. Na ovo njegovo jadikovanje kotarski predstojnik Georgijević odgovorio mu je da ne brblja, a Ditrich mu je odgovorio: „ Ja ne brbljam protiv vas i vaše službe!“ Na ove riječi ga je Georgijević gurnuo, narednik mu dao tri šamara, a major je naredio da ga oružnici odvedu u zatvor. Iako je ovo vidjelo više seljana, nitko se tada nije suprotstavio ovom incidentu. Umjesto toga potražili su zaštitu kod grubišnopoljskog odvjetnika dr. Ante Adžije. On je ispitao cijeli slučaj i 27. kolovoza poslao pismo banu Matki Laginji tražeći zaštitu za seljaka.
Iz pisma je vidljivo da incident možda nije bio slučajan. O tom dokazuju izjave seoskih starješina koji su, nakon obavljenog žigosanja stoke, došli da potpišu zapisnik o žigosanju stoke. Umjesto da se tu izgladi raniji spor oko Ditricha, oni su slušali sljedeće prijetnje: možemo vas sve uništiti jer imamo hiljade i hiljade pušaka i bajuneta, najbolje bi bilo opkoliti vas sa sve četiri strane vojnicima, zapaliti selo i protjerati vas u brdine u Albaniju da si tamo kuće ziđete, polovinu bi trebalo poubijati a polovinu protjerati, u Ivanovom Selu ima samo 14 ljudi a ostali su svinje, mi vas možemo uništiti kao travu pod nogama…
Matko Laginja je o tom incidentu u Ivanovom Selu bio već informiran i prije Adžijinog pisma, jer su ga o tome telegramom obavijestili neki mještani Ivanovog Sela. Iz ovog je vidljivo da se o nekoj pobuni u selu nije razmišljalo, samo se tražilo da se zaštiti njegovo stanovništvo. Matko Laginja je djelovao žurno. Tražio je telegramom od kotarskog predstojnika da ga detaljno izvijesti o incidentu u Ivanovom Selu. Bilo je za očekivati da će taj događaj Georgijević opisati onako kako je njemu odgovaralo. Priznao je da je Ditrich zbog „drzovitosti“ od narednika dobio tri ćuške, a od majora 15 dana zatvora, ali je to pravdao da se u vrijeme žigosanja prema zakonu o ustrojstvu vojske svi smatraju kao sudionici vojne vježbe te spadaju pod njenu vlast. Svi ostali navodi su njegova konstrukcija koja nije imala nikakve veze sa incidentom. Ditrich je prikazan kao jedan od vođa republikanaca, radićevac, ogorčeni i okorjeli neprijatelj državnog i narodnog jedinstva. Jednako tako odvjetnika i javnog bilježnika dr. Adžija nazvao je „ vođom radićevaca i najpogibeljnijeg čovjeka u kotaru- kojega da nema, već bi davno bio red, jer on je onaj koji u potaji huška ljude na otpor.“
O političkoj pozadini ovog incidenta svjedoči i Georgijevićev zahtjev da Ditricha ne treba pustiti iz zatvora jer, „ kao što je osuda Radića u ovom kotaru vrlo povoljno djelovala, isto tako povoljno djeluje i zatvor Ditricha.“
Epizoda u Ivanovom Selu bila bi vjerojatno brzo zaboravljena da 2. rujna poslije podne nisu izbili nemiri u Velikom Grđevcu gdje su se skupili seljaci Rače, Kovačice, Drljanovca i Orlovca te su tražili od grđevačkih seljaka da ne daju svoje konje, da se zaustavi njihov utovar na tamošnjoj željezničkoj postaji za potrebu vojne službe. Ogorčeni seljaci toga su dana napali na općinske činovnike i spalili njenu arhivu. Zbog tih događaja iz Bjelovara je u noći od 2. na 3. rujan stigao žandarmerijski kapetan Janko Milčić koji je trebao uspostaviti red. On je 3. rujna prikupio žandare iz okolnih sela, ali je vidio da je to bilo nedostatno te je iz Bjelovara tražio oružničko pojačanje. Tijekom 3. rujna žandari su u cilju uspostavljanja reda u Velikom Grđevcu zatvorili u žandarmerijskoj postaji više pobunjenih seljaka, a ogorčeni seljaci Velikog Grđevca su preko glasnika razaslali informacije o zbivanjima u njihovom mjestu u mnoga sela grubišnopoljskog kotara s pozivom da dođu 4. rujna da se zaustavi daljnje oduzimanje konja. Takvi su glasnici tražili da se ovom pozivu odazove barem jedan muškarac iz svake kuće. Mnogi su slutili kakve sve opasnosti nosi takav pothvat, ali, što iz solidarnosti, što pod pritiskom pojedinaca, krenuli su s gomilom seljaka iz Rastovca, Treglave, Ivanova Sela i Rašenice prema Grubišnom Polju. Nisu sudjelovali u događajima oko napada na zgradu općinskog i kotarskog povjerenstva u Grubišnom Polju jer su to već obavili domaći ljudi. Zatim su svi zajedno, oboružani sjekirama, vilama i ponekom puškom, preko Velike Barne, krenuli u Veliki Grđevac.
Ispred Velikog Grđevca seljake su zaustavili žandari i njihov kapetan s namjerom da ih zaustave i vrate kućama. Delegacija seljaka pregovarala je s kapetanom želeći znati razloge zašto se seljacima oduzimaju konji. Iako se ih uvjeravalo da je to privremena mjera, seljaci su smatrali da je oduzimanje konja u vrijeme poljskih radova za njih neprihvatljivo. Pošto su pregovori propali, žandari su se povukli u žandarmerijsku postaju u Velikom Grđevcu. Seljaci, koji su pristigli iz pravca Grubišnog Polja, pridružili su se seljacima općine Rača i Velikog Grđevca. Njihov je zahtjev bio da se obustavi daljnje oduzimanje konja, a kada je to bilo odbijeno, krenuli su prema oružničkoj postaji tražeći da se puste ranije zatvoreni seljaci. Tada je došlo do sukoba. Jedan seljak, Stjepan Gerenđir iz Grubišnog Polja, krenuo je prema postaji, ali je jedan žandar zapucao i teško ga ranio u glavu od čega je na putu prema Grubišnom Polju preminuo. Nakon ovog pucnja započeo je pravi metež, pucnjava, pri čemu su se žandari u panici razbježali. Iako je bilo mnogo pucnjave, uz neke ranjene nije bilo drugih žrtava. Čini se da su žandari više vodili računa da spase vlastite živote pa su više pucali u zrak, nego prema velikoj masi seljaka. Time je prva faza pobune završila u korist seljaka. Zaustavili su daljnje oduzimanje stoke i zadovoljni su se vraćali svojim kućama jer je toga dana stigla i naredba viših državnih tijela da se sve akcije oko oduzimanju konja u Grđevcu zaustave.
No, slijedilo je drugo razdoblje pobune u kojoj su glavnu riječ imali predstavnici općinskih vlasti, žandari i dijelovi vojnih sastava. Još dok je trajao sukob u Velikom Grđevcu, prema području grubišnopoljskog kotara pristizala su brojna pojačanja: iz Zagreba preko Bjelovara i sa suprotne strane iz Daruvara, Đulovca i Velikih Bastaja. Već pri povratku prema Grubišnom Polju, pristiglo pojačanje počelo je hvatati seljake koji su se vraćali iz Velikog Grđevca. Ovdje su seljaci bili u maloj prednosti jer su dobro poznavali teren, izbjegli su glavne putove gdje su ih žandari čekali u zasjedama. No, idućeg dana, 5. rujna, žandari su krenuli u akciju. Mnogi seljaci su naivno mislili da im se neće moći dokazati sudjelovanje u zbivanjima u Grđevcu, neki su smatrali da su nevini jer nikom nisu ništa napravili. Tada nisu znali da to žandare i njihove nalogodavce nije ni zanimalo. U nekim selima išli su od kuće do kuće i odvodili muškarce na batinanje u najbližu svoju postaju. Batine su dobili ne samo oni koji su bili u Grđevcu, već i oni koji su bili kod kuće. Svakog bi seljaka trbuhom polegli na klupu i štapom odmjerili od 20 do 50 batina, već prema presudi odgovorne osobe zadužene za batinanje. Batine su dobile i neke žene. U Ivanovom Selu premlaćen je bio i 60 godišnji općinski odbornik Gebert koji nije bio u pobuni i čak je odvraćao pobunjenike da ne uništavaju općinski inventar u tamošnjoj općinskoj zgradi. Kod batinanja su mu ozlijedili debelo crijevo i zbog bolova je 20 dana kasnije, prema napomeni u knjizi umrlih, „ poludio i zatim se objesio“. Nekim su seljanima trgali brkove, kundačili, a grupu seljaka iz Rastovca su svezali za kola vodeći ih u kotarski zatvor u 10 kilometara udaljeno Grubišno Polje. Kod toga su žandari tjerali konje u gasu, seljaci nisu mogli pratiti brzinu konja pa su ih za kolima više vukli, nego što su mogli trčati. U ta dva dana, 5.- 6. rujna, vladao je najveći teror nad seljacima grubišnopoljskog kotara.
U tim danima, uz dr. Adžiju, našla su se još dvojica hrabrih stanovnika ovog prostora koji su stali u obranu seljaka i ukazali na zulume koje su vršili žandari i vojska. Prvi je bio đulovački župnik Franjo Škrinjar koji je bio uhićen i zatvoren u Grubišnom Polju pod optužbom da je sudjelovao na tajnom sastanku kod prijatelja Valečića i zatim bunio seljake u noći protiv žigosanja stoke u Rašenici u noći 3. rujna. Optužba je apsurdna i po tome što je Rašenica oko 15 kilometara od Đulovca, daleko izvan njegove župe. Pošto je bio zatočen, vidio je brojna maltretiranja seljaka u Grubišnom Polju. O tome je zatim 10. rujna odaslao pismo pod nazivom Podivljale zvijeri i poslao ga na adresu Predsjedništva kraljevske hrvatsko, slavonske vlade . U Zagrebu je netko uz tekst pisma naknadno dopisao da se protiv kotarskog predstojnika Paje Georgejivića, glavnog organizatora i vršioca nasilja, pokrene istraga.
Još jedna velika ličnost ovih prostora stala je ubranu seljaka. Bio je to Jure Valečić (1866.- 1930.) koji se nakon prvog svjetskog rata s više hrvatskih obitelji iz Purgarije doselio na područje Velike Maslenjače, danas u sastavu đulovačke općine. On je spadao u red načitanih seljaka koji je tada dobro pratio politička zbivanja, imao je određeno političko iskustvo jer je već u rodnom kraju bio uključen u politički život. On je također bio svjedok mnogih nasilja i nije ih prešutio. On je već 7. rujna poslao pismo potpredsjedniku HPSS Vlatku Mačeku, jer se Radić tada nalazio u zatvoru. U njemu je on opisao sve što se događalo na području grubišnopoljskog kotara i jednog dijela daruvarskog kotara. Maček je to pismo proslijedio banu Laginji koji je time dodatno dopunio svoje spoznaje o nemirima u tom dijelu današnje naše županije. Pisma su naišla na odjek i uskoro, 15. rujna, stiglo je naređenje da se batinanje obustavi.
Tek nakon toga razne komisije trebale su utvrditi broj premlaćenih seljaka. Iako su službeno batinanja bila zaustavljena, pojedinačnih ispada i maltretiranja žandarmerije i sudski procesi su bili nastavljeni.
O grđevačkoj buni, ali i o nemirima u ostalim dijelovima sjeverozapadne Hrvatske, tri dana se raspravljalo u Privremenom narodnom predstavništvu u Beogradu. Svi su bili dobro informirani o tom događaju zahvaljujući izvještaju koji je poslao ban Matko Laginja. Iako taj izvještaj dosta objektivan, ipak se u raspravama mogla uočiti dva sučeljena tabora. Jedni su smatrali da krivce treba tražiti među onima koji nisu pravovremeno dali sve informacije seljacima u svezi žigosanja stoke, dok je druga strana u nemirima vidjela zavjeru HPSS, koja je, navodno, uz pomoć nekih stranih i domaćih elemenata htjela destabilizirati državu.
U listopadu 1920. godine svoje naknadne izjave dali su župnik Franjo Škrinjar i Jure Valečić pred daruvarskim sudom, jer su živjeli na području tog kotara. Iako su ponovili mnoge svoje ranije izjave sadržane u pismima, njihovo svjedočenje nije imalo nikakvog učinka . Uz neka smjenjivanja u lokalnim organima, drugih sankcija na vršiteljima nasilja nije bilo. Premlaćeni seljaci nisu dobili ni ispriku.
Iz ovog kratkog prikaza vidljivo je da je potrebito upoznati današnje mlađe naraštaje s ne tako starom našom zavičajnom prošlošću i to prigodom 100. godišnjice grđevačke bune i 90. godišnjice Valečićeve smrti. Jure Valečić je danas za mnoge današnje generacije je zaboravljena ličnost, iako se visoko uzdigao iznad svoje sredine. Bio je jedno vrijeme poslanik u Narodnoj skupštini tadašnje države i jedan od potpredsjednika HSS. Usprkos svemu do kraja života ostao je seljak- političar. O njegovom ugledu dovoljno govori podatak da je on na pogrebu Stjepanu Radiću 1928. godine, kod njegovog groba, održao oproštajni govor.
Spomen-ploča Juri Valečiću, velikanu naše zavičajne prošlosti, bila je otkrivena 15. kolovoza 2010. u Velikoj Maslenjači spomen-ploča, a žrtvama i stradalnicima seljačkih nemira u Velikom Grđevcu 7. rujna 2010. godine.

Oznake: Grđevačka buna, Jure Valečić, Velika Maslenjača

02.03.2020. u 11:39 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Priče iz prošlosti

ponedjeljak, 02.03.2020.

UZ 100. GODIŠNJICU GRĐEVAČKE BUNE

Opis bloga

Linkovi

Brojač

Pretraživač

<	siječanj, 2023
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31